Anali 33

anali 12.indb 1 11.1.
2013 9:59:40
ANALI
Gazi Husrev-begove biblioteke
Knjiga XXXIII

Izdavač
Gazi Husrev-begova biblioteka

Glavni i odgovorni urednik
Mustafa Jahić

Sekretar redakcije
Hamza Lavić

Lektura i korektura
Fatima Zimić

Tehnički urednik
Faruk Špilja

Priprema
GHB

Štampa
“Nedib” - Sarajevo
Časopis Anali Gazi Husrev-begove biblioteke dostupan je na

Central and Eastern European Online Library (www.ceeol.com) i
EBSCOhost Online Research Databases (www.ebscohost.com).
anali 12.indb 2 11.1.2013 9:59:53

ANALI
Gazi Husrev-begove biblioteke
Knjiga XXXIII
Članovi redakcije:
Ismet BUŠATLIĆ, Kerima FILAN,
Aladin HUSIĆ, Mustafa JAHIĆ,
Adnan KADRIĆ, Fikret KARČIĆ,
Osman LAVIĆ, Enes PELIDIJA,
Haso POPARA i Asim ZUBČEVIĆ
Sarajevo, 2012.
anali 12.indb 3 11.1.2013 9:59:54

anali 12.indb 4 11.1.2013 9:59:54
Funkcija osmanskog valije u Bosanskom ejaletu i dokumenti koje je izdavao
94(497.6):930.22
Azra Gadžo-Kasumović
FUNKCIJA OSMANSKOG VALIJE U BOSANSKOM

EJALETU I DOKUMENTI KOJE JE IZDAVAO
Sažetak
U radu pod naslovom Funkcija osmanskog valije u Bosanskom ejaletu i doku-

menti koje je izdavao analiziraju se dokumenti koji govore o valijama i njihovim
zamjenicima na nivou ejaleta i kadiluka kao i o proceduri njihova postavljenja.
Naglašava se da naziv bosanski valija, koji se koristio u našoj literaturi, ne odgovara
prirodi njegove funkcije niti prirodi sistema u okviru kojeg je bio angažiran. Stoga se
u radu koristi formulacija osmanski valija angažiran u Bosanskom ejaletu. Opisuju se
i dužnosti i funkcija osmanskog valije u Bosni, a posebno se obrađuje njegova uloga
u dodjeli timara.
Drugi dio rada opisuje dokumente koje je izdavao osmanski valija u Bosni, zatim
se daje diplomatička obrada nekih zanemarenih dokumenata s posebnim akcentom na
obradi tahvil timarskog pisma. U tom smislu govori se o tahvilu timara i, općenito, o
proceduri dodjele timara. Posebno se naglašava razlika između timarskog valijinog
berata, timarskog tahvil pisma i timarske ili beratske tezkire. Uočava se i činjenica da
je veoma mali broj valijinih berata o dodjeli timara registriran u sidžilima sarajevskog
suda koje je vodio osmanski mulla. Kao razlog tome navodi se podatak da se cirku-
lacija i rotacija timara dešavala veoma intenzivno, ali da se nije provodila procedura
predviđena za postupak dodjele sultanskog berata. Očito da u 18. i prvoj polovini
19. stoljeća nije bilo vremena, usljed stalnih ratnih operacija, koje više nisu imale
osvajački nego odbrambeni karakter, da se redovito provode procedure za dobijanje
sultanskog berata. To je utjecalo na nekontrolirano postupanje s timarima i otvaralo
put za zloupotrebe u dodjeli timarskih prihoda, a time je slabilo i onu bazu na kojoj
je počivala vojna upava i vojna snaga ne samo Ejaleta nego i Carstva na čijim je
granicama Bosna stajala kao krajište i serhat.
Ključne riječi: Ejalet Bosna, osmanski valija, vojna i civilna uprava, do-
djela timara, vezirov arpaluk, posredovanje u diplomaciji, Dubrovačka repu-
blika, dokumenti valije, diplomatika, valijini zamjenici, funkcije
Uvod
Osmanske valije u Bosni uvijek su bili predmet posebnog interesiranja.1
1 Rad je uglavnom rađen na osnovu dokumenata iz perioda od 1699. godine do Tanzimata.

Odnosi se na osmanske valije angažirane u Bosni pa prema tome ima za cilj rasvijetliti
ANALI GHB 2012; 41 (33) 5
anali 12.indb 5 11.1.2013 9:59:54

Gotovo da nema nijednog rada a da se u njemu na neki način ne spominju

valije, bilo u radovima koji govore o događajnoj historiji bilo u onima koji
obrađuju razne teme o funkcioniranju upravnog i administrativnog aparata
Bosne u okviru osmanske uprave. U ovom radu neće se govoriti pojedinačno
o svakom valiji niti o događajima koji su se odnosili na njihov mandat budući
da se o tome mnogo pisalo u historijskoj literaturi.2 Osnovni podaci o životu
i vojnim aktivnostima svih valija koji su bivali angažirani na području Bosne
dati su, naprimjer, od ranije u djelima poput Sicilli Osmani, Muvekkitovoj
historiji i Kadićevoj hronici, u raznim osmanskim hronikama, a sada u enci-
klopedijama i brojnim djelima iz osmanske historije općenito. Osim toga,
napisane su i neke opširnije monografije o životu i djelovanju pojedinih vali-
konkretnu funkciju valije u Bosanskom ejaletu, a ne ulaziti u opću definiciju bilo kojeg
valije u bilo kojem ejaletu.
2 Spisak bosanskih vezira u RS 2, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Sarajevo; A.
Knežević, Carsko-turski namjestnici u Bosni-Ercegovini (godine 1463–1878), Senj,
1887; Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, Sarajevo, 1999; Enveri
Kadić, Hronika, GHB, 28 svezaka u rukopisu; Safvet-beg Bašagić-Redžepašić (Mirza
Safvet), Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463–1850), Sarajevo, Vlastita
naklada 1990; djela, knjiga II, Sarajevo 1985, str. 159; H. Kreševljaković i M. Korkut,
Travnik u prošlosti 1464–1878, Travnik, 1961; H. Kreševljaković, Saraji ili dvori bosan-
skih namjesnika (1463–1878), Naše starine, sv. III, 1955, Sarajevo, 1956; B. Zlatar,
Prijemi na dvoru bosanskih namjesnika u Sarajevu, Islamska misao XII/1990, broj 139;
M. Udovičić, Travnik u vrijeme vezira, Taravnik, 1973; Alija Bejtić, Podaci za kulturnu
povijest vezirskog grada Travnika, Naše starine II, Sarajevo, 1954; Hamdija Kapidžić,
Jedna bujrultija bosanskog vezira Sefer-paše, Gajret, Sarajevo, 1940, broj 5, godina
XXI, maj, str. 93; Hamdija Kapidžić, Manji prilozi istoriji odnosa Bosne i Dubrovnika u
XVIII vijeku, Gajret, Sarajevo 1940, broj 1–2, godina XXI, januar – februar, str. 15–16;
Mihovil Mandić, Vezirski grad Travnik nekada i sada, Zagreb, 1931; Enes Pelidija,
Pohodi bosanskih paša na Crnu Goru od 1706. do 1714. godine, Prilozi Instituta za
istoriju, god. XVI, br. 17, Sarajevo, 1980; M. Mujezinović, Epigrafika (zadužbine nekih
vezira); Yuzo Nagata, Muhsin-zade Mehmed-Pasa ve Ayanlik Muessesi, Study of lan-
guages and cultures of Asia and Africa, Monograph series no 6, Tokyo, 1976: Azra i Ismet
Kasumović, Bosanski vezir Muhsin-zade Mehmed-paša i njegove zadužbine, Zbornik
radova, Zavičajni muzej, Travnik, 1990; Ferdo Šišić, Bosna i Hercegovina za vezirovanja
Omer-paše Latasa (1850–1852), Beograd, 1938; Muhamed A. Mujić, Stav livanjskog
kapetana Firdusa prema pokretu Husejin-bega Gradaščevića i sultanovoj politici, POF,
III–IV, 1952/53, Sarajevo, 1953; Hamid Hadžibegić, Odnos Crne Gore prema osmanskoj
državi polovinom VXIII vijeka, POF, III–IV, 1952/53, Sarajevo, 1953, str. 485; Manji pri-
lozi istoriji odnosa Bosne i Dubrovnika u XVIII vijeku, Gajret, 1940, Sarajevo, broj 1–2,
godina XXI, str. 15–16; Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832.
godine, Sarajevo, 1996; Vesna Miović, Dubrovačka republika u spisima namjesnika
Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, Dubrovnik, 2008; Enes Pelidija, Bosanski
ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699–1718, Sarajevo, 1989; Banjalučki boj
iz 1737, uzroci i posljedice, 2003; Svi drugi radovi navedenog autora u kojima se iznose
događaji iz historije Bosne u osmanskom periodu koji su obavezno uključivali angažman
valija, a koje ovdje nije moguće navesti.
6 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 6 11.1.2013 9:59:54

ja. Posebno su u više monografija obrađivani, bilo na naučan bilo na popula-

ran način život, djelovanje i zadužbine Gazi Husrev-bega.3 Osim navedenih
djela, javljaju se razne književne obrade u vidu historijskih romana, poema i
pjesama o dvojici najpopularnijih paša u Bosni: Gazi Husrev-begu i Mehmed-
paši Sokoloviću.4 Urađena su, također, naučna istraživanja o Ishakovićima,
Hekim-oglu Ali-paši, Ahmed-paši Dugaliću, Mehmed-paši Kukavici i drugim
osmanskim namjesnicima u Bosni.5 Nakon početka uvođenja tanzimatskih
promjena pisalo se posebno o Omer-paši Latasu koji je prvo kao rumelijski
serasker, a kasnije kao osmanski valija u Bosni, bio zadužen za realizaciju
navedenih reformi.6
U ovom radu će se, prije svega, govoriti o načinu na koji je funkcionirao
osmanski valija u Bosni od početka osamnaestog stoljeća, tj. nakon 1699.
godine do tanzimatskih reformi i donijet će se diplomatička obrada nekih
dokumenata koje je on izdavao. O funkciji beglerbega, općenito, i sandžakbe-
ga u Bosni pisao je Hazim Šabanović na osnovu dokumenata koji se odnose
na perod od 1463. godine do kraja 16. stoljeća.7 Stoga se ovdje neće pisati
o funkciji sandžakbega u Bosni. Iako je funkcija valije na nivou Carstva
bila jedinstvena, ipak ima specifičnosti u djelovanju valije na krajištu gdje
je neprekidno bio prisiljen na pojačani vojni angažman. Također se mnogo
3 Mehmed Spaho, Gazi Husrev-beg, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1906; Safvet-
beg Bašagić, Gazi Husrev-beg, Sarajevo, 1907, 215 str.; Gliša Elezović, Gazi Husrevbeg,
Sarajevo, 1906; Ćiro Truhelka, Gazi Husrevbeg, Sarajevo, 1912; Kreševljaković, Gazi
Husrev beg, kalendar Napredak br. XX/1931, str. 101–113, Sarajevo, 1931; Hazim
Akmadžić, Gazi Husrev-beg, Sarajevo, 2005; Behija Zlatar, Gazi Husrev-beg, Sarajevo,
2010.
4 Rešad Kadić, Gazi Husrev-beg poema, Sarajevo, 1966; Nikola Buconjić, Gazi Husarev-
beg, njegov život i rad opjevan po poznatim povjesničarima: dr. Safvet-begu Bašagiću,
dr. Ćiri Truhelki, akademiku Hamdiji Kreševljakoviću, Mostar, 1941; Adnan Kadrić,
Muradnama Derviš-paše Bajezidagića, Sarajevo, 2008; Dušan Baranin, Mehmed-paša
Sokolović, Beograd, 1967; Ahmed Refik, Mehmed-paša Sokolović, Zenica/Tuzla, 2010.
(prijevod originala pod naslovom Altinay Sokolu) i druga djela.
5 Gliša Elezović, Skopski Isakovići i Paša-Jigit beg, Glasnik Skopskog naučnog društva,
knj. XI, Skoplje, 1932, str.159–168; Adem Handžić, Pisma Ahmed-paše Dugalića dubro-
vačkom knezu i vlasteli, POF, III–IV, 1952/53, Sarajevo, 1953, str. 415; Adem Handžić,
Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-paša, POF, V, 1954/55, Sarajevo, 1955, str. 135;
Alija Bejtić, Bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni,
(1752–1756. i 1757–1760), POF, VI–VII, 1956/57, Sarajevo, 1958, str. 77–115; Hamdija
Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, Sarajevo, 2001; Hajrudin Ćurić, Ali-
paša Rizvanbegović-Stočević: hercegovački vezir; H. Kreševljaković, Husein kapetan
Gradaščević – Zmaj od Bosne, Izabrana djela IV, Sarajevo, 1991, str. 23; Adem Handžić,
Bosanski namjesnik Hekim-oglu paša, POF, V, 1954/55, Sarajevo, 1955.
6 Galib Šljivo, Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini: 1850–1852, Sarajevo, 1977.
7 Hazim Šabanović, Vojno uređenje Bosne od 1463. god. do kraja XVI stoljeća, GDI BiH,
XI, 1960, Sarajevo, 1961.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 7
anali 12.indb 7 11.1.2013 9:59:55

pisalo o zadužbinama valija i njihovom doprinosu razvoju gradskih centara

osobito onih u sjedištu ejaleta. Autentične podatke o zadužbinama valija sadr-
že vakufname i neki radovi nastali na osnovu vakufnama.8
Napominjem da sam formulaciju bosanske valije, namjesnici ili veziri
koja nije adekvatna, a koristi se u ukupnoj našoj literaturi, zamijenila formu-
lacijom osmanske valije angažirane u Bosanskom ejaletu. Činjenica je da su
namjesnici angažirani u Bosni dolazili s raznih strana Osmanske države kao
vojni službenici te države i da su se u Bosni zadržavali veoma kratko, najče-
šće samo godinu dana.
Nazivi i titule
Valija predstavlja zvanični naziv za sultanovog namjesnika koji se nalazio
na čelu jednog ejaleta. Taj se naziv redovno koristi od početka 18. stoljeća.
Na dokumentima koje je valija potpisivao, kao što su njegova pisma ili šukke,
potpisivao se kao vȃli-i eyȃlet-i Bosna.9 Sultan ga je oslovljavao u fermanima
...hȃlȃ Bosna vȃlisi ve seraskeri vezîrim... paşa edȃmaLlȃhu Teʻȃla iclȃlehu...
To znači da je u jednom obraćanju fermanom sultan za njega koristio naj-
manje tri naziva: valija, serasker i paša, a nekada i serdari-ekrem, pošto su
valije nekada na ovu funkciju dolazile s položaja velikog vezira. Valije su
oslovljavani i općim nazivom mutesarrıf, koji je označavao općenito upravi-
telja, lice koje upravlja određenim državnim poslovima te u tom smislu koristi
i odgovarajuće prihode koje mu je država propisala. U takve funkcije spada,
naprimjer, funkcija sandžakbega, mulle, kadije kadiluka, a kada se odnosi na
valiju, termin mutesarrif označava upravitelja ejaleta. Kao vojno lice valija
je mogao biti imenovan kao serdar i serasker, što ga je označavalo vrhovnim
zapovjednikom vojnih operacija za koje je po sultanovom naređenju bio
određivan. Sultan se u svojim naredbama valiji koji je imao titulu vezira
obraćao sljedećim riječima: Düstȗr-i mükerrem müşîr-i müfehham nizȃmüʼl-
ȃlem müddebir-i umȗriʼ-l cumhȗri biʼl-fikriʼs-sȃkib mütemmim-i mehȃmmiʼl-
enʻȃm biʼr-reʼyiʼs-sȃʼib mümehhid-i bünyȃn-i devleti veʼl-ikbȃl müşeyyid-i
erkȃniʼs-saʻȃdet veʼl-iclȃl el-mahfȗfu bi-sunȗfiʼl- avȃtifiʼl-melikiʼl-ȃla hȃlȃ
Bosna vȃlisi olan vezîrim... paşa... što znači: “Plemeniti velikodostojniče,
8 Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV–XVI vijek), Sarajevo, 1988; Behija Zlatar,

Zlatno doba Sarajeva, /XVI stoljeće/, Sarajevo, 1996; Behija Zlatar, Prilog istoriji
Pljevalja osmanskog perioda – zadužbine Husein-paše Boljanića, POF, sv. 34, Sarajevo,
1985, str. 115–128. i brojni drugi radovi bosanskih osmanista.
9 Na bujuruldijama se nije potpisivao, jer je umjesto potpisa stavljan njegov elipsasti pečat
iznad teksta bujuruldije na desnoj strani.
8 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 8 11.1.2013 9:59:55

poštovani maršalu, upravniče svijeta, koji oštroumno uređuješ poslove naro-

da, koji ispravnim mišljenjem izvršavaš potrebe svijeta, koji uređuješ temelje
države i blagostanja, koji gradiš stupove sreće i poštivanja, koji si okružen
raznim naklonostima velikog vladara, sadašnjem valiji Bosne, mom veziru...10
paši...” Valiji koji nije imao titulu vezira obraćao se s emîrüʼl-ümerȃʼil-
kirȃm.11 Bili su izabirani između pripadnika povlaštene vojne klase koji su se,
uz vojne dužnosti zapovjednika u osmanskoj vojsci, bili dužni baviti i uprav-
ljanjem. U vrijeme sultana Fatiha ovaj položaj dodjeljivan je pojedincima koji
su dolazili putem devširme i koji su nakon završene škole za adžemioglane
i završenog Enderuna bili upućivani u pokrajine. Postavljani su, također, iz
reda aga u saraju, tj. aga kapija i janičarskih aga. Služili su na dvoru kao
silahdari, čohadari, rikabdari, dogandžije i druge velike age, a kada bi dobili
titulu vezira i izlazili s dvora, upućivani bi u pokrajine da budu sandžakbezi i
beglerbezi. U Fatihovoj kanunnami stoji: “Put do beglerbega mogu proći četi-
ri vrste službenika: onaj ko je finansijski defterdar, onaj ko je beg i nišandžija,
kadija s pet stotina akči i sandžakbeg koji dostigne četiri stotine akči.”12 Veziri
i valije su u protokolu sultanovog saraja imali posebno mjesto. U Fatihovoj
kanunnami, također, stoji: “Krene li moja ekselencija da vodi pobjedonosni
vojni pohod, zakon je da se priključe moji veziri, kazaskeri i defterdari; a
pozovem li, također, smijenjene begove i beglerbegove, moj je zakon da
pristupe.”13 Svi koji su išli sa sultanom u pohod tom su prilikom razgovarali s
njim o državnim poslovima.14 Beglerbezi i valije u ejaletima su uz druge vezi-
re, prije svih uz sadriazame, bili u mogućnosti da se druže sa sultanom te su
svake godine na Nevruz kupovali poklon za sultana, tzv. “poklon za Nevruz”.
Beglerbezi su posredstvom sadriazama uručivali poklone sultanu.15 Također
su valije i veziri pozivani na dvor raznim povodima, naprimjer, da prisustvuju
ceremonijama sunneta priređivanim za carske sinove. Uzunčaršil navodi da
su znakovi za čin vezira i beglerbega bili tug i sandžak koji su im oduzimani
ukoliko im je oduzet čin i ako su zbog prijestupa bili svrgnuti s funkcije.
Nisu morali vraćati tug i sandžak ako su bili samo smijenjeni i ako im je čin
10 Zatim se navodi vezirovo ime.

11 Vidjeti fermane iz sarajevskih sidžila.
12 Fatih kanunamesi, str. 34, prema Mehmet Ipşirli, Uređenje u pokrajinama u Historija
Osmanske države i civilizacije, nav. dj., str. 275.
13 Kȃnunnȃme-i Āl-i Osman (Tȃrih-i Osmanȋ Encümeni mecmuasının ilȃvelerinden), str. 26,
prema Uzunçarşılı, Osmanlı devletinin saray teşkilatı, Ankara, 1988, str. 63. i 64.
14 Naravno, svi namjesnici pokrajina bilo da su oslovljavani s beg, beglerbeg ili s valija
s titulom vezira nisu imali jednak pristup sultanu. Bliži su bili oni čije su majke bile
sultanije i oni koji su se ženili sultanovim kćerima. Pošto su neki sultani imali velik broj
kćeri, udavali su ih za službenike s dvora s titulom vezira, a ti su onda postavljani za
beglerbegove u nekom od ejaleta Carstva. Vidjeti: Uzunçarşılı, nav. dj., str. 63.
15 Uzunçarşılı, nav. dj., str. 76.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 9
anali 12.indb 9 11.1.2013 9:59:55

ostao. Tugove i zastavu umrlih vraćali su državi. Zastava velikog vezira bila
je zelena, a vezira i beglerbega crvena.16 Kod Osmanlija tug je bio oznaka
čina i znak kojim se ukazivalo na vojnu funkciju vladara, vezira, beglerbe-
ga, sandžakbega i drugih.17 Padišah je imao sedam tugova, veliki vezir pet,
drugi veziri imali su po tri tuga, beglerbezi po dva, a sandžakbezi i mirlive
po jedan.18 Za svaki tug postojala su i određena povećanja u primanjima.
Kada su veziri, beglerbezi, defterdari i mulle, kao glavni kadije u ejaletima,
dolazili da izraze zahvalu sultanu, bili su dužni određenim službenicima na
dvoru dati bahšiš.19 Iznos bahšiša bio je određen zakonom. Koliko je položaj
u ejaletima bio značajan govori podatak da su do početka 17. stoljeća i prin-
čevi dolazili na položaj sultana s položaja u ejaletima.20 Sultani su valijama
i seraskerima upućivali fermane ukrašene njihovim vlastoručnim potpisima,
koji su se nazivali hatt-ı hümȃyȗn, povodom unapređenja u nekom njihovu
postupku važnom za državu (hatt-ı hümȃyȗnla müveşşah). Berat dodjeljivan
veziru i valiji nazivao se i menšura i određivan je kao “berat-ı saʻȃdet ȃyȃt ve
menşȗr-ı meserret gȃyȃt.”21 U beratu se navodilo mjesto i naziv službe, plaća
i prihodi, ime osobe kojoj se izdaje te razlog zbog kojeg se daje.
Riječ vȃli znači vladar, namjesnik, guverner, a dolazi od arapskog glagola
walȃ u značenju biti blizu, biti neposredno uz, slijediti, dolaziti (neposredno)
iza.22 Osoba birana za valiju nosila je titulu vezir. Riječ vezir znači zastupnik
vladara, a izvedena je od arapskog glagola wazara, što znači ponijeti, nositi
težak teret, biti vezir, pobijediti.23 Uz titulu vezir išao je i naziv paša24, koji se
davao vezirima i drugim vojnim i civilnim službenicima na visokim državnim
položajima. Termin vezir nije sinonim za termin valija. Neko može imati titulu
vezira, a da nema funkciju valije. Vezir je titula koja se davala brojnim službe-
nicima na dvoru, među kojim je bio i beglerbeg. Sandžakbeg u Bosni postao
je beglerbeg nad sedam sandžaka 1580. godine kada je bosanski sandžak,
osnovan 1463. godine, bio izdvojen iz Rumelijskog beglerbegluka i kada je
16 U djelu Kavanin-i Osmani ve Rabıta-ı Asitane, prema Uzunçarşılı, Osmanlı devletinin

saray teşkilatı, Ankara, 1988, str. 247. za vezirovu zastavu upotrijebljena je riječ kırmızı,
a za baglerbegovu riječ kızıl.
17 Osim navedenih, i šejhulislam, kazaskeri, janičarski aga, sekban baša, šesti buljuk
kapikulu konjice, kralj Erdela, vojvode Vlaha i Bogdana mogli su imati tugove. Vidjeti:
Osmanlı tarih deyimleri ve terimleri sözlüğü, III, Istanbul, 1993, str. 522.
18 Osmanlı tarih deyimleri ve terimleri sözlüğü, III, Istanbul, 1993, str. 522.
19 Isto, str. 111, 207, 247, 262, 268. i 402.
20 Sin Murata Trećeg, Mehmed Treći (1595–1603), bio je posljednji osmanski vladar koji je
s položaja valije u ejaletu došao na poziciju sultana. Vidjeti: Uzunçarşılı, nav. dj., str. 89.
21 Uzunçarşılı, nav. dj., str. 284.
22 Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, Sarajevo, 1997, str. 1671.
23 Isto, str. 1633.
24 Izvedeno od baš aga – glavni aga.
10 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 10 11.1.2013 9:59:55

osnovan Bosanski beglerbegluk, ejalet ili pašaluk. Bosanski sandžak je od

tada bio centralni sandžak i nazivao se Paša-sandžak.25 Prvi beglerbeg bio je
Ferhat-paša Sokolović, koji je imenovanjem na tu dužnost dobio rang paše.26
Beglerbezi su imali titulu paša s dva, a kasnije i titulu vezir s rangom od tri
tuga.27 Titulu vezir počeli su dobijati od vremena Sulejmana Zakonodavca
(1520–1566).28 Postavljani su, uglavnom, na godinu dana. Nekima je dužnost
produžavana pa su na ovoj poziciji ostajali i po tri četiri godine uzastopno, a
neki su ostajali samo nekoliko mjeseci. Valija je mogao nositi i titulu silahdar
– onaj koji čuva oružje starih vezira i velikana i njime upravlja.29 Takvu titulu
su nosili, naprimjer, silahdar Mehmed-paša, koji je bio valija u Bosanskom
ejaletu 1191/1777. godine, vezir silahdar Mustafa-paša, bio valija 1184/1770.
godine, i silahdar Abdullah-paša, bio valija 1194/1780. godine. U dokumen-
tima osmanske administracije valija je oslovljavan, posebno u periodu do 18.
stoljeća, kao beglerbeg. Bio je na čelu Bosanskog divana30 u kojem je kao
jedan od članova učestvovao i sarajevski mulla te je nadzirao da odluke budu
u skladu sa zakonom formiranim na državnom vrhu. Predstavljao je jedan od
dva glavna oslonca sultanove vlasti u pokrajini. Drugi je bio kadija Bosne ili
mulla, glavni osmanski kadija za Bosanski ejalet. Ni jedan ni drugi zastupnik
visoke vlasti sultana u provinciji nisu bili samostalni i nezavisni. Mulla je
mogao dati ocjenu ponašanja valije kako u pogledu njegova snalaženja u
organizaciji upravne i izvršne vlasti tako i u pogledu njegova ukupnog držanja
i nastupa na terenu.31 Po navodima iz sultanovih visokih naredbi valija je bio
iznad svih službenika u ejaletu kao hȃkim i kao vȃli. Njegova riječ morala se
izvršavati bez pogovora i njemu su se morali obraćati svi državni službenici
o svim pitanjima, kako onim najznačajnijim tako i o onim manje važnim. Ni
kadija od Bosne, zvani mulla, nije mogao učiniti ništa bez obraćanja valiji i
bez njegova odobrenja. Prema navodu iz fermana valija je mogao postavljati
i smjenjivati sve državne službenike, uključujući i sve kadije vilajeta, tj. kadi-
je kadiluka, sve rukovodioce, ulemu, ajane, vojna lica, kao što su kapetani,
25 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1959, str. 78. i 79.

26 Navedeni je od 1574. do 1580. godine bio sandžakbeg u Bosni, a od 1580. do 1588.
beglerbeg. Vidjeti: Hazim Šabanović, nav. dj., str. 81.
27 Isto, str. 109.
28 Hazim Šabanović, Bosanski divan, Separat iz POF-a, XVII–XIX, Sarajevo, 1973, str. 14.
29 Ş. Sȃmî, Kȃmȗs-i türkî, Der-i seʻȃdet 1318, str. 731.
30 U Bosanski divan ulazili su mulla, timarski defterdar, defterdar za hazinu, ćehaja čauš,
divan-efendija, ćehaja u defteru, povjerenik u defteru/defter-emin, tezkiredžija ruznamed-
žija, čauši, muhziri i katibi. Vidjeti: Hazim Šabanović, Bosanski divan, nav. dj.; Mehmet
Ipşirli, Eyȃlet (Taşra) teşkilati, Osmanlı devleti ve medeniyeti tarihi, Istanbul, 1994, str.
226.
31 GHB, Turski dokumenti (dalje: TD) 2, str. 168. i 169, preveo Polimac.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 11
anali 12.indb 11 11.1.2013 9:59:56

dizdari tvrđava, zabiti i drugi.32 Nije imao kompetencije da kadijama izdaje

berat. To pravo bilo je u nadležnosti vojnog suca na vrhu, tj. kazaskera, koji
je mullama i kadijama kadiluka izdavao kazaskerovu bujuruldiju u vidu zape-
čaćenog pisma (mühürlü mektȗp), koja je uručivana kadijama kao dokument
kojim su neposredno uvođeni u dužnost. Ako je valija i izdavao bujuruldiju
o postavljenju i imenovanju kadija, što se u ovom periodu u kojem govorimo
o funkciji valije često dešavalo, ta je bujuruldija predstavljala samo formalan
čin uvođenja u dužnost do izdavanja kazaskerove bujuruldije i berata s Porte.
Sva njegova postavljenja imala su privremen karakter i, ustvari, predstavljala
su vrstu preporuke valije kojom je Porti stavljao do znanja ko bi mogao biti
osoba podesna za neku funkciju. Njegova se preporuka provjeravala na Porti.
Sva postavljenja i svrgavanja vršena su u dogovoru s Portom. Sultan je o
postavljenjima izdavao ferman, a potom je imenovanima uručivao berat.
Osmanski valija angažiran u Bosanskom ejaletu bio je upućen na begler-
bega u Budimu. Osmanski beglerbeg u Budimu je od 1541. do 1686. godine,
kada su Osmanlije izgubili Budim, imao veoma široka ovlaštenja i prednost
nad susjednim sandžakbezima i beglerbezima tako da je on bio nadležan za
izvršavanje pravde i interveniranje u raznim pitanjima koja su se odnosila i
na Bosnu.33
Valijini prihodi su u prvo vrijeme dolazili s hasova na području ejaleta u
kojem je bio angažiran. Kasnije, od 18. stoljeća, tačnije od 1717. godine, do
kraja osmanske vlasti valijama je kao prihod bila određivana imdadi-hazarijja
i imdadi-seferijja, od čega su dio trošili za lične potrebe, a dio za nefere i svoju
32 Husamuddin-paša je 1209/1794. godine svrgao sarajevskog kadiju Osman-efendiju i

mutesellima Ahmed-bega te je na mjesto kadije imenovao bivšeg plovdivskog kadiju
Mehmeda Šaćira Ahiskaliju, a na mjesto mutesellima Ali-bega Džennetića. Vidjeti: Rizo
Muderizović, Nekoliko muhurova bosanskih valija, GZM, XXVIII, Sarajevo, 1916, br.
1–2; Tešanjski sidžil, str. 18, preveo Polimac, str. 40. “Sve kadije vilajeta Bosne, sve
ostale rukovodioce (hukjam), ulema, dobri ljudi, kapetani, dizdari tvrđava, svi članovi
vijeća – erkjan – ajani i sve ostale će on postavljati i smjenjivati (vad’ ve ref’). On će biti
iznad najvećih i najmanjih kao zapovjednik (hakim ve vali). Njegova se riječ mora izvr-
šavati. O svim pitanjima, kako onim najznačajnijim tako i onim manje važnim, svi će se
samo njemu obraćati. Ni jednog dana se ne smije prestati s njegovim poštivanjem. Samo
se njegova riječ ima slušati. Sve što on kaže ima se slušati i svi to imaju izvršavati bez
pogovora.” Prema Azra Gadžo-Kasumović, Mulla u Bosanskom ejaletu, Sarajevo, 2008,
str. 48.
33 Ludwig Fekete potvrđuje poseban položaj budimskog beglerbega nad susjednim begler-
bezima i sandžakbezima i navodi osmi član Mirovnog ugovora u Žitvi iz 1606. godine.
U navedenom članu kaže se da, u slučaju nepoštivanja mira, ako svi kapetani, beglerbezi,
na području obiju strana ne bi izvršili pravdu, intervenira beglerbeg od Budima “koji je
glava svih beglerbega, pa neka on izvrši pravdu.” Prema: Fehim Spaho, Odnos bosanskog
namjesnika prema budimskom veziru, Kalendar Narodne uzdanice, Sarajevo, 1934, str.
68.
12 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 12 11.1.2013 9:59:57

svitu (kapı halkı). Čim bi dobio postavljenje, valija bi se arzuhalom obraćao

carskom divanu na Porti da ga obavijeste o prihodima koji mu pripadaju. Po-
sebno je to bilo potrebno ukoliko mu je uz Bosnu bio dodijeljen i Hercegovač-
ki sandžak kao arpaluk i u slučajevima kada je trebalo s bivšim valijom riješiti
pitanje korištenja prihoda određenih za valijinu funkciju. S tim u vezi mulli
angažiranom u Bosni i ostalim kadijama i naibima s Porte se slala posebna
naredba o valijinim prihodima koji su mu dodijeljivani kao pripadajući mu dio
iz ukupnih carskih prihoda Bosanskog ejaleta. Svi navedeni su obavještavani
o danu valijinog postavljenja (tevcih). Taj je dan bio granično vrijeme od kada
novoangažirani valija ima pravo preuzimati dodijeljene mu prihode. Pošto je
razrezivanje i sakupljanje prihoda, imadadi-hazarijje i imdadi-seferijje, išlo
posredstvom kadija kadiluka i njihovih naiba i nakon što su registrirani u ka-
dilučkim sidžilima, što se obavljalo pod nadzorom mulle, to su spomenuti o
tome bivali obaviješteni. Čini se da je i valija u Bosni, kao što je bio slučaj
u nekim drugim ejaletima, mogao povećati iznos svojih prihoda tako što je
uzimao u zakup sakupljanje nekih poreza čije je sabiranje organizirao za dr-
žavnu hazinu, a dio je ostavljao za sebe po osnovi nagrade za obavljeni posao.
Prihodi valijinih ćehaja podmirivani su iz raznih izvora.34
Dodavanje Hercegovačkog sandžaka Bosanskom ejaletu kao veziro-

vog arpaluka
Teško je utvrditi od kada su beglerbezi u Bosni počeli dobijati Hercego-
vački sandžak kao arpaluk. U Turskoj kancelariji Dubrovačkog arhiva čuva
se bujuruldija datirana 17. redžepa 1058/7. augusta 1648. godine Derviš
Mehmed-paše, namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, u
kojoj se spominje Hercegovački sandžak kao arpaluk namjesnika u Bosni, i
bujuruldija Kose Ali-paše datirana 17. redžepa 1071/18. marta 1661. godine.
To su dvije najstarije bujuruldije u kojima se spominje hercegovački arpaluk
namjesnika u Bosni.35 Najstariji dokument, koji se čuva u Gazi Husrev-
begovoj biblioteci, u kojem se navodi da je valiji dodijeljen uz Bosanski
ejalet i Hercegovački sandžak kao dodatak jeste ferman izdat u Jedrenama
datiran 1699. godine36. Osim tog dokumenta sačuvan je i prijepis bujuruldije
34 Naprimjer, Ahmed-paši Dugaliću (koji je 1598. i 1604. godine bio bosanski beglerbeg)
bio je dodijeljen, kao ćehaji bosanskog beglerbega, jedan dio prihoda od dubrovačke soli
kao plaća ili kao dodatak na plaću. Vidjeti: Adem Handžić, nav. dj., str. 417–419.
35 Vesna Miović, Dubrovačka republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i
Hercegovačkog sandžaka, Dubrovnik, 2008, str. 129. i 131.
36 GHB, A–4039/TO: Ferman izdat u Jedrenama, datiran sredinom safera 1111/između 8. i
17. augusta 1699. godine i upućen valiji koji kao arpaluk uživa Hercegovački sandžak i
kadiji izdat na osnovu arzuhala koji su Porti uputili spahije janičari, raja i ostali stanovnici
iz tri sela u nahiji Sokol, koji su izjavili da daju ušure i ostale hakove i rusume po kanunu
ANALI GHB 2012; 41 (33) 13
anali 12.indb 13 11.1.2013 9:59:58

Muhsin-zade Mehmed-paše datirane 1176/1762. godine.37 Kod Muvekkita se

dodavanje Hercegovačkog sandžaka Bosanskom ejaletu prvi put spominje
1171/1757–1758. godine, kada je postavljen Mehmed-paša Kukavica. Nakon
tog vremena sve do 1831. godine svim pašama angažiranim u Bosni kao
valije dodjeljivan je i Hercegovački sandžak kao dodatak. Od 1831. godine
do 1834, usljed pokreta Gradaščevića i njegova sloma, Hercegovina se ne
pripaja Bosni kao arpaluk. Od 1835. do 1842. valijama se uz Bosanski ejalet
dodjeljuju Zvornički i Kliški sandžak38, a više se ne dodjeljuje Hercegovački
sandžak pošto je te godine bio izdvojen iz Ejaleta i njime je upravljao Ali-
paša Stočević. Zvanično se on i dalje smatrao sandžakom Bosanskog ejaleta,
a ne zasebnim ejaletom.39 Godine 1843. dodavao se Kliški i Hercegovački
sandžak.40 Muvekkit ne navodi podatke šta se od 1844. do 1850. godine na
upravu valijama dodavalo uz Bosnu. Godine 1850. ponovo se spominje samo
Bosanski ejalet s Hercegovačkim sandžakom. Među originalima fermana u
zbirci Gazi Husrev-begove biblioteke nalazi se posljednji sačuvani ferman
datiran 1230/1815. godine, kojim se određuje postavljenje beogradskog
muhafiza Sulejman-paše za valiju Bosanskog ejaleta uz dodatak Hercegovač-
kog sandžaka.41 Šabanović navodi da su beglerbezi angažirani u Bosni dobi-
jali u arpaluk Požeški, Lički, Bihaćki, a najčešće Hercegovački sandžak, čiji
je has iznosio 410.515 akči, međutim ne navodi izvore na osnovu kojih tvrdi
da su Požeški, Lički i Bihaćki sandžak dodjeljivani kao arpaluk, niti navodi
od kada se Hercegovački sandžak počeo dodjeljivati valiji u Bosni.42 Bosna je
mogla biti dodjeljivana kao arpaluk bivšim velikim vezirima i bivšim begler-
bezima Rumelijskog ejaleta.43 Tako je Muhsin-zade Mehmed-paša držao
i defteru, ali da se navedena davanja ne sakupljaju na vrijeme, nego da im više konjanika

dolazi na konak i na hranu. Fermanom se takva praksa zabranjuje.
37 GHB, sidžil 10, str. 27: Bujuruldija datirana 22. zul-kade 1176/4. juna 1763. godine i upu-
ćena mutesellimu Novog Pazara, munli Sarajbosne, kadijama Mitrovice, Novog Pazara,
Nove Varoši, Prijepolja, Pljevalja, Čajniča, njihovim naibima te mutesellimu hercego-
vačkog sandžaka, zabitu Starog Vlaha/Istari Eflak, kapetanima i agama nefera, ajanima
Vilajeta i poslovnim ljudima kojom valija javlja da mu je ponovo dodijeljen na upravu
Bosanski ejalet s dodatkom Hercegovačkog sandžaka i da mu je o tome stigao ferman s
Mehmed-begom, kapidžibašom Visoke Porte.
38 ...bu defa Izvornik ve Klis sancakları ilhȃkıyla Bosna eyȃleti uhde-i istȋhȃline tevcih ve
ihsȃn-ı Hümayun buyurulan vezirim Mehmed Vecȋhȋ paşa edamaLlȃhu Te‘ȃla iclȃlehu...
Vidjeti: GHB, sidžil 75, str. 21.
39 Ahmed S. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983,
str. 23.
40 Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, knjiga 2, Sarajevo, 1999.
41 GHB, A–1022/TO.
42 Hazim Šabanović, Bosanski divan, nav. dj.
43 Muvekkit, nav. dj., str. 620.
14 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 14 11.1.2013 9:59:58

Bosanski ejalet kao svoj arpaluk sve dok je bio na položaju velikog vezira, a
umjesto njega upravljao je njegov kajmakam. Kada je bio smijenjen s mjesta
u Bosanskom ejaletu, dodijeljen mu je Solun kao arpaluk.44 Iz te je prakse
jasno zašto spomenute valije ne možemo nazivati bosanskim, već osmanskim
valijama, jer su samo kratko vrijeme bili angažirani i u Bosni. Često nisu ni
dolazili ili su dolazili vrlo kratko, a poslove su vodili njihovi kajmakami.
Valija je djelovao i kretao se na nivou carstva, a ne na nivou ejaleta.
Valija angažiran u Bosni bio je ne samo vojskovođa najvišeg ranga
u Bosni i administrativno-upravno lice nego je istovremeno, kada je bilo
potrebno, bivao postavljan i kao serasker drugih područja na kojima su se
vodile ratne operacije, kao što je područje Hadžioglu Pazara i Karasua, gdje
se vodio rat s Rusijom.45 Dagistanlija Ali-paša dva puta je bio postavljan na
navedena područja kao serasker, 1773. i 1774. godine.46 Valijama angažira-
nim u Bosanskom ejaletu dodjeljivani su i drugi sandžaci na kojima se nisu
vodile ratne operacije u vidu arpaluka, kao što su Solun i Kavala47, Nikopolje
i drugi.48
Postavljenje valije i njegovih zamjenika

Valiju za Bosanski ejalet s dodatkom Hercegovačkog sandžaka određivao
je sultan na prijedlog velikog vezira, koji je bio zadužen da predlaže postavlje-
nja svih državnih službenika, osim uleme čije je postavljenje predlagao šejhul-
islam. Izbor valije ovisio je o njegovoj ranijoj angažiranosti i požrtvovanosti
44 Muvekkit, nav. dj., str. 524, 569. i 572.

45 GHB, sidžil 15, str. 32: Ferman datiran 24. redžepa 1187/11. oktobra 1773. godine, izdat
na polju Šumna i upućen veziru Dagistanli Ali-paši kojim mu se dodjeljuje Ejalet Bosna
s dodatkom Hercegovačkog sandžaka i seraskerluk područja Karasu; Sidžil 15, str. 36:
Ferman datiran u prvoj dekadi šabana 1187/između 18. i 27. oktobra 1773. godine, izdat
na polju Šumna i upućen kadiji Sarajbosne i ostalim kadijama i naibima kojima se nare-
đuje da se postavi ćehaja Ibrahim kao mutesellim za Bosnu pošto je valija Dagistanli
Ali-paša angažiran i kao serasker područja Hadžioglu Pazari i Karasu.
46 GHB, sidžil 15, str. 54: Ferman datiran 9. zul-kade 1187/22. januara 1774. godine, izdat
u logoru Šumna i upućen valiji Bosne i seraskeru oblasti Karasu, veziru Ali-paši, kojim
se određuje da se kao valija Bosne s dodatkom Hercegovačkog sandžaka i dalje ostavi
navedeni vezir Ali-paša.
47 GHB, sidžil 17, str. 89: Ferman izdat u Konstantinijji, datiran 28. džumadel-ahira
1189/26. augusta 1775. godine, i upućen veziru Muhammed-paši, bivšem velikom veziru,
kojem su ranije kao arpaluk bili dodijeljeni sandžaci Solun i Kavala, kojim mu se dodje-
ljuje Ejalet Bosna s dodatkom Hercegovačkog sandžaka, počev od 28. džumadel-ahira
1189/26. augusta 1775. godine; Sidžil 18, str. 66: Ferman izdat u Konstantinijji, datiran
21. džumadel-evvela 1190/8. jula 1776. godine, i upućen veziru Muhammed-paši, mute-
sarrifu Bosanskog ejaleta s dodatkom Hercegovačkog sandžaka, kojim mu se ponovo
dodjeljuje uprava nad spomenutim ejaletom s dodatkom Hercegovačkog sandžaka.
48 GHB, sidžil 19, str. 173.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 15
anali 12.indb 15 11.1.2013 9:59:59

u obavljanju zaduženja na istoj dužnosti bilo u Anadoliji, Beogradu ili drugim

mjestima Osmanske države. U tom smislu sultan je nakon izbora upućivao
izabranoj osobi prvi ferman o postavljenju.49 Taj ferman upućivan je samo na
ime novoizabranog valije i specijalnog izaslanika – mubašira. Mubaširu, iza-
branom među službenicima Porte, naređivano je da ode na mjesto službovanja
novopostavljenog valije s fermanom o postavljenju. Navedeni ferman nazivao
se tevdžih-ferman i nije precizirao valijine dužnosti niti se unosio u sudske
registarske protokole – sidžile. Drugi ferman, koji je prethodio beratu, sadrža-
vao je opis dužnosti valije, ali nije sadržavao iznos njegovih primanja.50 Iznos
primanja preciziran je u beratu koji nije bivao registriran u sidžilima i koji se
uručivao valiji. Tim fermanom valiji se određivala dužnost da preuzme pokra-
jinu, da štiti i čuva raju i vojničke podanike (kul), da otklanja nepravde te da
obavlja ostale dužnosti koje mu se narede. Valija je istovremeno upozoravan
da ne čini nepravdu i nasilje siromašnoj raji i stanovnicima vilajeta. Navedeni
ferman bilježio se u registre sarajevskog suda.51 Treći ferman upućivan je sara-
jevskom mulli, kadijama drugih kadiluka i naibima.52 Tim su fermanom kadije
izvještavane o postavljenju novog valije i mutesellima za Bosanski ejalet do
njegova dolaska. Taj ferman nije sadržavao opis dužnosti valije. Obavezno se
bilježio u sidžile.53 Valija je na mjesto guvernera Ejaleta najčešće bio postav-
ljan na godinu dana. Ako bi mu mandat bio produžen, izdavan je novi tevdžih-
ferman, kojim se određivalo da u narednom periodu zadržava svoju funkciju.54
Po postavljenju, valija je slao mulli i ostalim kadijama bujuruldiju, koja je
bilježena u sidžile kadiluka, u kojoj je izvještavao o tome od kada je postav-
ljen na dužnost. Tom je bujuruldijom pozivao kadije da pošalju predstavku
Bosanskom divanu i da ga izvijeste o svemu što se događa u kadilucima koji
su u domenu njihove nadležnosti.55 Nakon što bi dokumenti o postavljenju
valije bili evidentirani u sidžile, kadija je muraselom obavještavao bosanskog
dizdara i topčije da ispale paljbu iz topova kao vid obavijesti i slavlja povo-
dom dolaska valije.56 Nakon toga slala se, po starom običaju, komora za pašu
koji je dolazio u Bosnu. O tome govori bujuruldija upućena na mutesellim-
agu, janičarskog zabita turnadžibaši-agu, zabite, ajane i poslovne ljude Ejaleta
kojom im se upućivala naredba da se pošalju konji za pašu koji je dolazio u
Bosnu. Prema citiranoj bujuruldiji, sarajevski kadiluk bio je dužan osigurati
49 GHB, A–1022/TO.
50 GHB, A–4297/TO.
51 GHB, sidžil 9, str. 137; sidžil 18, str. 66; sidžil 9, str. 78 i drugi sidžili.
52 GHB, A–1001/TO, A–1844/TO.
53 GHB, sidžil 18, str. 148 i drugi sidžili.
54 GHB, sidžil 9, str. 78 i 131. i drugi sidžili.
56 GHB, A–293/TO.
16 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 16 11.1.2013 9:59:59

za tu namjenu 800 konja. U tom poslu bio je nazočan mulla, a za neposredno

izvršenje valijin izaslanik zadužen da preuzme navedenu komoru.57 Valija se
prilikom dolaska zadržavao nekoliko dana u Sarajbosni, koja se u njegovoj
bujuruldiji nazivala kursiyy-i memleket, dok se Travnik nazivao mekarr-ı me-
mleket.58 U nekim bujuruldijama valija je Travnik određivao kao mjesto “u
kojem se nalazi moja kancelarija i moja vlada” (kalem ve hükümetimiz olan
Travnik).59 Iz navedenih naziva i formulacija da se vidjeti da je Sarajbosna bila
glavni centar i glavna prijestolnica Ejaleta, osobito u ekonomskom i duhov-
nom pogledu. Bilo je stvarno središte moći i znanja, jer je bilo i sjedište mulle
kao drugog glavnog predstavnika pažljivo izabranog i angažiranog s Porte, a
da je Travnik bio samo mjesto stanovanja, boravka i dužeg zadržavanja valije
i njegove pratnje pa se stoga naziva mekarr – mjesto boravka i zadržavanja.
Za doček valije i za valijinu pratnju u raznim prilikama sakupljala se hrana
čija se evidencija razrezivala na sarajevske džemate putem posebnog deftera
hrane (defter-i zehȃʼir). Tu su spadali, naprimjer, narodni (obični) i specijalni
hljeb, ovčije meso, pirinač, svijeće, šećer, med, nohut, luk, so, brašno, nišesta,
kahva, sapun, saće, vosak za svijeće, kokoši i pilići, jaja, sirevi, mlijeko, jo-
gurt, povrće, ječam, sijeno, drva i slično.60 U slučaju da valija umre, a još mu
teče dužnost u Bosanskom ejaletu, s Porte bi dolazila naredba da se imovina
spomenutog popiše, zapečati, sačini defter i pošalje na Portu.
Mutesellim ili kajmakam za Bosanski ejalet / ejaletski mutesellim

Mutesellim predstavlja osobu kojoj je nešto povjereno u emanet. U ovom
slučaju državnog službenika koji na nivou kadiluka obavlja poslove povje-
rene valiji od Porte. Kajmakam predstavlja osobu koja u potpunosti preuzi-
ma nečije dužnosti i obavlja ih umjesto njega. Kada novopostavljeni ejaletski
mutesellim, nakon objelodanjivanja sultanovog fermana o navedenom pita-
nju, bujuruldijom obavještava nadležne državne službenike da je postavljen
da umjesto valije obavlja sve poslove na nivou Ejaleta do valijinog dolaska
tada može da se potpisuje i kao mutesellim i kao kajmakam.61 Dužnost mu-
tesellima za Bosanski ejalet u dokumentima određivana je kao Bosna eya-
letinin mutesellimliği – mutesellimluk Bosanskog ejaleta.62 Arzuhal sultanu
upućivao je kapućehaja kapidžibaša Porte s prijedlogom o postavljenju eja-
57 GHB, A–1054/TO: Bujuruldija datirana 17. zul-kade 1178/8. maja 1765. godine.
58 GHB, A–1054/TO.
60 GHB, A–975/TO: Troškovnik izdataka za doček paše u Sarajevu datiran 14. šabana
1189/10. oktobra 1775. godine.
61 GHB, sidžil iz 1177. godine, str. 21. i 22.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 17
anali 12.indb 17 11.1.2013 10:00:00

letskog mutesellima.63 Ukoliko prvim fermanom valiji nije bilo naređeno da

hitno napusti ranije mjesto službovanja i dođe u Bosanski ejalet, do njegova
dolaska postavljan je mutesellim ili kajmakam za Bosanski ejalet, tj. ejaletski
mutesellim ili ejaletski kajmakam. On je bio prvi ili glavni kajmakam valije
angažiranog u Ejaletu Bosna. Čini se kao da su sultan i valija češće u svojim
dokumentima o postavljenju navedenog državnog službenika koristili termin
mutesellim, a da je sam mutesellim za Bosanski ejalet preferirao za sebe naziv
kajmakam i tako se, uglavnom, potpisivao na dokumentima koje je izdavao.
Mehmet Ipširli kaže da su beglerbeg i sandžakbeg kada su odlazili na vojne
pohode ili kada su iz drugih razloga odsustvovali imenovali svog zastupnika
mutesellima.64 Valija je za tu pojedinačnu namjenu određivao svog zastupnika
kajmakama za Bosanski ejalet, o čemu je novopostavljeni ejaletski kajmakam
s titulom miri-mirana bujuruldijom izvještavao sarajevskog mullu i ostale pr-
vake i ajane: mutesellima, janičarskog zabita serturnai-agu65, ostale kadije,
age – serdengečtija, alemdara i bašeskija, kao i šejhove esnafa.66 Njegovo po-
stavljenje vrijedjelo je do dolaska nove naredbe s Porte. Također, potreba za
postavljanjem mutesellima za Bosanski ejalet javljala se onda kada je stari
valija otišao s dužnosti, a novi nije stigao, kada nije dolazio duže vrijeme
nakon postavljenja ili kada nije nikako dolazio nego je redovno bio angaži-
ran na drugom mjestu, a Bosna mu je bila dodijeljena kao arpaluk. U tom je
slučaju mutesellim angažiran na nivou Bosne obavljao sva njegova zaduženja
u ovom ejaletu. U bujuruldiji, kojom svog kajmakama uvodi u dužnost kao
svog zamjenika, valija navodi da treba preuzeti Travnik, u kojem se nalaze
njegova kancelaerija i vlada (kalem ve hükümetimiz olan Travnik), ostale ka-
diluke i serhate te da upravlja važnim poslovima.67 Bosanski ajani, silahšori,
kapućehaje i drugi upućivali su arzuhale Porti da se postavi mutesellim Bo-
sne. Postavljenje mutesellima za Bosanski ejalet naređivano je fermanom na
osnovu koga je valija izdavao bujuruldiju o njegovu postavljenju.68 Osobitosti
dužnosti mutesellima za Bosanski ejalet, tj. ejaletskog mutesellima u našoj
literaturi nisu se posebno naglašavale. Pisalo se samo o kadilučkom muteselli-
mu za Sarajevo i mutesellimima drugih gradova. Kao mutesellim za Bosanski
ejalet mogao je biti izabran kadilučki mutesellim, najčešće sarajevski, koji
63 GHB, sidžil 5, str. 45: ...Dergȃh-i muallȃm kapıcıbaşılarından müşȃr ileyhi kapıkethüdası
olan iftihȃrü᾽l-emȃcid ve᾽l-ekȃrim mȋr Affan dȃme mecduhu arzıhȃliyle istid‘ȃyı etmeğin
vech-i meşrūh üzere fermȃnım olmağın...
64 Mehmet Ipširli, Uređenje u pokrajinama, u Historija Osmanske države i civilizacije,
Sarajevo, 2004, str. 285.
65 Serturnai-aga ili turnadžibaša.
66 GHB, A–1062/TO.
68 GHB, A–1795/TO, A–1001/TO, A–1844/TO; sidžil 18, str. 148.
18 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 18 11.1.2013 10:00:00

je nakon postavljenja iz Sarajbosne morao otići u Travnik. Osmanski valija

postavljen za Bosnu svojom je bujuruldijom davao kompetencije mutesellimu
za Bosnu, tj. svom glavnom kajmakamu, da sam odabere i postavi muteselli-
me za kadiluke kao što su Sarajbosna, Pljevlja, Srebrenica, Banja Luka, Novi
Pazar, Trebinje i druga mjesta.69 Valija je imao titulu vezira, a kajmakam ti-
tulu mirimirana i oslovljavan je kao kajmakam-aga Bosne (Bosna kaymakam
ağa).70 Naprimjer, oslovljavan je mȋrimȋrȃn Suleyman kȃymakȃm-ı Eyȃlet-i
Bosna. Iz dokumenata se uočava da je dužnost mutesellima za Bosanski ejalet
bila funkcija na koju su privremeno, tj. na zamjenu mogli biti angažirani razni
državni službenici, koji su s valijom na čelu učestvovali u upravi Ejaletom,
kao što su mutesarrifi pojedinih sandžaka, defterdari i mutesellim sarajevskog
kadiluka, kapućehaja s Porte ili katibi Divana.71 Defterdar za Bosnu mogao je
kao dodatak, tj. arpaluk imati dodatne prihode preuzimajući funkciju kajma-
kama za Ejalet Bosna.72 I mirimiran, koji je kao sandžakbeg obavljao funk-
ciju u nekom od sandžaka iz Bosanskog ejaleta, mogao je kao arpaluk dobiti
funkciju kajmakama Bosne, čime su mu bili dodjeljivani dodatni prihodi kao
arpaluk.73 I neki od funkcionera na Divanu, kao što je sekretar (katib Divana)
mogli su, po potrebi, obavljati dužnost kajmakama Ejaleta Bosna.74 Oni su
tada postavljali svoje zamjenike da obavljaju njihove primarne funkcije do
povratka na staru dužnost.
Valija je upućivao bujuruldiju sarajevskom mulli i ostalim kadijama prili-
kom postavljenja kajmakama po čijim se navodima vidi da je nastojao zaštititi
svoju funkciju određujući uvjet da spomenuti ne traži valijinu funkciju i da za
valiju uči hajr-dovu.75 To znači da je valija tako izražavao upozorenje da nje-
govo glavno pravo na funkciju bude zaštićeno te da je u tom smislu nadređen
kajmakamu na kojeg je privremeno, tj. po ukazanoj potrebi prenosio svoje
ukupne kompetencije uključujući i vojne.
Valijina bujuruldija naslovljena na novopostavljenog ejaletskog kajma-
kama bilježila se u sidžilima. Od kajmakama se očekivalo da ima dobro
69 GHB, A–1795/TO, A–1001/TO, A–1844/TO.

71 GHB, sidžil iz 1182/1768. godine, str. 26; sidžil iz 1177. godine, str. 23; A–4855/TO–224.
72 GHB, A–4855/TO–224: Bujuruldija Malkoča, defterdara i kajmakama Bosne datirana 13.
džumadel-ahira 1245/10. decembra 1829. godine i izdata na nedatiran arzuhal Mehmeda
Šakir-age, kirajdžije iz Jajca; A–4855/TO–114: tezkira defterdara i kajmakama Bosne.
73 GHB, sidžil 5, str. 26: Bujuruldija Mehmeda, miri-mirana Klisa i kajmakama Ejaleta
Bosna, datirana 11. rebiul-ahira 1182/25. augusta 1768. godine i upućena kadijama
Cernice, Mostara, Nevesinja, Blagaja, Ljubinja sa Stocem, Duvna, Ljubuškog, Bekije
Imotske i Konjica, kojom ih obavještava da je on, navedeni miri-miran postavljen za
kajmakama Bosne te naređuje da se to javno obznani i registrira u sidžilima.
75 GHB, A–3551/TO.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 19
anali 12.indb 19 11.1.2013 10:00:00

držanje, da odgovorno sviđa poslove, da ima poštovanje sredine u kojoj se

nalazi i da je požrtvovan. Valija je kajmakamu nalagao da sarađuje s ljudima
od znanja, tj. ulemom, i sa stanovništvom, da preduzima akcije, da brine o
hvatanju odmetnika od zakona i o sigurnosti pokrajine, da se suprotstavlja
neprijatelju, da štiti stanovništvo i ni na koji način ne nanosi stanovništvu
nepravdu. Nakon ove slijedila je bujuruldija kajmakama upućena sarajev-
skom mulli i drugim kadijama da je registriraju u sidžile te da javno bude
obznanjena.76 Dakle, kajmakam je kao i valija imao kompetencije da po vali-
jinoj uputi i naređenju izdaje bujuruldije o pitanjima o kojima ih je izdavao
i valija. Kajmakamova bujuruldija razlikovala se od valijine po tome što u
zaglavlju nije imala karakterističan valijin pečat, nego je ispod teksta bujurul-
dije samo imala potpis kȃymakȃm-ı Eyȃlet-i Bosna uz njegov osobni okrugli
pečat.77 Najstarija bujuruldija valijinog kajmakama sačuvana u fondu Gazi
Husrev-begove biblioteke jeste bujuruldija datirana sredinom džumadel-ahira
1043/17. decembra 1623. godine.78
Ćehaja valije (kethüda)

Riječ ćehaja (kethüda ili kȃhya) označava osobu angažiranu za obavljanje
raznih poslova važnih ličnosti u državnoj upravi ili u nekim drugim važnim
poslovima izvan državne uprave, kao što je ćehaja kod esnafa. Ćehaje su op-
ćenito obavljali značajne poslove kao zamjenici nosilaca odgovarajućih funk-
cija tako da se može govoriti o ćehaji valije, ćehaji sandžakbega, ćehajama
mustahfiza, ćehaji deftera, ćehajama čauša i drugima. Bujuruldijama su valije
upućivali naredbe, uz ostale državne službenike kojima su se uobičajeno obra-
ćali, i ćehajama kao zamjenicima i glavnim pomoćnicima navedenih državnih
funkcionera.79 Posebno su valije upućivali naredbe svom ćehaji i ejaletskom
kajmakamu s nalogom da na osnovu njihove bujuruldije sastavi kajmakamsku
bujuruldiju.80 Ćehaje su imali titulu serbevvȃbȋn-i Dergȃh-i Ȃli.81 Ćehaje s
titulom serbevvȃbȋn često se javljaju na funkciji ejaletskih kajmakama. Na-
kon povratka valije s ratišta ili dolaska na novu funkciju vjerovatno su pre-
stankom potrebe za tom vrstom kajmakamskog angažmana ponovo obavljali
76 GHB, A–1052/TO; sidžil 9, str. 101.

77 GHB, A–1042/TO.
78 Bujuruldija je upućena kadiji Jajca i njome se potvrđuje da je zemljište od četiri baštine
određeno za vakuf darusseadeage Mustafa-age te da se porez s iskrčenih mjesta dodijeli
vakufu, a da spahija spomenute kasabe uzima samo 300 akči s baština ubilježenih na ime
resm-i zemina. Vidjeti: GHB, A–4856/TO–6.
79 GHB, sidžil iz 1176–1177/1762–1763, str. 16.
80 GHB, A–4383/TO.
81 GHB, A–935/TO; A–4225/TO.
20 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 20 11.1.2013 10:00:00

svoju primarnu funkciju valijinog ćehaje (kethüda). Stoga o istim pitanjima

susrećemo bujuruldije koje je nekada potpisao kajmakam, a nekada ćehaja, ili
je jedna osoba potpisana i kao ćehaja (kethüda) i kao kajmakam istovreme-
no. Ukoliko ejaletski kajmakam nije bio postavljen s mjesta valijinog ćehaje,
nego s neke druge funkcije, tada se potpisivao samo kao kajmakam. Ako je
dolazio s funkcije defterdara, potpisivao se i kao defterdar i kao kajmakam,
jer se namjeravao vratiti svojoj primarnoj funkciji. Također, ako je bio sara-
jevski mutesellim postavljen na mjesto ejaletskog kajmakama, potpisivao se i
kao mutesellim i kao kajmakam. Ta dva termina, mutesellim i kajmakam, bila
su kompatibilna jedan s drugim. Međutim, treba razlučiti pojam kadilučkog
mutesellima od pojma ejaletskog mutesellima ili kajmakama. Treba istaći da
se kadilučki mutesellim, kao naprimjer sarajevski, koji se najčešće nalazio na
funkciji ejaletskog mutesellima ili kajmakama, nakon prestanka potrebe za
ejaletskim kajmakamom koji u potpunosti obavlja funkciju odsutnog valije,
vraćao na svoju primarnu funkciju kadilučkog mutesellima.
Neki valijini zamjenici potpisivali su se kao kethüdȃ-yı vȃli-i Bosna,
tj. “ćehaja valije u Bosni”. I kajmakami su imali svoje ćehaje (kethüda-yı
kȃymakȃm-ı Bosna).82 Ćehaja je bio pomoćnik valije, domaćin u njegovu ko-
naku, koji je po valijinoj naredbi slao pisma i tezkire kadijama kadiluka, za-
bitima, ajanima, mutesellimima, poslovnim ljudima da izvrše svoje obaveze.
Njegove tezkire i pisma slijedile su nakon valijine bujuruldije i služile su kao
vrsta opomene i podsjećanja na to da se valijini raniji nalozi izvrše.83 Ćeha-
ja je bio stalno angažiran uz valiju, a ejaletski kajmakam ili mutesellim bio
je angažiran po potrebi. Ćehaja angažiran u valijinom konaku ostajao je na
službi kao ćehaja i onda kada je valija bio odsutan i kad je njegove poslove
obavljao privremeno angažirani ejaletski kajmakam. Dužnost ćehaje bila je da
čuva kontinuitet procedure u državnim poslovima iniciranim s valijinog dvora
ili konaka dok su se valije i kajmakami često smjenjivali.84 Ćehaje su uz va-
liju bili veoma utjecajne ličnosti i postavljani po potrebi na mjesto ejaletskog
kajmakama. U tom je slučaju takav valijin službenik oslovljavan istovreme-
no i kao kajmakam, odnosno mutesellim i kao ćehaja (kethüda), naprimjer:
Kidvetü’l-emȃcid ve᾽l-ayȃn Eyȃlet-i Bosna kȃymakȃmı kethüdȃmız izzetlü
ağa zȋde mecduhu.85 Godine 1187/1773. Dagistanli Ali-paša uputio je bujurul-
82 Kethüdȃ-yı Ali, kȃymakȃm-ı Bosna. Vidjeti: GHB, sidžil 15, str. 28.
83 GHB, sidžil 18, str. 73; A–932/TO, A–933/TO, A–935/TO.
84 Nedatirana kratka tezkira ćehaje bosanskog valije (kethüdȃ-yı vȃli-i Bosna) upućena
kadijama, ajanima vilajeta i poslovnim ljudima na putu od Novog Pazara do Travnika
kojom ih obavještava o tome da se šalju stvari i ljudi sadašnjeg bosanskog kajmakama
katiba Divana (hȃlȃ Bosna kȃymakȃmı kȃtib-i Divȃn) te da im se osiguraju konaci i da
im se da hrane koliko je dovoljno.
85 GHB, A–4383/TO.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 21
anali 12.indb 21 11.1.2013 10:00:01

diju svom ćehaji Ibrahim-agi, sada mutesellimu Bosne (ejaletskom mutese-

llimu) kojom ga obavještava da je postavljen za valiju Bosanskog ejaleta s
dodatkom Hercegovačkog sandžaka i za seraskera područja Hadžioglu Pazari
i Karasu te da njega imenuje mutesellimom za Bosnu.86 Navedenoj bujuruldiji
prethodio je ferman sultana izdat o istom pitanju. Bujuruldijom je valija samo
ponovio navode iz datog fermana. Na osnovu ovih dokumenata ćehaja je, pre-
ma uputstvima Porte koja su posredstvom valije dolazila do njega, izdavao
svoju bujuruldiju koju je potpisivao i kao ćehaja i kao ejaletski kajmakam.87
Mutesellimi ili kajmakami za kadiluke

Valija je svoje ukupne kompetencije na nivou Ejaleta prenosio na svog
glavnog ili prvog kajmakama koji se potpisivao kao kȃymakȃm-ı eyȃlet-i
Bosna ili kȃymakȃm-i vȃli-i Bosna. Također je prenosio i svoje kompeten-
cije na mutesellima, tj. kajmakama kao svog zastupnika na nivou kadiluka
u mjestima koja su bila sjedišta kadija kadiluka.88 Dakle, i mutesellim je bio
valijin kajmakam za određeni kadiluk ili na nivou kadiluka. On je bio kadi-
lučki mutesellim koji je u ime valije uređivao sve važne poslove navedenog
kadiluka. Opisivan je kao visoki državni službenik koji je obavljao policijske
poslove, ili kao egzekutivni organ mulle, ili kao onaj koji je bio odgovoran
za sakupljanje raznih državnih poreza. Dužnost mutesellima ne može se tako
partikularno posmatrati. On je bio zastupnik valije na nivou kadiluka u pogle-
du svih ingerencija koje je valija imao na nivou ejaleta. U svim većim kadilu-
cima bili su valijini mutesellimi, dakle valijini kajmakami za navedene kadi-
luke. Mutesellim za kadiluk nazivan je u istom dokumentu i kajmakamom,
a područje njegove nadležnosti kajmakamlukom navedenog kadiluka. Tako
se područje nadležnosti sarajevskog kadiluka nazivalo sarajevskim mutese-
llimlukom (Sarȃy mutesellimliği) ili sarajevskim kajmakamlukom (Sarȃy
kȃymakȃmliği).89 Dužnost kadilučkog kajmakama ili mutesellima bila je da
nadgleda i prati te izvršava poslove navedenog kadiluka. Dokumenti koje su
oni izdavali nazivali su se mutesellimskim ili kajmakamskim bujuruldijama.
Mutesellimi su oslovljavani s mutesellim-aga ili s mutesellim ve zȃbit. Imali
su svoje vekile. Mutesellimi ili kajmakami za kadiluke bili su veoma aktivni
i angažirani u svojim policijsko-upravnim poslovima. Oni su svojim kratkim

87 GHB, sidžil 15, str. 28: Bujuruldija datirana 1187/1773. godine ćehaje Alije, kajmakama
Ejaleta Bosna upućena mulli u Sarajbosni, janičarskom zabitu i drugima s naredbom da
se pazi na red u vojsci i da se bjegunci pohvataju.
88 GHB, A–4856/TO–8: Bujuruldija kajmakama Banje Luke Mehmeda Murtezaa datirana
sredinom ševvala 1054/15. decembra 1644. godine i upućena kadiji Jajca.
89 GHB, sidžil 8, str. 31; Bujuruldija silahdara Mehmed-paše.
22 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 22 11.1.2013 10:00:01

bujuruldijama, parafima ili sahha bujuruldijama odgovarali na brojne arzu-

hale i ilame. Valija se svojim elipsastim pečatom potpisivao samo na onima
koje njegov zamjenik na nivou kadiluka nije mogao sam riješiti. Područje na
kojem je mutesellim ili kajmakam kadiluka obavljao svoje mutesellimske ili
kajmakamske dužnosti nazivalo se mutesellimluk ili kajmakamluk. Prilikom
postavljenja mutesellima za kadiluk valija je naglašavao da je navedena osoba
postavljena kao mutesellim i zabit, da je zadužena da nadgleda sve opće i
pojedinačne poslove kadiluka, da čuva interese naroda i sluša riječ i slovo
zakona i Šerijata. Mutesellim za kadiluk Sarajbosna je, uglavnom, postavljan
između stanovnika Sarajeva koji su bili zaimi, nekada s titulom age, a nekada
s titulom bega. Sarajevski mutesellim oslovljavan je kao Saray mutesellim
ağa.90 Poznati su bili mutesellimi zaimi iz porodice Džennetića, koji su tu
funkciju obnašali u više generacija u 18. stoljeću.91 Mutesellim u kadiluku je
u sistemu lokalne uprave imao funkciju šefa policije. Avdo Sućeska je dobro
pojasnio ulogu mutesellima ocijenivši da se ta funkcija razvila iz ranije usta-
nove vojvode i subaše te da je od početka 17. stoljeća predstavljala posebnu
lokalnu upravnu funkciju, prije svega, funkciju upravnika policije.92 Kadiluč-
ki mutesellim se jednako odnosio i prema valiji i prema mulli i nadležnom
kadiji kadiluka, što je bilo u skladu s uspostavljenim sistemom kontrole
među državnim službenicima i po sistemu disperziranja vlasti na više nivoa.
Mutesellim je izvršavao i naloge valije i valijinog prvog mutesellima koji su
mu slali bujuruldije i divanske tezkire, a i naloge kadija. Naravno kadija je
znao u kojim pitanjima je mogao izdavati naloge za izvršenje nekih mjera
samostalno, a u kojim se pitanjima morao obraćati valiji ili nekom njegovu
zamjeniku da ovaj odobri njegovu presudu.
II
Dužnosti valije
Valija je bio, s jedne strane, najviši vojni zapovjednik u pokrajini a, s dru-
ge strane, administrativno-upravno lice s najširim ovlastima u upravi. Sultan
je na valiju prenosio ukupnost svojih funkcija tako da je on bio njegov zastu-
pnik na nivou ejaleta, gdje je upravljao svim državnim poslovima, i vojnim
i civilnim. Ovdje se može govoriti o međusobnoj povezanosti vojnog i civil-
nog sektora kojim je valija upravljao po ovlasti sultana. Primaran je bio vojni
sektor i vojna uprava. Stoga u bujuruldijama, koje je valija izdavao, pri kraju
90 GHB, sidžil 15, str. 34: ...Bosna kȃymakȃm ağaya ve Sarȃy mutesellim ağaya hitȃben...
91 GHB, A–1035/TO, A–1034/TO, A–1042/TO.
92 Avdo Sućeska, “Mjesto mutesellima u lokalnoj upravi do tanzimata”, u: Godišnjak
Pravnog fakulteta, VII, 1959.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 23
anali 12.indb 23 11.1.2013 10:00:01

stoji navod da je “ova bujuruldija napisana i izdata u (upravi) bosanske voj-

ske” (ordu-yı Bosna’dan işbu buyuruldı tahrȋr ve isdȃr)93 ili (Divan-ı Bosna
ve cȃnib-i seraskeri’den işbu buyuruldı tahrȋr ve isdȃr).94 Briga o uspostav-
ljanju potrebne infrastrukture svakako je bila od vojnog značaja i pomagala
je širenju teritorija Osmanske države, ali je i u civilnom smislu omogućavala
organizaciju boljeg i kvalitetnijeg života za ukupno stanovništvo koje je svo-
jim doprinosima i plaćanjima poreza bilo baza koja je izdržavala uspostavlje-
ne vojne formacije i vojnu i civilnu strukturu u Ejaletu. Zauzvrat, stanovnici
su dobijali zaštitu sultana i njegove vojske i zaštićeno i sigurno područje na
kojem su mogli u miru i sigurnosti privređivati. Valija je u toku svog kratkog
angažmana u Bosni bio sultanova produžena ruka u svim pitanjima u vezi s
vladavinom u Ejaletu. Promatrao je ukupnu situaciju u Ejaletu, o tome oba-
vještavao sultana i u skladu sa sultanovom naredbom, koja bi uslijedila po
njegovu izvještaju, preduzimao potrebne mjere. Izvještaji valije odnosili su
se, prije svega, na vojna pitanja i na opis stanja u području sukoba.95 Osim te
vrste izvještaja, sastavljao je i izvještaje u vidu posebnog pisma, tzv. kaime
upućivane pokrajinskim službenicima s kojima je sarađivao. Takva se kaima
ponekad bilježila u sidžile.96
Valija je bio nadležan nad svim državnim poslovima i službama. Bujurul-
dijom je naređivao i regulirao pitanja razrezivanja poreza korištenih za izdrža-
vanje pokrajinske administracije. Ti su porezi razrezivani kroz tevzi deftere u
dvije godišnje rate poznate kao ljetni i zimski taksit.97 Osim što je odobravao
razrezivanje poreza za administrativno upravne troškove u pokrajini, valija je,
također, odobravao razne troškove iz državne blagajne (hazîne) koja se punila
poreskim sredstvima. U tom su smislu kadije kadiluka bili nadležni slati valiji
podnesak u vidu prijedloga o raznim vrstama troškova koji su se pojavljivali
na području kadiluka u njihovoj nadležnosti. Kada su bili u pitanju neki veći
zahvati, kao što su gradnje i popravke mostova, tvrđava i slično, tada je kadija
svoje prijedloge formulirao zajedno s izvršnim organom vlasti zastupnikom
valije na području kadiluka, mutesellimom, arhitektom (mimarom) i nadlež-

94 GHB, A–4383/TO.
95 Izvještaji valije u Basbakanlik Arsivi, HAT–00136–05585–00001.
97 Avdo Sućeska, Taksit (prilog izučavanju dažbinskog sistema u našim zemljama pod tur-
skom vlašću), Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, VIII, Sarajevo, 1960; Neki novi
podaci o nastanku i visini taksita u Bosni; Promjene u sistemu izvanrednog oporezivanja
u Turskoj u 18. stoljeću i pojava nameta tekalif-i šakka, POF, X–XI, Sarajevo, 1961/62;
Utjecaj austro-turskih ratova na opterećivanje stanovništva u Bosni u 18. stoljeću; Fahd
Kasumović, O terminu taksit: Nesklad izvora i literature, Prilozi 38, Institut za istoriju,
Sarajevo, 2009.
24 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 24 11.1.2013 10:00:02

nim stručnjacima koji su ocjenjivali potrebe i donosili procjenu troškova. Pri

tome su svoja traženja opravdavali rječima da su navedeni troškovi neophodni
radi osiguranja i civilnih i vojnih potreba.98 U pitanju odobravanja troškova,
valija je bio dužan pokazivati visok stupanj kritičnosti.
Pošto je bio na čelu centralizirane vojne i administrativne uprave Ejaleta
i glavni nad svim vojnim i civilnim službenicima Ejaleta, pod njegovim nad-
zorom nalazile su se sve državne kancelarije. Ejaletom je upravljao isključivo
u ime sultana ne prekoračujući date mu naredbe i ovlaštenja. Bio je dužan
upravljati uz pomoć i u saradnji s onima koji su, kao i on, također bili u statusu
vojne klase i koji su imali ingerencije u upravljanju, kao što su glavni kadija
Bosne mulla sa sjedištem u Sarajbosni, ostale kadije i naibi, mutesellimi, za-
biti, kapetani, age nefera, ajani, ulema te važni poslovni ljudi sa statusom ci-
vilnih lica. Njemu su od njegovih saradnika, posebno od kadija i naiba, stizali
izvještaji na osnovu kojih je formirao mišljenje i poduzimao potrebne mjere.99
Naravno, i on je slao izvještaje i prijedloge sultanu, a mjere je poduzimao tek
nakon što je dobijao naredbu od sultana. U njegovim su rukama bile ovlasti
da nadzire i prati rad svih organa zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. U tom
smislu mogao je intervenirati ako bi ocijenio da je to potrebno. Ako je sma-
trao da je kadijin zahtjev nerealan u odnosu na državne prihode, odobravao je
višestruko manji iznos od onoga koji je kadija tražio.100
Jedna od osnovnih dužnosti valije u Bosni bila je organiziranje vojnih
pohoda, popis nefera, briga o stanju u tvrđavama, njihovoj opremljenosti, do-
stavljanju municije i druge vojne opreme, popravci i izgradnji infrastrukture
bitne za kretanje vojnih snaga, osiguravanje ishrane za vojnike, tovarne i jaha-
će životinje i slično. Ukratko, valija je bio neposredno zadužen za mobilizaci-
ju vojnika (nefera) i organizaciju vojno-operativnih pokreta i njihovo realizi-
ranje.101 Valijina angažiranost u vojnom sektoru neuporedivo je više izražena
nego u civilnom sektoru. Posebna briga valije bili su timarlije i zaimi, koji
su bili pod stalnim valijinim nadzorom, te ni na hadž nisu mogli otići bez
valijina odobrenja.102 S obzirom na to da je Bosna kao provincija bila istureno
krajište u okviru vojnog sistema Osmanske imperije ukupna uprava bila je
vojnog karaktera, a odvijala se putem raznih državnih službenika čiji je rad
valija koordinirao i upravljao u skladu s direktivama centralne administracije
98 GHB, A–122/TO: Naprimjer, kada je bila u pitanju gradnja mosta, kadija bi to obrazlagao
rječima da je most potreban kao “mjesto prolaza za muslimane i za gazije, vjernike u
jednoga Boga” (“memerr-i muslimîne ve guzȃt-ı muvahhidîne”).
99 GHB, A–2859/TO.
100 GHB, A–122/TO
101 GHB, Svi sidžili sarajevskog suda; Malijje defteri iz 1125/1713, GHB, preveo Polimac.
102 Husejin-kapetan Gradaščević jednom bujuruldijom dozvoljava zaimu Hasanu da može ići
na hadž. Vidjeti: GHB, A–4560/TO.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 25
anali 12.indb 25 11.1.2013 10:00:02

iz Istanbula. Dio državnih službenika na visokim državnim funkcijama bio je

iz Bosne, a dio je bio angažiran sa širih prostora Carstva, i oni su povremeno
dolazili s Porte po specijalnim zadacima. U tom su smislu valijine naredbe,
uglavnom, trebale osigurati funkcioniranje vojne uprave i funkcioniranje na-
vedenih državnih službenika, stupova te uprave. Svaka valijina naredba za-
snivala se na naredbi sultana, a sultan je svoje naredbe donosio na osnovu
izvještaja o prilikama u vilajetu Bosna koje mu je valija bio dužan dostavljati
preko sultanovog čauša.103 Valija je, međutim, svoje izvještaje sultanu, kada
je bila riječ o civilnim pitanjima, velikim dijelom zasnivao na izvještajima
mulle u Sarajbosni, kadija kadiluka, defterdara, timarskog defterdara i ostalih
visokih državnih službenika, a izvještaje o vojnim pitanjima zasnivao je na
izvještajima janičarskog age, alajbega, dizdara tvrđava i drugih.
Kao vojno lice i vrhovni komandant vojske Bosne predvodio je vojne po-
hode čije mu je preduzimanje sultan naređivao fermanom. Međutim, prilikom
samog izvođenja operacija morao je sam procjenjivati situaciju na terenu koja
je utjecala na njegovo donošenje odluka. U tom smislu, njegova loša procjena
mogla je dovesti do poraza, neuspjeha i imati dalekosežne posljedice.104 Va-
lijini pohodi bili su najčešće usmjereni na okolna granična područja105, ali su
često dobijali naredbe da idu i na udaljene granice carstva.106 Na osnovu sulta-
novih fermana on je postavljao vojne zapovjednike bašbegove nad janičarima
i vojskom, pozivao kapetane nad vojskom pojedinih područja na vojni pohod
te naređivao spremanje nefera i konjanika za priključivanje carskoj vojsci u
njezinim pohodima. U tom je smislu bujuruldijom izvještavao kadije kadiluka
i tražio logističku podršku za svoje pohode. U logističku podršku funkcioni-
ranju sistema vojne uprave, koju su provodili državni službenici, spadala je
popravka mostova, puteva, osiguravanje puteva, klanaca i mostova, organiza-
cija menzila – poštanskih postaja, osiguravanje konja u poštanskim postaja-
ma, hrane i prenoćišta, popravke tvrđava, begluk saraja, prikupljanje hrane za
prehranu vojske, prijenos municije i naoružanja i slično.107 U vrijeme pohoda
postavljao je posebnog vojnog kajmakama da preuzme kancelariju u Travni-
103 Usporedi Muhimme defteri, OIS, Sarajevo, 1985, preveo Ešref Kovačević.
104 Bosanski namjesnik serasker Mustafa-paša Čelić je prilikom opsade Sinja odlučio, zbog
obavještenja da su putevi nepodesni za prijevoz teške artiljerije, ostaviti najveći dio
topova i drugog teškog naoružanja u Livnu, što se kasnije pokazalo velikim propustom.
Vidjeti: Enes Pelidija, Pokušaj osvajanja Sinja od strane osmanske vojske 1715. godine,
Sinj, 1989, str. 168.
105 Enes Pelidija, Pohodi bosanskih paša na Crnu Goru, Prilozi instituta za istoriju, XVI,
broj 17, Sarajevo, 1980, str. 101–127.
106 Vidjeti ferman kojim se naređuje da valija ide u rat u Iran. Sidžil tešanjskog kadiluka
(1740–1752), str. 79, preveo Polimac.
107 Zbirka bujuruldija u GHB: A–1008/TO, A–1108/TO, A–1119/TO, A–1043/TO, A–1061/
TO, A–1094/TO, A–1144/TO, A–1145/TO; bujuruldije iz sarajevskih sidžila.
26 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 26 11.1.2013 10:00:03

ku, da preuzme vladu i da vodi ostale kadiluke sa serhadima. To postavljenje

važilo je do njegova povratka s vojnog pohoda. Za ove bujuruldije navođeno
je da su izdate od vojske Bosne, što znači da ih je izdavao valija u svojstvu
vrhovnog komandanta bosanske vojske.108
U okviru obaveze valije da brine za red i sigurnost u pokrajini jedno od
njegovih značajnih zaduženja bilo je nadgledanje i kažnjavanje odmetnika od
zakona. U slučajevima nemira i pobuna evidentne su pooštrene mjere državne
kontrole u okviru kojih su izdavane brojne bujuruldije kapetanima tvrđava da
se zavede i sačuva red. Takvu ulogu nije imao samo na području Bosanskog
ejaleta. U šikajet defterima postoje podaci koji govore o tome da je on neka-
da bio zadužen u borbi protiv odmetnika od zakona i na drugim područjima
Carstva.109
Osim vojnih, bio je zadužen da nadgleda sva druga pitanja koja su se ticala
stanovnika Ejaleta, da štiti interese naroda vodeći računa o svim pojedinačnim
i općim poslovima te da postupa u skladu sa Šerijatom i kanunom. U saradnji
s kadijama brinuo je o popravci i izgradnji muallimhana, džamija, mesdžida,
tekija, pogotovo ukoliko su se nalazile u okviru tvrđava i blizu tvrđavskih po-
sada.110 On je, prema tome, nadgledao i koordinirao sve poslove, ne samo na
vojnom, kao primarnom segmentu svojih zaduženja, nego i na civilnom planu,
koji je uključivao i razna ekonomska pitanja. Ekonomsko privređivanje bilo je
osnov za sprovođenje i funkcioniranje vojne uprave. U tom je smislu on osob-
no ili putem svog zamjenika kajmakama komunicirao s kadijama koji su ga
bili dužni izvještavati da se sva sredstva, koja se odnose na vezirsku blagajnu,
utjeraju po zakonu i Šerijatu i da joj se proslijede.111 Valija je imao uvid i vršio
nadzor nad svim prihodima, njihovoj registraciji, sakupljanju i raspodjeli, od-
nosno preko njega je centralna vlast kontrolirala prihode i rashode u Ejaletu.
Najznačajniji državni službenik s kojim je intenzivno sarađivao, osim mulle,
bio je defterdar u Bosni po čijim se nalozima vršila isplata iz državne blagajne
vojnim i državnim službenicima.112 Valija je na osnovu sultanovih fermana na-
108 Ordu-yı Bosna’dan tahrîr ve isdȃr.

109 GHB, TD 18 (Šikajet defteri), str. 637. i 638; bosanski valija Osman-paša bio je zadužen
da nadgleda eškiju, tj. odmetnike u rumelijskim krajevima. U tom smislu nalaže mu se
da ispita slučaj pljačke i ubistva u kadiluku Solun u saradnji s mullom Soluna.
110 GHB, Muhimme defteri za 967/1560, str. 13.
112 A–1862/TO, A–1863/TO, A–1864/TO: Isplata državnim službenicima iz državne blagaj-
ne vršila se na osnovu odžakluk berata koji je precizno određivao iz kojih se sredstava
vrši isplata i kolika je visina plaća. Ta su se sredstva osiguravala iz raznih vrsta zakupa
i poreza. Da bi se vršila isplata, u sudu se morao ovjeriti prijepis berata i na njegovoj
poleđini izdati šerijatski hudždžet koji je trebalo, uz ovjeren prijepis berata, potvrditi da
se na blagajni ne smije zadržavati ništa što je navedenim službenicima dato kao njihovo
pravo.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 27
anali 12.indb 27 11.1.2013 10:00:03

ređivao i nadgledao sakupljanje raznih prihoda s mukata i malikana kao i sa-

kupljanje davanja koja su išla za izdržavanje vojnih posada i drugih lica koja
su se smatrala državnim službenicima te zimskog i ljetnjeg taksita koji su išli
za izdržavanje valijine kancelarije ili za neke druge vojne potrebe. Odobravao
je i sva vanredna prikupljanja nameta od stanovništva za opće i vojne potre-
be. On je davao naredbe za ubiranje poreza kao i za oslobađanje od poreza.113
Imao je pravo izmijeniti propise o uzimanju poreza za stanovnike određenih
područja te je u tom smislu naređivao i uspostavljanje novih deftera.114 Kao
najviši predstavnik izvršne vlasti imao je ovlasti nad svim organima izvršne
vlasti – raznim begovima i agama. Kao najvišem upravitelju u administrativ-
no-vojnoj jedinici – ejaletu bili su mu podređeni i sve kadije i naibi zaduženi,
u upravnom pogledu, djelovati po njegovim nalozima, tj. bujuruldijama. On
je svoje bujuruldije sastavljao na osnovu fermana koji su na njegovo ime upu-
ćivani s Porte. Nije se miješao u stručne sposobnosti kadija i naiba i njihovo
pravno znanje i oni su imali pravo samostalno donositi presude i samostalno
sastavljati svoje izvještaje.115
Kao privremeni vladar i domaćin Bosanskog ejaleta naređivao je sači-
njavanje deftera putem kojih su se kontrolirali finansijski poslovi u vezi s
državnim prihodima i rashodima. U njegovu kancelariju dostavljali su se svi
defteri čije je sačinjavanje naređivao, kao što su defteri o popisu vojske, def-
teri o prihodima s timara i zeameta, o izdatoj hrani vojsci i njihovim plaćama,
prihodima i rashodima vakufa, o taksitu, džizji, inʻamat defteri o oslobađanju
od poreza, defteri o popravkama puteva, mostova, tvrđava i drugog. Kao što je
organizirao i upravljao vojnim i policijskim snagama na nivou Ejaleta tako je
naređivao, nadgledao i koordinirao ukupno ekonomsko poslovanje.
Učestvovanje valije u diplomaciji Carstva s Dubrovačkom republi-

kom
Osim navedenih karakteristika angažmana osmanskog valije u Bosni, što
je uključivalo organizaciju vojnog i civilnog sektora Ejaleta, mobilizaciju
nefera s područja Ejaleta kako za potrebe odbrane granica Ejaleta tako i za
borbu na svim graničnim područjima Carstva te njegove uloge vrhovnog voj-
nog komandanta ne samo na nivou Ejaleta nego često i na nivou drugih susjed-
nih vojnih oblasti, on je imao još jedan važan zadatak, a to je da učestvuje u

114 GHB, A–4772/TO.
115 Ovdje treba razdvojiti njihova zaduženja u sudskom smislu od njihovih zaduženja kao
posredujućih organa između vrhovnih upravnih organa i izvršnih organa vlasti. Vidjeti:
Azra Gadžo-Kasumović, “Mulla u Bosanskom ejaletu”, u: Anali Gazi Husrev-begove
biblioteke, XXVII–XXVIII, Sarajevo, 2008.
28 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 28 11.1.2013 10:00:03

diplomaciji koja se ticala odnosa Carstva s Dubrovačkom republikom. Kao

što je poznato, u vrijeme osvajanja sultana Mehmeda II Fatiha Dubrovačkoj
republici je, počevši od 1458. sve do 1807. godine, bilo nametnuto plaćanje
odgovarajućeg godišnjeg harača Osmanskoj državi na ime toga što joj je bio
namijenjen status relativno samostalne države s ogromnim trgovačkim povla-
sticama.116 Osim harača, Osmanlije su imali prihod i od carine s dubrovačke
skele koji je nekada dodjeljivan vojnicima tvrđava Ljubuškog i Počitelja na
ime njihovih plaća.117 Briga namjesnika u Bosni bilo je i slanje bujuruldije na
dubrovačkog emina koji je bio dužan sakupljati novac koji pripada osman-
skoj državnoj riznici.118 Preko Dubrovačke republike odvijala se jedna od
najznačajnijih trgovinskih razmjena na području Mediterana između zemalja
Zapada i Osmanskog carstva. Preko dubrovačke skele prelazile su žitarice i
stoka iz Ejaleta Bosna te so i druge potrepštine za Bosnu i ostali dio Carstva.
Istovremeno je značajan dio naoružanja, koje je dolazilo morskim putem za
bosansko krajište, bio prebacivan preko dubrovačke skele do tvrđave Vidoška
u Stocu, a odatle se dalje distribuirao po tvrđavama u Ejaletu.119 S obzirom
na status Dubrovačke republike kao neutralnog područja koje je istovremeno
od davnina bilo vezano određenim obavezama prema Osmanskom carstvu,
sultan je imao pravo nadgledati i kontrolirati poslovanje i razmjenu koja se
odvijala preko dubrovačke luke kao i voditi brigu o redovitom plaćanju hara-
ča kao značajnog doprinosa osmanskoj državnoj blagajni. Sve te obaveze za
sultana obavljao je njegov namjesnik u Bosni koji je redovito slao bujuruldije
upućene kako na dubrovačke begove tako i na kadije okolnih hercegovačkih
kadiluka, hercegovačkog sandžakbega ili, kada je njemu pripadao Hercego-
vački sandžak kao arpaluk, hercegovačkim mutesellimima. U navedenim
bujuruldijama često su se ponavljali navodi iz sultanovih fermana upućivanih
na iste adrese. Bujuruldije su predstavljale vrstu požurnice za zakašnjelu
isplatu harača, upozorenje dubrovačkim begovima da ne prodaju namirnice
i oružje na neprijateljsku mletačku stranu kao i upozorenja eminima, kadija-
ma, mutesellimima i kapetanima iz okolnih hercegovačkih područja (Gabele,
Trebinja, Mostara, Stoca, Ljubinja i drugih kadiluka) da ne uzimaju carine ili
na bilo koji drugi način ne ometaju slobodan i siguran prolaz dubrovačkim
trgovcima prema unutrašnjosti te da im ni u kojem smislu ne nanose štetu.
Dubrovački plemići su svojim arzuhalima i pismima intervenirali kod valije
u Bosni da im se zaštite njihova prava koja su imali po osnovu kapitulacije
116 Vesna Miović, nav. dj.

117 Bujuruldija Ibrahim-paše, namjesnika Hercegovačkog sandžaka upućena muhafizu
Trebinja, prema Vesna Miović, nav. dj., str. 138.
118 Vesna Miović, nav. dj., str. 129.
119 Azra Gadžo-Kasumović, Stolac u osmanskom periodu, Hercegovina, Mostar, 2001.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 29
anali 12.indb 29 11.1.2013 10:00:03

i carskih fermana. Također, valiji u Bosni upućivane su službene predstavke

i arzuhali iz Dubrovačke republike kojim se tražilo da intervenira u svim
spornim pitanjima i nesuglasicama koje su se dešavale na razmeđu Republike
i Ejaleta kao dijela Carstva. U tom je smislu u Turskoj kancelariji Dubrovač-
kog arhiva sačuvan velik broj bujuruldija valije angažiranog u Bosni kako
onih pojedinačnih tako i sahha kratkih bujuruldija koje su bilježene iznad
arzuhala, arzova i ilama. Zbog obaveze valije da koordinira sve međudržav-
ne odnose između Osmanskog carstva i Dubrovačke republike uloga valije
za Dubrovačku republiku bila je od velikog značaja. Stoga su valijama, a i
drugim službenicima redovito dodjeljivani posebni pokloni, o čemu postoji
evidencija u dokumentima spomenute Turske kancelarije.120
Nadzor valije nad sudskim sistemom

Valija, kao što je rečeno, nije bio odgovoran i nadležan samo za vojna pi-
tanja na području ejaleta nego i za nadzor nad funkcioniranjem i svih civilnih
pitanja. U islamskim državama prije Osmanlija, bolje rečeno, još od vremena
poslanika Muhammeda, prvi postavljeni valija – namjesnik u pokrajini imao
je ukupno zastupništvo u oblasti upravne, ali i u oblasti sudske vlasti. Navodi
se da se od vremena halife Omera upravna i sudska vlast razdvojila. Ipak in-
gerencije valije u smislu prisutnosti u sudskoj vlasti nisu mu nikada oduzete.
Samo su sudske nadležnosti delegirane na kadiju. I u upravnom i sudskom
pogledu valija je bio najviša instanca nadzorne vlasti na području jedne pokra-
jine. Neki autori navode da valija nije imao ingerencije u sudskim poslovima.121
Sigurno ja da primarna dužnost valije nije bila vršenje pravosudnih funkci-
ja. Međutim, valija je bio vrhovni zastupnik ukupnih ingerencija sultanove
vlasti na području Ejaleta koje uključuju i nadzor u sudskim poslovima. U
te kompetencije, osim naimenovanja državnih službenika u izvršnoj vlasti,
spadale su i kompetencije nadzora nad ukupnim pravusudnim sistemom te
pravo preispitivanja određenih slučajeva i mogućnost izdavanja naredbi da se
provede ponovno sudski postupak i obavi ponovni pretres slučaja. U jednoj
medžmui tešanjskog kadije navodi se citat iz djela Fatȃwa al-‘imȃdiyya koji
glasi: ‫ ﺍﻟﻘﺎﺿﻰ ﺍﺫﺍ ﻋﺠﺰ ﻋﻦ ﺍﺳﺘﺨﺮﺍﺝ ﺍﻟﺤﻖ ﻳﺴﺘﻌﻴﻦ ﺑﺎﻟﻮﺍﻟﻰ‬Al-qȃḍi idâ ʻağȃza ‘an istihrâği
l-ḥaqqi yastaʻînu bi l-wâli. “…kada je kadija nemoćan da izvede pravdu tada
traži utočište kod valije”.122 Valija, naravno, nije mogao donositi sudske pre-
sude, ali ih je mogao nadgledati, pratiti i tražiti ponovni proces, koji se mogao
održavati u njegovoj direktnoj prisutnosti, ako je to bilo potrebno i od značaja,
120 Vesna Miović, nav. dj.

