AKTUALNO

Preminuo Dinko Jonjić, uznik Titova Gologa otoka (2)

KAO ODGOVORAN HRVATSKI DOMOLJUB DINKO JONJIĆ SE POBRINUO DA SE
STRAHOTE GOLOGA OTOKA NE ZABORAVE OBJAVOM DRAGOCJENE KNJIGE
VLASTITIH SJEĆANJA IZ GOLOOTOČKOGA KOMUNISTIČKOG PAKLA
(Prikaz knjige: Dinko Jonjić: «Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog
otoka», naklada «Trpimir», 448. str., Zagreb 2010.)
Piše: IVICA KARAMATIĆ
Predgovor Jonjićevim historiografsko značajnim uspomenama o vječno mladim, vazda
svetim i nikad potrošenim hrvatskim idealima narodne slobode i korjenita državoljublja
onodobne odvažne rodoljubne skupine hrvatskih mladića u paklu Brozove srboslavije, iz
vještog, lucidnog pera prof. dr. Branimira Lukšića, čitateljima zorno podastire stvarnu mračnu
sliku nedvojbene povijesne satrapije totalitarnog komunizma, kao najvećega svjetskog zla
kontroverznoga, burnoga i krvavim zlosiljem obilježenoga 20. stoljeća. Uvodnik dr. Lukšića
donosi dostatan niz nepobitnih činjenica o crnim polučtcima stoljetne komunističke pošasti,
svojevrsne ubilačke kuge minuloga stoljeća. Stoga, iz Lukšićeva slova, izvlačim i podvlačim
stanovite važne podatke, jer držim ih bitnim istaknuti, kroz bjelodanu poruku: da se
komunističko-marksistička olovna zbilja ne bi zaboravila i nikada više ponovila u bezumnom
i mnoštvenom sijanju neslobode i smrti na starom kontinentu i drugdje na kugli zemaljskoj.
Grozomorni rezultat rečenoga umobolnog komunističko-partijskog pira okrutnih i bezdušnih
crvenih vampira, ruku krvavih do lakata i duša prljavih poput Sotonine, jest više od 150
milijuna nedužnih žrtava komunističke obijesne, nesmiljene diktature u svijetu. Ta zatornička,
dijabolička strahovlada nije bila ni malo bolja ni u komunističkoj Jugoslaviji, toj zbiljskoj,
mučnoj i nemilosrdnoj tamnici hrvatskog naroda, koja je čudovišno progutala živote u naponu
snage «20.000 Hrvata jer su pokušali uteći preko granice, i lišila slobode preko 100.000
političkih zatvorenika (…) ubila diljem svijeta najmanje 69 hrvatskih emigranata…»
Svaka Jugoslavija je nakaza od države
Ovim upečatljivim Lukšićevim podatcima slobodan sam još nadodati, da su nesmiljeni
komunistički tiranin i svjetski megaubojica Josip Broz Tito i njegovi partijsko-udbaški slijepi
sljedbenici i poslušnici, uključivši i desetljeće poslije diktatorove smrti, ubili, u gotovo
polustoljetnom razdoblju, više od pola milijuna hrvatskih kćeriju i sinova, a više od milijun
Hrvata i Hrvatica protjerali su iz tuzemstva u bijeli, tuđi i daleki svijet. Jugopartizani i
komunisti, mahom iste srbijanske provenijencije, skupa s bradatim, natražnim i divljim
četničkim razbojnicima, na pravdi Boga, bez suda i suđenja, kao divljač za odstrjel, ubili su
663 hrvatske crkvene osobe, od kojih su mnoge predhodno zvjerski mučili. Komunizam je, u
20. stoljeću, u svjetskim razmjerima, pobio puno više nevinih ljudi od druge dvije totalitarne
ideologije: fašizma i nacionalsocijalizma. U cilju očuvanja gole vlasti, moći i povlastica, u
komunizmu su sva sredstva bila dopuštena, jer su kruti, oholi i sebi samodostatni vlastodršci,
kao karakterne spodobe bez straha Božjeg, bili pripravni na najgnusnije zločine. Najkrvavija
povijesna utopija komunizma, u zbilji, na jednako bezdušan način, odnosila se prema
političkim zatvorenicima i svim neistomišljenicima s vladajućom i «jedino ispravnom»
komunističkom dogmom. Srbokomunističko «čovjekoljublje», u željeznim jugookvirima,
bjelodano se očitovalo napose u komunističkom koncentracijskom logoru na Golom otoku,
čije je «blagodati» auktor ove knjige Dinko Jonjić, uz brojne ine logoraše, oćutio na vlastitoj