121 Ahmed S. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, str. 34.
122 GHB, T–3116, list 23b.
30 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 30 11.1.2013 10:00:04

ili uz njegovo učestvovanje u procesu na posredan način. Osim mjere sprovo-

đenja ponovnog sudskog postupka valija je naređivao privođenje optuženih
putem posebno određenog mubašira na Bosanski divan gdje se uspostavljao
sudski proces, tzv. murȃfeʻa.123 Vođenje postupka u težim krivičnim slučaje-
vima nije se moglo odvijati bez znanja valije. On je bio taj kome je stizala
predstavka o navedenom slučaju i on je na osnovu navedene informacije nala-
gao kadiji da slučaj ispita. Kadija je bio samostalan u stručnom dijelu sudskog
postupka. To je značilo da je on sprovodio istragu u skladu sa zakonom te da
je kao znalac zakona i propisa osmanskog prava bio kompetentan predložiti
sankcije. On je ocjenjivao djelo i određivao sankciju koja se po osmanskom
krivičnom zakonu primjenjivala za određeno djelo. Saradnja kadije i namje-
snika u Bosni bila je očigledna, posebno u slučajevima težih krivičnih djela
i ubistava. Reklo bi se da kadija nije sam okončavao odluke o predmetima
takve vrste te da je na osnovu iscrpnih kadijskih izvještaja potvrdu i saglasnost
u vezi s određenim slučajevima ipak davao osmanski namjesnik.124 Kadija je
samostalno donosio odluke bez konsultiranja s višom instancom vlasti samo
u slučajevima privatno-pravnog karaktera, odnosno u slučajevima imovinskih
sporova i raznih drugih pitanja koja su se ticala osobnog statusa podanika,
mada su stranke i takvim slučajevima imale pravo apelacije. U svim drugim
pitanjima, čija su rješenja imala odjek na ukupan red i organizaciju društva,
kadija nije samostalno odlučivao. On se konsultirao s najvišim funkcionerima
lokalne uprave, prije svega s namjesnikom. O tome svjedoče brojne predstav-
ke kadija u vidu preciznih izvještaja upućenih osmanskom namjesniku. Sluča-
jevi u čijem su rješavanju zajedno učestvovali i kadije kadiluka i mulla i valija
odnosili su se na zloupotrebe državnih službenika kao na temeljno pitanje
održavanja reda i zakonitosti, do čega je osmanskoj centralnoj vlasti očito bilo
posebno stalo. Ukupan legitimitet osmanskoj nadležnosti da organizira sistem
lokalne uprave u Ejaletu počivao je na odlučnosti centralne uprave na čelu sa
sultanom da provodi strogu kontrolu nad zakonitim djelovanjem njezinih dr-
žavnih funkcionera na svim nivoima vlasti. U tom su smislu i osmanski valija
i osmanski mulla bili upravni organi s ingerencijama i u civilnoj i u vojnoj
vlasti. Osmanski valija je u tom pogledu imao ukupne nadležnosti, a osmanski
mulla i bosanski kadije kadiluka pravosudne nadležnosti i nadležnosti da kao
posredujući upravni organi prenose upute koje su im stizale od sultana i valije
na izvršne organe vlasti te da kontroliraju njihov rad i daju izvještaje o efika-
snosti sprovedenih mjera, odnosno o stepenu njihove realizacije.
Valija je bio dužan štititi i uspostavljati pravdu (ihkȃk-i hakk) te nalagati
da se presuda ispravno donese, tj. da organizira sudsko vijeće i nadzire isprav-

124 GHB, A–4618/TO.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 31
anali 12.indb 31 11.1.2013 10:00:05

nost i efikasnost njegova rada. Divan Bosne bio je najviša instanca vojnog
suda. Članovi odžaka privođeni su pred navedeni sud posredstvom kulukčija
vojne policije. Svi koji su se na bilo koji način ogriješili o zakon, a posebno
vojna lica i državni službenici koji su, također, bili u rangu povlaštene vojne
klase, privođeni su na taj visoki vojni sud posredovanjem osmanskog mulle, a
ako se radilo o članovima odžaka, uz mullu i posredovanjem janičarskog age
zabita i preko mubašira kojeg bi njih dvojica postavili.125
Koordinirano djelovanje upravne i sudske vlasti čiji je nadzor bio u nad-
ležnosti osmanskog valije potvrđuju brojni arzuhali, molbe i žalbe, kojima su
se oštećene strane obraćale valiji da zaštiti njihovo pravo, i brojne bujuruldije
kao odgovor na te molbe.126 Valija je imao velike kompetencije u pogledu iz-
vršavanja kazni i drugih sudskih predmeta. Imao je obavezu da štiti principe
pravednosti i odgovornosti prema raji za koje je delegiran ispred sultana kao
njegov zastupnik u Ejaletu. Obaveza mu je bila da štiti Šerijat i kanun.127 Va-
liji, ustvari, nikada nije bila oduzeta mogućnost uvida i nadzora nad sudskim
aktivnostima, pogotovo kada se radilo o slučajevima koji su se odnosili na
vojna lica. Po izričitoj sultanovoj naredbi kadije nisu mogli primati arzuhale
nefera i donositi kojekakva rješenja i odluke bez odobrenja i saglasnosti vali-
je.128 U okviru obaveze valije da brine za javni red i sigurnost među vojnim i
civilnim stanovništvom bilo je mjera predvođenja okrivljenih pred Bosanski
divan, koji je predstavljao najviši vojni sud u Ejaletu. O svim sporovima koje
nisu mogli riješiti područni kadije ili koji su izlazili iz okvira njihovih kompe-
tencija odlučivao je valija. U tom smislu područni kadije su mu slali izvještaje
u vidu zapisnika koji su se odnosili na dati slučaj.129 Kad bi valiji stigla pred-
stavka o problematičnom slučaju, on bi na osnovu navedene informacije nala-
gao kadiji da provede istragu i slučaj ispita. Valija je intervenirao u pitanjima
područne nadležnosti pojedinih kadiluka, ukoliko bi dolazilo do spora o tome
koji kadija obavlja sudske poslove na kojem području.130 U sidžilima postoje
svjedočanstva da je valija predsjedavao sudskom vijeću (meclis-i şer‘i nebevȋ)

126 GHB, zbirke arzuhala i bujuruldija.
127 Berat datiran u prvoj dekadi džumadel-ahira 1166/između 5. i 14. aprila 1753. godine,
tešanjski sidžil u prijevodu Polimca, str. 18.
128 “Tebi, mome veziru, opet se izdaje naređenje da se bez saglasnosti i odobrenja valije
ne mogu rješavati nikakvi arzovi i mahzari pojedinih nefera od strane kadija. Treba se
strogo čuvati da se ne narušava ustaljeni način u rješavanju podnesaka nefera i kadija.
Sva kadijska rješenja, bez prethodnog uviđaja valije, po zahtjevima nefera, ne mogu imati
vrijednost. O ovome se obnavlja carski ferman. U trećoj dekadi redžepa 1116/između 19.
i 28. novembra 1704. godine”; TD 25 (iz Muhimme deftera 1150–1172), str. 41, preveo
Polimac.
129 GHB, A–2793/TO.
130 GHB, TD 1, str. 616, preveo Polimac.
32 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 32 11.1.2013 10:00:05

organiziranom po Šerijatu koje se na licu mjesta uspostavljalo po potrebi u

nekim područjima koja je on po službenoj dužnosti posjećivao.131 Poznato je
da je među vojnim jedinicima postojao poseban vojni kadija (ordu kadisi) koji
je djelovao i među tvrđavskim posadama. U slučajevima kada on nije bio u
stanju rješiti neke probleme na navedenom području, valija je dobijao naređe-
nje da sredi prilike u vilajetu Bosna. U sudskom vijeću organiziranom na licu
mjesta ugledni stanovnici kasabe i tvrđave podnosili su izjave. Među njima
bili su muderrisi, imam, sibjan muallimi, kapetan tvrđave, age vojnih tvrđav-
skih posada, zabiti, neferi, kao i općenito stanovnici sela i naselja.132 Valija se
neposredno angažirao na terenu, gdje je komunicirao ne samo s vojnim i tvr-
đavskim posadama nego i s predstavnicima običnog naroda. Prilikom takvih
susreta na terenu valija je imao zadatak ocijeniti situaciju i, u skladu s prepo-
rukama i naredbama centralne vlasti, preduzeti potrebne mjere koje bi zado-
voljile raju, tj. obično stanovništvo. U situacijama pobuna i nereda valija bi
intervenirao te bi na privremeno uspostavljenom sudskom vijeću organizirao
akt jamčenja stanovništva koje se obavezivalo na lojalnost zakonu i na preuzi-
manje odgovornosti kao i na novčane sankcije u slučaju nepoštivanja zakona i
pokušaja narušavanja mira i sigurnosti. Takav sudski akt, koji je predstavljao
čin jamčenja za opću sigurnost, bio bi registriran u sidžil područnog vojnog
kadije, a potpisivali bi ga kao svjedoci kapetani tvrđava, emin čauša, ćehaja
čauša, timarski tezkiredžija, timarski defterdar, ćehaja bosanskog deftera, de-
fterdar hazine i mutesarrifi drugih sandžaka.133
Namjesnik je imao ukupne nadležnosti u pogledu svih segmenata vlasti,
a mulla i kadije kadiluka imali su, prije svega, pravosudne nadležnosti i nad-
ležnosti da kao posredujući upravni organi prenose upute, koje su im stizale
od sultana i valije, na izvršne organe vlasti, da kontroliraju njihov rad i daju
izvještaje o efikasnosti sprovedenih mjera.
Valija je predlagao postavljenja svih visokih državnih službenika, kao što
su timarski defterdari, tezkiredžije, bosanski defterdari, mutesellimi Sarajeva
i drugih gradova. Sva obavještenja o postavljenjima koja je upućivao visokim
državnim službenicima morala su biti odobrena fermanom na Porti.134 Među-
tim, upućivanje njegove bujuruldije o postavljenju, bez obzira na to o kojem
131 GHB, TD 24 (Tešanjski sidžil), preveo Polimac, str. 61: O tome izvještaj šalje vojni
kadija u tešanjskoj tvrđavi Mehmed Gulšeni.
132 GHB, TD 24, str. 27. i 40, preveo Polimac.
133 Isto, str. 27, 28. i 63.
134 GHB, A–1862/TO: Ferman izdat u Konstantinijji, datiran 7. safera 1188/19. aprila 1774.
godine upućen ajanu Trebinjcu mir Hasan Osmanpašiću kojim se postavlja, na prijedlog
bosanskog valije Ali-paše i izvještaja glavnog defterdara Derviš Muhammeda, za bosan-
skog defterdara na mjesto umrlog Sejjida Muhammeda s danom 7. safera 1188/19. aprila
1774. godine.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 33
anali 12.indb 33 11.1.2013 10:00:05

se službeniku radilo, bio je samo čin uvođenja u dužnost tog državnog služ-
benika. On je imao ovlasti da bujuruldijom uvodi u dužnost neke državne
službenike, osobito one koji su bili angažirani u poslovima lokalne sigurnosti
te je tako vršio postavljenja mutesellima, zabita i kadilučkih ajana. Kod nižih
državnih službenika mogao je samostalno vršiti odabir i postavljenje, ali kad
je bio u pitanju mutesellim za Bosnu, koji je u potpunosti preuzimao valijine
nadležnosti do njegova dolaska, postavljenje je fermanom uređivao sultan, a
valija je samo izdavao bujuruldiju kojom se sultanovo naređenje potvrđivalo.135
U fermanima u kojim se izvještava o postavljenju valije govori se o tome da
je njegova dužnost da čuva mir i sigurnost stanovništva te da čuva stabilnost
u pokrajini. Tako se stječe utisak da je valija angažiran prije svega u civilnom
sektoru. U fermanima o njegovu postavljenju ne spominje se njegov vojni
angažman. Međutim, briga o miru i zaštiti stanovništva te obezbjeđivanje
njegove sigurnosti podrazumijevala je i vojni angažman, kako u suzbijanju
odmetnika i hajduka koji su često bili ubačeni sa strane ili su podsticani da
destabiliziraju pokrajinu tako i u vođenju operacija širih razmjera i izvan gra-
nica Ejaleta.
Ovdje treba napomenuti da su u sidžile bili bilježeni samo fermani o va-
lijinom postavljenju, a berati dodjeljivani u ruke valije nisu bili registrirani u
sidžile.
Uloga valije u dodjeli timara

Značajni državni funkcioneri kojima se sultan obraćao u postupku dodjele
timara i berata na timar ili zeamet i koji su u tom smislu imali odgovarajuće
obaveze i odgovornosti bili su valija, ćehaja u defteru, timarski defterdar, će-
haja čauša te, na kraju, alajbeg. Od alajbega je potjecala inicijativa i prijedlog
o dodjeli vojnog lena. Timarska tahvil pisma izdavana su na prijedlog alajbega
upućen valiji.136 Alajbeg, miralaj i dizdar su na osnovu molbe zainteresiranog
predlagali veziru kome treba dodijeliti timar, a ovaj je predlagao sultanu. Taj
se prijedlog izdavao u dokumentu, nekada napisanom u vidu arza, a nekada u
vidu pisma (mektub), u kojem je iznosio prijedlog za dodjelu timara.137 Potom
se donosila presuda, tj. hukum o dodjeli timara i ferman kojim se naređivalo
izdavanje tezkire. Berat sultana izdavao se samo pod uvjetom da se izda va-
lijina tezkira. Često su timarlije i zaimi lično dolazili na Portu sa zahtjevom
da dobiju berat na timar ili zeamet i tada se u fermanima navodilo: Sudde-i
seʻȃdetime gelup.138 Korisnici timara i zeameta uvođeni su u posjed lena (zea-
135 GHB, A–1795/TO.

136 GHB, A–1084, 1117, 1138/TO.
137 GHB, Tuzlanski sidžil, list 10b.
138 GHB, Tuzlanski sidžil, list 11b.
34 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 34 11.1.2013 10:00:05

mata ili timara), tj. u mogućnost pobiranja prihoda s navedenog posjeda izda-
vanjem zapečaćene timarske tezkire koja se izdavala iz bosanske defterhane
ili prijenosnog pisma (tahvil mektubu) o prenošenju prava korištenja139 koja su
izdavana iz vezirske kancelarije na osnovu ilama ćehaje u defteru, timarskog
defterdara i timarskog tezkiredžije Bosanskog ejaleta.140 To prijenosno tahvil
pismo izdavalo se kao privremena dozvola za korištenje timara s rokom od
šest mjeseci, a imalo je iste navode kao i valijin berat o dodjeli timara. Ustvari,
izdavanje timarskog tahvil pisma prethodilo je izdavanju timarskog valijinog
berata. To je bila procedura, a potom se to timarsko tahvil pismo moralo zami-
jeniti izdavanjem tezkire. Timarska ili beratska tezkira prethodila je izdavanju
sultanskog timarskog berata. Izdavanju timarske tezkire mirimirana prethodi-
la je nekada ranije izdata sultanska naredba o dodjeli timara i ustanovljavanju
odžakluka na timar ili zeamet. Valija je, po upražnjenju timara, mogao na
osnovu uvida u ruznamče deftere, koji su se čuvali u bosanskoj defterhani, i na
osnovu bilješki na margini izdavati privremeni berat na korištenje, tzv. tezki-
resiz timara do 5.999 akči. Navodi se da je to pravo dato beglerbezima nakon
1530. godine.141 Postoji i navod da je deset godina od vlasti Kanunija donesen
zakon da beglerbezi dodjeljuju tezkiresiz timare bez dozvole centra.142 Ovdje
nije precizirano kojim beglerbezima. S obzirom na činjenicu da je Bosanski
sandžak, kao i ostali sandžaci, bio vezan za Budimski ejalet to je budimski
paša kao beglerbeg mogao izdavati berate i za timarlije u Bosanskom sandža-
ku. Na osnovu nekih dokumenata vidi se da je budimski beglerbeg imao velike
nadležnosti u Bosanskom sandžaku i nakon što je ovaj podignut na rang ejale-
ta 1580. godine. Međutim, izgleda da je ipak paša ili beglerbeg u Bosanskom
ejaletu imao pravo dodjeljivati berate za timarnike na području Ejaleta od po-
četka njegova osnivanja. Na to upućuje najstariji sačuvani valijin berat izdat
u Banjoj Luci i datiran 993/1585. godine.143 Drugi poznati najstariji sačuvani
valijin berat datiran je 1047/1637. godine i također je izdat u Banjoj Luci.144
Do pada Budima 1686. godine kompetencije dodjeljivanja berata u Rumeliji,
vjerovatno, i dalje uz beglerbega u Bosni, mogli su imati osmanski beglerbezi
139 GHB, A–1224/TO, A–1205/TO, A–2461/TO.

140 GHB, A–4308/TO.
141 Historija Osmanske države i civilizacije, Sarajevo, 2004, str. 293.
142 Osmanlı tarih deyimleri ve tarihleri sözlüğü, cilt III, Istanbul, 1993, str. 501.
143 GHB, A–1626/TO: Fotografija berata s penčom sa strane datiranog 11. džumadel-ahira
993/10. juna 1585. godine i izdatog u Banjoj Luci, kojim se dodjeljuje timar od 2.500
akči u Neretvi u Kliškom sandžaku Jusufu, sinu Husejina. nakon što je od njeg odstupio
timarnik Osman.
144 GHB, A–1625/TO: Dva fotografska snimka obnovljenog valijinog berata izdatog u
Banjoj Luci, kojim se od 23. rebiul-evvela 1047/15. augusta 1637. godine dodjeljuje
Husejinu, sinu Muhammeda, čuvaru tvrđave Jajce, gedik timar od 700 groša uz uvjet da
stanuje u tvrđavi ili njezinoj okolici.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 35
anali 12.indb 35 11.1.2013 10:00:05

angažirani u Budimu. Naime, Evlija Čelebija navodi, opisujući odnos Budima

i susjednih ejaleta Egre, Varada, Temišvara, Kanjiže i Bosne, odakle su se
regrutirali čuvari Budima, da je budimski beglerbeg svrgnutim službenicima,
čak i sandžakbezima, dodjeljivao ta mjesta.145 Velike nadležnosti budimskog
beglerbega potvrđuje i navod o pregovorima u kojim je učestvovao budimski
beglerbeg Murteda-paša u Szonyju, koji je u svom pismu Nikoli Esterhazyju
naveo da je “opomenuo narod u pet beglerbegluka, koji su sve do mora pod
njegovom rukom i zaptom.”146 Nakon 1686. godine ulogu glavne odbrambe-
ne krajine prema zapadu i glavnog rumelijskog uporišta Osmanske carevine
preuzela je bosanska krajina, a time i beglerbeg u Bosni, odnosno valija, koji
je od tada imao direktan odnos s Portom. Porta je osmanskom valiji u Bosni
dala veoma široka ovlaštenja i kompetencije da samostalno donosi odluke
o dodijeljivanju timara. To je pravo valija redovno koristio. Dešavalo se da
se timar rotirao u jednoj porodici u dugotrajućem razdoblju te da je valija u
navedenoj porodici izdavao svoje berate jedan za drugim u periodu dužem od
sto godina. Naravno, ferman o dodjeli navedenog timara i prvi berat o njegovu
korištenju davao je sultan. Nakon toga kompetencije u vezi s rotacijom datog
timara dobijao je valija sve do momenta kad bi se neko od timarnika požalio
Porti u vezi s nekim nepravilnostima i narušavanjem reda te bi tada sultan
ponovo intervenirao fermanom da se pitanje riješi na odgovarajući način. Iz-
davanje berata nakon toga mogao je prepustiti valiji ili ga je sam izdavao, ako
je zainteresirana strana to tražila. Pošto je izdavanje berata na Porti tražilo
kompliciraniju proceduru i troškove, to se stranka zadovoljavala izdavanjem
valijinog berata koji je bio dovoljan za ulazak u posjed timarskih prihoda. To
je pravo valija imao sve do tanzimata.147 Iz navedenih kompetencija, da osim
bujuruldija dodjeljuje i tri važna dokumenta – valijin berat, timarsko tahvil
pismo i timarska tezkira bitna u postupku dodjele timara, vidi se da je valijina
uloga u navedenoj dodjeli bila ključna za područje Bosanskog ejaleta. Iako su
nekad visoki državni službenici, kao što su bili timarski defterdar i timarski
tezkiredžija, mogli direktno uputiti ilam na Portu u vezi s dodjelom timara,
ipak je valija bio najvažnija instanca odakle su na Portu odašiljani prijedlog
i inicijativa za dodjelu ili oduzimanje, tj. promjenu vlasništva nad timarom.
Posredstvom vezira upućivane su molbe i za dodjelu zeameta koji su osta-
jali upražnjeni. Na osnovu valijinog podneska sultan je zaimima dodjeljivao
145 Evlija Čelebija, Sejahatnama, Carigrad, 1318, VI, str. 225. Prema F. Spaho, nav. dj., str.
68.
146 Ludwig Fekete, Turkische Schriften aus dem Archive des Palatins Nikolaus Esterhazy,
1606–1645, Budapest, 1932, str. 46. i 257, prema Fehim Spaho, nav. dj., str. 71.
147 Posljednji sačuvani originalni valijin berat u zbirci Biblioteke datiran je 1835. godine:
GHB, A–4855/TO–274.
36 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 36 11.1.2013 10:00:06

berat.148 Osmanski valija angažiran u Bosni bio je nadležan nad bosanskim

timarnicima i zaimima i onda kada su oni bili angažirani i pod komandom
vojnih lica izvan Bosanskog ejaleta.149
Valija je, slijedeći navode fermana, naređivao mulli, ostalim kadijama,
mutesellimima, alajbegu i zabitima da na osnovu posebnih spiskova sačinje-
nih po nahijama pozivaju zaime i timarlije da dođu u Travnik i ponesu sa so-
bom berate radi provjere.150 Kontrolu i provjeru obavljao je visoki službenik
carskog divana kome je Porta davala u zadatak da dođe u Travnik. Prilikom
dolaska radi provjere berata obilazali su i druga mjesta u Ejaletu, gdje su im
posebnu pažnju kao musafirima ukazivali pojedini begovi.151 Pismenoj nared-
bi valije koja se slala širom Bosne i kojom su se svi timarlije i zaimi pozivali
da dođu u Travnik prethodio je carski ferman. Cilj je bio da se navedeni poja-
ve sa svojim beratima te da se na taj način utvrdi da li su još živi i aktivni, da
li su na svom mjestu i zadatku i gdje i kakav posjed uživaju. Onima koji se na
takvoj provjeri ne bi pojavili oduziman je zeamet ili timar i dodjeljivan onima
koji su mogli steći pravo na to. Porta je ipak imala razumijevanja za djecu i
nemoćne, jer je ostavljala mogućnost da se njihovi berati pošalju na provjeru.
Umjesto njih u rat su morali ići njihove sluge dok navedeni ne odrastu. U tom
je smislu timarski defterdar podnosio arz kojim je molio valiju da se postavi
bedel ili vekil koji će ići u pohode umjesto malodobnog nasljednika timara ili
zeameta, s tim da ne nanosi štetu navedenim dirlucima. Valija je zahtjev i pri-
jedlog odobravao bujuruldijom i naređivao da se navedeni zahtjev registrira
na margini u defterhani.152 Na taj se način čuvalo pravo na odžakluk timare. Po
nalogu fermana o provjerama berata i lica koja su bila muaf i musellem mora-
la su doći na šerijatski sud da se pregledaju njihovi berati o tome da su oslo-
bođeni određenih davanja. Taj posao obavljao se tako što je na sud dolazio
poseban izaslanik sultana s defterom te se tako, u njegovu prisustvu, utvrđiva-
la vjerodostojnost njihovih berata, a svaki od njih upisivan je u defter koji se,
nakon što je sastavljen, ovjeravao na sudu. Po jedan primjerak je potpisivan i
s pečatom je slat veziru u Travnik da bi se upisao u defter koji se kod njega
čuvao.153 Fermanima je bilo određeno da se zeameti i timari na području četiri
sandžaka, Bosne, Hercegovine, Zvornika i Klisa, koji su ostali poslije gubitka
148 GHB, A–395/TO; A–1002/TO.

149 GHB, A–4560/TO.
151 Vidjeti bilješku u Kadićevoj hronici broj 3, str. 272: Godine 1033/1623–24. osoba po
imenu Ali-beg, koja je došla s Porte u Bosanski ejalet da ispita berate spahija u san-
džacima Bosna, Klis i Zvornik, bila je musafir kod Džafer-bega u selu Crni vrh u nahiji
Neretva.
152 GHB, A–511/TO, A–4855/TO–82.
153 Muhamed Mujić, Sidžil mostarskog kadije, Mostar, str. 53.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 37
anali 12.indb 37 11.1.2013 10:00:06

tri sandžaka nakon 1686. godine, ne mijenjaju i da ostaju po kanunu i ranijim

rješenjima. Međutim, izostanak s bojnog polja ili službe u tvrđavama kao i
nejavljanje na provjeru berata nije se toleriralo te je u tom slučaju dolazilo do
promjene prava na uživanje timara. U defterhani na Porti vodila se evidencija
o timarima i provjera stanja timara u tzv. cebe defterima. Promjena prava na
korištenje prihoda s timara registrirala se na osnovu tahvila i tezkire. U sidži-
lima su se često bilježili fermani upućivani kadijama i naibima s naredbom da
se oduzmu zeameti i timari onima koji se ne odazivaju pod bajrake te da se
dodijele onima koji to zaslužuju.154 Tek u slučaju kada bi vojni obveznik do-
kazao da je s razlogom izostao s bojnog polja ili da se nije pojavio na zadatku
vraćalo mu se njegovo pravo na korištenje prihoda (mahsȗlȃt) s timara. To se
dešavalo u slučaju kada bi, naprimjer, timarlija spahija bio zarobljen, a neko
drugi iz njegove okoline, odnosno između njegovih rođaka isposlovao tezkiru
za berat uz navod da se navedeni timarlija odžaklija nije pojavio na bojištu. Da
bi povratio izgubljeni timar, navedeni odžaklija timarnik morao je podnijeti
arzuhal s obrazloženjem valiji ili njegovu kajmakamu u Sarajbosni u kojem je
bio dužan dokazati staro pravo na timar. Pritom je jedan od argumenata za
povrat timara bio i navod da je to njegov stari dirluk i da je to izvor njegovih
nasušnih potreba, prihoda neophodnih za život. U tom smislu, da bi ponovo
dobio berat, morao je uputiti molbu da mu se ponovo izda tezkira iz bosanske
hazine na osnovu koje je mogao preuzeti prihode s timara koji su mu bili uzur-
pirani i čije je pravo korištenja prešlo na drugoga na osnovu nekog tahvila, tj.
prijenosnog pisma o korištenju timara. Oštećeni spahija slao je arzuhal na
valiju, valijinog kajmakama ili mutesellima moleći da mu se vrati izgubljeni
timar. Valija se nije mogao lično baviti svim pitanjima timara te je neki od
njegovih kajmakama upućivao, na osnovu spahijinog arzuhala, kratku buju-
ruldiju kadiji ili mulli u Sarajbosni kojom je nalagao da se obavi rasprava na
šerijatskom sudu, da obje strane pokažu svoje senede te da se ne dozvoli mi-
ješanje u šerijatske ušure dok se ne obavi rasprava na nivou apelacije. Također
je mogao naložiti da se spomenutom spahiji omogući da prema zakonu preuz-
me svoje prihode koji mu na osnovu odluke pripadaju od dana tahvila, tj. pri-
jenosa prava na korištenje prihoda s timara.155 Valija je bujuruldijom samo
naređivao kadiji da nakon rasprave uvede u posjed timarnika koji ima pravo
na korištenje prihoda da bi mogao pobirati prihode i takse od dana tahvila, tj.
od dana kada je dobio tezkiru od bosanske blagajne. Tezkira izdavana iz bo-
sanske hazine (Bosna hazîne tezkiresi) sadržavala je navode gdje se nalazi ti-
mar, u kojoj livi i nahiji, ko je prvobitni korisnik timara, iz kojeg je razloga
svrgnut i na čiju pritužbu te koji je iznos timara. Tezkira je izdavana pod nad-

38 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 38 11.1.2013 10:00:06

zorom valije i na njoj je bio valijin mali okrugli pečat. U tezkiri su se opširno
navodili razlozi gubitka timara.156 Za spahiju je bilo bitno da se za njega zala-
žu i da za njega svjedoče zaim i timarlije spahije, njegovi saborci. Svjedočenje
spahija nije bio samo običan čin solidarnosti i podrške koju su oni pokazivali
jedan prema drugom. To je bila, prije svega, obaveza koju je Porta nametala
propisom prema kojem je za dodjelu tezkire, berata a time i prava na korište-
nje timara bilo nužno svjedočenje jednog zaima i dvojice, a nekada i deseteri-
ce, timarnika iz istog sandžaka. Nakon što bi se njegovi navodi provjerili uvi-
dom u ruznamče deftere, tj. deftere dnevnih registracija u kojim se pratilo
stanje i promjene oko državnih lena, iz bosanske defterhane i uz svjedočenje
zaima i najmanje dvojice drugih timarnika ponovo mu se dodjeljivalo pravo
na korištenje prihoda s izgubljenog timara. Valija ili kajmakam valije u Saraj-
bosni nalagao je mulli da spahija ponovo preuzme svoje prihode koji mu pri-
padaju od vremena novog prenošenja prava na korištenje prihoda, tj. nakon
tahvila. Valijinoj ili kajmakamovoj naredbi, osim arzuhala spahije, mogao je
prethoditi i mahzar u kojem su se drugi timarnici zalagali za pravo navedenog
spahije te svojim svjedočenjem potvrđivali njegovu podobnost, ispravnost i
ranije odžakluk pravo.157 Promjene u dodjeli timara bile su veoma česte osobi-
to u vrijeme intenzivnih vojnih operacija. U tom smislu indikativan je slučaj
timara od 4.000 akči u selu Podgradina u vezi s kojim su iz logora Šumna
bosanskom valiji i veziru Osman-paši, seraskeru na prostoru Silistre, bila upu-
ćena dva sultanska fermana, jedan datiran 16. rebiul-evvela 1187/8. juna 1773,
a drugi u posljednjoj dekadi rebiul-evvela 1187/između 12. i 21. juna 1773.
godine s naredbom da se dodijeli navedeni timar u selu Podgradina nekom
Aliji, sinu Mehmeda. Obrazloženje je bilo da su ranija četiri korisnika, koji su
zajednički koristili timar (ber vechi iştirak), napustili službu.158 Uslijedilo je
izdavanje valijinog berata izdatog na polju Silistre 20. džumadel-ahira
1187/18. septembra 1773. godine.159 Tek nakon toga poslata je kratka valijina
bujuruldija, datirana 28. džumadel-ahira 1187/16. septembra 1773. godine,
upućena kajmakam-agi Bosne i sarajevskom mutesellim-agi, kojom je nare-
dio da podnosioci arzuhala, koji su izgubili timar, svoj timar ponovo preuz-
mu.160 Iz navedenog slučaja vidi se da je valija vratio timar onima koji su ga
po sultanovoj naredbi izgubili. Sultani su nastojali ograničiti samovolju valija
u izdavanju berata te su u tom smislu morali balansirati između davanja kom-
petencija valijama i oštrih upozorenja da se ne narušava sistem i da se poštuju
156 Isto, str. 62.

157 “...kadîmi ocak dirliğmiz ve nan paremiz...”
160 Isto.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 39
anali 12.indb 39 11.1.2013 10:00:06

pravila prilikom dodjeljivanja timara. Sultanove naredbe u tom smislu pratilo

je izdavanje pisma velikog vezira, a potom i valijine bujuruldije.161 Uočava se
da je nakon reformi koje je provodio Omer-paša Latas smanjen broj valijinih
berata, a povećan broj izdatih sultanskih berata na timare, što je bilo u skladu
s intencijama ukidanja timara i s novom politikom Carstva da se smanje kom-
petencije valija i široka ovlaštenja koja su im dodjeljivana u vrijeme vođenja
vojnih operacija.
III
Dokumenti koje je valija izdavao

Osnovni upravni dokument koji je valija izdavao bila je valijina buju-
ruldija.162 U Gazi Husrev-begovoj biblioteci, koja čuva najbrojniju građu na
osmanskom, nalazi se registrirano do sada ukupno 313 bujuruldija kao poje-
dinačnih dokumenata.163 Od toga je samo oko 130 originala bujuruldija što je
začuđujuće mali broj s obzirom na činjenicu da je osmanska uprava u Bosni
trajala od 1463. do 1878. godine. Bujuruldije su najčešće slate državnim
službenicima trajno nastanjenim u Ejaletu, kao što su kadije kadiluka, naibi i
mutesellimi, što znači da su se nalazile među njihovim ličnim dokumentima.
Ostalo, 146 su kratke sahha bujuruldije ubilježene iznad arzuhala, hudždžeta,
temessuka, deftera, mazbata i murasela, od toga su 11 pojedinačni prijepisi.
U ovaj broj ne ulaze prijepisi brojnih bujuruldija registriranih po raznim sid-
žilima.
Bujuruldija je, kao i sultanov ferman, bila uvijek predmet posebnog in-
teresiranja i kada je u pitanju njezina diplomatička obrada i kada je u pitanju
161 GHB, sidžil 19, str. 31–33: Ferman datiran sredinom šabana 1191/između 12. i 21.
novembra 1777. godine i upućen mullama na srednjem krilu Rumelijskog ejaleta, kadija-
ma kadiluka i hakimima te ostalim kadijama i naibima u kojem se navodi učestala praksa
narušavanja sistema prilikom dodjele timara i zeameta i u kojem se iznose pravila koja
treba poštovati prilikom dodjele timara i zeameta.
162 Ni u jednom od tri najstarija sačuvana sidžila sarajevskog šerijatskog suda iz 1551/52,
1556/57. i 1565/66. godine nema ubilježenih bujuruldija. Tri najstarije bujuruldije saču-
vane u originalu u GHB odnose se na 1108/1696. i 1115/1703. godinu: GHB, A–1852/
TO: Bujuruldija datirana 3. džumadel-ahira 1115/14. oktobra 1703. godine kojom se
šejhu Ahmedu daje gedik timar od 3.600 akči sastavljen od tri timara u Sutjesci u brod-
skoj nahiji koja su bila prazna; A–2588/TO: Bujuruldija datirana 26. ševvala 1114/15.
marta 1703. godine Sejfullah-paše kojom se naređuje zamjeniku kapetana u Novom da
preuzme i čuva tvrđavu Novi i otoke u rijeci Uni koje će po ugovoru Austro-Ugarska
monarhija isprazniti i predati turskoj državi.
163 Mala je vjerovatnoća da će se u budućnosti naći još pojedinačnih neregistriranih dokume-
nata.
40 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 40 11.1.2013 10:00:07

prezentiranje njezina cjelokupnog sadržaja.164 Stoga se na ovom mjestu neće

posebno govoriti o bujuruldijama.165 U našoj literaturi posebno su obrađene
sahha kratke bujuruldije.166 Navest ćemo samo da su se bujuruldije obavezno
bilježile u sidžilima nadležnih kadiluka. Bujuruldije su, uglavnom, nastajale
na osnovu fermana, tj. kao popratni dokumenti fermanima koji su prenosili
osnovne navode fermana na niže nivoe pokrajinske vlasti. Pri tome su u tekstu
bujuruldije izostavljani uvodni opširni opisi karakteristični za fermane i samo
su preuzimani osnovni navodi iz fermana iskazani bujuruldijom u simplifici-
ranoj formi u odnosu na ferman. Bujuruldije su naslovljavane na mullu, kadije
kadiluka, naibe, mutesellime, janičarskog agu, kapetane i druge. Odnosile su
se na naredbe o sakupljanju poreza, izgradnji i popravci infrastrukture, prije-
nosu oružja, organiziranju vojnih pohoda, mobilizaciji i slično. Određeni broj
bujuruldija imao je karakter izvještavanja o postavljenjima visokih državnih
službenika, promjenama na prijestolju i rođenjima prinčeva. Postojala je i tzv.
adalet bujuruldija koja je nastajala na osnovu adalet fermana. Smisao nave-
dene bujuruldije bio je da se na zakonit način putem zvaničnih organa vlasti
izvrši revizija sistema, provjeri ispravnost njegova funkcioniranja, otklone ne-
pravilnosti i uspostavi pravda.167
Bujuruldije su predstavljale zvanične dokumente koji su se obavezno
registrirali na sudu. Bile su dokumenti od prvorazrednog značaja u uprav-
ljanju provincijom. Valija nije potpisivao bujuruldiju, kao što je činio na
pismima i šukkama, s vali-i Eyalet-i Bosna, nego je potpisivao elipsastim
pečatom kao karakterističnim znakom u desnom gornjem uglu iznad teksta.
Osim toga, drugi karakterističan znak bilo je buyuruldu ispisano u lijevom
donjem uglu ispod teksta. Treća karakteristika bila je ta što je tekst ispisivan
ukoso divani pismom. Tako je imala osobitu formu po kojoj se prepoznavala
i prije nego što bi se stekao uvid u njezin sadržaj i tekst početnog i završnog
164 I. H. Uzunçarşılı, Tuğra ve Pençelerle Ferman ve Buyuruldulara dair, Belleten, V/17–18,

1941, str. 101–157; Buyuruldu, Belleten, V/19, 1941, str. 289–381; Velkov Asparuh,
Vidove osmanoturski dokumenti, Sofia, 1986; Boris Nedkov, Osmanoturska diplomatika
i paleografija, Sofia, 1972; M. S. Kütükoğlu, Osmanlı belgelerin dili, Istanbul, 1994;
Vesna Miović, nav. dj.
165 U bosanskoj literaturi o bujuruldijama su pisali: Rizo Muderizović, Nešto o valinskim
pečatima i bujurultijama, GZM, Sarajevo, 1916, januara – juni, svezak 1–2; N. Filipović,
Tri bujuruldije; Prijevodi brojnih bujuruldija mogu se naći u neobjavljenim prijevodima
sidžila sarajevskog suda datiranim od 1800. do 1810. godine, koje je preveo Polimac, kao
i u raznim objavljenim prijevodima sidžila.
166 Azra Gadžo-Kasumović, “Diplomatički dokumenti: Arzuhali, mahzari, arzovi, ilami i
sahha-bujuruldije”, u: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, XXXI, Sarajevo, 2010.
167 Halil Inalcık, Adaletname, Türkiye Diyanet vakfı, Islam Ansiklopedisi, cilt I, İstanbul,
1988, str. 346. i 347; Takva adalet bujuruldija često se javlja u sidžilima, npr. ubilježena
je u sidžilu tešanjskog kadiluka (1740–1752), preveo Polimac, str. 107.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 41
anali 12.indb 41 11.1.2013 10:00:07

obrasca. Bujuruldije valija mnogo su obrađivane u raznim diplomatičkim

udžbenicima i prevođene u brojnim radovima osmanista pa se ovdje neće
donositi kao primjer.168
Valijini timarski berati

Poznata nam je činjenica da su berati, prije svega, sultanski dokumenti.
Postupak dodjele timarskog berata odvijao se na način da odgovorni visoki
državni funkcioner, kao što je valija ili njegov ćehaja s područja Ejaleta, uputi
arz (službeni prijedlog).169 Taj službeni prijedlog valija ili njegov ćehaja sači-
njavali su na osnovu prijedloga koji su im podnosili timarski defterdar, ćehaja
timarskog defterdara, timarski tezkiredžija i ćehaja čauša Bosanskog ejaleta.
Berat se mogao dodijeliti i direktno na ilam timarskog defterdara i timarskog
tezkiredžije.170 Berat se ponovo dodjeljivao nakon nečije smrti ili nakon što bi
neko dobrovoljno odustao u korist drugog, uglavnom u korist svog brata, sina
ili nekog drugog iz uže porodice. U takvim slučajevima izdavala se naredba
o tahvilu i ferman da se izda tezkira i da se zaduženja na ime kojih se dobija
timar prenesu na novu osobu.
Valijin berat o dodjeli timara imao je iste navode kao i sultanski, samo
što je umjesto tugre u zaglavlju stajalo “Pȃdişȃhımız”, što znači da je valija
dokument izdavao u ime padišaha, a svoj potpis u vidu penče stavljao je sa
strane.171 Namjesnicima ejaleta, koji su oslovljavani kao beglerbezi, a od 18.
stoljeća kao valije, veziri i paše, bila je data mogućnost da na upražnjeni ti-
mar privremeno izdaju berat novom korisniku, u ime padišaha. Kao najstariji
pojedinačni dokument sačuvan je berat rumelijskog beglerbega Murat-paše
168 Gliša Elezović, Turski spomenici, knj. I, sv. 1: 1348–1520, Beograd, 1940, str. 1204;
Turski spomenici, knj. I, sv. 2, 178 faksimila s kratkim sadržajem na francuskom iz vre-
mena 1348–1776, Beograd, 1952, str. 615; Gliša Elezović, Iz posmrtnih rukopisa Ahmed
Dževdet-paše, POF, II, 1951, Sarajevo, 1952; H. Kreševljaković, Dževdet-pašina pisma
o Bosni iz 1864. godine, Izabrana djela IV, Sarajevo, 1991, str. 49; Muhamed Mujić,
Jedna bujuruldija Husein-bega Gradaščevića, POF, II, 1951, Sarajevo, 1952, str. 259;
M. Tayyib Gӧkbilgin, Sokollu Mehmed Paşaʼnın bir Talimati ve 1572. tarihinde Bosna
ile alakadar birkaç vesika, POF, broj VI–VII, 1956/57, Sarajevo, 1958; Adem Handžić,
Pisma Ahmed-paše Dugalića dubrovačkom knezu i vlasteli, POF, broj III–IV, 1952/53,
Sarajevo, 1953, str. 195; Sejfudin Fehmi Kemura, Prvi srpski ustanak pod Karađorđem,
Sarajevo, 1916; Nedim Filipović, Tri bujuruldije Numan-paše Ćuprilića, Kalendar
Gajreta za 1941. godinu, str. 203–226; Hamdija Kapidžić, Jedna bujuruntija bosanskog
vezira Sefer-paše, Gajret, Sarajevo, 1940, broj 5, XXI, str, 93; Hatidža Čar, Jedna buju-
ruldija bosanskog namjesnika Jegen Mehmed-paše iz 1743. godine, POF, sv. 27, 1977,
Sarajevo, 1979, str. 283–286; Vesna Miović, nav. dj.
169 GHB, A–920/TO.
171 GHB, A–3558/TO; sidžil 18, str. 181.
42 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 42 11.1.2013 10:00:07

datiran 876/1471. godine kojim se dodjeljuje posjed za vojne zasluge Širmer-

du u selu Tekmir (Donji Tihomir) na Romaniji.172 Ta je praksa uspostavljena
u svrhu osiguranja efikasnog funkcioniranja i osiguranja vojnih snaga u Eja-
letu i njihove mobilnosti. Trajan berat korisniku timara i zeameta dodjeljivao
je samo sultan koji je tražio da se prije dodjeljivanja berata obavezno izda
tezkira.173 Ovi timari nazivali su se timari s tezkirom (tezkireli). Prema tome,
valija je imao pravo, osim uobičajenih bujuruldija kao osnovnih upravnih do-
kumenata, izdavati i berate koje možemo nazvati valijinim beratima, izdavati
timarsko tahvil pismo kojim se vršio prijenos prava na privremeno korištenje
prihoda do dodjele berata i timarsku tezkiru koja je bila uvjet za dodjelu sul-
tanovog berata. Osnovne podatke za timarsku tezkiru izdavala je bosanska
hazina, što znači da je u postupak izdavanja timarske tezkire bio uključen,
odnosno nadležan i timarski defterdar i timarski tezkiredžija uz prisutnost va-
lije. U slučajevima sporova oko prihoda s timara tezkira o tahvilu bilježila se
u sidžile kadije čime je kadija registrirao pravo timarnika da preuzme svoje
prihode s timara. Tada je oštećeni spahija slao arzuhal u kojem je izlagao
problem oko prava na korištenje prihoda s timara na osnovu kojeg je valija ili
njegov kajmakam kratkom bujuruldijom upućenom mulli ili nekom drugom
kadiji kadiluka naređivao ko treba preuzeti prihode s uzurpiranog timara i od
kada. Valija je, uglavnom, izdavao berate za spahije i mustahfize u tvrđava-
ma. Izdavao ih je, također, i za druge državne službenike kada se ukazivala
potreba za to.174 Oni su morali obavijestiti centralnu vlast o tome da su dodije-
lili timar. Centralne vlasti uglavnom su prihvatale valijine dodjele timara. Od
1529. godine beglerbezi su počeli dodjeljivati timare bez tezkire ne pitajući
centralnu vlast i ta je praksa trajala sve do 1847. godine kada je ukinuta timar-
ska spahijska organizacija.175
Valija je pravo da po potrebi izdaje dokumente, koji se mogu nazvati
valijinim beratima, dobio iz praktičnih razloga. Jedan od tih razloga bila
je potreba da se ogromna centralna administracija rastereti i da se značajan
dio nadležnosti prenese na pokrajinskog valiju, a drugi važniji razlog bila
je potreba da se brzo i efikasno izvrši prijenos, tj. rotacija (tahvil) timara u
vrijeme ratnih operacija. Valija je kao vrhovni zapovjednik vojnih snaga sta-
cioniranih na području Ejaleta bio dužan osigurati na licu mjesta, tj. odmah,
172 Vidjeti: Hazim Šabanović, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća,
Sarajevo, 1949, poseban otisak iz “Istorisko-pravnog zbornika”, sv. 2, str. 183. Postoji
mogućnost da se broj 7 može pročitati kao 4. U tom slučaju radilo bi se o godini
846/1442.
173 GHB, A–4308/TO, A–1003/TO, A–1012/TO, A–4559/TO, A–4561/TO.
174 GHB, A–2461/TO; A–4031/TO.
175 Abdülkadir Ӧzcan, Osmanlı askeri teşkilati, Osmanlı devleti ve medeniyeti tarihi,
Istanbul, 1994, str. 352. i 353.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 43
anali 12.indb 43 11.1.2013 10:00:07

zamjenu za poginulog vojnika ili za onog vojnog obveznika koji je napustio

bojište ili se uopće nije pojavio na određenom mu zadatku. U takvim sluča-
jevima valija je bez konsultacije s centralnom upravom skidao po hitnom
postupku timar sa stavke poginulog lica ili lica koje se nije odazvalo pozivu
da se pojavi na bojnom polju i dodjeljivao ga onom ko je po kanunu i pravi-
lima odžakluka imao prioritet. Uvijek je bilo onih koji su upućivali molbu i
bili sposobni i spremni odmah preuzeti obaveze koje su proizlazile iz prava
uživanja na prihode napuštenog ili upražnjenog (mahlȗl) timara. U bosanskoj
defterhani nisu se uvijek na vrijeme bilježile promjene prava na korištenje
timara. Tako se dešavalo da neki korisnik prihoda s timara umre, a da njegovo
ime nije bilo registrirano u defterhani. U tom slučaju, nakon njegove smrti
prilikom dodjele prihoda s timara novom licu nije bilo potrebe da se ime nere-
gistriranog umrlog korisnika uopće registrira. Nakon što bi primio saopćenje
da nema registracije ranijeg korisnika nego da postoji registracija na timar
i njegova korisnika u nekoj ranijoj godini, a to je moglo biti pola stoljeća
ranije ili čak i više, u novom beratu se bilježilo da se novom korisniku berat
dodjeljuje sa “kajda”, tj. registracije lica čije je korištenje registrirano, a da se
prenosi direktno sa “tahvila”, tj. stavke lica koje je posljednje koristilo timar.176
Valijini berati izdavani su, naprimjer, u Travniku, Banjoj Luci, Sarajbosni,
na polju Šumna, u vojnom logoru Kozlic, u Zvorniku, u Silistri, kao i u svim
onim mjestima u kojima se valija nalazio tokom svojih vojnih pohoda.177
Nemamo nijedan sačuvan original namjesnikovih berata za Bosnu iz 16.
i 17. stoljeća. Sačuvani su prijepisi berata registrirani u tuzlanskom sidžilu
iz 1054–55/1644–46. godine. Također su sačuvani brojni valijini berati, bilo
originali bilo prijepisi u sidžilima, za 18. i 19. stoljeće. U Gazi Husrev-bego-
voj biblioteci ostalo je sačuvano samo 16 originalnih valijinih berata, jedan
prijepis kao pojedinačni dokument i dvije fotografije najstarijih valijinih be-
rata. Po evidenciji koja se vodila upisom valijinih berata u sidžile izgleda da
je valija za područje sarajevskog kadiluka godišnje izdavao od jedan do tri
berata. Takvo stanje upisa berata ne odražava stvarno stanje u korištenju i pri-
jenosu prava na timar pošto je valija, izgleda, mnogo izdavao tahvil prijenosna
pisma koja su privremeno uvodila spahiju u posjed prihoda s timara. Pošto se
korištenje timara rotiralo uglavnom u okviru jedne porodice, berat je rijetko
izdavan nego su, umjesto toga, cirkulirala tahvil pisma uručivana onim čla-
novima porodice koji su u određenoj prilici mobilizirani. Tako je jedan ranije
izdati berat bio do izdavanja novog sultanskog berata pokriće za izdavanje
176 GHB, A–4031/TO: “...ilami mȗcebince Abdül Kȃdir kaydından ve mütevvefȃ el-hȃcı
Hasan fevti tahvîlinden kendüye tevcîh olunmak emr olunup.”
177 GHB, A–1117/TO; 2461/TO, 1626/TO, 3557/TO, 4855/TO–274; sidžil 15, str. 34; sidžil
49, str. 56; sidžil 15, str. 34.
44 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 44 11.1.2013 10:00:08

brojnih kasnijih timarskih tahvil pisama i valijinih berata čijim se uručivanjem

timarnicima osiguravala brzina i efikasnost u novačenju za nove vojne poho-
de. Često su jedan timar koristili dvojica ili više spahija, uglavnom braće, koji
su ga dijelili u skladu s preciznim određenjem berata zvanim ber vechi iştirak.
Ovdje nećemo donijeti transliteraciju teksta valijinog berata niti ćemo go-
voriti o njegovim diplomatičkim karakteristikama budući da su sultanski berati
obrađivani u svim priručnicima za diplomatiku i paleografiju, a tekst valijinog
berata identičan je sultanovom beratu. Razlika je samo u vanjskim znakovima
i obilježjima dokumenta, gdje umjesto sultanove tugre stoji Pȃdişȃhımız, a sa
strane se nalazi penča s ispisom valijinog imena.178
GHB, A–4031/TO: Valijin berat iz 1232/1817. godine

s penčom Sulejman-paše
178 Takvu obradu berata, uz spomenute diplomatičke udžbenike, donijela je Madžida

Selmanović: Berat kao diplomatička vrsta u turskoj arhivistici, POF, vol. 35, Sarajevo,
1986, str. 169; Hamid Hadžibegić i Derviš Buturović, Berat Hodaverdi Mehmed-bega od
1593, POF, XII–XIII, Sarajevo, 1965, str. 151.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 45
anali 12.indb 45 11.1.2013 10:00:08

Valijino prijenosno tahvil pismo (tahvil mektupu) ili samo tahvil

Obrada timarskog tahvil pisma kao diplomatičkog dokumenta je zanema-
rena. U diplomatičkim obradama navodi se berat s valijinom penčom i timar-
ska tezkira koja je preduvjet za izdavanje sultanovog berata.179 Timarnici i
zaimi nisu mogli preuzeti prihode sa svojih zeameta i timara prije nego što se
izvrši tahvil timara. Tahvil, tj. prijenos prava na korištenje prihoda sa stavke
bivšeg korisnika na novog korisnika i uživaoca prihoda, koji su mu dodjeljiva-
ni kao ekvivalent za njegovu vojnu službu, obavljao se na osnovu dokumenta,
koji je potpisivao valija, nazvanog tahvil pismo. Tahvil pismo je omogućava-
lo upotrebu prihoda prije nego što se provede procedura izdavanja timarske
tezkire i timarskog berata, a ta je procedura dugo trajala. Nije se izdavalo
nakon izdavanja tezkire i berata. Treba posebno razumijevati pojam tahvil,
koji se javlja u sultanskim i valijinim beratima, timarskim tahvil pismima i
tezkirama, kao postupak, radnju, prijenos, stavku180, a posebno timarsko tahvil
pismo ili prijenosno tahvil pismo kao vrstu dokumenta čije je izdavanje bilo u
nadležnosti valije. Valija je izdavanjem tahvil pisma omogućavao mobilnost u
korištenju prava na prihode s timara. To je predstavljalo motivirajući faktor za
timarnike, a time je valiji olakšavalo brže organiziranje mobilizacije i efika-
snost vojnih pohoda. Tahvil pismo je pisano tzv. “razlomljenim” divani (kırma
dîvȃnî) pismom. Tahvil prijenosno pismo ili timarsko tahvil pismo počinje
formulom Hazret-i mevlȃnȃ-yı şerî‘at meʼȃb.181 Na lijevoj strani ispod teksta
bilježi se mjesto izdavanja tahvila, a na poleđini, na sredini lista, stoji elipsa-
sti valijin pečat. Rijetko iznad tahvil pisma stoje ispisani sijakatom podaci o
nahiji, livi, selu i iznosu, tj. vrijednosti timara.182 Na sredini poleđine tahvil
pisma o dodjeli timara nalazi se pečat valije. Pri vrhu stoji Kayd şude, što zna-
či da je registrirano. Nekada nema datuma na poleđini, a nekada je ubilježen
na sredini poleđine tahvil pisma. Na kraju navedenog dokumenta stoji: Işbu
tahvîl verildi. Nakon valijinog tahvila, koji je spahiji timarniku omogućavao
privremeno korištenje navedenog posjeda, valija je izdavao timarski berat.
Tahvil pismo trebalo je važiti samo šest mjeseci dok se ne provede procedura
izdavanja pisma. Izgleda da se izdavao velik broj tahvil pisama te da je na-
rušavana obavezna procedura u dodjeli timara koja je u postupku izdavanja
179 M. Kütükoğlu, nav. dj.

180 Izraz tahvil kao stavku, prijenos, doznaku, radnju prijenosa, sadržaj prijenosa, vrijeme
trajanja prijenosa prava na uživanje lena objasnio je Nedim Filipović koji je utvrdio da
se izraz tahvil ne koristi samo u oblasti feudalno-agrarnih odnosa, nego da se kasnije
prenosi i na oblast robnonovčane privrede. Vidjeti: N. Filipović, O izrazu “tahvil”, POF,
II , 1951, Sarajevo, 1952, str. 243.
181 GHB, A–1217/TO.
182 GHB, A–1122/TO.
46 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 46 11.1.2013 10:00:08

valijinog berata uključivala timarsko tahvil pismo i valijin berat, a u postupku

izdavanja sultanskog berata timarsku ili beratsku tezkiru i sultanov berat. Iako
je timarsko tahvil pismo bilo jedna vrsta privremene potvrde koja je omogu-
ćavala timarniku brz ulazak u posjed timarskih prihoda i koje je važilo dok
se redovna procedura u sređivanju dokumentacije ne dovede u red, ipak je,
čini se, ono postalo trajna praksa tako da su se berati rijetko izdavali. Time
je smanjena mogućnost kontrole cirkuliranja timara i otvoren put za brojne
zloupotrebe i nepravilnosti u dodjeli i korištenju timarskih prihoda. Kad je
bilo u pitanju dobijanje sultanovog berata, zainteresirano lice moralo je is-
poslovati tezkiru na timar ili timarsku tezkiru, koja je predstavljala uvjet za
dodjelu sultanovog berata kao relativno trajnog i validnog dokumenta kojim
se učvršćivalo i potvrđivalo pravo korištenja timara među članovima jedne
porodice. S druge strane, cirkuliranjem timara po osnovi timarskog tahvil pi-
sma zanemarivano je izdavanje timarske tezkire čije je izdavanje predstavljalo
značajan faktor kontrole kretanja i dodjele timarskih prihoda, a time je bilo i
faktor zaštite uvida države u njezine prihode iz pokrajine.
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci sačuvano je 27 originala timarskog ta-
hvil pisma koje su izdavali valije Husamuddin-paša i hadži Salih-paša. U vri-
jeme kada je Salih-paša dva puta obavljao dužnost valije, jednom 1789–91.
godine, a drugi put 1791–92. godine sačuvalo se osam tahvila koji se odnose
na 1791–92. godinu. Prema navedenim dokumentima vidi se da je jednom
dodijelio zeamet Kamen u nahiji Pribud te timare u selu Donja Zgunja u na-
hiji Osat, timar u nahiji Poblatje, u selu Orahovica u nahiji Neretva, u selu
Donji Seljani (Selani) u nahiji Neretva, u selu Donja Slatina u nahiji Kukanj
i u selu Belgradčik u nahiji Trebinje. Tahvili su izdavani najčešće u Travni-
ku, a nekada i na drugim mjestima u Bosanskom ejaletu. Tako je Salih-paša
dva tahvila izdao u jurtu Podorašac i jurtu Vrhpolje. Kad je riječ o tahvilima
Husamuddin-paše, koji je bio valija u Bosanskom ejaletu od 1792. do 1797.
godine, sačuvalo se čak 19 dokumenata s njegovim pečatom. Osim u Travni-
ku, berate je izdavao i u jurtu Bihać (Bihke) te u Pljevljima (Taşlıca). Tahvile
je izdao na timare u selu Obre, nahija Brod; u selu Pridvorci, nahija Trebinje;
u selu Podhum, nahija Neretva; u selu Sase, nahija Borač; u selu Belgradčik,
nahija Neretva; u selu Bijelo Polje, nahija Blagaj; u selu Komjen, nahija So-
kol; u selu Poljice, nahija Trebinje; u selu Donji Šumani, nahija Kukanj; u selu
Gornje Selo, nahija Kukanj; u selu Kuti, nahija Zagorje; u selu Mokro, nahija
Zagor; u selu Gračanica, nahija Visoko; u selu Gračanica, nahija Borač; u selu
Strmac (Strmica), nahija Višegrad; u selu Osredak, nahija Osat i u selu Poljice,
nahija Trebinje. Ne znamo da li su sačuvani svi tahvili koje je ovaj paša izdao
ili su do nas samo slučajno došli navedeni dokumenti. Međutim, ovi sačuvani
dokumenti izdavani u mandatu jednog valije pokazuju koliko je osmanski va-
lija imao ozbiljne kompetencije da upravlja korištenjem timara.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 47
anali 12.indb 47 11.1.2013 10:00:09

Hazret-i mevlȃnȃ-yı şerîʻat meʼȃb183

Kidvetüʼl-emȃsil veʼl-akrȃn Hersek sancȃğı alȃybeğisi Ibrȃhîm zîde ka-
druhu Dîvȃn-ı Bosnaʼya arz gönderüp livȃ-yı mezbȗrde Neretva nȃhiyesinde
Selȃni nȃm karye ve gayriden iki bin yetmiş üҫ akçe tȋmȃra Ebȗ Bekir ve
karındȃşı Mustafȃ ber vech-i iştirȃk mutesarrıflar (mutasarrıflar) iken merkȗm
Ebȗ Bekir bilȃ veled fevt olup ol vechîyle hisse-i tîmȃrı mahlȗl ve işbȗ
dȃrende-i hurȗf mütevvefȃ-yı mezbȗrun sahîh karındȃşı Mustafȃ yarȃr ve
emekdȃr ve mehall ü müstehakk ve hidemȃt-ı humȃyȗna (hümȃyȗna) kȃdir
olduğu livȃ-yı mezbȗrde iki zaîm ve üç nefer erbȃb-ı tîmȃr şehȃdet etme-
leriyle kendüye verilmek bȃbında inȃyet ü ricȃ ve Bosna defterhȃnesinde
mahfȗz rȗznȃmçe defterlerine mürȃcaʻat olundukta tîmȃr-ı mezbȗr olmikdȃr
yazu ve bin yüz doksan senesi tȃrîhiyle Mustafȃ ve Ebȗ Bekir üzerlerinde
olduğu mukayyed bulmağın arz ve derkenȃr mȗcebince tevcîh olunmak emro-
lunup sȃdır emr üzere sancȃğında sȃkin olup alȃybeğisi bayrȃğı altında sefere
eşmek şartıyla sene-i sitt ve mieteyn ve elf mȃh-ı ziʼl-ka‘desinin yığrmı birinci
gününden düstȗr-i mükerrem muşîr-i müfehham nizȃmüʼl-ȃlem hȃlȃ Eyȃlet-i
Bosna vȃlisi el-hȃcı Sȃlih beğ edȃmaLlȃhu Teʻȃla iclȃlehu tarafından zikr olu-
nan iki bin yetmiş üç akçe tîmȃrın nısfını müteveffȃ-yı mezbȗr Ebȗ Bekir bilȃ
veled fevtinden karındȃşı merhȗm Mustafȃ beğ üzerinde olan ile biriktirilüp
tamȃmen iki bin yetmiş üç akçe merkȗm Mustafȃʼya tevcîh olunup
Be-yurd-u
Podraşnica184
GHB, A–1217/TO: Valijino timarsko tahvil pismo datirano

1206/1792. godine
183 GHB, A–1217/TO.

184 Podorašac.
48 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 48 11.1.2013 10:00:09

Timarske tezkire
Timarske ili beratske tezkire (berat tezkiresi) dokumenti su čije je izda-
vanje bilo preduvjet za izdavanje sultanovog berata. U našoj literaturi valijini
berati pogrešno su određivani kao tezkire, a timarska tahvil pisma kao timar-
ske tezkire.185 Timarska tezkira je dokument u kojem su se navodili podaci
o vojnom lenu koji su provjeravani u malim dnevnicima, tzv. ruznamče def-
terima. Ruznamče defteri čuvali su se u bosanskoj defterhani. Ti su podaci i
promjene prijenosa nadležnosti na pravo korištenja timara, podaci o tahvilu
timara registrirani i provjeravani u bosanskoj defterhani, a potom su se sla-
li na Portu gdje je postojao odsjek carske državne kancelarije zvani tahvil
kalemi. U toj su se kancelariji registrirali timarski tahvili, tj. prijenosi prava
korištenja timara s jednog na drugog uživaoca. Tezkira je izdavana uz zna-
nje valije i njegov potpis, odnosno pečat koji je stavljan iznad teksta tezkire
i uz znanje i potpis timarskog defterdara čiji se potpis bilježio na poleđini
tezkire. Nekada je tezkiru izdavao njegov kajmakam s titulom miri-miran pa
se tada nazivala tezkire-i mîr-i mȋrȃn186, a kad je potpisivao valija, stajalo je
samo tezkire. Na poleđini tezkire redovno su se bilježili i podaci o izvrše-
noj mobilizaciji (yoklama) timarnika ili zaima. Ako se na sudu vodio spor
oko korištenja prihoda s timara, tada su se u sidžil registrirali svi dokumenti
relevantni za to pitanje, a to su bili: arzuhal spahije, kratka valijina ili kaj-
makamova bujuruldija izdata na arzuhal i tezkira u kojoj je sporno pitanje
oko upotrebe timarskih prihoda detaljno obrazlagano i izdato od bosanske
defterhane na zahtjev zainteresirane strane.187 Spahija, odnosno timarnik ili
zaim upućivao je arzuhal valiji.188 Valija ili njegov kajmakam su na osnovu
podataka iz ruznamče deftera iz bosanske timarske defterhane davali odobre-
nje spahiji da preuzme svoje prihode od dana tahvila i to se, u slučaju spora,
registriralo na sudu. Pošto se u 18. stoljeću bila ustalila praksa da se rotacija
timara obavlja samo putem timarskih tezkira i timarskih tahvil pisama izdava-
ni su fermani kojima se zabranjivalo da spahije preuzimaju prihode s timara
i zeameta dok uz tahvil i tezkire ne osiguraju i berate ili njihove ovjerene
primjerke (suret). Ukoliko to ne urade na vrijeme, naređivalo se da se berati
dodijele drugima koji to zaslužuju.189 Na sudu nije bilo važeće timarsko ta-
hvil pismo, nego samo timarska tezkira koja je sadržavala precizne izvode iz
timarske defterhane. I tezkira se, kao i tahvil pismo, ispisivala kırma divani
pismom uz navode iz defterhane upisane sijakatom iznad tezkire. Na vrhu
185 Vidjeti: Rizo Muderizović, nav. dj., str. 18.

189 GHb, sidžil 5, str. 96–97.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 49
anali 12.indb 49 11.1.2013 10:00:09

je stajalo HU. U defterhani bosanskoj i bosanskoj hazini190 ispisivali su se

sijakatom, na osnovu podataka iz ruznamče deftera, osnovni podaci o stanju
posjeda i onih u čijem je posjedu. Ti podaci bili su ubilježeni iznad teksta
tezkire. Tekst tezkire počinje riječima: Iftihȃruʼl-ümerȃ-yı mükerremîn livȃ-yı
Izvornik tîmȃrlı süvȃri-i redîf-i mensȗre mîr-alȃyı seyyid Ibrȃhîm Edhem beğ
zîde ikbȃluhu Dîvȃn-ı Bosnaʼya arz gönderüp... Iznad teksta tezkire na desnoj
strani bio je otisnut valijin okrugli pečat. Tezkira se završava tekstom: ...berȃ-
yı berȃt-ı şerîf-i ȃlişȃn-ı seʻȃdet-nişȃn inȃyet ve ihsȃn buyurulmak ricȃsıyla
işbu tezkire verildi191 ili::....berȃ-yı berȃt-ı şerîf-i ȃlişȃn-ı seʻȃdet-nişȃn inȃyet
ve ihsȃn buyurulmak ricȃsıyla işbȗ mîrimîrȃn tezkire verildi.192 Na poleđini
se uz potpis i pečate nadležnih službenika iz timar-defterhane bilježilo svako
novačenje (yoklama). Naprimjer, Bȃ-fermȃn-ı ȃlî Sarȃy Bosna’da meclisçe
yoklanmıştır fi 9 ZȂ sene 268.
HU!193
Nȃhiye-i Korȃy ve Böğürdelen der livȃ-yı Izvornik zeʻȃmet be nam-i Sȃlih
veledeş an tahvîl-i AbduLlȃh pedereş ki alîl olduğundan hisse-yi zeʻȃmet
yazısından ferȃgat ve bȃ-hüsn-i rızȃ kasr-ı yed kerde ve livȃ-yı Izvornik
alȃyının üçüncü bölüğünde beşinci çetesinde on dördüncü nefer kayd şude
ve Mehmed nefer kayd şude ki livȃ-yı mezbȗr alȃyın ve alȃyının üçüncü
bölüğünde beşinci çetesinde on üçüncü nefer olmak üzere ibkȃ ve tevcîh şude
Karye-i Dragolofça194 tȃbiʻ Korȃy
Usorska195 tȃbiʻ Böğürdelen
22150
Merkȗm Mehmedʼin başka tezkiresi vardır196
11075
11075
Desno iznad teksta stoji okrugli mali pečat u kojem piše Mehmed Vecîhî.
Iftihȃruʼl-ümerȃ-yı mükerremîn livȃ-yı Izvornik tîmȃrlı süvȃri-i redîf-
i mensȗre mîr-alȃyı seyyid Ibrȃhîm Edhem beğ zîde ikbȃluhu Dîvȃn-ı
Bosnaʼya arz gönderüp bȃ-irȃde-yi aliyye eyȃlet-i Bosnaʼnın müteferrikalık
gedik tîmȃrları süvȃri-i redîf-i mensȗreye tahvîli icȃb eylediğinden Izvornik
sancȃğında Korȃy ve Böğürdelen nȃhiyelerinde Dragalofça ve Usorska nȃm
karyeler ve gayriden yığrmı iki bin yüz elli akçe yazu ile defter-i Bosnaʼnın
190 Saraybosna hazinesi tahvili.

191 GHB, A–323/TO.
193 GHB, A–323/TO.
194 Selo Dragaljevac, danas kod Bijeljine koja je u osmansko doba pripadala nahiji Koraj.
195 Radi se o nahiji Visori, s desne strane Drine, oko Šapca.
196 Ovaj dio teksta ispisan je crvenom tintom, a pismo kojim je ispisan nije sijakat.
50 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 50 11.1.2013 10:00:09

müteferrikalık gediğiyle zeʻȃmet-i Mehmed ve Abdullah iştirȃken mutesarrıflar

iken merkȗm AbduLlȃh alîl olduğundan hidemȃt-ı lȃzimesini uhdesinden
gelmeğe adem-i iktidȃr zȃhir olmak hasebiyle kendü hüsn-i rızȃsıyla hisse-
yi zeʻȃmet yazısından ferȃgat ve erbȃb-ı istihkȃktan sahîh sulbî oğlu işbu
dȃrende-i tezkire Sȃlihʼe kasr-ı yed edüp ol vechiyle yeri hȃli ve hisse-yi yazısı
mahlül ve teveccühe şȃyȃn olmağın merkȗm Sȃlih yarȃr ve mahall ü müstehakk
ve her vechiyle askerliğe şȃyȃn olduğu nümȃyan olmaktan nȃşi livȃ-yı mezbȗr
alȃy ve alȃyın ücüncü bölüğünde beşinci çetesinde on dördüncü nefer olarak
kayd olunup bu vechiyle babası merkȗmun hisse-yi zeʻȃmet yazısı kasr-ı ye-
dinden kendüye verilmek ve hisse-yi uhrȃ kendi kaydından merkȗm Mehmedʼe
ibkȃ ve livȃ-yı mezbȗr alȃyın üçüncü bölüğünde beşinci çetesinde on üçüncü
nefer olmak üzere arz ve istidʻȃ-yı inȃyet ve Bosna defterhȃnesinde mahfȗz
rȗznȃmçe kuyȗdȃtlarına mürȃcaʻat olundukta zeʻȃmet-i mezkȗr ol mikdȃr
yazı ile defter-i Bosnaʼnın müteferrikalık gediğiyle bin iki yüz krk dört senesi
tȃrîhiyle Muhammed ve AbduLlȃh iştirȃkan olduğu mukayyed ve derkenȃrı
nȃtık olmağın arzı ve derkenȃrı mȗcebince tevcîh olmak emr olunup sȃdır
olmak emr üzere tertîb ve tanzîm olunan livȃ-yı Izvornik tîmȃrli süvȃri redîf-i
mensȗre ittisalında mevcȗd bulmaları ve başka başka sefere eşmeleri şartıyla
sene-i selȃs ve hamsîne ve mieteyn ve elf mȃh-ı şevvȃliʼl-mükerremîn on yedin-
ci gününden hȃlȃ eyȃlet-i Bosna vȃlisi düstȗrüʼl-mükerrem müşîr-i müfehham
nizȃmüʼl-ȃlem vezîr-i celîliʼş-şȃn Mehmed Vecîhî pȃşȃ edȃmaLlȃhu Teʻȃla
iclȃlehu tarafından zikr olunan yığrmı iki bin yüz elli akçe yazılı zeʻȃmet
vech-i meşrȗh üzere fȃrig merkȗm babası AbduLlȃhʼın hisse-yi zeʻȃmet yazısı
bȃ-hüsn-i rızȃ kasr-ı yed tahvîlinden sulbî oğlu merkȗm Sȃlih kadruhuya ve
hisse-yi uhrȃ kendi kaydından kemȃ kȃne merkȗm Mehmedʼe ibkȃ ve tevcîh
olunup berȃ-yı berȃt-ı şerîf-i ȃlişȃn-ı seʻȃdet-nişȃn inȃyet ve ihsȃn buyurul-
mak ricȃsıyla yedine işbu tezkire verildi tȃrîhiʼl-mezbȗrde
Be-mekȃm-ı Travnik
Na poleđini sitnim harfovima pri vrhu ispisano je: Mehmed 3 (bölük) çete
5 nefer 13.
Salih 3 (bölük) çete 5 nefer 14.
Ukoso ispod toga piše: Yoklanmıştır fi 11 Ş sene 57. Ispod toga je “repati”
potpis timarskog defterdara.
Na sredini stoji okrugli pečat u kojem piše Saʻîd Ahmed 251.
Ispod pečata ukoso krupnim harfovima pismom divani s “repatim” potpi-
sima stoje dvije bilješke o yoklami.
Bȃ-fermȃn-ı ȃli Sarȃy Bosnaʼda meclisçe yoklanmıştır fi 9 Za sene 268
(ili258?)
Ber mȗceb-i nizȃm-ı müstahsene merkȗm redîf-i asȃkir-i mensȗre
süvȃriliği vechiyle medîne-i Travnikʼte yoklanmıştır.
Fi 19 L sene 53
ANALI GHB 2012; 41 (33) 51
anali 12.indb 51 11.1.2013 10:00:10

GHB, A–323/TO: Timarska tezkira datirana

19. ševvala (12)53/16. januara 1838. godine
Valijini izvještaji, kaime, pisma i šukke

Valija je imao obavezu da šalje izvještaje na Portu o svim značajnim pi-
tanjima kako na vojnom tako i na ekonomskom planu. U deftere na Porti
bilježili su se samo sažeci tih izvještaja, dakle nisu bilježeni u cjelini. Također
je prvacima, tj. ajanima vilajeta, koji su bili njegovi saradnici u upravljanju
Ejaletom, slao izvještaje o ishodu ratnih operacija u kojima je učestvovao kao
i izvještaje o eventualnom uspostavljanju mira.197 Tokom izvođenja samih
operacija valija je redovno i precizno izvještavao vladu u Carigradu o svim
pojedinostima toka vojnih operacija, kao što su podaci kojim putem i preko
52 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 52 11.1.2013 10:00:10

kojih skela će se kretati bosanska mobilizirana vojska iz Bosanskog ejaleta.198

Dakle, valija je s jedne strane slao izvještaje na Portu, a s druge strane svojim
saradnicima u Ejaletu. Valijino pismo koje je slao saradnicima u Ejaletu sa-
stavljano je u vidu izvještaja, informacije i obavještenja i na kraju se navodio
zahtjev koji je valija upućivao navedenima koji su oni morali realizirati.
Valija je o svojim vojnim aktivnostima slao izvještaje koji su kancelarijski
obrađivani na Porti. Bolje rečeno, sultanu nije prezentiran ukupan izvještaj,
nego samo njegov sažetak. Iznad valijinog izvještaja bilježene su sultano-
ve kratke naredbe napisane iznad predmeta, tj. iznad dopisa čiji su sažeci
registrirani u kancelariji glavnog sekretara (reʼîsü’l-kuttȃb). Ako je sultan
bio zadovoljan uspjesima valije kao vojnog komandanta u postavljenom mu
zadatku, on je na osnovu sažetka izvještaja i preporuke sadriazama ukazivao
milost spomenutom veziru čiji su vojni pohodi završeni uspješno. Na sulta-
novu milost i moguće unapređenje navedenog vezira upućuje naredba u kojoj
se nadležnom službeniku nalaže da ispiše dopise “koji će sadržavati ukrase
na zaglavljima”.199
U kancelariji državnog službenika (reisul-kuttaba velikog vezira) registri-
ran je rezime izvještaja vezira koji je proučavan i u vidu preporuke podnesen
sultanu. Pri tome su se kao argumenti za odavanje priznanja nekom paši ili
njegovo promicanje navodile tvrdnje kojima se isticalo, naprimjer, da je spo-
menuti paša izrazito požrtvovan te je od dolaska u Bosnu trošio, ne štedeći sve
što je posjedovao, za potrebe vojske i njezinu opskrbu, da se bori na Božijem
putu (u džihadu), da nije koristoljubiv, da pazi na zaštitu sirotinje i nemoćnih,
da je, dakle, obziran te da su sirotinja i stanovništvo Bosne zadovoljni njego-
vim postupcima, da sav sakupljeni novac troši na zaštitu države, da je znao
promicati interese države kod stanovništva te da su bosanski uglednici slali
mahzar u kojem su zamolili Portu da iskaže pažnju i milost spomenutom paši.
198 Enes Pelidija, O učešću Bosanaca u tursko-perzijskom ratu 1727. godine, POF, 40, 1990,
199 Vidjeti: Iz izvještaja valije u Basbakanlik Arsivi u kojem je ubilježeno od katiba o kojem
se predmetu radi, potom izvještaj velikog vezira i kratka naredba sultana s vlastoručnim
potpisom kojom se nalaže unapređenje spomenutog valije, HAT–00136–05585–00001:
Sažetak izvještaja koji su stigli od njegove ekselencije srećnog Husrev-paše, mog pleme-
nitog vezira, sadašnjeg bosanskog valije.
2. šabana 1221/15. oktobra 1806. godine
Moj veziru, neka se pomogne molbama mog vezira Husrev-paše i neka mu se napišu
dopisi koji sadrže ukrase.
Kratak sadržaj dopisa bosanskog valije Husrev-paše:
Caru je na znanje da su još od ranije i kasnije za spomenutog Husrev-pašu pisane
preporuke. Na temelju carske volje što god je predočeno za izvršenje (tih) pitanja na
temelju sažetka koji je predočen, u skladu sa carskom voljom, skrenut će se pažnja na
pročelje (uvode) koji sadrže ukrase i odgovor koji će se napisati.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 53
anali 12.indb 53 11.1.2013 10:00:10

Iznad pisma s preporukom velikog vezira sultan je ispisivao naredbu

kojom je požurivao velikog vezira da ispuni molbu paše koji je stekao zaslugu
za unapređenje.200
Valijino pismo koje je prethodilo izdavanju bujuruldije
Valijina pisma predstavljala su značajan dio valijine ukupne korespon-
dencije. Osim pisama lične prirode, o kojima se ovdje neće govoriti, te na-
vedenih pisama sastavljanih u vidu opširnih izvještaja i informacija, valije su
sastavljale i pisma koja su mogla imati iste navode kao i bujuruldije. Takvo
je, naprimjer, pismo osmanskog valije postavljenog u Bosanski ejalet kojim
obavještava o postavljenju svog kajmakama. Postavljenje kajmakama valija je
obavljao bujuruldijom. Očito je da je toj bujuruldiji moglo prethoditi pismo s
istim navodima kakve sadrži i bujuruldija o postavljenju na funkciju kajmaka-
ma. Radi se o dokumentu u formi pisma koje na vrhu ima Hu, s uobičajenim
učtivim obraćanjem, s navedenim informacijama o postavljenju. Pismo nema
datuma niti pečata. Ima samo potpis vȃli-i Bosna u lijevom donjem uglu i na
poleđini uobičajeni ispis kome je upućeno. Dok se bujuruldija obavezno bilje-
žila u sidžile, pisma se nisu bilježila ni onda kada su izvještavala o službenim
naimenovanjima, jer su imala poluslužbeni karakter i predstavljala su vrstu
obavijesti o pitanju čije se realiziranje tek očekuje i nakon kojeg bi uslijedila
bujuruldija čije je registriranje u sidžile bilo zakonom propisana obaveza. O
značaju valijinih pisama i o činjenici da je valija mnogo komunicirao pismi-
ma, a nije samo slao bujuruldije, govori podatak o značajnoj zbirci dokume-
nata na osmanskom jeziku u Dubrovačkom arhivu u kojoj se čuva velik broj
pisama osmanskih valija angažiranih u Bosni i još toliko pisama drugih raznih
službenika u Bosanskom divanu.201
Mîr-i celilüʼl-kader
Izzetlü seʻȃdetlü necȃbetlü birȃderim hazretlerinin izzet-mevfȗrleri savbına
mezîd-iʻzȃz birle durrer-i daʻvȃt-ı sȃfiyȃt ve gurrer-i teslîmȃt-ı mevvedet-
200 Vidjeti: Iz izvještaja valije u Basbakanlik Arsivi, HAT–00136–05585–00001:

Neka se uspostavi red, budući da si Ti kod nas zaslužan i da si vezir treba požuriti da
se ispuni molba spomenutog paše.
Moj padišahu!
Milostivi, plemeniti, omiljeni moj gospodine koji upravljaš blagodatima!
Postavljenje spomenute osobe na položaj miri-mirana nije beskorisno, kada bude potreb-
no da on prihvati službu i kada se pojavi (potreba) za nekom važnom uslugom (hizmet).
Ukratko se iznose dopisi spomenutog i predočavaju sultanu s nadom da, kada se to
predoči Porti i kada to vladaru bude stavljeno na znanje, naredba i ferman pripadaju
milostivom, plemenitom, omiljenom, moćnom, posjedniku blagodati mom gospodinu
ekselenciji padišahu.
201 Vidjeti: Vesna Miović, nav. dj.; Adem Handžić, nav. dj.
54 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 54 11.1.2013 10:00:10

nümȗn ithȃfıyla hȃtırınız istifsȃrından sonra münhȃ-yı muhibbȃnemizdir ki...

Završava riječima ve kȃymakȃm-ı mezkȗrı tȃrîh-i mezkȗrden zapt ve ȃʼidȃt
ve vȃridȃt ve zuhȗrȃtın ahz ve kabz edüp vukȗʻyȃfte olan umȗr-ı ibȃduLlȃhʼa
mutȃbekat ve şerʻi şerîfe müvȃfekat ve kȃnȗn-ı münîfe riʻȃyet ve tanzîm-ı
memleket ve hıfz ve harȃset ederek fukarȃ-yı raʻiyyeti ve sükkȃn-ı memle-
keti müsterîhatüʼl-hȃl ve cümlenin tatmaʼınn-ı kulȗbuna mecedd ü saʻy ve
gayret ve hamiyyet ile hidemȃt-ı meşkȗre ibrȃzına dikkat-ı tȃmm eylemeniz
meʼmȗldür bȃki izzet bȃd.
Mehmed
Vȃli-i
Bosna
Hȃlȃ
Na poleđini, pri vrhu, ispisano je kome je upućeno: Bi-mennihi Teʻȃla
Sarȃybosna sükkȃnından olup tarafımızdan kȃymȃkam nasb olunan izzetlü
necȃbetlü Ismȃʻîl beğ hazretlerinin huzȗrlarına deyü.
GHB, A–1795/TO: Primjer valijinog pisma kojim izvještava Ismail-bega

Džennetića o službenom imenovanju na mjesto kajmakama Bosne
ANALI GHB 2012; 41 (33) 55
anali 12.indb 55 11.1.2013 10:00:11

Valijina kaima
Naziv kaima dolazi od arapske riječi qȃʼim koja može označavati da nešto
stoji, tj. dolazi umjesto nečeg. Tako kaima, kao vrsta dokumenta, dolazi umje-
sto arize ili umjesto tezkire. Kaima označava službene dopise i naredbe koje
su s višeg nivoa slate na niži nivo. Bilježile su se na papiru dugog formata.
Ponekad, ovisno o sadržaju i vrsti naredbe, mogle su biti registrirane u sidžile
iako njihovo registriranje nije bilo obavezno kao što je bilo obavezno regi-
striranje fermana, berata i bujuruldija te se, stoga, u sidžilima rijetko susreću.
Devlet-i aliyye Moskov keferesi musȃlaha (müsȃlaha) eylediği tebşîriyle
hȃlȃ Bosna vȃlisi devletlü Muhammed Hüsrev paşȃ efendimiz hazretleri
tarafından vȃrid olan kȃʼime-i ȃsifȃneleri ayniyle kayd olunmuştur.
Kaima počinje izrazima učtivosti karakterističnim za pisma: Seʻȃdetlü
semȃhatlü mevvedetlü birȃder-i aʻzam efendi sutȗde-şiyem hazretleri, a po-
tom se prelazi na pitanje koje se obrazlaže opširno, naprimjer: Bu defa ordu-yı
hümȃyȗn nusret-makrȗn...
Nakon iskazivanja poruke ili preporuke ili čak blažeg oblika nared-
be, naprimjer, ...işbu mujde-i musȃleha (müsȃlaha) tebşîri zuhȗrunda top
ve tüfenk şenliği ederek tarafımızdan izhȃr-ı surȗr ve şȃdumȃniye riʻȃyet
kılınmış olmakla cenȃb-ı seʻȃdetleri dahi biʼl-cümle ulemȃ-yı kirȃm ve agavȃt
ve vücȗh-i beldeye haberi mezkȗreyi ifȃdeye himmet ve bu meserret-i azîm
ve cümleye mahz-ı hayr ve bereket olmakla medîne-i Sarȃyʼda dahi cemîʻi
ümmet-i Muhammedʼe iʻlȃn ve işȃʻa zımnında top ve tüfenk şenliği ettirilme-
sine mübȃderet..., završava rječima poput ...mübȃderet buyurmaları meʼmulü
vesîle-i hulȗs-i mehabbetim olmuştur bi-mennihi Teʻȃla vusȗlunda ber vech-i
muharrer himmet buyurmaları meʼmul-ü hȃlisȃnemizdir fi 7 B sene 1222.
Mehall-i hatm-ı sagîr devletlü Muhammed Hüsrev paşȃ vȃli-i Bosna
Vasala ileynȃ fi 9 B202
Valijina šukka
Mübahat Kütükoğlu definira šukku kao vrstu dokumenta koji se upotre-
bljavao za prepisku između provincije i centra ili između dvaju mjesta u pro-
vinciji.203 Šukka je vrsta tezkire kojom se neko opominje da učini ili ne učini
nešto. Postoje razne vrste šukka o kojima ovom prilikom nećemo govoriti.
Ovdje ćemo govoriti samo o šukki valije. Šukke se, kao ni pisma valije, nisu
bilježile u sidžile te se stoga može reći da su i šukke i pisma bile jedna vrsta
poluzvaničnih službenih dokumenata čiji se sadržaj mogao odnositi na pitanja
o državnim, ali i o privatnim poslovima i interesima. Svoju šukku valija je

203 Mübahat Kütükoğlu, nav. dj., str. 233.
56 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 56 11.1.2013 10:00:11

potpisivao s vali-i Eyalet-i Bosna na lijevoj strani ispod teksta. Stavljao je i

mali okrugli pečat s imenom i datum registriranim na način na koji se bilježi
na bujuruldijama.204 Forma šukke je u odnosu na druge dokumente sasvim
pojednostavljena. Počinje neposrednim obraćanjem koje ne sadrži duge
fraze iskaza učtivosti, a završava bez posebnih zaključnih fraza uobičajenih
za bujuruldije i druge službene dokumente. Cijeli tekst šukke predstavlja
obrazlaganje određenog pitanja i problema. Na kraju sadrži kratku naredbu o
poduzimanju potrebnih mjera.
Šukka koja se ovdje navodi ima sasvim pojednostavljen elkab, iako šukke
uobičajeno sadrže elkabe kao što su: devletlü, atȗfetlü, mürüvvetlü meʻȃlî-
himem efendim hazretleri i slično tome.205
Hamiyyetlü beğ
Počinje s ...Bosna eyȃletinde kȃʼin tahmîshȃneler şimdiye kadar nizȃmı
vechîyle idȃre olunmayup...
Završava s ...toz kahve alup satmak üzere mezkȗr toz kahvenin yaʻnî
rusȗm-i tahmîshȃnenin tȃlibleri celb ve keyfiyyetin ifȃdesiyle biʼl-muzȃyede
karȃr eden bedel ve tȃlibiyle kefîlinin isim ve şöhretinin serîʻan ve ȃcilen
bi-mazbata bu tarafa işʻȃr-ı husȗsuna himmet eylemeleri siyȃkında şukka-yı
mahsȗsa tahrîr ve tisyȃr olundu.
Fi 15 B sene 67
U okruglom malom pečatu stoji: Muhammed Hayruddin
Vȃli-i eyȃlet-i Bosna
GHB, A–2244/TO: Valijina

šukka datirana 15. redžepa
(12)67/16. maja 1851. god.
204 GHB, A–2244/TO: Šukka datirana 15. rebiul-evvela 1267/18. januara 1851. godine
Muhammeda Hajruddina, bosanskog valije, kojom se dopušta da svaki trgovac može
prodavati kahvu, ali da u svakom mjestu treba uspostaviti pržionicu i izdati je na licitaciji
u zakup pod uvjetom da prženu kahvu može prodavati za četiri groša skuplje po jednoj
oki.
205 Usporedi Mübahat Kütükoğlu, nav. dj., str. 233.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 57
anali 12.indb 57 11.1.2013 10:00:11

Summary
The function of the Ottoman governor (vali) in the

Bosnian eyalet and the documents he issued
The author analyses documents concerning valis and their deputies at
the level of eyalet and kadilik and the procedures for their appointment. She
stresses the fact that the term “Bosnian vali” as used in scholarly literature
is inadequate for describing the nature of the vali’s function or the system
in which he operated. The author insists on the following description: “the
Ottoman vali working in the Bosnian eyalet”. The author describes duties and
functions of the Ottoman vali in Bosnia, especially his role in the distribution
of timars.
In the second part of the article, the author describes the documents issued
by the Ottoman vali. Some documents are described from the point of view of
diplomatics, with a special emphasis placed on the tahvil of the timar letter.
In this regard, the author discusses timar tahvil and, more generally, the allot-
ment of timars. She emphasizes differences between the vali’s berat for timar,
the tahvil letter for timar and the tahvil letter or berat tezkire, noting that very
few berats issued by the vali regarding the allotment of timars are recorded
in the Sarajevo court sijjils that were kept by the Ottoman mulla. The reason
for this is the fact that circulation and rotation of timars were very intensive,
but the procedure envisaged for issuing sultanic berats was not implemented.
It is clear that in the 18th and the first half of the 19th century, there was no
time for the regular implementation of procedures for obtaining berats due to
constant warfare, which no longer had an offensive, but more of a defensive
character. This development paved the way for an unchecked administration
of timars and abuse in allotting timar revenues. The result was a weakening
of the foundations of military strength and administration of the frontier prov-
ince and serhat that Bosnia was and, hence, of the Empire itself.
58 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 58 11.1.2013 10:00:12

Dva dokumenta iz Tuzlanskog sidžila iz 1054–55. h. g./1644–45. godine
28-74(497.6Tuzla)"1644/1645"(094)
Nihad Dostović
DVA DOKUMENTA IZ TUZLANSKOG SIDŽILA

IZ 1054–55. H. G./1644–45. GODINE U GAZI
HUSREV-BEGOVOJ BIBLIOTECI
Sažetak
U ovom je radu data transliteracija, prijevod i detaljna analiza dvaju važnih

dokumenata upisanih u Tuzlanski sidžil iz 1644–45. godine. Sidžil se čuva u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu u ostavini Osmana Asaf-ef. Sokolovića. Prvi
dokument tretira pretvaranje seoskog mesdžida u Miričini u džuma-namaz džamiju.
Taj dokument pruža potpunu sliku službenog postupka pretvaranja jednog mesdžida
u džuma-namaz džamiju. U radu su analizirani vjerski, politički i društveni razlozi
tog pretvaranja. Utvrđeno je da je pretvaranje tog mesdžida u džuma-namaz džamiju
imalo više razloga ali je vjerovatno najvažniji razlog bila potreba da se ojača ortodok-
sni islam među seoskim stanovništvom toga kraja u kojem se već u to doba susreću
tragovi hamzevijskog heterodoksnog tarikata. Drugi je dokument interesantan iz više
razloga. Prvo, on svjedoči o agrarnim sporovima između viših spahija zaima i grad-
skih elita koje su se nastojale domoći tržišno iskoristivih agrarnih zemalja u blizini
gradskih naselja i riječnih luka. Drugo, on pruža potpuno nove, detaljne i značajne
podatke o razvoju Brčkog kao gradskog naselja u prvoj polovini 17. stoljeća. Treće,
dokument sadrži detaljnu listu svjedoka. Svjedoci su u tom dokumentu bili 21 gra-
đanin Tuzle. Analizom te liste svjedoka došlo se do novih podataka o historiji Tuzle
u prvoj polovini 17. stoljeća. Predložena je nova datacija Behram-begova vakufa u
Tuzli, za koji se u radu smatra da je nastao u prvoj polovini 17. stoljeća. Generalno,
rad nastoji skrenuti pažnju na metodološki pristup sidžilima putem detaljne analize
pojedinačnih upisa u njima. Takva analiza može pružiti nova i široka saznanja.
Ključne riječi: Tuzlanski sidžil, Gazi Husrev-begova biblioteka, 17. stolje-

će, Miričina, Brčko, džuma-namaz džamija, čiflučenje, kasaba
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu čuva se nepotpun sidžil

tuzlanskog kadije iz 1644–45. godine. U tu biblioteku sidžil je dospio kao dio
velike zbirke Osmana Asaf-ef. Sokolovića. Gazi Husrev-begova biblioteka
posjeduje, zapravo, dva velika fragmenta tog sidžila i oni se vode pod zajed-
ničkim inventarnim brojem A–3726/TO. Uzeto zajedno, dva fragmenta imaju
69 listova. U arhivu Tuzlanskog kantona u Tuzli čuva se manji fragment istog
sidžila, ustupljen arhivu od bivšeg vlasnika Osmana Asaf-ef. Sokolovića. Taj
fragment ima 5 listova i vodi se pod brojem 4–7. Sidžil je pisan osmanskim
ANALI GHB 2012; 41 (33) 59
anali 12.indb 59 11.1.2013 10:00:12

Nihad Dostović
jezikom, uobičajenim pismom za takvu vrstu dokumenata, a format je tako-

đer uobičajeni, tzv. defterski (oko 30x10 cm). Sidžil je u prilično rasutom
stanju, upisi ne idu hronološki i ima dosta lakuna u tekstu, ali radi se o veoma
važnom sidžilu. To je najstariji sačuvani sidžil ne samo za Tuzlu nego i za
cjelokupnu sjeveroistočnu i istočnu Bosnu, sve do Sarajeva. Nadalje, to je peti
po starini sačuvani sidžil u Bosni, jer su od njega stariji samo tri sarajevska
sidžila iz 16. stoljeća, koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, te
jedan mostarski koji se nalazio u Orijentalnom institutu do paljevine 1992.
godine. Osim grupe djelimično sačuvanih mostarskih sidžila koja je bila kom-
pletna do 1992. godine i Jajačkog sidžila iz 1692–94, Tuzlanski sidžil jedan
je od rijetko sačuvanih sidžila za Bosanski ejalet iz 17. stoljeća. Za njega se
u nauci znalo već ranije i u svojim su ga radovima koristili Osman Asaf-ef.
Sokolović, Hamdija Kreševljaković, Šaban Hodžić i Adem Handžić. U okviru
magistarskog rada pripremam kritičko izdanje i historijsku analizu svih triju
sačuvanih fragmenata tog sidžila.
Tokom obrade spomenutog sidžila posebnu pažnju privukla su mi dva
dokumenta za koje mislim da donose mnogo novih podataka o historiji Tuzle,
tuzlanskog kraja i Bosanskog ejaleta u 17. stoljeću. Prvi dokument govori
o prevođenju mesdžida u selu Miričina u nahiji Smoluća u džuma-namaz
džamiju. Taj je dokument izuzetno važan jer nam otkriva potankosti procesa
podizanja džamija, ali nam isto tako ukazuje i na pojavu širenja džamija iz
gradskih sredina u seoske. Drugi dokument govori o zemljišnoposjedovnim
odnosima u okolici kasabe Brčko. U samom dokumentu spominju se brojni
stanovnici kasabe Brčko s imenima i zvanjima, pa je moguće rekonstruirati
strukturu kasabe Brčko, od visoke uleme do sitnih zanatlija. Osim toga, doku-
ment pruža podatke o počecima čiflučenja u Bosanskom ejaletu, o sukobima
oko zemlje između pripadnika spahijskog reda i imućnih građana te o razlici
u društvenoj moći i bogatstvu između zaima – najviših spahija, s jedne strane,
te sitnih spahija s druge strane, itd.
U nastavku rada dajem transkripciju osmanskog teksta, prijevod na
bosanski jezik i historijsku analizu ovih dvaju važnih dokumenata.
60 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 60 11.1.2013 10:00:12

PRETVARANJE MESDŽIDA U MIRIČINI U DŽAMIJU
Kritičko izdanje dokumenta:

Sarajevo, Gazi Husrev-begova biblioteka
Tuzlanski sidžil 1054–55/1644–45, Acta Turcica A–3726/TO
Ostavština Osmana Asaf-ef. Sokolovića
Fol. 4b–2
/1 Ḳıdvetü’l-ḳuḍāt ve’l-ḥükkām ma‘denü’l-fażl ve’l-kelām Mevlānā
Memleḥateyn ḳāḍīsı zīde fażlühū /2 tevḳī‘-i refī‘-i Hümāyūn vāṣıl olıcaḳ
ma‘lûm ola ki mektūb gönderüp taḥt-i ḳażāňda /3 vāḳi‘ Miriçina nām ḳaryede
müslimānlar keṣīr olup velākin ḳarye-’i mezbūrede cāmi‘-i şerīf /4 olmayup
eyyām-i şitā’ ve edāt-i1 ṣalāt-i cum‘a ve ‘īdeyn içün ba‘īd olan /5 āẖar ḳaryede
vāḳi‘ cāmi‘-i şerīfe varup gelmekde küllī ‘üsret çeküp bir cāmi‘-i /6 şerīfe
eşedd iḥtiyācları2 olmaġla aṣḥāb-ı ẖayrātdan dārende-’i fermān-ı Hümāyūn
/7 Muḥarrem Beşe nām kimesne ḳarye-i mezbūrede binā eyledügi mescid
kendi mālinden cum‘a olmaḳ /8 bābında iẕn-i Hümāyūnum virilmek ricāsına
‘arż eyledügiň ecilden ol bābda iẕn-i /9 Hümāyūnum erzānī ḳılınmışdur
buyurdum ki varduḳda göresiz ẕikr olunan mescidüň /10 cāmi‘ olmaġa vüs‘ati
ve cemā‘atinüň daẖı cum‘aya iḥtiyācları olup cum‘aya ṣālih ise /11 imdi
mescid-i mezbūrde minber vaż‘ idüp e’imme-i ḥanefiyye rıżvānullāhi te‘ālā
‘aleyhim /12 ecme‘īn taḥrīr3 gördükleri üzre i ḳāmet-i ṣalāṭ-i cum‘a ve ‘īdeyn
etdüresin /13 şöyle bilesin ‘alāmet-i şerīfe i‘timād ḳılasın taḥrīren fī evāṣit-i
şehr-i Rebī‘ü /14 ’l-evvel sene-i erba‘a ve ẖamsīn ve elf.
Be-medīne-i Budun el-maḥrūse
Prijevod dokumenta
Uzoru kadija i sudaca, izvoru rječitosti, gospodinu kadiji Dviju Tuzli –
neka mu se njegova vrlina uveća! – kada stigne uzvišeno vladarsko pismeno
neka je znano sljedeće: budući da si ti poslao pismo kako u selu po imenu
Miričina, koje je područno tvom kadiluku, ima mnogo muslimana, ali da u
spomenutom selu nema časne džamije te da su prisiljeni uvijek u zimskim
danima te za obavljanje džuma-namaza kao i namaza za dva bajrama ići u
udaljenu časnu džamiju koja se nalazi u drugom selu, te budući da oni na taj
način doživljavaju svakojake teškoće, te da oni potrebuju u izrazitoj mjeri
1 Prema smislu, trebalo bi da ova ligatura glasi ili edāvāt ili edā-yi.
2 U originalu: ‫ﺍﺨﺘﻳﺎﺝ ﻠﺮﻱ‬.
3 U orig.: tahvīr (?).
ANALI GHB 2012; 41 (33) 61
anali 12.indb 61 11.1.2013 10:00:12

Nihad Dostović
časnu džamiju, te usljed toga što si ti podnio predstavku s molbom da se

udijeli moja vladarska dozvola u predmetu prevođenja u džuma-namaz dža-
miju mesdžida koji je jedan od dobrotvora, nosilac časnog fermana, osoba
po imenu Muharem-baša podigao od vlastitih sredstava u spomenutom selu.
Kako je u vezi s tim moja vladarska dozvola blagoizvoljeno udijeljena, nare-
đujem da kada stigne (ferman) svidite posao i ako spomenuti mesdžid ima
dovoljno prostora da postane džamija te pak ako njegov džemat iskazuje
potrebu za obavljanjem džuma-namaza te ako su iskreno predani klanjanju
džuma-namaza4, neka sada u spomenutom mesdžidu bude postavljen minber i
neka se odatle čini vaz i neka ti u skladu s onim kako su zapisali svi hanefijski
imami – da je Allah Uzvišeni zadovoljan sa svima njima! – učiniš nju mje-
stom gdje se obavljaju džuma-namaz i namazi za dva bajrama. Ovo uzmi na
znanje i povinuj se časnom znaku. Zapisano u srednjoj dekadi rebiul-evvela
godine hiljadu pedeset i četvrte.5
U Bogomštićenom gradu Budimu
Analiza dokumenta
U Tuzlanskom sidžilu za 1054–55. hidžretsku godinu zaveden je pri-
jepis fermana sultana Ibrahima (vladao 1640–1648)6 u vezi s pretvaranjem
mesdžida u selu Miričina u tuzlanskom kraju u džamiju (cum‘a cāmi‘[i]),
odnosno u muslimansku bogomolju u kojoj će se obavljati džuma-namaz te
namazi za dva bajrama, u kojoj će postojati propovjedaonica (minber) s koje
će se izgovarati vazovi (ẖuṭbe) u ime vladajućeg sultana, kako nalažu propisi
hanefijskog mezheba. Dokument je veoma značajan jer pokazuje kompletnu
proceduru prelaska jednog mesdžida u status džamije. Važnost dokumenta
leži i u tome što se iz njegova teksta jasno vidi da su džuma-namaz džami-
je mogle biti podizane i u selima, a ne samo u gradskim naseljima. No, da
bi se dokument shvatio ne samo u okviru lokalne historije, nego i historije
Bosanskog ejaleta u 16. i 17. stoljeću te historije širenja islama i islamskih
institucija u Bosni, potrebno je nešto reći o samom selu Miričina i o kraju u
kojem se ono nalazi.
Selo Miričina danas se nalazi u općini Gračanica, na njezinoj istočnoj
strani, prema Lukavcu. Selo je smješteno na obalama rijeke Spreče i njezi-
nih pritoka. U osmanskom periodu selo je pripadalo Zvorničkom sandžaku
4 Sintagma cum‘aya ṣālih ise može se prevesti i kao: “ako je mjesto podobno za obavljanje
džuma-namaza”, ali je takav prijevod manje vjerovatan.
5 17–26. 5. 1644. godine
6 O njegovoj vladavini vidjeti: İsmail Hakkı Uzunçarşılı, Osmanlı tarihi, III/1/II, Selim’in
tahta çıkışından 1699 Karlofça andlaşmasına kadar, Türk Tarih Kurumu, Ankara, 2003,
na više mjesta.
62 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 62 11.1.2013 10:00:12

i najvjerovatnije je osvojeno te pripojeno navedenom sandžaku u razdoblju

1463–1476. godine.7 Vojno-administrativno, selo je bilo u sklopu nahije Smo-
luća. Ta se nahija, prema Ademu Handžiću, prostirala s lijeve strane rijeke
Gornje Tinje prema gradu Srebreniku. Još prije 1528. godine svih njezinih 11
sela bila su nastanjena vlaškim stanovništvom.8 Sudski-administrativno, selo
Miričina i nahija Smoluća su od šezdesetih, odnosno sedamdesetih godina 15.
stoljeća do 1572. godine pripadali kadiluku Zvornik.9 U razdoblju 1572–74.
godine nahija Smoluća je, s još nekim nahijama, izdvojena iz kadiluka Zvor-
nik i uklopljena u novonastali kadiluk Dvije Tuzle, odnosno Gornje i Donje
Tuzle (Memleḥateyn).10 Dakle, u vrijeme pretvaranja seoskog mesdžida u
Miričini u džamiju, 1644. godine, selo je već oko sedamdeset godina bilo dio
Tuzlanskog kadiluka pa je razumljivo da je kadija Dviju Tuzli bio, što se tiče
lokalnih sudsko-administrativnih organa uprave, najodgovorniji u navedenom
procesu.
Oko 1533. godine u nahiji Smoluća u sandžaku Zvornik, selo Miričina
bilo je na timaru nekog Alija. Selo je, kao poreski opterećeno, popisano s
dvanaest muslimanskih kuća, pet neoženjenih muslimana, devetnaest hri-
šćanskih kuća, osam neoženjenih hrišćana i osam baština. Uživalac timara Ali
pritežavao je prihod od 5.000 akči godišnje.11 Historija sela postaje razumljiva
kada se u obzir uzme historija nahije i cijelog regiona, posebno s obzirom na
etnička kretanja. U nauci je već odavno uočeno da su se na širem području
sjeveroistočne Bosne od sedamdesetih godina 15. stoljeća pa do kraja 16.
stoljeća, s obzirom na demografsku i etničku historiju, odigrala najmanje tri
važna procesa. Prvi od tih procesa bio je postepeno ali sigurno marginalizi-
ranje katoličanstva; drugi je proces bio prihvatanje islama među lokalnim
slavenskim stanovništvom, u kojem su učestvovali pripadnici i Crkve bosan-
ske i Katoličke i Pravoslavne crkve, ali ne uvijek i na svakom mjestu istim
intenzitetom; treći proces bio je naseljavanje Vlaha12 iz dinarskih krajeva,
7 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 27–40;
Jelena Mrgić, Severna Bosna 13–16. vek, Istorijski institut, Beograd, 2008.
8 Adem Handžić, nav. dj., str. 107. Up. Istanbul, Başbakanlık Osmanlı Arşivi (BOA), Tapu
Tahrir Defterleri, № 405, fol. 53–56.
9 Ibid, str. 55.
10 Ibid, str. 56–57.
11 Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), priredio Adem Handžić,
Građa, Knjiga XXVII, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Akademija nauka i umjet-
nosti Bosne i Hercegovine, Srpska Akademija nauka i umetnosti, Sarajevo, 1986, str. 154.
Još o nahiji Smoluća vidjeti: nav. dj., str. 103, 104, 147, 154, 200–202. i 204–208.
12 U ovom radu prihvaćeno je kao relevantno mišljenje najvećeg stručnjaka za historiju bal-
kanskih Vlaha u srednjem vijeku Ivana Božića. Prema Božiću, balkanski Vlasi zadržali
su svoj poseban etnički karakter najmanje do kraja 16. stoljeća. Up. Ivan Božić, poglavlja
u djelu Istorija Crne Gore, II/2, Istorijski institut, Titograd, 1970.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 63
anali 12.indb 63 11.1.2013 10:00:13

Nihad Dostović
ali i iz Smederevskog sandžaka, na teritorije sjeveroistočne Bosne u trouglu

Maglaj – Tuzla – Zvornik.13
Za razjašnjenje slučaja koji tretira analizirani dokument potrebno je
osvrnuti se u pretežnoj mjeri na dva od navedenih fenomena: doseljavanje
Vlaha i prihvatanje islama među lokalnim stanovništvom. Podaci sačuvani u
popisnim defterima za Bosanski i Zvornički sandžak iz druge polovine 15. i
prve polovine 16. stoljeća dokazuju da se na teritoriji sjeveroistočne Bosne
u tom periodu u velikoj mjeri, kao što sam već istakao, naseljavaju Vlasi iz
dinarskih područja Stare Hercegovine i Crne Gore, ali i iz Smederevskog
sandžaka. Kanun maglajskih Vlaha zaveden je u detaljnom popisu Bosanskog
sandžaka iz 1489. godine, a u njemu se za maglajske Vlahe veli: “To su Vlasi
koji su došli sa strane.”14 U istom kraju i u približno isto vrijeme naselila se i
druga grupa dinarskih Vlaha, Vlasi Banjani.15 Prema Ademu Handžiću, samo
u Maglajskoj nahiji do 1485. godine nastanilo se oko 800 vlaških domaćin-
stava.16 Drugu poznatu starohercegovačku vlašku grupu, Vlahe Rudinjane17,
nalazimo na području Teočaka.18 Slične etničke promjene uočljive su na
teritoriji cjelokupnog Zvorničkog sandžaka te drugih dijelova sjeveroistočne
Bosne područnih Bosanskom sandžaku.19 Sasvim je razumljivo da su se i
etnička kretanja u nahiji Smoluća razvijala po istom ključu.
Nahija Smoluća, sa svojih 11 sela, bila je još prije 1528. godine potpuno
naseljena vlaškim stanovništvom. Vlasi su tamo brojali 243 domaćinstva i
323 pridružena člana (tābi‘).20 Jedno od tih vlaških sela bilo je i selo Miričina.
Tu se uviđa proces prelaska vlaškog stanovništva s bisesilnog transhuman-
tnog stočarstva, odnosno pokretnog života u skladu sa sezonskim stočarskim
kretanjima od ljetnih prema zimskim ispašama, na sjedilački ratarski život.
13 Adem Handžić, “O islamizaciji u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku”, u: Prilozi

za orijentalnu filologiju, XVI–XVII, 1966–67, str. 5–48; Adem Handžić, Tuzla i njena
okolina u XVI vijeku, str. 78–162.
14 Kanuni i kanun-name (za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Crnogorski i
Skadarski sandžak) iz XV i XVI vijeka, sv. 1, priredili B. Đurđev i dr., Orijentalni institut,
Sarajevo, 1957, str. 13–14; Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 96–97.
15 Radi se o dobro poznatom starohercegovačkom katunu, a kasnije plemenu. Up. I. Božić,
poglavlja u djelu Istorija Crne Gore, II/2.
16 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 98.
17 O Vlasima Rudinjanima vidjeti: Jevto Dedijer, Bilećske Rudine: antropogeografska
ispitivanja, Srpski etnografski zbornik, 5, Naselja srpskih zemalja, 2, Srpska kraljevska
akademija, Beograd, 1903; Wayne S. Vucinich, A study in social survival: The katun in
Bileća Rudine, University of Denver, Graduate School of International Studies, Denver,
1975.
19 Ibid, str. 93–116.
20 Ibid, str.107.
64 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 64 11.1.2013 10:00:13

Iako je to stanovništvo postalo sjedilačko i ratarsko, ono je i dalje zadržalo

pravno-administrativni status vlaškog stočarskog povlaštenog stanovništva.
To je stanovništvo igralo važnu ulogu u osmanskom prodoru prema Slavoniji
i Ugarskoj. Međutim, nakon 1528. godine, jednom odlukom velikog vezira
Ibrahim-paše (u. 1536) ono je izgubilo povlašteni vlaški status i svedeno je na
običnu raju. To nije bila mudra odluka, jer se velik dio tog stanovništva nije
mogao pomiriti s takvom vrstom socijalne i imovinske degradacije. Upravo
se od tog vremena zapažaju sve brojniji slučajevi raznih vlaških prebjega iz
osmanskih krajeva u habsburške i mletačke teritorije (Vlasi, uskoci, prebjezi,
martolosi, predavci, Bunjevci i dr.). U Bosanskom sandžaku vlaške privilegi-
je, usljed velikog nezadovoljstva tamošnjih Vlaha, vraćene su Vlasima Bosne
defterom iz 1540–42. godine, dok su u Zvorničkom sandžaku povlastice
vraćene samo djelimično i svele su se, praktički, na očuvanje ustanove kneza,
koji od vlaškog glavara postaje glavar lokalne hrišćanske samouprave.21
U toj razlici u društvenoj sudbini i društvenom razvoju Vlaha u Bosan-
skom sandžaku, s jedne strane, i Vlaha u Zvorničkom sandžaku, s druge strane,
treba tražiti odgovore i objašnjenja za neke specifičnosti prihvatanja islama
u Zvorničkom sandžaku, pa samim tim i u nahiji Smoluća te u selu Miričina.
Adem Handžić je utvrdio da se već do 1528. godine stepen prihvatanja islama
među Vlasima u pojedinim nahijama Zvorničkog sandžaka i s jedne i s druge
obale Drine kretao između 18% i 63%.22 Već sam naveo podatak da je 1528.
godine stanovništvo nahije Smoluća, u kojoj se nalazilo selo Miričina, imalo
243 domaćinstva i 323 pridružena člana (tābi‘). Međutim, od tog ukupnog
broja stanovništva bilo je 68 muslimanskih domaćinstava s 80 pridruženih
članova (tābi‘).23 To je iznosilo 28% ukupnog stanovništva te nahije. I Adem
Handžić i Nedim Filipović skrenuli su pažnju na fenomen prihvatanja islama
među Vlasima u Zvorničkom sandžaku. Očito je da je to vlaško stanovništvo
intenzivno prihvatilo islam u periodu od 1525. do 1605. godine, s tim da je
najveći intenzitet tog procesa bio u prvom razdoblju 1528–1548. godine.24 I
Adem Handžić i Nedim Filipović zapazili su da se prihvatanje islama u Zvor-
ničkom sandžaku nije svodilo na pripadnike sitne srednjovjekovne bosanske
21 Emilije Laszowski, Monumenta Habsburgica, II, JAZU, Zagreb, 1916, na više mjesta;
Vladislav Skarić, “Porijeklo pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni”, u: Glasnik
Zemaljskog Muzeja, XXX, 1918, str. 219–266; Risto Jeremić, “O poreklu stanovništva
tuzlanske oblasti”, u: Godišnjak geografskog društva, sv. VII–VIII, 1922, str. 141–157;
fra. Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Hrvatski pontifikalni povi-
jesni institut, Rim, 1967, na više mjesta; Adem Handžić, O islamizaciji u sjeveroistočnoj
Bosni u XV i XVI vijeku.
22 Adem Handžić, O islamizaciji u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, str. 18.
23 Ibid, str. 20.
24 Ibid, str. 21–22; Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu,
Tešanj, 2005.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 65
anali 12.indb 65 11.1.2013 10:00:14

Nihad Dostović
vlastele, ostale članove Crkve bosanske i, u manjoj mjeri, katolike iz redova

župnog stanovništva. Prihvatanje islama za Vlahe Zvorničkog sandžaka, kako
je zaključio Nedim Filipović, bio je najsigurniji i najjednostavniji način da
očuvaju stare povlastice te da steknu nove.25
Dinamika razvoja procesa prihvatanja islama u nahiji Smoluća potvrđuje
tu tezu. Već 1533. godine nahija Smoluća, i dalje upisana s 11 sela i jednom
naseljenom mezrom (sijalište), brojala je ukupno 470 domaćinstava i 113 ino-
kosnih punoljetnih muškaraca (mücerred). Od toga je na muslimane otpadalo
144 domaćinstva i 12 inokosnih punoljetnih muškaraca. Dakle, za otprilike 5
godina postotak muslimanskog stanovništva navedene nahije porastao je na
30,6%.26 Jedan od najvažnijih izvora za historiju Zvorničkog sandžaka u 16.
stoljeću jeste opširan popis sandžaka iz 1548. godine.27 Ovaj je popis proveo
poznati nazir Hasan, sin Jusufov iz Foče, nadglednik carskih mukata u Bosni
i vakif Aladža-džamije u Foči.28 Prema tom popisu u nahiji Smoluća i dalje
nalazimo 11 sela, ali se broj stanovnika popeo na 512 domaćinstava i 98 ino-
kosnih punoljetnih muškaraca (mücerred). Od toga su bila 204 muslimanska
domaćinstva i 97 inokosnih punoljetnih muškaraca. Prema tome, postotak
muslimanskog stanovništva popeo se na 40%.29
Detaljne studije mikroregiona najvjerovatnije će potvrditi da se taj stepen
porasta muslimanskog stanovništva u odnosu na cjelokupno stanovništvo
nahije nastavio i u drugoj polovini 16. stoljeća. To indirektno potvrđuju rezul-
tati Nedima Filipovića o stalnom rastu broja muslimana u Zvorničkom san-
džaku. I dokument koji se analizira u ovom radu potvrđuje da je selo Miričina
sredinom 17. stoljeća imalo muslimansku većinu, s tim da je vrlo vjerovatno
da su muslimani bili, zapravo, jedini stanovnici ovog sela. Osim faktora koje
je naglasio Nedim Filipović za cijeli Zvornički sandžak, valja napomenuti da
je Adem Handžić pretpostavio da je jedan od preduvjeta visoke stope prihva-
tanja islama u Smolući i u nekim drugim nahijama Zvorničkog sandžaka u
16. stoljeću bila činjenica što u Smolući i nekim drugim nahijama iz te grupe
nije upisana niti jedna hrišćanska vjerska ili kulturna ustanova.30 Na osnovu
svega iznesenog, može se pretpostaviti s velikom vjerovatnoćom da je selo
Miričina, kao i sva nahija Smoluća, ušlo u 17. stoljeće s muslimanskom veći-
25 Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Tešanj.

27 BOA, Tapu Tahrir Defterleri, Istanbul, №. 260; Adem Handžić, “Zvornik u drugoj polo-
vini XV i u XVI vijeku”, u: Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, XVIII,
1970, str. 141–196; Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 9.
28 O naziru Hasanu i njegovoj zadužbini: Andrej Andrejević, Aladža džamija u Foči, Institut
za istoriju umetnosti, Beograd, 1972.
30 Ibid, str. 36. Ostale nahije s tog spiska bile su: Sokol, Jasenica, Srebrenik i Završ.
66 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 66 11.1.2013 10:00:14

nom, koja je mogla biti i apsolutna, a sigurno su neka naselja bila isključivo
muslimanska.
Međutim, kako analizirani dokumenti jasno pokazuju, u nekim selima,
kakvo je Miričina, uprkos većini muslimanskog stanovništva nisu postojale
razvijenije islamske vjerske institucije, kao što su džamije i medrese, dok vje-
rovatno u nekim selima nisu postojale ni osnovne vjerske kulturnoobrazovne
institucije, kao što su mesdžidi i mektebi. Do sredine 17. stoljeća stanovništvo
Miričine počelo je osjećati tu situaciju kao težak problem, a u tome je našlo
i podršku države i njezinih centralnih i lokalnih vlasti. U selu se pojavila
potreba i spremnost da se izgradi mesdžid i da se za njega zatraži zvanično
prevođenje u status džuma-namaz džamije. Radilo se o kompliciranom i
hijerarhijski strukturiranom procesu u potpunosti vidljivom iz dokumenta
koji objavljujem. U nastavku rada analiziram podatke tog dokumenta u vezi
s pretvaranjem mesdžida u Miričini u džamiju.
Dokument je ferman sultana Ibrahima, izdat krajem maja 1644. godine.
Iako je dokument ferman, on nije sastavljen na divanu u Istanbulu, nego u
kancelariji Budimskog beglerbega. Beglerbeg od Jedrena i Sofije, odnosno
paša od Rumelije, te beglerbeg od Budima, odnosno paša od Unđurovine, bili
su dva najznačajnija namjesnika u Rumeliji, s rangom vezira. Kao takvi oni
su imali pravo izdavati fermane na osnovu sultanskih vlastoručnih pisama
(ḫaṭṭ-i Hümāyūn).31 Budimski beglerbeg je često bio viši autoritet ne samo
za sandžakbegove Smederevskog i Zvorničkog sandžaka nego i za beglerbe-
gove Bosanskog ejaleta.32 Osim toga, Zvornički sandžak je bio važan izvor
prihoda iz kojih su isplaćivane plaće tvrđavskih posada po osmanskoj krajini
u Ugarskoj, odakle su regrutirane spahije i članovi drugih vojnih odreda na
službi u Ugarskoj, zatim je to bio i kraj odakle su odlazili ljudi na specijalne
službe i kuluke (npr. cereẖōr) po ugarskim gradovima i tvrđavama itd. Ovo
se odnosilo i na kadiluk Dvije Tuzle kao sastavni dio Zvorničkog sandžaka.33
31 Anton von Gévay, “Versuch eines chronologischen Verzeichnisses türkischen Statthalter

von Ofen”, u: Der Österreichische Geschichtsforscher, 2, 1841; Hazim Šabanović,
Bosanski pašaluk, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1959; İsmail
Hakkı Uzunçarşılı, Osmanlı devletinin bahriye ve merkez teşkilâtı, 3. baskı, Türk Tarih
Kurumu, Ankara, str. 112, 192. i 195.
32 Hazim Šabanović, “Vojno uređenje Bosne od 1463. do kraja XVI stoljeća”, u: Godišnjak
Društva istoričara Bosne i Hercegovine, XI, 1960, str. 173–224; Adem Handžić, Zvornik
u drugoj polovini XV i u XVI vijeku”, na više mjesta; Adem Handžić, Tuzla i njena okolina
u XVI vijeku, str. 59.
33 O tome detaljnu i raznovrsnu građu sadrži Tuzlanski sidžil u kojem je zaveden i doku-
ment koji objavljujem i analiziram. Kritičko izdanje cjelokupnog sačuvanog sidžila te
njegova diplomatička i historijska analiza predmet su mog magistarskog rada koji pripre-
mam na Istanbulskom univerzitetu.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 67
anali 12.indb 67 11.1.2013 10:00:15

Nihad Dostović
Zato je sasvim razumljivo da se za razne slučajeve zavedene u ovom

sidžilu kao više administrativne instance navode budimski beglerbeg i njegov
divan, iako se u vezi s brojnim drugim pitanjima u sidžilu navode također
Bosanski divan34 i valija Bosne kao više vojno-administrativne instance u
odnosu na kadiluk Dvije Tuzle te njegove nahije. Tako je kadiluk Dvije Tuzle,
kao i cjelokupan Zvornički sandžak, bio u administrativnoj sferi i budimskog
i bosanskog beglerbega. Međutim, u tom kompliciranom odnosu postojale su
određene hijerarhijske razlike. Iz brojnih izvora jasno se vidi da je budimski
beglerbeg, sve do pada te pokrajine i grada Budima u ruke Habsburga 1686.
godine, imao stvarni veći značaj nego bosanski beglerbeg. Činjenica da je
putem njegova divana rješavano pitanje pretvaranja jednog seoskog mesdžida
u kadiluku Dviju Tuzli u džamiju potvrđuje koliko je Osmansko carstvo sma-
tralo važnim takve slučajeve, te koliko je za njih bila važna vjerska ustanova
džamije u kojoj se održavaju hutbe i klanjaju bajram-namazi. Simptomatično
je da u ovom slučaju Bosanski divan i bosanski beglerbeg nisu imali nikakvu
riječ, barem prema sačuvanim i raspoloživim izvorima.
Za podizanje džamije ili pretvaranje postojećeg mesdžida u džamiju bila
je potrebna izričita pismena sultanska dozvola.35 Razlog tome jeste to što
se hutba donosila u džamijama u ime sultana kao vrhovnog imama Islam-
ske zajednice (imām-ı ümme-yi müslimīn), te je tako vaz, uz pravo kovanja
novca, bio glavni simbol i izraz nečijeg suvereniteta.36 U našem dokumentu
za takvu pismenu sultansku dozvolu upotrebljava se izraz iẕn-i Hümāyūn,
dok se u nekim izvorima iz 16. stoljeća za takav dokument koristi izraz
34 O Bosanskom divanu vidjeti: Hazim Šabanović, “Bosanski divan”, u: Prilozi za orijen-

talnu filologiju, XVIII–XIX, 1968–69, str. 9–45.
35 Colin Imber, Ebu’s-Su‘ud: The Islamic Legal Tradition, Edinburgh University Press,
Edinburgh, 1997, str. 65–67; Gülrü Necipoğlu, The Age of Sinan. Architectural Culture
in the Ottoman Empire, Princeton University Press, Princeton and Oxford, 2005, str. 47,
56. i drugdje.
36 Tako osmanski hroničar bošnjačkog porijekla Ibrahim Pečevi (İbrāhīm-i Peçevī, u. oko
1649) u opisu jednog sukoba oko ranga između krimskog hana Gazi Giraj-hana i veli-
kog vezira Kodža Sinan-paše, koji se odigrao u taboru osmanskog ugarskog pohoda 5.
8. 1594. i u kojem je Sinan-paša pokušao sebe izjednačiti u privilegijama s vladarom
kakav je krimski han, kaže da je svaki veliki vezir sveopći opunomoćenik sultanov, dok
je krimski han ipak nešto više od njega jer je on pravi vladar u čije se ime donosi hutba
po džamijama te u čije se ime kuje novac (…Serdar büyük bir padişahın mutlak vekili
ve başveziri ise han da doğrudan doğruya kendi adına para bastıran ve hutbe okutan
bir hükümdardır…); Peçevi İbrahim Efendi, Peçevi Tarihi, II, haz. prof. dr. Bekir Sıtkı
Baykal, Kültür Bakanlığı, Ankara, 1992, str. 139. Još o džamiji kao simbolu suvereniteta
i upravno-pravnoj dimenziji njezine funkcije u islamskim državama: Baber Johansen,
“The all-embracing town and its mosques: al-miṣr al-jāmi‘”, u: Revue de l’Occident
musulman et de la Méditerranée, XXXII, 1982, str. 139–161; Gülrü Necipoğlu, The Age
of Sinan. Architectural Culture in the Ottoman Empire, na više mjesta.
68 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 68 11.1.2013 10:00:15

icāzet-i Hümāyūn.37 To je opis upravno-pravne i političko-društvene suštine

takvog dokumenta, a ne ime neke diplomatičke (pod)vrste. Diplomatički,
takva pismena dozvola sastojala se iz sultanova vlastoručnog pisma (haṭṭ-ı
Hümāyūn), na osnovu kojeg su centralni divan ili ugledni pokrajinski diva-
ni, gdje su stolovali beglerbezi sa stepenom vezira (Budim, Kairo, Bagdad,
itd.) izdavali zvaničnu pismenu sultansku zapovijest (fermān, ḥükm, emr,
najčešće s epitetima şerīf i Hümāyūn).38 Beglerbezi s rangom vezira mogli su
izdavati takve fermane na temelju sultanskog vlastoručnog pisma zato što se
u osmanskoj političkoj teoriji i praksi smatralo da su veziri opunomoćenici
(vekīl) sultana s velikim vezirom kao sultanovim sveopćim opunomoćeni-
kom (vekīl-i muṭlaḳ). Na njih su bili preneseni neki sultanovi prerogativi,
pa i pravo izdavanja dokumenata, posebno fermana i berata, u ime sultana.39
Uzgred napominjem da su osmanski pravni, društveni i politički teoretičari
smatrali da za ulogu velikog vezira kao sveopćeg vladarskog opunomoćenika
postoji kur’anski prauzor: opis odnosa Musaa, a. s., i njegova brata Haruna
u suri Ṭā-Hā, Kur’ān XX: 29–30 (...wa-ǧ‘al-lī wazīran min ahlī // Hārūna
ahī...). Osim Haruna, kao prauzore vjernih vezira posvjedočene u Kur’anu
i ostaloj islamskoj tradiciji osmanski pisci su isticali Jusufa, a. s., i Asafa,
vezira Sulejmana, a. s.40
Iz analiziranog dokumenta vidi se da je podnošenje molbe za podizanje
džamije, odnosno za zvanično pretvaranje nekog već postojećeg mesdžida u
pravu džamiju zahtijevalo zvaničan proces popraćen pisanim dokumentima.
37 Gülrü Necipoğlu, The Age of Sinan. Architectural Culture in the Ottoman Empire, str.
56, citira dokument Selima II iz 1570. u kojem se spominje izraz icāzet-i Hümāyūn. Up.
BOA, Mühimme Defterleri, XIV, İstanbul, str. 430, № 609, 22 Cumādā-’l-ūlā 978. H.
38 O diplomatičkim vrstama haṭṭ-ı Hümāyūn i fermān: Mübahat S. Kütükoğlu, Osmanlı
belgelerinin dili, Kubbealtı Akademisi ve San’at vakfı, İstanbul, 1994.
39 O tome, osim Pečevijina svjedočanstva citiranog u napomeni 36, još vidjeti: Abdülkadir
Özcan, “Fâtih’in teşkilât kanunnâmesi ve nizam-ı âlem için kardeş katli meselesi”,
u: İÜEF Tarih Dergisi, XXIII, 1982, str. 7–56; Mübahat S. Kütükoğlu, “Lütfi Paşa
Âsafnâmesi”, u: Prof. dr. Bekir Kütükoğlu’na Armağan, İÜEF Tarih Araştırma Merkezi,
İstanbul, 1991, str. 49–99, posebno na str. 62–63, 67–68. i 77; Halil İnalcık, “Suleyman
the Lawgiver and Ottoman Law”, u: Archivum Ottomanicum, I, 1969, str. 105–138; Halil
İnalcık, “Comments on ‘Sultanism’: Max Weber’s Typification of the Ottoman Polity”, u:
Princeton Papers in Near Eastern Studies, I, 1992, str. 49–72; Pál Fodor, “State, Imperial
Council, Grand Vizier: Change in the Ottoman Ruling Elite and the Formation of the
Grand Vizieral Telhīs”, u: Acta Orientalia Academiae Scientiarum Hungaricae, XLVII,
1994, str. 67–85; Pál Fodor, “The Grand Vizieral Telhis: A Study in the Ottoman Central
Administration 1566–1656”, u: Archivum Ottomanicum, XV, 1997, str. 137–188.
40 O tome govori gotovo svaki spis iz osmanske političke i društvene teorije pa bi navođenje
specifičnih mjesta ne samo zauzelo previše mjesta, nego bi bilo i izlišno. Radi se o općem
mjestu osmanske misli.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 69
anali 12.indb 69 11.1.2013 10:00:16

Nihad Dostović
U tom procesu, jasno je iz našeg dokumenta, ključnu ulogu na terenu

imao je kadija onog kadiluka kome je bilo područno mjesto u kojem se budu-
ća džamija trebala nalaziti. Kadija je morao Visokoj porti, odnosno važnim
pokrajinskim divanima, koji su pritežavali neke prerogative centralnog diva-
na, uputiti zvanično pismo (mektūb) i uz njega zvaničnu predstavku sultanu
(‘arż) s obrazloženjem zašto bi negdje trebalo podići novu džamiju ili zašto bi
negdje trebalo postojeći mesdžid prevesti u viši rang džuma-namaz džamije.
Vrlo je važno napomenuti da su Osmanlije razlikovali zvaničnu predstavku
podanikâ41 sultanu u nekoj stvari koja se smatrala važnom za ovosvjetski
islamski poredak (niẓām-ı ‘ālem içün) i korisnom za cjelokupnu muslimansku
zajednicu (maṣlaḥat-i ümmet-i müslimīn içün). Takve su se predstavke nazi-
vale ‘arż, dok su se predstavke u vezi s ličnim pitanjima podanikâ nazivale
‘arż-ı ḥāl~‘arż-u-ḥāl (bos. arzuhal). Tu se radilo o dvjema različitim vrstama
dokumenata, kako je već ustanovljeno u najpouzdanijoj stručnoj literaturi42, s
različitom svrhom i funkcijom, te ih ne bi trebalo miješati. Iako je iz dokumen-
ta u Tuzlanskom sidžilu jasno da je vakif mesdžida bio neki Muharem-baša,
predstavku (‘arż) o pretvaranju mesdžida koji je ta osoba uvakufila podnio
je kadija Dviju Tuzli, uz svoje zvanično pismo (mektūb) Budimskom divanu
(...Memleḥateyn ḳāḍīsı… mektūb gönderüp… aṣḥāb-ı ẖayrātdan dārende-’i
fermān-ı Hümāyūn Muḥarrem Beşe nām kimesne ḳarye-i mezbūrede binā
eyledügi mescid kendi mālinden cum‘a olmaḳ bābında iẕn-i Hümāyūnum
virilmek ricāsına ‘arż eyledügiň ecilden...).
Sa zvaničnim pismom kadije i zvaničnom predstavkom u vezi s javnim
poslom od opće koristi za muslimansku zajednicu Muharem-baša se morao
uputiti na Budimski divan. Tamo mu je na temelju podnesenih dokumenata
izdat sultanski ferman kojim mu se izričito pismeno dozvoljava da se njegov
uvakufljeni mesdžid pretvori u džamiju (…ol bābda iẕn-i Hümāyūnum erzānī
ḳılınmışdur…). Podnošenje predstavki i dobijanje dozvola podrazumijevalo
je ne samo putne troškove nego i plaćanje administrativnih taksi za dokumen-
taciju na osnovu koje se dobijala dozvola, kao i za samu dozvolu u vidu fer-
mana. Tako je za poznatu Ali-pašinu džamiju u Sarajevu, podignutu u periodu
1559–1561. u ime tada već umrlog Ali-paše, plaćeno 32 akče, a za izdavanje
fermana (dozvole) dato je 38 akči.43 Sigurno je da je Muharem-baša morao
41 Tu se pod podanikom podrazumijevao svako osim sultana, od najobičnijeg rajetina pa sve

do velikog vezira i članova sultanove porodice (žene, konkubine, djeca...).
42 Halil İnalcık, “Şikayet hakkı: ‘Arż-i ḥâl ve ‘arz-i maḥżar’lar”, u: Osmanlı Araştırmaları,
VII–VIII, 1988, str. 33–54; Claudia Römer, Osmanische Festungsbesatzungen in Ungarn
zur Zeit Murad III, ÖAW, Wien, 1995.
56, citira Istanbul, Topkapı Sarayı Müzesi Arşivi, D. 548 1, fol. 2b. Gülrü Necipoğlu je,
na temelju dva deftera iz Arhiva Muzeja Topkapi Saraja (TSA D. 548 1, D. 3902) neo-
70 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 70 11.1.2013 10:00:16

platiti taksu kada mu je izdat ferman na Budimskom divanu, ali je isto tako
sigurno da je i ozvaničenje arza u sudnici kadije Dviju Tuzli podrazumijevalo
i plaćanje potrebne takse. Međutim, u nedostatku izvora ne možemo utvrditi
da li je tu taksu platio vakif Muharem-baša ili muslimansko stanovništvo sela
Miričine kao zajednica vjernika.
U dokumentu za prevođenje mesdžida u Miričini koji je uvakufio Muha-
rem-baša navedeni su sljedeći razlozi:
a) muslimansko stanovništvo sela Miričine je brojno (Miriçina nām
ḳaryede müslimānlar kesīr olup);
b) usljed nedostatka džamije u Miričini, stanovništvo je prisiljeno kla-
njati džuma-namaz i bajram-namaze u džamiji drugog udaljenog sela, pa čak i
u zimsko doba (eyyām-i şitā’ ve edāt-i ṣalāt-i cum‘a ve ‘īdeyn içün ba‘īd olan
āẖar ḳaryede vāḳi‘ cāmi‘-i şerīfe varup gelmekde);
c) zbog toga muslimansko stanovništvo Miričine stalno doživljava
velike teškoće prilikom nastojanja da redovno obavlja namaze u bogomolji
(küllī ‘üsret çeküp);
d) sve to pokazuje da muslimansko stanovništvo Miričine ima veliku
potrebu da mu se dozvoli da posjeduje džuma-namaz džamiju u svom selu (bir
cāmi‘-i şerīfe eşedd iḥtiyācları olmaġla).
Slični razlozi spominju se u brojnim sačuvanim sultanskim dozvolama
za podizanje novih džamija i za pretvaranje postojećih mesdžida u džamije. I
osmanski dokumenti drugih diplomatičkih vrsta u vezi s tom problematikom
(valijske bujuruldije, valijska pisma, kadijska pisma, zvanične predstavke,
privatne predstavke, vakufname itd.) navode iste ili slične razloge.44 U gotovo
borivo utvrdila da je graditelj Ali-pašine džamije u Sarajevu bio neki mimar Ferhad, sin
Abdullahov, koji je poslat u Sarajevo 1559. godine da gradi Ali-pašinu džamiju. On je, s
velikom vjerovatnoćom, mogao biti graditelj i sarajevske Ferhadije. Troškovi izgradnje
Ali-pašine džamije u Sarajevu iznosili su 432.997 akči. Up. Gülrü Necipoğlu, The Age of
Sinan. Architectural Culture in the Ottoman Empire, str. 562. i 565–566. Kako je odavno
utvrđeno u sekundarnoj literaturi da patronim Abdullah obično označava nemuslimansko
porijeklo osobe, te kako je također utvrđeno da je u 16. stoljeću najveći broj umjetnika
i zanatlija koji su radili za Visoku portu bio nalažen među adžemioglanima – dječacima
uzetim u devširmu, može se pretpostaviti, ali ne i definitivno dokazati, da je mimar
Ferhad bio našeg nemuslimanskog porijekla. Poznavanje bosanskog jezika sigurno mu
je olakšavalo nadgledanje graditeljskih radova jer se također zna da su u mnogim rado-
vima na monumentalnim arhitektonskim građevinama iz 16. stoljeća u Bosni učestvovali
domaći zidari i drugi majstori. Definitivan odgovor na pitanje o porijeklu mimara Ferhada
mogla bi pružiti buduća istraživanja osmanske arhivske građe. O Ali-pašinoj džamiji
u Sarajevu vidjeti: Andrej Andrejević, Islamska monumentalna umetnost XVI veka u
Jugoslaviji, Balkanološki institut SANU, Beograd, 1984, str. 50; Behija Zlatar, Zlatno
doba Sarajeva (XVI stoljeće), Svjetlost, Sarajevo, 1996, str. 181–182. i 233.
44 Gülrü Necipoğlu, The Age of Sinan. Architectural Culture in the Ottoman Empire, str. 57,
citira Istanbul, Topkapı Sarayı Müzesi Arşivi, E. 463/1, napisan Zīl-hicce 962. H.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 71
anali 12.indb 71 11.1.2013 10:00:17

Nihad Dostović
svim tim dokumentima kao osnovni argument navode se teškoće obavljanja

džuma-namaza i bajramskih namaza u udaljenoj džamiji u vrijeme zime i
drugih vremenskih neprilika. U predstavkama u kojima je traženo da se odre-
đeni mesdžid prevede u viši status džamije kao glavni formalni argument za
to navođeno je viđenje činjenice da je predmetni mesdžid odgovarajući za
postavljanje minbera i obavljanje džuma-namaz u njemu.
Sultan je pozitivno odgovorio na ovu molbu. Mesdžid je zvanično progla-
šen džamijom i ferman o tome dat je u ruke vakifu mesdžida Muharem-baši.
Ipak, ferman je glasio na kadiju Dviju Tuzli, a Muharem-baša je bio samo
donosilac fermana. U fermanu se ističe da kadija mora voditi računa o tome
da je dozvola izdata izričito pod uvjetom da Muharem-bašin uvakufljeni
mesdžid prostorno odgovara da se u njega postavi minber (ẕikr olunan mes-
cidüň cāmi‘ olmaġa vüs‘ati). Sljedeći uvjet jeste da mora postojati stvarna
potreba lokalne zajednice za obavljanjem džuma-namaza u vlastitom selu, te
da su molioci istinski predani obavljanju džuma-namaza (cemā‘atinüň daẖı
cum‘aya iḥtiyācları olup cum‘aya ṣālih ise). Nakon ovih rečenica stajalo je
državno insistiranje na dovoljnom broju članova potencijalnog džemata, što
pokazuje da je država jako vodila računa o tome da se simbolički kapital
javno obavljanog džuma-namaza ne unižava premalim brojem džematlija.
Osim toga, država je očito vodila računa o tome da muslimansko stanovništvo
mora posjedovati temeljno poznavanje vjerskog obreda da bi namaz bio pra-
vilno obavljen. Ukoliko su ti uvjeti ispoštovani, o čemu kadija mora povesti
računa, onda se dozvoljava da se, u skladu s pogledima imama hanefijskog
mezheba, u takav mesdžid postavi minber, te da on postane džamija u kojoj se
obavljaju džuma-namaz i bajramski namazi (imdi mescid-i mezbūrde minber
vaż‘ idüp e’imme-i ḥanefiyye …ecme‘īn taḥrīr gördükleri üzre iḳāmet-i
ṣalāṭ-i cum‘a ve ‘īdeyn etdüresin...). Najvažnije iz analize ovih uvjeta jeste to
da proces izgradnje nove džamije ili pretvaranja postojećeg mesdžida u dža-
miju u pravom smislu riječi nije završavao s izdavanjem sultanske dozvole.
Kadija je fermanom bio obavezivan da nadgleda taj proces i da svojim autori-
tetom garantira da će novouspostavljena džamija odgovarati svojoj namjeni i
da će dostojno predstavljati islamsku državu i zajednicu muslimana koji su tu
džamiju uspostavili. U toj ulozi kadije ogledaju se druge strane njegove kom-
petencije u osmanskom društvu. Kadija nije bio samo pravosudni organ nego
i administrativno lice te jedan od prvaka lokalne muslimanske zajednice.45
U fermanu se izričito kaže da je vakif (aṣḥāb-ı ẖayrātdan) Muharem-baša
od vlastitih sredstava podigao mesdžid za koji se traži da ga država prevede
45 M. Tayyib Gökbilgin, “XVI. Asırda Mukataa ve İltizam İşlerinde Kadılık Müessesinin

Rolü”, u: TTK Bildiriler, IV, Ankara, TTK, 1952, str. 433–444; Hazim Šabanović,
Bosanski pašaluk, Naučno društvo NR BiH, Sarajevo, 1959, na više mjesta; İlber Ortaylı
Hukuk ve İdare Adamı Olarak Osmanlı Devletinde Kadı, Ankara, 1994, na više mjesta.
72 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 72 11.1.2013 10:00:17

u viši status džamije, kao i da će on vlastitim sredstvima pokriti sve troškove

pretvaranja uvakufljenog mesdžida u džamiju (dārende-’i fermān-ı Hümāyūn
Muḥarrem Beşe nām kimesne ḳarye-i mezbūrede binā eyledügi mescid kendi
mālinden cum‘a olmaḳ bābında). Kada se ova formulacija pažljivo pročita,
moglo bi se zaključiti da je sve troškove prevođenja mesdžida u džamiju ipak
snosio Muharem-baša prije nego cjelokupna muslimanska zajednica Miri-
čine. Titula baša (beşe) nedvosmisleno ukazuje na to da je vakif mesdžida,
odnosno džamije u Miričini bio član janjičarskog vojnog reda.46
U Tuzlanskom sidžilu iz 1644–45. godine sačuvani su brojni podaci o
rasprostranjenosti janjičarskog vojnog reda među lokalnim muslimanskim
stanovništvom kadiluka Dviju Tuzli.47 Posebno je jedan upis rječit u vezi s
boljim poznavanjem vremena i načina transformacije janjičara iz centralne
vojske stvarane devširmom u pokrajinsku vojsku nasljednog karaktera u
kojoj su se dužnosti i privilegije prenosile s oca na sina i rođake u lokalnoj
muslimanskoj zajednici. U registraciji jedne transakcije mulkovnim nekret-
ninama, datiranoj u prvoj dekadi (evā’il)48 šabana 1054/3–12. oktobra 1644.
godine spominje se neki Ḳuloġli Neẕīr Beşe (Oldur ki Ḳuloġli Neẕīr Beşe
maḥfil-i ḳażāda taḳrīr-i kelām edüp odamuza ve bostanumuza muttaṣıl olan
çayır mülkümi bey‘ olunmaḳ lāzım geldüḳde).49 Titula beşe nedvosmisleno
potvrđuje da je neki Nezir bio janjičar, dok njegovo priime (laḳab) Ḳuloġli
govori da se radi o sinu janjičara.50 Podaci o janjičarima u Tuzlanskom
sidžilu dokazuju da su janjičari Tuzlanskog kadiluka u prvoj polovini 17.
stoljeća već uveliko postali dio gradske i seoske muslimanske sredine. Oni
su se uključili u zemljoposjedništvo putem uspostavljanja nekih od najranijih
čifluka u Bosanskom ejaletu, dok su drugi ostvarivali velik dio svojih prihoda
46 Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Orijentalni

Institut, Sarajevo, Posebna izdanja XIX, 1996, na više mjesta, gdje se daje objašnjenje
termina baša i njegova porijekla.
47 Tuzlanski sidžil 1054–55/1644–45, Acta Turcica A–3726/TO, Gazi Husrev-begova bibli-
oteka, Sarajevo, Ostavština Osmana Asaf-ef. Sokolovića (dalje: Tuzlanski sidžil), fol.
1a–2, 1b–1, 1b–2, 2a–3, 2b–1, 3a–4, 3b–4, 3b–5, 4b–2, 4b–4, 5a–2, 5b–1, 5b–3, 5b–6 i
dalje, na raznim mjestima (ima više od pedeset različitih upisa koji potvrđuju prisutnost
janjičara u lokalnim zajednicama kadiluka Dviju Tuzli; broj poslije crte u navodima iz
sidžila označava redni broj dokumenta na svakoj foliji odvojeno).
48 O ovom načinu datiranja vidjeti: Hazim Šabanović, “Izraz evail, evasit i evahir u datumi-
ma turskih spomenika”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, II, 1951, str. 213–237.
49 Tuzlanski sidžil, fol. 24b–2.
50 Iako je izraz ḳul mogao označavati različite rodove pripadnika vojne klase (‘asker)
u Osmanskom carstvu, u ovom dokumentu ḳul označava janjičara. Up. “kul ‫ ﻗﻭﻞ‬... 3.
Ott. hist. Janissary... – oglu Ott. hist Janissary who is the son of a Janissary...”, u: New
Redhouse Turkish-English Dictionary, ed. Andreas Tietze et al., 2nd ed., Redhouse Press,
Istanbul, 1974, col. 682 a, s. v. kul.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 73
anali 12.indb 73 11.1.2013 10:00:18

Nihad Dostović
kao trgovci i zanatlije. Podaci iz najranijeg, do srpske agresorske paljevine

Orijentalnog instituta u Sarajevu 1992. godine sačuvanog Mostarskog sidžila
iz 1632–34. godine daju gotovo istu sliku o janjičarima kao i desetak godina
stariji Tuzlanski sidžil. I u najranijem Mostarskom sidžilu spominju se lokalni
janjičari, njihovo učešće u stvaranju prvih čifluka, kao i njihov prodor u trgo-
vinu i zanatstvo.51 Dubrovačka, mletačka, ankonska i ostala građa apeninskih
arhiva potvrđuje učešće janjičara u međunarodnoj i međuregionalnoj balkan-
skoj trgovini već u 16. stoljeću.52
Dva su glavna razloga tog razvitka na koje treba obratiti pažnju. Prvi
je da već najraniji osmanski popisni defteri za Bosnu sadrže vijesti o janji-
čarima kao posadnicima tvrđava u Bosanskom i Hercegovačkom sandžaku
te u kasnijem Bosanskom ejaletu.53 Prema vijestima janjičara Konstantina
Mihajlovića iz Ostrovice, već u njegovo vrijeme, dakle u doba Mehmeda
II Osvajača (1444–46, 1451–81), tvrđavski su se janjičari po provincijama
ženili, zasnivali porodice i uvodili svoju djecu u janjičarski red.54 Ta se praksa
nastavlja među bosanskim janjičarima i u Bosanskom i Budimskom ejaletu55,
koji je, kao što je poznato, bio nastanjen, što se tiče muslimanskog dijela
stanovništva, pretežno Bošnjacima. Ovaj prvi razlog prouzrokovao je i drugi
razlog, koji se može definirati kao stalni rast ekonomske i društvene moći
janjičara u lokalnim sredinama. Od onog trenutka kada su se janjičari počeli
trajno nastanjivati u određenim tvrđavama, gradovima i selima te zasnivati
51 Muhamed A. Mujić, Sidžil mostarskog kadije iz 1632–34. godine, Prva književna komu-
na, Mostar, 1987, na više mjesta.
52 Toma Popović, “Trgovci muslimani u balkanskoj spoljnoj trgovini u XVI veku”, Istorijski
časopis, XXXIII, 1986, str. 72. i dalje.
53 Konstantin Mihajlović iz Ostrovice, Janičarove uspomene ili turska hronika, preveo
Đorđe Živanović, Spomenik SAN, CVII, SAN, Beograd, 1959; Hazim Šabanović,
Krajište Isa-bega Ishakovića, Sarajevo, Orijentalni institut, 1964, na više mjesta; Hamid
Hadžibegić i drugi, Oblast Brankovića – opširni katastarski popis iz 1455. godine, I–II,
Orijentalni institut, Sarajevo, 1972, na više mjesta; Ahmed S. Aličić, Opširni popis san-
džaka vilajeta Hercegovine, Orijentalni institut, Sarajevo, 1985, na više mjesta; Adem
Handžić i drugi, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, I/1–3, Orijentalni
institut, Sarajevo, 2000, na više mjesta; Ahmed S. Aličić, Sumarni popis Bosanskog san-
džaka iz 1468–69. godine, Islamski kulturni centar, Mostar, 2008, na više mjesta.
54 Konstantin Mihajlović iz Ostrovice, Janičarove uspomene ili turska hronika, preveo
Đorđe Živanović.
55 Hazim Šabanović, “Vojno uređenje Bosne od 1463. do kraja XVI stoljeća”, u: Godišnjak
Društva istoričara Bosne i Hercegovine, XI, 1960, str. 173–224; Claudia Römer,
Osmanische Festungsbesatzungen in Ungarn zur Zeit Murad III, na više mjesta; Gisela
Procházka-Eisl und Claudia Römer, Osmanische Beamtenschreinben und Privatbriefe
aus der Zeit Süleymans des Prächtigen aus dem Haus-, Hof- und Staatsarchiv zu Wien,
ÖAW, Wien, 2007.
74 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 74 11.1.2013 10:00:18

porodice, njihov utjecaj na lokalnu sredinu postajao je sve veći. Zato što su
bili plaćani u gotovini, oni su se mogli mnogo lakše uključiti u stvaranje
zemljišnih posjeda i privredni život, nego muslimani iz drugih društvenih
grupa, uključujući i spahije čiji su godišnji prihodi samo djelimično, a pone-
kad nikako, bili u gotovini. Tokom 18. i 19. stoljeća pretežan dio političkog i
privrednog života u Bosni protekao je u znaku janjičara.56
Kada se svi ovi historijski fenomeni uzmu u obzir, moguće je pretpostaviti
da je vakif mesdžida u Miričini Muharem-baša pripadao eliti lokalne musli-
manske zajednice. Izgradnja i uvakufljenje džamije bili su za njega simbo-
lička potvrda njegova statusa i u lokalnoj zajednici i šire. Također je moguće
pretpostaviti da je Muharem-baša pripadao lokalnoj eliti zemljoposjednika te
da nije bio nastanjen u nekom većem naselju, nego baš u Miričini. To se može
zaključiti iz činjenice da je njegova zadužbina bila lokalni mesdžid koji je
on s velikim nastojanjima i uz velike žrtve uspio uzdignuti na nivo džamije.
Bilo bi potpuno nelogično pretpostaviti da bi neko nastanjen u nekom većem
naselju uložio toliko truda baš oko ustanovljenja prve džamije u jednom selu.
Ovom analizom motivi Muharem-baše kao vakifa da se mesdžid koji
je podigao prevede na viši rang džamije postali su nam, barem djelimično,
jasniji. No, Muharem-baša je bio samo jedna strana u ovoj priči. Logično
se postavlja pitanje da li je država imala ikakav specifičan interes da podrži
pretvaranje jednog seoskog mesdžida u džamiju? Nadalje, ukoliko je država
imala takav neki motiv, moramo se upitati zašto je došlo do takvog razvoja?
Da bi se na ta pitanja odgovorilo pravilno, neizbježno je osvrnuti se na mje-
sto džamije, odnosno mesdžida kao prostora duhovne i socijalne aktivnosti u
Osmanskoj državi.
Osmanska država je od najranijih vremena pridavala poseban značaj
džamijama, kako džuma-namaz džamijama tako i mesdžidima, kao vjerskim,
dobrotvornim i društvenim ustanovama s visokim simboličkim i socijalnim
kapitalom.57 Za Osmansku državu podjednako su bile važne i džamije i
mesdžidi, u skladu s utvrđenom islamskom tradicijom.58 Zato se ne može
reći da su za Osmansku državu bile važnije džamije od običnih mesdžida, što
potvrđuju analize umjetničkog dometa i društvenog značaja mnogih mesdži-
56 Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463–1878), Izabrana

djela II, priredili Avdo Sućeska i Enes Pelidija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, na više
mjesta; Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, na više
mjesta.
57 Semâvî Eyice “İlk Osmanlı Devrinin Dînî-İçtimai bir Müessesesi: Zâviyeler ve Zâviyeli
Camiler”, u: İktisat Fakültesi Mecmuası, XXIII, 1963, str. 1–80.
58 Baber Johansen, The all-embracing town and its mosques: al-miṣr al-jāmi‘, str. 150–151.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 75
anali 12.indb 75 11.1.2013 10:00:19

Nihad Dostović
da i u cjelokupnom Osmanskom carstvu59 i u Bosanskom ejaletu.60 Razliku

između džamije i mesdžida u Osmanskom carstvu zato treba gledati ne kao
vrijednosnu razliku, nego kao razliku u duhovnoj, društvenoj i političkoj
namjeni i funkciji tih dvaju tipova građevina.
Džuma-namaz džamije kao simboli suverenosti vladara islamske države
imale su u Osmanskoj državi zato drugačiju duhovnu, društvenu i političku
ulogu nego što je to bila uloga mesdžida. Već od vremena Mehmeda II Osva-
jača Osmanska država vodila je računa da stanovništvo u raznim lokalitetima
te države redovno zajednički obavlja džuma-namaz i bajram-namaze. U tu
svrhu Mehmed II Osvajač je u svojim pismenim zapovijedima naređivao da
poseban državni službenik pod imenom namāzcı nadzire da li stanovništvo
redovno i propisno obavlja zajedničke molitve te da one koji te molitve ne
obavljaju kazni tjelesno i novčano.61 Sultan Mehmed je, najvjerovatnije, pro-
vodio kontrolu redovitosti obavljanja zajedničkih namaza u svrhu njegove
borbe protiv heterodoksnog antinomijskog sufizma (ḳalender, ışıḳ, ḥurūfī,
bektāşī itd.). Heterodoksni antinomijski sufizam nije bio samo vjerska opo-
zicija, nego i politička prijetnja, jer je većina antinomijskih sufija pristajala
uz učenje koje je dodjeljivalo sufijskom vođi (pīr) ne samo duhovnu, nego i
svjetovnu vlast (ḳuṭbiyya). Takva su bila učenja šejha Bedreddina (pogubljen
1416) i Otman-babe (u. oko 1474) koji su otvoreno iskazali težnje da uspo-
stave sufijsku teokratiju umjesto Osmanske države.62
Međutim, namāzcı nije bio kadija, nego vojno-administrativni državni
službenik, dakle predstavnik običajnog i sultanskog prava (‘örf, ḳānūn), a ne
predstavnik islamskog vjerozakona (şerī‘at). Izgleda da je bilo mnogo prituž-
bi na način kako je on obavljao svoju dužnost. U jednom fermanu Sulejmana
II Zakonodavca iz 1546. upućenom kadiji kadiluka Vize u Trakiji, veli se da
je namāzcı obavljao svoju dužnost na nasilnički i nepravedan način. Sultan
59 O mesdžidima u Osmanskom carstvu vidjeti: Aptullah Kuran, Mimar Sinan, İstanbul,

1986, str. 305–319; Mustafa Cezar, “Mimar Sinan’ın klasik imar sistemi açısından anali-
zi”, u: Mimar Sinan Dönemi Türk Mimarlığı ve sanati, İstanbul, 1988, str. 59–72.
60 O mesdžidima u Bosni vidjeti: Madžida Bećirbegović, Džamije sa drvenom munarom u
Bosni i Hercegovini, Sarajevo publishing, Sarajevo, 1999.
61 O toj ustanovi ranije Osmanske države: Aydoğan Demir “Kanunî Sultan Süleyman’nın
terki salât edenlerle ilgili fermanı”, u: Ege Üniversitesi Edebiyat Fakültesi Tarih
İncelemeleri Dergisi, II, 1984, str. 46–53.
62 O ovim heterodoksnim antinomijskim sufijama, njihovu učenju i njihovoj politici:
Abdülbâkî Gölpınarlı, Melâmilik ve melâmiler, Türkiyât Enstitüsü, İstanbul, 1931; Nedim
Filipović, Princ Musa i šejh Bedreddin, Svjetlost, Sarajevo, 1971, posebno str. 519–687;
Halil İnalcık, “Dervish and Sultan: An Analysis of the Otman Baba Vilāyetnāmesi”, u:
The Middle East and the Balkans under the Ottoman Empire: essays in economy and
society, Indiana University Press, Bloomington, 1993, str. 19–36; Ahmet Karamustafa,
God’s unruly friends, Unıversity of Utah Press, Salt Lake City, 1994.
76 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 76 11.1.2013 10:00:19

traži od kadije da ih, budući da su službenici poznati kao namāzcı potvrđeni

nasilnici, kadija ne smije postavljati na dužnost, nego treba sam steći uvid u
pitanje, a da ne nanosi nasilje i nepravdu stanovništvu.63 Ova odluka Sulej-
mana II Zakonodavca reflektira duhovnu atmosferu u Osmanskom carstvu iza
1545, odnosno nakon stupanja Ebu Suuda na položaj šejhul-islama. Od 1545.
do 1566. godine Sulejman Zakonodavac i šejhul-islam Ebu Suud stvorit će
klasičnu verziju osmanskog islama, u kojoj se nastojalo dovesti islamsko i
sultansko pravo u harmoniju koliko god je to bilo moguće.64
U okviru tog zajedničkog duhovno-političkog projekta Sulejmana Zako-
nodavca i šejhul-islama Ebu Suuda Osmanska država će od sredine 16. sto-
ljeća sve više pridavati značaj džamijama i mesdžidima ne samo kao vjerskim
objektima, nego i kao institucijama s visokim društvenim značajem, urbani-
stičkom funkcijom i obdarenim simboličkim i socijalnim kapitalom najviše
mjere.65 U tome su džamije igrale dvostruku važnu ulogu. Prvo, kao jasan
materijaliziran izraz posebnog osmanskog islamskog vjerskog identiteta.
Drugo, ali ne i nešto što je bilo nepovezano s osmanskim islamskim vjerskim
identitetom, džamije su bile jedna od odrednica osmanskog urbanizma. Oba
ta aspekta igrala su ulogu i u pretvaranju mesdžida u Miričini u džamiju.
Stoga ću se sada osvrnuti na koji su se način te uloge, odnosno ti aspekti
odrazili na nastanak džamije u Miričini.
Jedna od osnovnih karakteristika osmanskog političkog života, a posebno
osmanske spoljne politike, u dugom periodu 1501–1639. godine bio je osman-
ski sukob sa šiitskom Safavidskom državom.66 U mnoge aspekte tog sukoba
uplela se i vjerska, duhovno-simbolička i simboličko-politička uloga džuma-
namaza i džamije. U vrijeme prvog vala najžešćih sukoba između Safavida
i Osmanlija (1501–55) safavidska šiijska ulema zastupala je mišljenje da je
džuma-namaz, usljed odsustva skrivenog imama, nepotreban.67 Osmanlije su
63 Gülrü Necipoğlu, The Age of Sinan. Architectural Culture in the Ottoman Empire, str. 48,
citira İstanbul, Başbakanlık Osmanlı Arşivi, Ali Emirî Tasnifi, Kânûnî, № 6, datiran eva-
hir Receb 953/16–25. septembar 1546. Up. Aydoğan Demir, Kanunî Sultan Süleyman’nın
terki salât edenlerler ilgili fermanı.
64 Halil İnalcık “State and ideology under sultan Süleyman I”, u: The Middle East and the
Balkans under the Ottoman Empire: essays in economy and society, str. 70–94; Feridun
M. Emecen, İmparatorluk çağının Osmanlı sultanları-I- Bayezid (II), Yavuz-Kanûnî,
TDV İSAM, İstanbul, 2011, str. 124–146.
65 Gülrü Necipoğlu, The Age of Sinan. Architectural Culture in the Ottoman Empire, str. 48.
66 O tome: Bekir Kütükoğlu, Osmanlı-İran siyasî münasebetleri, İstanbul Fetih Cemiyeti,
İstanbul, 1962; Faruk Sümer, Safavî Devleti’nin kurluşu ve gelişmesinde Anadolu
Türkler’inin rölü, TTK, Ankara, 1976; M. Fahrettin Kırzıoğlu, Osmanlı’ların Kafkas
ellerini fethi (1451–1590), TTK, Ankara, 1976.
67 O tome: Kathryn Babayan, “Sufis dervishes and mullas: the controversy over spiritual and
temporal dominion in seventeenth-century Iran”, u: Safavid Persia, ed. Charles Melville,
ANALI GHB 2012; 41 (33) 77
anali 12.indb 77 11.1.2013 10:00:19

Nihad Dostović
na ovaj vjersko-ideološki izazov odgovorile isticanjem da oni slijede pogle-

de koje su visoki vjersko-pravni autoriteti svih četiriju sunijskih mezheba
iznijeli u prilog obaveznosti džuma-namaza te njegove duhovno-političke
i simboličke uloge. Tako je Sulejman Zakonodavac, kada je pobjedonosno
ušao u safavidsku prijestolnicu Tebriz 2. muharrema 942. h. g./3. jula 1535.
godine, klanjao džuma-namaz u tamošnjoj džamiji koju je podigao nekadaš-
nji sunijski vladar Akkoyunlu sultan Hasan.68 Time je Zakonodavac poslao
jasnu vjersko-političku i simboličku poruku: gdje god osmanska noga kroči,
hanefijsko-maturidijski propisi o obaveznosti zajedničkog klanjanja džuma-
namaza su na snazi. U istom kontekstu treba gledati i činjenicu da osmanski
polihistor bošnjačkog porijekla Naṣūh Maṭraḳçı u svome djelu Mecmū‘-ı
menāzil iz 944. h. g./1537. posvećenom Zakonodavčevu pohodu protiv Safa-
vida iz 1533–36. godine posebnu pažnju skreće na džamije i turbeta sunijskih
vjerskih autoriteta koje su Safavidi zapustili ili stavili izvan upotrebe, a koje
su Osmanlije obnovile nakon što su osvojile te krajeve.69
Kontroverza oko džuma-namaza nije imala samo spoljno-političku reper-
kusiju. Od četrdesetih godina 16. stoljeća Osmanlije posebno vode računa
da se džuma-namaz redovno obavlja i među mnogobrojnim muslimanskim
seoskim stanovništvom, kako Andolije tako i Rumelije a i Bosne. Osmanlije
su bile svjesne da Safavidi imaju raširenu mrežu tajnih agenata za svoju vjer-
sko-ideološku propagandu i da ta vjersko-ideološka propaganda može poseb-
no naći plodno tlo među seoskim stanovništvom, u sredinama gdje nije bilo
mnogo medresa i džuma-namaz džamija i gdje su glavni autoriteti vjerskog
karaktera bili derviški šejhovi. Ti derviški šejhovi bili su ili posve predati
heterodoksnom tumačenju islama ili su, barem, pokazivali sklonost prema
takvim heterodoksnim tumačenjima.70 Brojni su podaci u različitoj osmanskoj
građi (dokumenti, fetve, ilmihali itd.), ali i u neosmanskoj građi, kao što su
I. B. Tauris, London, 1996, str. 117–38, posebno na str. 128–129; Andrew J. Newman,
“Fayd al-Kashani and the Rejection of the clergy/state alliance: Friday prayer as politics
in the Safavid period”, u: The most learned of the Shi‘a: the institution of marja‘ taqlid,
ed. Linda S. Wallbridge, Oxford University Press, Oxford, 2001, str. 34–52.
68 Feridun M. Emecen, İmparatorluk çağının Osmanlı sultanları-I- Bayezid (II), Yavuz-
Kanûnî, str. 117.
69 Naṣūhü’s-Silāhī (Maṭrākçī), Beyān-ı menāzil-i sefer-i ‘Irāḳeyn-i sulṭān Süleymān H̱ ān,
haz. prof. dr. Hüseyin G. Yurdaydın, TTK, Ankara, 1976, str. 241–269. i 282–284, i
minijature 41b, 44a, 49a, 49b, 50a, 50b, 51a, 51b, 52a, 54b, 55a, 55b, 56a, 56b, 60b, 61a
i 66b,
70 O safavidskoj propagandi među seoskim stanovništvom Anadolije, Rumelije i Bosne
u 16. stoljeću i o ulozi heterodoksnog sufizma u tim duhovno-političkim kretanjima:
Hanna Sohrweider, “Die Sieg der Safaviden in Persien und seine Rückwirkungen auf die
Schiiten Anatoliens im XVI. Jahrhundert”, u: Der Islam, XLI, 1965, str. 95–223; Nedim
Filipović, Princ Musa i šejh Bedreddin, str. 610–687.
78 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 78 11.1.2013 10:00:20

izvještaji mletačkih poslanika, o heterodoksnom antinomijskom vjerskom

životu seoskih sredina u Osmanskoj državi još u 16. stoljeću. Tako je Ebu
Suud na pitanje da ukoliko nema mesdžida u nekom muslimanskom selu,
pa zato njegovi stanovnici ne obavljaju zajedničke molitve, te kada ih kadija
prisili da podignu mesdžid, da li je kadija dužan kazniti one koji i dalje ne
obavljaju zajedničke molitve, odgovorio da postoji ranija sultanska zapovijest
beglerbezima cijelog Carstva u vezi s neodgodivim i obaveznim podizanjem
mesdžida po selima u kojima se nikako ne obavljaju zajedničke molitve. Za
Ebu Suuda ta je zapovijest uvijek na snazi.71 Također je Ebu Suud izdao neko-
liko fetvi koje nalažu kažnjavanje osoba koje ne obavljaju dnevne molitve po
mesdžidima.72 U jednoj od fetvi takve tematike Ebu Suud predlaže rješenje
problema šta se treba činiti sa stanovništvom jednog sela ukoliko ono zapusti
i/ili napusti obavljanje skupnih molitvi. Ebu Suud je smatrao da takvi ljudi
moraju obnoviti očitovanje vjere i bračne ugovore (tecdīd-i īmān, tecdīd-i
nikāḥ). Nameće se zaključak da neobavljanje zajedničkih molitvi svrstava
takve osobe među vjerootpadnike (mürtedd).73 Proglašavanje vjerootpadni-
cima osoba koje su zapustile vjerske dužnosti obavljanja zajedničkih molitvi
pokazuje koliko su Osmanlije ozbiljno shvatale tu pojavu. Kao što je pozna-
to, vjerootpadništvo u islamu moglo je uzrokovati smrtnu kaznu ili prilikom
prvog utvrđenog stanja ili prilikom utvrđenog ponavljanja navedenog djela.
U tuzlanskom kraju i obližnjim kadilucima Zvorničkog sandžaka u dru-
goj polovini 16. stoljeća bio je razvijen heterodoksni hamzevijski tarikat
čiji počeci sežu do prvih zavija u periodu rane osmanske vlasti u tom dijelu
Bosne. Riječ je o zaviji koju je neki šejh Hamza podigao u Orlovićima, a koji
je umro između 1519. i 1533. godine.74 Taj je tarikat bio posebno intenziv-
no progonjen u cijelom Osmanskom carstvu od početka šezdesetih godina
16. stoljeća do početka osamdesetih godina istog stoljeća, od pogubljenja
šejha Hamze Balija, sve do posljednjih dokumentiranih progona početkom
72 Ertuğrul M. Düzdağ, Şeyhü’l-islam Ebu Suûd Efendi fetvaları ışığında 16. asır Türk
hayatı, Enderun Kitabevi, İstanbul, 1972, str. 59–62, 73–76; Gülrü Necipoğlu, The Age
of Sinan. Architectural Culture in the Ottoman Empire, str. 48–49.
48–49.
74 Adem Handžić, “Jedan savremeni dokument o šejhu Hamzi iz Orlovića”, u: Prilozi za
orijentalnu filologiju, XVIII–XIX, 1968–69, str. 205–215. Handžić je utvrdio da ovaj
šejh Hamza nije identičan s vođom hamzevijskog tarikata. S druge strane, srodnička
veza između starijeg šejha Hamze i poznatog šejha Hamza Balija više je nego vjerovatna.
Najprije će biti da je šejh Hamza Bali, pogubljen u Istanbulu zbog heterodoksnih učenja,
bio unuk šejha Hamze iz Orlovića koji je u Orlovićima podigao poznatu zaviju.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 79
anali 12.indb 79 11.1.2013 10:00:20

Nihad Dostović
osamdesetih godina 16. stoljeća u regionu Gornje i Donje Tuzle.75 Taj je

tarikat posjedovao paralelnu duhovnu i političku organizaciju koja je pred-
stavljala duhovnu i političku opoziciju postojećem poretku u Osmanskoj
državi. Zato je Osmanska država insistirala na proganjanju tog tarikata. Vidi
se da je u sjeveroistočnoj Bosni hamzevijski tarikat imao pretežni upliv na
seosko stanovništvo. Osmanska je država preduzimala sudske i vojno-admi-
nistrativne progone Hamzevija u sjeveroistočnoj Bosni i u drugim dijelovima
Carstva od početka šezdesetih do početka osamdeseth godina 16. stoljeća.
Hamzevije su imale svoju paralelnu duhovnu i idealiziranu paradržavnu
strukturu.76 Međutim, veoma pouzdane vijesti osmanskog polihistora ‘Aṭā’īja
(u. 1044/1634) govore da su još u njegovo vrijeme u regionu Gornje i Donje
Tuzle postojali tragovi hamzevijskog heterodoksnog antinomijskog tarikata.77
Zato se može pretpostaviti da su osmanske vlasti bile zainteresirane da vjerski
život muslimana u tuzlanskom kraju krene sve više prema smjeru ortodoksije
oličene u redovnom skupnom obavljanju namaza, a posebno džuma-namaza
i blagdanskih namaza.
Iz dokumenta o džamiji u selu Miričina vidi se da su stanovnici tog sela
ranije odlazili u neko drugo, u dokumentu neimenovano selo da obavljaju
namaze, što indirektno potvrđuje da su u to doba džuma-namaz džamije i/ili
musalle – otvoreni prostori za namaz s karakterom džuma-namaz džamije78 –
već bile raširene u tuzlanskom kraju. Čak da i Hamzevije više nisu predstav-
ljale vjersko-politički problem u tuzlanskom kraju u vrijeme nastanka džamije
u Miričini, u nauci je utvrđena činjenica da je narodski lokalni islam u Bosni
75 M. Tayyib Okiç, “Quelques documents inédites concernant les Hamzawites”, u:

Proceedings of the Twenty Second Congress Of Orientalists held in Istanbul September
15th to 22nd 1951, Communications Vol. II, Brill, Leiden, 1957, str. 279–286; Adem
Handžić i Muhamed Hadžijahić, “O progonu Hamzevija u Bosni 1573. godine”, u:
Prilozi za orijentalnu filologiju, XX–XXI, 1970–71, str. 51–70; Adem Handžić, “O pro-
gonu Hamzevija u sjeveroistočnoj Bosni 1582. godine”, u: Članci i građa za kulturnu
istoriju istočne Bosne, XI, str. 34–38. Također vidjeti: Muhamed Hadžijahić, “Hamzevije
u svjetlu poslanice užičkog šejha”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, III–IV, 1952–53,
str. 215–227; Muhamed Hadžijahić, “Udio Hamzevija u atentatu na Mehmed-pašu
Sokolovića”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, V, 1954–55, str. 325–330; Muhamed
Hadžijahić, “Tekija kraj Zvornika – postojbina bosanskih hamzevija?”, u: Prilozi za
orijentalnu filologiju, X–XI, 1960–61, str. 193–203; Ibrahim Mehinagić, “Četiri neo-
bjavljena izvora o Hamzevijama iz sredine XVI vijeka”, Prilozi za orijentalnu filologiju,
XVII–XIX, 1968–69, str. 217–266.
76 To se vidi iz činjenice što su kod njih bile prisutne titule sultan i vezir, doduše u duhov-
nom smislu, ali je to opet izazivalo podozrenje Osmanske države.
77 Adem Handžić i Muhamed Hadžijahić, O progonu Hamzevija u Bosni 1573. godine, str.
62.
78 Dušanka Bojanić, “Musale u balkanskom gradu”, u: Islamska misao, XII/138, 1990, str.
38–45.
80 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 80 11.1.2013 10:00:21

tog doba bio pun sinkretičkih elemenata bogumilskog, hrišćanskog, starosla-

venskog i drugih karaktera.79 Kako je pokazano u prvom dijelu rada, Miričina
i nahija Smoluća u kojoj se to selo nalazilo predstavljali su područja u kojima
je došlo do prihvatanja islama među Vlasima. Može se pretpostaviti da je u
takvim seoskim sredinama dugo vremena islam prihvatan samo nominalno,
sve dok se po njima nije raširila mreža islamskih institucija, od mekteba do
mesdžida. Ali, izgleda da ni to nije bilo dovoljno, pa je prodor džuma-namaz
džamija u seoske sredine bio neophodan. Taj je prodor istovremeno koristio
i ulemi kao kolektivnom tijelu islamskih učenjaka te vjerskim institucijama
iza njih, ali i Osmanskoj državi kao političkom organizmu. Širenje mreža
džamija po selima s muslimanskim stanovništvom može se tako sagledati kao
dio borbe Osmanske države protiv sinkretičkog islama iz kojega su se uvijek
mogli izroditi vjersko-politički opozicioni pokreti.
Druga važna vjerska, društvena, politička, ideološka i duhovna uloga
džuma-namaz džamija očitovala se u tome što su džuma-namaz džamije bile
najjasnije i najjednostavnije sredstvo da se povuku granice između gradskih
naselja i sela u Osmanskoj državi. S te strane, uloga džamija u osmanskom
urbanizmu bila je od ogromnog značaja. Osim toga, insistiranje na tome da se
jasno definiraju granice pojedinih džemata i preporuka da stanovništvo odre-
đenog džemata, kao što je to u svojim fetvama isticao Ebu Suud, treba klanjati
namaze koliko god je to moguće u svojoj matičnoj džamiji imalo je u temelju
jasnu namjeru Osmanske države da definiranjem granica i sastava pojedinih
džemata na jedan suptilan način ostvari stalnu socijalnu, a po potrebi i poli-
tičku, kontrolu svoga muslimanskog stanovništva. Onog trenutka kada su
granice i populacija džemata poznate postajalo je za Osmansku državu daleko
lakše da ostvari svakovrsni administrativni uvid u stanje stanovništva.80
Toliko o širenju mreža džamija i džemata ne samo kao vjerskih, nego i
administrativnih institucija u Osmanskoj državi. Sada ću se vratiti na problem
uloge džamije kao institucije koja je razgraničavala šta je grad, a šta je selo
u Osmanskoj državi. Uobičajena je tvrdnja u najpouzdanijoj sekundarnoj
literaturi da su džuma-namaz džamije bile, uz postojanje muslimanskog dže-
mata, direktno vezanog uz džamiju kao takvu, i trga, jedan od konstitutivnih
elemenata koji je određivao šta je grad, odnosno gradsko naselje u Osmanskoj
državi. Drugim riječima, da bi nešto postalo ili ostalo gradsko naselje to je
moralo posjedovati džuma-namaz džamiju.81
79 Muhamed Hadžijahić, “Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini”, u:

Prilozi za orijentalnu filologiju, XXVII–XXIX, 1978–79, str. 301–309.
81 Adem Handžić, “O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću (uloga
države i vakufa)”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, XXV, 1975, str. 134; Ergenç Özer,
“Osmanlı şehirlerindeki yönetim kurumlarının niteliği üzerinde bazı düşünceler”, u: VII.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 81
anali 12.indb 81 11.1.2013 10:00:21

Nihad Dostović
To mišljenje modernih naučnika zasniva se u velikoj mjeri na pogledima

hanefijske pravne škole, a posebno na kasnijim hanefijskim pravnim sistema-
tizacijama općeg karaktera. Najvažnije od takvih sistematskih pregleda teo-
rijskog i pozitivnog šerijatskog prava jeste djelo Multaḳā al-abḥur Ibrāhīma
al-Ḥalabīja (u. 1549). Ibrāhīma al-Ḥalabī kaže da je Kur’ân utvrdio obave-
znost džuma-namaza, a u tome ga slijede hadis i konsenzus islamske zajedni-
ce (icmā‘-i ümmet). Onaj ko osporava obaveznost džuma-namaza nevjernik
je (kāfir), a ko uzastopce propusti tri džuma-namaza vjerootpadnik je (mür-
tedd). Multaḳā ističe da se džuma-namaz mora obavljati u svim gradovima i
gradskim naseljima kojima su nastanjeni muslimani. Od te obaveze izuzeti su
putnici, robovi, djeca, sakati i osobe s ostalim tjelesnim manama, kao i žene.82
Međutim, dokument o džamiji u selu Miričina izričito kaže da se ta
džamija ustanovljava u jednom selu, kao i da su stanovnici Miričine ranije
uobičavali obavljati džuma-namaz i bajramske namaze u džamiji nekog dru-
gog, udaljenog sela (ḳarye-’i mezbūrede cāmi‘-i şerīf olmayup eyyām-i şitā’
ve edāt-i ṣalāt-i cum‘a ve ‘īdeyn içün ba‘īd olan āẖar ḳaryede vāḳi‘ cāmi‘-i
şerīfe varup). Postavlja se pitanje na koji se način u Bosanskom ejaletu umno-
žila mreža seoskih džamija te na koji je način i na osnovu čega to odobravala
država i vjerski autoriteti?
Prva i manje vjerovatna mogućnost jeste ta da je država našla potrebu da
Miričinu prevede u status kasabe, koji je to naselje kasnije izgubilo i vratilo
se u raniji status sela. U Bosanskom je ejaletu bilo nekoliko takvih naselja,
prvobitno sela, zatim kasabe, a kasnije ponovo sela, kao što su: Glasinac,
Oborci kod Donjeg Vakufa, Trn kod Banje Luke, Skucani Vakuf, Knežina
i dr.83 Međutim, takva je mogućnost manje vjerovatna jer se u dokumentu
nigdje ne spominje novouspostavljena kasaba, dok se, s druge strane, izričito
kaže da se mesdžid u selu Miričina prevodi u status džuma-namaz džamije
kao i da su stanovnici sela Miričina ranije obavljali zajedničke namaze u dža-
miji nekog drugog sela, a ne kasabe.
Prije će biti da je za širenje mreža džamija u seoskim sredinama u
tuzlanskom kraju kao podloga iskorištena poznata i u hanefijskom mezhebu
omiljena metodologija opravdane pravne varke (ḥīle-yi şer‘iyye). Polazište
za tu pravnu varku nađeno je u razlici između hanefijskog mezheba, s jedne
Türk Tarihi Kurumu Kongresi bildiriler, II, TTK, Ankara, 1981, str. 1265–1274; Baber
Johansen, “The all-embracing town and its mosques: al-miṣr al-jāmi‘”, str. 143–144.
82 Ibrāhīm al-Ḥalabī, Multaḳā al-abḥur, çev. Meḥmed Mevḳūfātī (u. 1640), I, haz. Ahmed
Davudoğlu, İstanbul, 1990, str. 254–256. i 260–261; Up. Gülrü Necipoğlu, The Age of
Sinan. Architectural Culture in the Ottoman Empire, str. 55.
83 Adem Handžić, “O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću (uloga drža-
ve i vakufa)”, str. 136, 138–140. i 167; Alija Bejtić “Knežina i knežinska nahija u historiji
i likovnom stvaralaštvu”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, XXVI, 1976, str. 43–77.
82 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 82 11.1.2013 10:00:22

strane, i ostalih sunitskih mezheba, s druge strane, u razlici u gledanjima

koliki je dopušteni broj džuma-namaz džamija u nekom gradu te gdje se
završavaju granice grada. Dok ostali sunitski mezhebi smatraju da je svakom
gradu dovoljna jedna džuma-namaz džamija, hanefijski mezheb smatra da
broj džuma-namaz džamija u nekom gradu ne treba biti ograničen. Nadalje,
dok svi ostali sunijski mezhebi smatraju da su granice nekog grada određene
njegovim zidinama, hanefijski mezheb smatra da granice nekoga grada nisu
zidine toga grada.84 Zato su mnoge seoske džamije, podignute uz puteve,
karavan-saraje, iako fizički izvan gradova pravno smatrane dijelovima grad-
ske sredine. Stoga, njihova izgradnja nije predstavljala ni povredu Šerijata,
ni povredu državnog prava, a ni povredu običajne prakse. Kao što je Gülrü
Necipoğlu pokazala, ta pravna reinterpretacija omogućila je graditeljski bum
u cjelokupnom Osmanskom carstvu koji se može samo tako objasniti.85 Osim
toga, seosko muslimansko stanovništvo Osmanskog carstva doživjelo je
izuzetan rast u 16. stoljeću. Neki su naučnici taj rast opisali kao populacioni
pritisak.86 Izrazit i konstantan porast muslimanskog stanovništva u seoskim
sredinama utvrđen je i za cjelokupan Bosanski ejalet kao i za tuzlanski kraj
u 16. stoljeću.87 Kada se to uzme u obzir, onda se lahko razumijeva da su i
država i samo stanovništvo imali potrebu za bogomoljama, jer, ukoliko se
toliko narasli broj muslimana ostavi bez bogomolja u kojima se obavljaju
najznačajnije islamske molitve samo zato što su nastanjeni po selima, to bi ne
samo omogućavalo širenje heterodoksnih vjerskih učenja nego bi i nanosilo
štetu slici Osmanske države kao islamske države. Bilo bi apsurdno da država
vodi politiku koja bi lišavala toliki broj muslimana mogućnosti da redovno
obavljaju najznačajnije molitve. Zato u takvim akcijama Osmanske države
ne treba gledati samo političku taktiku, nego ih treba sagledavati kao mjere
države koja je ozbiljno shvatala svoj islamski karakter i dužnosti koje takav
karakter nalaže onima kojima su islamska država i zajednica povjereni na
brigu (ūlū-ul-emr, odnosno sultan, njegovi vojno-administrativni službenici,
ulema i dr.).
84 Baber Johansen, The all-embracing town and its mosques: al-miṣr al-jāmi‘, str. 144–145;
Gülrü Necipoğlu, The Age of Sinan. Architectural Culture in the Ottoman Empire, str.
56–57.
56–57.
86 Michael A. Cook, Population pressure in Anatolia 1450–1600, Oxford University Press,
1972.
87 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku; Adem Handžić, “O društvenoj struk-
turi stanovništva u Bosni početkom XVII stoljeća”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju,
XXXII–XXXIII, 1982–83.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 83
anali 12.indb 83 11.1.2013 10:00:22

Nihad Dostović
Iz ove analize nameću se sljedeći zaključci:

1. U nauci, a još više u publicistici do sada je bilo uvriježeno mišljenje
da su samo za nemuslimanske bogomolje, prilikom gradnje ili obnove, bile
potrebne sultanska i kadijska dozvola. Iz ovog dokumenta, kao i iz drugih
izvora, zaključuje se da ni muslimani svoje bogomolje nisu mogli podizati
bez sultanske i kadijske dozvole te kadijskog nadzora. Zato proceduru uspo-
stavljanja ili obnavljanja nemuslimanskih bogomolja nije moguće gledati kao
diskriminacioni proces, nego kao dio ustaljene prakse u Osmanskom carstvu
koja se odnosila na vjerski život svih zajednica, uključujući i muslimane.
2. Dokument pokazuje da su džamije podizane i po selima, a ne samo po
gradskim naseljima i mjestima na važnim putevima.
3. Društvena uloga janjičara u lokalnim sredinama u Bosanskom ejaletu
visoko je porasla već do četrdesetih godina 17. stoljeća. Isto se odnosi i na
njihovu ekonomsku moć. Društveni i ekonomski uspon lokalnih janjičara u
Bosanskom ejaletu omogućio je da oni postanu puni konzumenti, ali i stvara-
oci visoke islamske kulture. Oni su bili ne samo vakifi, nego, nerijetko, obra-
zovani i pobožni ljudi.
4. Podizanje seoskih džamija u nekim dijelovima Bosanskog ejaleta mo-
glo bi se objasniti kao nastojanje države da još više učvrsti i približi orto-
doksiji islam lokalnog stanovništva. U tom smislu, takve se akcije potpuno
uklapaju u klasičnu osmansku vjersku politiku koju su formulirali Sulejman I
Zakonodavac i šejhul-islam Ebu Suud.
5. Uspostavljanje džuma-namaz džamije u Miričini može se isto tako tu-
mačiti i kao dio politike suzbijanja utjecaja heterodoksnog antinomijskog su-
fizma, u ovom slučaju hamzevijskog tarikata. Treba podsjetiti da su veoma
pouzdani osmanski pisci iz epohe zabilježili da su ostaci hamzevijskog tari-
kata u tuzlanskom kraju djelovali skriveno još tridesetih godina 17. stoljeća.
6. Stalan i značajan porast stanovništva u Bosanskom ejaletu u 16. sto-
ljeću može se uzeti i kao jedan od faktora proširenja mreže džuma-namaz
džamija na seosku sredinu.
7. Opravdanje za odobravanje širenja mreže džuma-namaz džamija u se-
osku sredinu nađeno je u primjeni pravne metodologije opravdane šerijatske
kazuističke varke (ḥīle-yi şer‘iyye). To pokazuje da teorija i kazuistika šerijat-
skog prava i u Osmanskom carstvu i u Bosanskom ejaletu u 16. i 17. stoljeću
nisu bile apstraktne djelatnosti bez ikakve društvene namjene i primjene, nego
su u velikoj mjeri utjecale na život države i posebno muslimanske zajednice te
države, što se bez ikakve razlike odražavalo i u Bosanskom ejaletu kao dijelu
Osmanske države.
84 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 84 11.1.2013 10:00:23

II
DOKUMENT O AGRARNOM SPORU STANOVNIKA KASABE

BRČKO I DVAJU ZAIMA ZVORNIČKOG SANDŽAKA
– Prilog historiji Brčkog i okolice u prvoj polovini 17. stoljeća –
Kritičko izdanje dokumenta:

Sarajevo, Gazi Husrev-begova biblioteka
Tuzlanski sidžil 1054–55/1644–45, Acta Turcica A–3726/TO
Ostavština Osmana Asaf-ef. Sokolovića
Fol. 2b–1
/1 Budur-ki Memleḥateyn ḳażāṣına tābi‘ ḳaṣaba-’i Brçḳa ahālīsinden
Vā‘iẓ Muḥammed /2 Efendī ve H̱ alīl Efendī ve Ẓǖlfiḳār H̱ alīfe88 ve ‘Ömer
H̱ alīfe89 ve el-Ḥācc Aḥmed /3 ve Ḥüseyn Beşe ve Memī H̱ alîfe90 ve İbrāhīm
Beşe ve Muṣṭafā Beşe ve dīger Muṣṭafā Beşe ve /4 Ḳayyim Naṣūḥ ve
Muḥammed bin-i ‘Ömer ve Usta Muḥammed ve Ḥüseyn bin-i el-Ḥācc Şa‘bān
/5 ve Receb bin-i ‘Abdüllāh ve Beşli Dervīş ve Muḥammed bin-i Muṣṭafā
H̱ avāce ve Muḥammed /6 bin-i Aḥmed Āġā Dizdār ve sā’ir ḳaṣaba-i mezbūre
ahālīsi bā-cem‘ihim91 meclis-i /7 şer‘ –i enver92 ve maḥfil-i dīn-i ezherde
ḳażā-’i Ġrādçānīçe mużāfātından /8 Breḳa (Brḳa?) nām ḳaryeye berāt-i
şerīf ile tīmāra mutaṣarrıf olan /9 işbu ḥāmiley-i hāẕe’l-kitāb faẖrü’l-aḳrān
Muṣṭafā Beg ibn-i Mīr-Livā /10 Muḥammed Beg ve dīger Muṣṭafā Beg ibn-i
Yūsuf Āġā nām kimesneler /11 maḥżarlarında bi’ṭ-ṭav‘i’ṣ-ṣāf iḳrār u i‘tirāf
ėdüp taḳrīr-i kelām /12 eylediler-ki mezbūrānuň tīmārı olan ḳarye-’i Breḳa
(Brḳa) re‘āyāsınüň /13 altmış yıldan berü bilā-nizā‘ taṣarruflarında olan
yerlerine gāh /14 çiftlik-i Hüseyin [ve] Naṣūḥ nāmiyle gāh mer‘āmüzdür deyü
bilā-vech /15 daẖl u nizā‘ ėtmiş idük lākin ėtdügümüz da‘vâ aḥż-ı maḥż /16
olup vechan mine’l-vucūḥ ḥaḳḳumuz ve ‘alāḳamuz olmamaḳla bundan /17
aḳdem daẖl ėtdügümüz ḥudūdumuzuň aṣlı olmayup ve da‘vā /18 ve nizā‘muz
ḳalmayup ba‘de’l-yevm bizden iṣāleten ve vekāleten /19 da‘vā ṣādire olursa
lede’l-ḥükkāmi’l-fiẖām ḳaṭ‘ā da‘vā /20 ve ẖusūmetümüz93 istimā‘ olunmayup
deyü bi’l-ittifāḳ bu maḳūle /22 kelimāt ile iḳrār eyledüklerinde muḳirrūn-i
mezbūrūnuň vech-i /23 meşrūḥ üzre olan iḳrārların el-muḳarr lehümā
el-mezbūrān /24 Muṣṭafā Beg ve dīger Muṣṭafā Beg bi’l-müvācehe taṣdīḳ u
88 U orig. H̱ alīfe.
91 Može se čitati i kao bâ-cem‘uhüm.
92 U orig. şer‘î enverde.
93 U orig. ḥusûmetümüz.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 85
anali 12.indb 85 11.1.2013 10:00:23

Nihad Dostović
/25 taḥḳīḳ ėdicek mā vaḳa‘a bi’ṭ-ṭaleb ketb ü terḳīm ve yed-i ṭālibe /26 vaż‘
u teslīm olundı ki lede’l-ḥācce94 ibrāz ėdüp iḥticāc /27 ėdine cerā ẓālike ve
ḥurrire fī evāsiṭ-i Şevvālü’l-mükerrem li-sene-’i mezbūre.
Şuhūdü’l-hāl:
1. Mufaẖẖam ez-Zu‘emā el-Hācc Muṣṭafā Bėg,
2. Dīger el-Ḥācc Muṣṭafā Beg,
3. Yaḥyā Bėg ez-Za‘īm,
4. Haydar Āġā ez-Za‘īm,
5. ‘Alī Beg ibn-i Muṣṭafā Çavuş,
6. Aḥmed Beg ibn-i ‘Abbās Bėg,
7. Muḥammed Beg ibn-i Mīr-Alāy,
8. İbrāhīm Beg ibn-i Mīr-Livā ‘Osmān Bėg,
9. Muḥarrem Efendi el-H̱ aṭīb95,
10. Aḥmed Çelebī el-Mütevellī,
11. Murād Çavuş,
12. Ẕǖlfiḳār Beşe,
13. Emrüllāh Çelebī tābi‘-i Behrāmzāde,
14. Memī Āġā,
15. Aḥmed Efendī ibn-i el-Ḥācc Muṣṭafā Efendī,
16. Dīger Muḥammed Efendī,
17. el-Ḥācc Yūsuf,
18. el-Ḥācc Muṣṭafā Bėg,
19. el-Ḥācc Yūsuf Efendī,
20. Rıżvān el-Muḥżır, ‘Osmān el-Muḥżır,
21. ‘Ömer el-Muḥżır.
Prijevod dokumenta
Ovo je zapis: stanovnici kasabe Brčko područne kadiluku Gornja i Donja
Tuzla96 po imenu vaiz Muhamed-efendija, Halil-efendija, Zulfikar-halifa,
Omer-halifa, hadži Ahmed, Husejn-baša, Memi-halifa, Ibrahim-baša, Musta-
fa-baša, drugi Mustafa-baša, kajjim97 Nasuh, Muhamed, sin Omerov, majstor98
Muhamed, Husejn, sin hadži Šabanov, Redžeb, sin Abdullahov, bešlija99 Der-
viš, Muhamed, sin Mustafa-hodžin i Muhamed, sin Ahmed-age Dizdara, kao
i cjelokupno ostalo stanovništvo spomenute kasabe izjavilo je te potvrdilo i
94 U orig. lede’l-ḥāṣṣa.
95 U orig. el-Ḥaṭīb
96 U orig. Memleḥateyn.
97 Podvornik džamije ili mesdžida.
98 U orig. Usta.
99 Pripadnik vojnog roda plaćanog dnevnicom od pet akči.
86 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 86 11.1.2013 10:00:24

izrijekom navelo nepatvorenom vlastitom voljom na zasjedanju presvijetlog

šerijatskog suda i na stjecištu blistavog vjerozakona, a u prisutnosti dvojice
nosilaca ovog dokumenta, osoba po imenu ponos odabranih, Mustafa-bega,
sina mirlive Muhamed-bega, i drugog Mustafa-bega, sina Jusuf-age, koji su
na osnovu časnog berata uživaoci timara u selu po imenu Breka (Brka?) koje
potpada pod kadiluk Gračanicu, sljedeće: bijasmo se neosnovano uplitali i
sporili oko zemalja koje su nesporno već duže od šezdeset godina u plodou-
živanju raje sela Breka (Brka?) koje je timar spomenutih dvojice, bilo pod
izgovorom to je čifluk Husejinov [i] Nasuhov, bilo pod izgovorom to je naš
pašnjak. Ali, budući da je tužba koju smo uložili u potpunosti i čiste savjesti
uzeta u obzir, te budući da u ovoj stvari mi ne posjedujemo nikakvo pravo i
pritežavanje ni po kakvoj osnovi, te rekavši poslije toga budući da međe koje
su među nama, a koje su nastale našim ometanjem posjeda nemaju uporišta i
budući da se ništa nije održalo od naše tužbe i našeg spora, ukoliko se poslije
ovog dana s naše strane uloži tužba kako ličnim nastupom tako i putem puno-
moćnika, neka naša tužba i neka naše sporenje nikada ne budu saslušani kod
časnih sudaca, pa kada su svi složno izjavili dotičnim riječima, te čim je ono
dvoje u čiju je korist donesena izjava, spomenuti Mustafa-beg i drugi Musta-
fa-beg suočivši se s njima potvrdilo i odobrilo izjave koje je na spomenuti
način izrekla navedena druga gubitnička strana u sporu, ono što se desilo na
traženje je zapisano, poredano u redove pismenâ te stavljeno i predato u ruke
tražioca, tako da, po potrebi, bude predočeno i da posluži kao dokaz. Ovo se
desilo te je zapisano u srednjoj dekadi plemenitog ševvala spomenute godine.
Svjedoci čina:
1. najčasniji među zaimima hadži-Mustafa-beg,
2. drugi hadži-Mustafa-beg,
3. Jahja-beg zaim,
4. Hajdar-aga zaim,
5. Ali-beg, sin Mustafe čauša,
6. Ahmed-beg, sin Abbas-bega,
7. Muhamed-beg, sin miralaja,
8. Ibrahim-beg, sin mirlive,
9. Osman-beg,
10. Muharem-efendija, hatib,
11. Ahmed-čelebi, mutevelija,
12. Murad-čauš,
13. Zulfikar-baša,
14. Emrullah-čelebi, iz svite Behramzadeove,
15. Memi-aga,
16. Ahmed-efendija, sin hadži-Mustafa-efendije,
17. drugi Muhammed-efendija,
ANALI GHB 2012; 41 (33) 87
anali 12.indb 87 11.1.2013 10:00:24

Nihad Dostović
18. Hadži-Jusuf,
19. Hadži-Mustafa-beg,
20. Hadži-Jusuf-efendija,
21. Rizvan, muhzir,
22. Osman, muhzir,
23. Omer, muhzir.
Analiza dokumenta
Drugi dokument upisan u Tuzlanski sidžil koji zbog višestrukog značaja
želim integralno objaviti i komentirati u ovom radu jeste hudždžet (ḥüccet)
u vezi sa zemljišnim sporom oko erazi-mirije u selu Brka ili Breka u bli-
zini Brčkog, u Gračaničkom kadiluku. Dokument je zaista važan. Prvo, on
osvjetljava značajne promjene u klasičnom osmanskom agrarnom sistemu u
Bosanskom ejaletu u periodu 1593–1645. godine i pokazuje da se one nisu
svodile na širenje ustanove odžakluk-timara. Ovaj izvor, kao i ostala brojna
građa iz Tuzlanskog sidžila iz 1644–45. godine te iz nešto ranijeg Mostarskog
sidžila iz 1632–34. godine, potvrđuje opravdanost teze Vladislava Skarića i
Nedima Filipovića o mnogo ranijem porijeklu čiflučenja u Bosni nego što je
to bio slučaj s Beogradskim pašalukom.100 Glavni predmet tog procesa bila
je zemlja u posjedu i plodouživanju nižih muslimanskih slojeva, sitnih spa-
hija i seljaka koja nije prelazila u ruke jedino moćnih porodica najkrupnijih
spahija – zaima koji su uživali povlastice odžakluka, nego i u ruke bogatijih
građana, pretežno pripadnika lokalnih formacija janjičarskog reda (bos. baša,
osm. beşe) te uleme, o čemu će biti još riječi u samoj analizi ovog dokumenta.
Drugo, sam dokument daje vrlo značajne nove podatke o ključnom periodu
razvoja kasabe Brčko, koja za razliku od mnogih drugih mjesta u Bosanskom
ejaletu, svoj puni razvoj doživljava u prvoj polovini 17. stoljeća, u razdoblju
između osmansko-habsburškog mira u Žitvatoroku, 1606. godine, i početka
osmansko-mletačkog Kandijskog rata, 1646. godine. Treće, lista svjedoka u
ovom privatno-pravnom sudsko-notarskom dokumentu, tj. “svjedoci čina”
(osm. şuhūdu-’l-ḥāl), sadrži isto tako vrijedne podatke za historiju Tuzle u
prvoj polovini 17. stoljeća. U nastavku slijedi detaljnija analiza navedenih
triju aspekata koji čine ovaj dokument važnim historijskim izvorom.
100 Vladislav Skarić, “Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711) godine”, u: Glasnik Zemaljskog
muzeja, Društvene nauke, XLII/2, 1930, str. 1–99; Nedim Filipović, “Odžakluk timari u
Bosni i Hercegovini”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, V, 1955, str. 255, 261–264. i
269–273; Nedim Filipović, “Bosna i Hercegovina”, u: Historija naroda Jugoslavije, II,
priredili Branislav Đurđev – Bogo Grafenauer – Jorjo Tadić, Školska knjiga, Zagreb,
1960, str. 137–143; Nedim Filipović, “Bosanski Pašaluk”, u: nav. dj., str. 585–587. i
591–594.
88 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 88 11.1.2013 10:00:24

Navedeni dokument jeste hudždžet (ḥüccet), odnosno privatno-pravna

sudsko-notarska isprava koja služi kao zvaničan dokaz o nečemu.101 Hudždžet
kao takav ne sadrži kadijinu presudu, nego konstatira činjenično stanje te
kasnije služi kao pismeni dokaz o tome (mā vaḳa‘a bi’ṭ-ṭaleb ketb ü terḳīm
ve yed-i ṭālibe vaż‘ u teslīm olundı ki lede’l-ḥācce ibrāz ėdüp iḥticāc ėdine ).
Isprava je sastavljena u drugoj dekadi ševvala ili 1054. ili 1055. h. g./1–29.
decembra 1644. ili između 20. novembra i 18. decembra 1645. (ḥurrire fī
evāsiṭ-i i Şevvālü’l-mükerrem li-sene-’i mezbūre). Oštećeni u sporu bili su
zaimi Zvorničkog sandžaka, neki Mustafa-beg, sin mirlive Muhamed-bega,
i drugi Mustafa-beg, sin Jusuf-age. Protivna strana bili su stanovnici kasabe
Brčko u kadiluku Gornja i Donja Tuzla, odnosno u kadiluku Dviju Tuzli. Oni
nastupaju kolektivno (sā’ir ḳaṣaba-i mezbūre ahālīsi bā-cem‘ihim), a navede-
ni su počevši od najvažnije i najuglednije osobe pa do grupe građana. Bitno
u tome jeste to da ti stanovnici kasabe Brčko nisu skup pojedinaca, nego
navedena osmanska fraza ukazuje na to da se radi o pravnom licu. Drugim
riječima, zajednica građana je jedno pravno lice koje je u sporu s dvojicom
pojedinaca – fizičkim licima. Ovaj upis potvrđuje da je zajednica građana u
gradovima i naseljenim mjestima u Bosanskom ejaletu mogla biti, pravno
i administrativno, jedno pravno lice, što pokazuje stepen razvoja društva i
lokalne samouprave.102 Može se reći da su pravna lica u osmanskom društvu
bila vakufi te razne zajednice podanika, bilo u gradskim naseljima bilo u
seoskoj sredini.
Osobe u čiju je korist isprava izdata bili su zaimi, što se zaključuje iz
njihove titule beg. Mustafa-beg, sin mirlive Mehmed-bega, mogao bi biti sin
Zvorničkog sandžakbega Mehmed-bega za kojega se u jednom osmanskom
arhivskom upisu, datiranom 10. aprila 1606. godine, kaže: “Mehmed-beg,
bivši sandžakbeg, stanovnik Gornje Tuzle”.103 Drugi oštećeni Mustafa-beg,
101 Vančo Boškov “Die hüccet – Urkunde – diplomatische Analyse”, u: Studia turcologica
memoriae Alexii Bombaci dicata, Instituto universitario orientale, Napoli, 1982, str.
79–87; Ahmet Akgündüz “Şer’iye sicilleri ve Osmanlı hukukunda adliye teşkilâtının
yapısı ve fonksyonları”, u: Şer’iye sicilleri. Osmanlı hukukunda adliye teşkilâtının yapısı
ve fonksyonları. Şer’iye sicillerin toplu kataloğu, nşr. Ahmet Akgündüz, I, Istanbul, 1988,
Türk Dünyası Araştırmaları Vakfı yayınları, Krş.; İsmail Hakkı Uzunçarşılı, Osmanlı
Devletinin İlmiye Teşkilâtı, TTK, Ankara, 1965, str. 108.
102 Muhamed Hadžijahić, “Sarajevska muafnama”, u: Godišnjak Društva istoričara Bosne
i Hercegovine, XIV, 1963, str. 87–119; Adem Handžić, “Značaj muafijeta u razvitku
gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku”, u: Jugoslovenski istorijski časopis, 1–2, 1974,
str. 60–69; Dušanka Bojanić-Lukač i Suzana Đorđević, “Razvoj lokalne gradske upra-
ve na Balkanu od XV do XIX veka”, u: Gradska kultura na Balkanu (XV–XIX vek),
I, Balkanološki institut SANU, Beograd, 1984, str. 59–84; Behija Zlatar, Zlatno doba
Sarajeva XVI stoljeće, str. 119–123.
103 Adem Handžić, “Zvornik u drugoj polovini XV i u XVI vijeku”, u: Godišnjak Društva
istoričara Bosne i Hercegovine, XVIII, 1970, str. 152, citira Istanbul, BOA, MMV, №
ANALI GHB 2012; 41 (33) 89
anali 12.indb 89 11.1.2013 10:00:25