koži, ali nametnute patnje nisu «hrvatskom Solženjicinu» pomutile domoljubni zanos
zdravoga hrvatskog duha i granitnu vjeru u neumrlu Hrvatsku. Stoga, ni pola stoljeća kasnije,
Jonjić, patriotski čista srca, ni malo nije dvojio, kao dosljedan i gorljiv hrvatski rodoljub, o
protuhrvatskoj naravi svake Jugoslavije, to jest bilo koje slične «nakaze od države», pa glede
toga, gotovo proročki, nedvosmisleno je u knjigi, s punim pravom, napisao: - …uvijek će biti
dovoljno Hrvata, uvijek će hrvatski nacionalizam biti dovoljno snažan, da nikad nikakva
Jugoslavija, nikakva «Jugosfera», ne će moći spokojno uživati plodove ugnjetavanja
Hrvatske. –
Knjiga napisana bez podilaženja bilo komu
Jonjićeva knjiga «Goli na Golom otoku» auktentičan je piščev životopis njegova
desetljetnoga protujugoslavenskog hrvatskog djelovanja i političkog stradalništva, od sredine
pedesetih do polovice šezdesetih godina minuloga stoljeća. Rečeno Jonjićevo dokumentarno-
publicističko djelo očitovana je protimba nametnutoj povijesnoj šutnji o mračnoj pozadini
«Titova komunističkog raja», ali i originalan svjedočki doprinos hrvatskoj patničkoj
nacionalnoj povijesti. Neslobodno doba Titove i Rankovićeve tiranije, predmet je Jonjićevih
uspomena, pisanih jasnim, jednostavnim rečenicama, bez podilaženja bilo komu i bez
suvišnoga patetičnog «praznog hoda», u iznošenju vlastitih sjećanja. Jonjićeva knjiga dvojaki
je dokument zlohudoga vremena; ne samo o hrvatskom političkom zatočeništvu, nego i o
naravnom odporu nacionalno svjesnih hrvatskih patriota, što su po nepisanom pravilu u
Hrvatskoj često u manjini, velikosrbsko-rasističkoj, fašističko-komunističkoj i stalno rigidno-
protuhrvatskoj državnopravnoj srbojugoslavenskoj zvjerskoj tvorbi, jednako nastaloj i
propaloj u krvi mnoštva posve nevinih ljudi. Jonjićeva te domoljubne žrtve inih sustradalnika,
kao produžetak Hrvatskog križnog puta 1945., zorna su, vjerna slika i pokazatelj neugaslosti i
ljepote hrvatskog idealizma i nacionalizma, iskazanog u željeznom dobu progona svega što je
disalo i mislilo hrvatski. Iz tih olovnih vremena potiče hrvatska oporbena narodna inačica:
«Možeš me natjerati na sve, ali me ne možeš prisiliti da te volim!» Domoljubni samoprijegor i
velika hrabrost Jonjića i njegovih političkih istomišljenika, poniklih u zdravom hrvatskom
ozemlju i podneblju: bistrih krajolika, živca kamena, bodljikave drače i ljutih poskoka –
(do)kazuje, da je hrvatski duh, u svakom vremenu, sposoban iznjedriti nove Zrinske,
Kvaternike i Francetiće, i da draga Hrvatska, u konačnici, nigda propasti ne će. Pri tomu je
vječna borba za hrvatske ideale, naša nacionalna sudbina. Stoga će hrvatskom narodu i miloj
Hrvatskoj ćudoredni, istinoljubivi, nepodkupljivi i gorljivi nacionalisti, poput Jonjića i
njegovih gimnazijskih prijatelja, biti vazda potrebiti. Jonjićeva životna priča i te kako imade,
dakle, ćudorednu kavkoću, neosvetoljubiva i duhovno snažna čovjeka, koji s pravom, poput
Oca domovine dr. Ante Starčevića, prezire hrvatske izdajice, kojima često ne spominje ni
imena i prezimena, ostavljajući konačan sud o tima jedino pravednom i vrhovnom sudcu –
svevidećem Bogu. Da je Republika Hrvatska država koja uistinu drži do nacionalnog ponosa i
vrjednota, Jonjićeva bi knjiga o bitki za Hrvatsku jedne iznimne skupine hrvatske mladeži i o
zatočeništvu istih u jugokomunističkom Gulagu jamačno bila predložak Ministarstvu kulture
RH za bezodvlačno snimanje gledljive i osobito za današnji mladi hrvatski naraštaj
rodoljubno pobudne slikopisne drame, a možda i tv serije, istinitog prikaza Titove Jugoslavije,
koja je bila jedan veliki Goli otok.