Nihad Dostović
sin Jusuf-age, ne može biti pobliže identificiran, ali se iz aginske titule nje-
gova oca može zaključiti da je bio sin ili nekog višeg janjičarskog oficira ili
višeg oficira nekog drugog vojnog roda, ponajprije džindija (cindī, cündī)
koji su bili rašireni u tuzlanskom kraju i cijelom Zvorničkom sandžaku.104
Protivna strana bili su stanovnici kasabe Brčko kao pravno lice, kao što sam
već napomenuo.
Dvojica zaima nastupili su u ovom sporu, zapravo vanparničnom postup-
ku, i u svoje ime i u ime raje s dijela svoga velikog timara, odnosno zijame-
ta.105 Interesantno je da su oni taj zijamet uživali zajednički (müşterek), ali
taj zijamet, po svoj prilici, nije bio odžakluk (ber-vech-i ocaḳlıḳ), odnosno
posjed u porodici, jer bi se tako nešto izričito navelo u dokumentu. Velik
broj zijameta po cijelom Carstvu, koji nisu potpadali pod odžakluk, bili su
zajednički uživani u kompliciranim aranžmanima.106 Također je interesantna
logika teritorijalnih ingerencija u vanparničnom postupku, onoliko koliko
se može suditi po ovom dokumentu. Selo Brka (Breka?) u kome se nalazila
sporna erazi-mirija pripadalo je Gračaničkom kadiluku, iako se očito nalazilo
u blizini kasabe Brčko (ḳażā-’i Ġrādçānīçe mużāfātından Breḳa (Brḳa?) nām
ḳarye), dok je kasaba Brčko pripadala kadiluku Dviju Tuzli, odnosno kadilu-
ku Gornja i Donja Tuzla (Memleḥateyn). Ali, sudsko-notarska isprava, odno-
sno hudždžet o vanparničnom postupku nije sastavljen u sudnici gračaničkog
kadije, nego u sudnici kadije Dviju Tuzli, odnosno Gornje i Donje Tuzle.
20159, fol. 11; radi se o rūznāmçe defteru bosanskog māl defterdāra iz 1605. i 1606.
godine. Što se tiče Handžićeve tvrdnje da je taj upis dokaz da su sandžakbezi Zvorničkog
sandžaka, još od kraja 16. stoljeća sjedili u Tuzli, a ne u Zvorniku, ona se ne bi mogla
održati samo na temelju ovog upisa. Naime, Mehmed-beg se u tom upisu spominje kao
bivši sandžakbeg, a ne onaj koji je na dužnosti. Prema tome, mjesto gdje se on tada nala-
zio nije imalo veze s njegovom dužnošću. On je, vrlo lahko, mogao stanovati u Tuzli, jer
su mu posjedi bili blizu i jer je Tuzla bila urbano razvijenije mjesto od Zvornika. Osim
toga, ni aktivni sandžakbeg ne bi bio sklon da u njegovoj neposrednoj blizini obitava
bivši sandžakbeg. Isto je mišljenje sigurno imala i iskusna osmanska birokratija. Na
kraju, pitanje da li su sandžakbezi Zvorničkog sandžaka sjedili u Tuzli krajem 16.stoljeća
ostaje i dalje otvoreno.
104 O džindijama vidjeti: Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 75–77.
105 Iako se u dokumentu njihov posjed spominje kao timar, jasno je iz njihovih titula i titula
njihovih očeva da se tu radilo o zijametima i zaimima. Svaki zijamet je timar, pravno
gledano, ali nije svaki timar zijamet. O tome da su zijameti u istim dokumentima nazivani
jednom timar, a drugi put zijamet vidjeti: Vladislav Skarić, Popis bosanskih spahija iz
1123. (1711) godine, str. 6–9.
106 O tome vidjeti: Géza Dávid, “Assigning a zi’amet in the 16th century: Revenue limits
and office-holding”, u: Armağan. Festschrift für Andreas Tietze, hgg. Ingeborg Baldauf
und Suraiya Faroqhi unter Mitwirkung von Rudolf Veselẏ, Enigma Corporation, Praha,
1994, str. 47–57. U ovoj studiji utvrđeno je da su hasovi pojedinih sandžakbega i drugih
viših službenika Osmanskog carstva u 16. stoljeću mogli biti sastavljani od dijelova u
različitim i, često, teritorijalno udaljenim zijametima.
90 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 90 11.1.2013 10:00:25

Prema našem dokumentu, ponovit ću, Brčko je u to doba pripadalo tom kadi-
luku, a za barem jednog od dvojice oštećenih, tj. za Mustafa-bega, sina mirli-
ve Mehmed-bega, moguće je pretpostaviti da je bio stanovnik istog kadiluka,
jer mu je i otac još 1606. godine bio zabilježen kao stanovnik Gornje Tuzle.
Očito je nadležnost sudsko-notarskih organa u ovom slučaju utvrđena prema
kriteriju gdje zainteresirane strane u postupku žive, a ne gdje se nalaze sporne
strane. Također je interesantno, i to treba ponoviti, da se iz ovog dokumenta
vidi kako su dva zaima zastupali svoju raju, starodrevne plodouživaoce erazi-
mirije njihova zijameta, ali raja kao takva ne pojavljuje se u ovom dokumentu
kao samostalna oštećena strana. Iz dokumenta nije jasno da li je to bilo zato
što je raja opunomoćila svoje zaime za to ili, pak, zato što se smatralo da raja
nije vlasna nikakve uloge u ovakvom sporu.
Stanovnici kasabe Brčko kao pravno lice odustali su od svojih zahtjeva
i priznali su da su dva zaima u pravu kada su stanovnike kasabe Brčko kao
pravno lice optuživali da su vršili ometanje njihova erazi-mirijskog posjeda te
uznemiravali njihovu raju koja je plodouživala miriju navedenih dvaju zaima
u ataru sela Brka. Oni su to ometanje vršili tvrdeći da mirija na tom zijametu
jeste zapravo čiflučki posjed i to čiflučki posjed nekih Husejina i Nasuha. Za
te zemlje kasabalije Brčkog tvrdile su u nekim drugim prilikama, da su sami
izjavili u hudždžetu, da su one bile zajedničko ispasište stanovnika Brčkog. S
druge strane, u istom hudždžetu utvrđeno je, a to su svojom izjavom potvrdili
i sami stanovnici Brčkog, da je raja na spomenutom zajedničkom zijametu
u selu Brka plodouživala te zemlje već šezdeset godina, a da se niko tome
nije suprotstavio niti je tom njihovu plodouživanju pravio ikakve smetnje
(mezbūrānuň tīmārı olan ḳarye-’i Breḳa (Brḳa) re‘āyāsinüň altmış yıldan
berü bilā-nizā‘ taṣarruflarında olan yerlerine gāh çiftlik-i Hüseyin [ve]
Naṣūḥ nāmiyle gāh mer‘āmüzdür deyü bilā-vech daẖl u nizā‘ ėtmiş idük). Već
sama činjenica da su stanovnici Brčkog za njihovo uplitanje u posjed erazi-
mirije u selu Brka iznosili dva potpuno oprečna stava o navodnom istinskom
karakteru tih zemalja, prvi put tvrdeći da su bile čifluci dvaju pojedinaca, a
drugi put da se radi o zajedničkom ispasištu stanovnika Brčkog, unosi veliku
dozu sumnje u takve tvrdnje. Reklo bi se da su stanovnici Brčkog u ovom
slučaju bili uzurpatori, a ne dva moćna zaima. Drugi važan podatak jeste
stav hudždžeta o tome da je raja spomenutog sela kontinuirano nastavala
selo Brku u posljednjih šezdeset godina u odnosu na datum isprave, dakle od
otprilike 1575. godine.
Ovaj slučaj svjedoči o borbi za obradivu zemlju koja se vodila, već
tako rano, u onim dijelovima Rumelije i Bosanskog ejaleta koji su bili blizu
riječnih komunikacija. Takve zemlje bile su izrazito profitabilne u odnosu na
one dijelove Carstva koji su bili udaljeni od riječnih komunikacija te su bili
upućeni na transport tovarnim životinjama i zaprežnim kolima. Agrarni kra-
ANALI GHB 2012; 41 (33) 91
anali 12.indb 91 11.1.2013 10:00:26

Nihad Dostović
jevi Bosanskog ejaleta proizvodili su robu koja je bila tzv. roba velike težine,
a male cijene (žitarice, voće, povrće itd.). Trgovina takvom robom bila je
isplativa samo ako se odvijala pomorskim i riječnim saobraćajem, a troškovi
njezina karavanskog transporta mogli su se ozbiljno smanjiti ukoliko se ta
tranzitna karavanska trgovina mogla kombinirati s riječnim ili morskim sao-
braćajem. Brčanski kraj bio je plodan, a nalazio se u neposrednoj blizini rije-
ke Save, dok je Brčanska skela bila jedna od najvažnijih luka u donjem toku
Save, od Lijevče polja pa do utoka Save u Dunav kod Beograda. Dunavom su
lađe iz Brčkog bile povezane i sa sistemom međuregionalne i međunarodne
riječne plovidbe tokovima rijeka Drave, Tise, Save i Dunava.107
Usljed svega toga, investiranje u obradivu zemlju koja se nalazila u
relativnoj blizini skele Brčko bilo je poželjan vid investicije. A investirati u
zemlju u Osmanskom carstvu u prvoj polovini 17. stoljeća mogli su samo oni
koji su posjedovali dovoljnu količinu gotovine. Spahije to nisu bile, pa čak
ni zaimi, jer je dobar dio njihovih zemljišnih renti njima isplaćivan u naturi.
Cijena poljoprivrednih proizvoda u Osmanskom carstvu bila je relativno
niska, dok su cijene transporta bile znatne. Zato za spahije nije bilo rentabilno
da sami organiziraju odvoz agrarnih proizvoda na pazare i sajmove u Osman-
skom carstvu, pa ni na taj način nisu bili u stanju doći do velikih količina
potrebne im gotovine. Investirati u zemlju mogli su oni koji su imali rela-
tivno visoke redovne prihode u gotovini, a to su bili pripadnici nekih vojnih
rodova, naprimjer janjičari ili ulema i trgovci. Zato njih susrećemo u brojnim
dokumentima iz ovog perioda kako pokušavaju i nerijetko uspijevaju da se
ubace između spahije i rajetina kupovinom prava tapije. U slučaju pokušaja
uzurpacije zemalja u selu Brka interesantno je to da su se stanovnici kasabe
Brčko odvažili pokušati ugroziti agrarna prava i interese dvaju moćnih zaima.
Iako u tome stanovnici Brčkog nisu uspjeli, i njihov neuspjeli pokušaj govori
mnogo. Drugi izvori iz tog perioda kazuju nam da spahije nisu bile svemoćne
te da su čifluk-sahibije često uskraćivali da im plaćaju agrarne rente na koje
su se obavezivali prilikom kupovine prava tapije.108
U slučaju koji tretira dokument koji objavljujem vidimo da su i najviše
spahije, odnosno zaimi bili predmet uplitanja u posjed. U sporu oko zemalja
107 O tome vidjeti: Adem Handžić, “Stari grad Novi na Savi”, u: Godišnjak Društva
istoričara Bosne i Hercegovine, XIV, 1964, str. 239–251; Adem Handžić, “Izgradnja
lađa kod Novog na Savi u XVI vijeku”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, XXII–XXIII,
1972–73, str. 83–132; Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 233, 247,
270. i 333.
108 Sidžil Mostarskog kadije 1632–34, prev., uv. i bilj. Muhamed A. Mujić, Prva književna
komuna, Mostar, 1987, str. 95–96/270 (broj iza kose crte označava redni broj dokumenta
u izdanju). Čifluk sahibija Omer-beg iz Mostara uporno je odbijao plaćati resm-i čift
(pristojbu na baštinu) spahiji Mehmedu iz sela Cim kod Mostara, te je došlo do sudskog
spora.
92 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 92 11.1.2013 10:00:27

u selu Brka bit će prije da je pobijedio njihov ugled nego njihova finansijska
moć. Dokumenti Tuzlanskog sidžila iz 1644–45. godine, kao i dokumenti
nešto ranijeg Mostarskog sidžila iz 1632–34. godine donose velik broj poda-
taka o transakcijama pravom tapije, ali i s vremena na vrijeme spominju
termine čifluk (çiftliḳ) i čifčija (çiftçi).109 Kao što se moglo i očekivati glavni
kupci prava tapije i utemeljitelji novih čifluka bili su bogatiji stanovnici grad-
skih naselja, osobe koje su raspolagale većim količinama gotovine, kao što
su oficiri i pripadnici plaćenih vojnih redova, ulema i trgovci. Može se reći
da podaci iz Tuzlanskog i Mostarskog sidžila potvrđuju da čifluci u Bosni
nisu nastajali samo preklapanjem odžakluk-timara i čifluka110, nego su u
Bosanskom ejaletu postojali i čifluci koji su u potpunosti odgovarali po svom
porijeklu čiflucima u nekim drugim dijelovima Rumelije, kao što je Vardarska
dolina.111 Osim preklapanja spahiluka sa čiflukom kao prvog vida čiflučenja
u Bosanskom ejaletu, čifluci su nastajali na barem još tri načina: prvo, kla-
sičnom kupovinom prava tapije od trećeg lica, tzv. “zainteresirane strane”
(aṣḥāb-i ‘alāḳa); drugo, oživljavanjem napuštenih i poljoprivredno zaparlo-
ženih zemalja (şenlendürme, iḥyā-yi mevāt), što je princip agrarnih propisa
šerijatskog prava; treće, običnom protivpravnom uzurpacijom. Ti su fenomeni
uočeni kao generalna odlika nastanka čifluka u Osmanskom carstvu112, pa bi
trebalo u svjetlu tih rezultata biti oprezniji prilikom insistiranja na gotovo
posve specifičnom i drugdje u Osmanskom carstvu nepostojećem tipu navod-
nog bosanskog čiflučenja. Izgleda da je u sporu oko zemalja u selu Brka bilo
109 Sidžil Mostarskog kadije 1632–34, prev., uv. i bilj. Muhamed A. Mujić, Prva književna
komuna, Mostar, 1987, str. 30/46, 31/48, 51/130, 53/138, 64/174, 64–65/175, 69/186,
79/215, 84/236, 95–96/270, 103/290, 110–111/316, 126/362, 127/367, 137–138/404–406,
174/497, 192/567, 198–199/589 i 222–223/652. Ovi dokumenti navode gradske janjičare
kao najčešće kupce prava tapije i stvaraoce novih čifluka. Njih slijede ulema i trgovci kao
dvije druge grupe. Sličnu situaciju pruža građa najranijeg sačuvanog Tuzlanskog sidžila,
o čemu ću detaljno govoriti na drugom mjestu.
110 Avdo Sućeska, “O nastanku čiflika u našim zemljama”, u: Godišnjak Društva istoričara
Bosne i Hercegovine, XVI, 1965, str. 48–50, 55–56. Sućeskina teza da je glavni vid
čiflučenja bio prelaz spahijskog tasarrufa u čifluk koji je provodio sam spahija u svjetlu
ovih izvora ne bi se mogao apsolutizirati, pa čak ni održati. Pogledi Vladislava Skarića
i Nedima Filipovića na isto pitanje, a koji ističu ulogu gradskih elita (janjičari, ulema,
trgovci) u tom procesu izgleda da su bliži istini. U tom smislu treba se prisjetiti Jukićeve
izreke da je većina čifluka u Bosni nastala tako što su “veliki Turci izjeli male Turke”. Uz
svu islamofobiju koju ova rečenica sadrži, ona nosi i zrnce istine.
111 Bruce McGowan, Economic life in Ottoman Europe: taxation, trade and the struggle for
land, 1600–1800, Cambridge University Press, Cambridge, New York, 1981.
112 Halil İnalcık, “The Emergence of Big Farms, Çiftliks: State, Landlords, and Tenants”,
u: Studies in Ottoman Social and Economic History, Variorum Reprints, London, 1985,
str. 105–126; Bilgehan Pamuk, “XVII. Yüzyılda Bir Şenlendirme (İhyâ) Uygulaması:
Mormoc Köyü’nün İmarı (Kelkit)”, u: Bilig, XXXVI, Kış 2006, str. 227–241.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 93
anali 12.indb 93 11.1.2013 10:00:27

Nihad Dostović
pokušano da se stvori čifluk na treći način, putem čiste uzurpacije zemlje.

Interesantno je da taj čifluk pokušavaju stvoriti stanovnici kasabe Brčko,
dakle grupa ljudi kao pravno lice. Time sam završio analizu ovog izvora kao
vrela za pitanje značajnih promjena u klasičnom osmanskom agrarnom siste-
mu u Bosanskom ejaletu u periodu 1593–1645. godina. Dokument dokazuje
da se te promjene nisu svodile na širenje ustanove odžakluk-timara.
U nastavku prelazim na analizu drugog važnog aspekta ovog izvora.
Naime, on pruža značajne nove podatke o ključnom periodu razvoja kasa-
be Brčko. Taj period pada u prvu polovinu 17. stoljeća. Međutim, starija
historija osmanskog Brčkog gotovo da i nije obrađivana, jer se smatralo da
Brčko stječe historijski značaj tek u 19. stoljeću. Ta činjenica traži određeno
pojašnjenje.
Mjesto Brčko igra važnu ulogu u novijoj bosanskoj historiji, posebno
ekonomskoj i društvenoj, od početka 19. stoljeća pa sve do naših dana, kada
je njegov strateški, vojni i privredni značaj ponovo došao u žižu, počevši od
agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. pa do današnjih kontroverzi o
sudbini Distrikta Brčko. Uspon Brčkog, poznatog u ranijim izvorima i kao
Brčki te Brčki-grad113, bio je vezan za sve veći regionalni i međunarodni
značaj trgovine bosanskom šljivom, suhom šljivom, šljivinim proizvodima,
orasima, stokom, drvnom građom, ostalim poljoprivrednim, stočarskim, tra-
dicionalno-zanatskim proizvodima i dr. Brčko je bilo prirodna i najvažnija
luka poznatog sjevero-bosanskog šljivarskog pojasa od dvanaest srezova.114
No, Brčko je sličan značaj imalo i u balkansko-srednjoevropskom međuregio-
nalnom prometu od otprilike 1536–1683. godine. Nizovi osmansko-habsbur-
ških ratova (1683–1699, 1716–1718, 1737–1740. i 1788–1791) prekinuli su
kontinuitet tog prometa i stavili su Brčko u zapećak. Međutim, sva je prilika
da se trgovački i prometni uspon Brčkog u 19. stoljeću ne može smatrati
nekim novim fenomenom, nego obnavljanjem privrednog, infrastrukturnog i
društvenog obrasca iz ranijeg osmanskog perioda.
Na ovu činjenicu do sad se nije obraćala tolika pažnja jer donedavno nije
bilo ni uzgrednih istraživanja prošlosti Brčkog za period prije početka 19.
stoljeća, a kamoli za period 16. i 17. stoljeća. U jednom kratkom, ali za to vri-
jeme pouzdanom, enciklopedijskom članku, Hamdija Kreševljaković je kao
najraniji poznati podatak o Brčkom saopćio da je postojanje skele na istom
113 O ovim danas izobičajenim imenima Brčkog vidjeti: Živko Crnogorčević, Memoari,
priredio Milenko S. Filipović, Građa, XIV, ANUBiH, Sarajevo, 1966, na više mjesta.
114 Die Landwirtschaft in Bosnien und der Hercegovina, Regierung für Bosnien und die
Hercegovina, Sarajevo, 1899, str. 185. Prema ovom visokopouzdanom izvoru 12 šlji-
varskih srezova sjeverne Bosne bili su: Donja Tuzla, Zvornik, Bijeljina, Brčko, Orašje,
Gradačac, Gračanica, Maglaj, Žepče, Tešanj, Derventa i Prnjavor. Up. Adem Handžić,
Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 348.
94 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 94 11.1.2013 10:00:28

mjestu zabilježeno 1620. godine.115 Iako se nije bavio posebno monografski

historijom osmanskog Brčkog, Adem Handžić je u svojim brojnim radovima
i monografiji o Tuzli objavio do sad najznačajniji niz podataka o osmanskom
Brčkom, kao i nekoliko važnih interpretativnih uvida. Evolucija u pogledima
Adema Handžića na raniju historiju osmanskog Brčkog najzornije odslikava
prvobitni nedostatak bilo kakvih studija rađenih na temelju primarnih izvora,
kao i visok stepen uništenja starijih osmanskih spomenika kulture u Brčkom
i okolici. To je sve imalo efekt na način kako je sagledavana ranija historija
osmanskog Brčkog.
U svojim najranijim radovima koji tretiraju ranoosmansko Brčko Adem
Handžić smatrao je da je Brčko utvrđeni grad s podgrađem i skelom koji
su Osmanlije podigle u periodu 1512–1536. godine. Jedno od uporišta za
takva njegova gledanja bila je činjenica da je Brčko, prema Handžiću, bilo
grad zidan ciglom i s drvenim spoljnim palisadama. To što nije bilo zidano
kamenom ukazivalo bi na to da se ne radi o srednjovjekovnom gradu. Isto
tako, Handžić je smatrao da činjenica da se Brčko ne spominje, prema njemu,
u srednjovjekovnim izvorima podržava njegovu hipotezu.116 Ali, u svojoj
monografiji o Tuzli i njezinoj okolici u 16. stoljeću, Handžić je došao do
zaključka da je Brčko srednjovjekovni grad, da ga Osmanlije nisu podigle i da
je bio dio ugarske pogranične Srebreničke banovine u periodu 1464–1512, te
da se spominje u ugarskim latinskim poveljama pod imenom Barka.117 Han-
džić je slično zaključio i za grad Novi na Savi, za koji je također ranije mislio
da su ga podigle tek Osmanlije. Prema Handžiću, utvrđeni grad Waya iz
kasnosrednjovjekovnih latinskih povelja zapravo je grad Novi na Savi (Waya
< mađ. uj = bos. novi ).118
Dokument koji objavljujem daje novo svjetlo na historiju osmanske kasa-
be Brčko u periodu poslije 1600. godine. Handžić je imao najkasnije podatke
o Brčkom iz 1600. godine. Upis iz Tuzlanskog sidžila svjedoči o razvoju Brč-
kog između 1600. i 1645. godine. U tom ključnom periodu Brčko se razvilo u
kasabu u pravom smislu riječi. Handžićev vremenski najkasniji podatak, onaj
iz 1600. godine, pokazuje da ni te godine Brčko još nije bilo kasaba u punom
115 Hamdija Kreševljaković, “Brčko”, u: Enciklopedija Jugoslavije II, Jugoslavenski leksi-

kografski zavod, Zagreb, 1956, str. 191.
116 Adem Handžić, “Stari grad Novi na Savi”, u: Godišnjak Društva istoričara Bosne i
Hercegovine, XIV, 1964, str. 239. i 242; Adem Handžić, “Zvornik u drugoj polovini XV
i u XVI vijeku”, u: Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, XVIII, 1970, str.
141–196.
117 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 24–25, 31, 35–36, 46–47, 75,
131–132, 198–199. i 318.
118 Ibid, str. 36. i 46. Up. Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, II/3, Matica hrvatska, Zagreb,
1904, str. 250.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 95
anali 12.indb 95 11.1.2013 10:00:28

Nihad Dostović
smislu riječi, nego tvrđava s varoši i skelom, u kojoj je samo nevojnički

džemat muslimana imao privilegije stanovnika kasabe. Zato je dokument iz
Tuzlanskog sidžila veoma važan, ali se on može shvatiti jedino ukoliko uzme-
mo u obzir sve raspoložive podatke o historiji osmanskog Brčkog u periodu
od cca 1512. do cca 1650. godine.
Od Handžićeve monografije o Tuzli iz 1975. godine jasno je da je Brčko
predosmanski utvrđeni grad.119 Iza Fatihovog pohoda na Bosnu 1463. godine
ugarski kralj Matija Korvin proveo je svoju poznatu protivofanzivu u Bosni.
Ugarska vojska pod Ivanom Zapoljom bit će da je, osim Srebrenika, osvo-
jila i gradove Brčko, Novi na Savi i Teočak.120 Kako sam već napomenuo u
latinskim ugarskim poveljama Brčko se nazivalo Barka. To ime očito potječe
od rijeke Brke u čijoj je blizini sazidan. Najstariji osmanski popisi potvrđuju
da je grad predosmanski. Barka je bila dio Srebreničke banovine uz gradove
Tešanj, Soko i Novi na Savi. Osmanlije ga osvajaju u septembru ili oktobru
1512. godine i u njega odmah stavljaju svoju posadu.121 Handžić veli da je
grad Brčko morao biti lociran na ušću rječice Brke u Savu, tamo gdje su se
u vrijeme pisanja njegove monografije (1975) nalazili stara džamija i pijaca.122
Postoje jasni dokazi da su u 16. stoljeću ciglom zidani gradovi Brčko, Bijelji-
na i Modriča bili dodatno utvrđeni palisadama (palanka), opkopima s vodom
te zidovima s opkopima i vodom.123 Gradove Brčko i Novi na Savi porušila
je austrijska vojska izlaskom na Savu u vrijeme Velikog rata 1683–1699.
godine.124
Od pada Srebreničke banovine 1512. godine pa do novog vala osmanskog
prodora u Srednju Evropu, odnosno Slavoniju i Ugarsku od 1536. godine,
Brčko je bilo dio najisturenijeg sjevernog pojasa osmanskih graničnih tvrđa-
va prema Ugarskoj i Habsburzima (Böğürdelen-Šabac, Noćaj kod Sremske
Mitrovice, Novi na Savi kod Brezova Polja, Brčko i Gradačac).125 Posade tih
tvrđava, uključujući i Brčko, bile su pod plaćom (‘ulūfeci), a nisu spadale u
posadnike s tvrđavskim timarima. Prvu fazu tog pohoda, odnosno osmanski
119 Ibid, str. 24–25, 31. i 36.

120 Ljudevit pl. Thallóczy i Milan pl. Šufflay, Povijest Jajca (1450–1527), Matica hrvatska,
Zagreb, 1916, str. 92–93; Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 35.
121 Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, II/3, str. 250; Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u
XVI vijeku, str. 35. i 46.
123 Ibid, str. 198–199.
124 Adem Handžić, “Stari grad Novi na Savi”, str. 242; Adem Handžić, Tuzla i njena okolina
u XVI vijeku, str. 47, citira Ankara, Tapu ve Kadastro Genel Müdürlüğü Arşivi, Tapu
Defteri, No. 136.
125 Adem Handžić, “Zvornik u drugoj polovini XV i u XVI vijeku”, str. 163; Adem Handžić,
Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 72–77, 144; Adem Handžić, Dva prva popisa
Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), str. 11.
96 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 96 11.1.2013 10:00:29

prodor u Slavoniju126 vodili su poznati krajiški begovi Gazi Mehmed-beg

Jahjapašić od Smedereva127 i Gazi Husrev-beg od Bosne.128 Zahvaljujući nji-
hovim prodorima i osvajanjima u Slavoniji, u Brčkom nije više bilo dnevno
plaćenih vojnika, nego su njihovo mjesto zauzeli nosioci tvrđavskih timara
(mustaḥfıẓ). Prema poznatom detaljnom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1548.
godine i njegovoj sumarnoj paraleli, Brčko je imalo 12 mustahfiza.129 Isti
izvor navodi 308 mustahfiza u 12 gradova Zvorničkog sandžaka (Zvornik,
Srebrenica, Perin, Kušlat, Šabac, Noćaj, Novi na Savi, Brčko, Srebrenik, Teo-
čak, Gradačac i Soko), a njihovi timari vrijedili su sveukupno 454.865 akči.130
Mustahfizi Brčkog evidentirani su u svim sačuvanim popisima od sredine 16.
pa do kraja 17. stoljeća.131
Adem Handžić je skrenuo pažnju na jedan značajan izvor koji govori
o mustahfizima Brčkog. Jedan ferman upućen je evaila džumadel-ahira
976/21–30. novembra 1568. Kopija tog fermana prepisana je kao prilog
sumarnog popisa Zvorničkog sandžaka 1568. godine.132 Osnovni dio fermana
u prijevodu glasi: “Došlo je pismo mojoj Visokoj Porti te je iz Zvorničkog
grada u grad Zdence u sandžaku Začasna premješteno 25 mustahfiza. Prije
toga su iz istog Zvorničkog grada premještena dvojica mustahfiza u grad
Brčko. Kako se na taj način umanjio broj zvorničke posade, to se na temelju
ilama i arza zvorničkog sandžakbega, kao i nazira carskih prihoda naređu-
je da se iz Brčanskog grada povrate natrag u Zvornik dvojica spomenutih
mustahfiza.”133 Ovaj ferman potvrđuje važnost unutršanjih migracija, seljenja
na manje razdaljine, u demografskoj historiji ranoosmanskog Brčkog, a feno-
men kao takav primijećen je tokom 16. stoljeća na svim teritorijama kasnijeg
Bosanskog ejaleta. Ovdje treba istaći da se Vlasi počinju kretati sve više
prema Brčkom, posebno poslije 1536. godine. Oni to čine u okviru osmanskih
prodora u današnje Hrvatsku, Posavinu i Slavoniju u vremenu 1528–1537.
godine.134
126 Ivo Mažuran, “Turska osvajanja u Slavoniji”, u: Osječki zbornik, VI, 1958, str. 93–134.
127 O kući Jahjapašića i Gazi Mehmed-begu: Dušanka Bojanić, “Požarevac u XVI veku i
Bali-beg Jahjapašić”, u: Istorijski časopis, XXXII, 1985–86, str. 49–77.
128 O Gazi Husrev-begu od Bosne vidjeti: Behija Zlatar, Gazi Husrev-beg, Orijentalni insti-
tut, Sarajevo, 2010.
129 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 73; citira İstanbul, BOA, TTD,
No. 260, Opširni defter Zvorničkog sandžaka iz 1548. godine; Istanbul, BOA, TTD, No.
259, Sumarni defter Zvroničkog sanadžaka (derdest) iz 1548. godine.
131 Ibid, str. 47, bilješka 22 u kojoj se daje potpuna lista tih popisa.
132 Istanbul, BOA, TTD, No. 259, fol. 114/1–2.
133 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str.74.
134 Ibid, str. 318
ANALI GHB 2012; 41 (33) 97
anali 12.indb 97 11.1.2013 10:00:29

Nihad Dostović
Stabilizacijom osmanske vlasti u Hrvatskoj Posavini i Slavoniji poslije

1536–37. godine Brčko, kao i niz osmanskih tvrđava u donjem toku rijeke
Save od Kobaša pa sve do Šapca, prestaje biti pogranična tvrđava u onoj mjeri
u kojoj je to bilo ranije. Ali, njegova važnost kao luke riječnog saobraćaja u
kombiniranoj komunikacionoj mreži karavanskih puteva i riječnog brodarstva
u sistemu međuregionalne i međunarodne trgovine na Balkanu, Podunavlju,
Istočnoj i Srednjoj Evropi postaje sve veća. Osmanlije su to odmah shvatile te
su planski razvijale infrastrukturnu podršku tog sistema povezivanjem riječne
luke Brčko s unutrašnjošću, kako s jedne tako i s druge strane Save, mrežom
puteva. Uz te puteve naseljena je povlaštena raja (mu‘āf u müsellem), odno-
sno pripadnici derbendžijskog (drebendci) pomoćnog, tj. poluvojnog reda.135
Najvažnija dionica u mikroregiji bila je ona koja je polazila od Donje i Gornje
Tuzle, zatim išla kroz nahiju Visoru ili Visori136 s one strane Majevice pa na
skelu Brčko. Taj je put prolazio kroz derbendžijska sela.137
Taj infrastrukturni razvoj odmah je imao za posljedicu rast prometa i
trgovine na Brčanskoj skeli. Promet i trgovina preko te skele povećali su se
već u periodu 1536–1548. godina, a ta važnost nikad nije opala, povremeno
je i rasla sve do 1683. godine. Prema tome, tvrdnje koje se iznose u novijoj
polustručnoj i publicističkoj literaturi da Brčko trgovački karakter dobija tek
od polovine 18. stoljeća, zahvaljujući prilivu cincarskih pravoslavnih trgova-
ca u Bijelu, Zovik i Brčko, nisu tačne.138 Poslije 1536. godine, sa skele Brčko
trgovački putevi vodili su u dva smjera, prije svega: jedan je smjer bio prema
prekosavskim krajevima, a drugi se kretao prema Tuzli i Sarajevu te dinar-
skim krajevima i Dalmaciji. Osim brojne i raznovrsne robe, izgleda da su dva
glavna tereta u toj razmjeni bili so i žito. Mletačka so stizala je karavanima
sve od Obrovca na brčansku skelu da bi dalje išla u Slavoniju i Ugarsku, dok
se u suprotnom smjeru slalo panonsko, slavonsko, posavsko i bosansko žito.139
To je lahko objašnjiva činjenica, budući da se radilo o djelomično karavan-
skom prometu, čiju rentabilnost može podnijeti samo razmjena velikih koli-
čina robe koje se stalno traže, a takvi su upravo bili so i žito.
135 O tom poluvojnom redu vidjeti: Cengiz Orhonlu, Osmanlı İmparatorluğunda Derbend
Teşkilatı, İstanbul Üniversitesi Edebiyat Fakültesi yayınları, İstanbul, 1967.
136 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 106, 128, 130, 134. i dalje.
137 Adem Handžić, “Uvoz soli u Bosnu u XVI vijeku”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, X–
XI, 1960–61, str. 144; Adem Handžić, “Stari grad Novi na Savi”, str. 244, citira Istanbul,
BOA, TTD, No 260; Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 247.
138 Ljiljana Ševo, “Grobljanska cjelina – Cincarsko groblje u Bijeloj – Kalajdžijama, u
Brčkom” (www.kons.gov.ba, pristupljeno 19. 12. 2012). Ševo se poziva na Dušana
Ristića, Brčko – stari srpski trgovci u Brčkom, Brčko, 2003, str. 59.
98 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 98 11.1.2013 10:00:29

Osim u Brčkom, važne skele nalazile su se u gradovima Novi na Savi i

Rači. Na tim skelama naplaćivana je prelaznina (resm-i ma‘ber)140 i pristojba
na robu prenesenu kopnenim putem (bāc-i siyāh).141 Važnost brčanske i obli-
žnjih skela vidimo po tome što je ona pripadala važnom emanetu (emānet)
Dvije Mačve. Emanet je bio državna kancelarija koja je ili samostalno pri-
kupljala prihode s hasova ili ih je davala pod zakup.142 Spomenuti emanet
Dvije Mačve imao je sjedište u Šapcu (Böğürdelen).143 Osim prihoda skele u
Brčkom, emanetu Dvije Mačve pripadali su prihodi rudnika gvožđa na planini
Cer, te brodovi na rijekama Savi, Bosutu i Drini u mjestima Šabac, Noćaj,
Bosut kod ušća u Savu, Rača, Novi na Savi i, na kraju, prihodi od derbendžija
i Vlaha u nahijama Gornja i Donja Mačva te Šabac. Visina zakupa tog ema-
neta u razdoblju 1565–1577. godina varirala je od 957.494 i 1.400.000 akči
za uobičajeni trogodišnji zakupnički turnus.144
Administrativno je Brčko pripadalo nahiji Koraj još tridesetih godina 16.
stoljeća145, a u vrijeme sastavljanja dokumenta koji objavljujem ono je bilo
dio kadiluka Dviju Tuzli, odnosno Gornje i Donje Tuzle. Ipak, tokom druge
polovine 16. stoljeća Brčko, koliko god bilo važna skela i tvrđava, ostaje malo
naselje, podgrađe (suburbuim, varoş), koje se nije moglo mjeriti po urbanom
razvitku sa Zvornikom, Srebrenicom, Gornjom Tuzlom, Donjom Tuzlom i
Gračanicom.146 Od islamskih institucija ono je npr. imalo tvrđavsku džamiju,
instituciju koja je bila zasnovana na vladarskoj pomoći, odnosno državnom
budžetu, a nije bila vakufskog karaktera.147
Preokret u historiji Brčkog, odnosno promjena u njegovu administrativ-
nom statusu dogodila se oko 1600. godine. U opširnom defteru za Zvornički
sandžak iz 1600–04. godine zapisano je: “Muslimanski džemat u toj varoši
ima isti status kao muslimani u drugim muslimanskim gradskim naseljima
– ne daju rajinske pristojbe. Oni daju samo pristojbe bādi havu i mlađarinu
140 Stariji bosanski izraz za riječni prijelaz – skelu; brod je doslovan prijevod osmanskog
ma‘ber.
141 Adem Handžić, Stari grad Novi na Savi, str. 244.
142 Nenad Filipović, “Rudnici i kovnice novca u Rumeliji i Bosni krajem XVI i u prvoj
polovini XVII stoljeća”, u: Balcanica, XX, 1989, str. 243–259.
143 Adem Handžić, “Grad Šabac i njegova nahija u prvoj polovini XVI vijeka”, u: Članci i
građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, VI, 1960, str. 93–152.
144 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 227, citira Istanbul, BOA, TTD
No 395; Sumarni defter Zvorničkog sandžaka iz 1568–70. godine, Istanbul BOA, MMV,
No 654; Opširni popis mukata u Rumeliji oko 1568. godine, fol. 230–232; Istanbul BOA,
TTD, No 743; Opširni defter Zvorničkog sandžaka do 1600–04. godine, fol. 50–51.
145 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 131–132.
146 Ibid, str. 146.
147 Ibid, str. 144.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 99
anali 12.indb 99 11.1.2013 10:00:30

Nihad Dostović
dizdaru spomenute tvrđave. Isto tako oni su obavezni državi za avariz.”148

Ovdje se radi o standardnoj muafijetskoj povlastici, što znači da je mjesto
imalo džamiju i da je u njemu postojao i pazarni dan. To su kriteriji na osnovu
kojih se zvanično neko mjesto proglašavalo kasabom.149 Tvrdnja da Brčko u
to doba nije bilo kasaba u pravom smislu, kako je to smatrao Handžić150, ne
može se održati. Dva osnovna Handžićeva argumenta za tu tezu bili su mali
broj stanovnika Brčkog (35 domaćinstava, odnosno 175 osoba) i činjenica
da je muafijet podijeljen samo muslimanskom džematu. Broj domaćinstava
kao takav nikada nije određivao pravni status osmanskih gradskih naselja, a
muafijet je obuhvatao samo muslimane, čak i u tako velikom gradu kakav je
bilo Sarajevo.
Opširni defter iz 1600–04. godine spominje nekog Mehmed-halifu, hatiba
džamije u Brčkom, Hasan-halifu, imama te džamije, i nekog Mehmed-halifu,
mujezina u toj džamiji.151 Kako je austrougarska okupacija u Brčkom zatekla
četiri džamije152, a nevedeni defterski podatak izričito govori samo o jednoj
džamiji, tri preostale džamije morale su nastati u razdoblju 1604–1878. godi-
ne. Indirektno svjedočanstvo o bogatstvu koje je prolazilo kroz skelu Brčko
otkriva se u podatku prema kojem je već 1560. godine u okolici Brčkog i
obližnje Modriče zabilježeno postojanje hajdučkih družina.153
Ovo je bio rezime podataka o historiji ranoosmanskog Brčkog koji su se
mogli prikupiti iz dosada objavljene građe i naučne literature. Sada prelazim
na analizu podataka o razvoju kasabe Brčko koji se nalaze u dokumentu.
Ponavljam da je metodološki takvu analizu bilo moguće provesti jedino nakon
što je predočen rezime svih postojećih saznanja o ranoosmanskom Brčkom.
Tek je tako moguće shvatiti kvalitativnu razliku koju u poznavanje historije
Brčkog u 16. i 17. stoljeću unosi ovaj dokument. Dokument iz Tuzlanskog
sidžila potvrđuje da se Brčko, barem u vrijeme pisanja dokumenta, tj. oko
1644–45. godine, nalazilo u sastavu kadiluka Dviju Tuzli, odnosno Gornje i
Donje Tuzle (Budur-ki Memleḥateyn ḳażāṣına tābi‘ ḳaṣaba-’i Brçḳa). Budući
da su se zemlje oko kojih su se sporili stanovnici kasabe Brčko kao pravno
lice, te dva zaima Zvorničkog sandžaka, nalazile u drugom, doduše susjed-
nom, kadiluku Gračanica, taj podatak potvrđuje da su stanovnici Brčkog
148 Ibid, str. 161, citira, Istanbul, OBA, TTD, No 743, fol. 337.
149 Adem Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću (uloga drža-
ve i vakufa), XV, 1975, str. 134; Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), str.
181–182. i 233.
151 Ibid.
152 Ibid.
153 Ibid, str. 198, citira, Istanbul, BOA, Mühimme defterleri, III, dok. br. 496; IV, dok. br.
399.
100 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 100 11.1.2013 10:00:30

posjedovali, tj. da su nastojali posjedovati nekretnine i na teritorijama drugog

kadiluka. Preambula dokumenta koja izlistava najuglednije građane Brčkog
predstavlja najvažniji dosad poznati izvor za društvenu historiju Brčkog u
17. stoljeću (ḳaṣaba-’i Brçḳa ahālīsinden Vā‘iẓ Muḥammed Efendī ve H̱ alīl
Efendī ve Ẓǖlfiḳār H̱ alīfe ve ‘Ömer H̱ alīfe ve el-Ḥācc Aḥmed ve Ḥüseyn Beşe
ve Memī H̱ alîfe ve İbrāhīm Beşe ve Muṣṭafā Beşe ve dīger Muṣṭafā Beşe ve
Ḳayyim Naṣūḥ ve Muḥammed bin-i ‘Ömer ve Usta Muḥammed ve Ḥüseyn
bin-i el-Ḥācc Şa‘bān ve Receb bin-i ‘Abdüllāh ve Beşli Dervīş ve Muḥammed
bin-i Muṣṭafā H̱ avāce ve Muḥammed bin-i Aḥmed Āġā Dizdār ve sā’ir
ḳaṣaba-i mezbūre ahālīsi bā-cem‘ihim).
Kako su liste pojedinaca u osmanskim dokumentima redovno sastavljane
po određenim hijerarhijskim pravilima, to je moguće ovaj izvor analizirati
sa stanovišta razvoja društvene strukture kasabe Brčko te hijerarhije njezinih
elita. U osmanskim dokumentima kada se navode grupe građana, obično
se počinje s ulemom, zatim dolaze tzv. dobri i pobožni ljudi, među kojima
je najveći broj sufija (ṣuleḥā’), zatim vojni zapovjednici (‘asker), trgovci
(tüccār), zanatlije (eṣnāf), zatim ostali građani (ahālī) te bijedni ljudi i siro-
tinja (fuḳarā). Dokument kao prvog spominje propovjednika (vā‘iẓ) Muha-
med-efendiju. U gotovo svim osmanskim izvorima za Bosanski ejalet iz ovog
perioda u kojima se spominju razni službenici islamskih vjerskih institucija,
vaizi se uvijek spominju na prvom mjestu. To znači da je položaj vaiza kako
i po plaći tako i po ugledu u mjestu bio najviši u ulemanskom staležu, što se
tiče onih gradskih naselja koja nisu imala kadije, muftije, muderrisa itd. Samo
Muhamed-efendija, za kojega znamo da je bio vaiz, te neki Halil-efendija,
čije pobliže zvanje nije određeno u dokumentu, nose titulu efendije. Ta titula
pridavana je isključivo uz imena više i najviše uleme. Kako se u defteru iz
1600–04. godine spominje vaiz, odnosno hatib kao najviši vjerski službenik
u Brčkom, a zatim imam kao prvi po redu iza hatiba154, može se pretpostaviti
da je Halil-ef. bio imam u Brčkom. Sljedeći je na toj listi neki Zulfikar-halifa
za kojega možemo pretpostaviti da je bio mujezin. Inače, kod titule halife
najteže je odrediti na koje se zvanje odnosi, jer je osim ulemanskog mogla
biti upotrebljavana i u pisarskom te zanatlijskom staležu (kalfa). Međutim,
kako je Zulfikar-halifa u ovom dokumentu naveden odmah poslije dvojice
najviših alima u mjestu, gotovo je sasvim sigurno da se tu radilo o pripadni-
ku nižih slojeva ulemanskog staleža, najprije će biti mujezinu. Kasnije se u
dokumentu spominje neki Omer-halifa, a za njega možemo pretpostaviti da
se radi o osobi koja je kombinirala više funkcija u nekom manjem mesdžidu.
Memi-halifa koji je naveden u sredini ove liste poslije nekoliko janjičara po
svoj prilici nije bio pripadnik ulemanskog staleža, nego zanatlija.
154 Ibid, str. 161.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 101
anali 12.indb 101 11.1.2013 10:00:31

Nihad Dostović
Iza navedene najuglednije uleme zapisano je ime nekog hadži-Ahmeda.

Hadžije, bez obzira na njihovo zvanje u dnevnom životu, smatrane su dobrim
i pobožnim ljudima155 pa je razumljivo što je takav jedan čovjek naveden
u listi odmah iza najviše uleme mjesta. Kao treća važna grupa popisana su
četiri janjičara koji svi nose poznatu titulu baša (beşe). Kako je među njima
upisan i već spomenuti Memi-halifa, trgovac ili zanatlija, za ove se janjičare
može opravdano pretpostaviti da su lokalni janjičari koji su, osim u vojnoj
službi, bili angažirani u trgovini, zanatstvu i prometu. To što su janjičari kao
grupa upisani odmah iza uleme i sulehe govori o njihovu visoku društvenom
statusu u lokalnoj sredini. Ovdje treba napomenuti da taj status nije određi-
van bogatstvom, nego prestižem simboličkog kapitala. Mnogi trgovci i vojni
službenici mogli su biti bogatiji od većine uleme, ali na ovakvim listama oni
se pojavljuju tek u sredini, što govori o posebnom mjestu uleme u društvenoj
hijerarhiji i mentalitetu Osmanskog carstva. Ostala građa Tuzlanskog sidžila,
kao i vremenski bliskog Mostarskog sidžila iz 1632–34. godine, svjedoči
o društvenom prestižu i ekonomskoj moći janjičara, njihovu uključivanju
u trgovinu i zanatstvo te stvaranju velikog posjeda. Stoga je sasvim jasno
zašto su se mnogi ljudi u Bosanskom ejaletu u prvoj polovini 17. stoljeća
pokušavali upisati u janjičarske platne spiskove. U jednom fermanu Murata
IV, od evahira zul-kade 1044/8–17. maja 1635, stoji: “Naredite da se uhvate
odmetnici koji pripadaju grupi lutora koji nose ćorde, jatagane i puške i hoda-
ju pod imenom janjičara, adžami-oglana, topdžija i derbendžija i čine zulum
sirotinji, neka se kazne po šerijatskom odobrenju.”156
Jedna je osoba nevedena kao usta, odnosno esnafski majstor. Prema tome,
do datuma sastavljanja ovog dokumenta u Brčkom se razvila i potpuno auto-
nomna esnafska organizacija sa svojom unutrašnjom hijerarhijom, jer titula
usta nije bila dio zvaničnog vokabulara osmanske administracije, nego dio
esnafske terminologije kao takve.157 Ostali upisi pokazuju neke interesantne
crte. Gotovo pri dnu liste naveden je jedan džamijski podvornik (ḳayyim).
Takvo rangiranje ovog zvanja pokazuje da se ono nije smatralo ulemanskim
nego samo uslužnom funkcijom.158 Mnogo je interesantnija grupa ljudi koje
popis određuje kao nečije sinove, ali uz čija vlastita imena ne daje nikakva
zvanja ili titule. Jedan je od njih sin hadžije, drugi je sin veletrgovca u među-
155 O tome vidjeti: Suraiya Faroqhi, Hacılar ve Sultanlar: Osmanlı döneminde Hac, 1517–
1638, çev. Gül Çağlı Güven, Tarih Vakfı yurt yayınları, Istanbul, 1995.
156 Sidžil Mostarskog kadije 1632–34, prev., uv. i bilj. Muhamed A. Mujić, str. 126/362. O
izrazu lutor: nav. dj., str. 275, bilj. 224.
157 Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463–1878), priredili Avdo
Sućeska i Enes Pelidija.
158 O toj službi u džamijama u Bosni u 15. i 16. stoljeću vidjeti: Lejla Gazić, Vakufname iz
Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Orijentalni institut, Sarajevo, 1985.
102 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 102 11.1.2013 10:00:31

narodnoj trgovini i finansijera (ẖavace)159, a treći je sin zapovjednika tvrđave

(dizdār). Jedna osoba pri kraju popisa identificirana je kao pripadnik vojnog
roda bešlija, vojnika plaćenih dnevnicom od pet akči. Iz ovog zapisa može se
zaključiti da su bešlije smatrani manje uglednim vojnim rodom. I na kraju,
za jednu osobu s popisa nemamo nikakvih bližih podataka osim imena i
očeva imena, dok za drugu možemo zaključiti da se radilo o konvertitu jer je
zaveden kao sin Abdullahov, što je poznata formula za posredno iskazivanje
konvertitskog porijekla.
Analiza navedenog spiska s početka hudždžeta omogućuje istraživaču da
donese neke preliminarne zaključke o problemu razvoja Brčkog kao osman-
ske kasabe u Bosanskom ejaletu u vremenu 1600–45. godine. Od početka 17.
stoljeća do nastanka ovog upisa u sidžil Brčko se razvilo u tipičnu kasabu
Bosanskog ejaleta s muslimanskom većinom. Ono je posjedovalo vjerske
institucije s višom i nižom ulemom. Razuđenost društvenog razvoja ogleda
se i u tome što su u gradu primjetni i ugledni građani koji su obavili hodoča-
šće u Meku i Medinu, tj. hadžije. Razvijena i veoma snažna grupa gradskih
uglednika bili su i janjičari, za koje se sasvim pouzdano može tvrditi da su
se već do pisanja ovog dokumenta bili uključili u trgovinu, zanatstvo i pro-
met, paralelno s razvojem u drugim većim gradovima Bosanskog ejaleta, kao
što su Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Foča i Tuzla.160 Iz dokumenta se dalje
može zaključiti da su porodice određenog broja osmanskih vojnih i admi-
nistrativnih službenika ostale da žive stalno nastanjene u mjestu te da su ti
potomci administrativnih vojnih službenika uživali značajan ugled u mjestu.
Osim janjičara, manju ali ipak primjetnu društvenu ulogu igrali su pripadnici
nekih drugih vojnih redova, npr. bešlije. Sinovi nekih konvertita uspjeli su
se uvrstiti u gradsku elitu. Osnovni razlog ovako interesantnih društvenih
promjena u relativno malom mjestu može se tražiti u specifičnom karakteru
Brčkog kao riječne luke. Brčko je moglo biti mali grad brojem stanovnika i
moglo je posjedovati omanju tvrđavu, ali njegova luka, kao i luka obližnjeg
Novog na Savi, bile su neke od najznačajnijih osmanskih luka u donjem toku
159 O tituli ẖavāce kao terminu za prekomorske veletrgovce i finansijere: Nedim Filipović,
“Nekoliko dokumenata o trgovini za vrijeme turske vladavine u našim zemljama”, u:
Prilozi za orijentalnu filologiju, II, 1951, str. 70–73. i 76–77; Halil İnalcık, “The Ottoman
economic mind and the aspects of the Ottoman economy”, in: Studies in the economic
history of the Middle East, ed. by Michael A. Cook, Oxford University Press, London,
1970, str. 207–218.
160 Nedim Filipović, “Nekoliko dokumenata o trgovini za vrijeme turske vladavine u našim
zemljama”, str. 78, dok. br. 6, napisan 15–25. juna 1617. U tom dokumentu navodi se da
je neki Ahmed-baša iz Foče, čovjek nekog Hadži Husejna Širmerdzadea također iz Foče,
putovao, kao trgovački agent spomenutog Hadži Husejna, s 36 tovara kozje i goveđe
štavljene kože od Dubrovnika do Ankone. Jasno je da se radi o janjičaru uključenom u
međunarodnu pomorsku trgovinu.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 103
anali 12.indb 103 11.1.2013 10:00:32

Nihad Dostović
rijeke Save. Brčko je bilo transverzala trgovačkih i vojnih puteva između

Mediterana, Balkana i Podunavlja, nastavljajući tradiciju rimskog sistema
puteva koji je povezivao Dalmaciju, Ilirik i Panoniju. Življenje i djelovanje u
takvom mjestu donosilo je sigurno znatan prihod u gotovini određenom broju
građana, a kako je trgovina žitom bila jedna od najunosnijih na putevima koji
su prolazili kroz Brčko, to je i razumljivo da su se stanovnici Brčkog željeli
uključiti u tu trgovinu trgovinom vlastitim prinosima. Posjedovanje plodne
obradive zemlje, kakva je bila u brčanskom kraju, a koja se nalazila u blizini
velike riječne luke, omogućavalo je da se neko uključi u trgovinu žitom i dru-
gim poljoprivrednim proizvodima uz optimalno sniženje troškova transporta.
Time se može objasniti pokušaj stanovnika kasabe Brčko da uzurpiraju plod-
nu obradivu zemlju sa zijameta dvojice zaima, jer se ona nalazila u blizini
grada i riječne luke Brčko.
Lista svjedoka čina u ovom dokumentu predstavlja podjednako važan
izvor za historiju osmanske Tuzle u prvoj polovini 17. stoljeća.161 Ona‚ isto
tako, umnogome rasvjetljava pitanje kontinuiteta historije Tuzle između 16.
i prve polovine 17. stoljeća. Ni to nisu sva pitanja koja ova lista rješava ili
ih, pak, postavlja pred nauku. Zbog ograničenosti prostora ne mogu ulaziti u
detaljnu analizu te liste kao historijskog izvora. Samo ću napomenuti da lista
sadrži velik broj svjedoka, što nije uobičajeno u većini takvih dokumenata.
Taj broj svjedoka iznosi čak dvadeset i jedan. U toj listi nalazi se čak devet
zaima, što nije slučajno kada se u sudski protokol uvodi dokumenat kojim
se željelo stati ukraj uzurpacijama agrarnih prava i prihoda na račun dvojice
zaima. U listi je naveden i jedan sin ranijeg zvorničkog sandžakbega, i sam
zaim, što pokazuje da jedan od oštećenih koji je i sam bio sin ranijeg zvor-
ničkog sandžakbega nije bio izuzetak. Dok su mnogi pokrajinski namjesnici
stremili ka prijestolnici, bilo je i onih koji su tome pretpostavljali ostanak
u kraju gdje su jedno vrijeme namjesnikovali. Tu su njihovi potomci bivali
po pravilu najviši zaimi‚ odnosno članovi lokalne elite. Druga velika grupa
svjedoka jesu pripadnici ulemanskog staleža, od kojih je jedan naveden i
kao mutevelija, a drugi kao hatib – propovjednik. Većina ove uleme nosila
je i titulu hadžije. Kao pripadnici vojnog staleža u listi se spominju po jedan
aga, čauš i baša. Posebno je interesantan upis osobe navedene kao Emrüllāh
Çelebī tābi‘-i Behrāmzāde. Titula čelebi162 označava potomka ili mladića iz
ugledne ulemanske ili spahijske porodice.163 S druge strane, izraz tābi‘ služio
161 O tome vidjeti: Claude Cahen‚“A propos des shuhūd”‚ u: Studia Islamica, XXXI, 1971,
str. 71–79.
162 O izrazu çelebi vidjeti: Marcel Erdal, “Çelebi and some early Turkish names for the
Moslem God”, in: Asian and African Studies, XVI/3, 1983, 407–416.
163 O tome vidjeti: Fehim Nametak, “Traktat o izrazu čelebi Hasan Kafije Pruščaka i kasnija
upotreba te riječi”, u: Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, II–III, 1974, str. 33–40.
104 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 104 11.1.2013 10:00:32

je kao tehnički termin za pripadnike domaćinstva nekog uglednika, zatim za

članove nečije svite, pa na kraju za nesamostalne ali bitne saradnike u nečijem
zanatskom ili trgovačkom poslu.164 I na kraju, Behrāmzāde je, gotovo sasvim
sigurno, patronimično prezime potomaka tuzlanskog uglednika Behrambega
koji je u 17. stoljeću uvakufio jednu džamiju i medresu, a vakuf mu je bio
finansijski snažniji od poznatog Tur Alibegova vakufa iz 16. stoljeća. On je,
zapravo, obnovio tzv. Staru džamiju u Tuzli. Handžić je smatrao da je taj
Behrambeg živio sredinom 17. stoljeća165, ali ovaj upis izgleda da to deman-
tira te vrijeme njegova života i uvakufljenja treba pomaći negdje na period
1604–45. godine. Sama činjenica da je spomenuti Emrullahčelebi bio dio
svite kuće Behrāmzāde jasan je znak moći i ugleda te porodice. Imati jednog
čelebija u svojoj sviti mogli su samo jedna bogata, moćna i ugledna poro-
dica te glava te porodice. Zato odgovor na pitanje ko je bio tuzlanski vakif
Behrambeg treba tražiti rješavanjem problema ko su bili najugledniji vojni
zapovjednici Zvorničkog sandžaka u periodu 1600–45. godina.
Ovim sam primjedbama zacrtanu analizu dvaju dokumenata iz Tuzlan-
skog sidžila u Gazi Husrevbegovoj biblioteci priveo kraju. Daleko od toga
da sam obradio sva pitanja koja ova dva vrijedna dokumenta potiču. Nadam
se da ću i u nekim budućim publikacijama skrenuti pažnju na vrijednost tih
dokumenata kao historijskih izvora. Na kraju, treba naglasiti da svako imalo
ozbiljnije čitanje najstarijeg sačuvanog tuzlanskog sidžila, pohranjenog u
ostavini Osmana Asafef. Sokolovića, potvrđuje koliko je taj sidžil dragocjen
historijski izvor.
Summary
Two documents from Tuzla sijjil from 1054–55/1644–45

kept in Gazi Husrev-beg Library
This work consists of a transcription, a translation and a detailed analysis
of two important documents from the Tuzla sijjil from 1644–45, now stored
in Gazi Husrev-beg Library as part of the Osman Asaf Sokolović collection.
This article seeks to draw attention to a methodological approach to sijjils by
way of a detailed analysis, which can offer new and greater scholarly insights.
The first document is about the turning of the village masjid in Miričina into
164 Rifaat Ali Abou elHaj, “The Ottoman Vezir and Paşa households 1683–1703: A prelimi-
nary report”, u: Journal of the American Oriental Society, XCIV/4, 1974, str. 438–447;
Rašid Hajdarević, Defteri sarajevskog saračkog esnafa 1726–1823‚ Historijski arhiv
Sarajeva‚ Sarajevo‚ 1998.
165 Adem Handžić‚ Tuzla i njena okolina u XVI vijeku‚ str. 157‚ 176–177. i 236.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 105
anali 12.indb 105 11.1.2013 10:00:33

Nihad Dostović
a Friday prayer mosque and it provides a complete picture of the official

procedure for such a change of status. The work analyses religious, political,
and social reasons for the change and claims that the most important one was
probably the need to strengthen orthodox Islam among village population of
the region where traces of the heterodox Hamzevi tariqat had been noted. The
other document is interesting for several reasons: First, it represents a testi-
mony about agricultural disputes between high-ranking sipahis, ie. zaims and
the city elites, who were trying to acquire marketable agricultural land near
cities and river ports. Second, it provides new and significant details about
the growth of Brčko as a town settlement in the first half of the 17th century.
Finally, the document contains a detailed list of 21 witnesses, who were all
citizens of Tuzla. By analysing the list, the author has discovered new data
about the history of Tuzla in the 17th century. The author also offers new
dating for the Behram-beg waqf, which he considers to have been founded in
Tuzla in the first half of the 17th century.
106 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 106 11.1.2013 10:00:34

Nekoliko novih dokumenata o vakufima velikih sarajevskih dobrotvora...
061.27:[28-747:347.2(497.6 Sarajevo)“16“
Haso Popara
NEKOLIKO NOVIH DOKUMENATA

O VAKUFIMA VELIKIH SARAJEVSKIH
DOBROTVORA HADŽI HASANA I HADŽI
MEHMEDA MEDDIBESAREVIĆA IZ 17. STOLJEĆA
Sažetak
U ovome radu, na osnovu do sada neobjavljenih sudskih dokumenata, govori

se o dvojici gotovo zaboravljenih velikih sarajevskih dobrotvora, ocu i sinu, hadži
Hasanu i hadži Mehmedu Meddibesareviću iz 17. stoljeća i njihovim vakufima,
kao snažnim pokretačima ekonomskog, privrednog, kulturnog i prosvjetnog razvoja
grada Sarajeva, u jednom od najmračnijih perioda njegove historije, neposredno prije
i poslije provale Eugena Savojskog 1697. godine. Uporednom analizom ovih i dru-
gih dokumenata iz druge polovine 17. i početka 18. stoljeća nepobitno se dokazuje
da je riječ o dvojici, a ne o jednom dobrotvoru, kao što se do danas mislilo i punih
stotinu godina pisalo. U ovome radu našoj i široj javnost prvi je put prezentirano
saznanje da se vakufi hadži Hasana i hadži Mehmeda Meddibesarevića ne odnose na
Bakrbabinu džamiju na Atmejdanu i nepobitno dokazuje da je hadži Hasan Meddibe-
sarević svoju džamiju i muallimhanu podigao prije 1658. godine u Küčük Katibovoj
mahali, u narodu poznatoj pod nazivom Nadmlini, te za njihovo izdržavanje uvaku-
fio 1.290.000 akči u gotovini. U radu se, također, na osnovu triju rukopisa, koji se
čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, prvi put objavljuje saznanje da
je u 17. stoljeću u Sarajevu postojala i djelovala Meddibesarevića medresa, koja je
vremenom pala u zaborav zato što poslije stradanja u požaru 1697. godine nikada
više nije obnovljena.
Ključne riječi: hadži Hasan, hadži Mehmed, Meddibesarević, vakuf, dža-

mija, muallimhana, medresa, Küčük Katibova, Bakrbaba, Atmejdan, muteve-
lija, muderris, nazir, kadija, hudžet, dokument, izvještaj, požar, katastrofa,
Köse, Halil-paša, Eugen Savojski, Sarajevo, Osijek, Stup, Butmir, Žepče,
Nadmlini
I Uvod
Iako su o historiji Sarajeva pod osmanskom vlašću (1463–1878) domaći i
strani istraživači do sada objavili brojne knjige, studije, naučne radove i struč-
ne članke, sa sigurnošću se može tvrditi da ona još ni iz daleka nije dovoljno
istražena i da su mnoge ličnosti, uključujući i osnivače velikih vakufa, kao
ANALI GHB 2012; 41 (33) 107
anali 12.indb 107 11.1.2013 10:00:34

Haso Popara
snažnih pokretača njegova ekonomskog, privrednog, kulturnog i prosvjetnog

razvoja i procvata, našoj i široj javnosti ostale nepoznate. Razlog za to treba
tražiti u činjenici da su mnogi vakufi vremenom propali, a da dokumenti i
drugi pisani tragovi o njihovu postojanju, ili nisu sačuvani, ili nisu pronađeni,
ili nisu obrađeni, ili su obrađeni, ali do te mjere proizvoljno da su pripisani
pogrešnim osnivačima, u pogrešno vrijeme i na pogrešnim lokacijama. Naj-
bolji primjer za to predstavljaju vakufi dvojice velikih sarajevskih dobrotvora,
oca i sina, hadži Hasana i hadži Mehmeda Meddibesarevića1 iz 17. stoljeća.
Dva dokumenta o ovim vakufima s brojnim krupnim previdima prvi je,
prije stotinu godina, objavio Sejfudin Kemura2 u svome radu o Bakrbabinoj
džamiji na Atmejdanu.3 Na ove dokumente, kao pouzdane, kasnije su se u
svojim radovima pozivali gotovo svi istraživači naše kulturne baštine koji su
pisali o Bakrbabinoj džamiji. Danas kada je, nakon višegodišnjih arheoloških
iskopavanja, kompleks s ostacima Bakrbabine džamije i mekteba, hadži Isma-
il Misrijeve medrese, biblioteke Abdullaha Kantamirije i muslimanskog hare-
ma na lokalitetu Atmejdan proglašen nacionalnim spomenikom, u prilici smo
prezentirati nekoliko novih, do sada neobjavljenih sudskih dokumenata iz
1 U originalu na turskom jeziku piše Meddibesar-zade (‫)ﻣ ّﺪ ﺑﺼﺮ ﺯﺍﺩﻩ‬. U većini dosadašnjih
radova ovo je prezime prevođeno kao Medbesarović. Sejfudin Kemura nudi i prijevod
prezimena u značenju dalekovidac. Budući da se ne slažemo ni s ovakvim čitanjem ni
s ponuđenim značenjem ovoga prezimena, navodimo sljedeće objašnjenje. Prezime se
sastoji od triju riječi; dviju arapskih i jedne perzijske. Prva riječ Meddi (‫ ) َﻣ ﱢﺪ‬predstavlja
imperativ za drugo lice jednine muškog roda glagola madda-yamuddu-maddun (- ‫ َﻳ ُﻤ ﱡﺪ‬- ‫َﻣ ﱠﺪ‬
‫ ) َﻣ ﱞﺪ‬u značenju: pruži, baci, upravi (pogled), a druga riječ basar (‫َﺼﺮ‬ َ ‫ )ﺑ‬znači: vid, pogled.
Ove dvije riječi zajedno (‫َﺼﺮ‬ َ ‫ ) َﻣ ﱢﺪ ﺑ‬daju značenje: pogledaj, baci pogled, vidi! Da je to bio
nečiji nadimak, a kasnije i prezime, najbolje se vidi iz treće riječi zade (‫)ﺯﺍﺩَﻩ‬ َ perzijskog
porijekla u značenju: dijete, potomak Meddibesara, tj. Meddibesarević. Iz ovoga
prezimena ne može se nikako izvesti značenje dalekovid ili dalekovidac jer bi u tom
slučaju prezime moralo glasiti Be‘idulbesar-zade (‫َﺼﺮ َﺯﺍﺩَﻩ‬ َ ‫) َﺑ ِﻌﻴ ُﺪ ﺍﻟﺒ‬, umjesto Meddibesar-
zade (‫َﺼﺮ َﺯﺍﺩَﻩ‬َ ‫) َﻣ ﱢﺪ ﺑ‬.
2 Na nepouzdanost Kemurinih radova još davno je ukazao Hazim Šabanović u svome radu
pod naslovom Turski diplomatički izvori za istoriju naših naroda riječima: “Kemura
spada među prve naše radnike na izdavanju turskih spomenika. Ali pristupajući ovome
poslu bez ikakve metodološke i naučne spreme, njegovi radovi obiluju mnogim krupnim
manama i nedostacima. On je često pogrešno čitao dokumenta, mijenjao njihov pravopis,
prevodio i suviše slobodno, često sasvim pogrešno. Datume je vrlo često pogrešno pro-
računavao, stoga njegove radove treba često provjeriti. Ali ipak, Kemura je u svoje doba
objavio onako kako je umio i mogao veliki broj turskih dokumenata koji predstavljaju
zlatnu istorijsku građu, pa njegov rad stoga, pored svih svojih nedostataka, koji lako
padaju u oči ne samo orijentalisti, nego i svakom radniku, ipak zaslužuje priznanje i biće
upotrebljavan sve dotle, dok se ne izvrši njegova revizija.” (Vidjeti: Hazim Šabanović,
Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom
I, Sarajevo, 1950, str. 142).
3 Šejh Sejfudin Kemura, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobi, Sarajevo,
1913, str. 169–172.
108 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 108 11.1.2013 10:00:34

kojih se nedvosmisleno vidi da se spomenuti dokumenti uopće ne odnose na

Bakrbabinu džamiju nego na sasvim drugu džamiju u drugom dijelu Sarajeva.
II Vakuf hadži Hasana Meddibesarevića

Vakufnama hadži Hasana Meddibesarevića, nažalost, do danas nije prona-
đena, a možda ni sačuvana, tako da se ne može pouzdano utvrditi ni ko je on
bio, ni kojem je staležu pripadao, ni tačan datum kada je vakuf registrirao. S
obzirom na to da je živio u Sarajevu i da je svoje zadužbine ostavio u Saraje-
vu, možemo pretpostaviti da je vakuf registrirao na Sarajevskom šerijatskom
sudu. Iz nama dostupnih dokumenata sa sigurnošću se može utvrditi da je
hadži Hasan Meddibesarević bio veoma bogat čovjek, da je 1099/1688. godi-
ne bio među umrlima i da je, zahvaljujući savjesnom upravljanju vakufom
ranijih mutevelija, njegov gotovinski vakuf te godine bio gotovo udvostručen.
Iz najstarijeg poznatog dokumenta o njegovu vakufu od 1. džumadel-uhraa
1099/3. aprila 1688. godine4 vidi se da je hadži Hasan Meddibesarević u Sara-
jevu sagradio džamiju i muallimhanu i da je za njihovo izdržavanje ostavio
pozamašan iznos u gotovu novcu. Zahvaljujući ovome dokumentu zna se koje
su sve službe i po kojim plaćama njegovom vakufnamom bile predviđene te
imena osoba koje su ih te godine obavljale. U dokumentu se kaže:
“Hasan, sin Rizvanov,5 mutevelija vakufa umrlog dobrotvora Meddibe-
sar-zade (Meddibesarević) hadži Hasana u gradu Sarajevu, vakufski službeni-
ci (murtezika): Husein-efendija, zadužen za javna predavanja (ders-i ‘āmm),
4 Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, IV, str. 45–46 u rukopisu br. R–7304 u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci. (Prilog 1).
5 Iz jednog sudskog dokumenta od 14. džumadel-uhraa 1102/15. marta 1691. godine vidi
se da je Sulejman-efendija, sin hadži Salihov, imam Ali-pašine džamije, došao na sud s
devet svjedoka iz Ali-pašine mahale i na osnovu njihova svjedočenja dokazao kako je
po naredbi bivšeg valije (Topal Gazi) Husein-paše i njegova mutesellima Džafer-age
pašin čokadar, bez ikakve sudske presude, došao i njegovu porodicu, dok je bio odsutan,
istjerao iz kuće, odnio mu prostirku, knjige, suđe i odjeću, a s njegova čiftluka u Zabrđu
opljačkao i odnio sve usjeve i hranu i otjerao mazge. Sulejman-efendija je predočio
spisak odnesenih stvari, zakleo se da istinu govori i zatražio da mu se opljačkane stvari
ili vrate ili nadoknadi njihova vrijednost. Tadašnji vršilac dužnosti sarajevskog kadije
Ahmed, sin hadži Huseinov, opunomoćio je spomenutog Hasana, sina Rizvanova, da
to on provede, što je ovaj i prihvatio (Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, V, str. 78 u
rukopisu br. R–7305 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci).
ANALI GHB 2012; 41 (33) 109
anali 12.indb 109 11.1.2013 10:00:34

Haso Popara
šejh Sejjid Abdulfettah-efendija6 i šejh Mahmud-efendija7, naziri spomenutog

vakufa, šejh Husein-efendija8, imam džamije koju je podigao spomenuti vakif
6 Šejh Sejjid Abdulfettah-efendija, šejh Gazi Isa-begove tekije na Bendbaši i mutevelija

Gazi Isa-begova vakufa. Prema Drnišlijinu Zborniku (Vidjeti: l. 18a) za muteveliju je
predložen u prvoj dekadi šabana (1107/6–15. marta 1696. godine, kada je izumrla loza
ne samo Gazi Isa-begovih potomaka nego i oslobođenih robova kojima je on svojom
vakufnamom iz 1462. godine povjerio tu dužnost. Sudeći po tituli sejjid, koju su nosili
navodni Muhammedovi, a. s., potomci preko njegovih unuka Hasana i Huseina, nije bio
domaći čovjek. Iz Köse Halil-pašina popisa stradalih džamija prilikom provale Eugena
Savojskog u Sarajevo 1697. godine vidi se da je držao predavanja (dersove) u džamiji u
Kebkebir (Mišćinoj) mahali. Umro je naprečac na putu za Travnik na Ilidži kod Rustem-
pašina mosta na Željeznici 1121/1709. godine, a pokopan je na mevlevijskom groblju na
Bendbaši (Vidjeti: Alija Bejtić, “Pjesnik Sabit Alauddin Užičanin kao sarajevski kadija
i bosanski mulla”, u: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga II–III, Sarajevo,
1974, str. 14–15, i Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine,
Knjiga I – Sarajevo, Sarajevo, 1998, str. 61–62). Iz ovog dokumenta vidi se da je šejh
Sejjid Abdulfettah bio prvi nazir vakufa hadži Hasana Meddibesarevića, osam godina
prije nego što je postao mutevelijom Gazi Isa-begova vakufa. Izgleda da je šejh Sejjid
Abdulfettah-efendija doživio duboku starost jer mu je, prema jednom sudskom doku-
mentu od 14. šabana 1120/29. oktobra 1708. godine, unuk Sejjid Abdulah-efendija koji
je bio na položaju bosanskog defterdara, nakon kraće bolesti, umro 12. džumadel-ahira
1120/29. augusta 1708. godine (‫ﻭﺑﺎﻟﻔﻌﻞ ﺑﻮﺳﻨﻪ ﺧﺰﻳﻨﻪ ﺳﻲ ﺩﻓﺘﺮﺩﺍﺭﻱ ﺍﻳﻜﻦ ﺍﺷﺒﻮ ﺑﻴﯔ ﻳﻮﺯ ﻳﻜﺮﻣﻲ ﺳﻨﻪ ﺳﻲ‬
‫ﺟﻤﺎﺩﻯ ﺍﻵﺧﺮﻩ ﺳﻨﯔ ﺍﻭﻥ ﺍﻳﻜﻨﺠﻲ ﻛﻮﻧﻲ ﻭﻓﺎﺕ ﺍﻳﺪﻥ ﺍﻟﺴّ ﻴّﺪ ﻋﺒﺪ ﷲ ﺍﻓﻨﺪﻱ ﺍﺑﻦ ﺍﻟﺴّ ﻴّﺪ ﻣﺼﻄﻔﻰ ﺍﻓﻨﺪﻱ ﺍﺑﻦ ﺍﻟﺴّ ﻴّﺪ ﻋﺒﺪ ﺍﻟﻔﺘّﺎﺡ‬
ّ
...‫ﻣﺘﻮﻓﺎﻧﯔ‬ ‫)ﺍﻓﻨﺪﻱ ﻧﺎﻡ‬. Sejjid Abdulah-efendija ukopan je u haremu Küčük Katibove džamije
u Nadmlinima i tarih njegove smrti s nišana pročitao je i objavio Mehmed Mujezinović
(Vidjeti: Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga I –
Sarajevo, Sarajevo, 1998, str. 258–259). Ovdje treba napomenuti da tarih smrti Sejjid
Abdulah-efendije nije sasvim korektno pročitan, jer umjesto (‫ﺑﻮﺳﻨﻪ ﺩﻓﺘﺮﺩﺍﺭﻱ ﺍﻟﺴّ ﻴّﺪ ﻋﺒﺪ ﷲ‬
۱۱۳۰ ‫ ﻓﻲ ﺍﻟﻴﻮﻡ ﺍﻟﻌﺎﺷﺮ ﻣﻦ ﺟﻤﺎﺩﻯ ﺍﻵﺧﺮ ﺳﻨﻪ‬... ‫“ )ﺃﻓﻨﺪﻱ‬Bosanski defterdar Sejjid Abdulah-efendija
(jedna riječ nečitka), umro 10. džumadel-ahira 1130.” (11. 5. 1718), treba glasiti: (‫ﺑﻮﺳﻨﻪ‬
۱۱۲۰ ‫ﺍﻟﻤﺘﻮﻓﻲ ﻓﻲ ﺍﻟﻴﻮﻡ ﺍﻟﺜّﺎﻧﻲ ﻋﺸﺮ ﻣﻦ ﺟﻤﺎﺩﻯ ﺍﻵﺧﺮ ﺳﻨﻪ‬ ّ ‫“ )ﺩﻓﺘﺮﺩﺍﺭﻱ ﺍﻟﺴّ ﻴّﺪ ﻋﺒﺪ ﷲ ﺃﻓﻨﺪﻱ‬Bosanski defterdar
Sejjid Abdulah-efendija umro 12. džumadel-ahira 1120/29. augusta 1708. godine.”
7 Iz jednog drugog sudskog dokumenta vidi se da je riječ o Karabaš šejhu Mahmud-
efendiji, sinu Nuhovu, stanovniku Havadže-zade hadži Ahmedove mahale (Velikog
Hrvatina) u Sarajevu, koji je kasnije otišao iz Sarajeva (najvjerovatnije u Carigrad) i više
se nije vraćao. Pet godina kasnije, njegova žena Taha, kćerka Hadži Sinanova, malodobna
kćerka Zakira i sluškinja Sultana obratile su se sudu sa zahtjevom da im sud iz njegovih
prihoda: 4 akče dnevne plaće za službu nazira Gazi Isa-begova vakufa, 4 akče dnevne
plaće za službu nazira vakufa hadži Hasana Meddibesarevića, 6 akči dnevne plaće za
službu nazira i ubirača prihoda Gorali hadži Ibrahimova vakufa te prihoda s njegova
čiftluka u selu Bijele Vode u nahiji Visoko, odredi sredstva za izdržavanje i skrbnika
(kajjima). Razmatrajući njihov zahtjev sudija je za kajjima postavio povjerljivog musli-
mana šejh Mahmud-efendijina zeta Jusuf-efendiju, sina Mustafe Čelebije, i ovlastio ga da
iz navedenih prihoda šejha Mahmud-efendije, a u slučaju da to bude nedovoljno i da se
zaduži, svakoj od njih na ime hrane, odjeće, smještaja i drugih potreba, osigura dnevno
po 20 akči, tj. ukupno šezdeset akči dnevno.
8 Riječ je o šejhu Husein-efendiji, sinu Šaban-efendije iz Ferhad-begove mahale koji je 28.
šabana 1116/27. decembra 1704. godine na sudu ovjerio svoju vasijjetnamu i za izvršioca
110 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 110 11.1.2013 10:00:35

i muallim u dječijem mektebu, Ibrahim-efendija, sin Redžeb-baše9 i Mir-

Muhamed, sin Abduldželilov10, učači Iḫlāṣa, Mehmed Čelebi, sin Mustafin,
pisar spomenutog vakufa, Sulejman Čelebi11, sin Isa-efendije12, ubirač vakuf-
oporuke imenovao Mustafa-efendiju, sina hadži Ahmedova. Iz vasijjetname vidi se da

nije imao drugih nasljednika osim žene mu Hatidže, kćerke Abdulahove, i da je oporučio
da se njegov imetak nakon smrti rasproda, da mu se ženi isplati mehr-i muedžel i pripa-
dajući dio nasljedstva (1/4), a da se od ostatka, nakon što se podmire troškovi opremanja
i dženaze, svake godine za novu hidžretsku godinu spremi halva i podijeli siromašnim
muslimanima.
9 Ibrahim-efendija, sin Redžeb-baše, kasnije se više puta navodi kao svjedok na sudu. Iz
njegove titule ponos časnih muderrisa (‫ )ﻓﺨﺮ ﺍﻟﻤﺪﺭّ ﺳﻴﻦ ﺍﻟﻜﺮﺍﻡ ﺇﺑﺮﺍﻫﻴﻢ ﺃﻓﻨﺪﻱ ﺑﻦ ﺭﺟﺐ ﺑﺸﻪ‬vidi se da
je bio ugledan muderris, ali nismo mogli utvrditi u kojoj je mahali stanovao niti u kojoj
je džamiji držao javna predavanja (dersove).
10 U jednom dokumentu od 29. šabana 1095/14. jula 1683. godine Mir-Muhamed se
spominje među više uglednih građana Sarajeva koji su došli iz Kebkebir mahale, Šejh
Ferruhove mahale, Bakrbabine mahale i Čoban Hasanove mahale na sud s molbom da se
smanji broj novih regruta koji treba da se upute na granicu radi odbrane od neprijatelja
i dali izjave da je mnogo trgovaca iz tih mahala u napadu Franaka zarobljeno, a njihova
roba opljačkana. O tome Muvekkit piše: “U to vrijeme je đeneral Zadra, koji je bio pod
upravom Mlečana, na granici između Bosne i Hrvatske, ubijao islamske vojnike i odvo-
dio u ropstvo. Osim toga, on je omogućio neprijateljskim hajducima u splitskoj luci da
opljačkaju i zarobe preko dvije stotine trgovaca iz Bosne i ostalih islamskih gradova, koji
su se radi trgovine već duže nalazili u Mlecima, kada su ovi svoju robu utovarili na lađe
da je pošalju u ove zemlje.” (Vidjeti: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest
Bosne 1, str. 395)
11 Sulejman-efendiju Čelebiju u kasnijim dokumentima o hadži Hasan Meddibesarevića
vakufu od 29. safera 1107/9. oktobra 1695, 16. safera 1116/21. maja 1704. i prve dekade
muharrema 1119/14–23. aprila 1707 godine, nalazimo na mjestu mutevelije vakufa hadži
Hasana Meddibesarevića, a u dokumentu od 14. šabana 1120/29. oktobra 1708. godine,
u kojem se govori o smrti bosanskog defterdara Sejjida Abdulah-efendije, sina Sejjida
Mustafa-efendije, a unuka šejha Sejjida Abdulfettah-efendije, pojavljuje se kao svjedok s
titulom ponosa muderrisa i podatkom da stanuje u Isa-begovoj mahali u Sarajevu (‫ﻣﺪﻳﻨﻪء‬
ّ ‫ﻣﺤﻼﺗﻨﺪﻥ ﻋﻴﺴﻰ ﺑﻴﻚ ﻣﺤﻠّﻪ ﺳﻲ‬
... ‫ﺳﻜﺎﻧﻨﺪﻥ ﻓﺨﺮ ﺍﻟﻤﺪﺭّ ﺳﻴﻦ ﺳﻠﻴﻤﺎﻥ ﺍﻓﻨﺪﻱ ﺍﺑﻦ ﻋﻴﺴﻰ‬ ّ ‫)ﺳﺮﺍﻯ ﺑﻮﺳﻨﻪ‬. Prema
jednom Drnišlijinu zapisu iz 1695. godine Sulejman-efendija je od sarajevskog kadije
Mehmeda bio preporučen za mjesto kadije Nevesinja i Stoca, ali izgleda da na to mjesto
nije postavljen, jer ga u oktobru iste godine nalazimo na položaju mutevelije vakufa hadži
Hasana Meddibesarevića u Sarajevu. Nije nam poznata godina njegove smrti.
12 Isa-efendija, sin Alijin, školovao se u Sarajevu i Carigradu. Prema Bašagiću (Vidjeti:
Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Sarajevo, bez godine izdanja,
str. 377) zvanje muderrisa stekao je 1087/1676. godine, nakon čega je predavao na više
medresa. Na položaju sarajevskog munle bio je dva puta: 1102/1690–91. i 1105/1693–94.
godine. U prvom mandatu bio mu je naib Ahmed-efendija, a u drugom Mehmed-efendija
Kutahijeli (Vidjeti: T-30 Saray Bosna kadileri, l. 6a, Historijski Arhiv Sarajevo).
Bašagić navodi da je umro u Sarajevu 1105/1693. godine. Ovaj podatak on je preuzeo
od M. Surejje (Vidjeti: Sidžil Osmani, III, str. 611), koji je često nepouzdan. Mehmed
Mujezinović je pronašao Isa-efendijin grob u haremu Mufti-Sulejmanove džamije na
Babića bašči i u svome radu Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine (Vidjeti: Knjiga
I – Sarajevo, str. 492) objavio tarih njegove smrti. Na njegovu nišanu s turbanom u gužvi
ANALI GHB 2012; 41 (33) 111
anali 12.indb 111 11.1.2013 10:00:35

Haso Popara
skih prihoda i drugi došli su na časni šerijatski sud i svaki ponaosob izjavili:
‘Po važećoj vakufnami i ličnom očitovanju vakifa osnovica vakufa u gotovini
prvobitno je bila 1.296.000 akči.13 Prema vakufskim defterima, zahvaljujući
brizi i savjesnom upravljanju vakufom ranijih mutevelija, dobit vakufa uve-
ćana je za dodatnih 908.843 akče tako da sada, što naplativa što nenaplativa,
sredstva vakufa s osnovicom i oplođenom dobiti iznose ukupno 2.204.843
akče. Prema potpisanim i pečatom ovjerenim vakufskim defterima od toga
iznosa za 1.656.878 akči koje se nalaze kod povjerilaca postoje čvrsti zalozi
i sigurni jamci, tako da nakon izmirenja plata za sve službenike ostaje višak
od 360.878 akči.’”
U dokumentu se dalje kaže da su se svi službenici vakufa (murtezika) jed-
noglasno složili da se obrate sudu s molbom da se muteveliji vakufa Hasan-
na prevoj piše: (۱۱٤٥ ‫“ )ﺍﻟﻤﺮﺣﻮﻡ ﻋﻴﺴﻰ ﺑﻦ ﻋﻠﻲ ﺃﻓﻨﺪﻱ ﺳﻨﻪ‬Umrli Isa, sin Ali-efendijin. Godina
1145 (1732–33).” Izgleda da Mujezinović nije znao da je riječ o sarajevskom kadiji pa je
samo dodao: “Vjerovatno je ovaj Isa predak porodice Isevića.” Najbolji dokaz da je riječ
o sarajevskom kadiji jeste činjenica da je Isa-efendija na kraju jednog sudskog dokumen-
ta iz rebiul-ahira 1103/10. decembra 1692. – 7. januara 1693. godine, uz svoje ime Isa
i zvanje kadije, naveo i ime svoga oca Alije (‫ﻭﺃﻧﺎ ﺍﻟﻔﻘﻴﺮ ﺇﻟﻴﻪ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ ﻭﺗﻌﺎﻟﻰ ﻋﻴﺴﻰ ﺑﻦ ﻋﻠﻲ ﺍﻟﻘﺎﺿﻲ‬
‫)ﺑﻤﺪﻳﻨﻪ ﺳﺮﺍﻯ ﺑﻮﺳﻨﻪ ﺍﻟﻤﺤﺮﻭﺳﻪ ﻋﻔﻰ ﻋﻨﻬﻤﺎ‬. Budući da se u našoj literaturi ovaj Isa-efendija često
zamjenjuje s Isa-efendijom, rodočelnikom sarajevske porodice Isevića, ovdje navodimo i
jednu bilješku Saliha Sidkija Hadžihuseinovića Muvekkita, koja se odnosi na spomenutu
porodicu (Vidjeti: Povijest Bosne I, str. 550), a u kojoj se kaže: “Potomak navedenog
Smail-efendije Isevića i danas, to jest 1295. godine (1878), živi u gradu Sarajevu, u Gazi
Mehmed-begovoj mahali, to je Ibrahim Emin-efendija Isević, sin Sulejman Nedžib-
efendije, sin Mehmed Emin-efendije, sina navedenog Ismail-efendije.” Na osnovu
navedenih podataka, pouzdano se može utvrditi da je spomenuti Ismail-efendija, sin
Sulejman-efendije, dugogodišnjeg mutevelije vakufa hadži Hasana Meddibesarevića,
unuk Isa-efendije, sarajevskog kadije, i praunuk Ali-efendije. Ovaj posljednji najvjero-
vatnije je potomak hadži Isa-efendije koji je nešto prije 1602. godine podigao džamiju
oko koje se formirala hadži Isaova mahala, u narodu poznata pod imenom Dugi sokak
(Vidjeti: Alija Bejtić, Ulice i trgovi Sarajeva, Sarajevo, 1973, str. 191–192).
13 U originalu na turskom jeziku stoji “dvanaest tovara i devedeset šest hiljada akči” (‫ﺍﻭﻥ‬
‫)ﺍﻳﻜﻲ ﻳﻮﻙ ﻁﻘﺴﺎﻥ ﺍﻟﺘﻲ ﺑﻴﻚ ﺍﻗﭽﻪ‬. Budući da jedan tovar odgovara iznosu od 100.000 akči
(Vidjeti: Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela I, str. 20), mi smo radi boljeg pregleda
12 tovara pisali brojem 1.200.000. Koliko je to bio velik iznos najbolje se može vidjeti
poređenjem s gotovinom vakufa iz kojih su se izdržavale druge džamije u Sarajevu. Oni
su se po popisu iz 1604. godine kretali, najčešće od nekoliko desetaka hiljada do najviše
190.000 akči, koliki je bio gotovinski vakuf Ali-pašine džamije (Vidjeti: Opširni popis
Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, obradio: Adem Handžić, Sarajevo, 2000,
str. 13–90). Svakako treba imati na umu da je akča u međuvremenu devalvirala, tako da
je 1108/1696. godine novi kovani dukat (cedid ešrefi altin) imao prometnu vrijednost
300 akči ili 100 para ili 2,5 groša, prema kojima se u tri kategorije – 10 groša za bogate,
5 groša za srednje bogate i 2,5 groša za siromašne – naplaćivala džizja (Vidjeti: Hamid
Hadžibegić, “Džizja ili harač”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih
naroda pod turskom vladavinom, III–IV, Sarajevo, 1953, str. 96).
112 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 112 11.1.2013 10:00:36

efendiji, u skladu sa šerijatski valjanim propisima, izda odgovarajući hudžet14,

na osnovu kojega bi on iz viška oplođene vakufske gotovine, službenicima
vakufa, mimo strogo određenih odredbi vakifa, mogao povećati plaće. Raz-
matrajući njihovu molbu, sudija je dozvolio muteveliji vakufa Hasan-efendiji
da iz viška vakufske gotovine u iznosu od 360.878 akči, kao dnevne plaće,
isplaćuje kako slijedi: imamu džamije 4 akče, muallimu koji u mektebu podu-
čava djecu 5 akči, učaču Yāsīna 15 akči, za šejhovsku službu u džamiji šejhu
Husein-efendiji 3 akče, muteveliji vakufa Hasan-efendiji 40 akči (15 + 25),
naziru vakufa šejhu Sejjid Abdulfettah-efendiji 20 akči (15 + 5), drugom nazi-
ru vakufa šejhu Mahmud-efendiji 9 akči (5 + 4), vakufskom pisaru Mehmedu
Čelebiji 11 akči (6 + 5), ubiraču vakufskih prihoda Sulejmanu Čelebiji 14
akči (4 + 10), vaizu i muderrisu u džamiji Mehmed-efendiji 14 akči (4 + 10),
mujezinu džamije Mahmudu Čelebiji 7 akči (2 + 5), hatibu džamije i ser-
mahfilu Hasanu Halifi 6 akči (2 + 4), učaču Iḫlāṣa Mir-Muhamed-efendiji 7
akči (2 + 5), drugom učaču Iḫlāṣa Ibrahim-efendiji 5 akči (2 + 3), pomoćniku
muallima Mustafi Halifi15 7 akči (4 + 3), za javna predavanja (ders-i ‘āmm)
Husein-efendiji 2 akče, podvorniku čistaču Osmanu, sinu Rizvanovu16, 4 akče
(1 + 3), trojici učača zikra po 4 akče (1 + 3), trideseterici džuzhana po 3 akče
(1 + 2), četrnaesterici musebbiha po 1 akču i mahalskom predstavniku 3 akče.
Iako se iz navedenog dokumenta ne vidi kada je hadži Hasan Meddibesa-
rević podigao svoju džamiju i muallimhanu u Sarajevu i u gotovini za njihovo
izdržavanje uvakufio 1.296.000 akči, na osnovu analize podataka koje nam
ovaj dokument pruža, sa sigurnošću se može utvrditi da je vakuf morao biti
registriran najmanje trideset godina ranije, tj. prije 1658. godine. Poznato je,
naime, da su vakifi redovno u svojim vakufnamama uvjetovali da se glavnica
gotovine ne troši na plaće službenika, nego da se daje pod interes (murabehu)
i da se od te dobiti isplaćuju plaće i podmiruju drugi troškovi za održavanje
vakufa. Na osnovu jednog drugog dokumenta, o kojem će kasnije biti više
riječi, pouzdano se zna da je hadži Hasan Meddibesarević u svojoj vakufna-
14 Hudžet je sudska odluka, presuda, zvanična potvrda i pismena isprava koju je izdavao
kadija (Vidjeti: Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku,
Izdavačko preduzeće Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 335).
15 Mustafa Halifa imao je kćerku Fatimu koja je bila udata za Mustafa-bega Pehlivanovića
(Pehlivan-zade) iz sela Velešića kod Sarajeva koji je otišao u Istanbul i tamo pred
Sinan-čaušom, sinom Mehmedovim iz Havadže Kemaluddinove mahale (Ćemaluše),
i Mehmedom, sinom Alijinim iz Hitri (Sulejmanove) mahale (Begovca), izjavio da
zauvijek pušta svoju ženu Fatimu. Pet godina poslije toga ona je na sud poslala svoga
opunomoćenika (vekila) Hasana, sina Mustafina, koji je uz svjedočenje navedenih svje-
doka 12. rebiul-ahira 1118/24. jula 1706. godine isposlovao hudžet o njezinu razvodu od
spomenutog Mustafa-bega Pehlivanovića.
16 Izgleda da je ovaj Osman bio brat Hasana, sina Rizvanova, mutevelije vakufa hadži
Hasana Meddibesarevića.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 113
anali 12.indb 113 11.1.2013 10:00:36

Haso Popara
mi odredio da se pozajmice iz njegova gotovinskog vakufa, uz čvrst zalog i

pouzdane jamce, daju uz interes od 10% godišnje. Pod pretpostavkom da je
cijela glavnica od 1.296.000 akči stalno bila data na pozajmice s interesom
od 10%, po osnovu interesa mogla se ostvariti godišnja dobit od 129.600
akči. Od ovoga iznosa trebalo je isplatiti plaće koje su, prema navedenim
podacima, iznosile 292 akče dnevno, odnosno 105.120 akči godišnje. Da bi s
ostatkom dobiti od 24.580 akči godišnje, glavnica od 1.296.000 akči porasla
na 2.204.843 akče, trebalo je proći najmanje trideset godina.
Također, može se pretpostaviti da su iz ovog novčanog vakufa podmi-
rivani i neki drugi troškovi za održavanje džamije i muallimhane, rasvjetu,
ogrijev i slično. Oni se u dokumentu ne spominju zato što je od suda tražena
saglasnost samo za povećenje plaća službenicima vakufa, a ne i troškova za
održavanje džamije i muallimhane.
U drugom dokumentu, hudžetu Sarajevskog šerijatskog suda od 29. safera
1107/9. oktobra 1695. godine17 navodi se da je mutevelija vakufa umrloga
dobrotvora hadži Hasana Meddibesarevića iz Sarajeva muderris Sulejman-
efendija, sin Isa-efendijin, na Sarajevskom šerijatskom sudu podnio tužbu
protiv Mihe, sina Mihajlova18, iz Franačke mahale (Latinluka)19, kojemu je
prije nekog vremena iz vakufske glavnice u gotovu novcu posudio 13.000
akči i to po odredbi vakifa uz 10% godišnje interesa i koji poslije tri godine
izbjegava vratiti dug od 13.000 akči na ime glavnice i 3.900 akči na ime
interesa. U hudžetu se dalje navodi da je Miha, sin Mihajlov, tokom rasprave
na sudu zanijekao dug i da je mutevelija Sulejman-efendija, kao slobodne
ljude i pouzdane svjedoke, doveo Mehmeda Čelebiju, sina Mustafe Čelebi-
je, i Osmana Čelebiju, sina Rizvanova20, koji su potvrdili istinitost njegovih
navoda, te je na osnovu njihova svjedočenja sudija izdao presudu da Miha,
sin Mihajlov, vakufu plati 16.900 akči; 13.000 akči na ime glavnice i 3.900
akči na ime interesa.
17 Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, IV, str. 207 u rukopisu br. R–7304 u Gazi Husrev-
begovoj biblioteci.
18 Iz ovoga se vidi da su se vakufskim sredstvima mogli koristiti i nemuslimani. Novčani
vakufi, kao što je ovaj, bili su najpogodniji put da izbjeglice iz Ugarske i Panonije, koje su
u Sarajevo počele doseljavati 1686. godine, nakon što su Turci izgubili Budim i Ugarsku,
dođu do gotovinskih sredstava za pokretanje trgovačkih poslova i zanatskih obrta. Oko
navedene godine u Sarajevo su se doselile cijele porodice muslimana Madžarevića,
Hiroša, Janjoša, Kološa i Požegija, pravoslavnih Budimlića i Jevreja Aškenaza.
19 Franačka mahala u narodu je poznata i pod imenom Latinluk. U njoj su u turskom periodu
stanovali najprije dubrovački trgovci i katolici, a kasnije pretežno pravoslavni. (Vidjeti:
Alija Bejtić, Ulice i trgovi Sarajeva, Sarajevo, 1973, str. 327)
20 Iz prvog dokumenta vidi se da je 1099/1688. godine Mehmed Čelebi, sin Mustafe
Čelebije, bio pisar hadži Hasanova vakufa, a Osman (Čelebi), sin Rizvanov, čistač pod-
vornik (kajjim) u hadži Hasanovoj džamiji.
114 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 114 11.1.2013 10:00:37

Iako u ovom dokumentu nema ništa što bi se moglo odnositi na Bakrba-

binu džamiju na Atmejdanu, Kemura ga u svome radu o Bakrbabinoj džamiji
navodi kao ključni dokaz da je hadži Mehmed Meddibesarević za nju uvaku-
fio nekoliko hiljada akči gotova novca. Analizom dokumenta može se utvr-
diti da je Kemura, greškom, izostavio riječ “umrlog” (merhum) koja stoji uz
vakifovo ime, a ime vakifa hadži Hasana Meddibesarevića zamijenio imenom
njegova sina hadži Mehmeda Meddibesarevića, ne znajući da je i ovaj, kako
ćemo kasnije vidjeti, već odavno bio među umrlima.
U trećem dokumentu, hudžetu Sarajevskog suda od 16. safera 1116/21.
maja 1704. godine21 navodi se da je ponos muderrisa Sulejman-efendija, sin
Isa-efendijin, mutevelija vakufa umrloga dobrotvora hadži Hasana Meddibe-
sarevića u Sarajevu došao na časni šerijatski sud i u prisustvu pekara Mehme-
da, sina Mustafina, izjavio da su dva dućana koja je spomenuti vakif u Šejh
Ferruhovoj mahali22 u Sarajevu bio uvakufio, prilikom provale nevjernika
u velikom požaru izgorjela, da lokacije stoje u ruševinama neiskorištene te
da bi najbolje i najkorisnije po vakuf bilo da se, pošto se ljudi ne javljaju na
javnu dražbu, uz šerijatsku dozvolu izdaju pod dvostruki zakup idžaretejn
spomenutom pekaru Mehmedu, tako što bi ovaj na ime idžare muadždžele
platio odmah 11.500 akči i godišnje po 360 akči na ime idžare muedždžele.23
21 Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, V, str. 108 u rukopisu br. R–7305 u Gazi Husrev-
begovoj biblioteci (Prilog 2).
22 Šejh Ferruhova mahala formirala se početkom 16. stoljeća oko džamije koju je sagradio
neki šejh Ferruh iznad Kovača u predjelu koji se i danas zove Abdesthana, po maloj
kućici s tekućom vodom koja je dotjecala iz posebnog rukavca potoka Mošćanice, a koji
je tuda proveo bosanski sandžakbeg Skender-paša na prijelazu 15. u 16. stoljeće. Defter
iz 1516. godine u njoj bilježi 70 kuća, 13 neoženjenih i jednu udovičku kuću. Ko je bio
ovaj šejh Ferruh nije poznato. Činjenica da je za službenike ove džamije uvakufio jednu
mezru u nahiji Višegrad Dobrun sam sultan Selim pokazuje da je bio neka istaknuta lič-
nost. Kasnije je šejh Ferruh tražio da se umjesto ove mezre uvakufi selo Striževo u okolici
Visokog, što mu je sultan i odobrio (Vidjeti opširnije: Alija Bejtić, Ulice i trgovi Sarajeva,
Sarajevo, 1973, str. 77, i Behija Zlatar, Gazi Husrev-beg, Sarajevo, 2010, str. 175–176).
23 S obzirom na to da su gotovo svi vakufski objekti u Sarajevu u provali Eugena Savojskog
1697. godine srušeni i izgorjeli, a njihova pokretna imovina opljačkana, vakuf ih nije
mogao obnoviti iz svojih sredstava. Isto tako, mnoge novčane pozajmice iz vakufske
imovine propale su jer ih dužnici kojima su propali dućani, roba i obrtna sredstva, nisu
mogli vratiti. Otuda iz ovog perioda i potječe tako mnogo sudskih hudžeta o stečaju
trgovaca i zanatlija. U nemogućnosti da zbog nedostatka gotovinskih sredstava obnove
vakufske objekte, mutevelije su često pribjegavale izdavanju zemljišta u dvostruki zakup
(idžaretejn). Taj se zakup sastojao u tome da zakupac vakufu unaprijed isplati veću
količinu novca (idžare muadždžele), uz obavezu da vakufu mjesečno ili godišnje plaća
još i simboličnu kiriju za iznajmljeno zemljište (idžare muedždžele). Ova vrsta izdavanja
vakufskog zemljišta u dvostruki zakup (idžaretejn) zasnivala se na šerijatskim propisima
prema kojima se vakufsko zemljište ni u kojem slučaju ne može otuđiti. Zakupac je imao
pravo sa zemljištem raspolagati kako on hoće. Na takvom zemljištu on je mogao podići
ANALI GHB 2012; 41 (33) 115
anali 12.indb 115 11.1.2013 10:00:37

Haso Popara
U dokumentu se dalje navodi da su, nakon što je muteveliji vakufa u potpu-

nosti isplatio iznos od 11.500 akči24 na ime idžare muadždžele i obavezao
se da će redovno plaćati godišnju zakupninu idžaru muedždželu, Mehmedu
predane lokacije na slobodno raspolaganje objektima koje će podići, te da je
to zavedeno u sidžil.
Iz ovog dokumenta vidi se da je, osim novčanog vakufa od 1.296.000
akči, hadži Hasan Meddibesarević25 uvakufio i neke nekretnine. Jesu li to bila
objekt koji je bio u njegovu vlasništvu, ali je zemljište na kojem je objekt podignut i
dalje bilo vlasništvo vakufa. Objekt je mogao prelaziti na njegove direktne potomke,
a uz prethodnu saglasnost mutevelije vakufa, mogao ga je i prodati, s tim što je novi
vlasnik objekta bio dužan u korist vakufa nastaviti plaćati idžaru muedždželu. U slučaju
izumiranja direktnih zakupčevih potomaka, i zemljište i objekt su, u skladu sa šerijatskim
propisima, ponovo dolazili u puno vlasništvo vakufa.
24 Iz dokumenta se ne vidi u koje je svrhe mutevelija vakufa Sulejman-efendija utrošio
sredstva dobijena na ime idžare muadždžele za iznajmljivanje zemljišta na kojima su
se nalazili spomenuti dućani u Šejh Ferruhovoj mahali. Može se pretpostaviti da su mu
ta sredstva bila neophodna za obnavljanje vakifove džamije i muallimhane u Küčük
Katibovoj mahali (Nadmlinima), koju, kako ćemo kasnije vidjeti, nije uspio obnoviti
sve do 1707. godine. Iz činjenice da je ovaj vakuf 1688. godine raspolagao gotovinom
od 2.204.843 akči, od kojih je iznos od 1.657.878 akči, uz čvst zalog i sigurne jamce,
bio kod povjerilaca, da je te godine iz viška vakufske dobiti od 360.878 akči tražena i
dobijena saglasnost od suda da se službenicima vakufa, mimo odredbi vakifa, povećaju
plaće i da ni deset godina poslije stradanja džamije u požaru iz 1697. godine, mutevelija
Sulejman-efendija iz vakufskih sredstava nije uspio završiti obnovu džamije, najbolje se
vidi koliko je ogromnu štetu pretrpio ovaj vakuf. Ništa bolja situacija nije bila ni s dru-
gim vakufima. U požaru 1697. godine izgorjeli su i svi dućani, hanovi i drugi vakufski
objekti oko Gazi Husrev-begove džamije i medrese. Iz više sudskih dokumenata vidi se
da ih Gazi Husrev-begov vakuf nije mogao obnoviti. Iz prijepisa jednog hudžeta sarajev-
skog kadije Ahmeda Lagiri-zadea od 24. džumadel-ahira 1121/31. augusta 1709. godine
(Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, V, str. 174–175) vidi se da je mutevelija Gazi
Husrev-begova vakufa Osman-aga izdao pod dvostruki zakup idžaretejn dvije lokacije
vakufskog zemljišta dimenzija 23 x 7 i 15 x 9 aršina ukupne površine 296 aršina2 Salihu
Ćurčiću koji je za njih na ime idžare muadždžele platio 70 groša i obavezao se da će na
ime zakupnine godišnje plačati 360 akči idžare muedždžele. On je na njima sagradio
han prije 29. augusta 1726. godine, kada je od istog vakufa zakupio još dvije lokacije i
platio 50 esedi groša na ime idžare muadždžele s obavezom da će mjesečno plaćati još 20
akči na ime idžare muedždžele. Prometna vrijednost 1 esedi groša tada je bila 240 akči.
Iz jednog ugovora koji je mutevelija Gazi Husrev-begova vakufa Mehmed-efendija 1.
muharrema 1139/29. augusta 1726. godine sklopio s braćom Mehmed-agom i Ahmed-
bašom vidi se da im je pod dvostruki zakup izdao zemljište površine 345 aršina (23x15)
pored sahat-kule na mjestu današnje imaretske zgrade (Vidjeti opširnije: Spomenica Gazi
Husrev-begove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932, str. 129, i Hamdija Kreševljaković,
Izabrana djela, III, Sarajevo, 1991, str. 320 i 325).
25 Ovaj hadži Hasan Meddibesarević ne smije se poistovjećivati s jednim drugim hadži
Hasanom iz Šejh Ferruhove mahale koji je 1. muharrema 1088/6. marta 1677. godine
u razne svrhe uvakufio 800.000, a ne 100.000 akči, kako stoji u prijevodu Abdulaha
Polimca. Da se radi o dvije različite osobe najbolje se može vidjeti po tome što je hadži
116 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 116 11.1.2013 10:00:38

samo ova dva dućana u Šejh Ferruhovoj mahali, koja su izgorjela u požaru
prilikom provale Eugena Savojskog u Sarajevo 1697. godine, ili je bilo još
kakvih nekretnina: kuća, bašči, livada, šuma i sl., u nedostatku vakufname i
drugih dokumenata, može se samo nagađati. Također se ne može pouzdano
znati jesu li oba ova vakufa (u nekretninama i u gotovini) bila obuhvaćena
jednom vakufnamom ili su postojale dvije vakufname; jedna za nekretnine i
druga za gotovinu? Isto tako nameće se pitanje: ako je, kao što se iz prvog
dokumenta vidi, novčani vakuf bio namijenjen za izdržavanje službenika
vakifove džamije i muallimhane, za što su bili namijenjeni prihodi od vakufa
nekretnina? Odgovor na ovo pitanje pokušat ćemo dati u nastavku ovog rada.
Gdje se nalazila hadži Hasanova džamija?

U nedostatku vakufname koja bi odgovorila na sve dileme o tome ko je
tačno bio hadži Hasan Meddibesarević, kako je bilo ime njegovu ocu, u kojoj
je mahali stanovao, kada je tačno i pred kojim kadijom registrirao vakuf, koga
je postavio za muteveliju i druge službenike, ko su bili svjedoci registracije
vakufa, kada je i u kojoj mahali u Sarajevu podigao svoju džamiju itd., naj-
stariju i najpouzdaniju informaciju o tome gdje se nalazila džamija, pruža
spomenuti izvještaj bosanskog valije Köse Halil-paše26 iz 1112/1700. godine,
koji je poslao posebnog mubašira s bujuruldijom u Sarajevo da posredstvom
suda ispita i utvrdi tačan broj spaljenih, porušenih i oštećenih džamija koje su
austrijski nevjernici popalili i porušili. U tom izvještaju piše: “Džamija hadži
Hasanova u Küčük Katibovoj mahali. Za vrijeme provale izgorjela; obnavlja
se posredstvom mutevelije i službenika. Ima uvakufljenog novca.”27
Hasan Meddibesarević umro prije 1099/1688. godine, za razliku od drugog hadži Hasana,
sina Alijina, koji je 10. muharrema 1106/1. septembra 1694. godine izmijenio prvu
pismenu ispravu o uvakufljenju tako što je prvobitnom novčanom vakufu od 800.000
akči dodao novih 670.000 akči i neke dućane te predao na upravljanje muteveliji Kolanu
Mehmedu Havadži, koji je i pokrenuo spor proslijeđen u izvještaju Visokoj porti u kojem
na početku stoji:
‫ﺩﺭ ﺩﻭﻟﺖ ﻣﻜﻴﻨﻪ ﻣﻌﺮﻭﺽ ﺩﺍﻋﻲ ﻛﻤﺴﻨﻪ ﺑﻮﺩﺭﻛﻪ ﻣﺪﻳﻨﻪء ﺳﺮﺍﻳﺪﻩ ﺷﻴﺦ ﻓﺮّ ﺥ ﻣﺤﻠّﻪ ﺳﻲ ﺳﺎﻛﻨﻠﺮﻧﺪﻥ ﺍﻟﺤﺎﺝ ﺣﺴﻦ ﺑﻦ ﻋﻠﻲ‬
‫ﻧﺎﻡ ﻛﻤﺴﻨﻪ ﺳﻨﺔ ﺛﻤﺎﻥ ﻭﺛﻤﺎﻧﻴﻦ ﻭﺃﻟﻒ ﻣﺎﻩ ﻣﺤﺮّ ﻡ ﺍﻟﺤﺮﺍﻡ ﻏﺮّ ﻩ ﺳﻨﺪﻩ ﻛﻨﺪﻭ ﻣﺎﻝ ﻣﻜﺴﻮﺑﻨﺪﻥ ﺳﻜﺰ ﻛﺮّ ﻩ ﻳﻮﺯ ﺑﻴﯔ ﺍﻗﭽﻪ ﺋﻲ‬
‫ﺑﺮ ﻭﻗﻒ ﺻﺤﻴﺢ ﺍﻳﻠﻪ ﻭﻗﻒ ﻭﺣﺒﺲ ﻭﺗﺴﻠﻴﻢ ﺇﻟﻰ ﺍﻟﻤﺘﻮﻟّﻲ ﺍﻳﺪﻭﭗ ﻛﻪ ﻋﺰﻝ ﻭﻧﺼﺐ ﻭﺗﻐﻴﻴﺮ ﻭﺗﺤﻮﻳﻞ ﻭﺗﻜﺜﻴﺮ ﻭﺗﻨﺠﻴﺰ ﻳﺪﻧﺪﻩ‬
ّ ‫ﺍﻭﻻﻥ ﻛﺘﺎﺏ ﻭﻗﻒ ﻣﺰﺑﻮﺭﺩﻩ ﻣﺴﻄﻮﺭ ﻭﻣﻘﻴّﺪ ﺍﻭﻟﻮﺏ ﻭﻣﺒﻠﻎ ﻣﺰﺑﻮﺭﺩﻥ ﺑﺮ ﻣﻘﺪﺍﺭﻱ ﺫﻣﻢ ﻣﺘﻔﺮّ ﻗﻪ ﺩﻩ ﺗﻠﻒ ﺍﻭﻟﻤﻐﻠﻪ ﺳﻨﻪ‬
‫ﺳﺖ‬
‫ﻭﻣﺎﺋﻪ ﻭﺃﻟﻒ ﻣﺎﻩ ﻣﺤﺮّ ﻡ ﺍﻟﺤﺮﺍﻣﯔ ﻳﻮﻡ ﻋﺎﺷﺮﻧﺪﻩ ﻛﺘﺎﺏ ﻭﻗﻒ ﻣﺰﺑﻮﺭﻱ ﺗﺒﺪﻳﻞ ﻭﺗﻐﻴﻴﺮ ﻭﻧﻘﻮﺩﺩﻥ ﺍﻟﺘﻲ ﻛﺮّ ﻩ ﻳﻮﺯ ﺑﻴﯔ ﻳﺘﻤﺶ‬
‫ﺩﻛﺎﻛﻴﻦ ﺩﺧﻲ ﻭﻗﻒ ﺻﺤﻴﺢ ﻣﺆﺑّﺪ ﻭﺣﺒﺲ ﺻﺮﻳﺢ ﻣﺨﻠّﺪ ﺍﻳﻠﻪ ﻭﻗﻒ ﻭﺣﺒﺲ ﻭﻣﺘﻮﻟّﻲ ﺍﺷﺒﻮ‬ ّ ‫ﺑﻴﯔ ﺍﻗﭽﻪ ﺍﻳﻠﻪ ﻋﻘﺎﺭﺍﺗﻨﺪﻥ ﺑﻌﺾ‬
...‫ﺭﺍﻓﻊ ﺭﻓﻌﻪء ﻧﺰﺍﻋﺖ ﻗﻮﻻﻥ ﻣﺤﻤﺪ ﺧﻮﺍﺟﻪ ﻳﺪﻳﻨﻪ ﺗﺴﻠﻴﻢ‬
26 Köse Halil-paša bio je valija u Bosni od džumadel-ulaa 1110/1698. do redžeba 1114/1702.
godine.
27 Vidjeti: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, 1 (u daljem tekstu:
Muvekkit...), str. 434, i Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, V, str. 48 u rukopisu br. R–7305 u
Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 117
anali 12.indb 117 11.1.2013 10:00:38

Haso Popara
Poznato je da se ova mahala formirala oko džamije koju je prije 1528.

godine podigao neki Küčük Jazidži ili Küčük Katib. Činjenica da je prije
1658. godine u istoj mahali hadži Hasan Meddibesarević podigao svoju
džamiju i muallimhanu i za njihovo izdržavanje ostavio ogroman novčani
vakuf upućuje na to da je Küčük Katibova džamija bila prethodno do temelja
srušena ili izgorjela. Jer, da je kojim slučajem hadži Hasan Meddibesarević
u istoj mahali podigao drugu džamiju, oko nje bi se formirala druga mahala
i izdvojila iz Küčük Katibove mahale, a takve mahale nema. Isto tako, da je
vakif hadži Hasan Meddibesarević Küčük Katibovu džamiju samo obnovio,
u spomenutom hudžetu sarajevskog suda od 1. džumadel-uhraa 1099/3.
aprila 1688. godine ne bi stajalo “u časnoj džamiji koju je spomenuti vakif
podigao” (‫ )ﻭﺍﻗﻒ ﻣﺰﺑﻮﺭڭ ﺑﻨﺎ ﺍﻳﻠﺪﻳﻜﻲ ﺟﺎﻣﻊ ﺷﺮﻳﻔﺪﻩ‬nego “u časnoj džamiji koju je
spomenuti vakif obnovio” (‫)ﻭﺍﻗﻒ ﻣﺰﺑﻮﺭڭ ﺗﻌﻤﻴﺮ ﺍﻳﻠﺪﻳﻜﻲ ﺟﺎﻣﻊ ﺷﺮﻳﻔﺪﻩ‬. Izgleda da se
hadži Hasanova džamija podignuta na mjestu stare Küčük Katibove džamije
u narodu, pa i u službenim dokumentima, dvojako nazivala, nekad kao hadži
Hasanova džamija, a nekad Küčük Katibova džamija. Svakako, tome je dopri-
nijela činjenica da se naziv Küčük Katibove mahale nije mijenjao, tako da je
zbunjujuće mogao zvučati naziv hadži Hasanova džamija u Küčük Katibovoj
mahali.
Dokaz za ovo jeste činjenica da se svega sedam godina poslije Köse Halil-
pašina izvještaja, u kojem se džamija naziva hadži Hasanovom, u zvaničnom
sudskom hudžetu o uviđaju s lica mjesta, džamija sada naziva Küčük Kati-
bovom džamijom, a mutevelija hadži Hasanova vakufa, Sulejman-efendija,
sin Isa-efendijin, mutevelijom Küčük Katibove džamije. Iz ovog dokumenta
iz druge dekade muharrema 1119/14–23. aprila 1707. godine28 vidi se da je
sarajevski kadija Mula Mehmed Emin-efendija lično izašao na lice mjesta,
sačinio zapisnik o Küčük Katibovoj džamiji i izdao odgovarajući hudžet u
kojem se kaže:
“Ovaj Bogu ponizni siromah je, u ime Allaha, na molbu izašao na lice
mjesta časne Küčük Katibove džamije i sa niže spomenutim muslimanima
održao raspravu tokom koje je podnosilac zahtjeva imam spomenute džamije
Mehmed Čelebi, sin derviš Mustafe, u prisustvu mutevelije spomunute dža-
mije Sulejman-efendije, sina Isa-efendije, izjavio: ‘Tokom provale nevjernika
spomenuta džamija je u požaru potpuno izgorjela. Spomenuti mutevelija
Sulejman-efendija ju je ispred vakufa počeo obnavljati, ali nije završio. Tra-
‫)ﺟﺎﻣﻊ ﺍﻟﺤﺎﺝ ﺣﺴﻦ ﺩﺭ ﻣﺤﻠّﻪء ﻛﻮﭼﻚ ﻛﺎﺗﺐ ﺍﺳﺘﻴﻼء ﻛﻔﺮﻩ ﺩﻩ ﻣﺤﺘﺮﻕ ﺍﻭﻟﻮﺏ ﻣﺘﻮﻟّﻲ ﻭﻣﺮﺗﺰﻗﻪ ﺳﻲ ﻣﻌﺮﻓﺘﻴﻠﻪ ﺑﻨﺎﺳﻲ‬
(‫ﺷﺮﻭﻉ ﺍﻭﻟﻨﻤﺸﺪﺭ ﻭﻗﻒ ﻧﻘﻮﺩﺭﺭ‬
begovoj biblioteci. Iz ovog dokumenta vidi se da ni deset godina nakon spaljivanja
Sarajeva obnoviteljski radovi na džamijama nisu bili završeni.
118 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 118 11.1.2013 10:00:39

žim da se napravi procjena nezavršenih radova.’ Mimar po imenu Luka29 i

drugi stručnjaci procijenili su da je za završetak džamije potrebno još: 3.000
akči za nabavku 3.000 oka kreča, 1.000 akči za nabavku 300 oka stabljika
lana, 3.200 akči za nabavku 6 prozora, 2.000 akči za nabavku 400 tavanskih
tahti, 500 akči za nabavku 400 eksera, 1.000 akči za krečenje, 300 akči za
nabavku parmaka, 2.150 akči za nabavku 14 hasura, 300 akči za nabavku
kandilja, 750 akči za nabavku 150 tahti i 500 akči za 400 eksera za ogra-
du harema, završetak kape munare i druge sitnije stvari, što ukupno iznosi
22.720 akči. Složivši se svi jednoglasno da se ni za jednu akču manje nedosta-
juće stvari na spomenutoj džamiji ne mogu završiti, spomenutom muteveliji
Sulejman-efendiji je naloženo da ispred vakufa osigura spomenuti iznos od
22.720 akči, što je i zavedeno (u sidžil).”30
III Vakuf hadži Mehmeda Meddibesarevića

Iz jednog hudžeta sarajevskog kadije od 21. ševvala 1095/2. oktobra
1684. godine31 vidi se da je u Sarajevu postojao i vakuf hadži Hasanova sina
hadži Mehmeda Meddibesarevića. S obzirom na to da ni njegova vakufna-
ma do sada nije pronađena, a možda ni sačuvana, ne može se sa sigurnošću
utvrditi ni kada je vakuf registrirao, ni šta je sve uvakufio, ni u koje je svrhe
namijenio prihode od vakufa. S obzirom na to da je živio u Sarajevu, možemo
pretpostaviti da je i svoj vakuf registrirao na Sarajevskom šerijatskom sudu.
Iz spomenutog hudžeta vidi se da je mutevelija vakufa dobrotvora hadži
Mehmeda Meddibesarevića u Sarajevu neki hadži Mahmud32 na Sarajevskom
šerijatskom sudu podnio tužbu protiv stanovnika džemata Kijeva (od kojih
je šesnaesterici naveo imena): imama Abdulkerima Havadže, Halila, sina
Hasanova, Zakira, sina Dervišova, Abdulmumina, sina Balijeva, Redžepa,
29 Sudeći po sudskim dokumentima, najpoznatiji arhitekti (mimari), koji su radili na

obnovi džamija i drugih porušenih i spaljenih objekata u Sarajevu, bili su: Luka, sin
Vukojev; Radojica, sin Jovanov; Teodosije, sin Ivanov; Luka, sin Vukov; Mihajlo, sin
Stojanov; Janko; Stojan, sin Martinov; Mehmed, sin Abdulahov; Jeremije, sin Ivanov;
Ismail, sin Osmanov; Andrija, sin Jovanov; Marko, sin Mihov; Savo, sin Ivanov; Džafer;
Durak Spahija, sin Abdulahov; Hasan, sin Abdulahov; Šaban, sin Hasanov; Sefer, sin
Abdulahov; i Ibrahim, sin Osmanov.
30 Izgleda da su u prijepisu ovog dokumenta neke stavke ili preskočene ili pogrešno pre-
pisane jer zbir svih pozicija iznosi 14.500 akči, a u dokumentu stoji da je ukupan iznos
22.720 akči.
31 Vidjeti: Enveri Kadić, Tarih-i Enveri, IV, str. 19 u rukopisu br. R–7304 u Gazi Husrev-
begovoj biblioteci (Prilog 3).
32 U nama poznatim sudskim dokumentima iz ovog vremena spominju se trojica hadži
Mahmuda. Budući da se u spomenutom hudžetu ne navodi ime hadži Mahmudova oca
niti mahala u kojoj je stanovao, nismo mogli utvrditi o kojem je od ove trojice hadži
Mahmuda riječ.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 119
anali 12.indb 119 11.1.2013 10:00:39

Haso Popara
sina Omerova, Mustafe, sina Husamova, Alije, sina Gazanferova, Omera, sina
Sulejmanova, Mustafe, sina Hasanova, Derviša, sina Huseinova, Sulejmana,
sina Hasanova, Šabana, sina Osmanova, Derviša, sina Ibrahimova, Mehmeda,
sina Mustafina, Huseina, sina Osmanova, Hasana, sina Mahmudova i dru-
gih i u njihovu prisustvu izjavio da je bivši mutevelija spomenutog vakufa
Đumišić (Sim-zade) Mehmed-efendija33 iz vakufskih sredstava 60.000 akči u
gotovini pozajmio Omer-begu Sinanbegoviću iz kasabe Čajniče u Hercego-
vačkom sandžaku, koji je u međuvremenu umro, ne vrativši spomenuti dug. U
hudžetu se dalje navodi da je mutevelija hadži Mahmud rekao da su, prilikom
uzimanja pozajmice, za njezino vraćanje jamčili spomenuti i drugi mještani
sela Kijevo, te da je zatražio da oni, kao jamci, sada vrate dug. Kada su ovi
to zanijekali, tvrdeći da o tome ništa ne znaju, od tužitelja je zatraženo da za
svoju tvrdnju pribavi dokaz, na što je on izjavio da drugog dokaza nema. U
hudžetu se dalje navodi da je od spomenutih stanovnika sela Kijeva zatraženo
da se zakunu, što su oni odbili, tražeći da se mutevelija hadži Mahmud zakune
Uzvišenim Allahom da umrli Omer-beg nije vratio dug, što je ovaj i učinio,
na osnovu čega je presuđeno da ovi vrate dug od 60.000 akči.
Kao što se vidi, ni u ovome dokumentu nema ništa što bi se moglo odno-
siti na Bakrbabinu džamiju na Atmejdanu. Uprkos tome, Kemura ovaj doku-
ment navodi kao dokaz da je ovu džamiju, koja je bila u ruševnom stanju,
obnovio hadži Mehmed Meddibesarević još i prije prodora Eugena Savojskog
u Sarajevo 1697. godine, te da je, nakon što su je mještani ponovo obnovili,
poslije stradanja u požaru 1697. godine, za nju uvakufio nekoliko hiljada akči
gotova novca. Osim ovim dokumentom, Kemura svoju tvrdnju potkrepljuje i
spomenutim Köse Halil-pašinim izvještajem iz 1112/1700. godine. Analizom
ovih dvaju dokumenata može se pouzdano utvrditi da nijedna od ovih Kemu-
rinih tvrdnji nije tačna.
U spomenutom Köse Halil-pašinu izvještaju doslovno stoji: “Nova dža-
mija u mahali Bakrbaba; za vrijeme provale nevjernika izgorjela; sada je
srušena”(‫ﺟﺎﻣﻊ ﺟﺪﻳﺪ ﺩﺭ ﻣﺤﻠّﻪء ﺑﺎﻗﺮ ﺑﺎﺑﺎ ﺍﺳﺘﻴﻼء ﻛﻔﺮﻩ ﺩﻩ ﻣﺤﺘﺮﻕ ﺍﻭﻟﻮﺏ ﺣﺎﻻ ﺧﺮﺍﺑﺪﺭ‬34).35
33 Sim-zade (Đumišić) Mehmed-efendija otac je Abdulkerim-efendije (Sim-zade) Đumišića,

uglednog sarajevskog ajana i sitte kadije koji je uvasijetio jednu trećinu svoga imetka
(3.000 groša) u dobrotvorne svrhe i odredio da se od toga iznosa kupi zemljište i sagra-
di medresa u Sarajevu koja će nositi njegovo ime. Prema Muvekkitu (Vidjeti: Povijest
Bosne I, str. 448), Sim-zade Mehmed-efendija postavljen je za sarajevskog kadiju 23.
džumadel-ulaa 1118/2. septembra 1706. godine. U jednom dokumentu iz treće dekade
safera 1104/1–9. novembra 1692. godine nalazimo ga na čekanju za postavljenje, nakon
što je istekao njegov mandat u kadiluku Vlasenica (‫ﻭﺑﺮﭼﻪ ﻗﻀﺎﺳﻨﺪﻥ ﻣﻨﻔﺼﻞ ﻓﺨﺮ ﺍﻟﻘﻀﺎﺓ ﺍﻟﻜﺮﺍﻡ ﺳﻴﻢ‬
‫)ﺯﺍﺩﻩ ﻣﺤﻤﺪ ﺃﻓﻨﺪﻱ‬.
34 Muvekkit, nav. dj., str. 435.
begovoj biblioteci.
120 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 120 11.1.2013 10:00:39

Dakle, iz Köse Halil-pašina izvještaja vidi se da je Bakrbabina džamija

bila obnovljena prije 1697. godine. Kemura na osnovu spomenutog hudžeta
od 21. ševvala 1095/2. oktobra 1684. godine tvrdi da ju je obnovio hadži
Mehmed Meddibesarević. To nije tačno, jer se u hudžetu, kao što se vidi,
govori o sasvim nečemu drugom. Iz hudžeta se ne vidi ni da je hadži Mehmed
Meddibesarević za Bakrbabinu džamiju uvakufio nekoliko hiljada akči goto-
va novca, nakon što su je poslije stradanja u požaru 1697. godine obnovili
“stanovnici mahalski”. Ovdje se, logično, nameće pitanje kako se iz hudžeta
koji je sarajevski kadija izdao 21. ševvala 1095/2. oktobra 1684. godine može
vidjeti da je hadži Mehmed Meddibesarević uvakufio nekoliko hiljada akči
gotova novca za Bakrbabinu džamiju koja je obnovljena poslije stradanja
u požaru 1697. godine?! Također treba napomenuti da je Kemura prilikom
nabrajanja imena svjedoka (mještana sela Kijevo) napravio niz previda tako
što je neka imena u originalu na turskom jeziku nabrojao, a u prijevodu izo-
stavio ili potpuno iskrivio. Tako je npr. Zakira, sina Dervišova, preimenovao
u Šaćira Derviševića, a Redžepa, sina Omerova, u Redžeba Mehmedovića.36
Ukratko, ništa što je Kemura u svome radu, na osnovu spomenutih doku-
menata, napisao o Bakrbabinoj džamiji na Atmejdanu nije tačno. Koliko je
ovaj njegov rad unio pometnje u historijat Bakrbabine džamije najbolje govo-
ri činjenica da je, pozivajući se na njega, i naš najbolji epigrafičar Mehmed
Mujezivović napisao: “Nakon što je džamija 1697. godine izgorjela, temeljito
ju je obnovio hadži Mehmed Medbesarović i ostavio kao vakuf za njeno izdr-
žavanje iznos od 13.000 akči.”37
Na osnovu jedne rasprave vođene na Šerijatskom sudu u Sarajevu u dru-
goj dekadi ševvala 1112/20–30. marta 1701. godine sa sigurnošću se može
utvrditi da hadži Mehmed Meddibesarević nije mogao obnoviti Bakrbabinu
džamiju niti za nju uvakufiti spomenutih 13.000 akči poslije njezina strada-
nja u požaru 1697. godine, jer je prije te godine umro. Budući da nam ovaj
dokument pruža još nekoliko dragocjenih podataka o hadži Mehmedu Meddi-
besareviću ukratko donosimo njegov sadržaj.
Iz dokumenta se vidi da je, prethodno pribavivši odgovarajući ferman iz
Carigrada, Safija, kćerka hadži Ibrahimova, kao jedina nasljednica ostavštine
iza umrlog joj muža hadži Mehmeda Meddibesarevića, sina hadži Hasanova,38
36 Nije dobro ni to što je svaki put riječ ibn (sin) prevodio prezimenom na ić, jer da je tako,
on bi se po svome ocu Aliji prezivao Alić, otac bi mu se po djedu Ibrahimu prezivao
Ibrahimović, djed Ibrahim po pradjedu Salihagi Salihagić, a pradjed po šukundjedu
Salihu Salihović, a nije tako jer su svi Kemure.
37 Vidjeti: Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga I –
Sarajevo, Sarajevo, 1998, str. 354.
38 Ovo je dokaz da je hadži Mehmed Meddibesarević, sin hadži Hasana Meddibesarevića,
velikog sarajevskog dobrotvora koji je prije 1658. godine podigao svoju džamiju i
ANALI GHB 2012; 41 (33) 121
anali 12.indb 121 11.1.2013 10:00:40

Haso Popara
koji je u selu Osijek u džematu Butmir39 kod Sarajeva imao tapiju40 na mirij-
sku zemlju s oranicama i voćnjacima,41 na Šerijatskom sudu u Sarajevu vodila
i dobila spor protiv uzurpatora42 njezina prava na 1/4 tapije. Iz ovoga se vidi
da hadži Mehmed Meddibesarević iza sebe nije ostavio potomaka, jer da
jeste, po šerijatskim propisima njegovoj ženi ne bi pripala 1/4 već 1/8 njegove
ostavštine.43 U daljem tekstu dokumenta doslovno piše: “Kada je prije šest
godina umro spomenuti hadži Mehmed, iza sebe nije ostavio ni djece ni oca
ni brata” (‫ﺗﺎﺭﻳﺦ ﻛﺘﺎﺑﺪﻥ ﺁﻟﺘﻲ ﺳﻨﻪ ﻣﻘ ّﺪﻡ ﻣﺬﻛﻮﺭ ﺍﻟﺤﺎﺝ ﻣﺤﻤﺪ ﻭﻓﺎﺕ ﺍﻳﻠﺪﻛﺪﻩ ﺃﻭﻻﺩﻱ ﻭﺑﺎﺑﺎ ﻭﺑﺮ ﻗﺮﻧﺪﺍﺷﻲ‬
‫)ﻗﺎﻟﻤﻴﻮﭗ‬. Prema tome, hadži Mehmed Meddibesarević umro je dvije godine
prije provale Eugena Savojskog u Sarajevo 1697. godine i nikako poslije
te godine nije mogao obnoviti džamiju niti za njezino izdržavanje uvakufiti
13.000 akči.
muallimhanu u Küčük Katibovoj mahali i za njihovo izdržavanje ostavio velik novčani

vakuf.
39 Iz ovoga se vidi da je džamija u Butmiru podignuta prije 1701. godine. Iz ovog perioda
potječe i najstariji datirani nišan u haremu džamije u Butmiru, nekog Derviša Danijala.
Izgleda da je džamija u Butmiru najstarija džamija u Sarajevskom polju, jer se za sva sela
u Sarajevskom polju: Osijek, Stup, Hrasnica, Lasica, Doglodi, Kotorac, Mladice, Toplik,
Rječica, Lužani, Dobrinja, pa čak i Svrake kod Vogošće, u dokumentima s kraja 17. i
početka 18. stoljeća, kaže da pripadaju džematu Butmir.
40 Tapija ili tapunama je isprava o zemljišnom posjedu koju je izdavao spahija domaćinima
na njegovu timaru. Ovom je ispravom domaćin seljak uvođen u posjed i stjecao pravo
pritežavanja zemlje (hakk-i tesarruf) i pravo stalnosti na zemlji (hakk-i karar) koju je
pritežavao. Ona je izdavana prilikom svakog prijenosa mirijske zemlje, osim u slučaju
zakonskog nasljeđivanja, koje se do sredine 16. stoljeća svodilo samo na direktne muške
potomke, a tada je prošireno i na njegove kćerke. Za ovu ispravu plaćala se taksa koja se
zvala resmi tapu, tapijska ili prijenosna pristojba (Vidi: Evlija Čelebi, Putopis, preveo,
uvod i komentar napisao Hazim Šabanović, Sarajevo, 1979, str. 661).
41 ً
‫ﺍﻣﺘﺜﺎﻻ ﻟﻸﻣﺮ‬ ‫ﺍﻟﺬﻛﺮڭ ﺍﺳﺘﻤﺎﻋﻴﭽﻮﻥ ﺑﻮ ﻓﻘﻴﺮﻩ ﺧﻄﺎﺑًﺎ ﻓﺮﻣﺎﻥ ﻋﺎﻟﻲ ﺻﺎﺩﺭ ﺍﻭﻟﻤﻐﻴﻦ‬ّ ‫ﻁﺮﻑ ﺳﻠﻄﻨﺖ ﻋﻠﻴّﻪ ﺩﻥ ﺩﻋﻮﻯ ﺁﺗﻲ‬
‫ﺍﻟﻌﺎﻟﻲ ﺫﻳﻞ ﺻﺤﻴﻔﻪ ﺩﻩ ﻣﺴﻄﻮﺭ ﺍﻷﺳﺎﻣﻲ ﺍﻭﻻﻥ ﻋﻠﻤﺎ ﺍﻳﻠﻪ ﻣﺠﻠﺲ ﺷﺮﻉ ﺧﻄﻴﺮ ﺍﻭﻟﻨﺪﻗﺪﻩ ﻣﺪﻳﻨﻪء ﺳﺮﺍﻯ ﻧﺎﺣﻴﻪ ﺳﻨﺪﻩ ﺗﺎﺑﻊ‬
‫ﺑﻄﻤﻴﺮ ﺟﻤﺎﻋﺘﻨﺪﻩ ﻭﺍﻗﻊ ﺍﻭﺳﻚ ﻗﺮﻳﻪ ﺳﻨﺪﻩ ﺃﻣﻼﻙ ﻭﺃﺷﺠﺎﺭ ﻭﺃﺭﺍﺿﻲ ﻣﻴﺮﻳّﻪ ﻣﺘﺼﺮّ ﻓﻠﺮﻧﺪﻥ ﺍﻳﻜﻦ ﺑﻮﻧﺪﻥ ﺃﻗﺪﻡ ﻭﻓﺎﺕ ﺍﻳﺪﻥ ﻣ ّﺪ‬
‫ﻣﺘﻮﻓﺎﻧﯔ ﺯﻭﺟﻪء ﻣﺘﺮﻭﻛﻪ ﺳﻲ ﺍﺷﺒﻮ ﺭﺍﻓﻌﺔ ﺍﻟﻜﺘﺎﺏ ﺻﻔﻴّﻪ ﺑﻨﺖ‬ ّ ‫ﺑﺼﺮ ﺯﺍﺩﻩ ﺩﻳﻤﻜﻠﻪ ﺷﻬﻴﺮ ﺍﻟﺤﺎﺝ ﻣﺤﻤﺪ ﺍﺑﻦ ﺍﻟﺤﺎﺝ ﺣﺴﻦ ﻧﺎﻡ‬
‫ ﺩﻋﻮﻯ ﻭﺗﻘﺮﻳﺮ ﻛﻼﻡ ﺍﻳﺪﻭﭗ ﺑﻮﻧﺪﻥ ﺃﻗﺪﻡ ﻣﻮﻣﻰ ﺇﻟﻴﻪ ﺯﻭﺟﻢ ﺍﻟﺤﺎﺝ‬...‫ﺍﻟﺤﺎﺝ ﺇﺑﺮﺍﻫﻴﻢ ﻧﺎﻡ ﺧﺎﺗﻮﻥ ﻣﺠﻠﺲ ﻣﻌﻘﻮﺩ ﻣﺬﻛﻮﺭﺩﻩ‬
ً ‫ﺣﺼﻪ ﺳﻲ‬
...‫ﺇﺭﺛﺎ ﺑﺎﯕﺎ ﺇﻧﺘﻘﺎﻝ‬ ّ ‫ﻣﺤﻤﺪ ﻭﻓﺎﺕ ﺍﻳﻠﺪﻛﺪﻩ ﻗﺮﻳﻪء ﻣﺰﺑﻮﺭﻩ ﺩﻩ ﻭﺍﻗﻊ ﺃﻣﻼﻙ ﻭﺃﺷﺠﺎﺭ ﺭﺑﻊ‬
42 Kao uzurpator njezina prava navodi se teskeredžija bosanskih timara Abdulkadir-
efendija, sin Mehmed-efendije. U selu Osijek 1711. godine (dakle, iste godine kada su
bosanske spahije postrojene na rijeci Prut u Moldaviji) bila su dva timara od po 43.805
akči, od kojih se jedan vodio na nekom Mehmedu, teskeredžiji bosanskih timara, a drugi
na nekom drugom Mehmedu. U selu je bila kula na tri kata i pod njom tamnica, a u
istom dvorištu i odžak. Kula je propala poslije 1918. godine (Vidi opširnije: Hamdija
Kreševljaković, Izabrana djela, II, Sarajevo, 1991, str. 483).
43 Alikvotni nasljedni dijelovi muža i žene propisani su tekstom Kur’ana: “Od onoga što vi
ostavite, četvrtina pripada ženama, ako nemate poroda; ukoliko imate poroda, onda od
onoga što ste ostavili osmina pripada ženama.” (Kur’an, al-Nisā’, 12)
122 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 122 11.1.2013 10:00:40

IV Meddibesarevića medresa u Sarajevu

Iz spomenutog Köse Halil-pašina izvještaja iz 1112/1700. godine vidi se
da je prilikom provale Eugena Savojskog u Sarajevo 1697. godine potpuno
ili djelimično izgorjelo 98 džamija i mesdžida. Ista sudbina zadesila je sve
medrese, mektebe, muallimhane, tekije i vakufe iz čijih su se prihoda izdr-
žavali. Ostavši bez sredstava za obnovu i izdržavanje, neki od ovih vjersko-
prosvjetnih i kulturnih objekata nikada više nisu obnovljeni. Do sada se znalo
da su u Sarajevu prije 1697. godine postojale: Firuz-begova, Kemal-begova,
Mehmed-begova, Malkoč Ahmedova, Ulema-pašina, Hadži Bešaretova i
Uzun hadži Mustafina medresa te buk‘a (specijalizirana medresa) Salihija
koje nikada nisu obnovljene. Zahvaljujući bilješkama jednog prepisivača u
trima rukopisima koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu
pod br. R–7027, R–2005 i R–7990, pouzdano se zna da je u Sarajevu posto-
jala i Meddibesarevića medresa.
Prema bilješci u inventarskoj knjizi, rukopis R–7027 otkupljen je 1979.
godine od Ibrahima Pehlivanovića iz Duvna. Rukopis ima ukupno 195 listo-
va na kojima su prepisana dva djela iz arapske stilistike. Na listovima 1b–5a
nalazi se glosa na uvodni dio (dībāğu) at-Taftāzānijeva komentara al-Muḫtaṣr
al-Qazwīnijeva djela Talḫīṣ al-Miftāḥ koju je napisao Sulaymān al-Ǧarbī
(umro 936/1529), a na listovima 7b–195a skraćena verzija spomenutog
at-Taftāzānijeva komentara al-Muḫtaṣr.44 Na kraju drugog djela, na listu 195a
u kolofonu stoji bilješka u kojoj se kaže da je prijepis djela između akšama i
jacije 9. džumadel-ulaa 1098/24. marta 1687. godine u Merdi Besar45 medresi
u Sarajevu završio Bogu ponizni sluga Abdulah, sin Ahmedov i unuk Zulfi-
karev iz kasabe Žepče.46
44 Vidjeti opširnije: Haso Popara – Fejnil Fajić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i
bosanskih rukopisa, svezak sedmi, London – Sarajevo, 1420/2000, kat. br. 4338, str.
124–125 (Prilog 4).
45 Iako je prepisivač naziv medrese u rukopisu br. R–7027 napisao kao Merdi Besar (‫ﻣﺪﺭﺳﻪء‬
‫)ﻣﺮﺩ ﺑﺼﺮ‬, a u rukopisu br. R–2005 Merdi Besan-zade (‫ )ﻣﺪﺭﺳﻪء ﻣﺮﺩ ﺑﺼﺎﻥ ﺯﺍﺩﻩ‬očito je da se
radi o istoj medresi. Ovaj je naziv (prezime) u svim sudskim dokumentima napisan kao
Meddi Bezar-zade (‫)ﻣﺪ ﺑﺼﺮ ﺯﺍﺩﻩ‬, tj. Meddibesarević. Tako se na kraju jednog djela u ruko-
pisu br. R–1102 (Vidjeti list 294a) iz 1166/1752. godine, kao prepisivač, potpisao i neki
Muhamed, sin Muhamedov, Meddibesarević (‫ﺣﺮّ ﺭ ﻫﺬﻩ ﺍﻟﺮﺳﺎﻟﺔ ﺍﻟﻌﺒﺪ ﺍﻟﺪﺍﻋﻲ ﻓﻮﻕ ﺍﻟﻌﺎﺩﻩ ﻣﺤﻤّﺪ ﺑﻦ ﻣﺤﻤّﺪ‬
ّ
‫)ﺍﻟﺸﻬﻴﺮ ﺑﻤ ّﺪ ﺑﺼﺮ ﺯﺍﺩﻩ‬. Ovaj Muhamed sigurno nije sin hadži Mehmeda Meddibesarevića, jer,
kao što smo vidjeli, ovaj nije imao potomaka. O rukopisu R–1102 vidjeti opširnije: Kasim
Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, svezak prvi, Sarajevo, 1963, br.
559/9, str. 430.
46 ّ ‫ﻗﺪ ﻭﻗﻊ ﺍﻟﻔﺮﺍﻍ ﻣﻦ ﺗﺤﺮﻳﺮ ﻫﺬﻩ ﺍﻟﻨّﺴﺨﺔ‬
‫ﺍﻟﺸﺮﻳﻔﺔ ﻓﻲ ﺳﻨﺔ ﺛﻤﺎﻥ ﻭﺗﺴﻌﻴﻦ ﻭﺃﻟﻒ ﻓﻲ ﺷﻬﺮ ﺟﻤﺎﺩﻯ ﺍﻷﻭﻟﻰ ﻓﻲ )ﺍﻝ( ﻳﻮﻡ ﺍﻟﺘّﺎﺳﻊ‬
‫ﺍﻟﻀﻌﻴﻒ ﺍﻟﻨّﺤﻴﻒ ﺍﻟﻔﻘﻴﺮ ﺇﻟﻰ ﺭﺣﻤﺔ‬ّ ‫ﻣﺎ ﺑﻴﻦ ﺻﻠﻮﺓ ﺍﻟﻤﻐﺮﺏ ﻭﺍﻟﻌﺸﺎء ﻓﻲ ﻣﺪﻳﻨﻪء ﺳﺮﺍﻯ ﻓﻲ ﻣﺪﺭﺳﻪء ﻣﺮﺩ ﺑﺼﺮ ﻋﻦ ﻳﺪ‬
‫ﷲ ﺗﻌﺎﻟﻰ ﻋﺒﺪ ﷲ ﺑﻦ ﺃﺣﻤﺪ ﺑﻦ ﺫﻭ ﺍﻟﻔﻘﺎﺭ ﻋﻦ ﻗﺼﺒﻪء ژﭘﭽﻪ ﻏﻔﺮ ﷲ ﻟﻪ ﻭﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻪ ﻭﺃﺣﺴﻦ ﺇﻟﻴﻬﻤﺎ ﻭﺇﻟﻴﻪ ﻭﻟﺠﻤﻴﻊ ﺍﻟﻤﺆﻣﻨﻴﻦ‬
.‫ﻭﺍﻟﻤﺆﻣﻨﺎﺕ‬
ANALI GHB 2012; 41 (33) 123
anali 12.indb 123 11.1.2013 10:00:41

Haso Popara
Drugi rukopis br. R–2005 u Gazi Husrev-begovu biblioteku u Sarajevu

došao je iz Fejzije medrese u Travniku. Rukopis ima ukupno 138 listova na
kojima je prepisano djelo Kitāb al-ğāwāhir (Knjiga dragulja) o osnovnim
vjerskim dužnostima i kodeksu ponašanja pripadnika derviških redova.47 U
kolofonu na kraju djela na listu 138a stoji bilješka u kojoj se kaže da je djelo
1092/1681. godine prepisao Abdullah, sin Ahmedov, u medresi Merdibesan-
zade. Nema sumnje da je riječ o istom prepisivaču Abdullahu, sinu Ahmedo-
vu, i unuku Zulfikarevu iz Žepča i istoj medresi u Sarajevu. U prilog tome ide
činjenica da se na zadnjem zaštitnom listu ovog rukopisa nalaze četiri zapisa
o zaključivanju brakova u kasabi Žepče.48
I treći rukopis br. R–7990, u kojem se na 120 listova nalazi prijepis pozna-
tog fikhskog djela Muḫtaṣar al-Qudūrī, prema bilješci na kraju djela (list
117a), prepisao je spomenuti Abdulah, sin Ahmedov, 1093/1682. godine.49
Iako u bilješci prepisivača nema podataka o mjestu prijepisa, možemo pret-
postaviti da je i njega, kao i prethodna dva, prepisao u spomenutoj medresi
u Sarajevu.
Sudeći po izvanredno lijepom rukopisu, preciznosti prijepisa i brojnim
bilješkama i komentarima na marginama, spomenuti Abdullah, sin Ahmedov
i unuk Zulfikarev iz Žepča, nije mogao biti učenik medrese. Prije će biti da
47 Vidjeti opširnije: Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, svezak
drugi, Sarajevo, 1979, kat. br. 1250, str. 378.
48 – Suprug Salih, sin Omerov, iz kasabe Žepče. Njegov opunomoćenik Jakub-baša, sin
Hasanov. Supruga Fatima, kćerka Sulejmanova. Njen opunomoćenik Omer, sin Alijin. Na
osnovu svjedočenja Abdulaha, sina Alijina, i Selima, sina Mehmedova. Mehr-i muedžel:
3.000 (akči). Napisano u šabanu 1122/1710. godine. Svjedoci čina: Mehmed-efendija, sin
Nurullahov, Mehmed-beg Kahvedžija, Tiro Mustafa-beg i Husein Čelebi Muteveli-zade.
– Suprug Hasan, sin Huseinov. Njegov opunomoćenik Abdulkerim-spahija, sin Hasanov,
iz sela Bistrice. Supruga Amina, kćerka Salihova iz sela Bistrice. Njezin opunomoćenik
Omer, sin Ibrahimov. Na osnovu svjedočenja Ibrahima, sina Mustafina, i Redžepa, sina
Mustafina. Mehr-i muedžel 1.500 (akči). Napisano 1122/1710. godine. Svjedoci čina:
Osman Čelebi, sin Mustafa-efendije i Abdulah-efendija.
– Suprug Mustafa, sin Ibrahimov, iz kasabe Žepče. Njegov opunomoćenik hadži Ebu
Bekr, sin Selimov. Supruga Saliha, kćerka Ahmedova. Njezin opunomoćenik Husein
Čelebi, sin Ibrahimov. Na osnovu svjedočenja Ali-baše, sina Mahmudova, i Mahmuda,
sina Ibrahimova. Mehr-i muedžel 3.000 (akči). Napisano u ševvalu 1122/1710. godine.
Svjedoci čina: Osman-efendija, sin Mustafin i Halil.
– Suprug Mehmed, sin Sulejmanov. Njegov opunomoćenik Husein Čelebi, sin Ibrahimov.
Supruga Ismihana, kćerka Alijina. Njezin opunomoćenik Abdulkerim, sin Šahbazov. Na
osnovu svjedočenja Saliha, sina Osmanova, i Mehmed-baše, sina Ahmedova. Mehr-i
muedžel 3.200 (akči). Napisano u drugoj dekadi zul-kadeta 1122/1710. godine. Svjedoci
čina: Osman Čelebi, sin Mustafin i ... (nečitko).
49 Vidjeti opširnije: Haso Popara, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopi-
sa, svezak sedmi, London – Sarajevo, 1422/2001, kat. br. 5333, str. 75–76.
124 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 124 11.1.2013 10:00:41

je on bio muderris ili barem muid50 u Meddibesarevića medresi u Sarajevu

između 1681. i 1687. godine.51 Ova su tri rukopisa nepobitan dokaz da je
u Sarajevu prije katastrofalnog požara 1697. godine postojala medresa pod
ovim imenom. Ona je, najvjerovatnije, kao i mnogi drugi objekti, izgorjela
u požaru 1697. godine i vremenom je pala u zaborav zato što nikada više
nije obnovljena. Isto tako, možemo pretpostaviti da nije obnovljena zato što
je propao vakuf iz kojega je izdržavana. U nedostatku vakufname i drugih
pisanih tragova, ne može se pouzdano utvrditi ni ko ju je i kada osnovao,
gdje se tačno nalazila niti iz kojeg je vakufa izdržavana. Činjenica da su, kao
što smo vidjeli, u 17. stoljeću u Sarajevu živjeli dvojica velikih dobrotvora,
otac i sin, hadži Hasan i hadži Mehmed Meddibesarević, upućuje na to da
je jedan od njih bio osnivač Meddibesarevića medrese u kojoj je spomenuti
Abdullah, sin Ahmedov i unuk Zulfikarev iz Žepča, prepisao spomenuta tri
rukopisa. S obzirom na to da je hadži Hasan Meddibesarević, osim novčanog
vakufa od 1.296.000 akči namijenjenog za izdržavanje džamije i muallimha-
ne, koje je podigao u Küčük Katibovoj mahali u Sarajevu, imao i drugi vakuf
u nekretninama, za koji se, iz jedinog do sada poznatog sudskog dokumenta
o njegovu postojanju52 ne navodi u koje je svrhe bio namijenjen, ide u prilog
tome da je on, a ne njegov sin hadži Mehmed Meddibesarević, bio osnivač
Meddibesarevića medrese u Sarajevu. U tom slučaju, spomenuta Meddibesa-
revića medresa najvjerovatnije se nalazila u sklopu hadži Hasanove džamije
i muallimhane u Küčük Katibovoj mahali (Nadmlinima) u Sarajevu. Tome u
prilog ide i činjenica da hadži Hasanova džamija spada u prostranije džamije
50 Muid je bio pomoćnik muderrisa, suplent medrese (korepetitor) koji je pomagao učenici-
ma da što bolje i brže savladaju gradivo koje je predavao muderris, dakle, poput današ-
njeg asistenta koji na fakultetu studentima drži vježbe iz predavanja koja drži profesor.
51 Na margini lista 1b u rukopisu br. R–7027 nalazi se elipsasti pečat s natpisom “O
Gospodaru, uputi Abdiju na dobra djela! Godina 1089/1678” (‫ﺭﺏ‬ ّ ‫ﻋﻤﻞ ﭘﺎﻛﻪ‬
ّ ‫ﻣﻮﻓﻖ ﺍﻭﻟﻪ ﻳﺎ‬
۱۰۸۹ ‫)ﻋﺒﺪﻱ ﺳﻨﻪ‬. Ovo je, najvjerovatnije, pečat prepisivača Abdulaha, sina Ahmedova,
unuka Zulfikareva, u kojem se pod pseudonimom Abdi krije ime Abdulah. Činjenica da
na njegovu pečatu stoji godina 1089/1678. upućuje na to da je te godine stekao zvanje
muderrisa i dao izraditi svoj pečat. Izgleda da je spomenuti Abdulah, nakon što je izgorje-
la Meddibesarevićeva medresa, ostao bez posla u Sarajevu i da se preselio u rodno Žepče,
ponijevši sa sobom i ova tri rukopisa. S obzirom na to da se na posljednjem zaštitnom
listu u rukopisu br. R–2005 nalaze četiri zapisa o sklapanju brakova u kasabi Žepče iz
1122/1710. godine, moguće je da je te godine obavljao dužnost kadije ili naiba. Tome u
prilog ide i jedna bilješka iznad ovih zapisa u kojoj se kaže da 49.500 akči koje su kod
njega pripadaju nekom hadži Mustafi iz Zenice. Također, može se primijetiti da, iako su
napisani u Sarajevu, nijedan od ovih triju rukopisa u Gazi Husrev-begovu biblioteku nije
došao iz Sarajeva već po jedan iz Duvna, Travnika i Mostara.
52 Hudžet Sarajevskog suda od 16. safera 1116/21. maja 1704. godine o iznajmljivanju
zemljišta u požaru izgorjelih dućana u šejh Ferruhovoj mahali pod dvostruki zakup idža-
retejn nekom pekaru Mehmedu.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 125
anali 12.indb 125 11.1.2013 10:00:41

Haso Popara
u Sarajevu, da oko sebe ima širi prostor s haremom i da je na tome prostoru

smještena manja građevina, koja je u posljednje vrijeme služila za potrebe
nakšibendijske tekije.
Ovdje treba napomenuti i to da u svome radu Školstvo i obrazovanje
u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave Ismet Kasumović53, na
osnovu roznamçe deftera iz 1037/1627. godine, navodi da je početkom 17.
stoljeća u Sarajevu postojala i hadži Hasanova medresa. Teško je utvrditi ko
je bio ovaj hadži Hasan, jer se u defteru ne navodi ime njegova oca niti bilo
kakva druga odrednica po kojoj bi ga mogli pobliže identificirati. Osim toga,
u Sarajevu je u prvoj polovini 17. stoljeća bilo više od deset hadži Hasana.
U samo jednom dokumentu iz 1647. godine među 53 krupna trgovca koji su
se bavili prekomorskom trgovinom navodi se osam hadži Hasana, od kojih
su četverica bili iz Sarajeva.54 Sa sigurnošću se može tvrditi da je uz imena
Mehmed, Muhamed i Ahmed u 16. i 17. stoljeću u Sarajevu najčešće i naj-
popularnije muško ime bilo Hasan.55 Međutim, ne može se potpuno isključiti
mogućnost da spomenuti hadži Hasan nije hadži Hasan Meddibesarević, jer
i u Köse Halil-pašinu izvještaju iz 1112/1700. godine o hadži Hasanovoj
džamiji u Küčük Katibovoj mahali piše samo “džamija hadži Hasanova” i jer
smo indirektnim putem, preko imena mutevelije i drugih službenika njegova
vakufa utvrdili da je, doista, riječ o hadži Hasanu Meddibesareviću. U slučaju
da je i ovdje riječ o hadži Hasanu Meddibesareviću, navedenu konstataciju
“da je hadži Hasan svoj vakuf morao registrirati mnogo ranije, tj. prije 1658.
godine”, treba pomjeriti još za 30 godina unazad. Budući da su dobrotvori
svoje zadužbine ostavljali, obično, u poznim godinama života, hadži Hasa-
novo ime, kao punodobnog muškarca, moglo se naći i u Opširnom popisu
Bosanskog sandžaka iz 1604. godine. Iz spomenutog popisa vidi se da su u
Sarajevu 1604. godine živjeli deseci Hasana, ali se nijedan od njih ne može
identificirati s hadži Hasanom Meddibesarevićem, iz jednostavnog razloga
što se uz imena osoba u popisu ne navode i prezimena i što naš hadži Hasan,
kao mlad čovjek, još nije bio obavio hadž i stekao titulu hadžije.
53 Vidjeti: Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osman-

ske uprave, Islamski kulturni centar Mostar, 1999, str. 158.
54 Vidjeti: Nedim Filipović, “Nekoliko dokumenata o trgovini za vrijeme turske vladavine u
našim zemljama”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod
turskom vladavinom, II, Sarajevo, 1951, str. 77–78.
55 To se, između ostalog, vidi i po tome što se više osnivača džamija u Sarajevu, oko kojih
su se kasnije formirale mahale s njihovim imenom, zvalo Hasan: Kadi Hasan mehallesi
– Na brdu viš’ Begluka, Buzadži hadži Hasan mehallesi – Na Lugavinu sokaku, Pehlivan
Hasan mehallesi – Pod Sinanovom tekijom i Čoban Hasan mehallesi – Čobanija (Vidjeti:
Alija Bejtić, Trgovi i ulice Sarajeva, Sarajevo, 1973, str. 15–18).
126 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 126 11.1.2013 10:00:42

Ni iz jednog spomenutog dokumenta ne vidi se u kojoj su sarajevskoj

mahali živjeli hadži Hasan i hadži Mehmed Meddibesarević. Iz rasprave
vođene u drugoj dekadi ševvala 1112/20–30. marta 1701. godine na Sarajev-
skom šerijatskom sudu po tužbi hadži Mehmedove žene Safije, kćerke hadži
Ibrahimove, vidi se da je hadži Mehmed u selu Osijek u džematu Butmir
držao pod tapiju mirijsku zemlju s obradivim zemljištem i voćnjacima. Među-
tim, to nikako ne mora značiti da je on tamo i živio, jer su u ono vrijeme
zemlju obrađivale sluge, a vlasnik s nje samo ubirao prihode. Iz prijepisa56
kefileme57 sarajevskih kršćana od 2. džumadel-ahira 1202/10. marta 1788.
godine vidi se da se porodična kuća Meddibesarevića (Meddi Besar-zade)
nalazila u Ajas-pašinoj mahali, u narodu poznatoj i pod nazivom Kulukčije.58
Te godine u Meddibesarevića kući stanovali su četverica punoljetnih kršćana:
Bulbul, kujundžija, Nikola, Pavle, pekar, i Risto.59
Treba napomenuti da u Sarajevu još od turskog vremena živi pravoslavna
porodica Besara, preci kasnijih Besarovića, koja izgleda nema nikakve veze
sa sarajevskom porodicom Meddibesarevića. Preci porodice Besara doselili
su u Sarajevo u 17. stoljeću iz Srebrenice.60 Ova razgranata i ugledna sara-
jevska porodica do kraja 20. stoljeća pretežno se bavila trgovinom. Po nekom
Besari (prezime), pretku današnjih sarajevskih Besarovića nosi naziv i jedna
56 Vidjeti: Sidžil br. 27, str. 154–159. koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u
Sarajevu.
57 Kefilnama ili ćefilnama je popis sumnjivih stanovnika jedne varoši, sela ili kraja uz njiho-
vo međusobno jamčenje s ciljem održavanja reda i mira u kriznim danima te sprečavanja
izdaje ili pobune protiv vlasti. Postupak je provođen na osnovu bujuruldije koju je vezir
upućivao svome mutesellimu s naredbom da sa svojim ljudima u defter upiše sve muš-
karce starije od devetnaest godina s oznakom ko za koga jamči. Ovakav popis zvao se
kefilname defter. Povod za uzimanje ove kefilname od sarajevskih kršćana bio je rat koji
je 8. marta 1788. godine protiv Turske kao saveznik ruske carice Katarine II objavio car
Josip II.
58 Ajas-pašina mahala formirana je krajem 15. stoljeća oko džamije koju je 1477. godine
podigao bosanski sanžakbeg Ajas-beg na desnoj strani Miljacke, na mjestu današnjeg
hotela Central. Narodni naziv Kulukčije mahala dobila je ime po kulukčijama, tj. sablja-
rima koji su tu imali svoje radnje i u njima kovali sablje. Jedno vrijeme ova mahala
nazivala se i Ćumurijom po Ćumurijinu mostu, koji je tako prozvan, po svoj prilici, po
tome što su kovači sabljari u njegovoj blizini istresali otpatke drvenog ugljena, ćumura.
Odmah nakon okupacije 1878. godine austrougarska vlast je džamiju pretvorila u vojno
skladište, a nakon što je stradala u požaru, Vakufska je direkcija na tome mjestu, po pro-
jektu Josipa Vancaša, podigla Ajas-pašin dvor, današnji hotel Central. Ajas-pašin dvor
je završen i otvoren 6. maja 1897. godine (Vidjeti: Alija Bejtić, Ulice i trgovi Sarajeva,
Sarajevo, 1973, str. 33 i 393)
59 Vidjeti: Hamdija Kreševljaković, “Ćefilnama sarajevskih kršćana iz 1788. godine”, u:
Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom,
III–IV, Sarajevo, 1952–1953, str. 209.
60 Vidjeti: Alija Bejtić, Ulice i trgovi Sarajeva, Sarajevo, 1973, str. 99.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 127
anali 12.indb 127 11.1.2013 10:00:42

Haso Popara
čikma koja se razvila u sastavu mahale Varoš. Spomenuti Besara tu je, po svoj
prilici, u 18. stoljeću podigao han poznat pod imenom Besarin han. Godine
1878. vlasnik hana bio je Jovo Besara, a poslije 1880. njegov sin Risto Besa-
rović koji ga je oko 1900. godine prodao Jevreju Salomu Ušćupliji. U martu
1923. godine han se srušio usljed snijega i dotrajalosti krovne konstrukcije,
ali je ubrzo obnovljen i prozvan Drinom. Pod tim imenom radio je sve do pred
rat (1992) kao ugostiteljski objekt s prenoćištem, kafanom i točionicom pića.
Također treba napomenuti da ni muslimanska porodica Basara ili Basarić,
porijeklom iz Stoca61 nema nikakve veze sa sarajevskom porodicom Meddi-
besarevića koja je odavno izumrla.62
Ovo je sve što smo o hadži Hasanu i hadži Mehmedu Meddibesareviću
i njihovim vakufima uspjeli pronaći. Svakako da ovim priča o ovoj dvojici
velikih sarajevskih dobrotvora iz 17. stoljeća nije zaokružena.
Summary
Several new documents about waqfs left by great Sarajevo philanthropi-

sts hajj Hasan and hajj Mehmed Meddibesarević in the 17th century
Based on previously unpublished court documents, the work describes
two forgotten Sarajevo philanthropists, a father and his son, hajj Hasan and
hajj Mehmed Meddibesarović from the 17th century whose endowments were
a powerful and dynamic force in the economic, social and cultural growth
of Sarajevo immediately preceding and during the aftermath of Eugene of
Savoy’s sack of the city in 1697. Through a comparative analysis of various
documents from the second half of the 17th and the early 18th century, the
author proves that these were two benefactors, and not one as previously
thought and written. The author also presents his new findings: The endow-
ments by hajj Hasan and hajj Mehmed Meddibesarević were not linked
to Bakir-babina mosque in Atmejdan. Instead, hajj Hasan had his mosque
and muallim-hana built before 1658 in Kučuk Katib mahalla, popularly
known as Nadmlini, and endowed 1.290.000 akçes in cash for their upkeep.
Using three manuscripts stored in Gazi Husrev-begova Library, the article
makes an important discovery: the existence in 17th century Sarajevo of the
61 Vidjeti: Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, Sarajevo,

1990, str. 20, 36, 42, 50, 55–56, 65, 85, 99 i 291.
62 U Nekrologiju umrlih muslimana Sarajeva 1318/1900–1323/1905. godine, koji je vodio
Mustafa Abas, imam džamije u mahali Mokro-zade (Ćebedžijama) među umrlima ne
spominje se nijedna osoba s prezimenom Meddibesarević (Vidjeti: autograf rukopisa br.
R–7149 koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu).
128 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 128 11.1.2013 10:00:43

Meddibesarević madrasa, which perished in 1697, but was never restored

before its memory gradually fell into oblivion.
Prilog 1
ANALI GHB 2012; 41 (33) 129
anali 12.indb 129 11.1.2013 10:00:43

Haso Popara
Prilog 2 Prilog 3
130 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 130 11.1.2013 10:00:44

Prilog 4
ANALI GHB 2012; 41 (33) 131
anali 12.indb 131 11.1.2013 10:00:44

Haso Popara
132 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 132 11.1.2013 10:00:45

Uloga Ferhad-bega Sokolovića u utvrđivanju granica...
94(497.6)“15“ Sokolović F.
Elma Korić
ULOGA FERHAD-BEGA SOKOLOVIĆA U

UTVRĐIVANJU GRANICA IZMEĐU OSMANSKOG
CARSTVA I MLETAČKE REPUBLIKE NAKON
ZAVRŠETKA KIPARSKOG RATA 1573. GODINE
Sažetak
Rad predstavlja analizu djelovanja Ferhad-bega Sokolovića, prvo kao sandžakbe-

ga Kliškog sandžaka, a zatim i Bosanskog, u procesu utvrđivanja granične linije
nakon potpisivanja separatnog mirovnog sporazuma između Mletačke republike
i Osmanskog carstva po završetku Kiparskog rata, u martu 1573. godine, kao i u
ponovnim aktivnostima u vezi s tim koje su trajale do 1575. godine. U radu su kori-
šteni podaci iz literature kao i originalni osmanski dokumenti te nekoliko dokumenata
iz Državnog arhiva u Veneciji.
Ključne riječi: Osmansko carstvo, Ferhad-paša Sokolović, Kiparski rat,

vojna historija
Osvajanje mletačkog otoka Kipra događaj je koji je obilježio vladavinu

sultana Selima II (1566–1574). Otok Kipar odavno je bio ‘trn u oku’ Osman-
lijama, jer je bio u rukama Mletačke republike, a leži neposredno pred osman-
skom obalom Male Azije i Sirije.1 Nakon izdate fetve šejhul-islama Ebus-
Suud-efendije, sultan Selim II odlučio je s velikom flotom krenuti u pohod na
Kipar, 15. maja 1570. godine. Papa Pio V, zaneseni “borac protiv nevjernika
Turaka” za borbu protiv Osmanlija obrazovao je tzv. Svetu ligu zapadnog
kršćanstva. U tu ligu uspio je uvući Mletačku republiku i Kraljevinu Španiju,
ali nijednu drugu veću evropsku državu.2
Poslije temeljitih priprema obiju protivničkih mornarica došlo je do
pomorske bitke 7. oktobra 1571. godine u Patraskom zaljevu. Bitka je ime
dobila po Lepantu, kako su Mlečani nazivali stari Naupaktos, koji se nalazio
do samog izlaza iz Korintskog zaljeva, na njegovoj sjevernoj obali, jer se tu
okupljala osmanska mornarica prije sukoba. Osim toga, Mlečani su Korintski
1 Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II, 1. svezak, Zagreb,
1997, str. 200.
2 Grga Martić, Uvodna riječ u: Lepantska bitka 1571. godine (Lepantska bitka: udio hrvat-
skih pomoraca u lepantskoj bitki 1571. godine), Zadar, 1974, str. 8.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 133
anali 12.indb 133 11.1.2013 10:00:45

Elma Korić
zaljev nazivali Lepantski zaljev (Golfo di Lepanto). Konačan ishod bitke

bio je 25.000 poginulih Osmanlija, 8.000 poginulih kršćana i oko 15.000
zarobljenika. Nakon nekoliko godina, 7. marta 1573. godine, došlo je do
separatnog mira između Osmanskog carstva i Mletačke republike. Mletačka
republika izgubila je Kipar, priznala staru granicu prema Osmanskom carstvu
u Dalmaciji i Albaniji i obavezala se platiti Osmanlijama 300.000 dukata.3
Mlečani su posredovanjem posebnog izaslanika Francuza De Nouaillesa
zatražili primirje, dok je veliki vezir Carstva Mehmed-paša Sokolović za spo-
razum odredio liječnika Salamona Natana Eškenazija. Činjenica da su Mle-
čani potpisali separatni mir s Osmanlijama izazvala je veliko nezadovoljstvo
i ogorčenje u Rimu i Španiji. Taj gest svoje Serenissime pravdao je mletački
poslanik pred papom govoreći o velikom gubitku sredstava i ljudstva koje je
Venecija izgubila, te strahu od veće štete. Uvjeti mira bili su takvi da je jedan
savremenik izjavio da je izgledalo “kao da su Turci, a ne Liga pobijedili kod
Lepanta”.4
U pismu španskog špijuna Luisa de Portilla iz Dubrovnika, od 3. decem-
bra 1572. godine, između ostalog, stoji: “Mehmed-paša je s Mlečanima opet
pregovarao o miru... Mirovni sporazum o kojem javlja ne traže Mlečani nego
sultan, ali on to predstavlja kao želju Mletaka. Uz ovo pismo šalje i pismo
stonskog biskupa Veličanstvu. Stonski biskup njegov je gorljivi sluga.”5 U
izvještaju koji je iz Dubrovnika poslat nakon potpisivanja sporazuma, španski
špijun dojavljuje da su “Turci Mlečanima obećali vratiti granična područja
koja su okupirali u Dalmaciji te područja koja pripadaju Zadru, ali to je bilo
samo da ih navedu da potpišu mir.”6
U ovo vrijeme, na južnoj granici Kliškog sandžaka, nasuprot mletačkim
posjedima u Dalmaciji, neprestano je vođen pravi mali rat. Kada je riječ o
ovom području, treba napomenuti da su u prvoj i drugoj polovini 16. stoljeća
“ostaci ostataka Hrvatske” bili podijeljeni. Otoci i obala, koji su pod ugarskim
kraljevima bili njezin integralni dio, od 1420. godine došli su pod nadzor Mle-
tačke republike koja je dobila veći dio te regije. Dalmacija je i za Osmansko
carstvo i za Mletačku republiku bila sporedno ratište. Obje zaraćene strane
vođenje ratnih operacija povjerile su lokalnim upravnicima, Osmanlije san-
džakbegu Kliškog sandžaka Ferhad-begu Sokoloviću, a Venecija knezovima
dalmatinskih gradova. Osmanlije su angažirali i timarnike na granici s mar-
3 Ibid, str. 10.

4 Eduard Peričić, “Prinos pomoraca iz Kopra, Cresa, Krka i Raba na svojim galijama u
Lepantskoj bitki”, u: Lepantska bitka 1571. godine (Lepantska bitka: udio hrvatskih
pomoraca u lepantskoj bitki 1571. godine), Zadar, 1974, str. 90.
5 Mirjana Polić-Bobić, Među križom i polumjesecom: dubrovačke dojave Španskome dvoru
o Turcima u XVI. stoljeću, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000, 158.
6 Ibid, str. 208.
134 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 134 11.1.2013 10:00:45

tolosima, dok je Venecija osim malog broja nesigurnih najamnika angažirala

lokalne prebjege ili uskoke iz zaleđa.7
Ferhad-beg Sokolović, koji se nalazio na funkciji sandžakbega Kliškog
sandžaka od jeseni 1566. do proljeća 1573. godine, u toku trajanja Lepantske
bitke i Kiparskog rata poduzeo je niz vojnih operacija u dalmatinskom zale-
đu. Borbe u Dalmaciji počele su napadom Ferhad-begovih vojnih jedinica
na Šibenski kotar. Vršeni su stalni napadi i na Split, a prilikom prodiranja do
Zadra osvojen je Zemunik i opsjedan Novigrad. S druge strane, Mlečani su
bezuspješno opsjedali Klis, Makarsku i Novi, a nakratko su zauzeli tvrđave
Kamen i Solin, te Skradin.8 Tvrđave koje je Ferhad-beg osvojio u ovom perio-
du, zajedno s njihovom okolicom, bile su priključene Kliškom sandžaku čime
je značajno proširen teritorij Osmanskog carstva. Ove Ferhad-begove aktiv-
nosti bile su direktan odraz konstantnih napora Porte da pomjeri graničnu
liniju Osmanskog carstva na ovim područjima ka sjeverozapadu, bliže Beču,
prijestolnici Habsburške monarhije, “bedema kršćanstva”. Međutim, ovom
će prilikom biti više riječi o onim Ferhad-begovim aktivnostima koje su bile
neposredno u vezi s potpisivanjem mirovnog sporazuma i razgraničenjem u
Dalmaciji, u kojima je on, prvo kao kliški, a zatim i kao bosanski sandžakbeg,
odigrao glavnu ulogu.9
O kliškom sandžakbegu Ferhad-begu Sokoloviću i njegovim aktivnosti-
ma u ovom periodu osmanski historičar Ibrahim Alajbegović Pečevija ovako
piše: “Ferhad-paša je amidžić velikog vezira Mehmed-paše Dugog i dok je
veliki vezir bio u životu, on je bio ulufedžibaša. Onda je postao valija Kliškog
sandžaka. U vrijeme kada je osmanska mornarica poražena, kako se nalazio
u tom kraju, osvojio je Zemunik, Ozren, Brodin, Trogir10 i druge tvrđave u
blizini velike tvrđave Zadar koja pripada Veneciji, a zatim je više puta potu-
7 Ante Usmiani, “Sudbina zadarske galije predviđene za bitku kod Lepanta”, u: Lepantska
bitka 1571. godine (Lepantska bitka: udio hrvatskih pomoraca u lepantskoj bitki 1571.
godine), Zadar, 1974, str. 106.
8 Seid M. Traljić, “Tursko-mletačke granice u Dalmaciji u XVI i XVII stoljeću”, u: Radovi
Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. XX, Zadar, 1973, str.
451. (dalje: S. Traljić, Tursko-mletačke granice).
9 Ismail Hakkı Uzunçarşılı, Osmanli Tarihi, III cilt, 2 kisim, TTK, Ankara, 1954, str. 24.
Jedan prijepis ahdname, sporazuma, od 14. zulkade 980/19. marta 1573. godine, nalazi se
u 21. knjizi Mühimme Deftera (dalje: MHM) u Başbakanlık Osmanlı Arşivi (dalje: BOA)
u Istanbulu. I Hammer o tome piše: “Tako je u martu 1573. godine došlo do posredovanja
oko razgraničenja na dalmatinskoj granici. Konzul Soranzo i Ferhad-paša od Bosne išli
su tamo kao povjerenici. Nakon duge natege oko sela što su pripadala Zadru, Šibeniku i
Zemuniku, Venecijanci su konačno dobili pedeset zadarskih i trideset šibeničkih.” Joseph
von Hammer, Historija Turskog/Osmanskog Carstva 2, prijevod Nerkez Smailagić,
Zagreb, 1979, str. 44.
10 Ferhad-beg nije nikada osvojio Trogir, ali jeste prostran teritorij u njegovu zaleđu.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 135
anali 12.indb 135 11.1.2013 10:00:46

Elma Korić
kao neprijateljsku vojsku. Onda kada je sklopljen mir s Venecijom, utvrđena

je granica između dviju država.”11 U svojoj Historiji Muvekkit kaže sljedeće:
“...Tada su se nevjernici predali i pristali da s Ferhad-pašom zaključe mir i
da se prema njegovoj želji odredi granica. Ferhad-paša je stao na morskoj
obali i bacio topuz koji je imao u ruci rekavši: ‘Od mjesta gdje je topuz pao
naovamo naše je!’, i tako odredio granicu, pa su, na taj način, granični znaci
postavljeni.”12
Navedeni mirovni sporazum između Osmanskog carstva i Mletačke repu-
blike iz 1573. godine sličan je onome iz 1540. godine. Zaključen je po načelu
da svako zadrži što je u tom momentu držao, s tim što je Republika morala
platiti 300.000 dukata na ime otkupa za 50 sela oko Zadra, 30-ak oko Šibenika
i za Posedarje. Pri sklapanju mira ugovoreno je da granica bude uspostavljena
kakva je bila prije rata.13 Nakon potpisivanja sporazuma, bilo je potrebno
utvrditi osmansko-mletačku granicu u Dalmaciji, oko čega su se bila pojavi-
la neslaganja. U pregovorima koji su u vezi s tim vođeni, osmansku stranu
predstavljala je delegacija na čijem je čelu bio tada već bosanski sandžakbeg
Ferhad-beg, kao i nekoliko kadija, a na drugoj, mletački izaslanik Aloisio
Grimani i konzul Soranzo.14 Mlečani su insistirali na predratnim međama, a
članovi komisija radili su na osnovu instrukcija iz hudžeta, gdje je navedeno
51 selo koje su Mlečani prisvojili (Posedarje, Lupoglavić, Badnji, Ražance,
Dobro Polje...). Krajem decembra načinjen je podroban opis granice.15
11 Ibrahim Alajbegović Pečevi, Historija I (1520–1576), Predgovor, prijevod i bilješ-

ke Fehim Nametak, El-Kalem – Orijentalni institut, Sarajevo, 2000, str. 372. (dalje:
Pečevija, Historija I).
12 Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, 1. tom, El-Kalem, Sarajevo,
1999, str. 304.
13 Frane Dujmović, “Šibenčani i njihova galija u Lepantskoj bitki”, u: Lepantska bitka
1571. godine (Lepantska bitka: udio hrvatskih pomoraca u lepantskoj bitki 1571. godine),
Zadar, 1974, str. 128.
14 Yılmaz Öztuna, Büyük Osmanlı Tarihi, 3. cilt, Istanbul, 1994, str. 166.
15 Bogumil Hrabak, “Vlaška i uskočka kretanja u severnoj Dalmaciji u XVI stoleću”, u:
Benkovački kraj kroz vijekove, Zbornik 2, Benkovac, 1988, str. 247. Za detaljniji uvid
u granične linije između Mletačke republike i Osmanskog carstva na ovom području
nakon Karlovačkog mira 1699. godine kao i u ubikaciju lokaliteta koji se u mirovnom
ugovoru spominju, vidjeti: Ešref Kovačević, Granica Bosanskog pašaluka prema Austriji
i Mletačkoj republici po odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo, 1973. Osim toga,
osmansko-mletačke ahdname tema su neobjavljenog magistarskog rada Meryem Kaçan,
XVI ve XVII yüzyıllarda Osmanlı-Venedik Ahidnameleri, Istanbul, 1995, kao i brojnih
drugih autora: Maria Pia Pedani, “Beyond The Frontier: The Ottoman-Venetian Border
in the Adriatic Context from the Sixteenth-Eighteenth Centuries”, in Zones of Fracture in
Modern Europe, Baltic Countries-Balkans-Northern Italy, Ed. Almut Bues, Wiesbaden,
2005; Alpay Bizbirlik, “Osmanlı-Venedik ilişkileri ve XVI yüzyılın başlarında Adriyatik
bölgesindeki sınırlarda yaşanan bazı sorunlar üzerine”, u: OTAM, 26/2009, Ankara, 2011,
41–54. itd.
136 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 136 11.1.2013 10:00:46

Stvarni teritorijalni gubitak za Veneciju bio je samo Zemunik.16

Na osnovu jednog dokumenta iz Državnog arhiva u Veneciji, iz druge
dekade ševala 965. godine (27. juli – 5. august 1558), vidimo da su još u vrije-
me sultana Sulejmana upućivane naredbe kliškom sandžakbegu Ferhad-begu
u vezi s Morlacima, kao i s granicama na tom području te u vezi s 33 sela iz
šibenskog kraja.17 Od tada, ustvari, i kreće polemika u vezi s navedena 33 sela
u šibenskom kraju, koju kroz izvore možemo pratiti i u narednim godinama.
Naredni dokument u vezi s ovim pitanjem jeste ferman upućen kliškom san-
džakbegu Ferhad-begu, kojim se on obavještava da će biti istraženi uzroci
nesporazuma s mletačkim zvaničnicima koji su se žalili zbog iseljavanja
nekih Vlaha koji su živjeli u tri sela u šibenskom području: Radošić, Trolokve
i Suhi Dol. Ovaj je dokument također iz Državnog arhiva u Veneciji, a datira
iz marta 1559. godine.18 Pitanje spornih posjeda i kasnije se provlači kroz
mnoge dokumente kako osmanske tako i mletačke. U Trogirskom kotaru bilo
je samo nekoliko sela koja su držali Morlaci, osmanski podanici, koji su dava-
li dio prihoda svojim gospodarima na osmanskoj strani, a i bivšim vlasnicima
iz Trogira. Oni su se na području Trogira naselili još prije osmanskih prodi-
ranja na ove prostore, a tad su već bili razlog mnogih razmirica na granici.19
Pred sam kraj Kiparskog rata, bosanski sandžakbeg Mehmed-beg Sokolo-
vić premješten je u Carigrad za dvorskog lalu. Njegov je položaj dodijeljen
20
16 Zemunik je pod osmansku vlast dospio tek krajem Kiparskog rata i nalazio se na području
koje je bilo veoma izloženo ratnim dejstvima. Status kasabe ovaj je grad dobio tek nakon
što je tadašnji kliški sandžakbeg Ferhad-beg Sokolović u njemu podigao džamiju. Nakon
toga dolazi do ubrzanog razvoja ovoga grada, te u 16. stoljeću Zemunik postaje “grad s naj-
većim brojem građana u dalmatinskom dijelu Krčkog sandžaka.” Kornelija Jurin-Starčević,
“Islamsko-osmanski gradovi dalmatinskog zaleđa: prilog istraživanju urbanog razvoja u 16.
i 17. stoljeću”, u: Radovi, vol. 38, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 2006, str. 124.
17 Pedani-Fabris, Maria Pia, I “Documenti turchi” dell’Archivio di Stato di Venezia.
Inventario della miscellanea, con l’edizione dei regesti di Alessio Bombaci, Istituto poli-
grafico Zecca dello Stato, Roma, 1994, str. 185. (dalje: M. P. Pedani, Documenti turchi).
185. Ovim problemom bavi se i Snježana Buzov u radu: “Vlaška sela, pašnjaci i čifluci:
krajolik osmanlijskog prigraničja u 16. i 17. stoljeću”, u: Triplex Confinium (1500–1800):
ekohistorija, Zagreb – Split, 2003. (dalje: S. Buzov: Vlaška sela).
18 M. P. Pedani, Documenti turchi, str. 186. i 187; M. Tayyib Gökbilgin, “Venedik Devlet
Arşivindeki Vesikalari Külliyatinda Kanuni Sultan Suleyman Devri Belgeleri”, u:
Belgeler, 2, TTK, Ankara, 1964, str. 180–181.
19 S. Traljić, Tursko-mletačke granice, str. 450.
20 Lala Mehmed-paša Sokolović imenjak je svog rođaka, velikog vezira. Odgojen je na
osmanskom dvoru, gdje je prvo stekao zvanje mirahora. Nakon toga, u više navrata,
obavljao je funkciju bosanskog sandžakbega s prekidima, od 1566. do 1573. godine.
Brat je poznatijeg Mustafa-paše, budimskog beglerbega, ubijenog 1578. godine. Bio je
veliki vezir od 1604. do smrti 1606. godine. Behija Zlatar, “O nekim muslimanskim feu-
dalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću”, u: Prilozi Instituta za istoriju, 14–15,
ANALI GHB 2012; 41 (33) 137
anali 12.indb 137 11.1.2013 10:00:46

Elma Korić
dotadašnjem kliškom sandžakbegu, Ferhad-begu Sokoloviću. Budući da je

ahdnama, odnosno mirovni sporazum s Mletačkom republikom potpisan u
martu 1573. godine, izgleda da je prva aktivnost novog sandžakbega Bosan-
skog sandžaka Ferhad-bega Sokolovića bila mirovna. Iz izvora saznajemo da
su mu neke instrukcije u vezi s navedenim pitanjem bile poslate još dok je
bio sandžakbeg Kliškog sandžaka.21 U jednoj naredbi kliškom sandžakbegu
šalju se tačna uputstva kako da postupa u vezi s utvrđivanjem granica: “Mle-
tački konzul u Mojoj sretnoj prijestonici podnio je molbu sljedećeg sadržaja:
izaslanici venecijanskog dužda zalagali su se za mir i primirje, poslati su kao
izaslanici u moju Prijestonicu moleći za mir, pa je uz još neke uvjete potpi-
san mirovni sporazum, s tim da se popišu do sada osvojene tvrđave i kasteli
prema staroj granici, da se tačno odredi odakle dokle je granica, s kojim tvr-
đavama i kastelima tačno graniče sa suprotne strane, da se sve jasno zapiše
i ozvaniči. U vezi s tim ne smije biti kašnjenja niti odlaganja.” U nastavku
teksta spominje se i Ferhad-begov arz koji je uputio Porti sa zahtjevom da mu
se dopusti popravak tvrđave Vrpoljica, za šta mu je ovom prilikom izdata car-
ska dozvola, kao i dozvola da popravi druge tvrđave ukoliko je potrebno, radi
očuvanja mira, s tim da on podmiri troškove navedenih popravki. Budući da
je u prijestolnicu već ranije bio poslat spisak osvojenih tvrđava, on se ponovo
vraća Ferhad-begu sa zahtjevom da ga on dodatno pregleda i po potrebi izvrši
prepravke, odnosno da kaže koje su od njih u sukobima porušene.22 U sljede-
ćoj naredbi kliškom sandžakbegu šalje mu se obavijest da je ranijom carskom
odlukom bila odobrena njegova molba za popravak nekih porušenih tvrđava.
Uz to se, opet, dodaje i informacija o potpisivanju mirovnog sporazuma: “...U
moju Uzvišenu Prijestonicu stigli su mletački zvaničnici, čija je molba za
potpisivanje primirja prihvaćena od mog Uzvišenog Prijestolja. Ako na tvo-
joj teritoriji ima nekih promjena... naređujem da i ti također pogledaš uvjete
i članove mirovnog sporazuma.” Međutim, s obzirom na razvoj navedene
situacije, sada mu se naređuje da “obustavi popravku spomenutih tvrđava i
kastela, preostala sela i oblasti ostavi prema starom sporazumu i da se više
u to ne miješa. (?)”23 Nedugo nakon toga, u isti muhimme defter, odmah uz
regeste ovih naredbi, prepisan je i navedeni mirovni sporazum u osnovnim
crtama.24 Sljedeća naredba Ferhad-begu Sokoloviću upućena mu je kao biv-
šem kliškom i aktuelnom bosanskom sandžakbegu. Međutim, ova naredba
nije u vezi sa situacijom u Kliškom sandžaku.25
21 BOA, MHM 24, 561.

22 BOA, MHM 21, 224.
23 BOA, MHM 21, 269.
24 BOA, MHM 21, 404.
25 BOA, MHM 21, 430.
138 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 138 11.1.2013 10:00:47

Iz osmanskih dokumenata vidi se da je Ferhad-beg započeo s učešćem u

navedenim pregovorima i utvrđivanju tačne granice između dviju imperija
još dok je bio kliški sandžakbeg, a te je aktivnosti nastavio i kao sandžakbeg
Bosanskog sandžaka. Po svoj prilici, nakon završetka Kiparskog rata izvrše-
na su dva mletačko-osmanska razgraničenja u Dalmaciji. Prvo razgraničenje
obavio je sam, bez mletačkih predstavnika, tada već bosanski sandžakbeg
Ferhad-beg Sokolović, najvjerovatnije u junu 1574. godine, a pripremne
aktivnosti u vezi s tim trajale su još od završetka ratnih zbivanja u martu
1573. godine. Prema dogovoru o razgraničenju Ferhad-beg je izradio ispravu
u kojoj su opisane granice.26 U ispravi koju je koristio Omašić nazivi lokali-
teta su vrlo iskrivljeni zbog toga što su ove isprave u originalu bile napisane
na osmanskom jeziku pa tek onda prevedene na italijanski, što često uzrokuje
mnoge zabune.27
Sljedeći proces u vezi s ovim razgraničenjem odvijao se nešto kasni-
je. Naime, mletački izaslanici ponovo su se žalili da je Ferhad-beg Zadru,
Šibeniku, Splitu i Trogiru oduzeo velike dijelove njihova teritorija. U jednoj
naredbi Ferhad-bega izvještavaju s Porte da se mletački izaslanici ponovo
žale zbog gubitka Posedarja.28 Porta se onda složila da se te granice iznova
povuku uz sudjelovanje mletačkog i osmanskog povjerenika. U toku prego-
vora Mletačka je vlada ovaj put nastojala novcem i drugim sredstvima postići
za sebe povoljniju graničnu liniju i zadržati sve što je imala prije rata, ali joj
to ovom prilikom nije uspjelo. U tom je poslu za Mlečane radio i poznati
splitski trgovac Danijel Rodriga29, osnivač splitske skele. Međutim, ni nje-
govoj vještini nije pošlo za rukom potkupiti sultanova predstavnika u tom
poslu, bosanskog sandžakbega Ferhad-bega Sokolovića. On je bio uporan i
dosljedno je branio interese sultana te nije popuštao ni pedlja. Zato je granica
26 Vjekoslav Omašić, Mletačko-tursko razgraničenje na trogirskom području nakon

Ciparskog i Kandijskog rata i njegove posljedice, Muzej grada Trogira, sv. 1, Trogir,
1971, str. 13. (dalje: Vj. Omašić, Mletačko-tursko razgraničenje). Nažalost, nisam uspjela
pronaći originalni dokument na osmanskom jeziku. Omašić se koristio ispravom pre-
vedenom s osmanskog na italijanski jezik, i to onim dijelom koji se odnosi na trogirski
teritorij. Sigurno negdje u tapu tahrir defterima Kliškog sandžaka iz navedenog perioda
postoje određene napomene i zabilješke kako u vezi s razgraničenjem tako i o pojedinim
lokalitetima koji su u vezi s ovim granicama.
27 Ibid.
28 BOA, MHM 24, 292.
29 Daniel Rodriga poznati je splitski trgovac, koji se nakon progona Jevreja iz Portugala
nastanio u Splitu. Rodriga je mletačkim vlastima predložio gradnju velikog lazareta u
Splitu, a zauzvrat je tražio zaklon za jevrejske izbjeglice. Uz odobrenje Senata u Veneciji,
uspostavio je slobodnu luku u Splitu, nakon čega su se Jevreji obogatili u putovanjima
do osmanskih teritorija u susjednim balkanskim zemljama i izvozom robe u Veneciju.
Snježana Perojević, Split – izgradnja lazareta, neobjavljeni magistarski rad. http://www.
arhitekt.hr/xsite/_hr/znanost/nakladnistvo/Prostor/125/125_09_perojevic.pdf
ANALI GHB 2012; 41 (33) 139
anali 12.indb 139 11.1.2013 10:00:47

Elma Korić
opet ispala veoma nepovoljna za Mletačku republiku, osobito zbog blizine

njezinim najvažnijim gradovima na morskoj obali.30
Bosanskom sandžakbegu Ferhad-begu, kao i sandžakbegu Kliškog san-
džaka te sarajevskom i kliškom kadiji, ponovo se šalju instrukcije u vezi s
različitim detaljima sprovođenja navedenog mirovnog sporazuma. U jednoj
od njih stoji: “U vrijeme dok si još bio kliški sandžakbeg slate su ti naredbe
da, budući da je s Mlečanima potpisan mir, ti utvrdiš granicu, i zajedno sa za
to ovlaštenim kadijama, kao i predstavnicima druge strane, popišeš sve tvrđa-
ve, kastele, kasabe i sela koja su u posjedu muslimana, da se jasno razgraniči
dokle je jedna, a odakle počinje druga teritorija. Međutim, aktuelni konzul u
mojoj Sretnoj Prijestonici podnio je žalbu u kojoj stoji da si ti nakon završetka
neprijateljstava, dakle u vrijeme mira, osvojio neke predjele i popisao ih kao
osmansko vlasništvo. Potrebno je ispitati te navode i postupiti po naredbi s
Porte.” Ferhad-begu se, dalje, sugerira da ne kasni nego da po čaušu koji je
za to poslat pošalje zvaničnu verziju granične linije i to jednu njima (Mleča-
nima), a drugu na Portu, kako bi se njezin sažetak mogao unijeti u ugovor.31
Uskoro je bosanskom sandžakbegu Ferhad-begu, zatim kliškom sandžakbegu
te sarajevskom i skradinskom kadiji, ponovo poslata još jedna poruka sličnog
sadržaja.32
U literaturi se često ponavlja da je kliški sandžakbeg Ferhad-beg Soko-
lović, ne obazirući se na mirovni ugovor, svojevoljno povukao granicu, kako
se kaže, “na štetu Zadra, Šibenika i Trogira”. Nakon protesta ovih gradova,
dvije godine kasnije povučena je nova mletačko-osmanska granica i to spo-
razumom između mletačkog povjerenika Soranza i bosanskog bivšeg kliškog
sandžakbega Ferhad-bega Sokolovića. Međutim, ta je granica “ispravljena”
samo u korist Zadra i Šibenika, a Split i Trogir ostali su i dalje “oštećeni
gubitkom dijela svog teritorija”.33 Međutim, iz osmanskih izvora vidi se da
Ferhad-beg u ovim aktivnostima nije djelovao sam, već je postojala i zvanič-
na komisija koju su sačinjavali određeni funkcioneri na čelu s Ferhad-begom.
Ova je komisija imala precizna uputstva s Porte o tome na koji način treba
raditi i kako postupati u navedenim pregovorima. To se vidi i iz instrukcija u
vezi s ovim pitanjem koje su s Porte bile poslate kliškom sandžakbegu Fer-
had-begu neposredno prije prvog potpisivanja mirovnog sporazuma. Još tada
je iskazana potreba da se na licu mjesta utvrdi granica, nakon čega je sačinjen
popis navedenih graničnih sela i ostalih lokaliteta koje su pregledali i ovjerili
30 S. M. Traljić, Tursko-mletačke granice, str. 451.

31 BOA, MHM 24, 530.
32 BOA, MHM 24, 561.
33 Vjekoslav Omašić, “Sudjelovanje Trogirana i Splićana u Bitki kod Lepanta 1571. godi-
ne”, u: Lepantska bitka: udio hrvatskih pomoraca u lepantskoj bitki 1571. godine, Zadar,
1974, str. 142. (dalje: Vj. Omašić, Sudjelovanje Trogirana i Splićana).
140 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 140 11.1.2013 10:00:48

kadije, a onda je poslat u prijestolnicu Osmanskog carstva kao i u Veneciju.

Na osnovu osmanskih izvora može se vidjeti šta je bio razlog Ferhad-begove
“samovolje” i zbog čega je prvu graničnu liniju Ferhad-beg povukao sam.
Naime, Ferhad-begu je bio poslat zahtjev s Porte da izvrši reviziju granice
zajedno sa članovima komisije i za to zaduženim kadijama, te da s izasla-
nicima sa suprotne strane zajednički pregleda granicu, “u skladu s istinom i
pravdom”, kako bi konačno prestale pritužbe mletačkih izaslanika o tome da
je samovoljno povukao granicu. Na to Ferhad-beg šalje izvještaj u kojem kaže
da on zaista jeste sam odredio granicu, ali da je to bilo zato što se na dogovo-
renom sastanku “mletački predstavnici uopće nisu bili pojavili”.34
Prema tome, vidimo da je 1575. godine došlo do obnove sporazuma kao i
revizije granične linije. U pregovorima koji su se održavali u Solinu, osman-
sku stranu ponovo je zastupao Ferhad-beg, a s mletačke strane prisustvovao
je jedino konzul Giacomo Soranzo, koji se upravo bio vratio iz Carigrada.35
Osim osmanski dokumenti, o ovim dešavanjima svjedoče i brojni doku-
menti iz Državnog arhiva u Veneciji. Oni nude obilan materijal za detaljnije
izučavanje svih aktivnosti u vezi s potpisivanjem ovog mirovnog sporazuma
kao i razgraničenjem i postavljanjem graničnih znakova.36 Prema italijanskim
izvorima, protokol o potpisivanju granice potpisali su u ime Osmanskog
carstva najugledniji predstavnici sudskih i vojno-upravnih vlasti: bosan-
ski sandžakbeg Ferhad-beg Sokolović, kliški sandžakbeg Mustafa-beg37,
sarajevski muftija i kadija Osman Mahmudov, te skradinski kadija Hasan
Halifa.38 Prema Omašiću, iz izvještaja Alvisia Cornera, trogirskog kneza iz
34 BOA, MHM 24, 530.

35 S. M. Traljić, Tursko-mletačke granice, str. 451.
36 Ovi granični znaci spominju se u kasnijim verzijama spomenutog sporazuma. Izgleda
da je s vremenom došlo do promjene, pomicanja ili trošenja graničnih kamenova. Ekipe
koje su oko 1624. godine vršile njihov popravak “stigle su na navedeno mjesto, utvrdili
granicu, na granične tačke postavili kamenje i ostale granične znake...”. Alpay Bizbirlik,
“Osmanlı-Venedik ilişkileri ve XVI yüzyılın başlarında Adriyatik bölgesindeki sınırlarda
yaşanan bazı sorunlar üzerine”, u: OTAM, 26/2009, Ankara, 2011, str. 49. (dalje: A.
Bizbirlik, Osmanlı-Venedik ilişkileri).
37 Riječ je o kasnijem Lala Kara Mustafa-paši Sokoloviću, koji je funkciju sandžakbega
Kliškog sandžaka mogao obavljati od 1574. do 1577. godine. Zna se da se nakon povrat-
ka s Kipra oko 1571/72. godine nalazio u Istanbulu, a da je 1578. godine proglašen ser-
darom pohoda na Perziju. Prije njega, sandžakbeg Kliškog sandžaka bio je Ferhad-begov
mlađi brat Ali-beg Sokolović, od 1573/74. godine. Premda je zvanično sjedište Kliškog
sandžaka bilo u Klisu, sandžakbezi su stolovali u Livnu, koje je bilo najveći i najrazvi-
jeniji grad sandžaka. Zbog toga je Mustafa-paša odlučio u ovom periodu u Livnu podići
jednu džamiju, čija je gradnja završena oko 1577. godine. Fehim Dž. Spaho, “Džamije
i njihovi vakufi u gradovima Kliškog sandžaka početkom XVII vijeka”, u: Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke, V–VII, Sarajevo, 1978, str. 224.
38 BOA MHM 24, 591.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 141
anali 12.indb 141 11.1.2013 10:00:48

Elma Korić
1577. godine, vidi se da je “nakon sporazuma Soranzo – Ferhad-beg, u posjet

Trogiru došao novi kliški sandžakbeg Mustafa, koji je i sam uz Ferhad-bega
sudjelovao u razgraničenju i donio jednu ispravu na osmanskom jeziku koja
je govorila o novom razgraničenju”.39 Iz jednog dokumenta naslovljenog na
Ferhad-bega, sandžakbega Bosne, i Mustafa-bega, sandžakbega Klisa, vidimo
da su ova dva sandžakbega zajedno sa Džafer-čaušom te mletačkim predstav-
nikom Giacomom Soranzom ustanovili granice u oblasti Trogira.40 Naredni
dokument u vezi s granicom na području Trogira jeste hudžet Ferhad-bega,
sandžakbega Bosne, i Mustafa-bega, sandžakbega Klisa, s autentičnim pot-
pisom muftije, naiba sarajevskog kadije Osmana, sina Mehmedovog, i skra-
dinskog kadije Hasana Halife, iz 1. dekade džumadel-ula (27. juli – 1. august
1576), sastavljen u Solinu.41 Ferhad-beg je u Trogiru ostavio samo uski pojas
teritorije uz more, a granica se čak do Lukšić Kose, koja je iznad Trogira,
spuštala u Kaštelansko polje i išla vrhovima Kozjaka do splitskog teritorija.42
Seid M. Traljić pisao je o ovim granicama veoma detaljno, nabrajajući poime-
nično sela i lokalitete koji se spominju u navedenim ispravama.
I naredni dokumenti iz istog izvora također su iz 1. dekade džumadel-ula
(27. juli – 1. august 1576), sačinjeni u Solinu. Sličnog su osnovnog teksta, s
tom razlikom što su navedeni dodatni detalji u vezi s granicama na području
Šibenika (nastavak dokumenta br. 824), te Splita (dok. br. 852).
U kasnijim pregovorima između osmanskih i mletačkih vlasti u vezi sa
spomenutim granicama, koji su vršeni 1595, 1604, 1619. i 1625. godine, u
osmanskom tekstu kao referenca uvijek se spominje da je “navedene granice
utvrdio Ferhad-beg u dogovoru s mletačkim izaslanikom Giacomom Soran-
com još 1573. godine”. U tekstu obnovljenog mirovnog sporazuma iz 1575,
kao ni 1595. godine, nema nikakvih promjena u vezi s granicama niti su
dodate nove tačke sporazuma.43
39 Vj. Omašić, Mletačko-tursko razgraničenje, str. 16.