Četiri desetljeća trajao je pakao na Golome otoku
Grozomorno stratište ljudskog dostojanstva i duha, srbokomunistički kazamat i okrutno
jugoslavensko psiho-tjelesno mučilište ljudi Goli otok, smješten na otocima Golom i
obližnjemu Svetom Grguru u Rapskom akvatoriju, utemeljen je i odpočeo s radom 1949., za
vrijeme unutarpartijskih trvenja i obračuna srbokomunističkoga jugoslavenskog vodstva s
navodnim pristašama J. V, Staljina, to jest s pobornicima tzv. Informbiroa. Poradi još
preciznijeg zemljovidnog položaja zloglasnog komunističkog konclogora, valja podvući, da se
Goli otok nalazi na Velebitskom kanalu te da pripada Kvarnerskim otocima. Goli otok,
smješten u sjeveroistočnom dijelu Jadrana, bio je do ustroja komunističke zloglasne
kaznionice nenaseljeno područje površine 4,73 četvorna kilometra. Otok Goli nalazi se
između Raba, Svetog Grgura, Prvića i kopna. Otok je građen od gornjokrednih rudistnih
vapnenaca. Sjeveroistočni i istočni dio otoka je visok, s izbočinom Glavina i sa strmim
obalama. Jugozapadni dio otoka je osjetno niži. Goli otok je dobio naziv po veoma oskudnoj
vegetaciji.
 Osim tzv. informbirovaca, na Golom su otoku bili zatočeni i drugi politički protivnici
jugoslavenskoga srbokomunističkog režima, a tek kasnije rečenima su pridruženi osuđenici
zbog kriminalnih prijestupa. Politički zatočenici, internirani na Golomu, na temelju nazovi-
sudskih osuda i ispočetka tek administrativnih odluka, bili su podvrgnuti surovim metodama
ispitivanja i duševno-fizičkom maltretiranju radi priznanja navodne krivice te prokazivanja
drugih političkih uznika, prijatelja i rodbine kod kuće, koji su po pravilu bili posve nevini.
Tako se stvarala na Golomu sumanuta histerija straha i nepovjerenja. Komunistički kazamat
Goli otok (zlo)slovio je kao mjesto mučenja i stradanja, ne samo dogmatskih, nego i drugih
partijskih frakcija i pogotovo inih politički nepoćudnih: bilo pojedinaca, bilo organiziranih
skupina. Prema do sada utvrđenim podatcima, kroz komunistički konclogor Goli otok, do
njegova ukinuća 1988., prošlo je više od 17.000 osoba, ali je točan broj zatočenika Golog
otoka jamačno znatno veći i teško ga je utvrditi, zbog necjelovite dokumentacije. Pomno
razrađeni sustav ispitivanja zatočenika, sa stožernim ciljem iznuđivanja krivice i prokazivanja
drugih, bez obzira na njihovu zbiljsku nevinost, nadmašivao je bezprizorne staljinističke
metode iz Sibirskih konclogora i Gulaga, od kojih je Goli otok, stjecajem povijesnih
okolnosti, bio kratkotrajniji ovozemni pakao.