40 M. P. Pedani, Documenti turchi, dok. br. 849.
41 Ibid, dok. br. 850.
42 Vj. Omašić, Mletačko-tursko razgraničenje, str. 14.
43 A. Bizbirlik, Osmanlı-Venedik ilişkileri, str. 47.
142 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 142 11.1.2013 10:00:49

Istanbul, BOA MHM 24.
Summary
The role of Ferhad-beg Sokolović in establishing the border

between the Ottoman Empire and the Venetian Republic
after the Cyprus War in 1573
This article analyses the activities of Ferhad-beg Sokolović, who served
first as the sanjak-beg of Klis and then of Bosnia, in delineating the new
boundary line between Venice and the Ottoman Empire following the signing
of the separate peace treaty in March of 1573 at the end of the Cyprus war.
The article draws not only on scholarly literature, but also on original Otto-
man and Venetian documents.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 143
anali 12.indb 143 11.1.2013 10:00:49

Elma Korić
144 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 144 11.1.2013 10:00:49

Istimâlet u Historiji Ibrahima Alajbegovića Pečevije
94(497.6):32“13/18“
Sedad Bešlija 94(497.6):28“13/18“
İSTİMÂLET U HISTORIJI
IBRAHIMA ALAJBEGOVIĆA PEČEVIJE
– Prilog izučavanju osmanske istimâlet politike –
Sažetak
U radu su doneseni podaci o terminološkom, historijskom i administrativnom

značenju pojma istimâlet. U historijskom kontekstu, u kratkim crtama, objašnjena je
politička doktrina Osmanske države – istimâlet politika – te su prikazani društveni
segmenti i oblici u kojima je bila prakticirana, prvenstveno do kraja 16. stoljeća.
U drugom dijelu rada izdvojeni su dijelovi Pečevijine Historije u kojima se javlja
navedeni termin. Time smo pojmove istimâlet i istimâlet politika nastojali jezički
kvalificirati i historijski kontekstualizirati kroz prizmu nevedenog historijskog izvora
osmanske provenijencije nastalog u prvoj polovini 17. stoljeća.
Ključne riječi: istimâlet, istimâlet politika, müdâra, Tarih-i Peçevi,

Osmanska država, Bosna (Bosanski ejalet)
Uvod
Uzroci uspona i slave Osmanske države na ljestvici svjetske povijesti bili
su česta tema mnogih historičara još od vremena vladavine osmanske dinastije
pa sve do danas. Na tom putu istraživanje mjera, metoda, sredstava, taktike
ili, modernim rječnikom kazano, političke strategije kojom su Osmanlije
uspostavljale pa potom učvršćivale i stabilizirale svoju vlast na određenom
prostoru, predstavlja nezaobilaznu tematiku. Jedan od mogućih metodološ-
kih pristupa izučavanju navedene problematike utvrđen je na osnovu analize
pojma istimâlet politika koji se javlja u izvorima i historiografijama osman-
skog perioda. Naime, navedena vrsta osmanske politike bila je zastupljena u
okviru osnovnih društvenih sfera kao što su politički kontekst, vojni sistem,
privredne prilike, kulturna postignuća i vjerski odnosi. Osim toga, treba napo-
menuti i to da je ova politika bila provođena kako prilikom prvih kontakata
Osmanlija s novim područjima kao i prilikom osvajanja određenih oblasti tako
i nakon što bi se osmanska vlast uspostavila na novoosvojenom prostoru.1
1 Opširnije o ovoj temi u bosanskom kontekstu vidjeti: Sedad Bešlija, Mjere i metode za
stabilizaciju osmanske vlasti u Bosni do kraja 16. stoljeća, Filozofski fakultet, Sarajevo,
2012, 203 str. (magistarski rad odbranjen 14. maja 2012. godine na Filozofskom fakultetu
u Sarajevu pod mentorstvom prof. dr. Enesa Pelidije). Navedeni magistarski rad rezultat
je završenog projekta u Institutu za istoriju u Sarajevu.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 145
anali 12.indb 145 11.1.2013 10:00:50

Sedad Bešlija
İstimâlet kao vrsta osmanske politike – značenje

Značenja koja nosi navedeni termin kao i njegova historijska suština ne
počinju s osmanskim bejlukom niti osmanskom dinastijom. İstimâlet politika
svoje korijene ima u prvim državnim organizacijama turskih, ali i drugih
naroda na Srednjem istoku, prije i poslije dolaska islama, naravno, uz nešto
drukčiju formu. Sam historijat i geneza ove političke filozofije ili političke
doktrine, te izvori iz kojih je ona crpljena nisu predmet ovog rada.2
Etimologija termina istimâlet

Termin istimâletun (ar. ‫ – ﺍﺳﺘﻤﺎﻟﺔ‬pridobijanje naklonosti) etimološki potje-
če od glagola mâle (‫ ﻣﻴﻞ‬-‫ ﻳﻤﻴﻞ‬- ‫ )ﻣﺎﻝ‬što, između ostalog, znači nageti se, biti
sklon, biti naklonjen, stati na stranu i slično. Ovaj glagol u desetoj proširenoj
vrsti glagola u arapskom jeziku glasi istemâle (‫ ﺍﺳﺘﻤﺎﻟﺔ‬- ‫ ﻳﺴﺘﻤﻴﻞ‬- ‫)ﺍﺳﺘﻤﺎﻝ‬, što može
značiti nageti se, pridobiti naklonost, steći simpatiju, privući na svoju stranu
i slično.3 Porijeklo riječi istimâlet (‫)ﺍﺳﺘﻤﺎﻟﺖ‬, dalje se, u osmansko-turskom
jeziku izvodi iz riječi meyl (‫)ﻣﻴﻞ‬, müyûl (‫)ﻣﻴﻮﻝ‬, meyili (‫ )ﻣﻴﻠﻲ‬u značenju: imati
naklonost za koga, simpatizirati, zagrijati se za koga, razveseliti, obradovati,
zadovoljiti, osvojiti čije srce, raspoložiti nekoga, pružiti nekom utjehu i slična
značenja.4
2 Inicijalni podaci i put ka daljim istraživanjima o navedenoj tematici: Halil İnalcik,

Osmansko Carstvo – Klasično doba 1300–1600, preveo Dino Mujadžević, Zagreb, 2002,
str. 80–85; Isti, Osmanlı’da devlet, hukuk, adalet, Istanbul, 2005, str. 11–24.
3 Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, Sarajevo, 2004, str. 1443. i 1448.
4 U osmanskim izvorima, ali i u literaturi koju smo pregledali termin istimâlet se redovno
piše s običnim slovom t (‫)ﺕ‬, a ne okruglim slovom t (‫ )ﺓ‬kao što je to slučaj u arapskom
jeziku. Razlog je u tome što je navedeni pojam postao dijelom osmanskog jezika i pisma
nakon što je preuzet iz perzijskog jezika u kome se piše s običnim slovom t (‫)ﺕ‬. Osim
toga, nekada se bilježi u formi istimâlé (‫)ﺍﺳﺘﻤﺎﻟﻪ‬. Najvažnija konstanta jeste ta da su
značenja istovjetna u svim formama. Objašnjenja vidjeti: Ferit Devellioğlu, Osmanlıca
Türkçe Ansiklopedik Lugat, Ankara, 1993, str. 710. i 963; James William Redhouse,
Lugat-i Osmâniyye, Matbaa-i Âmire, İstanbul, 1863, str. 18; Şemseddin Sami, Kamus-i
Fransevi, Mihran Matbaası, Istanbul, 1882, str. 86; Şemseddin Sami, Kâmûs-ı Türkî,
Istanbul, 1900, str. 104; Slavoljub Đinđić et al., Türkçe-Sırpça sözlük, Ankara, 1997, str.
693; Mubina Moker i Đenita Haverić, Perzijsko-bosanski rječnik, Sarajevo, 2010, str. 87;
İsmail Parlatır, Osmanlı Türkçesi Sözlüğü, 3. izdanje, Ankara, 2011, str. 779.
U bivšoj jugoslavenskoj historiografiji jedini je Hazim Šabanović identificirao navedeni
pojam. On ga prevodi riječima: nagovaranje, propaganda, vrbovanje (detaljnije: Hazim
Šabanović, Krajište Isa-bega Ishakovića – zbirni katastarski popis iz 1455, Sarajevo,
1984, str. 129. /u rječniku termina/).
U najnovije vrijeme, 2008. godine, postoji površan spomen termina istimâlet u knjizi
Jelene Mrgić, Severna Bosna 13–16. vek, Istorijski institut u Beogradu (dalje: J. Mrgić,
Severna Bosna 13–16. vek). Iako autorica, pozivajući se na Halila İnalcika i Heatha W.
Lowrya, termin istimâlet prevodi kao “prilagođavanje” (prema engl. accommodation) i
146 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 146 11.1.2013 10:00:50

Historijsko značenje
U historiografskom kontekstu5, spomenuti termin nalazi se u zvaničnim
dokumentima osmanske administracije sve do posljednjih dana postojanja
Uzvišene (Visoke) Osmanske države (Devlet-i Ãliyye-i Osmaniyye).6 S druge
elaborira ga u kontekstu obnove Bosanskog kraljevstva, zatim pisma bosanskog kralja

Tomaševića papi Piju II 1461. godine i jednom slučaju pregovora Osmanlija s istaknutim
ličnostima mjesta koje namjeravaju osvojiti, odnosno koristiti njihovu teritoriju, nije pri-
hvatljiva sama interpretacija spomenutog pojma koji definira “praksom koja nije unapred
osmišljenja politika”, te da se radi “o iznuđenim, ad hoc rešenjima koja su bila prilago-
đena lokalnoj praksi i običajima.” (nav. dj., str. 142. i 143) Osim toga, Srećko M. Džaja
u radu Fojnička ahdnama u zrcalu paleografije, pravne povijesti i politike – kontekstu-
alizacija Ahdname bosanskih franjevaca, Bosna Franciscana, 31/2009, Sarajevo, 2009,
na strani 106, spominjući fermane sultana Murata II o slobodnom kretanju i trgovanju
dubrovačkih trgovaca po Osmanskom carstvu – pisane slavenskim jezičnim idiomom i
kurzivnom ćirilicom (odnosno bosančicom), iznosi ovu formulaciju: “Bile su to litterae
securitats ili salvi conductus (trk. istimâlet nâme)”. Međutim, izostalo je pojašnjenje
otkud “istimâlet nâme” kada smo pregledavajući knjigu Boška Bojovića, na koju se
poziva Džaja u ovoj rečenici, Raguse (Dubrovnik) et l’Empire Ottoman (1430–1520).
Les actes imperiaux Ottomans en vieux-serbe du Murad II à Selim Ier, Paris (= Textes.
Documents. Études sur le monde Byzantin, Néohelénique et Balkanique 3), Paris, 1998,
ustanovili da se navedeni termin tu ne nalazi.
5 Rješenja koja se ovdje iznose nastala su na osnovu analize dostupnih izvora i literature,
a koja se primarno odnose na izvore osmanske provenijencije i stručnu literaturu histori-
čara iz Republike Turske kao i nekoliko istraživača sa Zapada. Detaljnije u navedenom
magistarskom radu (iz napomene 1).
6 Mücteba İlgürel, Osmanlı Devletinde İstimalet Siyaseti, XII, Türk Tarih Kongresi (12–16
Eylül 1994), Ankara, 1999, str. 941–947. (dalje: M. İlgürel, Osmanlı Devletinde İstimalet
Siyaseti); Muhimme defteri iz 16. stoljeća obiluju podacima o istimâlet politici. Kao
primjer: 7 Numaralı Mühimme defteri (975–976/1567–1569), T.C. Başbakanlık Devlet
Arşivleri Genel Müdürlüğü Osmanlı Arşivi Daire Başkanlığı, Yayın Nu: 37, Index,
Ankara, 1999, str. 147. i 148. Za upotrebu termina istimâlet u 19. stoljeću vidjeti: Hakan
T. Karateke – Maurus Reinkowski, Legitimizing the Order – The Ottoman Rhetoric of
State Power, Brill, 2005, str. 202. i 203; Nakon smrti sultana Murata II 1451. godine i
dolaska na prijesto sultana Mehmeda II, Osmanska država je prerasla u “imperiju”. S
događajima koji su uslijedili ona se toliko uvećala da je izraz država postao neadekvatan.
S druge strane, treba reći da izraz imperija upotrijebljen za Osmanlije nije istoznačan
s evropskom imperijom; termin Osmanska imperija ne sadržava pojmove imperijalan
i kolonijalizatorski nego podrazumijeva etničku i društvenu strukturu države, sveobu-
hvatnu politiku koja se vodila, centralističku upravu i sistem vladavine, odnosno nosi
značenje devlet-i aliyye (visoka država). Izraz država je skroman da iskaže ovu ideju
sveobuhvatnosti. Temelji Carstva postavljeni su u doba sultana Mehmeda II Fatiha.
Carstvo je najvišu tačku napredovanja doživjelo za vrijeme vladavine sultana Sulejmana
I Kanunija. Inače, Osmanska država je imala mnogo naziva u različitim vremenskim peri-
odima. U ovom radu koriste se svi navedeni termini kojima se imenuje Osmanska država.
Detaljnije: Nejat Göyünç, Osmanlı, Devlet-i Aliyye, Devlet-i Aliyye-i Osmaniyye, İslam
Araştırmaları Dergisi, sayı 3, Ankara, 1999, str. 1–7; Ramiza Smajić, Neki terminološki
problemi u izučavanju osmanskog perioda historije Bosne i Hercegovine, Istorijska nauka
ANALI GHB 2012; 41 (33) 147
anali 12.indb 147 11.1.2013 10:00:50

Sedad Bešlija
strane, istimâlet je bio zastupljen i u historijsko-narativnoj formi. Potvrda o

tome nalazi se u osmanskim hronikama iz klasičnog perioda Carstva.7 Tako-
đer je ovaj termin korišten i u nekim književno-historijskim djelima.8
Analizom dostupnih izvora i literature može se uočiti činjenica da je
pojam istimâlet historijski višeznačan i slojevit te ga je potrebno detaljno
razložiti. Uz to, u osmanskim izvorima istimâlet se spominje i s nekim drugim
pojmovima, kao što su: adâlet (pravda), müdârâ (‫ – ﻣﺪﺍﺭﺍ‬pretvaranje, izdavati
se za prijatelja), iskân (naseljavanje, razmještanje), tergīb (izazvati želju,
podstaći, motivirati, zainteresirati) i afv-merhâmet (milosrdnost, blagost).9
o BiH u razdoblju 1990–2000. Naučni skup (gl. ur. Enver Redžić), ANU BiH, Sarajevo,
2003, str. 60. (dalje: R. Smajić, Neki terminološki problemi...); F. Emedžen, Osmanska
politička historija – Od osnivanja do Kučuk Kajnardže, str. 25.
7 Vidjeti osmanske hronike ranog perioda kao što su: Aşık Paşazade (Tevârîh-i Alî Osmân,
pripremili Kemal Yavuz i M.A. Yekta Saraç, 2. izdanje, Istanbul, 2010, str. 299, 320. i
332); Dursun-beya (Târîh-i Ebü’l-feth, priredio: Mertol Tulum, Istanbul, 1977, str. 98);
Anonim Tevârîh-i Alî Osmân – od osnutka do 1487. godine (Obrada: Cihan Çimen,
Istanbul, 2006, str. 45, 57, 93, 103, 133. i 143. [neobjavljena magistarska radnja]);
Celalzâde Salih Çelebi, Tarih-i Sultan Süleyman (Obrada: Seyid Ali Topal, Ankara 2008,
str. 72, 165, 192, 200, 306, 307, 312, 335. [neobjavljena doktorska teza]); Sadettin Hodže
(Tacü’t-tevarih, Prvi tom, priredio Ismet Parmaksızoğlu, Ankara, 1979, str. 236); Selaniki
Mustafa efendije (Tarih-i Selaniki [971–1008/1563–1600], I i II tom, TTK, Ankara, 1999,
2. izdanje, str. 19, 108, 121, 256, 378. i 769) i druge. Napominjemo da se termin istimâlet
može naći samo u izdanjima u kojima nije izmijenjen izvorni tekst na osmanskom jeziku
(original, transkripcija i transliteracija) na kojem su hronike ili historije napisane. To nije
slučaj s izdanjima prilagođenim savremenom turskom jeziku niti s izdanjima u prijevodu
na bosanski jezik koja su nam bila dostupna.
8 Gelesi yıl Mora’ya ‘azın eyledi/Ol diyarı varuban feth eyledi/İstimâlet kıldı anda anlara/
Söyledi kamu sipâh u beglere’/Kim ki bir yoldaşlık ide ben görem/Ana ol dem bir ulu
sancak virem (İsmail Ünver, Ahmed Ridvan’in İskender Nâmesindeki Osmanli Tarihî /
Nusret-Nâme-i Osman/ Bölümü, Türkoloji Dergisi, VIII–1, Ankara, 1979, str. 369. i
370); Detaljnije: Abdurrahman Daş, Türkiye Selçuklulan Ve Osmanlı Dönemi Hakkında
Tarihi Kaynak Olarak Münşeat Mecmualannın Değerlendirilmesi, AÜIFD, XL V, sayı:
II, Ankara, 2004, str. 205–215.
9 Veysel Öz, Ferîdûn Bey’in Münşeât Mecmuası’nda Bulunan İstimâletnâmeler, T.C.
Marmara Üniversitesi Sosyal Bilimler Enstitüsü İlahiyat Anabilim Dalı İslam Tarihi
Bilim Dalı, Istanbul, 2010, str. 53–60. (neobjavljeni magistarski rad) (dalje: Veysel Öz,
Ferîdûn Bey’in Münşeât Mecmuası’nda Bulunan İstimâletnâmeler); S obzirom na to da
se u domaćoj historiografiji, površno i usputno, nailazi na pojam müdâra u vezi s osman-
skom političkom praksom, donosimo nekoliko napomena u tom kontekstu kao i u defini-
ranju navedenog termina. Naime, u nekim izvorima, kao što su najstarije osmanske hroni-
ke, spominje se izraz müdâra. Ova riječ arapskog porijekla može imati sljedeća značenja:
prevariti, nadmudriti, ljubazno postupati prema, laskati, brinuti se o, obmanjivati, varati,
ulagivati se, uvrebati, pretvarati se pred, tajiti, skrivati, kriti, maskirati, neiskrenost, pri-
tvornost, pretvaranje, smijati se u lice, praviti se prijatelj, ljubaznost, druželjubivost i sl.
(detaljnije: Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, Sarajevo, 2004, str. 438; Slavoljub
Đinđić et al., Türkçe-Sırpça sözlük, Ankara, 1997, str. 712. i drugi rječnici).
148 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 148 11.1.2013 10:00:50

İstimâlet u najužem smislu označava pridobijanje (lojalnost) domaćeg nemu-

slimanskog stanovništva s kojim su Osmanlije došli u dodir, na način da se
prema njima postupa blago i trpeljivo, što bi na koncu trebalo rezultirati uve-
ćanjem teritorija nad kojim će država imati neposrednu kontrolu, učvršćenje i
stabiliziranje vlasti.10 U najširem smislu, istimâletom se može označiti vodeća
politika (ali ne i jedina!) Osmanske države koja je obuhvatala niz postupaka
gotovo prema svim prostorima i narodima bilo da su došli u formalni kontakt
s Osmanlijama ili su bili pod njihovom direktnom ingerencijom.11 Drugim
rječima, najveći broj mjera i metoda koje su Osmanlije poduzimale s ciljem
osvajanja, uspostave, učvršćivanja i stabiliziranja svoje vlasti na određenom
teritoriju naziva se istimâlet politika. One se odnose na sve sfere društva na
koje je hijerarhija osmanske vlasti imala određeni utjecaj.
Müdâra se nekada javlja zajedno s terminom istimâlet, a nekada samostalno, kao i ostali
navedeni pojmovi. Nedim Filipović pojam müdâra definira kao “sračunato taktiziranje
podređeno uslovima momenta, ali u krajnjoj liniji određeno opštim ciljevima osmanske
politike.” Detaljnije: N. Filipović, Princ Musa i šejh Bedreddin, str. 171. i 172; Prema H.
İnalciku, müdâra označava nužnu saradnju pripadnika različitih vjera i rasa, u realnim
političko-ekonomskim okvirima, s ciljem njihova suživota. (Citirano prema: Türkler
Ansiklopedisi, 9. tom, Yeni Türkiye Yayınları, pripremili: Hasan Celal Güzel, Kemal
Çiçek, Salim Koca, Ankara, 2002. (uvodno poglavlje); Osim navedenog, i neki drugi
autori sa Zapada, poput Jozefa Matuza i Lajoša Fekete, u svojim su djelima spomenuli
izraz müdâra. Detaljnije: J. Matuz, Osmansko carstvo, prev. Nenad Moačanin, Zagreb,
1992, str. 58; L. Fekete, Osmanlı Türkleri ve Macarlar 1366–1699, TTK, Belleten,
XIII/52, Istanbul, 1949, str. 666–732; Svaki ranije navedeni termin zahtijeva posebno
istraživanje. Smatramo da svaki zasebno predstavlja samo jedan dio (ili jednu metodu) u
okviru cjelokupne osmanske istimâlet politike. Zapravo, kao što je i N. Filipović defini-
rao, müdâra je samo jedna vrsta taktike na putu ostvarenja strateškog cilja. I u ovom radu
smo, u nastavku, donijeli podatke o navedenom pojmu iz Pečevijine Historije.
10 Halime Doğru, Osmanlı Devleti’nin Rumeli’de Fetih ve İskan Siyaseti, str. 165–176;
Senad Hasanagić, Izvori osmanske tolerancije, Društvena istraživanja – Časopis Pravnog
fakulteta Univerziteta u Zenici, god. 1, br. 1, Zenica, 2007, str. 47–57.
11 Pojašnjavajući ovu i narednu rečenicu, ističemo da se termin istimâlet koristio i u susretu
s muslimanskim stanovništvom, u ovom slučaju u Anadoliji. Vidjeti: Ahmed Akgündüz,
Bilinmeyen Osmanlı, Istanbul, 1999, str. 134. i 138; Isto tako, pred osmansko-iranski rat
1577. godine poslate su istimâlet-name tamošnjim namjesnicima obećavajući im odža-
kluke ukoliko budu pokorni i služili Osmanskoj državi. Vidjeti: Orhan Kılıç, Ocaklık
Sancakların Osmanlı Hukukunda Ve İdarî Tatbikattaki Yeri, Fırat Üniversitesi Sosyal
Bilimler Dergisi (Journal of Social Science), c. 11, S. 1, Elazığ, Ocak, 2001, str. 265; U
Muhimme defteru br. 47 zabilježena je istimâlet-nama data stanovnicima Şirvana da bi
bili na strani Osmanlija pred osmanski pohod na Kızılbaşe u Iranu 9. juna 1582. godine.
(Podatak naveden prema: Osmanlı Devleti İle Azerbaycan Türk Hanlıkları Arasındaki
Münâsebetlere Dâir Arşiv Belgeleri [Karabağ-Şuşa, Nahçıvan, Bakü, Gence, Şirvan,
Şeki, Revan, Kuba, Hoy], 1575–1918, II, T.C. Başbakanlık Devlet Arşivleri Genel
Müdürlüğü Osmanlı Arşivi Daire Başkanlığı Yayın Nu: 9, Ankara, 1993, str. 5)
ANALI GHB 2012; 41 (33) 149
anali 12.indb 149 11.1.2013 10:00:51

Sedad Bešlija
Naime, riječ je o cjelokupnoj strategiji i doktrini jedne efikasne državne

politike. Naravno, ova efikasnost ima svoja vremenska ograničenja.12
İstimâlet u osmanskoj administraciji

Kao što je već rečeno, pojam istimâlet, kao i osmansku političku praksu u
tom kontekstu, bilježe osmanski izvori različite vrste. Također, administrativ-
no ozvaničenje navedene osmanske politike vršeno je ponekad, tokom histo-
rije Osmanske države, u obliku dokumenata poznatih pod nazivom naredba o
istimâletu (istimâlet hükmü), istimâlet-name (isprava o istimâletu) i potvrda
o istimâletu (istimâlet kâğıdı).13 Oni su bili različitog karaktera i sadržine.
Takva potvrda nekada je predstavljala, s osmanske tačke gledišta, “amnestiju
prethodnih grešaka” stanovništvu kome je izdavana. Bio bi napravljen zva-
ničan ugovor između države i podanika koji je sadržavao odredbu o zaštiti
nemuslimanskih podanika (ali i muslimanskih14) od napada neprijatelja, te od
pritisaka koji bi se pojavili kao posljedica vjerske ili neke druge različitosti.15
Osim toga, u okviru sadržaja pojedinih istimâlet-nama moguće je pratiti pri-
sutnost istimâlet politike sljedećim metodama16: savjeti o lojalnosti i odanosti
upućeni državnim službenicima, te obećanja o raznovrsnim dobrobitima
koje će oni zadobiti ukoliko poslušaju savjet, pomilovanje pokajnika, savjeti
državnim službenicima da vode brigu o životnim potrebama stanovništva,
12 M. İlgürel, Osmanlı Devletinde İstimalet Siyaseti, str. 941–947; Isti, “İstimalet”, u: DİA,
XXIII tom, Istanbul, 2001, str. 362. (dalje: M. İlgürel, “İstimalet”); Haldun Eroğlu,
Osmanlının Rumeli’deki fetih startejileri, Prilozi za orijentalnu filologiju, 52. i 53,
Sarajevo, 2002/03, str. 191–211; Halil İnalcik, Osmanlı’da devlet, hukuk, adalet, str.
81; Isti, Adaletnameler, TTK-Belgeler, 11/3–4, Ankara, 1967, str. 54; Isti, Türkler ve
Balkanlar, u: BAL-TAM Türklük bilgisi, br. 3, Prizren, 2005, str. 29. i 30; İstimalet nije
ni diplomacija niti vanjska politika, ali je jasno da neki elementi tih dviju kategorija pred-
stavljaju dijelove osmanske istimâlet politike. O terminima diplomacija i vanjska politika
u Osmanskoj državi detaljnije: Mehmet İpşirli, “Osmansko državno uređenje – Uređenje
u centru”, u: Historija Osmanske države i civilizacije, I tom, priredio E. İhsanoğlu, prev.
Kerima Filan, Sarajevo, 2004, str. 237. (dalje: M. İpşirli, Osmansko državno uređenje
– Uređenje u centru); Mehmet Alaaddin Yalçinkaya, Kuruluştan Tanzimat’a Osmanlı
Diplomasi Tarihi Literatürü, Türkiye Araştırmaları Literatür Dergisi, Cilt 1, Sayı 2, 2003,
str. 423–489.
13 M. İlgürel, “İstimalet”, str. 362; O istimâlet-namama u djelu Nusret-name Gelibolulu
Mustafa ‘Ali-ja vidjeti: H. Mustafa Eravcı, Mustafa ‘Ali’nin Nusret-namesi ve Onun
ışığında Yazarın Tarihçiliği, Ankara Üniversitesi Dil ve Tarih-Coğrafya Fakültesi Tarih
Bölümü Tarih Araştırmaları Dergisi, Cilt: 24 Sayı: 38, Ankara, 2005, str. 174.
14 A. Akgündüz – S. Öztürk, Bilinmeyen Osmanlı, Istanbul, 1999, str. 134. i 138.
15 M. İlgürel, “İstimalet”, str. 362.
16 Gotovo u svim slučajevima istimâlet-name su, a time i politika, oblikovani i vođeni od
vrha Osmanske države prema nižim državnim službenicima ili prvacima stanovništva,
odnosno stanovništvu.
150 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 150 11.1.2013 10:00:51

briga o podanicima Osmanske države (raja), poimanje raje povjereništvom

(emanet) Božijim, zaštita raje od zastrašivanja, čuvanje od “uzdisaja neprav-
de” potlačenog (mazlum)... Nadalje, tu su metode pružanja zaštite onima koji
služe državi, poziva vlastodršcima da pravedno sude, detaljno instruiranje za
održavanje kolektivne sigurnosti, postavljanje poštovanih i cijenjenih doma-
ćih ljudi za državne službenike (na zahtjev domaćeg stanovništva). Osim
toga, moguće je prepoznati metode ujednačenog odnosa prema različitim sku-
pinama stanovništva, otvorenosti za primanje bilo koga pod osmansku vlast,
pridobijanja skupina preko njihovih svetkovina, zaštite i pomoći siromašnom
stanovništvu, bodrenja muslimana na borbu na Božijem putu (džihad), poziva
na jedinstvo kao i poziva na nečinjenje nasilja nad stanovništvom.17 Također,
među mjere kojima je promovirana spomenuta vrsta osmanske politike, a koje
se spominju u osmanskim izvorima na konkretnim primjerima, ubrajaju se i
sljedeće: briga o podanicima (re’âyâperverlik), vjerska sloboda, lijepa riječ
(uzûbet-i lisân), ljubaznost i poštovanje, materijalna podrška (bezl-i mal),
davanje poklona (ikrâm)18, te naglašavanje određenih rečenica iz izvora isla-
ma (Kur’an i Hadis).19
S obzirom na primjere istimâlet-nama koje smo imali priliku vidjeti,
istimâlet politika je bila usmjerena prema trima osnovnim društvenim kate-
gorijama. Državnim službenicima je uz istimâlet-namu slato nešto od sim-
boličnih poklona, poput ukrašenog mača, noža ili ogrtača od platna ili krzna
17 Veysel Öz, Ferîdûn Bey’in Münşeât Mecmuası’nda Bulunan İstimâletnâmeler, str. 25–44.
18 Naprimjer, sačuvani su mnogi dokumenti u kojima se vidi razmjena poklona izme-
đu Dubrovčana i bosanskih namjesnika i drugih službenika tokom 15. i 16. stoljeća.
Detaljnije: Ćiro Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici Dubrovačke arhive, Sarajevo,
1911, str. 324; Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, knj. 1, Dubrovnik i
susedi njegovi, Drugi deo, Beograd, 1934, str. 281. i 384; Gliša Elezović, Turski spo-
menici I (1348–1520), SKA, Beograd, 1940, str. 73. i 74; Hazim Šabanović, “Bosanski
sandžakbeg Skender”, u: Istoriski glasnik, br. 1, god. 1955, Beograd, 1956, str. 11; Behija
Zlatar, Gazi Husrev-beg, Sarajevo, 2010, str. 28. i 53.
19 O svim ovim mjerama detaljnije: Veysel Öz, Ferîdûn Bey’in Münşeât Mecmuası’nda
Bulunan İstimâletnâmeler, str. 44–53; Osmansko poimanje vladavine temelji se na prin-
cipu elest bezmi, što znači da ljudi mogu biti pokorni samo Bogu, a svakome drugome
samo uvjetno. Vladari su smatrali da im je vlast podario Bog, a pravnici su davali tuma-
čenja da vlast pripada ljudima koji su Božiji namjesnici na Zemlji, da narod prenosi vlast
na vladara putem prisege (biat), da je vladar obavezan poštovati određene uvjete, a prije
svega pravdu; u suprotnom mu se oduzima vlast. Isto tako, osmansko poimanje društva
je islamsko, pozitivno i konstruktivno prema kojem su pravda, država, zakon (Šerijat),
vlast, vojska, materijalna sredstva i narod karike u ovom “krugu vlasti” i predstavljaju
temeljne oslonce strukture društva (detaljnije: Bahaeddin Yediyıldız, “Osmansko druš-
tvo – Struktura društva”, u: Historija Osmanske države i civilizacije, I tom, priredio
E. İhsanoglu, prevela Amina Šiljak-Jesenković, Sarajevo, 2004, str. 600. [dalje: B.
Yediyıldız, Osmansko društvo – Struktura društva]; Mehmet İpşirli, Osmansko državno
uređenje – Uređenje saraja, str. 161).
ANALI GHB 2012; 41 (33) 151
anali 12.indb 151 11.1.2013 10:00:52

Sedad Bešlija
(hil’at). S druge strane, vojnim strukturama su upućivane primamljive riječi

te davana materijalna podrška u vidu novca ili zemlje, a prema stanovništvu
se nastojalo postupati pravedno, dajući mu pravo na život i vjeru, praveći mu
povoljan ambijent za egzistenciju i privrženost autoritetu Osmanske države.20
Potrebno je naglasiti i to da se vrsta osmanske politike koja je u fokusu
ovog istraživanja ne iscrpljuje spomenutim zvaničnim dokumentima osman-
ske administracije, odnosno njihovom sadržinom. Tu vrstu politike moguće je
evidentirati i pratiti gotovo iz svih ostalih zvaničnih osmanskih dokumenata
proizišlih iz bilo koje državne kancelarije. Osnovni problem jeste u tome što
se iz nekih od njih može iščitati dovoljan broj podataka za izvođenje zaklju-
čaka, a što, opet, kod nekih drugih to nije slučaj.21
Primjeri osmanske istimâlet politike u djelu Tarih-i Peçevi (Historija
Ibrahima Alajbegovića Pečevije)
Jedan od historijskih izvora osmanske provenijencije u kojem se nalazi
određen broj podataka koji izravno kazuju o osmanskoj političkoj doktrini –
istimâlet politici jeste i Tarîh-i Peçevî (Pečevijina Historija).22
20 Veysel Öz, Ferîdûn Bey’in Münşeât Mecmuası’nda Bulunan İstimâletnâmeler, str. 44.
21 Da su i za Bosnu vezani osmanski dokumenti ove vrste vidi se iz primjera koji se
nalazi u Anonim Osmanlı Tarihi (1099–1116/1688–1704), priređivača Abdulkadira
Özcana, istina s kraja 17. stoljeća. U tekstu piše da su istimâlet-name poslate bosanskom
beglerbegu Topal Gazi Husein-paši (tokom 1689. godine), a koje su u vezi s povrat-
kom osmanskih podanika na stara prebivališta nakon što su od Habsburgovaca vraćene
neke tvrđave u toku Bečkog rata (1683–1699), a među njima i Zvornik (tj. današnji
Mali Zvornik, pripojen Srbiji 1875. godine). Iako se iz ovog podatka ne vidi, možda je
među tim stanovništvom bilo i 4.000 Zvorničana koji su se sklonili u Sarajevo nakon
pada Zvornika pod habsburške snage 25. septembra 1688. godine, a koji su se vratili u
Zvornik nakon povratka grada pod osmansku vlast 1. augusta 1689. godine. (Veysel Öz,
Ferîdûn Bey’in Münşeât Mecmuasi’nda Bulunan İstimâletnâmeler, str. 58; Salih Sidki
Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, I tom, Sarajevo, 1999, str. 407–411. (dalje:
S. S. Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne); H. Kreševljaković, Izabrana djela,
II tom, str. 29) U navedenoj anonimnoj historiji stoji: “İzvornik kal‘asının Bosna vâlisi
Topal Hüseyin Paşa ondokuz gün muhâsaradan sonra feth edüp, içine muhâfız eyledüğü
müjdesi geldi. Şebeş, Lugoş, Modava ve Fethülislâm ve İrşeve Yeni Palanka ve Gorgofça
ve İhram ve Güğercinlik ol havâlîde olan re‘âyâ kadîmî yerlerine iskân etdirülüp cemi‘
tekâlîfden mu‘âf ve üç seneye değin haraç dahi alınmamak üzere istimâletnâmeler
gönderildi.” (istakao S. B.) (Citirano prema: Veysel Öz, Ferîdûn Bey’in Münşeât
Mecmuasi’nda Bulunan İstimâletnâmeler, str. 58)
22 Ovaj rad nema za cilj šire kazivati o Ibrahimu Alajbegoviću Pečeviji i njegovoj Historiji
koja obuhvata period od 1520. do 1640. godine. Detaljnije o tome, između ostalog:
Şerafettin Turan, “Peçevi” maddesi, MEB İslam Ansiklopedisi, 9. tom, Istanbul,
1945, str. 543–545; Amir Ljubović i Sulejman Grozdanić, Prozna književnost Bosne i
Hercegovine na orijentalnim jezicima, Sarajevo 1995, str. 145–148; Dino Mujadžević,
Ibrahim Pečevija (1574–1649) – Osmanski povjesničar Hrvatske i Bosne i Hercegovine
podrijetlom iz Pečuha, Scrinia slavonica, 9, Slavonski Brod, 2009, str. 379–394.
152 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 152 11.1.2013 10:00:52

U ovome radu donesena su značenja termina istimâlet koja se odnose

isključivo na historijski kontekst navedene osmanske političke doktrine. Ta
je značenja oblikuju i definiraju, ali istovremeno i predstavljaju konkretne i
nedvosmislene primjere o njezinoj primjeni na širokom geografskom prostoru
na kojem se prostirala Osmanska država.23
U radu je korišten originalni štampani primjerak navedenog djela iz 1866.
godine, zatim drugo izdanje na savremenom turskom jeziku od Bekira Sıtkı
Baykala iz 1992. godine, nekoliko magistarskih radova turskih autora koji su
koristili rukopise (u koje sam imao uvida iz samih radova u obliku faksimila)
iz Topkapı Sarayı Müzesi Kütüphanesi: Bağdat Köşkü br. 206, zatim Revan
Köşkü br. 1115, te Veliyüddin Efendi br. 2353 koji se nalazi u Beyazit Devlet
Kütüphanesi. Prijevod na bosanski jezik je, najvećim dijelom, preuzet od
Fehima Nametka prema prijevodu dvotomne Historije iz 2000. godine, te po
potrebi korišten vlastiti prijevod.24
Primjeri osmanske istimâlet politike koji slijede pokazuju da je njezin
subjekt nekada bio sam vrh države, tj. sultan, zatim veliki veziri (u političkom
ili vojnom svojstvu), a nekada i pokrajinske vlasti bilo da je riječ o begler-
bezima ili sandžakbezima. Evidentno je da se navedena politička doktrina
primjenjivala od Slavonije, Erdelja, Vlaške, Moldavije, preko otokā Pelo-
poneza, Krima, zatim Gruzije, pa sve do istočnih granica Osmanske države.
Objekt takve politike bili su stanovništvo (raja), lokalne vlasti, razni begovi i
uglednici, vojska, vlasi, cigani, razni odmetnici i buntovnici, a na kraju i sami
državni službenici.
Osim toga, detaljnim iščitavanjem navedenog djela uočeni su i neki
podaci u kontekstu istimâlet politike koji imaju direktnu ili posrednu vezu
s bosanskim prostorom bilo da je riječ o događajima koji su se odvijali u
Bosni ili je, pak, riječ o ličnostima na visokim državnim položajima, a koje
su porijeklom s tog područja. Evidentirano je pet takvih primjera. Odnose se
na bitku za Osijek 1537/38. godine u kojoj je aktivno učestvovala i vojska iz
Bosanskog, Zvorničkog i Kliškog sandžaka pod komandom Mehmed-bega
Jahjapašića. Zatim, slučajevi spočetka 17. stoljeća, tj. postavljanje Dželali
Deli Hasan-paše na položaj bosanskog beglerbega, te odnos Derviš-paše
Bajezidagića prema vojsci prilikom bitke za otok Čepel na Dunavu. Posljed-
nja dva primjera odnose se na političke aktivnosti Skender-paše (sina bosan-
skog spahije nastanjenog u Pečuhu), koji je, u svojstvu bosanskog beglerbega,
23 Naravno, u ovom radu se ne donose sva postojeća i moguća značenja termina istimâlet
niti se on navodi u svim kontekstima u kojima je upotrijebljen u navedenom historijskom
izvoru. Međutim, smatramo da su osnovna i suštinska značenja ona koja se iznose u ovom
radu. Osim toga, značenja u nekim drugim kontekstima minimalna su i zanemariva i plod
su generalne upotrebe značenja koja ima navedeni pojam.
24 O svim navedenim djelima više podataka u napomenama koje slijede.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 153
anali 12.indb 153 11.1.2013 10:00:53

Sedad Bešlija
odigrao ključnu ulogu u dovođenju Betlena Gabora na položaj erdeljskog

kralja 1618. godine, te uspjeh velikog vezira i serdara Gazi Ekrem Husrev-
paše, porijeklom Bošnjaka, u preuzimanju tvrđave Erzurum 1628. godine od
buntovnika Abaza-paše.
Podaci su doneseni hronološkim redom onako kako su dati u samom
djelu. Prvi primjer je u vezi s vladavinom i političkim metodama sultana
Sulejmana I Kanunija. Naime, “kad je (sultan Sulejman I Kanuni) prvi put
pošao u pohod na Budim, naklonio se Erdelju, lijepim postupcima je osvojio
srce (istimâlet ve müdâra25 itdi) Vlaške i Moldavije. Tako oni nisu priskočili
u pomoć budimskom kralju i zbog toga je uz Božiju pomoć postigao uspjeh i
pobjedu, osvojio mađarsku zemlju, ispunio cilj i postao sretan. I svi padišasi
koji su dolazili prije njega držali su se istog puta i tako otpočinjali osvajanja.
Rahmetli Jildirim Bajezit-han se oženio kćerkom Vuka Brankovića, ostav-
ljajući po strani probrane i lijepe kćeri vladara sa svih strana i tako se na
velikoj svadbi vjenčao s kćerkom nepoznatog nevjernika. Nema sumnje da je
taj postupak bio od dalekosežnog značaja. Kasnije se sultan Murad II oženio
kćerkom Vojče (Vukčića Stjepana) čime je želio ostvariti pobjedu nad bosan-
skim kraljem i drugim nevjernicima u Rumeliji. Na kraju je Smederevo uzeo
iz njegovih ruku. Naredio je Šehabeddin-paši da u Beogradu sagradi avalsku
tvrđavu i da odatle vrši upade u mađarske zemlje. Gradnja avalske tvrđave
Jergogu (Jerkoj ili Đurđevo) preko puta Ruščuka otpočeta je iz Smedereva...
Slijedeći put rahmetli padišaha, veliki vezir Mehmed-paša uzeo je Ostrogon,
a onda najprije lijepo postupao (müdâra) prema erdeljskim nevjernicima, a
onda je između njih odredio jednog nevjernika po imenu Boškaja za kralja.
Na taj način je u toj sretnoj godini osvojen Ostrogon, a svi nevjernički zapo-
vjednici i komandanti tvrđava koji su bili u blizini povili su šiju.”26
U dijelu pod naslovom “Lijepi postupci s rajom i osvajanje njihovih srca
(reâya müdâra ve istimâletleri zikrindedur)” Pečevija prikazuje metode koji-
ma su Osmanlije pridobijale naklonost vlaške raje u Slavoniji. Ona se nepo-
sredno nakon Bitke na Mohačkom polju 1526. godine pobunila protiv svoga
bana koji je bio prevarant, činio im zlo, i na kraju bio ubijen. “Kasnije su,
govoreći da im tu više nema opstanka, sa svom krupnom i sitnom stokom ušli
u osmanske zemlje i tražili za sebe sigurno utočište.” Pečevija dalje navodi
da je sultan Sulejman Kanuni njihovih 60 knezova počastio kaftanima, te ih
25 U ovom se radu analizira i termin müdâra (vidjeti napomenu 9) kao jedna metoda u
okviru cjelokupne istimâlet politike. Javlja se na ukupno trinaest mjesta.
26 Tarîh-i Peçevî, 1, Matbaa-i Âmire, İstanbul, 1866, str. 14. (dalje: Tarîh-i Peçevî, 1; 2);
Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 1, Haz. Bekir Sıtkı Baykal, Ankara, 1992, str.
12. (dalje: Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 1; 2); Ibrahim Alajbegović Pečevija,
Historija 1520–1576, I tom, predgovor, prijevod i bilješke Fehim Nametak, Sarajevo,
2000, str. 28. i 29. (dalje: Pečevija, Historija 1520–1576; 1576–1640)
154 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 154 11.1.2013 10:00:53

uzeo za vodiče. Oni su mu pomogli i u dolasku do Sigetvara. Zanimljivo je

da Pečevija odmah nakon takvog opisa, iznosi podatke o tome da dani koje je
on svjedočio (r. 1572. – u. 1649.), ne obiluju prošlim “sretnim” vremenima.
Kada piše o Segedinskom sandžaku navodi: “Nijedan vezir nije ove čuvao
i njihova srca milujući gledao (bir vezir bunları himâyet itmedi ve istimâlet
virüp ri’âyet itmedi). U to vrijeme jadna raja uzdizala je glave ‘Hej, Gazi
Sultan Sulejmane, podigni svoju blagoslovljenu glavu, i pogledaj ono što si ti
napravio, što si čuvao i štitio sirotinju kakvog je sada stanja!’ To zapomaga-
nje raje vidio sam više puta. Te riječi sam slušao iz usta rahmetli Malkoč-bega
koji je svojim očima gledao kako su knezovima koji su služili kao vodiči u
pohodu na Sigetvar ogrtani počasni kaftani.”27
Krajem 1522. i u prvoj polovini 1523. godine u Egiptu je izbila pobuna
“čerkeskih buntovnika i arapskih besposličara” protiv Osmanlija, nakon smrti
kairskog valije Hajir-bega i namjere osmanskih vlasti da na to mjesto postave
drugog vezira Mustafu-pašu. Pobuna je imala za cilj imenovanje Hajir-bego-
vog velikog mirahora, Kansua, za sultana. Pečevija piše da je “osim Kaira,
i sve ostalo bilo uskomešano, mir i sigurnost su u potpunosti bili nestali”.
Dalje piše: “Mustafa-paša, čovjek čista srca, shvatio je da neće moći savladati
ovoliko neprijatelja s onoliko vojske koja je stavljena pod njegovu komandu.
Da bi izolirao i njihove pomagače, izabrao je put da ugledne Arape i njihove
begove s osmijehom miluje i s njima blago postupa (istimâlet virüp). Napisao
im je pisma u kojima im je obećao neke povlastice i olakšice od opterećenja.
Dobavio ih je u Kairo i svakog je odjenuo kaftanom i uz sva dobročinstva i
milovanja smanjio im je malo i harač. Tako su arapski prvaci osjetili sigurnost
pa su se zakleli na Kur’an da će ostati vjerni državi i da se neće buniti.”28
Pred samu Bitku na Mohaču 1526. godine, nakon savjetovanja s Gazi
Husrev-begom i njegovim saradnicima i junacima, veliki vezir Ibrahim-paša
je pripremao vojsku za boj. “Veliki vezir Ibrahim-paša je mnogo govorio
vojsci, svojim drugovima je nadugo i naširoko govorio o raznim poklonima
i blagodatima sretnog sultana. Dajući bezbrojna obećanja toliko je uvjerljivo
govorio da su svi prestali mrmljati i bili spremni što prije dati život bez ika-
kvog kolebanja. Eto nakon tolikih bodrenja (istimâlet), milovanja, vjerskih
sugestija i dova (molitvi) Ibrahim-paša, učinivši svojim putokazom hajir-dovu
(blagoslov) sretnog padišaha, krenu sa svojim osobnim odredom naprijed.”29
27 Tarîh-i Peçevî, 1, str. 15–17; Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 1, str. 12–14; Pečevija,
Historija 1520–1576, str. 29–31.
28 Tarîh-i Peçevî, 1, str. 78; Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 1, str. 60. i 61; Pečevija,
Historija 1520–1576, str. 82.
29 Tarîh-i Peçevî, 1, str. 92; Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 1, str. 72; Pečevija,
ANALI GHB 2012; 41 (33) 155
anali 12.indb 155 11.1.2013 10:00:54

Sedad Bešlija
Dok je trajala Bitka na Mohaču, dogodila se pobuna Kalenderija na isto-

ku. U prvom sukobu porazili su “muslimansku vojsku”. Međutim, nakon što
je za karamanskog beglerbega postavljen Isa-beg, sin Kodža Ibrahim-paše,
njegov glavni komandant je nastojao pridobiti mjesne begove Zulkadira s
ciljem odvajanja Turkmena Zulkadira od Kalenderovih snaga. Pečevija piše:
“Osvojio je srca (istimâlet idüp) mjesnih begova Zulkadira i nastojao je da ih
izdvoji od drugih jer su njihova soja bili i turkmenski odmetnici.”30 Pobuna je
ugušena, a Kalender pogubljen.
Godine 1529. dogodila se još jedna pobuna. Ovaj put glavnu ulogu
igrao je “beg sandžaka Uzejr, Sejdi, bratić Ahmed-bega” i njegov istomi-
šljenik Indžirjemez. Nastojali su preuzeti pokrajinu Adana, koja je bila bez
upravitelja usljed bolesti Piri-bega. Nakon što su izvršili upade i opljačkali
neka područja te zauzeli određene tvrđave, suprotstavio im se “junak među
beglerbegovima i starješina mladih junaka Piri-beg”. Iako se stanovništvo
razbježalo, uspio je zadržati vojsku. “Stekao je njihovo povjerenje raznim
obećanjima (istimâletler virüp) potjerao konja na neprijatelje i s Božijom
pomoći rastjerao odmetnike.”31
U septembru 1529. godine Osmanlije su opsjedale bečku tvrđavu. Pečevi-
ja, između ostalog, donosi opis Bitke pod Bečom i iz “nevjerničkih historija”.
U jednom trenutku, u žaru bitke, Pečevija bilježi: “Austrijanci i Turci su ušli
jedni u druge. Ostavili su puške i tukli se mačevima i noževima i odmaknu-
li su Turke ispod tvrđave. Ali, paše i čauši su ponovo vodili i ohrabrivali
(istimâletler virüp) vojsku pa su ovi ponovo krenuli u napad.”32
Prilikom ponovnog zauzimanja tvrđave Koron u Morejskom vilajetu
(Peloponez) u aprilu 1534. godine, Mehmed-beg Jahjapašić, u službi san-
džakbega Moreje, “vrlo pametnim postupkom” riješio je taj problem na slje-
deći način: “U tvrđavi su bile tri skupine nevjernika: jedna skupina Franaka,
druga skupina pobunjenih Grka iz tog kraja i najzad grupa prkosnih Arnauta.
Sandžakbeg je, obećavši svakoj grupi nešto drugo (istimâlet virüp müdâra
itmekle), uspio među njima izazvati nesporazum, a imao je i nevjernike koji
su izašli napolje iz tvrđave da pljačkaju. Kasnije su se nevjernici razdvojili
30 Tarîh-i Peçevî, 1, str. 122; Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 1, str. 93; Bihter Gürışık,
Peçevî Tarihi (46b–80a Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), T.C. Marmara Üniversitesi
Türkiyat Araştırmaları Enstitüsü Türk Dili Ve Edebiyatı Ana Bilim Dalı Türk Dili Bilim
Dalı, Istanbul, 2005, str. 35. (neobjavljena magistarska radnja) (dalje: B. Gürışık, Peçevî
Tarihi [46–80a Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü])
Historija 1520–1576, str. 123; B. Gürışık, Peçevî Tarihi (46–80a Metin, Dizin, Özel Adlar
Sözlüğü), str. 40.
156 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 156 11.1.2013 10:00:54

na dvoje. Grci i Arnauti, koji su u svojim rukama držali vanjsku tvrđavu, su

se predali, i Franci, koji su se nalazili u unutrašnjoj tvrđavi, tražili su spas
uz garanciju, pa su se bez borbe predali. Ovako je ovaj spretni i sposobni
Mehmed-beg, u sjeni slavnog sultana, postigao ovaj veliki uspjeh.”33
Tokom 1533/34. godine mnoge tvrđave na istoku potpale su pod osman-
sku vlast. Pečevija bilježi način na koji su neke od tvrđava osvojene: “Osvajač
zemalja, Ibrahim-paša, s iskustvom koje je potvrdio na mnogo mjesta uzetih u
toku halepske zime, tražio je put kako preuzeti iranske tvrđave koje su blizu
islamskih zemalja. Našao je dva-tri pouzdana čovjeka, sposobna i spremna da
osvoje srce (envâ-ı istimâlet), koji znaju lijepo govoriti, i poslao ih begovima
koji drže Adildževaz, Erdžis, Ahlat i Revan, koji su bliski Iranu. Svaki od
poslanih je najljepšim pričama pridobio srca begova i privukao ih na stranu
padišaha. Primili su riječ da će ovi predati tvrđave islamskoj vojsci kad ona
dođe i vratili se paši.”34
Godine 1537/38. položaj kralja Ferdinanda i njegovih zemalja bio je ugro-
žen dvostruko: s jedne strane od Mehmed-bega Jahjapašića nakon zauzeća
Požege, a s druge strane, od Gazi Husrev-bega i Murad-bega Tardića nakon
zauzeća tvrđava Klis, Obrovac, Budak i Dreslak. Pokušao je iskoristiti zau-
zetost sultana pohodom na Krf, te je poslao svog komandanta Ivana Kocijana
na Vukovar, Osijek, Erdut i druge tvrđave pod osmanskom vlašću. Odgovor
osmanske strane nije zaostajao. Vojska bosanskog, zvorničkog, kruševačkog
i kliškog sandžakbega, pod komandom Mehmed-bega Jahjapašića skupila
se kod Vukovara. Počela je borba za Osijek. U tom trenutku Mehmed-beg
pribjegava taktici: “Skupio je sve, koliko god je bilo hrabrih i srčanih ljudi
od vlaha, cigana, odmetnika i lopova iz drugih skupina i s hiljadu i jednim
obećanjem pridobio je njihova srca (istimâlet ile), uputio ih na neprijatelja i
tražio od njih da ukradu njihove volove koji vuku topove, konje i sitnu stoku
tako da su neprijatelji potpuno ostali bespomoćni.” U nastavku bitke, Koci-
jan i njegovi odredi su potpuno poraženi, a Pečevija donosi vijesti o tome da
je ishod pobjede bio i formiranje Požeškog sandžaka koji je dat na upravu
Arslan-paši, sinu Mehmed-bega, i da je Kocijan, nakon što je iz tamnice
pokušao stupiti u kontakt s Mehmed-begom i primiti islam, pogubljen od
Zrinskog, zapovjednika Kostajnice.35
ANALI GHB 2012; 41 (33) 157
anali 12.indb 157 11.1.2013 10:00:54

Sedad Bešlija
Kada opisuje pripreme i pohode Sulejman-paše, beglerbega Egipta, na

Indiju tokom 1538. godine, Pečevija, koristeći podatke iz raznih historija,
bilježi i sljedeću situaciju: “Sada je vezir Sulejman-paša velikim trudom
sakupio oko dvadeset hiljada Arapa u Egiptu i Siriji i pripremio ih. Iz Egipta
i drugih zemalja s hiljadu obećanja (istimâlet) i poklona uspio je upotpuniti
mornaricu i s osamdeset odlično opremljenih lađa, petnaestog muharrema
devetsto četrdeset pete (13. juni 1538), krenuo je iz Sueskog zaljeva i razvio
jedra prema Jemenu, Adenu, Gudžeratu i Diju.” U nastavku, u pokušaju
osvajanja Zebida (obalski dio Jemena južno od Hudeyde gdje je bio formiran
prvi osmanski vilajet) “dalekovidi” Sulejman-paša šalje čovjeka (s ispravom
o istimâletu) Nahuda Emiru Ahmedu, gospodaru Zebida, vođi buntovnika,
pokušavajući ga, uz razna obećanja, pridobiti za sultana (istimâlet-nâme ile
mu’temed adamlar gönderdi).36
U toku pohoda na Iran u maju 1554. godine, sultan Sulejman se ulogorio u
mjestu Dijarbekir, gdje je održao zasjedanje divana. Pečevija prenosi sultano-
vo obraćanje vojsci i ostalim službenicima i, između ostalog, kaže: “Obećao
je da će biti ukazana pažnja onima koji su u službi i koji se iskažu, a hiljada-
ma obećanja i ohrabrujućih riječi (hezâr ve istimâletler ile) je toliko osvojio
njihova srca da su oni svi, stari i mladi, veliki i mali, sa suzama u očima jed-
noglasno uzvikivali: ‘Idi na Indiju ili Sind, poduzmi pohod na planinu Kâf,
nećemo ti okrenuti leđa, smatramo srećom na ovom i budućem svijetu dati
život za padišahovu sreću. Što god narediš, slijedit ćemo te.’”37
Neposredno nakon potpisivanja mira s iranskim šahom Tahmaspom 1555.
godine, sultan Sulejman Kanuni vraća se u Istanbul, a zatim odlazi u Ama-
sju. U tim danima, u okolici Soluna i Jenišehira, pojavljuje se osoba koja se
izdaje za princa Mustafu. Osmanske vlasti su ubrzo poduzele mjere protiv
nastale smutnje. Sultan je uputio trećeg vezira Mehmed-pašu s vojskom koji
je postavio šatore u Edreni. U jednom trenutku, beg Nikopolja Mehmed-han,
posredstvom age krunskog princa Selima, domamio je s mnogo obećanja
(istimâletler eylemekle) Uveji Togdžu, vezira spomenutog buntovnika koji
je uhapsio lažnog princa. A on je posredstvom spomenutog age proslijedio
vezanog njemu poslanog prevrtljivca princu koji se nalazio u Edreni. Poslije

36 Tarîh-i Peçevî, 1, str. 221. i 223; Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 1, str. 161. i 163;
Pečevija, Historija 1520–1576, str. 194. i 196; Mustafa Özbal, Peçevî Tarihi (80b–114a
Metin, Edisyon Kritik, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), T.C. Marmara Üniversitesi Türkiyat
Araştırmaları Enstitüsü Türk Dili Ve Edebiyatı Ana Bilim Dalı Türk Dili Bilim Dalı,
Istanbul, 2005, str. 28. i 31. (dalje: M. Özbal, Peçevî Tarihi [80b–114a Metin, Edisyon
Kritik, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü])
37 Tarîh-i Peçevî, 1, str. 308; Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 1, str. 218. i 219;
Pečevija, Historija 1520–1576, str. 259. i 260.
158 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 158 11.1.2013 10:00:55

je odmetnik doveden u Istanbul i obješen, a Uveji Togdža nagrađen dobrim

zeametom.38
Dok se bližila četrdeseta godina vladavine sultana Sulejmana Kanunija, u
maju 1559. godine Lala Mustafa-paša izazvao je svojim smicalicama sukob
između prinčeva Selima i Bajezida. U jednom trenutku ove nečasne rabote
spomenuti Lala je preuzeo zadatak da pripremi vojsku princa Selima za bitku
protiv vojske princa Bajezida. Pečevija piše da im je tom prilikom, nakon što
im je prenio selame i blagoslov princa, “dao mnogo obećanja i lijepim riječi-
ma milovao njihova srca (istimâletler virüp) podižući im moral.”39
Zanimljivo je da je i princ Bajezid koristio slične metode dok je bio sklo-
njen kod iranskog šaha. U pokušajima osmanske delegacije da princa Bajezi-
da vrate nazad, i u trenucima dok je on sam pomagao šaha u njegovim vojnim
pohodima, čule se se riječi Arapa Mehmeda – kapidžibaša princa, upućene
šahu: “Moj šahu, pazite se, nemojte biti nemarni, ovaj čovjek zle ćudi i nei-
skusan, koji se pobunio protiv svoga oca i brata, podstrekava s hiljadu obeća-
nja (hezâr istimâlet ve va’deler virmiş) jednog-dvojicu puškara da vas ubiju.”40
I u vrijeme vladavine sultana Murata III (1574–1590) Pečevija bilježi
identičnu političku praksu kod Osmanlija. Naime, 1578. godine, nakon osvo-
jenja tvrđave Tbilisi, serdar Lala Mustafa-paša Sokolović, amidžić Mehmed-
paše, krenuvši iz Tbilisija, prešao je rijeku Kur i na trećem konačištu ulogorio
se uz rijeku Kapor. Pečevija dalje bilježi: “Još ranije posalo je ljude s garan-
tnim pismima i obećanjima (istimâlet ile) Aleksandar-hanu koji je bio gos-
podar dva velika grada, Zegema i Gujema, i drugih mnogih mjesta Gruzije,
a ujedno bio najslavniji i najistaknutiji gruzijski velikaš.” U nastavku čitamo
da je spomenuti han prihvatio osmansku ponudu i uz odgovarajuću naknadu
i sporazum postavljen za beglerbega navedene zemlje.41
Zanimljiv je i opis događaja u vezi s imenovanjem novog velikog vezira
nakon smrti Ahmed-paše 1580. godine. Naime, iako je veliki vezir trebao biti
Lala Mustafa-paša Sokolović, ipak, na taj položaj imenovan je Sinan-paša.
Historija 1576–1640, str. 40; Kadir Akıllı, Peçevî Tarihi (184b–218a Metin, Dizin, Özel
Adlar Sözlüğü), T.C. Marmara Üniversitesi Türkiyat Araştırmaları Enstitüsü Türk Dili
Ve Edebiyatı Ana Bilim Dalı Türk Dili Bilim Dalı, Istanbul, 2008, str. 68. (neobjavljena
magistarska radnja) (dalje: K. Akıllı, Peçevî Tarihi [184b–218a Metin, Dizin, Özel Adlar
Sözlüğü])
ANALI GHB 2012; 41 (33) 159
anali 12.indb 159 11.1.2013 10:00:55

Sedad Bešlija
U vrućem unutrašnjem političkom trenutku sultan piše pismo Mustafa-

paši u kojem stoji: “Uistinu, ti si veliki vezir. Časni muhur poslan je Sinan-
paši samo da se više potrudi na vojnom polju.” Ovaj pokušaj pridobijanja Lala
Mustafa-paše od samog sultana bilježi se riječima: “Lâlâ Pâşâdan Vezâret
‘Azimi Tehallef Etdügi Ve Kendüye Taraf-ı Pâdişâhiden İstimâlet Verildügi”.42
U jeku osmansko-perzijskih ratova na istoku, 1585. godine, kizilbaše su
u jednom pohodu nanijele poraz osmanskoj vojsci koju su predvodili Čaga-
la-zade i Mehmed-paša. Između ostalog, Pečevija donosi podatke o odnosu
iskusnog i hrabrog osmanskog ratnika po imenu Mahmudi Hasan-bega prema
svojim vojnicima pa kaže: “Dao je obećanja (istimâletler virüp) svojoj skupi-
ni u kojoj je bilo preko petsto junaka i krenuo naprijed.”43
Kada opisuje metode kojima su osmanski upravitelji naselili i oživjeli
grad Tebriz, Pečevija koristi sljedeće riječi: “Tebriz je veliki grad između
dvije poznate visoravni, Odžan i Kizildag. Od polaganja njegovih temelja bio
je upravni centar azerbejdžanske zemlje. Džafer-paša je ovdje doveo i nase-
lio stanovništvo s nekim privlačnim obećanjima i u vrijeme kad je obznanio
naredbu da se ovdje ima vladati u skladu s osmanskim zakonima (istimâlet
ile re’âyasını iskân ve kânûn-i ‘usmâniyan üzere), u gradu je bilo osamdeset
kuća. Ali i nakon tog propisa došlo je mnogo ljudi i grad je još više živnuo.”44
U poglavlju o nekim lijepim moralnim osobinama velikog vezira i serdara
Ibrahim-paše, Pečevija bilježi sljedeće: “Rahmetli Ibrahim-paša je bio čovjek
koji je svakom pokazivao nasmijano lice (müdârası galib bir adem idi) i sa
svakim lijepo postupao.” Pečevija dalje piše: “Koje god vrste nevjernik dođe
u njegovo prisustvo, on obećanjima toliko legne na njihovo srce, a prijaznim
riječima i nasmiješena lica (istimâlet virür ve bir güne müdâra iderdi) uvi-
jek ga ostavi zadovoljnog i raspoloženog. Tako su nevjernici koji bi čuli za
ovakvo njegovo ponašanje gajili želju da vide Ibrahim-pašu.”45 U nastavku se
navodi primjer sandžaka oko rijeke Drave, gdje je stanovništvo trideset godi-
na bilo uznemiravano od hajduka ne mogavši mirno živjeti. Međutim, zbog
Historija 1576–1640, str. 58; K. Akıllı, Peçevî Tarihi (184b–218a Metin, Dizin, Özel
Adlar Sözlüğü), str. 92.
Historija 1576–1640, str. 87. i 88.
Historija 1576–1640, str. 194; Beyhan Dinç, Peçevî Tarihi (250b–284a Metin, Dizin,
Özel Adlar Sözlüğü), T.C. Marmara Üniversitesi Türkiyat Araştırmaları Enstitüsü Türk
Dili Ve Edebiyatı Ana Bilim Dalı Türk Dili Bilim Dalı, Istanbul, 2005, str. 88. (neobjav-
ljena magistarska radnja) (dalje: B. Dinç, Peçevî Tarihi [250b–284a Metin, Dizin, Özel
Adlar Sözlüğü])
160 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 160 11.1.2013 10:00:55

politike pridobijanja naklonosti (istimâlet sebebiyle) koju je provodio Ibra-

him-paša, “raja se ohrabrila i pobila razbojnike drenovim prutovima sve pod
izgovorom da idu u polje mlatiti žito.”46 Pečevija bilježi i jedan vrlo zanimljiv
detalj u kojem je i sam učestvovao. Riječ je o vojnoj disciplini pod koman-
dom Ibrahim-paše prilikom osvajanja tvrđave Kaniže. Velik udio u njezinu
osvajanju imalo je i “lijepo držanje Ibrahim-paše” (merhumun müdârasınun
dahi müdâhili çokdur). Naime, “u pohodu na Kanižu Ibrahim-paša je držao
vojsku pod tako strogom disciplinom da niko nije smio otkinuti ni klasa s
njive seljaka. Inače, bila je sezona vršidbe. Raja je iznosila vojsci na put puna
kola mađarskih samuna i vreće žita i to im prodavala. Svako je uzimao šta želi
i plaćao koliko treba. Ima tu i jedna biljka koja se zove heljda i koja uspijeva
u određenim klimatskim područjima, ali joj još nije bilo vrijeme žetve. Niko
nije smio pustiti tovarne životinje da uđu u njive, duž čitavog puta. Ja sam
žurno išao pored alaja i jedanput sam naišao na ivicu njive. Zavikali su: ‘Ne
ulazi u njivu, dovedite ga.’ Vidio sam da je Ibrahim-paša poslao preda me
svoga mataradžiju (vodonošu). Vodonoša me podučio da kažem kada dođem
tamo da nisam znao da je to obrađena njiva. Valjda je onima koji bi tako rekli
opraštao. S obzirom da me često viđao u društvu moga gospodara Mehmed-
paše, kad me je vidio poznao me je. ‘A, to si ti, jadan ne bio?’ reče. ‘Vaš sam
sluga, gospodaru’, odgovorih. ‘A znaš li ti šta je tamo zasijano?’ upita me.
Odgovorih: ‘Ja, vaš sluga, sam odavde, znam da je zasijano, ali tamo kuda
sam ja išao bila je ‘staza’?’ ‘A šta je to ‘staza’?’ upitao je. Na ovo sam rekao:
‘Moj gospodar zna bolje od mene da to znači pješački put.’ ‘Pravo si rekao’,
reče i kao da će se nasmijati, ipak oštro upozori: ‘Ipak, čuvajte se da ne biste
ušli u njive.’”47
Tokom 1604. godine osmanska vojska pod komandom Čagala-zadea
pripremala je pohod na šahovu vojsku i dželalije. U tu svrhu, “da bi pridobio
begove i vojsku plemena koji su pripadali ejaletu Van, nije propuštao učiniti
ništa što treba (müdâralar idüp). Mnoga je obećanja dao (istimâletler virdi)
stanovnicima Dijarbekira, a posebno zapovjedniku Džezire Mir Šerefu i
trudio se da ih iskupi u ejaletu Van.” I u nastavku pohoda, u kojem je serdar
bio nemaran i zapuštao disciplinu, kada su se pojavili slučajevi dezerterstva,
pokušavao je oko sebe okupiti preostalu vojsku i hrabriti je nekim obećanjima
(va’deler istimâletler virdi).48
Historija 1576–1640, str. 195; B. Dinç, Peçevî Tarihi (250b–284a Metin, Dizin, Özel
47 Tarîh-i Peçevî, 2, str. 231; Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 2, str. 216. i 217;
Pečevija, Historija 1576–1640, str. 195; B. Dinç, Peçevî Tarihi (250b–284a Metin, Dizin,
Özel Adlar Sözlüğü), str. 89.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 161
anali 12.indb 161 11.1.2013 10:00:56

Sedad Bešlija
Interesantan je i slučaj Dželali Deli Hasana, brata Karajazidžija, koji je

pobunio Dželalije. Da bi umirio odmetnike, veliki vezir Jemišći Hasan-paša
je Dželali Deli Hasanu ponudio bosanski beglerbegluk. Međutim, nakon
što je došao u Bosnu, nastavio je sa svojom pobunom protiv sultana. Čak je
pokušao rimskom papi, Veneciji i Španiji prodati dijelove Bosne: “Najprije ću
vam dati tvrđavu Risan blizu Novog (Herceg-Novi) da bih vam dao sigurnost.
Poslije toga, vi dođite s vašom mornaricom, a ja ću osigurati da sve tvrđave u
Sredozemlju i sve rumelijske zemlje pređu u vaše ruke. Ali za tvrđavu Risan
tražim kao nadoknadu sto hiljada zlatnika.” Nakon toga, ponuđen mu je
temišvarski ejalet na upravu što je prihvatio. Međutim, ni tamo nije mirovao.
Na kraju je pogubljen. Između redova, da se primijetiti da su osmanske vlasti
i prema Deli Hasanu, prilikom dodjele beglerbegluka, postupale u skladu s
poznatom političkom strategijom. Naime, Pečevija prilikom navedenih dviju
ponuda koristi izraze “dao hiljadu obećanja darova u Istanbulu (hezâr va’de
ve istimâlet ile kendüye Bosna beglerbegiligin)” i “rahmetli Mehmed-paša je
poslao Deli Hasanu jednog od svojih ljudi, roznamendžiju Mehmed-efendiju
i s mnogo lijepih riječi i obećanja privolio ga je da prihvati (istimâletler ile)
temišvarski vilajet...”49
Na drugom mjestu zapisano je da je Derviš-paša Bajezidagić, nekoliko
trenutaka prije svoje pogibije na otoku Čepel na Dunavu (Margaretin otok),
1603. godine, pokušavao pridobiti svoje vojnike za bitku i ohrabriti one koji
su počeli bježati: “Rahmetli Derviš-paša je tamo dugo odolijevao neprijatelju
s desetak ičoglana, bodreći (istimâletler virdi) one koji su bježali, ali to nije
imalo uopće nikakvog rezultata. S momcima koji su bili s njim navalio je na
neprijateljske postrojbe i odmah tu pao kao šehid, neka milost Uzvišenog
Allaha bude nad njim.”50
Dok je trajao pohod na područje današnje Mađarske i Slovačke 1605/06.
godine, Pečevija to vrijeme poredi s vremenom sultana Sulejmana I Kanunija
i naglašava “rezultate pravde i prijateljstva”. Dalje piše: “Lijepo postupanje
s rajom i obećanja (re’âyâya müdâra ve istimâlet olınmağla) koja su joj data
Pečevija, Historija 1576–1640, str. 222. i 224; B. Dinç, Peçevî Tarihi (250b–284a Metin,
Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), str. 125. i 126.
49 Tarîh-i Peçevî, 2, str. 270. i 277; Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 2, str. 254. i
261; Pečevija, Historija 1576–1640, str. 229. i 235; B. Dinç, Peçevî Tarihi (250b–284a
Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), str. 133; Melek Metin, Peçevî Tarihi Edisyon Kritiği
Bağdat Nüshası (284–317 Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), T.C. Marmara Üniversitesi
Türkiyat Araştırmaları Enstitüsü Türk Dili Ve Edebiyatı Ana Bilim Dalı Türk Dili Bilim
Dalı, Istanbul, 2006, str. 43. (neobjavljena magistarska radnja) (dalje: M. Metin, Peçevî
Tarihi Edisyon Kritiği Bağdat Nüshası [284–317 Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü])
Historija 1576–1640, str. 234; M. Metin, Peçevî Tarihi Edisyon Kritiği Bağdat Nüshası
(284–317 Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), str. 42.
162 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 162 11.1.2013 10:00:57

doprinijela su da su svakog dana u padišahovu ordiju dolazila brojna kola

puna namirnica. I vojska koja je dolazila u ordiju nije osjećala potrebu da
kupuje. Mađarske djevojke i žene su donosile svježe ispečene mađarske ćure-
ke, koje zovu čipu, te s voćem i hranom obilazile od šatora do šatore i nudile
ih. Kad je islamska vojska išla tući Ostrogon, došla je raja, dobila pismene
garancije (vire kâğıdların alup) i iskazala pokornost. Tako je, kada se podizao
most na Dunavu, došlo četrdeset-pedeset majstora mlinara, kršćana, koji su ga
gradili. Oni tamo nisu dali muslimanima da se muče oko gradnje. Došlo je i
smjestilo se tristo do četiri stotine obitelji u Stari Budim, na Ovčiji otok i u još
nekoliko varoši. Plodovi pravde i lijepog postupanja (âsâr-ı ‘adl-u müdâra)
prema raji tako su se manifestirali.”51
Kao što je vidljivo iz nekih prethodnih primjera, osmanske vlasti su politi-
ku pridobijanja koristile i za obračun s buntovnicima ili nasiljem. U ovom slu-
čaju, veliki vezir Kujudžu Murad-paša je 1609/10. godine, s ciljem likvidacije
buntovnika u krajevima Ajdina, Saruhana i Bruse, “pokazivao prema njima
naklonost i lijepo postupajući s njima (müdâra ve istimâlet), neke dobavio i
potajno ih uništio, a neke od njih postavio na određene položaje, pa kad bi
dospjeli do njih, onda ih likvidirao”. Tako je Jusuf-pašu, ćehaju Uvejs-paša-
zadea, obećanjima primamio (istimâlet ile) u Uskudar, a nakon dva mjeseca
ga dao udaviti u njegovu šatoru.52
Prilikom postavljenja Betlena Gabora za erdeljskog kralja 1618/19. godi-
ne, Osmanlije su nastojale eliminirati dotadašnjeg kralja Batori Gabora koji
je postao nasilnik. U tom pohodu istaknutu ulogu odigrao je tadašnji bosan-
ski beglerbeg Skender-paša (sin bosanskog spahije nastanjenog u Pečuhu).
Naime, on je s vojskom došao u erdeljski Biograd (Alba Lulia u Rumuniji) i
doveo Betlena Gabora za kralja. Po nagovoru Betlena Gabora, Skender-paša
je “uz hiljadu obećanja (hezâr va’de ve istimâlet virdiler) dobavio nekoliko
hajdučkih vojvoda koji su imali jatake u Erdelju”. Betlen Gabor se kasnije
odužio učešćem u tri velika pohoda osmanske vojske na području Mađarske,
Moldavije, Ukrajine i Poljske.53
Također, osmanske vlasti su iskoristile vojsku tatarskog hana u pokuša-
jima gušenja pobune kizilbaša u Anadoliji. Godine 1618. krenuli su s Krima
51 Tarîh-i Peçevî, 2, str. 309. i 310; Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 2, str. 291;
Pečevija, Historija 1576–1640, str. 261. i 262; M. Metin, Peçevî Tarihi Edisyon Kritiği
Bağdat Nüshası (284–317 Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), str. 80.
Pečevija, Historija 1576–1640, str. 284. i 285; M. Metin, Peçevî Tarihi Edisyon Kritiği
Bağdat Nüshası (284–317 Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), str. 109.
53 Tarîh-i Peçevî, 2, str. 349–352; Peçevi Ibrahim Efendi, Peçevî Tarihi, 2, str. 326–329;
Pečevija, Historija 1576–1640, str. 294–297; M. Metin, Peçevî Tarihi Edisyon Kritiği
Bağdat Nüshası (284–317 Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), str. 125. i 126.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 163
anali 12.indb 163 11.1.2013 10:00:57

Sedad Bešlija
preko Trabzona i zatražili dozvolu od serdara da izvrše upad u zemlje kizilba-

ša. “A serdar mu je davao podršku, ohrabrujući ga riječima: ‘Sad budi muško
i pokaži se’, dajući mu uz to i razna obećanja (hezâr istimâletler virdi).”54
U previranjima na osmanskom prijestolju koja su se dogodila početkom
treće decenije 17. stoljeća između sultana Osmana i sultana Mustafe, prije
nego što su jeničeri podigli pobunu, koja je završila pogubljenjem sultana
Osmana 19. maja 1622. godine, sultan Osman je sa svojim saradnicima
pokušao pridobiti određene skupine nudeći im razna obećanja. To su pokuša-
vali učiniti veliki vezir Mere Husejin-paša i jeničerski aga Krkčešmali Kara
Ali-aga. Prvi je “s nekim osobama lijepo razgovarao i dao neka obećanja
(istimâletler virdi)”, a drugog su “usmrtili nakon što je umilno govorio riječi-
ma punim obećanja (hezâr istimâletler ve va’deler virdi)”.55
Godine 1624/25. dužnost velikog vezira obavljao je Čerkez Mehmed-
paša. Pečevija ga opisuje kao velikog vjernika koji nikada nije uzeo mito te
dodaje: “Ni veliki šejhovi nisu toliko izbjegavali stranputicu kao on.” Naime,
dok se veliki vezir s vojskom nalazio na jednom polju blizu Kajserija, odmet-
nik Abaza ih je napao sa svojom vojskom. Nakon žestokog sukoba dviju
vojski, Abaza je poražen i sklanja se u erzurumsku tvrđavu. Međutim, Čerkez
Mehmed-paša od sultana traži oprost za Abazu, na način da se prema njemu
postupi ljubazno (müdâra), te mu je bilo oprošteno. Nakon toga obećao je
da će se sa svojim odredom priključiti velikom veziru u pohodu na Bagdad
sljedeće godine.56
Tri godine kasnije, 1628, osmanske vlasti su ponovo imale problema s
Abaza Mehmed-pašom koji je izigrao dogovor u vezi s pohodom na Bagdad.
Sultan je reagirao na taj način što je za serdara osmanske vojske, ujedno i za
velikog vezira, postavio Gazi Ekrem Husrev-pašu, koji je porijeklom Boš-
njak. Dana 6. septembra 1628. godine serdar je krenuo na tvrđavu Erzurum,
gdje se utvrdio Abaza-paša. O metodama i planovima koje je Husrev-paša
pripremio za ovaj pohod te njegovu ishodu, Pečevija piše na sljedeći način:
“Serdar je napravio razne planove. Jedan od njih jeste postupati nasmiješe-
Historija 1576–1640, str. 308; M. Metin, Peçevî Tarihi Edisyon Kritiği Bağdat Nüshası
(284–317 Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), str. 139.
Pečevija, Historija 1576–1640, str. 324. i 325; Zuhal Kayayurt, Peçevî Tarihi (317b–351a
Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), T.C. Marmara Üniversitesi Türkiyat Araştırmaları
Enstitüsü Türk Dili Ve Edebiyatı Ana Bilim Dalı Türk Dili Bilim Dalı, Istanbul, 2005, str.
24. i 25. (neobjavljena magistarska radnja) (dalje: Z. Kayayurt, Peçevî Tarihi [317b–351a
Metin, Dizin, Özel Adlar Sözlüğü])
Historija 1576–1640, str. 340; Z. Kayayurt, Peçevî Tarihi (317b–351a Metin, Dizin, Özel
164 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 164 11.1.2013 10:00:57

no i s puno obećanja (müdâra ve istimâlet itdiler) prema odmetnicima koji

se nalaze uz njega i krivovjernicima koje zovu sekban. Zahvaljujući tome,
odmetnici su bježali iz tvrđave u grupama po pet, deset ljudi i pokoravali
se vlasti. I zbilja, svakom od onih koji su pobjegli i došli dato je ono što je
i obećano. Ovim odlascima serdarova vojska postala je brojnija. Zbog toga
je Abaza-paša došao u situaciju da, htio ne htio, pošalje serdaru šest ljudi od
uleme i šejhova Erzuruma da ponude predaju tvrđave. Uzimajući u obzir da
je ‘oprost zekat pobjede’ slavni serdar im je podario milost. Tako je Abazu
odstranio iz padišahove tvrđave, tvrđava je, kao prije, prešla u ruke islamske
vojske.”57
Zaključak
Povijest nas uči da je vlast mnogo starija, snažnija i opstojnija od politi-
ke i da ljudi mogu vladati stotinama godina bez politike, tj. silom, nasiljem
i manipulacijom. Neki će kazati da efikasnu i pozitivnu vlast vodi ispravna
politika dok onu vlast koja nema navedena svojstva vodi “goli” interes.
Dakle, svaka ispravna vlast je “politička” vlast.
U tom smislu, historijska pojava osmanskog bejluka, a kasnije države i
carstva, predstavlja neiscrpno polje naučnih istraživanja. Poseban dio istra-
živanja odnosi se na objašnjenje uzroka munjevitog razvoja, organiziranosti
i dugotrajnosti Osmanske države. U tom kontekstu, tragali smo za mjerama,
metodama, sredstvima i taktikom, odnosno modernim rječnikom, političkom
strategijom, kojima su Osmanlije osvajale, organizirale, a potom i stabilizira-
le svoju vlast na različitim geografskim tačkama.
Istraživanje je pokazalo da se većina navedenih elemenata mogu defini-
rati istimâlet politikom (politika pridobijanja naklonosti ili lojalnosti). Ovu
političku doktrinu preuzetu (ne doslovno) iz nekih prethodnih državnih orga-
nizacija na Istoku, Osmanlije su vješto prilagodile svojim potrebama i učinili
je prvom, odnosno vodećom opcijom u dodiru sa svim unutarnjim i vanjskim
faktorima bez obzira na bilo kakve različitosti.
Osnovnu relaciju u tom procesu označavao je odnos centralnih osmanskih
organa vlasti prema državnim službenicima, vojnoj strukturi i stanovništvu.
Također, pojam istimâlet se u izvorima osmanske provenijencije pojavljuje
i u korelaciji s nekim drugim terminima, poput termina müdâra. Smatramo
da takvi i slični pojmovi predstavljaju određene dijelove i nijanse cjelokupne
istimâlet politike.
Historija 1576–1640, str. 347. i 348; Z. Kayayurt, Peçevî Tarihi (317b–351a Metin,
Dizin, Özel Adlar Sözlüğü), str. 50.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 165
anali 12.indb 165 11.1.2013 10:00:58

Sedad Bešlija
Kako politika obuhvata najvažnije pore jednog društva, to se i osmanska

istimâlet politika reflektirala na njegov politički, vojni, privredni i kulturno-
vjerski segment. Analizom dostupnih izvora i literature identificirali su se
primjeri teorijsko-praktičnog ostvarenja navedene osmanske političke doktri-
ne do kraja 16. stoljeća na prostorima koji su bili pod direktnom osmanskom
vlašću ili su predstavljali političke satelite Osmanske države. To su područja
od srednje i jugoistočne Evrope (gdje se nalazi i prostor Bosne) preko Krim-
skog hanata i otoka, poput Kipra, pa sve do krajnjih istočnih granica – na
prostorima današnjeg Azerbejdžana.
Dakako, sve navedeno ne znači da Osmanska država nije prakticirala i
neke druge, u prvom redu državno-političke, mjere i metode koje se ne mogu
dovesti u vezu s navedenom političkom strategijom.
Summary
History by Ibrahim Alajbeg Pečevi: a contribution to the study

of the Ottoman policy of istimâlet
This work presents terminological, historical and administrative meaning
of the term istimâlet (accommodation). It provides a brief historical sketch of
the Ottoman state doctrine and policy of accommodation in the newly-won
provinces and presents social segments and forms in which it was practiced,
primarily until the end of the 16th century. The second part of the article
highlights those sections of Pečevi’s History in which the term is used. In this
way, the terms istimâlet and the policy of istimâlet are linguistically qualified
and historically contextualized through the prism of Pečevi’s work from the
early 17th century.
166 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 166 11.1.2013 10:00:58

Dodatak o hafizima u Gradačcu, Modriči, Bosanskom Šamcu i Odžaku
28-23-726.5 :929(497.6)
Nusret Kujraković
DODATAK O HAFIZIMA U GRADAČCU, MODRIČI,

BOSANSKOM ŠAMCU I ODŽAKU
Sažetak
Rad je fokusiran na navođenje, tj. popisivanje hafiza u Gradačcu, Modriči, Bosan-

skom Šamcu i Odžaku u posljednjih dvije stotine godina. Temeljni kriterij navođenja
jeste vezanost hafiza rođenjem ili zaposlenjem za neko od spomenutih mjesta. Ovim
istraživanjem obuhvaćeno je 108 hafiza: 55 u Gradačcu, 16 u Modriči, 15 u Bosan-
skom Šamcu i 12 u Odžaku kod Modriče. Najveći broj hafiza završio je neku od bo-
sanskohercegovačkih medresa, a manji broj medresu ili islamski fakultet u Istanbulu u
Turskoj. Većina hafiza obavljala je neku od vjerskih i prosvjetnih službi, a manji broj
njih bavio se drugim zanimanjima. Očigledna je njihova društvena angažiranost i do-
prinos vjerskom, prosvjetnom i kulturnom životu onovremene muslimanske zajednice.
Ključne riječi: hafiz Kur’ana, Gradačac, Modriča, Bosanski Šamac,

Odžak
1. Uvod
Nemjerljiva je i neosporna važnost hifza/učenja Kur’ana napamet u životu
muslimana i muslimanki. To je ibadet najvišeg reda. O tome postoje mnogo-
brojni hadisi Muhammeda, a. s. Hafizi Kur’ana uživaju poseban ugled kod
muslimana. Njihova uloga u životu muslimanske zajednice vrlo je značajna.1
Istraživanje pitanja bosanskih hafiza od dolaska islama do danas izuzetno je
važno za proučavanje vjerskog naslijeđa muslimana u Bosni i Hercegovini.
Bitno je, također, za njihovu opću kulturnu historiju. O hafizima u Bosni i
Hercegovini objavljeni su mnogi vrijedni radovi. Iako najobimnija, studija
r. hafiza dr. Fadila Fazlića predstavlja svojevrstan sažetak svih dosadašnjih
radova o hafizima u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina. Ona je
poslužila kao dobar poticaj istraživačima da rade dodatna istraživanja, jer je
uočeno da objavljena literatura, zbog širine teme, dugog vremenskog isječka i
nedostupnosti izvora, nije obuhvatila sve hafize. Tako je nastao i ovaj rad, čiji
prvenstveni cilj nije da kompilira, nego da donese podatke o novim hafizima
koji su ostali izvan domašaja postojeće objavljene literaturne građe i da upot-
puni biografije hafiza o kojima je već u određenoj mjeri pisano.
1 O vrijednosti hifza Kur’ana vidjeti: dr. hfz. Halil Mehtić, Vrijednost učenja Kur’ana, IPF
u Zenici, Zenica, 2010. i dr. hfz. Safet Halilović, Hifz – učenje Kur’ana napamet, IPA u
Zenici, Zenica, 2003.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 167
anali 12.indb 167 11.1.2013 10:00:58

Nusret Kujraković
Ovaj je rad ograničen tematski, prostorno i vremenski. Obrađuje biogra-

fije hafiza u Gradačcu, Modriči, Bosanskom Šamcu i Odžaku kod Modriče,
odnosno na užem dijelu Bosanske Posavine, u posljednjih 200 godina. Iz-
bor ovako koncipirane teme rada, osim znanstvenim razlozima, potaknut je
i historijski vrlo tijesnim raznovrsnim vezama spomenutih mjesta. U jednom
podužem historijskom razdoblju, od osnivanja kapetanije početkom 18. sto-
ljeća do polovine 20. stoljeća, Gradačac je postao središte, kotar ili srez ovog
dijela Bosne i Hercegovine, odnosno, geografski bliže određeno, Bosanske
Posavine. Spomenuta mjesta bila su teritorijalno, administrativno, ekonomski,
politički, kulturno i vjerski povezana s Gradačcom kao sjedištem kotara ili
sreza. Posebno treba istaći činjenicu da je krajem 19. pa sve do 60-ih godina
20. stoljeća samo u Gradačcu postojalo Kotarsko/Sresko Vakufsko povjeren-
stvo. U Modriči, Bosanskom Šamcu i Odžaku postojali su samo džematski
medžlisi (današnji džematski odbori), kao niže organizacione jedinice, koje
su pripadale Vakufskom povjerenstvu u Gradačcu.2
Stoga se istraživanju teme ovog rada pristupilo na ovaj način. U realizaciji
ovog istraživačkog zadatka korišteni su arhivski izvori, objavljena literatura i
razgovori s pojedincima koji su imali važne podatke o nekom hafizu iz svoje
uže ili šire porodice.3
Kriterij izbora hafiza koje obrađuje ovaj rad jeste vezanost hafiza mjestom
rođenja ili mjestom zaposlenja za navedene gradove. Dakle, predmetom ovog
istraživanja bili su hafizi rođeni u navedenim mjestima, bilo da su radili u nji-
ma ili u nekim drugim mjestima, kao i hafizi rođeni u drugim mjestima, ali su
radili u Gradačcu, Modriči, Bosanskom Šamcu ili Odžaku. U rad su uvršteni
hafizi koji su obavljali vjerske službe ili su se bavili nekim drugim poslovima.
2. Hafizi u Gradačcu
Hadži hafiz Ahmed-ef. Mulaibrahimović Svirac

Muftija hadži hafiz Ahmed-ef. Mulaibrahimović zvani Svirac, sin hadži
Osmanov, rođen je krajem 18. stoljeća u Biberovu Polju, općina Gradačac.
2 O organizaciji Islamske zajednice u ranijem razdoblju vidjeti: Muhamed Salkić, Ustavi

Islamske zajednice, El-Kalem, Sarajevo, 1422/2001.
3 Radi pojednostavljenja citiranja arhivskih izvora sačinjen je poseban Fond vjerskih
službenika, koji je dio arhive Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Ovaj Fond obuh-
vata sve dokumente koji se odnose na vjerske službenike (imame, hatibe, muallime,
muderrise i mujezine). To su osobnici službenika, rješenja, dekreti, spiskovi službenika,
prijepisi dekreta, popisi mekteba i drugi predmetni akti. Spomenuti dokumenti navedeni
su na kraju rada u literaturi i izvorima. Ako drugačije nije naznačeno, radi uštede prosto-
ra, u ovom radu koristit će se navod “Fond vjerskih službenika” umjesto citiranja dotičnih
dokumenata.
168 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 168 11.1.2013 10:00:59

Završio je Murat-kapetanovu medresu u Gradačcu pred čuvenim muderrisom

šejhom hadži Hasan-ef. Muslimovićem. O tome govori idžazetnama koju je
dao svom sinu Ahmedu Hilmi-ef. Muftiću.4 Gradačački muftija hadži hafiz
Ahmed-ef. Mulaibrahimović (Svirac) bio je jedna od najutjecajnijih i naju-
glednijih ličnosti u Bosni i Hercegovini početkom 19. stoljeća sve do smrti
1883. godine. On je jedan od najistaknutijih članova znamenite gradačačke
porodice Muftić, koja je odigrala značajnu ulogu u vjerskoprosvjetnom i kul-
turnom životu muslimana Gradačca i okolice.5
Spadao je u red istaknutih intelektualaca svoga vremena. Isticao se u vjer-
skim znanostima. Bio je veliki entuzijasta, naučnik, prosvjetitelj i reformator.
Veoma obrazovan, poznavalac arapskog, osmanskog i perzijskog jezika,
hatib i imam, komentator Kur’ana, muderris, gradačački muftija i vakif.6 Po
ugledu i znanju, jedna od značajnijih ličnosti Bosanskog ejaleta. Hadži hafiz
Ahmed-ef., kako ističe Ahmed Dževdet-paša 1864. godine, ubrajan je u red
najutjecajnijih i najuglednijih Bošnjaka u tzv. “erkjani ejalet Bosne” zajedno
sa sarajevskim, travničkim i mostarskim muftijom.7 Zanimljive su veze ule-
manskih porodica Muftića iz Gradačca i Korkuta iz Travnika. Naime, hafiz
Ahmed-ef. je poslao svoga sina Ahmeda Hilmi-ef. u Travnik na tromjesečni
studij kod Muhameda Hazim-ef. Korkuta. Na zahtjev svog oca, taj isti Muha-
med Hazim-ef. boravio je u Gradačcu i izučavao nauke pred šejhom hadži
Hasan-ef. Muslimovićem. Ove veze Korkuta s Gradačcom i njegovom ule-
mom nisu istaknute u dovoljnoj mjeri.
Muftija hadži hafiz Ahmed-ef. bio je vrijedan pisac. Napisao je Putopis
na hadž na turskom jeziku, koji je zagubljen.8 Na komentar Kur’ana Tefsir
4 Nusret Kujraković, “Dokumenti o gradačačkom muftiji hadži hafizu Ahmed-ef.