O nastanku konclogora Golog otoka u «Političkom zatvoreniku» (srpanj-kolovoz 2002,)
upravo je auktor ove knjige Dinko Jonjić pisao «da su prvi gosti Golog otoka tamo zatekli
četrnaest baraka, i to 9. srpnja 1949., kada je pristigla prva skupina Golootočana, za koje se
službeno govorilo, da su za Staljina… Opravdano je prepostaviti da su graditelji prvih baraka
na Golom otoku bili hrvatski vojnici iz Drugoga svjetskog rata ili poratni osuđenici, također
Hrvati.» Tih prvih dvjestotinjak graditelja, po svoj prilici su «nakon obavljenog posla, ne bi li
se gradnja sakrila, smaknuti.» Gotovo istovjetno stajalište rečenomu, osam godina kasnije,
Jonjić je donio na 263. stranici knjige: «Hrvatski su nacionalisti, mislim da se to može s
velikim stupnjem sigurnosti kazati, gradili prve nastambe na Golome, one u koje su potom
dovedeni ibeovci, dotad razasuti po logorima na kopnu. Njih su barake zatekle, što znači da ih
je netko morao sagraditi, a očito je malo graditelja ostalo na životu. Može se naslutiti, kakva
im je sudbina bila.»
Posve marginalizirana ljudska egzistencija
Jonjićeva knjiga sadrži četiri poglavlja: «Gimnazijski dani», «Hrvatska revolucionarna
mladež (1958.-1959.)», «Na Golom otoku robijaš broj 8134-4» te poglavlje «Iz zatvora na
slobodu». Ograničit ću se na fragmentalni prikaz trećega poglavlja Jonjićevih sjećanja, s
obzirom da se u hrvatskoj javnosti, do danas, razmjerno malo pisalo o Golom otoku i s
obzirom da je časopis «Politički zatvorenik» objavio feljton, u sedam nastavaka, pod
naslovom «Od imotske gimnazije do Golog otoka», iz pera Dinka Jonjića, u kom su obrađena
događanja do njegova uzništva na Golom otoku. Jonjićevo poglavlje o Golom otoku imade tri
dijela: «Doček na Golome», «Zadaća golootočkih tortura: ubiti čovjeka u ljudima» i «Likovi s
Gologa».
Na početku trećega poglavlja, auktor donosi niz upečatljivih slika. One se poglavito zrcale,
kada Jonjić piše o susretu s budućom suprugom, hrvatskom heroinom Darinkom Ćutuk, u
šibenskim uzama, gdje mu je tad, tjelesno krhka, ali duhovno nesalomljiva djevojka, dala svoj
svjetlopis, kojeg je Dinko sačuvao i u knjigi objelodanio. Primjer njihove međusobne
vjernosti, unatoč višegodišnjeg neželjena rastanka, jer je Darinka morala ići robijati u Požegu,
absolutno služi za uzor svakoj čestitoj osobi, koja drži do hrvatskih neprolaznih, nepobitnih i
ničim uništivih ćudorednih vrjednota.
Dinko je na Goli otok iz šibenskog zatvora stigao skupa s budućim zatočenicima Andrijom
Vučemilom i Želimirom Crnogorcem. Pretežiti dio puta bili su ulisičeni i opterećeni mračnim
očekivanjima. Ime čamca «Sklad», kojim su putovali na Goli, odavalo je nedvosmislenu
dvoličnost i dakako pokvarenost komunističkog sustava. Taj «Sklad» me odmah asocirao na
naziv moskovskog komunističkog lista «Pravda». U ime te iste sovjetske «pravde», Lenjin i
napose Staljin, skupa su pobili desetke milijuna ljudi. Pak, glede srbojugoslavenske
komunističke «pravde», nezaobilazno je ime nesmiljenoga diktatora Josipa Broza Tita, koji je
po mnijenju uglednih inozemnih analitičara, odgovoran za više od milijun žrtava
komunističke satrapije i crvenog zlosilja, «od Vardara pa do Triglava».
U svezi skrajnje neljudskih uvjeta u konclogoru na Golom otoku, zacijelo je mjerodavno
«svedočanstvo» nekadanjeg šefa tamošnje kaznionice Ante Raštegorca, objavljeno javno u
listopadu 1982., u kom stoji: «..Da su mnogi oficiri-islednici dolazili na Otok zdravi, i da su
se tamo razboleli…» Kad su «islednici», koji ni u čemu nisu oskudijevali, teško obolijevali,
kako je tek bilo logorašima na Golomu, lako je dokučiti. Svi pripadnici logoraških služba na
pakleni otok su došli po kazni, a kako bi dobili ponovno radno mjesto negdje na kopnu,
stražari i drugi službenici trebali su se «dokazati» neljudskim postupcima, to jest mlaćenjem
zatvorenika bez ikakva opravdana razloga, «na hladnoj krvi», narodski rečeno. U tim
okolnostima, svaki logoraš – što prije, to bolje za njega – trebao se pomiriti sa zlosretnim
okruženjem, u kom ništa nisu vrijedile ni značile međunarodne konvencije o pravima
zatvorenika. Stražari su mogli raditi što god su htjeli. Za maltretiranje i premlaćivanje
osuđenika nitko nikad nije kažnjen pa ni opomenut. Štoviše, stražarska brutalnost, iskazana
prema logorašima, pohvaljivana je od nadređenih na Golomu. Osuđenik u tamošnjem paklu
nije bio čovjek s ljudskim dostojanstvom, već običan broj, predmet, stvar za šutnuti – jedna
posve marginalizirana ljudska egzistencija.
Perfidni prokazivački logorski sustav
Po dolazku na Goli otok 31. svibnja 1960., Jonjić je smješten u izolaciju, skupa s Andrijom
Vučemilom i Želimirom Crnogorcem. Na Golomu je robijao do 30. svibnja 1964., kada je
ustanovio, da su mu «drugovi», pri prijamu u mučilište, «opljačkali» zlatni prsten, perfidno
zapisavši u popisu oduzetih stvari, tečnim srpskim jezikom: «U depozitu nema vrednosnih
predmeta.» Nakon što je «zadužio» bakandže, hlače i gaće, čistom srećom po mjeri, izudaran
je nogama i rukama po čitavom tijelu, s napose zadanim brojnim i bolnim udarcima po
bubrezima. Posljedice tog iživljavanja Jonjić je osjećao godinama, kroz velike bolove u
bubrezima. Poslije upoznavanja «s ljudskim licem socijalizma», predhodno «obezdlačen»,
Jonjić je odveden do karantene, u radno mučilište nositi tragač, s prednjim kraćim dijelom,
kojeg je u rukama držao «gonjeni», a «gonič» je držao drugi dulji dio tragača. Da bi patnja
«gonjenoga» bila veća, «goniči» su zamjenjivani odmornim trudbenicima, a «gonjeni» nikad.
Stijene su se na tragaču nosile, po oštrom kamenju, tamo-ovamo, tridesetak metara. Ako bi
skliski tragač logorašu pao tijekom «posla», redovito bi uslijedilo strogo kažnjavanje zbog
«sabotaže».
Golootočka uprava osuđenicima je dodjeljivala «funkcije»: manju «brigadira» i veću
«sobnog starješine». Ti «funcioneri» nisu pristali samo na suradnju s UDB-om, nego su srušili
sve moralne mostove iza sebe. Prokazivačke i provokatorske mjere «prevaspitanja» nisu
izmislili nesretni kažnjenici, već su one nastale, kao perfidno smišljeni sustav, u bolesnim
glavama najvišeg političkog vrha. «Djelo» su «starih drugova», koji su na Golomu primijenili
skupna iskustva starojugoslavenskih tamnica, Staljinovih progona i ispitivanja Gestapoa.