Mulaibrahimoviću (Svircu)”, u: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXIX–
XXX, Sarajevo, 2009, str. 246–247.
5 Prvi rad o ovoj porodici napisao je hafiz Mahmut ef. Traljić. On je osnova svih radova
drugih autora koji su djelomično nadopunjavali biografiju ove porodice novim poda-
cima. Vidjeti: Mahmut Traljić, Iz vjerskog i vjersko-prosvjetnog života Muslimana u
Gradačcu, Gradačac, 1974. Također, vidjeti: Ahmed Mehmedović, “Alimske porodice:
Mulaibrahimović-Muftić (Svirac)”, u: Novi Muallim, časopis za obrazovanje i odgoj,
god. VIII, 2007, br. 31, str. 88–93; Nusret Kujraković, “Dokumenti o gradačačkom muf-
tiji..., str. 239–248; Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina
(1860–2010), Fakultet islamskih nauka i IC El-Kalem, Sarajevo, 2011, str. 375–376.
6 O njegovu službovanju i vakufu vidjeti: Nusret Kujraković, “Dokumenti o gradačačkom
muftiji...”, nav. čl., str. 241–246.
7 Mahmut Traljić, nav. dj., str. 14–15; Hamdija Kreševljaković, “Dževdet-pašina pisma o
Bosni iz 1864. godine”, u: Novi behar, 15. maj 1932, br. 21 i 22, str. 289. Tada je muderris
medrese Kuršumlije i sarajevski muftija bio Hilmi-ef. Omerović, kasniji reisul-ulema,
Mustafa Sidki-ef. Karabeg, mostarski muftija i muderris, a Derviš Muhamed-ef. Korkut
zvani Sidi-muftija, muftija travnički i muderris Elči Ibrahim-pašine medrese.
8 Uvršten je u red pisaca i stvaralaca na orijentalnim jezicima. Vidjeti: Mehmed Handžić,
ANALI GHB 2012; 41 (33) 169
anali 12.indb 169 11.1.2013 10:00:59

Nusret Kujraković
Dželalejn napisao je glosu. Nije poznato gdje se nalazi. Iza sebe je ostavio
jedan rukopis Medžmu’u lata’if.9 Utemeljitelj je vlastite porodične biblioteke,
koja je neprekidno djelovala oko sto deset godina (1834–1944).10 On je prvi
poznati muderris Svirac medrese u Gradačcu. Muderisku dužnost obavljao
je pedeset godina. Na mjesto muftije u Gradačcu postavio ga je šejhul-islam
Muhammed Saduddin 1858. godine. Muftijsku dužnost vršio je dvadeset pet
godina, odnosno od 1858. do smrti 1883. godine.11 Bio je postavljen za tur-
bedara Revdai-mutahhere u Medini 1814. godine i za šejha nakšibendijskog
reda 1857/58. godine.12
Ženio se dva puta. Imao je tri sina i jednu kćerku. Sin Ahmed Hilmi bio je
od jedne, a Muhamed, Abdulkadir i Saima od druge žene. Njegova druga žena
bila je hadži Hanifa-hanuma, kćerka Atif-age Dizdara i umrla je 1891. godi-
ne.13 Dva njegova sina, Ahmed Hilmi i Muhamed, bili su muderrisi, imami i
hafizi, unuk Hasib hafiz, a praunuk Hazim doktor pravnih nauka. Njegov sin
Abdulkadir završio je Šerijatsku sudačku školu. Umro je veoma mlad 1901.
godine. Muftija Ahmed-ef. umro je 1883. godine i ukopan je u haremu Svi-
račke džamije u Gradačcu. Nije poznata lokacija njegova mezara.
Hafiz Ahmed Hilmi-ef. Muftić

Hafiz Ahmed Hilmi-ef. Muftić, sin hadži hafiza Ahmed-ef. Mulaibra-
himovića Svirca, gradačačkog muftije, rođen je 1858. godine u Gradačcu.
Završio je Svirac medresu 1881. godine i dobio idžazet14 od svog oca hadži
hafiza Ahmed-ef. Hafiz je postao u dvanaestoj godini života. Pred travničkim
muftijom Muhamedom Hazim-ef. Korkutom u Travniku je izučavao islamske
Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1933, str. 51–52; Hazim

Šabanović, Književnost muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima,
9 Rukopis R–8981, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu. Osman Lavić, Katalog
GHB, London – Sarajevo, 2005, sv. 14, str. 263.
10 Detaljnije o ovoj biblioteci vidjeti: Nusret Kujraković, “Privatna biblioteka grada-
čačke porodice Muftić i njen utemeljitelj gradačački muftija hadži hafiz Ahmed ef.
Mulaibrahimović (Svirac)”, u: Bosniaca, časopis Nacionalne i univerzitetske biblioteke
Bosne i Hercegovine, 2009, br. 14, str. 103–112.
11 Nusret Kujraković, “Dokumenti o gradačačkom muftiji...”, nav. čl., str. 241.
12 Isto.
13 Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu, dopis br. 390 iz 1891. godine. Arhiva Medžlisa
Islamske zajednice Gradačac.
14 Idžazetnama (ar.-perz.), skraćeno idžazet: svjedodžba, diploma o završenim teološkim
naukama. Osnovno značenje: idžaza – dozvola, name – pismo, pismena isprava. Abdulah
Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku, peto izdanje, Svjetlost,
170 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 170 11.1.2013 10:00:59

nauke tri mjeseca.15 Poslije smrti svog oca, preuzeo je muderisku dužnost u
Svirac medresi koju je obavljao od 1883. do smrti 1934. godine. Imamsku
i hatibsku dužnost obavljao je u Sviračkoj i Husein-kapetanovoj džamiji u
Gradačcu. Biran je u najviša tijela Islamske zajednice: Hodžinsku izbornu
kuriju i Vakufsko povjerenstvo. Bio je potpredsjednik i član Šerijatskog suda
u Gradačcu.16 Poznavao je orijentalne jezike. Bio je izuzetno obrazovan,
dobar imam, hatib i vaiz. Krasila ga je blagost i gostoljubivost. Na savremen
način tumačio je islamske propise. Podržao je reformatorske ideje reisul-ule-
me Džemaludin-ef. Čauševića. Istakao se kao izuzetan domaćin i uspješan
privrednik. Smatran je duhovnim ocem Gradačca i okolice. Imao je dva sina:
Hasiba i Ahmeda Ragiba i četiri kćerke: Nesibu, Saimu, Ešrefu i Eminu.
Sva njegova djeca, osim Emine, umrla su prije njega. Sin Hasib završio je
medresu i hifz. Bavio se poljoprivredom i povremeno bio imam i mutevelija
Sviračke džamije. Hafiz Ahmed Hilmi-ef. živio je u današnjem prigradskom
naselju Vida I.
Hafiz Ahmed Hilmi-ef. umro je 11. februara 1934. godine i ukopan je u
haremu Sviračke džamije. Nadgrobni epitaf sastavio mu je njegov poštovalac
Salih-ef. Bašić. Na njemu je, uz ostalo, napisano: “Za svog života kod sva-
koga bio je poznat kao vrlo blag. U njegovoj okolini svijet je slijedio ovog
ispravnog čovjeka radi njegove riječi, koja je djelovala, a radi zdravih misli
i zdrave pameti njegove.” O poštovanom muderrisu svoje utiske i sjećanja
ostavili su Jusuf-ef. Bilajac, hafiz Abdulah-ef. Hodžić, Husejn-ef. Kavazović,
hafiz Zaim-ef. Huskanović i Mehmed-ef. Kavazović.17
Hafiz Muhamed-ef. Muftić

Hafiz Muhamed-ef. Muftić, sin hadži hafiza Ahmed-ef. Mulaibrahi-
movića Svirca, gradačačkog muftije, rođen je 1875. godine u Gradačcu.
15 O tome svjedoči i jedan dokument koji se nalazi uz njegovu idžazetnamu pohranje-

nu u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevo. Arhiva turskih dokumenata GHB,
Idžazetnama A–4520/TO. U tom dokumentu travnički muftija Muhamed Hazim-ef.
Korkut, koji za sebe kaže da je sluga siromašnih nakšibendija, daje idžazet hafizu
Ahmedu Hilmi-ef. Muftiću, muderrisu u Gradačcu, da uči vird koji se sastoji od učenja
istigfara 101 put, salavata 101 put i kelimei-tevhida 500 puta. Autor ovog rada posjeduje
kopije idžazetname i dokumenta.
16 Sadik Šehić, 112 godina Gradačačkog suda, Općinski sud u Gradačcu, Gradačac, 1999,
str. 183.
17 Mahmut Traljić, nav. dj., str. 17–31; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 377–378; Ahmed
Mehmedović, nav. čl., str. 92; H. M., “Merhum hafiz Ahmed ef. Muftić”, Gajret, 1934,
br. 4, str. 72; Hikjmet, 1933/34, br. 56, str. 250–251, Preporod, 1974, br. 18, str. 3, Glasnik
Vrhovnog islamskog starješinstva, 1974, br. 11–12, str. 510–511; Kujraković Nusret,
Husein-kapetanova džamija i džemat Husejnija u Gradačcu, monografija povodom 180.
godišnjice od izgradnje, Medžlis Islamske zajednice Gradačac, Gradačac, 2006, str. 21.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 171
anali 12.indb 171 11.1.2013 10:00:59

Nusret Kujraković
Školovanje u Svirac medresi započeo je pred svojim ocem, a završio pred

polubratom Ahmedom Hilmi-ef. Od njega je dobio idžazet i pred njim polo-
žio hifz Kur’ana. Poznavao je orijentalne jezike. Imamsku dužnost vršio je u
Sviračkj džamiji. Jedno vrijeme bio je vjeroučitelj u narodnoj osnovnoj školi
u Gradačcu. Dužnost vaiza vršio je od 1895. godine. Muderisku dužnost u
Svirac medresi preuzima nakon smrti Ahmeda Hilmi-ef. 1934. godine i vrši je
do smrti 20. maja 1944. godine. Ukopan je u haremu Sviračke džamije pored
polubrata Ahmeda Hilmi-ef. Muftića.18 Muderris hafiz Muhamed-ef. bio je
oženjen iz Gračanice iz porodice Prohić. Imao je tri sina i kćerku. Dva sina i
kćerka umrli su veoma mladi u dobi između 18. i 22. godine života. Najduže
je živio njegov najmlađi sin Zijahudin koji je bio oženjen od muderrisa hafiza
Mehmed-ef. Kovačevića.19
Hafiz Hasib-ef. Muftić

Hafiz Hasib-ef. Muftić, sin Ahmeda Hilmi-ef., rođen je 1877. godine u
Gradačcu. Završio je Svirac medresu i hifz položio pred svojim ocem. Nje-
govo glavno zanimanje bila je poljoprivreda. Povremeno je vršio imamsku
i mutevelijsku dužnost u Sviračkoj džamiji. Bio je oženjen iz Bosanskog
Šamca iz porodice Alibegović koja se doselila iz Užica. Imao je četiri sina
i četiri kćerke: Hazima, Asima, Ismeta, Isama, Maksumu, Hazimu, Asimu i
Mutesimu.20 Njegov sin Hazim doktorirao je pravo u Zagrebu. Hafiz Hasib
umro je 2. maja 1929. godine.21
Hafiz Abdulah-ef. Moranjak

Hafiz Abdulah-ef. Moranjak rođen je 1885. godine u Gradačcu. Završio je
osnovno i srednje medresansko obrazovanje u rodnom mjestu. U prvi razred
Svirac medrese u Gradačcu bio je upisan 1898. godine. Nakon toga, 1906.
godine, odlazi u Istanbul, gdje je diplomirao na Teološkom fakultetu 1914.
godine. U Prvom svjetskom ratu postavljen je za vojnog imama. Poslije za-
18 Mahmut Traljić, nav. dj., str. 16; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 379; Ahmed Mehmedović, nav.
čl., str. 92; Fond vjerskih službenika. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
19 Podatke o hafizovoj djeci dobio sam u januaru 2012. godine od Zijahudinovog sina rhm.
Muhameda Muftića koji je umro 14. 4. 2012. godine. Zijahudin je imao petero djece:
Behiju, Sehiju, Ahmeda, Muhameda i Begzadu.
20 Podatke o hafizovoj djeci dobio sam 6. 10. 2011. godine od njegova unuka Ahmeda
Muftića, sina Asimovog.
21 Mahmut Traljić, nav. dj., str. 20; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 378; Ahmed Mehmedović,
nav. čl., str. 92. O doktoru Hazimu Muftiću vidjeti: Mahmut Traljić, nav. dj., str. 22–23;
Mahmut Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 194–200 i Takvim,
1977, str. 212–216.
172 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 172 11.1.2013 10:01:00

vršetka rata 1918. godine imenovan je za muderrisa u medresi u Jajcu. Tu

je dužnost obavljao do 9. februara 1921. godine kada je imenovan za mufti-
ju u Bihaću. Nakon ukidanja muftijstava u Bihaću i Travniku 1930. godine,
dužnost šerijatskog kadije obnašao je u Štipu, Tetovu i Gnjilanu. U kadijskoj
službi u spomenutim mjestima ostao je do 1941. godine. Te godine preuzima
kadijsku dužnost u rodnom Gradačcu do kraja 1945. godine kada odlazi u pen-
ziju. Nakon smrti muderrisa Muhamed-ef. Muftića, odlukom Ulema-medžlisa
od 30. oktobra 1944. godine naimenovan je za muderrisa i upravitelja Svirac
medrese, ali tu dužnost nikada nije preuzeo. Umro je u Banjoj Luci 1964. go-
dine. Ukopan je u haremu Gazanferije džamije do kabura reisul-uleme hafiza
Ibrahim-ef. Maglajlića.22
Hafiz Mehmed-ef. Kovačević

Hafiz Mehmed-ef. Kovačević rođen je 1860. godine u Glamoču. U rod-
nom mjestu završio je osnovno obrazovanje. Visoke islamske nauke završio
je u Istanbulu. Muderisku dužnost vršio je u Murat-kapetanovoj medresi u
Gradačcu od 1892. do ujedinjenja ove medrese sa Svirac medresom 1917.
godine. Prema zapisniku od 15. februara 1898. godine, muderris Mehmed-ef.
Kovačević izjavio je da je na molbu građana došao da bude muderris na Mu-
radiji 1892. godine uz plaću od 700 forinti. Na zahtjev muderrisa Kovačevića
br. 342 od 4. februara 1903. godine Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo odo-
brilo je da se Ahmet-ef. H. Šakić odredi za muderrisova pomoćnika/muavina.
Pomoćnik muderrisa Ahmet ef. bio je upisan u ovu medresu 1893. godine.23
Kada se u Gradačcu otvorila Mektebi-ibtidaija 1894. godine, hafiz Mehmed-
ef. postavljen je za prvog muallima uz plaću od 400 forinti. Prvi muallim na
gradačačkoj Mektebi-ibtidaiji bio je od 1894. do 1915. godine. Imao je sina
Mehmeda i šest kćerki: Hafizu, Nuru, Pašu, Safiju, Džemilu i Mejasu. Sin
Mehmed završio je Behram-begovu medresu u Tuzli, ali nije radio kao imam.
Hafiz Mehmed ef. Kovačević umro je 26. decembra 1927. godine i ukopan je
u mezarju Kadić-Bašča u Gradačcu.24
22 Mahmut Traljić, nav. dj., str. 20; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 379–380.
23 Spisak učenika Muradije od 20. 12. 1906. godinu. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac za 1906.
24 Fond vjerskih službenika. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Podatke o djeci
hafiza dobio sam od njegove unuke Sadike Sarajlić rođ. Džaferović (1931–2011) prili-
kom našeg razgovora 17. 6. 2008. godine. Njezina majka Paša bila je udata za Osmana
Džaferovića; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 285. Tu je naveden samo podatak da je Kovačević
bio muderris u Gradačcu.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 173
anali 12.indb 173 11.1.2013 10:01:00

Nusret Kujraković
Hafiz Abdulah-ef. Hodžić

Hafiz Abdulah-ef. Hodžić, sin Abdulahov i Eminin, rođen je 19. augusta
1909. godine u Gornjem Srebreniku, općina Srebrenik. Završio je Svirac
medresu u Gradačcu. Hifz je učio i položio pred muderrisom Muhamed-ef.
Muftićem. Hafiska dova proučena je 13. augusta 1937. godine u džamiji
Husejniji u Gradačcu. Svoj radni angažman u Islamskoj zajednici počinje
1935. godine. Tada je postavljen za muzakeredžiju/korepetitora u Svirac
medresi, drugog muallima na dvogodišnjem mektebu u Gradačcu i mujezina u
Husejniji. Uz korepetitorsku službu pomagao je muderrisu u izvođenju nasta-
ve iz predmeta: kiraet, fikh, arapski jezik i kaligrafija. Nakon smrti muderrisa
Muftića, a do dolaska Ragib-ef. Kazaferovića za muderrisa i upravitelja
medrese, hafiz Abdulah je realizirao nastavni proces i upravljao medresom
do njezina zatvaranja 1947. godine. On nije imao zvanično postavljenje za
muderrisa od Ulema-medžlisa u Sarajevu. Poslije smrti hafiza Muhamed-ef.
Muftića 1944. godine radi kao imam i hatib u Sviračkoj džamiji. Njegova
kompletna biblioteka predata je Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu
kao vakuf. Tom je prilikom uvakufljeno 9 rukopisa i 249 štampanih djela.25
Bio je oženjen s Esmom, kćerkom Raifa Hadžihafizovića iz Gradačca. Imao
je petero djece: sina Muhameda i kćerke Eminu, Rašidu, Besimu i Ruvejdu.26
Hafiz Abdulah preselio je na ahiret 14. aprila 1980. godine. Dženazu mu je
klanjao mlađi brat hafiz Nurudin-ef. Hodžić, nekadašnji imam u Tuzli. Uko-
pan je u haremu Sviračke džamije u Gradačcu.27
Hafiz Mustafa-ef. Imamović

Hafiz Mustafa-ef. Imamović rođen je 1853, a umro 1918. godine u Gra-
dačcu. Naukovanje je završio u Istanbulu. Dužnost imama Husejnije vršio
je od 1872. do smrti 1918. godine.28 Bio je društveno vrlo angažiran. Član
kotarskog medžlisa bio je 1887. i 1892. godine, također i član šerijatskog
25 Kopiju zahvalnice Gazi Husrev-begove biblioteke hadži hafizu Abdulah-ef. i njegovoj

porodici posjeduje autor ovog rada.
26 Ovaj podatak dobijen je 8. 8. 2012. godine od hafizove unuke Melihe Kavazović-
Hećimović.
27 Dekret Ulema-medžlisa br. 2424/45 od 18. 2. 1945. godine, br. 3323/35 od 3. 11. 1935.
godine, br. 2394/35 od 18. 10. 1935. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac; El-Hidaje, 1936–37, br. 10, str. 164; Preporod, 1. juli 1980, br. 13, str. 10;
Mahmut Traljić, nav. dj., str. 16; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 410.
28 Naslijedio je umrlog Husein-ef. Čaršimamovića, sina hadži Hasana, koji je umro 1872.
godine i ukopan je u haremu Husejnije. Vidjeti: Mehmed Mujezinović, Islamska epigra-
fika Bosne i Hercegovine, knjiga II, Veselin Masleša, Sarajevo, 1977, str. 178–181.
174 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 174 11.1.2013 10:01:00

suda u Gradačcu.29 Biran je u džematski medžlis Gradačac. Nakon smrti hadži

Ahmed-bega postavljen je 1903. godine za privremenog muteveliju vakufa
Gradaščevića. Na toj dužnosti ostaje do polovine 1906. godine. Često je bio
inkasant ovog vakufa. Od njega je dužnost preuzeo Mustaj-beg Gradaščević.30
Ukopan je u haremu džamije Husejnije u kojoj je decenijama služio.
Hafiz Ibrahim-ef. Sendić, sin Ahmetov

Hafiz Ibrahim-ef. Sendić, sin Ahmetov, rođen je 1871. godine u Gradač-
cu. Završio je osnovnu školu i Svirac medresu. Živio je u gradskoj mahali
Čaršija. Dužnost imama u džamiji Husejniji obavljao je od 1. januara 1928.
do kraja 1952. godine, a hatibsku dužnost od 1937. godine. Predavao je islam-
sku vjeronauku u narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu od 1921. godine do
prelaska na dužnost u Husejniji. Hafiske mukabele tokom ramazana učio je s
drugim hafizima u Husejniji od 1928. godine. Kao muallim ženskog mekte-
ba radio je od 1903. do 1916. godine. Na zahtjev Vakufskog povjerenstva u
Gradačcu razriješen je dužnosti imama tek 31. 1. 1953. godine. Za muteveliju
vakufa begovske porodice Gradaščević postavljen je dekretom Vakufsko-
mearifskog saborskog odbora broj 13533/18 od 10. augusta 1918. godine.
Spomenutim vakufom upravljao je u razdoblju od 1918. do 1925. godine i od
1941. do 1952. godine. Na imamskoj i mutevelijskoj dužnosti naslijedio ga je
hafiz Džemal-ef. Hodžić zvani Gagić. Hafiz Ibrahim umro je 1953. godine i
ukopan je u haremu džamije Husejnije u Gradačcu.31
Hafiz Ibrahim-ef. Sendić, sin Sadikov

Hafiz Ibrahim-ef. Sendić, sin Sadikov, rođen je 1875. godine u Gradačcu.
Završio je Svirac medresu. Radio je kao muallim ženskog mekteba u maha-
li Svirac od 1925. godine do smrti 1945. godine. Nadoknadu za mektepsko
podučavanje primao je iz Sendića evladijet vakufa. Nije obavljao imamsku
dužnost. Učio je ramazanske hafiske mukabele. Bio je oženjen sa Šerifom Trto
iz Donjeg Vakufa. Imao je tri sina i kćerku Šerifu. Sinovi Sakib i Muharem bili
su brice, a Avdo obućar. Umro je 1945. godine i ukopan je u Sendića mezarju
u Gradačcu.32
29 Sadik Šehić, nav. dj., str. 124. i 183.

30 Nusret Kujraković, nav. dj., str. 20–21; Anali GHB, knjiga XXXII, 2011, str. 73; Esad
Sarajlić, Gradačac sa okolinom u prošlosti, BZK Preporod Gradačac, Gradačac, 2008,
str. 322–323; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 377.
31 Fond vjerskih službenika. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Anali GHB,
knjiga XXXII, 2011, str. 74–75. U Fazlićevoj knjizi o hafizima nije spomenut.
32 Osobnik Sendića, džematski medžlis Gradačac, Birački spisak od 31. 8. 1945. godine
i Azbučni imenik, biračko mjesto II iz 3. 12. 1936. godine. Arhiva Medžlisa Islamske
ANALI GHB 2012; 41 (33) 175
anali 12.indb 175 11.1.2013 10:01:00

Nusret Kujraković
Hafiz Mustafa Duraković

Hafiz Mustafa Duraković, sin hadži Salihov, rođen je 1863. godine. Bio je
veoma sposoban političar, uspješan privrednik, svestrano obrazovan, društve-
no angažiran i vrlo utjecajna ličnost. Bio je gradonačelnik Gradačca od 1912.
do 1914. godine, općinski zastupnik 1892, 1894, 1906, 1908, 1911. i 1918.
godine, član Vakufskog povjerenstva u Gradačcu 1909. i 1912. godine te član
Šerijatskog suda u Gradačcu. Stekao je veliko imanje. Registrirao je firmu u
Gradačcu i u registar poduzetnika upisan je 1884. godine. Imao je svoj mlin
u Bosanskom Šamcu. Imao je dva sina: Saliha i Salima. Salih je bio općinski
zastupnik 1912. godine i gradonačelnik za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Nije se aktivno bavio imamskim poslom. Zabilježeno je da je povremeno učio
ramazanske hafiske mukabele u Husejniji, kao naprimjer 1906. godine s hafi-
zima Sejfulahom Tufekčićem, Sejfom Husićem i Husejnom Mulabegićem.33
Umro je 1928. godine. Ukopan je u mezarju Buban u Gradačcu.
Hafiz Halil-ef. Kavazović

Hafiz Halil-ef. Kavazović, sin Mustafin i Hurijin rođ. Golać, rođen je u
Jelovče Selu. Zvali su ga Mujo Kavaz. Bio je oženjen s Eminom, kćerkom
hafiza Abdulah-ef. Tokića iz Toka. Imao je dva sina, Hasana i Husejna, i
kćerku Eminu. Njegov sin Hasan pohađao je medresu, a unuk od ovog sina
je hafiz Ejjub-ef. Od njegova sina Husejna, unuci Mehmed, zvani Mula
Meho, i Refik završili su medresu i bili imami u mnogim mjestima u Bosni i
Hercegovini. Njegovi praunuci, Ishak-ef., sin hafiza Ejjuba, i Muhamed-ef.,
sin Muje, bili su imami. Po kazivanju hafiza Šemsudin-ef. Kavazovića, hafiz
Halil bio je prvi poznati imam u Jelovče Selu. Umro je 1900/01. godine.
Ukopan je na Ešči mezarju u Jelovče Selu. Prijevod tariha na njegovu nišanu
glasi: “Ponizni, siromašni, grijeha svojih svjestan i manjkavosti, potrebiti
milosti svoga Gospodara Koji oprašta, Halil hafiz ibn Mustafa Kavazović
preselio je s prolaznog svijeta na vječni. Fatiha za njegovu dušu.” 1318. po
Hidžri/1900–1901. godine.34
zajednice Gradačac. Podatke o djeci hafiza dobio sam od njegova unuka Fahre 27. 3.
2006. godine.
33 Zapisnik sa sjednice Vakufskog povjerenstva u Gradačcu iz 1906. godine. Arhiva
Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. O političkim funkcijama hafiza Durakovića
vidjeti: Esad Duraković, nav. dj., str. 157, 160, 179, 277–279, 316, 320. i 322–323, a o
njegovim sinovima str. 323, 391, 406. i 409. U Fazlićevoj knjizi o hafizima pogrešno je
navedeno da je iz Gračanice. Vidjeti: Fadil Fazlić, nav. dj., str. 367.
34 Fadil Fazlić, nav. dj., str. 381–382. Treba napomenuti da hafiz Halil-ef. nije mogao biti,
kako se netačno spominje, prvi imam džamije u Jelovče Selu koja je tek napravljena
1922. godine, jer je umro 1900/01. godine. Računanje hidžretskih godina u godine nove
176 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 176 11.1.2013 10:01:01

Hadži hafiz Ejub-ef. Kavazović

Hadži hafiz Ejub-ef. Kavazović, sin Hasanov i Ajišin, rođen je 10. aprila
1922. godine u Jelovče Selu, općina Gradačac. Mektepsko obrazovanje zavr-
šio je u rodnom mjestu, a osnovnu školu u Gradačcu. Završio je Svirac medre-
su u Gradačcu, a jedno vrijeme pohađao je i Čačak medresu u Brčkom. Tokom
školovanja u Svirac medresi završio je i hifz Kur’ana pred svojim muderrisom
hafizom Muhamed-ef. Muftićem. Svoju imamsku, hatipsku i mualimsku služ-
bu započeo je u džamiji Bukvari u Gradačcu od 1943. do 1946. godine. Nakon
odsluženja vojnog roka, od 1949. godine pa do smrti, radio je u Jelovče Selu.
Jedno vrijeme bio je i predsjednik Odbora IZ i vjersko-prosvjetni referent.
Istakao se kao marljiv, predan i obrazovan imam. Osim toga, bio je društveno
angažiran na raznim poslovima u svom džematu. Umro je 26. januara 1982.
godine i ukopan je u Jelovče Selu. Njegovoj dženazi prisustvovalo je oko dvi-
je hiljade ljudi.35 Dženazu mu je klanjao sin Ishak-ef. Kavazović. Hafiz Ejjub
oženio se sa Šahdanom Osmić iz Biberova Polja. Imao je dva sina, Ibrahima
(u. 1975) koji je završio Pedagošku akademiju u Tuzli, i Ishak-ef., svršenika
Gazi Husrev-begove medrese i imama, te kćerku Mersiju, udatu za Zahida
Bričića iz Vučkovaca.36
Hafiz Muhibija-ef. Kavazović

Hafiz Muhibija-ef. Kavazović, sin Halilov i Bejhin, rođen je 1919. godine
u Jelovče Selu kod Gradačca. Mektepsko obrazovanje završio je u rodnom
mjestu i Svirac medresu u Gradačcu. Tokom školovanja u medresi završio je i
hifz Kur’ana. Po Osmanu Kavazoviću, hafiz Muhibija bio je oženjen Fatimom
Osmić, kćerkom Smajla iz Biberova Polja s kojom ima dva sina, Muhameda,
profesora njemačkog jezika, i Ahmeda, profesora bosanskog jezika, te kćer-
ku Behiju. Prvo imamsko službovanje počelo je u selu Iverovac od 1943. do
1946, kada prelazi u Rajsku Donju, gdje ostaje do 1954. godine. S područja
Gradačca 1954. godine prelazi u Staru Suhaču – Odbor Islamske zajednice
Bosanski Novi i tu ostaje dvije godine. Godine 1956. prelazi na područje Od-
bora Islamske zajednice Prijedor i susjedni Odbor Kozarac, gdje služi u dže-
matima: Rizvanovići, Bišćani, Hrnići i Brezičani sve do 1979. godine kada
prelazi na područje Odbora Islamske zajednice Sanski Most, u džemat Stari
ere vidjeti: Zejnil Fajić, Tabelarni pregled hidžretskih godina preračunatih u godine
nove ere, Starješinstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji,
35 Osman Kavazović, “Hadži hafiz Ejjub ef. Kavazović”, u: Glasnik VIS-a, 1982, broj 3, str.
367–368. Fotografija hafiza Ejjub-ef. Kavazovića u Preporod, 1982, br. 7, str. 18; Fadil
Fazlić, nav. dj., str. 383.
36 Podatke o hafizovoj djeci dobio sam od njegova sina Ishak-ef. dana 11. 4. 2012. godine.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 177
anali 12.indb 177 11.1.2013 10:01:01

Nusret Kujraković
Majdan, gdje ostaje do smrti. Njegova osnovna gesla u radu sa džematlija-

ma bila su: blagost, razumijevanje i sabur. Umro je 6. augusta 1986. godine.
Ispraćaj rahmetlije iz mjesta posljednjeg službovanja u rodno mjesto Jelovče
Selo kod Gradačca obavljen je 7. augusta uz prisustvo njegovih kolega imama
s područja Odbora Islamske zajednice Sanski Most, Prijedor i Kozarac, te
njegovih džematlija iz Starog Majdana kao i džematlija iz susjednih džemata.37
Hafiz Muharem-ef. Čandić
Hafiz Muharem-ef. Čandić, sin Mustafin i Dervišin rođ. Selimović, rođen
je 1928. godine u Jelovče Selu kod Gradačca. Mekteb je završio u rodnom
mjestu, a zatim i Svirac medresu u Gradačcu. Za vrijeme svog službovanja u
Rakovčanima kod Prijedora naučio je Kur’an napamet za šest mjeseci. Nje-
gov muhaffiz bio je Mehmed Malkoč. Hafiska dova proučena je 2. decembra
1956. godine u džamiji u Rakovčanima. Usprkos velikoj hladnoći dovi je pri-
sustvovao velik broj džematlija sa šireg područja Prijedora. Bio je prisutan 21
imam među kojima su bila tri hafiza. Uz ostale, dovi su prisustvovali imami:
hafiz Ejjub Kavazović, Džemal Omerčić, Samid Mešanović, Samid Omero-
vić, Ibrahim Brkić, Mehmed Bilajac, Osman Omeragić i Adem Pezerović.
Prije polaganja hifza učene su ilahije i ašereta. Ispitnu komisiju sačinjavali
su: hafiz Smail Kodžić, Muhamed Garčević, Hasan Škapur, Alija Pezerović,
Ibrahim Seferović, Muhamed Mandić i Mehmed Malkoč. Kandidata je ispi-
tivao hafiz Smail. Prigodan vaz održao je Garčević i na kraju proučio dovu i
uručio hafizu Muharemu tasdiknamu o položenom hifzu. Hafiz Muharem bio
je prvi hafiz na ovom području u posljednjih 45 godina.38 Dolaskom u Prnja-
vor hafiz Muharem dokazuje svoje sposobnosti i sprovođenja u djelo onoga
što je naučio. Iz ljubavi prema toj sredini tu ostaje zajedno s porodicom do
penzije i smrti. Njegova skromnost i znanje ispoljili su se kroz rad u Islamskoj
zajednici, pogotovo u Prnjavoru, gdje je ostao punih trideset godina. Znatno
je doprinio dobrim međunacionalnim odnosima u Prnjavoru koji je tada imao
najveći broj nacionalnosti. Umro je, nakon kraće bolesti, u februaru 1988. go-
dine navršivši tek 60 godina života. Koliko je volio ljude dokazala je njihova
brojnost na rahmetlijinoj dženazi, kojoj je prisustvovalo čak tridesetak imama.
Imao je široko polje djelovanja, što su dokazivali brojni imami i njegovi po-
znanici iz Banje Luke, Prijedora, Kotor-Varoša, Gradiške, Modriče, Doboja,
Dervente, Gradačca i Prnjavora kao najbliži saradnici.39
37 Vehid Ibrahimović, “Hafiz Muhibija Kavazović”, u: Preporod, 15. 9. 1986, broj 18/386,
str. 14; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 383–384.
38 Mehmed Malkoč, “Hafiska dova u Rakovčanima – Prijedor”, u: Glasnik Islamske vjerske
zajednice, 1957, br. 4–6, str. 270–272.
39 Ćazim M., “Merhum hafiz Muharem Čandić”, u: Preporod, br. 17/433, 1. 9. 1986, str. 14;
Fadil Fazlić, nav. dj., str. 384.
178 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 178 11.1.2013 10:01:01

Hadži hafiz Husein-ef. Mešanović

Hadži hafiz Husein-ef. Mešanović rođen je u Jelovče Selu. U ranoj mla-
dosti ostao je bez oba roditelja, zatim ga je preuzeo na izdržavanje njegov
vrijedni amidža Osmo Mešanović. Završio je Svirac medresu u Gradačcu pred
muderrisom Muhamed-ef. Muftićem. Nakon završetka medrese stupa na duž-
nost muallima u Lukavcu Donjem kod Gradačca. Poslije oslobođenja odlazi
za imama u Donju Puharsku kod Prijedora, a zatim u Ljubiju, Ćehaje, Klokot-
nicu, Veliku Brijesnicu i najzad u Kerep kod Gradačca, gdje je i penzioniran.
Za nepunu godinu završio je hifz pred muhaffizima hafizom Ibrahim-ef. Softi-
ćem, imamom u Stjepan-Polju, i hafizom Ibrahim-ef. Mehinagićem iz Grača-
nice, bivšim vrhovnim šerijatskim sudijom. Dova je proučena 22. novembra
1959. godine u Velikoj Brijesnici, gdje je novi hafiz službovao. Svečanoj dovi
prisustvovali su: hafiz Ibrahim-ef. Mehinagić, član Sabora IVZ za BiH, hafiz
Husejin Mujić, predsjednik Sreskog odbora Udruženja ilmijje iz Gračanice,
te Salih-ef. Begović i Hasan-ef. Turbić, imami iz Gračanice, Mustafa-ef. Klo-
kić, imam iz Brijesnice, hadži hafiz Husejin-ef. Rašidagić, imam iz Grapske,
Husejn-ef. Kavazović, imam iz Kotorskog, hafiz Ibrahim-ef. Softić, imam iz
Stjepan-Polja, hafiz Ejub-ef. Kavazović, hafiz Šemsudin-ef. Kavazović, hafiz
Muharem-ef. Čandić i Ahmed-ef. Mešanović, kao i velik broj vjerskih službe-
nika i džematlija iz Velike Brijesnice i okolnih sela.40 Nakon duge i teške bo-
lesti, hafiz Mešanović umro je u utorak 18. novembra 1980. godine. Dženazu
namaz klanjao je njegov amidžić Ahmed-ef. Mešanović, imam u Bosanskoj
Otoci. Ukopan je u rodnom Jelovče Selu. Dženazi su prisustvovali mještani
okolnih sela, njegove kolege imami iz Gradačca, Gračanice, Srebrenika i Brč-
kog. Iza sebe je hadži hafiz Husein ostavio ženu Nefisu, sina i dvije kćeri.41
Hafiz Mustafa-ef. Mehić

Hadži hafiz Mustafa-ef. Mehić, sin Atifov i Kadirin, rođen je 5. februara
1913. godine u Mionici, općina Gradačac. Mektepsku naobrazbu svršio je u
naselju Kukuruzi, u današnjem džematu Mahmut Mahala. Svirac medresu
završio je 1933. godine. Po završetku medrese radio je kao mujezin Reuf-
begove džamije u Gradačcu. U džematu Huskići, Medžlis Islamske zajednice
Puračić/Lukavac, radio je od 1938. do 1946, a od 1946. do 1958. godine u
džematu Mahmut Mahala u Gradačcu. Nakon smrti Abid-ef. Arnautalića,
1958. godine prelazi u Reuf-begovu/Begovu džamiju i tu ostaje do smrti.
40 Hafiz Husejn Mujić, “Još jedan hafiz”, u: Glasnik VIS-a, godina XI/1960; br. 7–9, str.
395–396.
41 Ejjub Kavazović, “Hadži Husein ef. Mešanović”, u: Preporod, 15. 12. 1980. godine, br.
24/248, str. 18; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 380.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 179
anali 12.indb 179 11.1.2013 10:01:01

Nusret Kujraković
Hifz je položio 1937. godine pred komisijom u Tuzli. Hadž je obavio 1969.
godine. Sa suprugom Eminom imao je troje djece: Senahida, Fatimu i Seada,
po zanimanju doktora.42 Umro je u petak 23. oktobra 1998. godine pred samu
džumu namaz. Ukopan je u haremu Reuf-begove džamije u Gradačcu.43
Hafiz Džemal-ef. Hodžić zvani Gagić

Hafiz Džemal-ef. Hodžić zvani Gagić, sin hafiza Osman-ef. i Emine rođ.
Bijelić iz Gornjeg Srebrenika, rođen je 1922. godine u mahali Dželikani u
Srebreniku. Svoj životni i radni vijek proveo je u Gradačcu. Završio je grada-
čačku Svirac medresu koju je pohađao od 1934. do 1941. godine. Uz medre-
sansko školovanje završio je i hifz. Mujezin i muallim u Čaršijskoj džamiji u
Bosanskom Novom bio je od 1942. do 1943. godine. Imamsku službu nastav-
lja u Begovoj džamiji u Gradačcu od 1944. godine, a umjesto hafiza Omer-ef.
Nezića. Tu ostaje do 1951. godine. Imamsku dužnost u Husejniji vršio je od
1952. do 1973. godine. Od 1973. do 1983. godine radio je u džamiji u Odža-
ku. Te je godine umirovljen. Vratio se u Gradačac i nastavio rad u Bukvari
do 1990. godine. Vršio je i dužnost džematskog imama, vjersko-prosvjetnog
referenta i sekretara Vakufskog povjerenstva. Bio je dugogodišnji predsjednik
Udruženja ilmijje u Gradačcu. Ujedinjenim gradskim vakufima upravljao je
od 1953. do 1963. godine. Mutevelijsku službu predao je hafizu Mustafa-ef.
Mehiću. Sa suprugom Esmom Rakanović iz Bosanskog Novog imao je šeste-
ro djece: Mirsada, Mensuru, Mensura, Memnunu, Osmana i Nasira.44 Hafiz
Džemal umro je 23. septembra 1993. godine i ukopan je na mezarju Šehitluci
u Gradačcu.45
Hafiz Šemsudin-ef. Kavazović

Hafiz Šemsudin-ef. Kavazović, sin Ibrahimov i Hankin, rođen je 15.
marta 1922. godine u Jelovče Selu. Mektepsko obrazovanje stekao je u rod-
nom mjestu, a završio je Čačak medresu u Brčkom 1937/38. školske godine.
Hifz je položio 1946. godine pred hafizom Asim-ef. Zupčevićem, tadašnjim
imamom matičarom u Zelinji Gornjoj. Svoju imamsku službu započinje u
rodnom mjestu 1942. godine kao muallim i vjeroučitelj u narodnoj osnovnoj
školi. U jesen 1948. postavljen je za imama i muallima u Maoči kod Brčkog,
42 Ovaj podatak o hafizovoj djeci dobio sam 22. 8. 2012. godine od njegove unuke Fahire
Bilajac.
43 Preporod, 2005, br. 24, str. 35; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 384–385.
44 Podatak o hafizovoj djeci dobio sam 22. 8. 2012. godine od njegove kćerke Memnune
Omeragić.
45 Fadil Fazlić, nav. dj., str. 411–412; Preporod, 1997, br. 5, str. 29; Anali GHB, knjiga
XXXII, 2011, str. 76.
180 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 180 11.1.2013 10:01:02

a 1964. postavljen je za džematskog imama u džematu Gornji Rahić. Na toj

dužnosti ostaje do penzioniranja 2000. godine nakon 53 godine, 3 mjeseca i 8
dana radnog staža. Dobitnik je mnogih priznanja za rad. Hadž je obavio dva
puta. Hafiz Šemsudin nije bio samo vrstan imam, vaiz i muallim nego se ista-
kao kao plodan pisac i nadaren prevodilac djela s arapskog na bosanski jezik.
Preveo je sljedeća djela: Munebbihat Ibn Hadžera Askalanija (Tuzla, 2000
i 2001), Četrdeset hadisa s komentarom Muhameda b. Ebu Bekra (Tuzla,
2004), Tea’limul-muteallim (rukopis) i Dekaikul ahbar (rukopis). Napisao
je dvije brošure: Šta su rekli nemuslimani o Muhammmedu, a. s., i Savjeti h.
Alije i mudre izreke filozofa.46 Oženio se 1940. godine iz Toka s Aišom Ćulah,
s kojom ima sina Fuada i kćerku Hidajetu. Nakon njezine rane smrti 1963.
godine, oženio se sa Zahidom Trumić iz Maoče, s kojom ima sina Seada i
kćerku Subhiju.
Hafiz Kemal-ef. Mehić

Hafiz Kemal-ef. Mehić, sin Mehmedalijin i Ifetin, rođen je 9. novembra
1966. godine u Vučkovcima, općina Gradačac. Mektepsko i osnovnoškolsko
obrazovanje stekao je u rodnom mjestu. Gazi Husrev-begovu medresu u
Sarajevu završio je 1985/86. školske godine. Imamsku službu započinje u
Gornjim Tarevcima, nastavlja je u Jelovče Selu, a trenutno radi u Reuf-bego-
voj džamiji u Gradačcu. Hifz je polagao od 21. 10 do 1. 11. 1998. godine
u Sarajevu. Njegov muhaffiz bio je hadži hafiz Mustafa-ef. Mujić. Hafiska
dova proučena je u džamiji Husejniji 22. novembra 1998. godine. Dovi su
prisustvovali muhaffiz i dvanaest hafiza. Prigodnim vazom skupu se obratio
naibu-reis hadži hafiz Ismet-ef. Spahić.47 Sa suprugom Havom iz Džakula ima
troje djece: sina Mehmedaliju i kćerke Belmu i Šejmu. Belma je 2012. godine
završila Behram-begovu medresu u Tuzli, a Šejma je ovu medresu upisala
2011/12. školske godine.
Hafiz Emin-ef. Mulaosmanović

Hadži hafiz Emin-ef. Mulaosmanović, sin Huseinov, svoj životni vijek
proveo je u Gradačcu. Živio je u gradačačkoj mahali Svirac. Bio je trgovac.
Imao je četiri dućana u Kala mahalesi u Gradačcu, a kuću i dućan u Bosan-
skom Šamcu.48 Ženio se dva puta. Iz prvog braka sa suprugom Fatimom imao
46 Preporod, 1997, br. 10, str. 15. i Preporod, 2001, br. 20, str. 12; Fadil Fazlić, nav. dj., str.
385–388.
47 Preporod, 1998, br. 12, str. 7; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 389.
48 Kemal Nurkić, Izet Šabotić, Defter nekretnina Gradačac, JU Arhiv TK Tuzla, Tuzla,
2011, str. 39. i 66.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 181
anali 12.indb 181 11.1.2013 10:01:02

Nusret Kujraković
je troje djece: Raifa, Ragiba i Evliju. Iz drugog braka hafiz Emin je imao sino-
ve hafiza Hakkiju i malodobnog Rizu, koji je umro 3-4 godine poslije očeve
smrt (oko 1866), te kćerke Zuhru, koja je bila udata za Muju Kovačevića iz
Tarevaca kod Modriče (u. oko 1890), i Rabiju, koja je bila udata za Mustafa-
ef. Alića, šerijatskog službenika u Donjoj Tuzli. Hafiz Emin utemeljio je evla-
dijet vakuf. Osim za izdržavanje njegove djece, dio prihoda određen je i za
Sviračku džamiju. Vakuf se sastojao od jedne bašče šljivika u Zelinji Gornjoj
i dva dućana u čaršiji. Brat hafiza Emina Osman Mulaosmanović također je
bio hafiz. Hafiz Emin umro je 1862/63. godine. Ukopan je u haremu Sviračke
džamije.49
Hafiz Osman-ef. Mulaosmanović

Hafiz Osman-ef. Mulaosmanović, sin Huseinov, živio je i radio u Gradač-
cu, u mahali Svirac. Brat je hadži hafiza Emina. Imao je sinove: Saliha, hadži
hafiza Ibrahim-ef. i hadži Mustafu.50 Po kazivanju Sakiba Mulaosmanovića,
doselio se iz Srbije (iz Užica) u Biberovo Polje oko 1832. godine, a kasnije u
Gradačac na imanje na području današnje firme Bakaluk kraj glavnog puta u
blizine raskrsnice. Imao je, po tvrdnji spomenutog Sakiba, osim navedenih još
dvojicu sinova: Alosmana i Junuza, koji su bili hafizi i umrli su veoma mladi.
Hafiz Osman bio je kadija i vršio imamsku dužnost u Nišu i u gradačačkoj
Sviračkoj džamiji. Ukopan ja na mezarju Šehitluci u Gradačcu.51
Hafiz Ibrahim-ef. Mulaosmanović

Hafiz Ibrahim-ef. Mulaosmanović sin je hafiza Osmana. Imao je dva
brata, Saliha i hadži Mustafu. Islamske nauke završio je u Istanbulu. Bio je
trgovac. Živio je u blizini Sviračke džamije kod sadašnje kuće Nusreta Klo-
pića. Nije poznata lokacija njegova mezara.52

Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Vidjeti, također: Mehmed Mujezinović, nav. dj.,
str. 172.
Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Hadži Mustafa zvani Mujo odselio se u Ledenice
Gornje – Gibe 1925. godine. Hadž je obavio dva puta. Imao je petero djece: Saliha,
Mehu, Minu, Feridu i Husu. Ovaj podatak dao mi je Kemal Hadžiosmanhafizović, sin
Salihov i unuk hadži Mustafin, 17. 6. 2008. godine. Kemal živi na Požarikama kod dža-
mije. On tvrdi da se njegova porodica doselila iz Užica.
51 Ove podatke o hafizu Alosmanu dobio sam od Sakiba Mulaosmanovića prilikom našeg
razgovora 24. 6. 2012. Hafizov sin Salih (1892–1968), djed Sakibov, imao je sina
Osmana i kćerke Kadu, Alku i Šidu. Njegov sin Osman zvani Hočko imao je sinove
Sakiba, Muhameda, Sadika i kćerke Mujesiru, Fatimu, Mejasu i Ruvejdu.
52 Zapisnik sa sjednice Vakufskog povjerenstva u Gradačcu iz 1905. godine. Arhiva Medžlisa
182 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 182 11.1.2013 10:01:03

Hafiz Alosman Mulaosmanović

Hafiz Alosman Mulaosmanović sin je hafiza Osmana. Živio je u Svircu.
Imao je četiri brata: Saliha, hafiza Ibrahima, hadži Mustafu i hafiza Junuza.
Umro je veoma mlad. Nije poznata lokacija njegova mezara. Nema više
podataka o njemu.53
Hafiz Junuz Mulaosmanović

Hafiz Junuz Mulaosmanović sin je hafiza Osmana. Živio je u Svircu.
Imao je četiri brata: Saliha, hafiza Ibrahima, hadži Mustafu i hafiza Alosma-
na. Umro je veoma mlad. Nije poznata lokacija njegova mezara. Nema više
podataka o njemu.54
Hafiz Hakkija Hadžihafizović

Hafiz Hakkija Hadžihafizović sin je hadži hafiza Emin-ef. Mulaosmano-
vića.55 Rođen je oko 1846. godine.56 Živio je u Svircu. Hafiz Hakkija bavio se
trgovinom i nije obavljao imamsku dužnost. Ne zna se kada je i zašto hafiz
Hakkija odbacio očevo i uzeo novo prezime Hadžihafizović. Na dužnost
mutevelije postavljen je dekretom Vakufsko-mearifskog saborskog odbora
broj 13543 od 8. septembra 1916. godine umjesto hafiza Mustafa-ef. Imamo-
vića. Mutevelijsku dužnost vršio je od 1916. do 1918. godine. Često je biran u
komisiju za ispitivanje učenika Murat-kapetanove medrese i Mektebi-ibtidai-
je u Gradačcu. Bio je član Šerijatskog suda u Gradačcu.57 Nije poznata godina
njegove smrti i mjesto ukopa.
Islamske zajednice Gradačac. Ovaj podatak dobio sam od Sakiba Mulaosmanovića 25.
6. 2008. godine.
53 Ove podatke o hafizu Osmanu dobio sam od njegova praunuka Sakiba Mulaosmanovića
prilikom našeg razgovora 24. 6. 2012. godine.
54 Ove podatke o hafizu Junuzu dobio sam od Sakiba Mulaosmanovića prilikom našeg raz-
govora 24. 6. 2012.
Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Hafiz Hakkija je glavni izvor podataka o porodici
Mulaosmanović koji su navedeni u ovom zapisniku i ovom radu. O hafizu Hakkiji vidjeti:
Anali GHB, knjiga XXXII, 2011, str. 74
56 Opći birački spisak iz 1909. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Po
ovom spisku hafiz Hakkija 1909. godine imao je 53 godine. U biračkom spisku iz 1936.
godine navedeni su sljedeći Hadžihafizovići: Mustafa – obućar, Ragib – trgovac, Raif –
akcizer i Mehmedalija – radnik.
57 Sadik Šehić, nav. dj., str. 183.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 183
anali 12.indb 183 11.1.2013 10:01:03

Nusret Kujraković
Hafiz Nurija Džaferović

Hafiz Nurija Džaferović radio je i živio u Gradačcu. Završio je Svirac
medresu. Po kazivanju Sedike Sarajlić58, hafizovi preci doselili su se u Grada-
čac iz Gornje Tuzle. Imao je tri sina, Osmana, Husejna i Hasana, i tri kćerke,
Hatu, Ćatibu i Safiju. Njegovo imanje s porodičnom kućom nalazilo se kod
mezarja Kadić-Bašča. Nije radio kao imam, hatib ili muallim. Nije poznato
kada je završio hifz Kur’ana. Vakufom Gradaščevića upravljao je od 1926. do
1932. godine. Na mutevelijskoj dužnosti naslijedio ga je sin Osman. Umro je
1932. godine i ukopan je u mezarju Kadić-Bašča u Gradačcu.
Hafiz Husejn-ef. Ibranović

Hafiz Husejn-ef. Ibranović, sin Ibrahimov, rođen je u Biberovu Polju.
Završio je Osman-kapetanovu medresu u Gračanici. Još kao učenik trećeg
razreda 1907. godine imao je zvanje hafiza. To znači da je veoma mlad nau-
čio Kur’an napamet. Nije poznato ko mu je bio muhaffiz. Vjerovatno je hifz
završio u medresi pred tadašnjim muderrisom.59 Nakon završetka medrese,
prvo se zaposlio u rodnom mjestu, gdje ostaje oko godinu. Poslije toga pre-
lazi u Omić-mekteb u sadašnjem džematu Mionica Centar u Gradačcu i tu
je radio jednu godinu. Kada je obolio od plućne bolesti, vratio se u rodno
mjestu i nakon tri mjeseca umro u, otprilike, 25. godini života. Ukopan je u
porodičnom mezarju u Biberovu Polju. Bio je oženjen iz Klokotnice. U braku
nije imao djece. Hafiz Husejn je imao tri brata, Ahmeta, Muniba i Mehu, i tri
sestre, Havu, Fatimu i Hanku. Njegov brat Meho otac je Selim-ef. Ibranovića.60
Hafiz Husejn-ef. Tokić

Hafiz Husejn-ef. Tokić, sin Ibrahimov i Fatimin, rođen je u Jelovče Selu,
zaselak Toke, općina Gradačac. Završio je Svirac medresu u Gradačcu. Po
58 Podatke o hafizu Nuriji dobio sam od njegove unuke Sedike Sarajlić, rođ. Džaferović,
kćerke hafizova sina Osmana, za vrijeme razgovora dana 17. 6. 2008. godine u njezinoj
porodičnoj kući. Rođena je 1931. godine, a umrla 2011. godine. Sedika je bila udata za
Pašana Sarajlića. S majčine strane, ona je i unuka muderrisa Kovačevića, jer je njezi-
na mati Paša muderrisova kćerka. Također, o hafizu Nuriji vidjeti: Anali GHB, knjiga
XXXII, 2011, str. 75.
59 Spisak učenika gračaničke medrese iz 1907. godine, broj 131. Arhiva Medžlisa Islamske
zajednice Gračanica; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 382.
60 Ove podatke o hafizu Husejnu dobio sam od Hanke Husić rođ. Trakić iz Biberova Polja
u petak 1. 6. 2012. godine. Hanka je rođena 1924. godine. Hafiz Husejn je daidža hafiza
Šemsudina i Husein-ef. Kavazovića iz Jelovče Sela, jer je njegova sestra Hanka bila udata
za njihova oca Ibrahima. Dio ovih podataka ranije je prenio Osman-ef. Kavazović od
hafiza Šemsudin-ef. Kavazovića.
184 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 184 11.1.2013 10:01:03

završetku medrese zaposlio se kao imam, hatib i muallim u džematu Zeli-

nja Srednja. Za muteveliju džematskog vakufa postavljen je 1916. godine
(Urudžbeni zapisnik Vakufskog povjerenstva u Gradačcu za 1916. godinu,
r. b. 140). Po jednom spisku muallima u kotaru Gradačac, Zelinja Srednja je
tada imala 168 kuća, a mekteb je pohađalo 30-ero djece.61 Imao je četiri sina i
pet kćerki. Umro je prije 1930. godine i ukopan je u mezarju kod nekadašnje
džamije u Zelinji Srednjoj, zaselak Samar.62
Hafiz Hasan-ef. Tokić

Hafiz Hasan-ef. Tokić, sin Huseinov, rođen je u Jelovče Selu, zaselak
Toke. Na dužnost u Gradačcu postavljen je 1888. godine. Nije poznato kakvu
je dužnost obavljao i gdje. Nije poznata lokacija njegova mezara kao ni godi-
na smrti. O ovom hafizu nema više podataka.63
Hafiz Ahmed-ef. Tokić

Hafiz Ahmed-ef. Tokić, sin Mustafin, rođen je 1890. godine u Jelovče
Selu, zaselak Toke. Po spisku učenika Svirac medrese iz 1905/06. godine
hafiz Ahmed bio je 1902. godine upisan u drugi razred medrese i tada je već
bio hafiz. To znači da je hifz završio u petnaestoj godini života. Zaposlio se
kao muallim i imam u Lukavcu D. Pašinom i Čustama od 1930. godine. Te
godine u Lukavcu D. Pašinom podučavao je u mektebu dvadeset četvero
muške i osamnaestero ženske djece.64 Nije poznata lokacija njegova mezara
kao ni godina smrti.
Hafiz Abdulah Tokić

Hafiz Abdulah Tokić rođen je u Jelovče Selu, zaselak Toke. Podaci o
ovom hafizu vrlo su oskudni. Zna se da je njegova kćerka Emina bila udata
za hafiza Halil-ef. Kavazovića.65 Nije poznata lokacija njegova mezara kao
ni godina smrti.
61 Fond vjerskih službenika. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.

62 Po kazivanju Mustafa-ef. Tokića, imama u džematu Požarike i hafizova unuka, hafiz
Husejn je imao četiri sina i pet kćerki. Njegovi sinovi bili su: Ahmet (Mustafin otac),
Muhamed, Hasan i Mustafa. Svi su pohađali Svirac medresu u Gradačcu. Ahmet-ef. bio
je dugogodišnji imam u Zelinji Srednjoj, Muhamed ef. obavljao je mualimsku dužnost.
Njegov sin Mustafa umro je veoma mlad. Njegove kćerke bile su: Rukija (bila udata za
Mula Šerifa Mujanovića), Fatima, Hatidža, Aiša i Semka.
63 Fadil Fazlić, nav.dj., str. 377.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 185
anali 12.indb 185 11.1.2013 10:01:03

Nusret Kujraković
Hafiz Husejn Mulabegić

Nije poznata godina rođenja hafiza Husejna Mulabegića. Završio je
Svirac medresu. Poznato je da je učio hafiske mukabele uz ramazan u dža-
miji Husejniji, naprimjer 1906. godine s hafizima Mustafom Durakovićem,
Sejfullahom Tufekčićem i Sejfom Husićem. Pomagao je rad muslimanskog
sirotišta u Sarajevu. Zna se da je 3. februara 1914. godine u korist sirotišta
uplatio dvije krune i sedam helera. Saborski odbor mu je poslao zahvalnicu
za ovo dobročinstvo br. 1272 od 27. aprila 1914. godine. Najvjerovatnije je
umro prije 1922. godine. Nije poznata lokacija njegova mezara.66
Hafiz Sejfulah-ef. Tufekčić

Hafiz Sejfulah-ef. Tufekčić, sin Mula Ahmeda Tufekčića, rođen je 1862.
godine u Gradačcu. Živio je u gradskoj mahali Čaršija. Završio je Svirac
medresu. Na Mektebi-ibtidaiji u Gradačcu radio je kao drugi muallim od
1894. godine. Jedno vrijeme vršio je i imamsku dužnost u džamiji Husejniji
od 1. aprila 1924. do 29. augusta 1927. godine. Umro je 13. augusta 1929.
godine. Nije poznata lokacija njegova mezara.67
Hafiz Omer-ef. Nezić

Hafiz Omer-ef. Nezić, sin Nazifov, rođen je 1862. godine u Gradačcu.
Završio je Svirac medresu. Svoj imamski radni vijek proveo je u Reuf-bego-
voj džamiji od 1895. godine. Imao je sinove Zifu i Sadika i kćerku Rešidu.
Umro je poslije Drugog svjetskog rata. Nije poznata lokacija njegova mezara.68
Hafiz Husein-ef. Avdić

Hafiz Husein-ef. Avdić, sin Mula Beganov, rođen je 1876. godine u
Gradačcu. Završio je Murat-kapetanovu medresu u Gradačcu. Radio je kao
treći muallim u Mektebi-ibtidaiji u Gradačcu od 1899. godine, a mujezinsku
službu u Husejniji vršio je od aprila 1912. godine. Prije njega mujezin je bio
njegov otac Mula Began duže od četrdeset pet godina. Učio je hafiske muka-
bele tokom ramazana u džamiji Husejniji: 1922. godine s hafizima Ahmedom
Bijelićem i Abdulahom Srebrenikovićem, a 1930. s Ibrahimom A. Sendićem
66 Zapisnik sa sjednice Vakufskog povjerenstva u Gradačcu iz 1906. godine. Zahvalnica

Saborskog odbora br. 1272 od 27. 4. 1914. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac.
186 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 186 11.1.2013 10:01:04

i Uzeirom Mehinovićem. Bio je oženjen s Hatidžom. Imao je petero djece.

Umro je 1934. godine. Nije poznata lokacija njegova mezara.69
Hafiz Uzejr-ef. Mehinović

Hafiz Uzejr-ef. Mehinović, sin Husin i Pašin, rođen je 1907. godine u
Gradačcu. Završio Mektebi-ibtidaiju, Svirac medresu, narodnu osnovnu školu
i šestomjesečni kurs za imame. Bio je mujezin u Husejniji od 23. oktobra
1929. do 16. novembra 1948. godine. Obavljao je dužnost drugog muallima
u Mektebi-ibtidaiji u Gradačcu, a 1931. godine bio je i upravitelj. Od 1932.
godine radi kao vjeroučitelj u narodnoj osnovnoj školi. Učio je ramazanske
hafiske mukabele u Husejniji, npr. 1930. godine s hafizima Ibrahimom Sendi-
ćem i Husejnom Avdićem, a 1935. godine s hafizima Ibrahimom Sendićem i
Abdulahom Hodžićem. Bio je oženjen s Nurom Nezić s kojom je imao šestero
djece: Ahmeda, Feridu, Arifa, Mersiju, Raziju i Osmana. Umro je 1985. godi-
ne. Ukopan je u mezarju Kadić-Bašča u Gradačcu.70
Hafiz Ahmed Mulahalilović

Hafiz Ahmed Mulahalilović rođen je u Gradačcu. Bio je poznat po nadim-
ku Avdan. Godina rođenja nije poznata. Po općem biračkom spisku iz 1909.
godine, u kome su navedene godine birača, može se zaključiti da je rođen
1874. godine. Živio je i radio u mahali Svirac. Bavio se poljoprivredom i nije
obavljao imamsku službu. Njegov brat Sulejman je, također, bio poljoprivred-
nik. Bio je član džematskog medžlisa Gradačac 1924. godine. Umro je 1942.
godine. Nije poznata lokacija njegova mezara.71
69 Osobnik hafiza Husejna; Opći birački spisak iz 1909. godine; molba Džemala Avdića da
bude mujezin u Husejniji iz 1938. godine. On je naveo u svojoj molbi da je već četiri
godine mujezin (od 1934). Ulema-medžlis je odobrio da bude mujezin (dopis br. 5225/39
od 12. 7. 1939. godine); zapisnici sa sjednica Vakufskog povjerenstva u Gradačcu iz
1922. i 1930. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Moguće je da su se
Avdići ranije prezivali Sendići. Naime, u izvorima se navode dva prezimena, npr.: Mula
Bego Sendić-Avdić i Jusuf Sendić-Avdić (gasal i feraš Husejnije poslije Bege). U raz-
govoru sa Zlatom, unukom Mula Bege, dana 9. 8. 2008. godine, saznao sam da je Mula
Bego imao veoma lijep i prodoran glas da se mogao čuti na Mioničko brdo. Navela je da
je imao sinove: Ibrahima, Jusufa i Džemala. Ona je kćerka Ibrahima. Ukopan je u Sendića
mezarju. Vijest o njegovoj smrti objavljena je u Glasniku IVZ, 1934, br. 7, str. 248.
71 Dokument džematskog medžlisa Gradačac iz 1924. godine; Opći birački spisak iz 1909.
godine; Azbučni imenik džematskog medžlisa Gradačac, biračko mjesto II od 3. 12.
1936. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 187
anali 12.indb 187 11.1.2013 10:01:04

Nusret Kujraković
Hafiz Munib Mulahalilović

Hafiz Munib Mulahalilović rođen je u mahali Svirac u Gradačcu. Nije
obavljao imamsku službu. Povremeno je učio ramazanske hafiske mukabele.72
Nije poznata lokacija njegova mezara kao ni godina smrti.
Hafiz Began Mulahalilović

Hafiz Began Mulahalilović rođen je u mahali Svirac u Gradačcu. Završio
je Svirac medresu. Nije obavljao vjerske dužnosti. Nije poznata lokacija nje-
gova mezara kao ni godina smrti. Nema više podataka o ovom hafizu.73
Hafiz Ahmed Husić

Hafiz Ahmed Husić, sin Kasimov i Dudin, rođen je oko 1890. godine u
prigradskom naselju Škorići u Gradačcu. Bio je pazitelj Mektebi-ibtidaije
i kancelarije Vakufskog povjerenstva u Gradačcu. Plaćan je iz Centralne
vakufske zaklade 120 kruna. Učio je ramazanske hafiske mukabele u Husej-
niji.74 Po kazivanju njegova praunuka Senada Husića, hafiz Ahmed bio je
oženjen s Kadirom Golać iz Kerepa i imao je sina Abdulkadira (rođ. 1916) i
kćerku Ruvejdu (rođ. 1911). Imao je je trojicu braće, Ibrahima, Muharema i
Muradifa, i sestru Fajku. Hafiz Ahmed poginuo je na početku Prvog svjetskog
rata.75 Ne zna se mjesto pogibije niti gdje je ukopan. Nije se moglo utvrditi u
kakvom je srodstvu bio s hafizom Sejfom Husićem.
Hafiz Sejfo Husić

Hafiz Sejfo Husić rođen je u Gradačcu. O njemu se zna da je učio hafi-
ske mukabele uz ramazan u Husejniji. Navedimo da su 1906. godine hafisku
mukabelu u džamiji Husejniji učili sljedeći hafizi: Mustafa Duraković, Sej-
fulah Tufekčić, Sejfo Husić i Husejn Mulabegić. Hafiz Sejfo je umro prije
1922. godine.76 Nije poznata lokacija njegova mezara. Nije se moglo utvrditi
u kakvom je srodstvu bio s hafizom Ahmedom Husićem.
72 Zapisnik sa sjednice Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 29. 7. 1913. godine. Arhiva

Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
73 Podatak o ovom hafizu dobio sam od Džemal-ef. Omerčića u junu 2012. godine.
74 Zapisnik sa sjednice Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 29. 7. 1913. godine; molba
hafiza Ahmeda Husića od 17. 2. 1914. godine; popis bez označene godine. Arhiva
75 Ove podatke saznao sam od Senada Husića prilikom razgovora 11. 7. 2012. godine u
sjedištu gradačačkog Medžlisa Islamske zajednice.
188 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 188 11.1.2013 10:01:04

Hafiz Ibrahim Muladanović

Oskudne podatke o hafizu Ibrahimu Muladanoviću daje nam opći birački
spisak iz 1909. godine. U njemu je zabilježeno da je hafiz Ibrahim tada imao
47 godina. To znači da je rođen 1862. godine.77 Nije poznata lokacija njegova
mezara kao ni godina smrti.
Hafiz Abid Hadžimešanović

Hafiz Abid Mešanović, sin Ahmeda Hadžimešanovića, rođen je u mahali
Svirac u Gradačcu. Naveden je u općem biračkom spisku iz 1909. godine.
Imao je dva brata: Saida i Jusufa. Nije radio kao imam. Bavio se poljoprivre-
dom.78 Posjedovao je kuću i sušaru u Svircu.79 Učio je u Sviračkoj džamiji
hafisku ramazansku mukabelu 1906. godine s hafizima Hasibom Muftićem,
Ahmetom Šaldićem, Ibrahimom S. Sendićem i Eminom Zulejhićem. Nije
poznata lokacija njegova mezara kao ni godina smrti.
Hafiz Ahmet-ef. Šaldić

Hafiz Ahmet-ef. Šaldić, sin Mula Mustafin, rođen je u mahali Svirac u
Gradačcu. Obavljao je mujezinsku službu u Sviračkoj džamiji (1913) i učio
je ramazanske hafiske mukabele. Imao je dva sina: Raifa i Džemala. Godina
njegove smrti nije poznata, a vjerovatno je ukopan u haremu Sviračke dža-
mije, gdje mu je ukopan i otac Mula Mustafa. Mula Mustafa, sin Ibrahimov,
vršio je mujezinsku službu u Svircu.80
Hafiz Husejn Šahdanović

Hafiz Husejn Šahdanović rođen je u Mediđi Donjoj, općina Gradačac.
Nije poznato koju je medresu završio, a po porodičnoj predaji, hifz je naučio
i položio u Istanbulu. Nije radio imamske poslove. Bio je trgovac i posje-
dovao je dućan blizu džamije. Majstori koji su mu pravili kuću, po njegovu
naređenju, ozidali su džamiju od kamena. Prisustvovao je sjednici Vakufskog
77 Opći birački spisak iz 1909. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
78 Zapisnik sa sjednice Vakufskog povjerenstva u Gradačcu iz 1906. godine; Opći birački
spisak iz 1909. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
79 Kemal Nurkić, Izet Šabotić, nav. dj., str. 33.
80 Izjava hafiza Ahmeda Hilmi-ef. Muftića iz 1905. godine; Zapisnik sa sjednice Vakufskog
povjerenstva u Gradačcu od 29. 7. 1913. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac. Njegov otac Mula Mustafa, sin Ibrahimov, umro je 1886. godine. Posjedovao
je kuću u Svircu. Osim hafiza Ahmeda, imao je i sina Hasana koji je imao kuću, štalu i
sušaru u Svircu. Vidjeti: Kemal Nurkić, Izet Šabotić, nav. dj., str. 33.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 189
anali 12.indb 189 11.1.2013 10:01:05

Nusret Kujraković
povjerenstva u Gradačcu u Murat-kapetanovoj medresi 24. oktobra 1905.

godine u vezi s porezom za ustroj i izdržavanje mektebi-ibtidaija. Biran je
za člana Kotarske skupštine ispred džemata Mediđe 1909. godine. Umro je
1910. godine.81
Hafiz Ahmed Bričić

Hafiz Ahmed Bričić rodom je iz Vučkovaca, općina Gradačac. Zna se da
je živio u mahali Lipa u Gračanici, te da je krajem 19. stoljeća bio mutevelija
vakufa hadži Džafer/Lipanjske džamije, a početkom 20. stoljeća i Mejdan
džedid/Šarene džamije u Gračanici. Nije poznato kada se odselio u Gračani-
cu.82
Hafiz Hasan-ef. Faćić

Hafiz Hasan-ef. Faćić završio je Darul-muallimin u Sarajevu. Rodom je
iz Vučkovaca, općina Gradačac. Radio je kao prvi muallim u Bratuncu do
1913. godine. Na njegov zahtjev od 17. augusta 1913. godine premješten je za
prvog muallima u Bosanskom Šamcu. Nastupio je na dužnost 13. novembra
1913. godine i radio do polovine 1915. godine kada se preselio na gradačač-
ku Mektebi-ibtidaiju. Na njegovo mjesto u Bosanskom Šamcu privremeno je
postavljen hafiz Ale-ef. Zagorica iz Rogatice od 1. novembra 1915. godine.
Hafiz Hasan umro je 1918. godine.83
Hafiz Bećir-ef. Lika

Hafiz Bećir-ef. Lika, sin Husein-ef. Like i unuk Rašid-ef., koji su bili
imami u Ahmed-pašinoj džamiji u Gračanici, rođen je 1868. godine. Porodica
Lika je porijeklom iz Mediđe kod Gradačca, a njihovi preci su s područja Like
u Hrvatskoj. Ne zna se kada su se doselili u Gradačac. Hafiz Bećir-ef. Lika
završio je medresu u Gračanici. Punih 55 godina bio je imam Ahmed-pašine
džamije a zatim vjeroučitelj u narodnoj osnovnoj školi. Umro je 1942. godine
u ramazanu za vrijeme boravka u itikafu. Ukopan je u haremu Ahmed-pašine
džamije u Gračanici.84
81 Zapisnik sa sjednice Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 24. 10. 1905. godine.

Zahvaljujući Mehdin-ef. Džafiću, imamu u Mediđi Donjoj, dobio sam neke podatke o
hafizu Husejnu 7. 7. 2011. godine.
82 Fadil Fazlić, nav. dj., str. 361.
83 Dopis Vakufsko-mearifskog saborskog odbora br. 13023 ex 1915 od 10. 10. 1915. godi-
ne; Urudžbeni zapisnik Vakufskog povjerenstva u Gradačcu za 1916. godinu, redni broj
64 (hafiz Hasan moli za potporu; njegova molba od 17. 8. 1913. godine za premještaj iz
Bratunca u Bosanski Šamac. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
84 Isto, str. 362.
190 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 190 11.1.2013 10:01:05

Hafiz Hasan Hadžić

Hafiz Hasan Hadžić rodom je iz Vučkovaca, općina Gradačac. Prema
spisku učenika gračaničke medrese broj 131 iz 1907. godine, hafiz Hasan
pohađao je treći razred gračaničke medrese zajedno s hafizom Husejnom
Ibranovićem iz Biberova Polja.85 Nije poznata lokacija njegova mezara kao
ni godina smrti.
Hafiz Mehmed Kambić

Hafiz Mehmed Kambić rođen je u Sokolu kod Gračanice. Poslije ženid-
be s Minom Iskrić iz Mediđe Gornje, nastanio se u Mediđi Gornjoj, općina
Gradačac, gdje je proživio svoj život. Bio je poljoprivrednik. Nije radio kao
imam, hatib ili muallim. Biran je za člana Kotarske skupštine ispred džemata
Mediđe 1909. godine. Umro je 1925. godine i ukopan je u mezarju u blizini
džamije u Mediđi Gornjoj.
Hafiz Alija
Hafiz Alija živio je u gradačačkoj mahali Svirac. S njegovim imanjem
graničilo je imanje Hasana i Husejna, sinova Zekira Arnauta iz Svirca.86
Nema više podataka o ovom hafizu.
Hafiz Salih, sin hadži Jusufov

Hafiz Salih, sin hadži Jusufov, živio je na svom imanju u Svircu. Imao je
sina Zaima i brata Mustafu koji je imao kćerku Nailu. Imao je kuću i štalu.87
Nema više podataka o ovom hafizu.
Hafiz Hasan
Hafiz Hasan je posjedovao kuću, štalu i hudžeru u mahali Čaršija u Gra-
dačcu. Imao je tri sina: Husejna, Ibrahima i Osmana.88 Nema više podataka
o ovom hafizu.
Hafiz Latif
Hafiz Latif živio je u gradskoj mahali Kala-mahalesi u Gradačcu. Tu je
posjedovao kuću, štalu i hambar.89 Nema više podataka o ovom hafizu.
85 Isto, str. 366.

86 Kemal Nurkić, Izet Šabotić, nav. dj., str. 33.
87 Isto, str. 33.
88 Isto, str. 41.
89 Isto, str. 53.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 191
anali 12.indb 191 11.1.2013 10:01:05

Nusret Kujraković
Na kraju treba napomenuti da je u Fazlićevoj knjizi o hafizima navedeno

da su hafiz Damir Jahić iz Srebrenika i hafiz Muhamed Savkić iz Odžaka
porijeklom iz Gradačca. Istina, oni su samo rođeni u gradačačkoj bolnici, ali
nisu radili i živjeli u Gradačcu. Također, u spomenutoj knjizi navodi se ime
hafiza Nazif-bega Gradaščevića-Hadžialića kao hafiza i imama u Begovoj
džamiji u Gradačcu. To nije tačno, jer spomenuta osoba nije bila ni hafiz
ni imam, nego vlasnik stare Banje u Gradačcu. Također, navedeno je da je
Mustafa-ef. Hrštić zvani Mula Mujo iz Vučkovaca bio hafiz. Ovaj podatak
nije tačan, jer je provjerom utvrđeno da on sigurno nije bio hafiz, mada je
znao dosta Kur’ana napamet.90 U nekom budućem izdanju spomenute knjige
ove nedostatke treba ispraviti.91
Hafiz Osman Sadiković

Hafiz Osman Sadiković, sin Hasanov iz Gradačca radio je kao imam
Sultan Mehmed-hanove džamije u tvrđavi u Gradačcu u drugoj polovini 19.
stoljeća.
3. Hafizi u Modriči
Hafiz Salih-ef. Dubinović

Hafiz Salih-ef. Dubinović rodom je iz Mostara. Završio je Ćejvan-begovu
medresu u Mostaru. Radio je kao imam, hatib i vaiz u Šić džamiji u Modri-
či od 1895. godine.92 Umro je 24. juna 1934. godine. Naslijedio ga je hafiz
Junuz-ef. Grabonjić.93
Hafiz Asim Dubinović

Hafiz Asim Dubinović rođen je oko 1869. godine u Modriči. Malo se zna
o ovom hafizu. Poznato je da je bio zakupac dućana vakufa Gradaščevića u
Modriči 1919. godine i da je bio član Džematskog medžlisa Modriča 1909.
90 U dokumentaciji Vakufskog povjerenstva u Gradačcu Mustafa-ef., koji je umro 13.

2. 1938. godine, nigdje se ne spominje kao hafiz. Dodatno, njegov unuk Rejhan, sin
Džemal-ef. Hrštića kojem je Mustafa-ef. bio otac, potvrdio je spomenutu činjenicu dana
22. 8. 2012. godine. Vidjeti: Glasnik IVZ, 1938, br. 8, str. 320; Fadil Fazlić, nav. dj., str.
366.
91 Vidjeti: Fadil Fazlić, nav. dj., str. 377. i 389–390.
92 Dekret br. 1596/1896 od 6. 6. 1896. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac. O Ćejvan-begovoj medresi u Mostaru vidjeti: Bilal Hasanović, Islamske obra-
zovne ustanove u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1941. godine, IPF Zenica, Zenica,
2008, str. 199.
93 Glasnik IVZ, 1934, 12, str. 676.
192 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 192 11.1.2013 10:01:05

godine.94 Bio je zastupnik Gradskog zastupstva u Modriči 1910. godine.95 Nije

Hafiz Rešid-ef. Halilbašić
Hafiz Rešid-ef. Halilbašić rodom je iz Brčkog. Pohađao je Murat-kapeta-
novu medresu u Gradačcu od 1892. do 1902. godine (dokument iz 1925). Kao
imam i hatib radio je u staroj Eski džamiji u Modriči do jula 1905. godine.
U julu iste godine prelazi u džemat Velika u Derventi. Nije poznata lokacija
njegova mezara kao ni godina smrti.
Hafiz Husein-ef. Kadrić
Hafiz Husein-ef. Kadrić, sin Ibrahimov, rođen je u Lukavici, općina
Gračanica. Osman-kapetanovu medresu u Gračanici pohađao je od 1900. do
1907. godine, kada je dobio idžazet. Kao učenik četvrtog razreda medrese već
je bio hafiz. Kao imam hatib i muallim radio je u objema džamijama u Tarev-
cima u Modriči. Imamsku službu započeo je u tarevačkoj Gornjoj džamiji
od 31. maja 1908. godine. Umro je 1940. godine i ukopan je u mezarju kod
Donje džamije u Tarevcima.96 Danas u Tarevcima nema njegovih potomaka.
Hafiz Hamdija-ef. Muminović
Hafiz Hamdija-ef. Muminović, sin Mustafin, rođen je 1888. godine u
Tarevcima, općina Modriča. Završio je Murat-kapetanovu medresu u Gradač-
cu i Fatihovu medresu u Istanbulu. Imamsku i mualimsku dužnost vršio je u
Donjoj džamiji u Tarevcima od 11. juna 1916. godine (dekret broj 1774/916
od 14. 6. 1916). Rješenjem Kraljevske banske uprave u Banjoj Luci br. 1649
od 2. decembra 1932. godine radi kao vjeroučitelj islamske vjeronauke u
osnovnoj školi u Modriči. Umro je 1965. godine i ukopan je u mezarju uz
Donju džamiju u Tarevcima u blizini mezara hafiza Kadrića i hafiza Bege
Sendijarevića. Danas u Tarevcima nema njegovih potomaka.97
Hafiz Husejn-ef. Baltić
Hafiz Husejn-ef. Baltić, sin Halilov, rođen je 1885. u Modriči. Završio je
dva razreda Svirac medrese u Gradačcu i dva razreda medrese u Odžaku, koju
94 Popis članova džematskog medžlisa Modriča od 22. 6. 1909; Birački spisak iz 1909.
godine; Završni račun vakufa Gradaščevića za 1919. godinu. Arhiva Medžlisa Islamske
zajednice Gradačac.
96 Spisak učenika gračaničke medrese iz 1907. godine. Arhiva medžlisa Islamske zajednice
Gračanica. Vidjeti: Fadil Fazlić, nav. dj., str. 366.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 193
anali 12.indb 193 11.1.2013 10:01:05

Nusret Kujraković
je pohađao od 1903. do 1905. godine. Za vrijeme boravka u medresi u Odžaku

završio ja hafizluk. Njegov muhaffiz bio je hafiz Salih-ef. Dubinović. Na hafi-
skoj dovi prisutan je bio i derventski kadija Smajlbegović.98 Prvobitno je radio
kao mujezin u Šić džamiji u Modriči od 27. maja 1907. godine, kasnije i kao
imam u toj džamiji. Nije poznata lokacija njegova mezara kao ni godina smrti.
Hafiz Ahmed-ef. Bijelić

Hafiz Ahmed-ef. Bijelić, sin Begin, rođen je 1894. godine u Donjem Sre-
breniku (Dželikani). Završio je Svirac medresu u Gradačcu. Pripovijeda se da
je imao izuzetno lijep glas. Prvo je radio kao muallim u džematu Brdo u Gra-
dačcu, od 1920. godine do polovine aprila 1931. godine, a zatim kao muallim
u Čekanićima u Srebreniku od 1931. do 1936. godine. Od aprila 1936. godine
do 1957. godine, umjesto hafiza Kadrića, vršio je dužnost imama i muallima
u Gornjoj džamiji u Tarevcima. Na dužnost imama u Srednjoj džamiji u
Modriči stupio je 1957. godine i tu je radio do smrti 1962. godine. Ukopan je
u haremu Srednje džamije u Modriči.99
Hafiz Began Mulić

Hafiz Began Mulić rodom je iz Tarevaca, općina Modriča. Prema spisku
učenika Murat-kapetanove medrese u Gradačcu od 20. decembra 1906. godi-
ne hafiz Began je upisan u medresu 1901. godine. Još kao učenik medrese bio
je hafiz. Nema više podataka o ovom hafizu.100 Nije poznata lokacija njegova
mezara kao ni godina smrti.
Hafiz Abdulah H. Salihović

Hafiz Abudlah H. Salihović živio je i radio u Modriči krajem 19. i u prvoj
polovini 20. stoljeća. Bavio se trgovinom. Iznajmljivao je jedan dućan 1900.
godine koji je pripadao vakufu Hadži Bećir-bega Gradaščevića u Modriči.
U tom dućanu držao je pekaru. Te je godine plaćao zakupninu od 88 kruna.
Nema više podataka o ovom hafizu.101
98 Izjava Nezira Ganibegovića pred sudom u Modriči od 26. 4. 1960. godine u svrhu regu-
liranja staža i penzije hafiza Baltića. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
99 Fond vjerskih službenika. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac; Glasnik IVZ,
1934, br. 5–6, str. 275; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 378.
100 Spisak učenika Murat-kapetanove medrese u Gradačcu iz 1906. godine. Arhiva Medžlisa
101 Dokument dužnika vakufu Hadži Bećir-bega Gradaščevića od 1. 9. 1902. godine. Arhiva
194 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 194 11.1.2013 10:01:06

Hafiz Abdulah Herdić

Hafiz Abdulah Herdić rođen je u Modriči, u drugoj polovini 19. stoljeća.
Bavio se trgovinom. Prema zaključnom računu Hadži Bećir-begova vakufa
u Modriči iz 1930. godine hafiz Abdulah iznajmljivao je jedan dućan.102 Nije
Hafiz Halil-ef. Herdić

Hafiz Halil-ef. Herdić rođen je 1866. godine u Modriči. Završio je medre-
su u Modriči. Bio je posjednik. Jedno vrijeme radio je kao mujezin u Modriči
(1890–1898) i kao treći muallim na modričkoj Mektebi-ibtidaiji od 1898. go-
dine. Imao je troje djece. Ne zna se kada je obavio hadž. Bio je član džemat-
skog medžlisa Modriča 1909. godine.103 Nije poznata lokacija njegova mezara
kao ni godina smrti.
Hafiz Muhamed-ef. Spužić

Hafiz Muhamed-ef. Spužić rođen je 1873. godine u Mostaru. Završio
je Ćejvan-begovu medresu u Mostaru i Darul-muallimin u Sarajevu. Bio je
imam Mehmed-ćehajine džamije u Mostaru, zatim imam i muallim na Buni i
u Gnojnicama kod Mostara. Rješenjem velikog župana u Tuzli br. 2461/27 od
15. jula 1927. godine, radi u narodnoj osnovnoj školi u Modriči, a od 1932. do
1939. godine i u ženskoj stručnoj (zanatskoj) školi. Imam matičar u Modriči
bio je od 1929. godine. Također, bio je i prvi muallim u Mektebi-ibtidaiji u
Modriči. Hafiz Muhamed umro je 1947. godine. Ukopan je u mezarju uz Šić
džamiju u Modriči.104
Hafiz Bego Sendijarević

Hafiz Bego Sendijarević, sin Hasanov i Šećirin, rođen je 1893. godine
u Tarevcima, općina Modriča. Bio je veleposjednik. Zemlja mu je oduzeta
1946. godine. Bavio se trgovinom. Jedno vrijeme bio je mutevelija vakufa
u Tarevcima. Prilikom osnivanja Mjesnog odbora Gajreta u Tarevcima, kao
102 Zaključni račun Hadži Bećir-begova vakufa za 1930. godinu. Arhiva Medžlisa Islamske
zajednice Gradačac.
103 Popis članova džematskog medžlisa Modriča od 22. 6. 1909; Birački spisak iz 1909.
godine; Osobnici vjerskih službenika sastavljeni od 2. do 4. jula 1902. godine. Arhiva
104 Po kazivanju njegove kćerke Munevire od 1. 8. 2008. godine, hafiz Muhamed je imao
sedmero djece: Šefketa, Ešrefu, Mujesiru, Muzafera, Envera, Muhidina i Muneviru.
Najpoznatiji među njima bio je Muhidin Spužić, prosvjetni radnik i direktor škole u
Modriči. Također, vidjeti: Fadil Fazlić, nav. dj., str. 230. i Takvim za 1977, str. 111.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 195
anali 12.indb 195 11.1.2013 10:01:06

Nusret Kujraković
povjerenik sazvao je osnivačku skupštinu 13. marta 1938. godine. Na njoj

je izabran za predsjednika Mjesnog odbora.105 Imao je dva sina, Džemila i
Raifa, i tri kćerke, Šazu, Refiku i Džemilu. Umro je 1970. godine. Ukopan je
u mezarju uz Donju džamiju u Tarevcima.
Hafiz Muhamed-ef. Džanhodžić

Hafiz Muhamed-ef. Džanhodžić, sin Hasana Sofića, rođen je 1878. godi-
ne u Tarevcima, općina Modriča. Završio je Kuršumliju medresu i Darul-
muallimin u Sarajevu i jedan razred Šerijatsko-sudačke škole u Sarajevu.
Džanhodžići su se ranije prezivali Sofići. Hafiz Muhamed radio je kao imam,
hatib i muallim u Tarevcima u Gornjoj džamiji od 18. 10. 1903. do 14. 2.
1914. godine.106 Naime, po Zapisniku džematskog medžlisa Tarevci od 10.
juna 1903. godine njihov raniji imam Hasan-ef. Sofić umro je 1903. godine.
Iza sebe je ostavio tri sina: hafiza Muhameda, Ibrahim-ef., kadiju u Vlaseni-
ci, i Mustafu. Zatraženo je da se na njegovo mjesto postavi njegov sin hafiz
Muhamed. Ovaj je zahtjev i prihvaćen. Na navedenu dužnost hafiz Muhamed
podnio je ostavku 14. februara 1914. i prešao na mjesto administratora/pero-
vođe u Vakufskom povjerenstvu u Gradačcu umjesto dotadašnjeg Mustaj-
bega Hurića. Tu se zadržao do 1924. godine. Poslije toga radio je u džematu
Alibašići u Omić-mahali, a od 1929. godine bio je džematski imam matičar
u Mionici Donjoj. Umro je 10. aprila 1936. godine. Na njegovo mjesto ime-
novan je Džemal-ef. Hulusić iz Zvronika.107 Ukopan je u mezarju u Krčevini
kraj glavnog puta.108
Hafiz Junuz-ef. Grabonjić

Hafiz Junuz-ef. Grabonjić rodom je iz Modriče. Završio je medresu u Ista-
nbulu.109 Prvobitno je radio kao muallim na ihtijati-sunufu pri osnovnoj ško-
li u Modriči. Na dužnosti mujezina i muallima u Bosanskom Šamcu prelazi
105 Gajret, 1938, br. 3, str. 88.

106 Dekret Ulema-medžlisa od 18. 10. 1903. godine, br. 2379/03. Dužnost je preuzeo hafiz
Hamdija Muminović. Džamija u Gornjim Tarevcima sagrađena je 1891. godine. Tada je
Gornja mahala brojala 70 kuća.
108 Po kazivanju hafizove unuke Fakize Karamedić iz Gradačca, hafiz Muhamed bio
je oženjen sa Šahzijom i imao je četvero djece: Edhema, Hatidžu, Šefiku i Hazima.
Njegov sin Hazim imao je petero djece: Envera (Dizdar), Fakizu (Karamedić), Erzidu,
Maksidu i Mirsadu. Hafiz Muhamed posjedovao je kuću na Kozari kod nekadašnje kuće
Abdulkadira Bilajca. Ove podatke o hafizovoj djeci dobio sam od Fakiza Karamedić 29.
7. 2008. godine.
109 Popis vjerskih službenika Sreza gradačačkog, Vakufsko povjerenstvo u Gradačcu,
br.15/29 od 19. 2. 1929. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac.
196 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 196 11.1.2013 10:01:06

1925. godine i obavlja ih do 1931. godine. Te se godine vratio u Modriču, gdje

je obavljao dužnost džematskog imama. Za imama, hatiba i vaiza Šić džamije
u Modriči postavljen je 1. novembra 1934. godine, a nakon smrti hafiza Salih-
ef. Dubinovića.110 Nije poznata lokacija njegova mezara kao ni godina smrti.
Hafiz Muhamed-ef. H. Ahmetović
Hafiz Muhamed-ef. H. Ahmetović, honorarni vjeroučitelj iz Rogatice, po-
stavljen je za pomoćnika džematskog imama u Jakešu. Spominje se u jednom
iskazu o muallimima u nekadašnjem kotaru Gradačac. Navodi se da je tada
bio muallim u Jakešu u Modriči. O njemu nema više podataka.111 Nije poznata
lokacija njegova mezara i godina smrti.
4. Hafizi u Bosanskom Šamcu
Hafiz Husejn-ef. H. Jusufović

Hafiz Husejn-ef. H. Jusufović rođen je 1866. godine u Gradačcu. Prvo je
pohađao medresu u Gradačcu, a nastavio medresansko školovanje u Istanbu-
lu. Hafiz Husejn je vršio dužnost prvog muallima u Bosanskom Šamcu od 23.
februara 1890. godine, a vjeroučiteljsku dužnost od 8. januara 1894. godine.
Osim toga, vršio je i imamsku dužnost u istom gradu. Na tim dužnostima
ostao je do 2. oktobra 1907. godine. Na njegovo mjesto došao je hafiz Bećir-
ef. Kovačević.112 Nije poznata lokacija njegova mezara kao ni godina smrti.
Hafiz Sulejman-ef. Sulejmanović

Hafiz Sulejman-ef. Sulejmanović rodom je iz Rahića, općina Brčko. Ha-
fiz Sulejman je 12. marta 1911. godine pred ispitnom komisijom u Gradačcu
uspješno položio ispit za drugog muallima i mujezina u Carevoj džamiji u
Bosanskom Šamcu. Te je godine počeo s radom na navedenim dužnostima u
Bosanskom Šamcu, a u martu 1918. godine povjerena mu je uprava Mektebi-
ibtidaije.113 Prilikom obnove rada Kiraethane 1921. godine izabran je u Uprav-
ni odbor. Nije poznata lokacija njegova mezara kao ni godina smrti.

111 Glasnik IVZ, 1938, br. 1, str. 422.
112 Fond vjerskih službenika. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Hafiz Husejn
je imao sina Muharema koji je završio Svirac medresu u Gradačcu i tri razreda medrese
u Carigradu i ispit za matičara. Radio je u narodnoj osnovnoj školi u Bosanskom Šamcu.
Ujedno je bio imam Careve džamije, imam matičar i vjeroučitelj.
113 Zapisnik Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 12. 3. 1911; dopis Vakufsko-mearifskog
saborskog odbora br. 5765 od 19. 3. 1918. godine. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice
Gradačac.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 197
anali 12.indb 197 11.1.2013 10:01:06

Nusret Kujraković
Hafiz Bećir-ef. Kovačević

Hafiz Bećir-ef. Kovačević nastupio je na dužnost prvog muallima u Bo-
sanskom Šamcu 2. oktobra 1907. godine umjesto hafiza Husejna. Preuzeo je
inventar i knjige Mektebi-ibtidaije: osamnaest peštahti, dva hastala, trinaest
ćilima, tri kante, ibrik, leđen, sahat, dva jastuka, tri table, tri stolice, serdžadu,
maštrafe, četiri furune/peći, bure za abdest i mašice. Navedene dužnosti obav-
ljao je do polovine 1919. godine kada je razriješen te dužnosti od Ulema-med-
žlisa u Sarajevu.114 Nije poznata lokacija njegova mezara kao ni godina smrti.
Hafiz Mustafa-ef. Lelić

Hafiz Mustafa-ef. Lelić rođen je 1881. godine u Bosanskoj Dubici.
Pomoćnik džematskog imama u Mrkonjić-Gradu bio je do 5. novembra
1935. godine. Tada je premješten za džematskog imama, matičara, hatiba i
muallima u Livno. Na dužnost vjeroučitelja u narodnoj osnovnoj nižoj školi i
ženskoj zanatskoj školi u Bosanskom Šamcu nastupio je 1937. godine. Vršio
je službu džematskog imama, imama džamije i muallima do penzioniranja
1943. godine.115
Hafiz Abdulah-ef. Srebreniković

Hafiz Abdulah-ef. Srebreniković rodom je iz Srebrenika. Prvobitno
njegovo prezime bilo je Srebrenik. Po spisku učenika Murat-kapetanove
medrese u Gradačcu od 20. decembra 1906. godine, u ovu medresu upisan
je 1901. godine. To znači da je završio ovu medresu. Hifz Kur’ana savladao
je za vrijeme medresanskog školovanja. Poznato je da je učio hafiske muka-
bele uz ramazan u gradačačkim džamijama 1913. i 1922. godine s hafizima
Husejnom Avdićem i Ahmedom Bijelićem. Hafiz Abdulah zatražio je 14.
marta 1939. godine dozvolu za nošenje bijele ahmedije.116 Oženio se Zlatom
iz Omeragića kod Gradačca. Imao je sina Abdulah-ef. i dvije kćerke koje su
umrle veoma mlade. Nastanio se u Bosanskom Šamcu, gdje je pomagao u
obavljanju vjerskih poslova. Nije poznato kada je umro. Ukopan je u Bosan-
skom Šamcu. Njegov sin Abdulah-ef., koji je završio Behram-begovu medre-
su u Tuzli, službovao je kao imam u Bosanskom Šamcu, Bosanskom Brodu,
Olovu, Duvnu i Prijedoru.117
114 Dopis Ulema-medžlisa u Sarajevu br. 1694/19 od 6. 11. 1919. godine. Arhiva Medžlisa
116 Djelovodni protokol imamata Gradačac za 1939. godinu, redni broj 237.
117 Fond vjerskih službenika. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac. Podatke o
hafizovoj djeci dobio sam 23. 8. 2012. godine od njegova unuka Mirsada Srebrenikovića
198 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 198 11.1.2013 10:01:07

Hafiz Salih-ef. Alić

Hafiz Salih-ef. Alić završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.
Na dužnostima mujezina i muallima u Bosanskom Šamcu proveo je od 1931.
do 1936. godine. Naslijedio je hafiza Junuz-ef. Grabonjića. Poslije hafiza
Saliha dužnost je preuzeo Salih Zukić. Nema dostupnih podataka o porijeklu
hafiza Salih-ef. Alića.118
Hafiz Fehim-ef. Fisović

Hafiz Fehim-ef. Fisović doselio se u Bosanski Šamac 1863. godine. Za
vrijeme imama Mula Alije bio je muallim i mujezin prije 1891. do smrti 1897.
godine. Njegovu dužnost preuzeo je hadži Jusuf-ef. Kapetanović.119
Hafiz Salih Vajzović

Hafiz Salih Vajzović rođen je 1883. godine u Užicu, u Srbiji. Doselio se u
Bosanski Šamac iz Užica za vrijeme progona muslimanskog stanovništva iz
Srbije 1863. godine. Bio je uspješan trgovac. Registrirao je trgovačku radnju
naveliko 1913. godine. Prilikom obnove rada Kiraethane 1921. godine iza-
bran je u Upravni odbor.120 Hafiz Salih nije obavljao nikakve vjerske službe.
Umro je 1963. godine u osamdesetoj godini života. Ukopan je na mezarju u
Bosanskom Šamcu.121
Hafiz Alija
Hafiz Alija, sin Ibrahimov, doselio se u Bosanski Šamac iz Užica 1863.
godine. Kada se doselio, imao je 45 godina, šo znači da je rođen 1818. godine.
Imao je jednu magazu koja graniči s imanjem imama Mehmed-ef.122
koji živi i radi u Zagrebu, u Hrvatskoj. Podatak o službovanju hafizova sina Abdullah-ef.
dobio sam, također, od njegova sina Mirsada. U listu Pravda objavljena je informacija o
vjenčanju Abdullah-ef., muallima i mujezina u Bosanskom Šamcu, sa Zumretom, kćer-
kom Derviša Nezirović, dana 13. septembra 1936. godine. Vidjeti: Pravda, Sarajevo, 18.
9. 1936, br. 31, str. 10.
119 Dopis Kotarskog ureda kao Šerijatskog suda u Gradačcu br. 260 od 2. 3. 1891. godine.
Dopis Vakufskog povjerenstva u Gradačcu od 13. 3. 1897. godine. Arhiva Medžlisa
120 Kemal Nurkić, Izet Šabotić, nav., dj., str. 63; Esad Tihić, Bosanski Šamac kroz historiju
od postanka naselja do završetka Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 2005, str. 94.
121 Nišane su podigli njegov sin Namik i kćerka Meliha. Autor ovog rada posjeduje fotosni-
mak njegova mezara.
122 Kemal Nurkić, Izet Šabotić, nav., dj., str. 63–65.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 199
anali 12.indb 199 11.1.2013 10:01:07

Nusret Kujraković
Hafiz Mehmed, sin Hasanov

Hafiz Mehmed, sin Hasanov, doselio se u Bosanski Šamac iz Užica 1863.
godine. Kada se doselio, imao je 45 godina. To znači da je rođen 1818. godi-
ne. Imao je jedan dućan u Bosanskom Šamcu.123
Hafiz Mehmed, sin hadži Hafizov

Hafiz Mehmed, sin hadži Hafizov, doselio se u Bosanski Šamac iz Užica
1863. godine. Kada se doselio, imao je 30 godina, što znači da je rođen 1833.
godine.124
Hafiz Abdulah
U prvobitnom popisu doseljenika u Bosanski Šamac nije bilo hafiza
Abdulaha. On se doselio kasnije, ali prije 1875. godine. Podatke o ovom
hafizu pruža nam defter nekretnina Gradačac iz 1875. godine.125
Hafiz Hamid
Hamida. On se, zasigurno, doselio kasnije, ali prije 1875. godine. Podatke o
ovom hafizu pruža nam defter nekretnina Gradačac iz 1875. godine.126
Hafiz Husejn
Husejna. On se, zasigurno, doselio kasnije, ali prije 1875. godine. Podatke o
ovom hafizu pruža nam defter nekretnina Gradačac iz 1875. godine.127
Hafiz Bego
U prvobitnom popisu doseljenika u Bosanski Šamac nije bilo hafiza Bege.
On se doselio kasnije, ali prije 1875. godine. Podatke o ovom hafizu pruža
nam defter nekretnina Gradačac iz 1875. godine.128
123 Isto, str. 66.

124 Isto, str. 66.
125 Isto, str. 62.
126 Isto, str. 63.
127 Isto, str. 65.
128 Isto, str. 66
200 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 200 11.1.2013 10:01:07

5. Hafizi u Odžaku
Hadži šejh hafiz Salih Efendizade Omer-ef.

O hadži šejhu hafizu Salihu Efendizade Omer-ef. zna se da je umro 1837.
godine i da je ukopan u mezarje kod džamije u Odžaku. Po njegovu imenu
može se zaključiti da je obavio hadž, da je bio derviški šejh i da je bio hafiz.129
Hadži hafiz Ibrahim Ismailović

Hadži hafiz Ibrahim Ismailović, sin Huseinov, rođen je 1865. godine u
Kotorskom, općina Doboj. Njegov otac Husein imao je tri sina: hafiza Ibrahi-
ma, Mustafu i Saliha. Po kazivanju njegovih potomaka, Husein (1830–1890)
je protjeran iz Leskovca u Srbiji i nastanio se prvo u Modriči, pa u Kotor-
skom. Hafiz Ibrahim doselio se s porodicom u Odžak 1890. godine. Tu je
postao hafiz i hadžija. Hafiz Ibrahim imao je tri sina: hafiza Sulejmana,
Huseina i Hasana. Bio je oženjen Hanifom Škrebo. Umro je 1925. godine.130
Hafiz Sulejman-ef. Ismailović

Hafiz Sulejman-ef. Ismailović, sin hafiza Ibrahima, rođen je 1890. godine
u Odžaku. Odselio se u Sanski Most i tamo radio kao kadija i imam. Prilikom
obavljanja jedne dženaze 1941. godine teško je ranjen te je nakon 14 dana
umro. Bio je oženjen Ćamilom Abdulefendić (1879–1965). Ukopan je u San-
skom Mostu.131
Hafiz Arif-ef. Džananović

Hafiz Arif-ef. Džananović rođen je 1885. godine u Odžaku. Završio je
medresu u Odžaku. Bio džematski imam i imam matičar u rodnom mjestu.
Rješenjem Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu br. 144117/18 od 9. jula
1918. godine, obavljao je vjeroučiteljsku dužnost u narodnoj osnovnoj školi
u Odžaku. Prilikom osnivanja Mjesnog odbora Gajreta u Odžaku 24. augusta
1930. godine izabran je za sekretara. Proglašen je za najboljeg muallima i vje-
roučitelja na području Banjalučkog muftijstva 1935. godine. Umro je 1947.
godine i ukopan je u mezarju kod džamije u Odžaku.132
129 Prilikom snimanja starih nišana u spomenutom mezarju u augustu 2008. godine naišao
sam na njegovo ime.
130 Podatke o Ibrahimu dobio sam 7. 9. 2011. godine od njegova unuka Huseina Husike
Ismailovića, sina Huseinova, iz Odžaka.
131 Isti izvor.
132 Fond vjerskih službenika. Arhiva Medžlisa Islamske zajednice Gradačac; Fadil Fazlić,
nav. dj., str. 400.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 201
anali 12.indb 201 11.1.2013 10:01:07

Nusret Kujraković
Hafiz Ahmed-ef. Emić

Hafiz Ahmed-ef. Emić rodom je iz Odžaka. Rođen je 1895. godine. Zavr-
šio je medresu u Odžaku. Imamsku službu obavljao je u staroj Eski džamiji u
Modriči od 1920. godine. Mualimsku službu obavljao je u ženskom mektebu
u Modriči. Umro je 1958. godine. Ukopan je u haremu Srednje džamije ili
Eski džamije u Modriči.133
Hafiz Adem Hodžić-Mehić

Hafiz Adem Hodžić-Mehić rodom je iz Odžaka. Bio je brat hadži Ibrahi-
ma zvanog Hadži Medo. Oženio se kćerkom Rešid-age Maglajlića iz Odžaka.
Umro je veoma mlad.134
Hafiz Hamdi Kučuk

Hafiz Hamdi Kučuk rodom je iz Odžaka. Živio je i radio krajem 19. i
u prvoj polovini 20. stoljeća. Prilikom izgradnje Bijele džamije u Gračanici
1914. godine dao je novčani prilog. Umro je u Odžaku i ukopan je u mezarju
prekoputa džamije.135
Hafiz Mehmed, sin Mustafin

O hafizu Mehmedu, sinu Mustafinom, poznato je samo da je umro
hidžretske 1290, odnosno 1873. godine. Ukopan je u mezarju kod džamije u
Odžaku.
Hafiz Agan-ef. Hodžić

Hafiz Agan-ef. Hodžić rodom je iz Odžaka. Živio je i radio krajem 19. i u
prvoj polovini 20. stoljeća. Oko 1930. godine živio je u Jablanici. Mualimsku
dužnost u Gacku obavljao je od 21. septembra 1936. godine. Za džematskog
imama u Ulogu imenovan je 4. oktobra 1939. godine, a u Kladnju 17. decem-
bra 1942. godine. Prilikom osnivanja Mjesnog odbora Gajreta u Jablanici 31.
jula 1932. godine izabran je u Nadzorni odbor.136 Nije poznata lokacija njego-
va mezara kao ni godina smrti.

135 Isto.
136 Isto, str. 400.
202 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 202 11.1.2013 10:01:08

Hafiz Abdulahhasib-ef. Fazlić

Hafiz Abdulahhasib-ef. Fazlić rođen je u Odžaku 1892. godine. Završio je
Darul-muallimin u Sarajevu 1917. godine. Svoj životni i radni vijek proveo je
u Sarajevu obavljajući razne vjerske dužnosti: bio je imam Sagr-hadži Mehme-
dove džamije (1911–1926) i Hadži Sejjidin-džamije u Sarajevu (1937–1943),
pomoćnik džematskog imama u Sarajevu (1942–1943), muallim u mektebu
Ahmed-age Hende na Vratniku (1912), muallim u mektebu hadži Osman-
bega Dženetića (1926) i džuzhan i musebbih Gazi Husrev-begove džamije
(1941–1942). Nakratko je radio kao džematski imam u Derventi, od 12. marta
do 12. novembra 1934. godine. Biran je u Glavni odbor El-Hidaje. Poginuo
je prilikom bombardiranja Sarajeva 29. novembra 1943. godine. Ukopan je u
mezaristanu Grlića brdo u Sarajevu.137
Hafiz Amar Tukić

Hafiz Amar Tukić rođen je 1990. godine u Odžaku. Sa svojim roditeljima
živi u mjestu Re’sul-Haimi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Tamo je za-
vršio osnovnu školu i hifz Kur’ana u centru El-Faruk u Dubaiju. Dobio je po-
sebnu nagradu za najbolje memoriranje kur’anskog teksta. Svečanost dodjele
diplome hafiza održana je 12. augusta 2004. godine u Dubaiju.138
Hafiz Muhamed Savkić

Hafiz Muhamed Savkić rođen je 1978. godine u porodilištu u Gradačcu.
Njegovo je porijeklo iz Odžaka, gdje je živio s roditeljima do agresije na Bo-
snu i Hercegovinu 1992. godine. Završio je medresu “Dr. Ahmed Smajlović”
u Zagrebu 1997. godine. Upisao se na Filozofski fakultet u Sarajevu. Učenje
hifza započeo je u Kataru, gdje je boravio određeno vrijeme 1995. godine, a
završio ga u Sarajevu pred muhaffizom Džihanom Bukvićem. Hafiska dova
proučena je 28. maja 1998. godine u Begovoj džamiji u Sarajevu.139
6. Zaključak
1. U okviru predmeta ovog istraživanja, koje se odnosi na hafize u Gra-
dačcu, Modriči, Bosanskom Šamcu i Odžaku u posljednjih dvije stotine go-
dina, utvrđena je brojka od 108 hafiza koji su na razne načine bili povezani
sa spomenutim mjestima. Ta je činjenica utjecala na njihovo uvrštavanje u
137 Isto, str. 400–401.