Josip Broz Tito, da je i htio, nije mogao osmisliti sam pakleni sustav Gologa, ali je jamačno
za taj konclogor izričito kriv po zapovjednoj odgovornosti. «Prevaspitani» brigadir i sobni
starješina bili su najniža udbaška «njuškala». Nastojali su čuti i najbizarnije razgovore u
logoru, sve sumnjivo dojavljivati šefovima, sijati nepovjerenje među logorašima, a stavili su
«svojeručni potpis» na papir, u svezi nastavka suradnje s «državnom bezbednosti», poslije
napuštanja Gologa.
«Društveno korisni rad», kojem je Jonjić bio podvrgnut i koji se sastojao u prenošenju
kamena tragačem tamo-ovamo, u cilju psihičkog slamanja logoraša u karanteni, bio je tek
podlo smišljeni uvod za pisanje zatočeničkih «autobiografija». Golootočki šefovi su držali, da
će osuđenici, poslije «ispiranja mozga» besmislenim radom u karanteni, priznati i ono za što
nisu krivi te prokazati koga god se mogu domisliti, u što opsežnijoj «autobiografiji», sa što
više optuženih osoba. Logoraševa «autobiografija» bila je tek priprava za «intervju», to jest
«razgovor ugodni» s istražiteljem. Iz zapisa Jonjićeva «intervjua», što ga je s njim vodio
Borivoje Dickov, u oči bode rečenica, koju normalnom čovjeku nije potrebito obrazlagati, jer
sama za se sve kazuje: «Mišljenja smo da osuđeni (Dinko Jonjić – nap. I. K.) i dalje zastupa
izvesna neprijateljska shvatanja, koja se ne ispoljavaju.» Nakon «autobiografije» i
«intervjua», Jonjić je iz karantene prebačen u omeđeni dio logorskog prostora, tzv. žicu, a na
Golomu je još, osim karantene i žice, postojao prostor za izolaciju.
Uslijed očajne hrane, svakodnevnoga logorskog napoja bez imalo mesa, logorašima su
nedostajali brojni vitamini. To je, uz naporan rad, osobito teško padalo zatočenicima slabijeg
zdravlja. Ali tražiti «poštedu», bez valjana razloga, nije bilo ni malo uputno, jer bi od
udbaškog liječnika dr. Veljka Bjeladinovića uslijedio prijedlog za kaznu izolacije. Uz ine
komplikacije, zbog nedostatka vitamina, osuđenicima je opadala kosa i imali su problema sa
zubima. Mesar u liječničkoj odori Bjeladinović Jonjićevo opadanje kose, «stručno» je
prosudio «uobičajenom pojavom za čovjeka te dobi». Osim problema s alopetiom, Jonjić je na
Glomu imao tjelesnih povrjeda (satrveni palac). Potaknut «čovečanskom brigom Partije za
zdravlje osuđenika», liječničku pomoć isprva uopće nije tražio, kad su mu se smrznule ušne
školjke.
SDS nije uspio vrbovati neslomljivog Jonjića
Robijaši na Golomu su bili razvrstani u tri skupine: «grupu A», grupu B» i «grupu C».
«Grupu A» su činili povlašteni osuđenici, a u «grupi C» kažnjenici su najgore prolazili. Nisu
imali pravo ni napisati pismo. Ini logoraši su mogli napisati pismo samo jedanput mjesečno,
na jednom listu papira i to jedino najbližoj rodbini. Kako su pisma bila strogo kontrolirana,
sličila su jedno drugom, «kao jaje jajetu». Logoraši iz «grupe C» nisu imali pravo ni na
jednomjesečni primitak paketa od kuće, «naravno» ograničene težine. Pripadnici «B i C
grupe», kamo je i Jonjić tijekom robije svrstavan, imali su pravo na jednomjesečnu polusatnu
«posjetu», koja je uvijek bila obostrano mučan događaj, jer je bilo zabranjeno rukovanje, a
razgovor je strogo kontroliran.
Poslije napuštanja karantene, Jonjić je raspoređen na rad u betonirskoj radionici. Poslije
napornog posla, logoraši su odlazili u «paviljone». Premda apsolutna «simbioza» među
političkim uznicima, na međunacionalnoj razini, nikad nije uspostavljena, jer se svatko družio
uglavnom s pripadnicima vlastitog naroda, najveća razdvojenost, bolje reći otvorena mržnja,
je postojala između Šiptara i Srba. Šiptari su bili prijateljski raspoloženi prema hrvatskim
političkim uznicima.
Sredinom 1960., u Upravnoj zgradi logora, djelatnici Službe državne sigurnosti iz
Makarske, neuspješno su pokušali vrbovati Dinka Jonjića, kao suradnika. Nudili su mu
bezodvlačno: puštanje na slobodu, plaćeni studij koji želi i gdje želi, stan u Zagrebu i
mjesečni novčani dodatak. Kao dosljedan nacionalist, Jonjić je nedvosmisleno odbacio
ogavnu ponudu. Isto su učinili Andrija Vučemil i Želimir Crnogorac, odbivši «dati uši pod
kiriju».
Uprava logorašima nije dala spokoja ni nedjeljom. Kako se zatočenici ne bi «opustili»,
organiziran je «dobrovoljni rad» nedjeljom, po demokratskom komunističkom pravilu: «Rad
je dobrovoljan, a ako ne ćeš, mi ćemo te prisiliti!» Ta «dobrovoljna obveza» sastojala se ne
samo u čišćenju «kruga» ili istresanju «ćebadi», što je imalo bar nekakvog smisla, nego i u
izmišljanju «poslova», kao što je bio, primjerice, dubljenje u kamenu, a ne kopanju, «rupa za
borove», koji nikad, u tim kamenim rupama, ne će biti posađeni.
U završnom dijelu trećega poglavlja, Jonjić čitateljima knjige predstavlja upečatljivu
plejadu likova s Gologa: Miodraga Lukića, Srbijanca i «ubeđenog Jugoslovena», ali i
«najzagriženijeg antikomunistu» kojeg je Jonjić u životu susreo i koji je kao posljedicu
premlaćivanja u kamenolomu «zaradio» trajnu «uspomenu» od «drugova»: ožiljak na licu;
Alfreda Obranića, hrvatskog revolucionara iz Varaždina,Borisa Jelušića zv. «Pišta»,
hrvatskog nacionaliste iz istog grada; Ivana Brleka, također Varaždinca i člana NPH-a; Zlatka
Mubrina, isto pripadnika domoljubne skupine Varaždinaca; Želimira Crnogorca, Jonjićeva
prijatelja koji je na Golomu u teškim uvjetima radio na drobilici kamena; Andriju Vučemila,
isto Jonjićeva supatnika i kategorična domoljuba; Stanislava Janovića, bokeljskog Hrvata i
pripadnika Hrvatskoga pokreta odpora; Antuna Tunu Gazzarija, odrješita domoljuba koji je
Jonjića spasio od utapanja; korjenite patriote iz Zadra i Dervente; Ahmeta Krupića i Kemala
Mujagića, gorljive Hrvate muslimanske vjeroispovijedi; Vjeku Balina, kog će kasnije ubiti u
Staroj Gradiški; Josipa Senca zv. «Mačak», kojeg su kao «ustaškog sina» slali «drugovi»
često u izolaciju; fra Marijana Baldu Zlovečera, koji je pjevušenjem crkvenih pjesama
ohrabrivao posebno hrvatske logoraše; Josipa Vrbića, koji je u samici dugo, ali hrabro patio;
književnika Venka Markovskog, nacionalno svjesna Bugara i fra Andonia Stavroa, kojega je
UDB-a ošepavila, slomivši mu ciljano nogu, jer je bio vodeći auktoritet među Šiptarima, na
Golom otoku.
Unatoč višegodišnjoj teškoj robiji u srbokomunističkom konclogoru na Golomu, Dinko
Jonjić je do groba, kako se priliči čestitu čovjeku, ostao vjeran svetim hrvatskim idealima iz
vlastite mladosti. Kao korjeniti domoljub, životnim svjedočenjem i dosljednošću, potvrdio je
znamenite stihove iz rado slušane glazbene budnice: «Hrvatska mati me rodila, / Hrvatska
zemlja odhranila; / Hrvat sam bio i Hrvat ću biti: / Živjela Hrvatska!»