138 Preporod, 2004, br. 21, str. 3; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 401.
139 Preporod, 1998, br. 12, str. 7; Fadil Fazlić, nav. dj., str. 389–390.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 203
anali 12.indb 203 11.1.2013 10:01:08

Nusret Kujraković
ovaj rad. Hafizi su stekli različito obrazovanje – srednje ili visoko – i vršili
su razne profesionalne dužnosti. Među njima je bilo muftija, muderrisa, kadi-
ja, imama, hatiba, muallima, mujezina, trgovaca, zanatlija i poljoprivrednika.
Najveći broj hafiza završio je neku od gradačačkih medresa, uglavnom Svirac
medresu, a manji broj neku od medresa u Modriči, Odžaku, Sarajevu, Mostaru
ili Istanbulu. Od njih su četverica živi, dok su ostali davno preselili.
2. Svi navedeni hafizi spadali su u društvenu elitu svog vremena, s obzi-
rom na njihovo obrazovanje i utjecaj koji su zasigurno imali. Evidentna je nji-
hova vrlo značajna uloga i učešće u tadašnjem društvenom životu, a posebno
njihov doprinos vjersko-prosvjetnom i kulturnom životu zajednice.
3. Ovaj je rad prilog biografijama navedenih hafiza i istraživanju vjer-
skog i kulturnog naslijeđa muslimana Bošnjaka u Bosni i Hercegovini u pre-
ciziranom razdoblju. Rad može poslužiti kao poticaj za dodatne istraživačke
radnje, kako bi se otkrili novi hafizi koji, moguće, nisu navedeni u ovom radu.
Mada je dostupna izvorna građa za izradu ovog istraživanja izuzetno repre-
zentativna i referentna, uvijek postoji mogućnost otkrivanja novih izvora koji
bi mogli dati podatke o još nepoznatim hafizima. A njih sigurno ima.
Summary
Huffaz al-Qur’an in Gradačac, Modriča, Bosanski Šamac and Odžak

This article presents short biographies of people who memorized the
Qur’an and who, based on their place of birth and/or work, came from or
lived during the last 200 years in the northern Bosnian towns of Gradačac,
Modriča, Bosanski Šamac and Odžak. Ninety-eight huffaz are listed including
55 from Gradačac, 16 from Modriča, 15 from Bosanski Šamac and 12 from
Odžak near Modriča. The great majority of them were educated in Bosnia,
while a few studied in Turkey. Most of them worked in the religious and edu-
cation sector. All were socially active and made notable contribution to the
religious, educational and cultural life of the Muslim community.
204 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 204 11.1.2013 10:01:08

Tarihi hafiza Ćamila ef. Silajdžića
929.55(497.6)
Mensur Malkić
TARIHI HAFIZA ĆAMILA EF. SILAJDŽIĆA
Sažetak
Ovaj rad predstavlja analizu tariha hafiza Ćamila ef. Silajdžića na arapskom
jeziku, te odslikava tematiku i stilske posebnosti njegovih tariha. Hafiz Ćamil ef.
Silajdžić bio je muderris u Gazi Husrev-begovoj medresi i drugi imam Gazi Husrev-
begove džamije. Hafiz Ćamil ef. Silajdžić ostavio je dubok trag i u društvenom životu
i u odgojno-obrazovnom sistemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Osim
rada na polju kur’anskih nauka, odnosno kiraeta i tedžvida, hafiz Silajdžić ostavio je
veoma vrijedno književno blago u formi tariha. U ovom radu analizirane su stilske,
formalne i sadržajne osobenosti Silajdžićevih tariha. Također se daje uvid u objavlje-
ne i, što je vrednije, u neobjavljene tarihe hafiza Ćamila ef. Silajdžića. Poseban fokus
rada jeste analiza intertekstualnih veza Silajdžićevih tariha s kur’anskim tekstom.
Ključne riječi: Hafiz Ćamil ef. Silajdžić, bošnjačka književnost na ori-

jentalnim jezicima, tarihi na arapskom jeziku, citatnost i intertekstualnost u
tarihima
Uvod
Izvorno, u arapskom jeziku, riječ tarih označava historiju, povijest, nad-
nevak, godinu, hroniku, ljetopis, datiranje... U korijenskom trileru iz kojeg je
derivirana ova imenica stoji ideja nečega što prolazi a za čim se čezne (e r ẖ
(kh); ereẖa yereẖu – čeznuti, osjećati.
Tarih ili hronogram, osim što je omiljena pjesnička vrsta u islamskim
književnostima, on je istovremeno i historijski dokument. To je zbog toga što
se brojni događaji opisuju stihovima, pri čemu posljednji stih skriva ili zbirom
brojčanih vrijednosti slova izražava broj godine kada se spomenuti događaj
desio.1 Tarih ponekad pomaže da razotkrijemo detalje određenog historijskog
događaja, starost nekog objekta, ili da identificiramo njegova autora.
Najbitniji stih u strukturi tariha jeste onaj u kome je sadržan datum o
kojem tarih govori. Tarih zahtijeva vještog i učenog pjesnika, koji treba
umjetnički transponirati put kojim će doći do željenog datuma. Postoji šest
1 Izet Mašić, Tarihi Muhameda Mašića (Enes Kujundžić, Tarih u književnom naslijeđu
Bošnjaka), Avicena, Sarajevo, 1977, str. 7.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 205
anali 12.indb 205 11.1.2013 10:01:08

Mensur Malkić
načina korištenja slova, odnosno njihove brojčane vrijednosti, da bi se dobio

datum. Najteže je sročiti potpuni tarih, jer u njemu vrijednost svih slova treba
dati određeni datum. Ako se tome stihu mora dodati ili oduzeti neko slovo,
onda je to polupotpuni tarih. Osim ova dva navedena, najčešći je tārīẖ-i
džewher, koji se dobija zbirom slova s tačkama, odnosno tārīẖ-i muhmel,
dobija se zbirom slova bez tačaka. Ako posljednji polustih izražava datum
tako što daje dvostruk zbir slova u odnosu na broj koji se traži, onda je to
dvostruki tarih, i na kraju, datum se postiže zbrajanjem riječi i slova.2
Posmatran kao pjesnička vrsta, tarih je spomen vještini i daru autora. U
poeziji, to je pjesnički medaljon, po sadržaju epigraf, epitaf, preciznije rečeno
– spomen-obilježje. Ako ga gledamo kao spomen-obilježje, čini nam se da on
stoji kao čovjekova vječna čežnja da ostavi trajan biljeg o svom postojanju.
Bilo da je uklesan u nišan, urezan na neku građevinu ili napisan u slavu odre-
đene ličnosti, tarih je san o ljepoti i trajnosti. Tarih je uvijek okrenut ljepoti i
dobru. On je dio naše kulture i naše prošlosti, dio naše pisane historije.3
Pisati tarihe nije lahko jer taj proces od hronopisca zahtijeva odlično
poznavanje jezika na kojem se tarih piše, pjesničku sklonost, opću upućenost,
odnosno erudiciju, te sposobnost kombinatorike slova i brojeva.4
Tarih kao veoma zastupljen žanr u bošnjačkoj književnosti nije bio stvar
darovitosti, nego i visoke učenosti i duboke umnosti. Razloge zašto do danas
ovaj pjesnički žanr nije šire zastupljen u sehari naše kolektivne memorije leži
u zaboravnosti, nehatu, ali i u opadanju kvaliteta obrazovanja i izučavanja
istočnjačkih jezika u posljednjih stotinu godina u Bosni i Hercegovini.5
Otkrivanjem i prezentiranjem javnosti tariha hafiza Silajdžića kao spe-
cifičnih oblika i dijelova bošnjačke tradicije doprinosi se upotpunjavanju
mozaika ukupnog bošnjačkog duhovnog naslijeđa, u kojem značajno mjesto
imaju i tarihi hafiza Ćamila Silajdžića, a koji oslikavaju bogatstvo njegova
pjesničkog opusa. Stoga ne čudi činjenica da hafiza Silajdžića uz Muhameda
ef. Mašića ubrajaju među najuspješnije ispisivače tariha među Bošnjacima u
20. stoljeću.
Salih ef. Trako, u tekstu Kronogrami sarajevskog muftije Šakira ef. Mui-
dovića, ističe da pisanje hronograma u stihu nije bio niti je svačiji posao. Da
bi mogao u desetak stihova iznijeti najvažnije o onome kome ili čemu je hro-
nogram namijenjen, a uz to da na kraju u hronostihu izrazi i datum određenog
događaja, nastojeći da i taj stih sadrži neku lijepu misao, želju i sl., pjesnik je
2 Lamija Hadžiosmanović, Emina Memija, Antologija bošnjačke poezije na orijentalnim

jezicima, Svjetlost, Sarajevo, 1997, str. 8–9.
3 Ibid, str. 9.
4 Izet Mašić, Tarihi..., op. cit., str. 5.
5 Ibid, str. 8.
206 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 206 11.1.2013 10:01:08

morao posjedovati široko obrazovanje i znanje, te izvanredno vladati jezikom

na kojem pjeva (u našem slučaju turski, arapski ili perzijski). Od onih koji su
imali sposobnost da pišu hronograme u stihovima, u našoj skorijoj prošlosti,
bili su Muhamed Mašić iz Gračanice, koji je na arapskom jeziku ispjevao niz
hronograma za novopodignute džamije, česme i nišane znamenitih ljudi kod
nas, i hafiz Ćamil Silajdžić, imam Gazi Husrev-begove džamije i mudževvid
Gazi Husrev-begove medrese, koji je također s velikim uspjehom napisao
više hronograma u stihu ljudima preminulim u nedavnoj prošlosti.6
Prvi tarih hafiz Ćamil napisao je kada je umro kurra’ hafiz Asim ef. Sirćo.
Nekoliko decenija poslije hafiz Ćamil je, prisjećajući se tih trenutaka, rekao:
“Bilo mi je jako žao i napravim mu tarih koji odgovara datumu njegove
smrti.”7
Na pisanje tariha hafiza Ćamila potakla je ideja, kao i brojne muslimanske
pjesnike, da stihovima zabilježi neke događaje koji su se njemu i njegovoj
zajednici, s kojom dijeli islamski svjetonazor, činili važnim. Te je događaje,
smrt mlade ili važne osobe, rođenje potomka, izgradnju džamije, ćuprije,
škole, ljetnikovca, česme i sl., spomenuti pjesnik u tarihu, posebnoj pjesnič-
koj vrsti, bilježio i uklesavao u tvrd materijal, najčešće kamen – da što duže
traje sjećanje na te događaje, na te Bogu i ljudima ugodne i drage čine.8
1. Objavljeni tarihi
Hafiz Ćamil Silajdžić, posljednji bošnjački pjesnik tariha9, napisao je
blizu osamdeset tariha, najvećim dijelom sabranih u djelu Tarihi, koje je
6 Vidjeti: Salih Trako, “Kronogrami sarajevskog muftije Muhameda Šakira ef. Muidovića”,
u: Anali GHB, knjiga 1, Sarajevo, 1972, str. 49–65.
7 Hafiz Ćamil je spominjao da se s tarihom prvi put susreo u Gračanici kod Visokog 1934.
godine kada se gradila džamija u tom mjestu. Osman ef. Redžović pisao je tarih za tu
džamiju. Na zanimanje hafiza Ćamila za tarih, Osman ef. mu je objasnio šta tarih pred-
stavlja i šta se sve može ebdžed-hesabom kazati, a potom, ističe hafiz Ćamil: “Izdiktirao
mi je sve u stihu, godine rođenja i smrti, imena, trajanje života sve četverice imama u
fikhu (Ebu Hanife, Ibn Hanbela, Šafije i Malika). Ja sam bio zapanjen.” (Vidjeti: Enes
Durmišević, “Naš je vjernik dobar vjernik i plemenit čovjek” (razgovor s hadži hafizom
Kamilom ef. Silajdžićem), Islamska misao, XII/1990, br. 140, str. 11.
8 Kjamil Silajdžić, Tarihi, preveo Džemaludin Latić, Bosančica-print, Sarajevo, 2008, str.
5.
9 Na promociji knjige Tarihi hafiza Ćamila Silajdžića prof. dr. Džemaludin Latić, između
ostalog, rekao je: “Tarihi su zaista jedan od izraza bošnjačke duše”, te dodao: “koliko
ja znam, hafiz Ćamil je posljednji u nizu tih naših pisaca koji su na ovaj način izraža-
vali ono što nazivamo bošnjačkom dušom.” (Vidjeti: Aziz Kadribegović, “Rahmet duši
posljednjem bošnjačkom pjesniku tariha” /Promocija knjige Tarihi hadži hafiza Ćamila
ef. Silajdžića/, Preporod, 21/887, 1. novembar 2008, Sarajevo, str. 42)
ANALI GHB 2012; 41 (33) 207
anali 12.indb 207 11.1.2013 10:01:08

Mensur Malkić
preveo i priredio Džemaludin Latić.10 Hafiz Silajdžić je tarihe sastavljao pri-

likom podizanja ili obnove džamija ili drugih vjerskih objekata, ali ima i onih
posvećenih značajnim ličnostima unutar i izvan Islamske zajednice.
Djelo Tarihi sadrži 66 potpunih, polupotpunih i dvostrukih tariha, a pone-
ki je i džewher ili muhmel.11
Tarihe hafiza Silajdžića u ovom djelu podijelili smo u tri grupe: tarihi
na vjerskim objektima, tarihi na nišanima (alima i javnih ličnosti) i tarihi za
hafisku dovu.
a) Tarihi na vjerskim objektima

Hafiz Silajdžić je napisao sedam tariha povodom izgradnje džamija, a
pet tariha prilikom popravka, obnove ili ponovne temeljne izgradnje džamija.
Dva tariha sastavio je za vjersko-prosvjetne ustanove, tarih povodom izgrad-
nje medrese u Prištini i tarih povodom izgradnje Fakulteta islamskih nauka u
Sarajevu 1977. godine.
Od tariha iz ove grupe izdvojit ćemo tarih o 450. godišnjici i obnovi
Begove džamije. Iako iznad ulaza Gazi Husrev-begove džamije stoji tarih
koji se odnosi na godinu gradnje i u kojem se spominje ime njezina graditelja
Gazi Husrev-bega12, hafiz Ćamil je, zanesen ljepotom Begove džamije, uz to
svjestan značaja i uloge koju ova džamija ima u životu muslimana Bosne i
Hercegovine, pa i šire, ispisao tarih povodom njezine obnove:
10 Džemaludin Latić u predgovoru djela Tarihi napominje da je ta zbirka nastala zahva-

ljujući mudrom i velikodušnom hafizu Hadžimuliću, koji je svjestan vrijednosti tariha
hafiza Silajdžića, ali i opasnosti koja vreba sve dragocjene rukopise, u pauzama dok bi se
odmarali preslušavajući kandidate – buduće hafize, bilježio jedan po jedan tarih koje je
hafiz Silajdžić imao običaj pročitati pred svojim ahbabima, muhaffizima. Zbog saznanja
da u ruci ima tako rijetku, iznimno dragocjenu pjesničku zbirku nastalu iz pera njegova
profesora hafiza Silajdžića, Latić svoju začuđenost, ali i oduševljenje, ističe ovim rije-
čima: “I taman kada smo – u svojoj kulturnoj nesvijesti, u nametnutom nam zabranu na
nacionalnu tradiciju – bili pomislili da je naša divanska, orijentalska književnost davno
zamrla i da nam preostaje samo da je, kamičak po kamičak, vadimo iz mutnina Vremena,
u Sarajevu je, krajem 20. st., u tišini, na arapskome jeziku, svoje tarihe ispisivao imam
Gazi Husrev-begove džamije i muderris na Gazi Husrev-begovoj medresi, hafiz Kjamil
ef. Silajdžić.” (Vidjeti: Kjamil Silajdžić, Tarihi..., op. cit., str. 8–9)
11 Kjamil Silajdžić, Tarihi..., op. cit., str. 9.
12 Tarih iznad ulaza Gazi Husrev-begove džamije s arapskog je prepjevao Safvet-beg
Bašagić:
Husrev-beg za Božiju ljubav tu džamiju diže – da u njoj dobri ljudi Bogu sedždu čine.
On je sijo dobra djela, pomago junake – uzdržavao pobožnjake, sjeko dušmanine.
Hvala Bogu, tarih, reci, Svevišnji ti dosudi: “To je kuća pravovjernih i zahvalnih ljudi!”
(Vidjeti: Lamija Hadžiosmanović, Emina Memija, Antologija tariha Bosne i Hercegovine,
Connectum, Sarajevo, 2008, str. 130)
208 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 208 11.1.2013 10:01:09

‫وﻋﻠﻰ رأس ارﺑﻊ ﻣﺎﺋﺔ وﺧﻤﺴﻴﻦ‬

‫ﺑﻌﺪ إﻧﺸﺎء ﻣﺴﺠﺪه اﻟﻜﺒﻴﺮ اﻟﺤﺼﻴﻦ‬
‫ﻳﻌ ّﻤﺮ ﻣﺴﺠﺪه ﺟﻤﺎﻋﺔ ﻣﻦ اﻟﻤﺴﻠﻤﻴﻦ‬
‫ﻳﺆﺗﻮن اﻟﻤﺎل ﻋﻠﻰ ﺣ ّﺒﻪ ﻓﻲ ﻫﺬااﻟﺤﻴﻦ‬
‫ﻟﻴﺼﺒﺢ ﻛﺎﻟ ّﻠﺆﻟﺆ ﻓﻲ ﻗﺮار ﻣﻜﻴﻦ‬
‫ﺷﺎﻫﺪا ﺑﺈﻳﻤﺎن اﻟﻤﺴﻠﻤﻴﻦ اﻟﻤﺨﻠﺼﻴﻦ‬
Evo, nakon četiri i pola stoljeća
što se diže Džamija, tvrđava najveća,
ponovo je obnavlja džemat muslimana,
dajuć’ dinar, dragocjen za svijeh zemana,
da im ona, zrno od bisera, sine,
nasred prsa Bosne i Hercegovine,
i da uvijek o vjeri iskrenoj svjedoči,
što je ovdje muslimanskog srca ibrik toči.13
Begova džamija krije u sebi dramu čovjeka, mladog mujezina hafiza
Ćamila, koji od dolaska pod njezino okrilje do kraja svoga životnog vijeka
nerazmrsivo veže svoje želje i nemoći za nju, svoju stvarnost i zbilju, dobre
i manje sretne dane, kao i san o ljepoti i trajnosti sanjan dugi niz godina
pod njezinim kupolama. Zato riječi hafiza Ćamila i stihove ispisane u tarihu
obnove Begove džamije osjećamo kao pjesmu izrečenu iz srca, i kao spomen
i biljeg na hafiza Ćamila, skromnog i odanog roba Uzvišenog Gospodara:
‫ﻗﺪ أﻇﻬﺮ ﻛﺎﻣﻞ اﻓﻘﺮاﻟﻤﻮﺣﺪﻳﻦ‬
‫اﺣﺪ ﻣﻦ اﻟﺨﺎدﻣﻴﻦ ﻟﻠﻐﺎزي ﻃﻮل ﺳﻨﻴﻦ‬
‫ﺗﺎرﻳﺦ اﻟﺘّﻌﻤﻴﺮ ﻓﻲ آﻳﺔ ﻣﻦ اﻟﻜﺘﺎب اﻟﻤﺒﻴﻦ‬
‫وﻳﺤﺐ اﻟﻤﺘﻄﻬّﺮﻳﻦ‬
ّ ّ ‫ّان اﻟﻠﻪ‬
‫ﻳﺤﺐ اﻟ ّﺘ ّﻮاﺑﻴﻦ‬
Hafiz Kjamil, siromašak i vjernik odani,
Gaziji je službovao, sad objelodani:
Tarih obnove u ovim je harfovima:
Allah voli ko Ga moli, i ko čisto tijelo ima.14
b) Tarihi na nišanima (alima i javnih ličnosti)

Najveći broj tariha hafiz Ćamil je sastavio povodom preseljenja na ahiret
poznatih alima i hafiza te nekih značajnih ličnosti unutar Islamske zajednice,
ali i drugih značajnih kulturnih i javnih ličnosti toga vremena.15
13 Kjamil Silajdžić, Tarihi..., op. cit., str. 146–149.

14 Ibid, str. 154–155.
15 O tarihima hafiza Silajdžića na nišanima, hafiz Mahmud Traljić ističe da je hafiz Silajdžić
te tarihe sastavljao “prilikom smrti svojih prijatelja, a imao ih je dosta, ili prilikom smrti
ANALI GHB 2012; 41 (33) 209
anali 12.indb 209 11.1.2013 10:01:09

Mensur Malkić
Ljepota, konciznost i jezgrovitost svakog njegova tariha uklesana na

nišanima pokazuje da je hafiz Ćamil uspijevao vješto ukomponirati posebnu,
karakterističnu osobinu ličnosti o kojoj kazuje posljednji stih, hronostih, i
preko njega ponudi godinu tariha u ebdžedu. Takav je tarih hafiza Ćamila
o preseljenju na ahiret vjerskog učenjaka Besima ef. Korkuta, prevodioca
Kur’ana – u ebdžedu je stavio bejt koji govori o merhumu:
(‫“ )ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﻫﺪﻯ ﻛﺘﺎﺏ ﺍﻟﺒﺸﺮ‬Kur’an je Knjiga upute za sve ljude sv’jeta!” – jer
je Besim ef. sav svoj radni vijek i svu svoju ljubav poklonio razumijevanju
Allahove Knjige.16
Hafiz Silajdžić u krajnjem stihu tariha povodom preseljenja profesora
Huseina Đoze, autora velikog broja djela, ističe: (‫ﻁﻮﺑﻰ ﻟﺤﺴﻴﻦ ﺟﻮﺯﻭ ﺍﻟﻮﺍﻋﻆ‬
‫“ )ﻭﺍﻟﻤﺆﻟﻒ‬Blago li se Huseinu Đozi, piscu koji je savjetov’o!”17
U tarihu povodom preseljenja kurra’ hafiza Asima Sirće, imama Begove
džamije i profesora kira’eta u Gazi Husrev-begovoj medresi, čovjeka koji se
s Kur’anom družio cijeli život, hafiz Ćamil u hronostihu moli Uzvišenog da
mu upravo Kur’an-i kerim dokazom bude: (‫)ﺍﺟﻌﻞ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﺣﺠﺔ ﻟﻪ ﻳﺎ ﻭﺍﺳﻊ ﻳﺎ ﺭﺣﻤﻦ‬
“Učini mu Kur’an dokazom, o Beskrajni, o Rahmāne.”18
c) Tarih za hafisku dovu

S početka druge polovine osme decenije prošlog stoljeća lijepa i rijetka
svečanost upriličena je povodom hafiske dove Senadu Podojku, prvom kan-
didatu koji je pred hafizom Ćamilom kao muhaffizom završio hifz, o čemu je
hafiz Ćamil sastavio tarih.19
Zbog posebnosti20 tog tariha citirat ćemo ga u cijelosti:
nekoga za koga je smatrao da mu smrt treba zabilježiti na taj način – tarihom.” (Mahmud
Traljić, Merhum hadži hafiz Kjamil ef. Silajdžić, Šebi arus – Godišnjak Tarikatskog cen-
tra, Sarajevo, 1999, br. 19/20, str. 31)
17 Ibid, str. 18–19.
18 Ibid, str. 36–37.
19 Kao učenik medrese Senad Podojak počeo je učiti hifz pred hafizom Ćamilom, a učenje je
okončao godinu dana po završetku medrese, te hifz položio u aprilu 1986. godine. Hafiz
Ćamil bio je obradovan time što je mladi hafiz Senad Podojak istrajao uz njegovu pomoć
i podršku kao muhaffiza i uspješno okončao memoriranje Kur’an-i kerima. Tarihom za
hafisku dovu hafizu Senadu, kroz savjete i naputke koje mu kazuje i upućuje, iščitavamo
i životnu priču hafiza Ćamila iz koje jasno razaznajemo njegov životni moto i opredjelje-
nje. Na kraju tariha hafiz Ćamil “traži oprosta za njegov pozor” od mladića kojem ga je
izrekao, kao da se “pobojao” da mlada glava neće moći primiti sve te prijateljske savjete
kroz koje, nameće nam se utisak, hafiz Ćamil govori o sebi i svojoj sudbini.
20 Dr. Minka Memija, na promociji knjige Tarihi, govoreći o hafizu Ćamilu – pjesniku
tariha, između ostalog, rekla je: “Tarihi hafiza Silajdžića djelo su iskrenog vjernika koji
je u glavi imao Kur’an, pa je lahko njegovu misao prenosio u tarih i natapao ga ljepotom
210 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 210 11.1.2013 10:01:09

‫ﺣﻤﺪاﻟﻚ ﻳﺎﻣﻦ ﻳﻬﺪي اﻟﻰ ﺳﺒﻴﻞ اﻟ ّﺮﺷﺎد‬

‫واﻟﺼﻼة واﻟﺴﻼم ﻋﻠﻰ اﺷﺮف اﻟﻌﺒﺎد‬
‫ﺧﻴﺮاﻷﻣﻮر ﻳﺎ ﺳﻨﺎد ﻓﻲ اﻟﺪﻧﻴﺎ واﻟﻤﻌﺎد‬
‫اﻟﻌﻤﻞ ﺑﺎﺳﻢ ر ّﺑﻚ ودوام اﻻﺟﺘﻬﺎد‬
‫وﺑﺎﻟﻌﻜﺲ واﻟﻌﻨﺎد ﻓﺴﺎد ﻓﻲ اﻟﺒﻼد‬
‫وﻟﻸﻓﺮاد واﻟﻌﺒﺎد ﺧﻄﺮ ﻳﺎ ﺳﻨﺎد‬
‫ان ﻟﻚ ﻛﺘﺎﺑﻴﻦ – اﻟﻜﻮن واﻟﻘﺮآن‬
‫و ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ اﻹﻧﺴﺎن ﺑﺎﻟﻌﻠﻢ واﻹرﺷﺎد‬
‫ﻛﻼﻫﻤﺎ ﻣﻦ ﻋﻨﺪاﻟﻠﻪ ﻓﻠﻴﺴﺎ ﻧﺪّﻳﻦ‬
‫ﺷﻚ اﻟﺘّﻄﺎﺑﻖ ﻳﺎ ﺳﻨﺎد‬ّ ‫ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ ﺑﻼ‬
‫اﻟﻌﻠﻢ ﻳﺒﺼﺮﻧﺎ ﺑﻬﺬااﻟﺘّﻄﺎﺑﻖ‬
‫ﻓﻲ ﻧﻘﺺ اﻟﻌﻘﻮل اﻟﺘّﻔﺎوت واﻷﺿﺪاد‬
‫وﻓﻲ ﻫﺬﻳﻦ اﻟﻜﺘﺎﺑﻴﻦ اﻟﻤﺨﻠﻮق واﻟﻤﻨﺰّل‬
‫ﻋﺒﺮ وﻫﺪى ﻟﻠﻨﺎس ﻳﺎ ﺳﻨﺎد‬
‫واﺷﻜﺮﻟﻠﻪ ﻋﻠﻰ ﺣﻔﻈﻚ اﻟﻘﺮآن‬
‫وﻟﻚ ﻓﻲ ﺣﻔﻈﻚ اﻟﺘّﺬ ّﻛﺮ واﻟﻌﻤﺎد‬
‫واﺣﺬر ﻣﻦ اﻟﻨّﺴﻴﺎن وﻫﻰ ﻃﺒﻴﻌﺔ اﻹﻧﺴﺎن‬
ّ
‫ﻷن ﻛﻼم اﻟﻠﻪ ﻟﻨﺎ وﻋﻠﻴﻨﺎ ﻳﺎ ﺳﻨﺎد‬
‫ﺗﻼوة اﻟﻘﺮآن ﺑﺎﻻﺳﺘﻌﺎذة ﻣﻦ اﻟﺸﻴﻄﺎن‬
‫زادت اﻹﻳﻤﺎن واﻹﺧﻼص ﻓﻲ اﻟﻔﺆاد‬
‫اﻟﻌﻔﻮ ﻋﻠﻰ اﻟﺘﻨﺒﻴﻪ ﻣﻦ ﺻﺪﻳﻘﻚ ﻛﺎﻣﻞ‬
.‫”واﻟﺘّﻘﻮى ﺧﻴﺮاﻟﺰّاد“ ﺗﺎرﻳﺦ ﺣﻔﻈﻚ ﻳﺎ ﺳﻨﺎد‬
١٤٠٦
Hvala Ti, Bože, što upućuješ na put prav,
salavat i selam Resulu, najuzvišeniji on je abd.
Najbolje je djelo ovog i onog svijeta, Senade,
s imenom Rabba i ustrajno obavljat svoj rad.
Obratno činit i s prkosom – eto smutnje u svaki grad,
opasne smutnje za čovjeka i društvo, Senade!
i duhom islama. Pročitala sam na stotine tariha ali nikada nisam naišla na sličan sadržaj
kao što imaju dva tariha koja sam vidjela kod hafiza Silajdžića: to je Tarih posvećen
hafiskoj dovi Senada Podojka, kao i Tarih povodom 450. godišnjice Gazi Husrev-begove
džamije i njezine obnove.” (Vidjeti: Aziz Kadribegović, “Rahmet duši posljednjem boš-
njačkom pjesniku tariha” /promocija knjige Tarihi hadži hafiza Ćamila ef. Silajdžića/,
Preporod, 21/887, 1. novembar 2008, Sarajevo, str. 42)
ANALI GHB 2012; 41 (33) 211
anali 12.indb 211 11.1.2013 10:01:09

Mensur Malkić
Pred tobom su dva kitaba – otvorena: svemir i Kur’an;

između njih – čovjek, uputa i ilm mu dan!
Oba kitaba – od Boga su, između njih nije jaz,
u harmoniji njih su dva, o Senade!
Ilm pokazuje na njihov međusobni sklad,
gdje ilma nema – tu su pometnje i inad.
Ove knjige dvije – stvorena i Objavljena časna –
put i pouke su, Senade, cijelog čovječanstva.
Hvala Bogu, ti si upamtio naš Kur’an,
u hifzu ćeš uvijek naći sjećanje i oslonac!
Čuvaj se, Senade, ljudske sklonosti zaborava,
Allahov govor nama je u korist i nas upozorava!
Učenje Kur’ana s isti‘āzom od šejtana,
vjerovanje i iskrenost u srcu uvećava.
Oprosti svom prijatelju Ćamilu za pozor ovaj!
Senade, evo tariha što nosi ga hafiska ti dova:
We-t-taqwā ẖayru-zād:
Odanost Allāhu najbolji je mal!
2. Neobjavljeni tarihi
U ovom odjeljku prezentirat ćemo dvanaest novih tariha hafiza Ćamila ef.
Silajdžića koji nisu zabilježeni u knjizi Tarihi. Ovi se tarihi prvi put objavljuju
u ovakvoj formi i objedinjeni na jednom mjestu.
Nakon promocije djela Tarihi na kojoj je prof. dr. Lamija Hadžiosmano-
vić izjavila kako se nada da ima još tariha koje je sastavio hafiz Silajdžić koji
nisu pronađeni i uvršteni u to djelo, te apelirala na sve koji mogu pomoći da
se oni pronađu,21 kod nas se javila snažna želja i interes za pronalaženjem
neobjavljenih tariha hafiza Silajdžića. Naše zanimanje i “potraga” polučili su
rezultate: na mezarju Faletići pronašli smo i s nišana prepisali tarihe povodom
preseljenja na ahiret Alije Nametka, Halide Bakarević-Muharemagić, Abdu-
laha Skake i Almase Skake, na mezarju Bare s nišana smo prepisali tarihe
preseljenja prof. dr. Ahmeda ef. Smajlovića, Memnune Sokolović i Ismeta
Vatrenjaka. Tarih preseljenja Ahmeda Ediba Foče i tarih Behdžeti Fočo pre-
pisali smo iz izvornika tariha koji se nalaze kod njihova sina Asima. Zapisali
smo i tarihe koje smo pročitali na sarajevskim džamijama, na Kobiljoj Glavi
i Hitri Sulejman na Pajama, te na džamiji u Solakovićima kod Kiseljaka.
Citirajući u cijelosti pronađene tarihe, ponudit ćemo i prijevod nepreve-
denih tariha.
21 Aziz Kadribegović, Rahmet duši..., op. cit., str. 42.
212 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 212 11.1.2013 10:01:10

Tarih obnove džamije na Kobiljoj Glavi22
‫ﻣﺎ اﺟﻤﻞ اﻟﺮﻳﻊ ﻛﻮﺑﻴﻠﻴﺎ ﻏﻼﻓﺎ ﺑﺎﻟﺮوﺿﺎت‬

‫ﻓﺰﻳﻨﻪ اﻟﺠﻤﺎﻋﺔ ﺑﻌﻤﻞ اﻟﺨﻴﺮات‬
‫ﺟﺪدوا ﻣﺴﺠﺪﻫﻢ ﻳﺮى ﻣﻦ ﻛﻞ اﻟﺠﻬﺎت‬
‫ﻳﻀﻴﺌﻰ ﺑﺎﻟﻨﻮر ﻣﺘﻮﺟﻬﺎ اﻟَﻰ اﻟﺴﻤﻮات‬
‫اﺳﺒﻎ اﻟﻠﻪ ﻋﻠﻴﻬﻢ ﺑﺎﻟﻨﻌﻢ واﻟﺒﺮﻛﺎت‬
‫و اﻧﺠﻴﻬﻢ ﺑﺮﺣﻤﺘﻪ ﻣﻦ ﺟﻤﻴﻊ اﻵﻓﺎت‬
‫اﻧﺠﻰ ﻋﺎدل ﺑﻴﻚ ذواﻟﻔﻘﺎرﺑﺎﺷﻴﺘﺶ ﺑﺮﺣﻤﺘﻪ‬
‫اﻟﺬى ﺗﻢ ﺑﻨﺎء ﻫﺬا اﻟﻤﺴﺠﺪ ﺑﻨﻔﻘﺘﻪ‬
‫ﺗﺬﻛﺮ ﻛﺎﻣﻞ ﺗﺎرﻳﺨﻪ ﻓﻰ اﻟﺼﻠﻮة‬
‫ﺻﻼة وﺳﻼﻣﺎ ﻋﻠﻰ ﺳ ّﻴﺪاﻟﻜﺎﺋﻨﺎت‬
١٣٥٧
Ima li ljepšeg prizora od Kobilje Glave s baščama,
što ga džematlije ukrasiše dobrim djelima?!
Obnoviše džamiju svoju, vidljivu sa svih strana,
ona nurom osvjetljava i nebo kojem hrli.
Neka Allah na njih prospe blagodati i blagoslove,
i milošću Svojom spasi od svih nedaća.
On je spasio Adil-bega Zulfikarpašića, milošću Svojom,
koji, o svom trošku, dovrši gradnju džamije ove.
Ćamil se tariha dosjetio u salavatu:
Salavat i selam na prvaka svih stvorenja.
22 Džemat Kobilja Glava pripada Medžlisu Islamske zajednice Sarajevo. Tarih povodom
obnove džamije na Kobiljoj Glavi sastavio je hafiz Ćamil ef. Silajdžić (4. oktobra 1991),
kaligrafski ga je ispisao Hazim Numanagić, a preveo Vehbija ef. Makić. Tarih ukazuje na
1357/1938. godinu kada je, po dozvoli Ulema medžlisa, u dotadašnjem mektebu izgrađen
mihrab i minber, čime je mekteb pretvoren u mesdžid u kome su se od tada obavljali
namazi. Tek 1990. godine džemat Kobilja Glava dobio je džamiju s munarom. Ta je dža-
mija srušena (2. maja 1992) granatama sa srpskih agresorskih položaja. Nakon agresije,
obnovu džamije finansirali su džematlije Kobilje Glave i neke humanitarne organizacije
iz islamskog svijeta. Najveći vakif bio je Adil-beg Zulfikarpašić, iz čijih je sredstava ova
džamija dovršena, te je zbog toga dobila naziv Adil-begova džamija, a u tarih su umetnute
riječi: (.‫) ﺍﻧﺠﻰ ﻋﺎﺩﻝ ﺑﻴﻚ ﺫﻭﺍﻟﻔﻘﺎﺭﺑﺎﺷﻴﺘﺶ ﺑﺮﺣﻤﺘﻪ ﺍﻟﺬﻯ ﺗﻢ ﺑﻨﺎء ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻤﺴﺠﺪ ﺑﻨﻔﻘﺘﻪ‬. Milošću Svojom Allah
spasio Adil-bega Zulfikarpašića, koji je o svom trošku džamiju dao sagraditi. (Vidjeti:
Sadika i Osman Durić, Džemat Kobilja Glava, Sarajevo, 2010)
ANALI GHB 2012; 41 (33) 213
anali 12.indb 213 11.1.2013 10:01:10

Mensur Malkić
Tarih obnove džamije Hitri Sulejman na Pajama23
‫ﺟﻤﺎﻋﺔ اﻫﻞ ﺑﺎﻳﻪ ﺑﺎﻻﻳﻤﺎن ﺗﺰدان‬

“‫ﺟﺪدوا ﻣﺴﺠﺪﻫﻢ ﻫﺬا ”ﺣﺘﺮى ﺳﻠﻴﻤﺎن‬
‫ﻗﺪ اﺻﺒﺢ ﻋﻠﻰ اﻗﺼﻰ اﻟﻤﺪﻳﻨﺔ ﻛﺎﻟﻌﻨﻮان‬
‫و ﺻﺎر اﻛﺒﺮ واﺣﺴﻦ ﻣﻤﺎ ﻛﺎن‬
‫ﺟﻌﻠﻪ اﻟﻠﻪ ﺧﺎﻟﺪا ﻋﺒﺮاﻟﻌﺼﻮر واﻻزﻣﺎن‬
‫ﻓﺼﻠﻮا ﻓﻴﻪ ﺟﻤﺎﻋﺔ ﺑﺎﻟﺼﺒﻴﺎن واﻟﺸﺒﺎن‬
‫ﺣﺒﺐ اﻟﻠﻪ اﻟﻴﻬﻢ اﻻﻳﻤﺎن واﻻﺣﺴﺎن‬
‫و ﻛﺮه اﻟﻴﻬﻢ اﻟﻜﻔﺮ و اﻟﻌﺼﻴﺎن‬
‫ﻓﻤﻐﻔﺮة ﻣﻦ اﻟﻠﻪ ورﺿﻮان‬
‫ﻟﻜﻞ ﻣﻦ ﺻﻠﻰ ﺑﺎﻟﺠﻤﺎﻋﺔ واﻻﺧﻮان‬
‫ﺗﺎرﻳﺦ ﺗﺠﺪﻳﺪه ﻗﺪ اﻇﻬﺮ ﻛﺎﻣﻞ‬
“‫ﻓﺮوح ورﻳﺤﺎن ”ﻟﺤﺘﺮى ﺳﻠﻴﻤﺎن‬
١٤٠٨
Džematlije Paja imanom ukrašeni,
džamiju ‘Hitri Sulejman’ oni su obnovili.
Pa kao znak, na kraju grada, bdije,
sada veća i bolja nego ikad prije.
Allah je trajnom kroz doba i epohe učini,
da u njoj džematile klanjaju dječica i mladi.
Allah njima vjerovanje i dobročinstvo omilio,
a nevjerovanje i neposlušnost njima omrazio.
Pa neka je Allahov oprost i zadovoljstvo,
svakom ko u džematu klanja, a i ostaloj braći.
Ćamil datum njezine obnove istaknu:
Neka je udobnost i opskrba lijepa
‘Hitrom Sulejmanu’.
23 Džamija Hitri Sulejman izgrađena je 986/1578. godine; nalazi se na jugoistočnoj strani

Sarajeva u Džematu Paje, Medžlis Islamske zajednice Sarajevo. Džamija Hitri Sulejman
obnovljena je 1408/1988. godine kada je hafiz Ćamil i napisao tarih povodom njezine
obnove.
214 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 214 11.1.2013 10:01:10

Tarih izgradnje džamije u Solakovićima24
‫ﻣﺆﻣﻨﻮا اﻫﻞ ﺳﻮﻻﻗﻮوﻳﺞ ﻫﻢ اﻟﻤﺨﻠﺼﻮن‬

‫ﻓﻤﻦ ﻋﻨﺪ رﺑﻬﻢ ﻫﻢ اﻟﻤﻨﺼﻮرون‬
‫ﻣﺴﺠﺪﻫﻢ ﻣﻦ ﺟﺪﻳﺪ ﻛﺎﻧﻮا ﻳﻌﻤﺮون‬
‫اﻟﻠﻪ اﻋﻠﻢ ﻫﻢ اﻟﻤﻬﺘﺪون‬
‫و ﻓﻰ اﻟﺘﺎرﻳﺦ ﺑﺎﻻﻳﺔ ﻫﻢ ﻣﻜﺮﻣﻮن‬
‫وان ﺟﻨﺪﻧﺎ ﻟﻬﻢ اﻟﻐﺎﻟﺒﻮن‬
١٤١٠
Vjernici Solakovića iskreni,
od Gospodara svoga podržani,
džamiju su svoju iznova sagradili,
Allah najbolje zna da su oni upućeni.
U tarihu ajetom su počašćeni:
I vojska Naša zacijelo će pobijediti!
Tarih preseljenja prof. dr. Ahmeda Smajlovića25
‫ﺑﺴﻢ اﻟﻠﻪ اﻟﺮﺣﻤﻦ اﻟﺮﺣﻴﻢ‬
‫ﻛﻞ ﻣﻦ ﻋﻠﻴﻬﺎ ﻓﺎن‬
‫و ﻳﺒﻘﻰ اﻟﻔﺮد اﻟﺼﻤﺪ‬
‫اﻟﻤﺮﺣﻮم اﻟﺪﻛﺘﻮر إﺳﻤﺎﻋﻴﻠﻮﻓﻴﺘﺶ اﻟﺤﺎج أﺣﻤﺪ‬
‫رﺋﻴﺲ اﻟﻤﺸﻴﺨﺔ اﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﻓﻰ ﺑﻮﺳﻨﺔ و ﻫﺮﺳﻚ‬
‫و ﻟﻤﺎ ﺑﻠﻎ أﺷﺪه ارﺗﺤﻞ إﻟﻰ اﻷﺑﺪ‬
‫اﻟﻤﺪرس ﻓﻰ اﻟﺠﺎﻣﻌﺔ اﻹﺳﻼﻣﻴﺔ‬
‫واﻟﻤﺆﻟﻒ واﻟﻮاﻋﻆ وﻛﺜﻴﺮ ﻣﺎ وﻋﺪ‬
‫و ﺣﺴﻦ اﻟﺜﻮاب ﻋﻨﺪ رﺑﻪ ﻻ ﻳﻨﻔﺪ‬
‫ﺗﺎرﻳﺨﻪ ﻓﻰ اﻟﺪﻋﺎء إﻟﻰ رﺑﻪ ﺑﺎﻷﺑﺠﺪ‬
‫ادﺧﻞ اﻟﺠﻨﺔ ﻳﺎ ﻟﻄﻴﻒ ﻋﺒﺪك أﺣﻤﺪ‬
١٤٠٨
24 Tarih izgradnje džamije u Solakovićima (Lepenica) sastavio je hafiz Ćamil ef. Silajdžić, a
kaligrafski ga je ispisao hafiz Zilko Žolja. Džemat Solakovići pripada Medžlisu Islamske
zajednice Kiseljak; džamija je sagrađena 1410/1990. godine.
25 Prof. dr. Ahmed Smajlović (1938–1988) rođen je u Tokoljacima kod Srebrenice. Gazi
Husrev-begovu medresu završio je 1958. godine, a na El-Azharu je, kao briljantan stu-
dent, diplomirao na Fakultetu arapskog jezika i književnosti. Magistrirao je 1970. godine,
a doktorirao 1974. godine. Bio je profesor na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu i
predsjednik Starješinstva Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. (Vidjeti: Enes Karić,
Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća, El-Kalem,
Sarajevo, 2004, str. 82–84; Tarih povodom preseljenja prof. dr. Ahmeda Smajlovića
preveo je prof. dr. Jusuf Ramić. Vidjeti: Jusuf Ramić, Bošnjaci na El-Azheru, Rijaset
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1997, str. 120)
ANALI GHB 2012; 41 (33) 215
anali 12.indb 215 11.1.2013 10:01:10

Mensur Malkić
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Sve što je na Zemlji, prolazno je,
ostaje samo Gospodar Jedan.
Merhum dr. hadži Ahmed Smajlović,
predsjednik Starješinstva Islamske zajednice
Bosne i Hercegovine,
tek što se snagom opasa, preseli u vječnost.
Muderris na Islamskom teološkom fakultetu.
Pisac i vaiz, mnogo je obećavao,
a nagrada kod Allaha neizmjerna je i najljepša.
Njegov tarih sadržan je u dovi
upućenoj Allahu ebdžedom:
Uvedi u Džennet, Milostivi Allahu,
Svoga roba Ahmeda.
Tarih preseljenja hadži Halide Bakarević-Muharemagić26
‫ﻫﻮ اﻟﺒﺎﻗﻰ‬
‫اﻟﻤﺮﺣﻮﻣﺔ‬
‫ﻣﺤﺎرﻣﺎﻏﻴﺞ اﻟﺤﺎﺟﺔ ﺧﺎﻟﺪة‬
‫ﺑﻨﺖ ﻓﻬﻴﻢ اﻓﻨﺪى رﺋﻴﺲ اﻟﻌﻠﻤﺎء‬
‫ام ﺻﺎﻟﺤﺔ وﻟﻠﻪ اﻟﺤﺎﻣﺪة ﻛﺎﻧﺖ ﻫﻰ ﻋﺎﺑﺪة زاﻫﺪة‬
‫ﻓﺎﻟﺘﺎرﻳﺦ ﻣﻦ ﻛﺎﻣﻞ ﻓﻰ اﻟﺪﻋﺎء‬
‫)واﻟﻮﻟﻰ( ﺑﺮﺣﻤﺘﻚ ﻳﺎ ﺧﺎﻟﺪة‬
١٤٠٧
On je Vječiti!
Merhuma hadži Halida Muharemagić,
kći Ibrahima-efendije, reisul-uleme.
Čestita majka i Allahu zahvalna,
bila je i pokorna i skromna.
Tarih je od Ćamila u dovi:
Nek ti se Allah smiluje, o Halida!
26 Halida Bakarević-Muharemagić, rođ. Spaho (1904–1987), ukopana je na mezarju

Faletići. Hronostih na njezinu nišanu nečitak je, te ga zbog toga nismo u cijelosti naveli.
216 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 216 11.1.2013 10:01:11

Tarih preseljenja Ismeta Vatrenjaka27
‫اﻟﻤﺘﻮﻟﻰ ﺑﻮﻗﻒ اﻟﻐﺎزى ﺧﺴﺮوﺑﻚ‬

‫ﻋﺼﻤﺖ ﺑﻦ ﺻﺎﻟﺢ وﺻﺪﻳﻘﻪ واﺗﺮه ﻧﻴﺎق‬
‫ارﺗﺤﻞ ﻣﻦ اﻟﻔﻨﺎء وﻣﺎﻋﻨﺪاﻟﻠﻪ ﺑﺎق‬
‫اوﻓﻰ ﺑﺎﻟﻴﺜﺎق ﺣﺘﻰ اﻟﺘﻔﺖ اﻟﺴﺎق ﺑﺎﻟﺴﺎق‬
‫وﺟﻴﻬﺎ ﺑﻴﻦ اﻻﻧﺎم وﻟﻠﺤﻖ ﻣﺸﺘﺎق‬
‫ﺗﺎرﻳﺨﻪ ﻣﻦ اﻟﻜﺎﻣﻞ اﻣﺎم ﻟﻠﻐﺎزى اﻟﺼﺪاق‬
‫اﺑﺸﺮه ﻳﺎ ﺻﻤﺪ ﻳﺎ ﻟﻄﻴﻒ ﻳﻮم اﻟﺘﻼق‬
١٤١١
Mutevelija Gazi Husrev-begova vakufa,
Ismet, sin Saliha i Sidike Vatrenjak,
preseli s ovoga svijeta prolaznog,
jer samo ono što kod Allaha je – vječno traje.
Ispunio je zavjet dok se noga uz nogu nije savila.
Bio je ugledan među ljudima
i čeznuo je za Hakkom.
Ovaj tarih poklon mu je od Ćamila,
imama Gazijine džamije:
Obraduj ga, o Samede, o Latife, na Danu susreta!
Tarih preseljenja hadži Alije Nametka28
‫ﻫﻮ اﻟﺤﻰ اﻟﺒﺎﻗﻰ‬

‫اﻟﻤﺮﺣﻮم و اﻟﻤﻐﻔﻮر ﻟﻪ ﻧﺎﻣﺘﺎق ﻋﻠﻰ‬
‫واﻋﻒ ﻋﻨﻪ واﺳﺘﻐﻔﺮ ﻟﻪ ﻣﺘﺠﻠﻰ‬
‫ﺷﻬﺪه اﻟﺼﺤﺎﺋﻒ ﻳﻜﺎﺗﺐ ﺷﻬﻴﺮ‬
27 Ismet Vatrenjak (1906–1990) rođen je u Sarajevu. Završio je Ekonomski fakultet u Beču.

Obavljao je dužnost nazira Gazi Husrev-begova vakufa od 30. oktobra 1972. godine
do 26. aprila 1976. godine kada je postavljen za muteveliju. Dužnost mutevelije Gazi
Husrev-begova vakufa obavljao je do 1986. godine. Umro je u Sarajevu 1411/1990.
godine; njegov kabur nalazi se na mezarju Bare. (Vidjeti: Mustafa Vatrenjak, Mutevelije
Gazi Husrev-begovog vakufa i pravo na tevlijet, brošura se nalazi u Upravi Gazi Husrev-
begova vakufa, Sarajevo, 2012, str. 16–17)
28 Alija Nametak (1906–1987) rođen je u Mostaru, gdje je završio mekteb, osnovnu školu
i klasičnu gimnaziju. Diplomirao je 1929. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu,
nakon čega dolazi u Sarajevo na mjesto urednika Novog behara. Bio je profesor srp-
skohrvatskog jezika u Srednjoj tehničkoj školi, zatim učiteljskoj, pa u gimnaziji i u Gazi
Husrev-begovoj medresi. Od 1928. godine počeo je objavljivati pripovijesti i novele
koje su objavljivane i kao zbirke. Umro je u Sarajevu 1408/1987. godine; njegov kabur
nalazi se u Faletićima. (Vidjeti: Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo, 1998, str.
244–255)
ANALI GHB 2012; 41 (33) 217
anali 12.indb 217 11.1.2013 10:01:11

Mensur Malkić
‫و ﺷﻬﺪﺗﻪ اﻟﺠﻨﺎزة ﺑﺠﻢ ﻏﻔﻴﺮ‬

‫ﻋﻠﻰ اﻧﻪ ﻛﺎن ﻣﻄﻴﻌﺎ ﺑﺮﺑﻪ‬
‫ﺛﺎﺑﺘﺎ ﺑﻘﻮﻟﻪ ﻣﻄﻤﺌﻨﺎ ﺑﻘﻠﺒﻪ‬
‫ﻓﻮﺟﺪ ﻛﺎﻣﻞ ﺗﺎرﺧﻪ ﻓﻰ اﻻﻳﺔ‬
‫ان ﺗﻄﻴﻌﻮا ﻳﺆﺗﻜﻢ اﻟﻠﻪ اﺟﺮا ﺣﺴﻨﺎ‬
١٤٠٨
On je Živi i Vječiti!
Rahmetli Alija Nametak,
Allah mu se smilovao i grijehe oprostio,
knjige svjedoče da je poznat pisac bio.
Njegovoj dženazi velik skup je prisustvovao
i svjedočio da je on Gospodaru poslušan bio,
čvrstih riječi i smirenog srca.
Ćamil je njegov tarih našao u ajetu:
Pa ako poslušate, Allah će vam lijepu nagradu dati.
Tarih preseljenja hadži Memnune Sokolović29
‫ﻫﻮ اﻟﺨﻼق اﻟﺒﺎﻗﻰ‬

‫اﻟﻤﺮﺣﻮﻣﺔ واﻟﻤﻐﻔﻮرة ﻟﻬﺎ‬
‫اﻟﺤﺎﺟﺔ ﻣﻤﻨﻮﻧﻪ ﺧﺎﻧﻢ زوﺟﺔ‬
‫ﺻﻮﻗﻮﻟﻮﻳﺞ اﻟﺤﺎج اﻟﺤﺎﻓﻆ ﺳﻨﺎن اﻟﺪﻳﻦ‬
‫ﺑﻨﺖ اﻟﻤﻔﺘﻰ اﻟﺤﺎج اﻟﺤﺎﻓﻆ ﻣﺼﻄﻔﻰ‬
‫ﻓﻄﻴﻦ ﻗﻮﻟﻪ ﻧﻮﻳﺞ‬
‫ام ﻛﺮﻳﻤﺔ و زوﺟﺔ ﺑﻬﻴﺠﺔ ﻳﺎ ﺣﻨﺎن‬
‫ﺣﺒﺐ اﻟﻠﻪ اﻟﻴﻬﺎ اﻻﻳﻤﺎن و ﻛﺮه اﻟﻌﺼﻴﺎن‬
‫ﺗﺎرﻳﺨﻬﺎ ﻓﻰ اﻟﺪﻋﺎء ﻣﻦ ﻛﺎﻣﻞ اﻟﻰ اﻟﻤﻨﺎن‬
‫ادﺧﻠﻬﺎ ﻳﺎ ﺣﻰ ﻳﺎ ﻗﻴﻮم ﻓﻰ ﻓﺮدوس اﻟﺠﻨﺎن‬
١٤١١
On je Stvoritelj i Vječiti!
Merhuma hadži Memnuna hanuma, oprošteno joj bilo,
supruga hadži hafiza Sinanudina Sokolovića,
kćerka muftije hadži hafiza Mustafe Fetina Kulenovića.
O Milosrdni, ona je bila plemenita majka i prekrasna supruga.
Allah joj je vjerovanje omilio a neposlušnost omrazio.
29 Hadži Memnuna Sokolović rođ. Kulenović (1917–1991) bila je supruga hafiza

Sinanudina ef. Sokolovića. Njezin kabur nalazi se na mezarju Bare.
218 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 218 11.1.2013 10:01:11

Njen je tarih u dovi upućenoj od Ćamila Dobročinitelju:

O Živi i Vječni, uvedi je u Firdevs džennete.
Tarih preseljenja hadži Almase Skake30

‫ﻳﺎ ﻣﻦ ﻳﺘﻘﺒﻞ اﻟﺘﻮﺑﺔ و ﻳﻌﻔﻮا ﻋﻦ اﻟﺴﻴﺌﺎت‬
‫ﻗﺪ اﺗﺘﻚ اﻣﺘﻚ ﻛﺎﻧﺖ ﻣﻦ اﻟﺼﺎﻟﺤﺎت‬
‫ﻣﻦ اﻣﻬﺎت اﻟﻤﺆﻣﻨﺎت و ازواج ﻗﺎﻧﺘﺎت‬
‫ﺗﺤﺐ اﻻﻛﺮام و ﻛﺎﻧﺖ ﻣﻦ اﻟﻤﻜ ّﺮﻣﺎت‬
‫اﻟﺤﺎﺟﺔ اﻟﻤﺎﺳﺎ اﻟﺨﺎﻧﻢ زوﺟﺔ اﻟﺤﺎج ﻋﺒﺪاﻟﻠﻪ ﺳﻘﺎﻗﺎ‬
‫و ﻣﺎ ﻋﻨﺪك ﻳﺎ رﺣﻤﻦ ﺧﻴﺮ و اﺑﻘﻰ‬
‫ﻗﺮأ ﻛﺎﻣﻞ ﻓﻰ اﻟﻘﺮان روﺿﺎت اﻟﺠﻨﺎت‬
‫ﻓﻮﺟﺪ ﺗﺎرﻳﺨﻬﺎ و ﻗﺒﺮﻫﺎ ﻓﻰ روﺿﺎت‬
١٤٠٧
O Ti, Koji primaš pokajanje i praštaš hrđave postupke,
dolazi Ti Tvoja čestita ropkinja.
Bila je majka vjernica i supruga poslušna,
voljela je darežljivost i počastiti druge,
hadži Almasa hanuma, supruga hadži Abdulaha Skake.
A ono što je u Tebe, Milostivog, bolje je i trajnije.
Ćamil je u Kur’anu učio “dženetske bašče”:
Da njezin tarih i kabur budu u Rewḍātu.
Tarih preseljenja hadži Abdulaha Skake31

‫ﻳﺎ ﻃﺎﻟﺐ اﻟﺜﻮاب ﻗﻒ ﻟﺘﺘﻠ ّﻘﻰ‬
30 Hadži Almasa Skaka (1927–1986), supruga hadži Abdulaha Skake. Na njezinu nišanu
nalazi se i prijevod tariha.
31 Hadži Abdulah Skaka (1914–1998) nadživio je hafiza Ćamila Silajdžića. Hafiz Ćamil
mu je ranije, za života hadži Abdulaha, napisao tarih, što je naglasio riječima: Ćamil
ne zna (tarih) datum smrti, osim onima koji su umrli, i ne zna niko od ljudi – ko umire
a ko ostaje. Zbog toga na kraju tariha nije ponudio ajet, salavat, dovu ili riječ koja bi
ebdžed-hesabom iznosila datum preseljenja hadži Abdulaha Skake. Hadži hafiz Ćamil
ef. Silajdžić umro je 28. aprila 1997. godine, a hadži Abdulah Skaka 1418/1998. godine.
Na njegovu nišanu, uz tarih na arapskom, uklesan je i prijevod na bosanskom. (Vidjeti:
Ismet Kasumagić, Čovjek po kome se prepoznavala Baš-čaršija /Merhum hadži Abdulah
Skaka/, Preporod, 4/630, 15. februar 1998, Sarajevo, str. 28)
ANALI GHB 2012; 41 (33) 219
anali 12.indb 219 11.1.2013 10:01:11

Mensur Malkić
‫ﺑﺼﺎﺣﺐ اﻟﻘﺒﺮ اﻟﺤﺎج ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ ﺳﻘﺎﻗﺎ‬

‫أاﻧﺖ ﻣﺜﻠﻪ ﻣﻦ اﻋﻄﻰ و ا ّﺗﻘﻰ‬
‫ﻟﻠﺨﻴﺮ اﺷﺘﺎق و ﺑﺎﻟﺤﺴﻨﻰ ﺻﺪّق‬
ّ‫ﻛﺎن ﻳﺤﺐ ان ﻳﻜﺮم و ﻳﺤﻖّ اﻟﺤﻖ‬
‫ﻣﻌﻴﻦ ﻟﻠﻤﺤﺮوم اذ ﺻﺪره ﺿﺎق‬
‫ورث ﻣﻦ اﺑﻴﻪ و اﺟﺪاده اﻟﺤﺮﻓﺔ‬
‫اﻟﺤﺠﺎﻣﺔ و اﻟﺨﺘﺎﻧﺔ و اﻟﺤﻠﻖ‬
‫ﻣﺎ ﻳﺪرى ﻛﺎﻣﻞ اﻟﺘﺎرﻳﺦ ا ّﻻ ﻣﻦ ﺳﺒﻖ‬
‫و ﻣﺎ ﻳﺪرى اﺣﺪ ﻣﻦ ﻳﺮﺗﺤﻞ و ﻣﻦ ﻳﺒﻘﻰ‬
‫اﺟﻌﻠﻨﺎ ﻳﺎ رﺣﻤﻦ ﻧﻮرا ﻓﻰ ﻗﺒﻮرﻧﺎ‬
‫و اﻋﻨّﺎ ﻋﻠﻰ ان ﻧﺘﻤﺴﻚ ﺑﺎﻟﻌﺮوة اﻟﻮﺛﻘﻰ‬
‫رب دارا ﺧﻴﺮ ﻣﻦ دارﻧﺎ‬ّ ‫و ﺑﺪّﻟﻨﺎ ﻳﺎ‬
ّ
‫و ﻟﺪار اﻵﺧﺮة ﺧﻴﺮ ﻟﻤﻦ اﺗﻘﻰ‬
١٤١٨
O ti, što tražiš sevab, stani da se sastaneš s ovim
kabur-sahibijom, hadži Abdulahom Skakom!
Jesil’ i ti, poput njega, onaj što dijeli,
što je istinski bogobojazan, onaj što silno želi dobro,
što ono najljepše smatra istinitim?
Volio je da ugosti, da istinu podrži,
bio je pomagač potrebnima
kada im se stisne u grudima.
Naslijedio je od oca i djedova zanate:
liječenje puštanjem krvi, sunećenje i brijanje.
Ćamil ne zna (tarih) datum smrti,
osim onima koji su već mrtvi,
i ne zna niko od ljudi – ko umire a ko ostaje.
O Milostivi, daj nam nur u grobovima našim
i pomozi nam da se držimo najčvršće veze (islama).
I promijeni nam, ja Rabbi, kuću u bolju od kuće naše,
a onaj svijet doista je bolji
za one koji se budu Allaha bojali.
220 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 220 11.1.2013 10:01:12

Tarih preseljenja hadži Ahmeda-Ediba Foče32
‫اﻟﻤﺮﺣﻮم ﻓﻮﺟﻮ ﺑﻦ وﻳﺴﻞ اﻏﺎ اﻟﺤﺎج اﺣﻤﺪ ادﻳﺐ‬

‫اﺗﺎك اﻟﻰ ﺟﻮارك اﺣﻤﺪ ﻳﺎ ﻣﺠﻴﺐ‬
‫ﻣﻌﺘﺮﻓﺎ ﺑﺬﻧﺒﻪ ﻃﺎﻟﺒﺎ ﻋﻔﻮ رﺑﻪ‬
‫راﺟﻴﺎ ﻟﻘﺎﺋﻚ ﺑﻘﻠﺒﻪ اﻟﻤﻨﻴﺐ‬
‫ﻧﺮﺟﻮ ﻣﻦ اﻟﺰاﺋﺮ ﻟﺮوﺣﻪ ﻗﺮاءة اﻟﻔﺎﺗﺤﺔ‬
‫ﻛﻠﻨﺎ ﻣﺤﺘﺎج اﻟﻰ رﺣﻤﺘﻪ اﻟﻮاﺳﻌﺔ‬
١٤٣١
Merhum hadži Ahmed-Edib Fočo, sin Vejsilagin,
došao je tražeći Tvoju blizinu, o Ti Koji se odazivaš.
Priznajući da je griješio, tražeći oprost od svog Rabba,
nada se susretu s Tobom, srcem odanim.
Nadamo se od posjetioca da njegovoj duši Fatihu prouči,
jer svi smo mi potrebni velikog Božijeg rahmeta.
Tarih Behdžeti Fočo33
‫ﻳﺎ زاﺋﺮا اﻟﺬى ﻳﺰور ﻫﺬه اﻟﻘﺒﻮر‬

‫ﺳﻞ ﻣﻦ ﻓﻀﻞ اﻟﻠﻪ ﻻرواﺣﻬﻢ اﻟﺮﺣﻤﺔ‬
‫وﻟﻚ ﻳﺎ اﺑﻦ ادم اﺟﻞ ﻣﻘﺪور‬
‫ﻓﻼ ﺗﻤﺮ ﺑﻬﺬا اﻟﻘﺒﺮ ﻟﻔﻮﺟﻮ ﺑﻬﺠﺔ‬
‫ﻣﻦ دﻋﺎﺋﻚ اﻟﺨﻴﺮ ﻟﺮوﺣﻬﺎ ﺳﺮور‬
‫ﺑﻨﺖ اﻟﺤﺎج ادم اﻏﺎ ﻧﺎﻧﻴﻚ واﻣﻬﺎ ﺳﻴﺪة‬
‫ﻟﻜﻞ ﻣﻨﻬﻢ وﻟﺪاع اﻟﻠﻬﻢ اﻟﺠﻨﺔ‬
O ti koji posjećuješ grobove ove,
zamoli, od Božije dobrote, milost za duše njihove.
32 Hadži Ahmed-Edib Fočo (1923–2010), sin Vejsilov, iz Sarajeva. Bio je zlatar (kujundži-
ja) i džematlija Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Hafiz Ćamil mu je ranije (12.
aprila 1990), za života hadži Ahmed-Ediba, napisao tarih. Zbog toga na kraju tariha nije
ponudio ajet, salavat, dovu ili riječ koja bi ebdžed-hesabom iznosila datum preseljenja
hadžije Ahmeda-Ediba. Hadži hafiz Ćamil ef. Silajdžić umro je 28. aprila 1997. godine,
a hadži Ahmed-Edib Fočo 19. oktobra 2010. godine (11. zul-kadeta 1431. h. g.). Njegov
kabur nalazi se na mezarju Bare.
33 Behdžeta Fočo, kćerka Sejde i hadži Ademage Nanić iz Sarajeva, supruga hadži Ahmeda-
Ediba Foče. S obzirom na to da je ovaj tarih hfz. Ćamil Silajdžić pisao za njezina života
(12. aprila 1990), na kraju tariha nije ponudio ajet, salavat, dovu ili riječ koja bi ebdžed-
hesabom iznosila datum njezina preseljenja. Behdžet-hanuma živi u Sarajevu.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 221
anali 12.indb 221 11.1.2013 10:01:12

Mensur Malkić
I tebi je, čovječe, rok za život određen,

pa ne prolazi ovaj kabur Fočo Behdžete,
njezina će se duša obradovati hajr-dovi tvojoj.
Ona je kćerka hadži Ademage Nanića i majke Sejde,
svima njima, i onome ko nam hajr-dovu čini,
podari, Bože, Džennet.
3. Kur’an kao predtekst Silajdžićevih tariha
Načini citiranja Kur’ana u tarihima

Preuzimanje ili navođenje kur’anskih ajeta, ali i hadisa Božijeg posla-
nika Muhammeda, a. s., stilska je figura koja se naziva iktibas (el-iqtibās).
Kur’anski ajeti ili hadisi mogu se preuzimati djelimično ili u potpunosti, s tim
da se uvijek preporučuje isticanje umetnutog teksta, ukoliko je to moguće.34
Također, na kur’anske ajete može se ukazati aluzijom i metaforom.
Hafiz Ćamil Silajdžić na više mjesta nastoji ostvariti potpuni iktibas,
odnosno doslovno i potpuno preuzimanje kur’anskih ajeta. Takvi su, napri-
mjer, tarih o izgradnji džamije u Semizovcu, tarih preseljenja hadži hafiza
Ibrahima Trebinjca, tarih preseljenja Mustafe Mehića, tarih preseljenja hadži
hafiza Sinanudina Sokolovića i tarih preseljenja Ajkune Kadrić, majke hadži
Hamida ef.
Svakako su brojniji tarihi u kojima je preuzimanje ajeta djelimično. U tim
primjerima ističe se jedinstvena sposobnost hafiza Ćamila Silajdžića da dio
kur’anskog ajeta na lahak, prirodan i prikladan način umetne u ostatak tariha.
Ponekad taj dio sačinjava dio bejta, odnosno polustih (miṣrā‘). To Silajdžiće-
vo majstorstvo posebno je istaknuto u dijelu tariha o 450. godišnjici i obnovi
Begove džamije.35 Svakako treba napomenuti kako je djelimično preuzimanje
ajeta posebno istaknuto u tarihu preseljenja Muse Kjazima Hadžimejlića,
tarihu preseljenja Kasima ef. Dobrače, tarihu preseljenja hadži Mahmuda
Alihodže, tarihu preseljenja Naze Silajdžić (autorove majke), tarihu izgradnje
džamije u Kiseljaku i drugima.
Treba kazati kako Silajdžić, kao vrstan autor tariha, uspijeva u jednom
tarihu primijeniti nekoliko načina iktibasa, potpuno, djelimično i metaforički.
Takav je primjer tariha preseljenja hadži hafiza Sinanudina Sokolovića. Na
primjeru ovog tariha hafiz Silajdžić, vrsni poznavalac riječi i poruke Kur’ana,
unosi i na harmoničan način uvezuje nekoliko ajeta, odnosno dijelova ajeta iz
34 Jusuf Ramić, Obzorja arapsko-islamske književnosti, El-Kalem, Sarajevo, 1999, str. 49.
222 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 222 11.1.2013 10:01:12

sura El-Ḥadīd, En-Neğm, En-Nāzi‘āt i El-Lejl. Ovaj se tarih tako čini moza-
ikom kur’anskih smjernica koje kazuju o prolaznosti ovog svijeta, Sudnjem
danu i milosti Gospodara, Koji Svoju dobrotu iskazuje vjernicima i na dunja-
luku i na ahiretu. Postoji još velik broj tariha u kojima se jasno aludira na
kur’anski tekst ili se, pak, kur’anske poruke prenose u metaforičnom smislu.
Hafiz Ćamil Silajdžić koristi se i metodom ponavljanja istih ajeta u
različitim tarihima. To je u književnosti poznato kao ponavljanje ili tekrar
(et-tekrār). Ovo stilsko ponavljanje ima svoju vrijednost, jer javljanjem u
različitim kontekstima, odnosno u ovom slučaju različitim tarihima, pokazuju
svoju višefunkcionalnost – isti tekst, ajet, na različite načine obogaćuje razli-
čite tarihe. Naravno, ponavljanje ili tekrar može biti potpuno ili djelimično,
odnosno, ponavljanje cijelih ajeta ili samo pojedinih riječi ili rečenica.36 Pot-
puni tekrar dešava se, naprimjer, u tarihu o izgradnji džamije u Semizovcu i
tarihu preseljenja Mustafe Mehića. Zanimljivo je kako hafiz Ćamil Silajdžić
upotrebljava kur’anski ajet iz sure El-Kalem da bi označio posebno svojstvo
blagoslovljenog prostora džamije u prvom slučaju, a u drugom primjeru, istim
kur’anskim ajetom autor nastoji iskazati visoke moralne kvalitete merhuma,
te ga istovremeno predstaviti uzorom za dolazeće generacije koje će slušati o
merhumu i čitati tarih posvećen njemu.
Sve navedeno nedvojbeno dokazuje da je hafiz Ćamil Silajdžić na pose-
ban način, a u skladu s muslimanskom književno-umjetničkom tradicijom
na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, napisao velik broj tariha izuzetno
visoke umjetničke i estetičke vrijednosti što ga svakako čini jednim od naj-
boljih predstavnika ovog žanra u 20. stoljeću.
Silajdžićevi tarihi – jedinstven spoj kur’anske semantike i poetskog

izričaja
Povezanost Kur’ana i tariha itekako je naglašena još od ranog razvoja
ove književno-umjetničke forme. Tako hronogrami stapaju pjesničku viziju s
dokumentarističkim nastojanjem da se ostavi trajan zapis o vremenu, odnosno
određenom značajnom i znakovitom događaju u vremenu autora. Kako se
tarih, kao što smo vidjeli, često ispisuje povodom smrti velikih i malih ljudi,
onda je neizbježno promišljanje autora o ovom i budućem svijetu. Najpriklad-
niji govor o umrlom i najveća nada za njegov budući svijet svakako je Riječ
Božija, Kur’an. S druge strane, nisu svi autori tariha bili previše revni da upo-
trebljavaju kur’anske ajete, čak ni u spomenutim okolnostima preseljenja na
drugi svijet, iako je to prešutno nalagala norma divanske književnosti u kojoj
36 Jusuf Ramić, Obzorja..., op. cit., str. 51.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 223
anali 12.indb 223 11.1.2013 10:01:13

Mensur Malkić
je nastala forma tariha.37 Ustvari, upotreba Kur’ana u tarihu na neki od nave-

denih načina, pomalo začudno, više kazuje o autoru tariha negoli o predmetu
njegova pjesničkog zanimanja. U tom smislu, otkriva se još jedna nijansa
vezanosti hafiza Ćamila Silajdžića za Kur’an, i to u pjesničkom, umjetničkom
smislu. Uronjenost hafiza Ćamila Silajdžića u univerzum Kur’ana i njegova
predanost porukama Riječi Božije svakako se ogleda u intenzitetu korištenja
ajeta i njihovu izvanredno uspjelom usklađivanju s poezijom ispisanom u
tarihima. Svakako treba kazati da u cjelokupnoj orijentalno-islamskoj knji-
ževnosti, a bošnjačka književnost na arapskom dio je tog korpusa, Kur’an
predstavlja centralni tekst koji pjesnici nastoje ugraditi u svoja djela.38 To se
razumijeva kao posebna intertekstualnost muslimanske tradicije kojom se
uvijek nastoji u autorovo djelo, koje pripada sferi relativnog, ugraditi besko-
načnu Božiju riječ i poruku – Kur’an. U primjeru tariha, to je dodatna želja ili
čežnja da se ostavi što dublji trag o svome vremenu i postojanju.
Temeljitom analizom Silajdžićevih tariha, kako objavljenih tako i novih,
do sada neotkrivenih javnosti, utvrdili smo da se svaki tarih veže za kur’anski
tekst, direktno, djelimično, ili, pak, indirektno, metaforički i aluzivno. Ukoli-
ko bismo analizirali leksičku strukturu Silajdžićevih tariha, lahko bismo došli
do zaključka da je autorov pjesnički izričaj ispunjen kur’anskim riječima,
sintagmama, porukama i rečenicama. Gotovo svaki stih u tarihima hafiza.
Ćamila Silajdžića ukazuje na kur’anske poruke. Ideja prema kojoj se poezija
učestalo ukrašava kur’anskim mislima (efkār) bila je raširena u islamskoj
poeziji još od najranijih dana.39 Na primjeru tariha izgradnje džamije u Kise-
ljaku vidimo kako autor uspješno ugrađuje u tekst tariha nekoliko kur’anskih
ajeta metodom djelimičnog iktibasa kada govori o “držanju za Allahovo
uže”, “davanju imetka i života na Allahovu putu”, “slijeđenju potomaka u
imanu”. Osim toga, Silajdžić navodi brojne kur’anske riječi i sintagme, koje
na poseban način još jače vežu Kur’an i tarih. Takve su riječi “potpomaganje
u dobru”, “ugovor s Allahom”, “istinitog Poslanika”, “sretnici” i tako dalje.
Naravno, i drugi tarihi prožeti su kur’anskom leksikom, poput ihsana, rahme-
ta, Božijeg zadovoljstva, Allahovih Lijepih imena, dženetskih rijeka, imena
meleka, oprosta – magfireta, ali i “velike nagrade” i tako redom. Štaviše,
određenim sintagmama autor upućuje na kur’anska kazivanja kao o onome
čovjeku iz sure Jā-Sīn koji se pitao o oživljavanju truhlih kostiju.40 Posebnost
Silajdžićeva pjesničkog teksta (tariha) jeste ta da se on na izuzetno skladan
37 O tarihu u divanskoj književnosti vidjeti: Fehim Nametak, Divanska poezija XVI i XVII
stoljeća, Institut za književnost, Sarajevo, 1991.
38 Vidjeti: Jusuf Ramić, Arapska stilistika u svjetlu Kur’ana i hadisa Allahova Poslanika,
Fakultet islamskih nauka i El-Kalem, Sarajevo, 2004.
39 Vidjeti: Jusuf Ramić, Obzorja..., op. cit., str. 54–55.
224 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 224 11.1.2013 10:01:13

i harmoničan način veže za kur’anske ajete, bilo da su oni navedeni u tekstu

djelimično, potpuno ili metaforički. To se ne ogleda samo na polju forme
tariha, nego, još očitije, na polju sadržaja.
Zbog izrazite frekventnosti kur’anske leksike u Silajdžićevim tarihima,
možemo kazati da, ustvari, ajeti predstavljaju sadržajnu osnovu na kojoj izra-
staju tarihi. Kur’an je, dakle, i u književno-umjetničkom radu hafiza Ćamila
Silajdžića imao neprikosnoveno prvenstvo. Njegova životna posvećenost
Kur’anu, osim hifza, tahfiza, kira’eta i tedžvida, sjajno se ogleda i u njegovu
pjesničkom talentu pisanja tariha. Stoga, u analizi života, djela i doprinosa
kur’anskim znanostima ovog istaknutog alima svakako se ne smije zanemariti
niti ovaj dio njegova stvaralaštva kojim je nastavljena tradicija bošnjačkih
autora da uspješno ispisuju književna djela na orijentalnim jezicima još od
doba Osmanlija.
Summary
Chronograms by Ćamil Silajdžić

The author analyses themes and stylistic features of the Arabic chro-
nograms composed by hafiz Ćamil-effendi Silajdžić (1916–1997). While
presenting both published and unpublished chronograms, he analyzes their
intertextual links with the Qur’anic text. Silajdžić served as a teacher at
Gazi Husrev-beg Madrasa and the prayer leader and Friday preacher at Gazi
Husrev-beg Mosque. As a result, he left a strong imprint on the social and
education life of Bosnia’s Islamic Community. Apart from his contribution to
the art of Qur’an recitation, he also left a valuable literary work in the form
of chronograms (tarih) and is considered one of the last men who cultivated
this form of writing in Bosnia.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 225
anali 12.indb 225 11.1.2013 10:01:14

Mensur Malkić
226 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 226 11.1.2013 10:01:14

Arabizmi i turcizmi u djelu Bulbulistan Fevzije Mostarca
821.163.4(497.6).09-1 Mostarac F.
811.222.1.09 Mostarac F.
Đenita Haverić 811.222.1'373
ARABIZMI I TURCIZMI U DJELU BULBULISTAN

FEVZIJE MOSTARCA
Sažetak
Težište je ovog rada na analizi strane leksike, odnosno arabizama i turcizama, u

djelu Bulbulistan, koje je u 18. stoljeću napisao Fevzija Mostarac ugledajući se na
djela slavnih perzijskih klasika, i to u prvom redu na Saʻdijev Đulistan i Džamijev
Beharistan.
Djelo Bulbulistan obiluje arapskim rečenicama, sintagmama, riječima, a u odre-
đenom broju primjera vidljiv je i utjecaj arapske gramatike na jezik Bulbulistana.
Najveći broj arapskih rečenica u tekstu Bulbulistana odnosi se na citate iz Sakralnog
teksta. Naime, zastupljen je jedan broj ajeta iz Kur’ana i veći broj hadisa Muhamme-
da, a. s., koji se prvenstveno navode radi potkrepljivanja prethodnog sadržaja, ali, u
nekim slučajevima, i da bi samo upotpunili rečenicu.
Poznato je da je Fevzija osim perzijskog jezika dobro poznavao i turski, pa nas
stoga ne čudi njegovo navođenje jedne cijele pjesme na turskom osmanskom jeziku u
Bulbulistanu. U nekim primjerima Bulbulistana vidljiv je i utjecaj gramatike turskog
jezika, što se prvenstveno očituje na morfološkom planu.
Ključne riječi: strana leksika, arabizmi, turcizmi, Bulbulistan, Fevzija

Mostarac
1. Uvod
1.1. Književno stvaralaštvo Bošnjaka na perzijskom jeziku
Tokom petstogodišnje vladavine Otomanske imperije u Bosni i Herce-
govini izučavala su se sva tri orijentalna jezika, i to turski, prije svega kao
službeni jezik i jezik administracije, arapski, prvenstveno kao jezik znanosti,
i perzijski jezik kao jezik književnosti, posebno poezije. Stoga je razumljivo
da su se bosanskohercegovački pisci ugledali na istaknute pisce i pjesnike
arapske, turske i perzijske literature, te da su iza sebe ostavili mnoga djela na
ovim orijentalnim jezicima. Do sada je registrirano više od 200 pisaca iz naših
krajeva koji su pisali na orijentalnim jezicima. Veoma je teško podijeliti pisce
prema jezicima na kojima su stvarali, jer je u to vrijeme bila uobičajena poja-
va da pisac piše najmanje na dva, a vrlo često i na sva tri orijentalna jezika.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 227
anali 12.indb 227 11.1.2013 10:01:14

Đenita Haverić
Može se reći da književnost u Bosni i Hercegovini na perzijskom jeziku,

koja se počinje razvijati od 15. stoljeća, dakle u vrijeme kada je klasična
perzijska književnost dosegnula svoj vrhunac, kvantitativno ne dostiže knji-
ževnost na druga dva orijentalna jezika, turskom i arapskom, mada u pogledu
sadržine i utjecaja perzijske kulture i književne tradicije ne zaostaje za njima.
Po tekijama, na derviškim skupovima, u džamijama i medresama čitala su se
i tumačila djela velikih iranskih klasika mističke orijentacije, a posebno veli-
ko mističko djelo Rumijeva Mesnevija1, potom Saʻdijevi Đulistan i Bustan2,
Hafizov Divan gazela3, Džamijev Beharistan4i druga djela, što je dovelo do
toga da su poklonici sufijske poezije počeli oponašati svoje uzore i pisati djela
na orijentalnim jezicima u kojima su iznosili svoje poglede i učenja (Džaka,
1978: 591). Ovdje se treba dodati i djelo Pendi Attār koje je bilo udžbenik
iz islamskoga ahlaka u medresama u periodu prije dolaska Austro-Ugarske i
koje je uz Mesneviju bilo najviše tumačeno djelo na ovim prostorima. Djelo
Pendi Attār, prije svega, tumačilo se na kućnim naučnim predavanjima, što je
slučaj i s ostalim navedenim djelima perzijske književnosti.
Najistaknutiji pjesnici za koje se zna da su pisali poeziju i na perzijskom
jeziku jesu Mahmud-paša Adni, Derviš-paša Bajezidagić i Ahmed Bošnjak
Talib. Osim njih, postoji određen broj pjesnika za koje se navodi da su pjevali
na perzijskom jeziku, ali do danas su pronađeni samo fragmentarni dijelovi
njihova pjesničkog opusa, razasuta po pjesničkim zbirkama. Među najpozna-
1 Dželaluddin Rumi Mevlana rođen je 1207. godine na istoku Irana, u gradu Belhu.
Njegovo najpoznatije djelo, koje mu je osiguralo posebno mjesto u perzijskoj književ-
nosti, jeste Mesnevija, odnosno Masnawī-ye Mā‘nawī (Duhovna mesnevija). Spjev se
sastoji od šest knjiga s oko 27.000 stihova. Opisujući Mesneviju, mnogi je nazivaju
enciklopedijom sufizma, Biblijom sufizma, ili čak i “Kur’anom” na perzijskom jeziku
(Džaka, 1997: 324).
2 U perzijskoj književnosti Saʻdi Širazi (13. st.) i njegov Đulistan (Ružičnjak) postali su
uzor i ideal mnogim sljedbenicima njegove škole, koji su težili da oponašanjem postignu
barem približnu kvalitetu koju ima i njihov uzor. Ovo djelo spada u vrstu didaktičke
literature poznate pod nazivom pand ili andarz, a sastoji se od anegdota napisanih
rimovanom prozom s etičkim opservacijama i zaključcima u stihu. Saʻdijevo književno
stvaralaštvo na najbolji način oslikava veličinu klasične perzijske književnosti. Osim
spomenutog proznog djela Đulistan, iza sebe je ostavio i djelo Bustan (Voćnjak) pisano u
stihu.
3 Hafiz (14. st.) spada u red najvećih klasičnih perzijskih pjesnika ili, kako se obično veli,
on je “najsjajnija zvijezda među sedam zvijezda koje sijaju na nebu klasične perzijske
poezije, a u koje spadaju: Firdusi, Enveri, Nizami, Rumi, Saʻdi, Hafiz i Džami” (Džaka,
1997: 397).
4 Mevlana Nuruddin Abdurrahman Džami (15. st.) posljednji je veliki perzijski pjesnik
koji je pisao u stilu klasične tradicije Saʻdija, Nizamija i Hafiza. Napisao je mnoga djela
o teologiji, misticizmu, epistolografiji, literaturi i muzici. Osim spomenutog Beharistana
(Proljetna bašča), njegovo značajno djelo je Nafahāt‛ul – Uns (Dahovi bliskosti), koje je,
ustvari, bibliografski rječnik sufija.
228 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 228 11.1.2013 10:01:14

tije spadaju: Hasan Zijai Mostarac, Tevekkuli Dede Sarajlija, Šejh Husejn
Lamekani, Zekerija Sukkeri, Muhamed Sarajlija Nerkesi, Ahmed-paša Der-
višpašić Sabuhi, Ahmed Rušdi Mehaf, Ali Zeki Kimjager, Mustafa Ledunni
Bošnjak, Ahmed Jusri, Hadži Mustafa Bošnjak Muhlisi, Ahmed Osman Šehdi
Hatim Bjelopoljak, Nabi Tuzlak (Tuzlevi) i Mehmed Rešid.
Ovdje je važno spomenuti i jednog od najvećih komentatora perzijskih
klasika, a to je Ahmed Sudi Bošnjak, koji je na turskom jeziku napisao čuve-
ne komentare Hafizova Divana, Saʻdijevih Đulistana i Bustana i Rumijeve
Mesnevije. Njegovi nezavisni, samouvjereni i originalni komentari Hafizova
Divana i Saʻdijeva Đulistana prevedeni su na perzijski jezik i naišli su na
odličan prijem kod iranskih naučnika.
1.2. Fevzija Mostarac

Šejh Fevzija Mostarac, prozni pisac i pjesnik na turskom i perzijskom
jeziku, zauzima istaknuto mjesto među stvaraocima koji su vidno doprini-
jeli kulturnoj baštini Bošnjaka na orijentalnim jezicima. Na osnovu elegije
koju je napisao povodom smrti Šejha Juje5 iz Mostara 1707. godine može se
zaključiti da se rodio u Blagaju između 1670. i 1677. godine. Niže i srednje
obrazovanje stekao je u Bosni, najvjerovatnije u Blagaju i Mostaru, a više
u Istanbulu. Duže vrijeme boravio je u Carigradu, u mevlevijskoj tekiji na
Galati, gdje se upoznao s tesavvufom i derviškim redom mevlevija.6 Nakon
povratka u Mostar, oko 1707. godine, postaje šejh mevlevijske tekije i preuzi-
ma katedru za izučavanje Rumijeve Mesnevije, koju je još krajem 16. stoljeća
osnovao Derviš-paša Bajezidagić.7 Fevzija Mostarac umro je u Mostaru oko
1747. godine.
5 Najstariji podatak o Fevzijinu životu pruža jedna njegova elegija (mersija) povodom
smrti poznatog mostarskog mevlevijskog šejha Mustafe Ejubovića Šejha Juje (1651–
1707), velikog i poznatog patriote svoga vremena. Po značaju i bogatstvu svojih djela
Šejh Jujo zauzima istaknuto mjesto u nizu bosanskohercegovačkih pisaca koji su pisali
na arapskom, turskom ili perzijskom jeziku. O njegovu životu i djelu vidjeti opširnije:
Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Svjetlost,
Sarajevo, 1973, str. 390–410.
6 Derviški red mevlevija poznat je po svojoj pobožnosti, kao i posebnoj odjeći, sufijskoj
muzici i derviškom plesu (sama‛), koji je simbolični izraz kružnoga kretanja sfera i unu-
trašnji simbol kretanja duše, prouzrokovan vibracijama sufijske vatrene ljubavi prema
Bogu (Mostarac, 1973: 37).
7 Naš najveći pjesnik u osmansko-turskoj književnosti krajem 16. stoljeća bio je Mostarac
Derviš-paša Bajezidagić. Dragocjene podatke o njegovu pjesničkom stvaralaštvu daje
upravo Fevzija u svom Bulbulistanu, gdje navodi da je Derviš-paša, osim Divana na
turskom, napisao i kompletan Divan na perzijskom jeziku, te paralelu (naziru) Rumijevoj
Mesneviji, od koje je nakon dva toma odustao. O njegovu životu i književnom stvara-
laštvu vidjeti opširnije: Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim
jezicima, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 116–129.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 229
anali 12.indb 229 11.1.2013 10:01:14

Đenita Haverić
Nažalost, raspolažemo s veoma malim brojem podataka koji govore o

književnom djelu Fevzije Mostarca. Orijentalisti poput Safvet-bega Baša-
gića8, Mehmeda Handžića9, Hazima Šabanovića10, Milivoja Malića11, te u
novije vrijeme Sedada Dizdarevića12 bavili su se Fevzijinim stvaralaštvom, ali
su se uglavnom zadržavali na njegovu Bulbulistanu, dok je ostali dio njegova
književnog stvaralaštva ostao nedovoljno istražen.
Dragocjeni podaci o Fevzijinu životu nalaze se u poslanici njegova mla-
đeg savremenika Zejnil-bega Čengića, koji je pisao pod pseudonimom Kudsi.
Pjesnik Kudsi u svojoj poslanici podsjeća na Fevziju sljedećim stihovima:
A šta je s papagajem, štono sipa napjeve, naime sa Fevzijom? – Je li mu

se dopanulo podneblje i voda toga mjesta (Mostara) štono srce privlači?
Izlazi li iz buhurdanluka (kandila) njegova aha gorući dim? – S uzdahom
spominje li ime Stambula i Galate?
Da uče perzijski slatki jezik – dolazi li mnogo svijeta u sobu starca sre-
brenog obraza?
Kad kazuje sadržaj i ističe vrijednost (djela), – služi li na ponos društvu
prijatelja njegovo predavanje?
Ili ne pogoduje vrijeme onome koji je uzeo sebi za zadaću istinu govoriti,
pa se povukao u se – Udara li još zag prijekora na stvorove ovoga svijeta?
Ili je odabrao razočaranje, pa traži azil (daleko od svijeta)? – Spominje
li razgovor, prijateljstvo i iskrenost starih drugova? (Bašagić, 2007: 343).
Pronađeno je dvadesetak Fevzijinih pjesama na turskom jeziku, i to

tri hronograma povodom pobjede Bošnjaka nad austrijskom vojskom kod
8 Safvet-beg Bašagić prvi je kod nas pisao o Fevziji i njegovu stvaralaštvu u svojoj doktor-
skoj disertaciji pod naslovom Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Preporod,
Sarajevo, 2007, str. 342–346.
9 9 Mehmed Handžić, Književni rad Bosansko-hercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1934,
str. 64–65.
10 Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Svjetlost,
Sarajevo, 1973, str. 449–452.
11 Milivoje Malić je o Fevziji Mostarcu napisao doktorsku disertaciju Bulbulistan du
Shaїkh Fewzi de Mostar, koju je 1935. godine odbranio u Parizu. Naime, on je preveo
Bulbulistan na francuski jezik i uz prijevod napisao studiju o životu i književnom djelu
Fevzije Mostarca.
12 Sedad Dizdarević je u svojoj magistarskoj radnji, koju je odbranio u Iranu, na sadržaj-
nom i strukturalnom planu povukao paralelu između Saʻdijeva Đulistana i Fevzijina
Bulbulistana, a njegova je magistarska radnja objavljena pod naslovom Az Golestān-e
Saʻdī tā Bolbolestān-a Fawzī (Od Sadijevog Đulistana do Fevzijevog Bulbulistana),
Entešārāt-e beynol’melalī-ye al-Hodā, Tehrān, 1384/2006.
230 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 230 11.1.2013 10:01:14

Banje Luke 1737. godine13; četiri gazela14, jedna šarkija15, jedna rubaija
(četverostih)16, jedna elegija povodom smrti šejha Juje iz Mostara 1707.
godine, jedna munadžat-pjesma (hvalospjev, odnosno molitva Bogu) i devet
pobožnih pjesama (ilahija)17.
Fevzijini gazeli nastali su u prvoj fazi njegova literarnog stvaranja kada
gnostika još nije bila potpuno zahvatila njegov duh i stvaralaštvo. Tako
Džemal Ćehajić za Fevzijine gazele kaže da predstavljaju odjeke pjesniko-
va mladalačkog zanosa i oslikavaju njegovu novu i svježu ljubav (Ćehajić,
1998: 401). U njegovim kasnijim pjesmama dominira sufijska tematika, što je
naročito vidljivo u njegovoj elegiji napisanoj povodom smrti šejha Juje 1707.
godine i ilahijama koje odražavaju vjerski zanos pjesnika.
Šejh Fevzija bio je istinski sufija, što jasno pokazuje i svojim djelom i
načinom života. Njegovo cjelokupno književno stvaralaštvo nosi jak pečat
učenja Dželaluddina Rumija i njegova derviškog reda mevlevija, koji je imao
znatnog udjela u njegovanju i širenju perzijskog jezika i perzijske sufijske
književnosti kod nas.
1.3. Bulbulistan
Djelo koje je Fevziji Mostarcu donijelo slavu i po kome se pročuo jeste
Bulbulistan, u prijevodu Perivoj slavuja, koje je napisao ugledajući se na
djela slavnih perzijskih klasika i to u prvom redu na Saʻdijev Đulistan i Dža-
mijev Beharistan. To je jedino cjelovito prozno djelo na perzijskom jeziku
u ovome podneblju i predstavlja pečat književnog stvaralaštva Bošnjaka na
perzijskom jeziku.18
13 Sam Fevzija je učestvovao u poznatoj Bici pod Banjom Lukom 4. augusta 1737. godine,
u kojoj su Bosanci do nogu potukli austrijsku vojsku. Iz njegovih hronograma posvećenih
ovoj bici vidi se da je Fevzija smatrao ovu pobjedu izuzetno velikom i važnom (Mostarac,
1973: 8).
14 Gazel je najčešća forma lirske poezije. Sadrži od pet do dvanaest stihova koji imaju istu
rimu. U prvom stihu zvanom “matla‛” oba se polustiha jednako rimuju. Posljednji stih ili
“makta‛” sadrži pseudonim pjesnika. Perzijski pjesnici doveli su formu gazela do savr-
šenstva. Oni su pjevali o raznim sufijskim temama, kao što su ljubav i vino, ruža i slavuj,
ljepota i mladost i druge.
15 Šarkija (šarqiyya) je vrsta gazela koji ima drugačiju rimu, a sadrži 6 do 8 stihova. U
završnom stihu obično se ne navodi ime pjesnika. Šarkije su se pjevale uz pratnju muzike.
16 Rubaija (četverostih) je pjesma od četiri stiha koja ima epigramatski karakter i rimu /a
a b a/, rjeđe /a a a a/. Ova poetska forma tražila je savršenstvo forme, konciznost misli i
jasnoću. Perzijski pjesnik Omer Hajam najpoznatiji je pisac rubaija.
17 O životu i djelu Fevzije Mostarca vidjeti opširnije: Fevzi Mostarac, Bulbulistan, prijevod,
uvod, napomene i komentari Džemal Ćehajić, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 7–34.
18 Osim Bulbulistana, koji zadovoljava sve strukturalne i sadržajne karakteristike jednog
djela, ovdje se treba spomenuti i jedna Poslanica na perzijskom jeziku, iako se ona ne
može smatrati cjelovitim djelom s obzirom na to da je riječ o jednom traktatu napisanom
ANALI GHB 2012; 41 (33) 231
anali 12.indb 231 11.1.2013 10:01:15

Đenita Haverić
Za ovo djelo zna se da je završeno 1739. godine u Mostaru, a ono pred-

stavlja odraz društvenih i političkih prilika koje su vladale u Bosni početkom
osamnaestog stoljeća, te utjecaja tursko-islamske civilizacije. Fevzija je bio
odgajan prema utvrđenim pravilima i principima mevlevijskog derviškog
reda, tako da u Bulbulistanu izlaže svoj gnostički pogled na svijet. Naime,
odlučio je napisati djelo u kojem će predočiti ljudima “pravu suštinu ovo-
svjetskog života, s ciljem da ljude, koji su ogrezli u grijehu, opomene i vrati
ih u krilo Božijeg zadovoljstva” (Mostarac, 1973: 16).
Bulbulistan je klasična istočnjačka forma didaktičke proze bogato prožete
stihovima, u kojima dominira poruka, čiji je osnovni zadatak da pouči i zaba-
vi. Stihovi, ustvari, predstavljaju osnovnu poruku autorova izlaganja. Prozni
tekst smjenjuje se s gazelima, rubaijama i poetskim fragmentima. Ovakva
forma djela, prozne priče bogato ilustrirane stihovima, poznata je i u arapskoj
književnosti, koja, opet, vuče korijene preko pahlevi jezika iz sanskritske
književnosti (Duraković, 2005: 93). Stoga nije nikakvo čudo što nas forma
Bulbulistana podsjeća na Hiljadu i jednu noć, najpoznatije djelo ove vrste
književnosti.
U ovom radu Fevzijin Bulbulistan poslužit će mi kao model na kojem ću
pokušati pokazati u kojoj je mjeri prisutna strana leksika, odnosno arabizmi
i turcizmi.
2. Leksika stranog porijekla u perzijskom jeziku

Posuđivanje u jeziku uopće, kao i u jeziku pisaca posebno, jedna je od
općejezičkih zakonitosti, a kao inovacija koja se tiče kategorije pojedinačnog
jezičkog ostvarenja zahvata i fonetiku i morfologiju, kao i sintaksu, a naročito
leksiku (Stanojčić, 1976: 74). U užem smislu, posuđenice su samo leksički
elementi koji potječu iz stranih jezika. Primarni razlog posuđivanja u jeziku
jeste nužnost da se ispune leksičke praznine, tzv. lakune. Sve su posuđenice,
barem u prvo doba svoga života u novom jezičnom mediju, afektivno oboje-
ne. S vremenom se afektivnost nekih riječi dugom upotrebom istroši, pa tako
nekad snažne riječi postaju stilistički neutralne. Stoga proces posuđivanja
nikad ne prestaje (Muljačić, 1970: 160–161).
na 6 folija. Naime, riječ je o Poslanici šejha Abdullaha ef. Bošnjaka, koju je 1034. god.
po Hidžri napisao na perzijskom jeziku, a čiji je naslov Serr-e yaqīn fī qoulihi Ta‘ālā:
Wa‘bud Rabbake ḥattā ya’tiyak al-yaqīn. (Tajna jamačnoga uvjerenja (yaqīna) protuma-
čena riječima Uzvišenog: Robuj Gospodaru svome sve dok ti jamačno uvjerenje (yaqīn)
nadođe). Više o spomenutoj Poslanici vidjeti: Mubina Moker, “Tajna jekina u svjetlu
gnostičkoga nauka šejha Bošnjaka”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, broj 60, Sarajevo,
2011, str. 209–220.
232 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 232 11.1.2013 10:01:15

Osim općeg leksemskog fonda, u perzijski su jezik ušle brojne posuđe-

nice iz tuđih jezika.19 Naime, osvajački ratovi, politički utjecaji, trgovačke i
kulturne veze s drugim zemljama unijele su u leksički fond perzijskog jezika
brojne posuđenice i tuđice. Tako su u perzijski jezik došle mnoge riječi s
najrazličitijih strana i iz najstarijih jezika, koje su se prilagodile perzijskom
jeziku i stilu. Kad neka nova riječ uđe u perzijski jezik, ona postaje podložna
gramatičkim i fonetskim pravilima tog jezika. Naime, “fonetički posve prila-
gođene riječi posljedica su duge evolucije oblika i zvuka za vrijeme migra-
cije” (Antoš, 1974: 89). Isto tako, mnoge su perzijske riječi usljed brojnih
političkih, društvenih i kulturnih veza s drugim zemljama ušle u druge jezike,
kao što su arapski, turski, engleski, francuski, bosanski i drugi jezici svijeta.20
Takve “posuđenice, koje su ušle u dani jezik, koje su se pokorile njegovim
unutrašnjim zakonima, ne škode jeziku, nego ga obogaćuju” (Simenon/II,
1969: 113). One se više i ne osjećaju kao tuđe riječi, budući da za njih i ne
postoji adekvatna zamjena. Nasuprot posuđenicama, tuđica je “neprihvaćena
posuđena riječ, tj. posuđena riječ koja se jasno ističe kao inozemna (...) Naji-
zrazitija skupina tuđica su one koje se i pišu po pravopisu jezika iz kojega su
uzete” (Simeon/II, 1969: 641–642).
Fevzija je u Bulbulistanu, također, koristio leksiku stranog porijekla, a
budući da su se posuđenice integrirale u sam perzijski jezik, pažnja u ovom
radu fokusirana je samo na upotrebu tuđica, konkretno na upotrebu arabizama
i turcizama.
2.1. Utjecaj arapskog jezika na perzijski jezik

Perzijski je jezik doživio mnoge promjene tokom svoje historije, a najve-
ća promjena desila se u periodu od 7. do 9. stoljeća. Naime, poslije pobjede
Arapa nad Irancima, Bitkom kod Nahavenda, sredinom 7. stoljeća, Arapi
su osvojili područje Irana i zajedno sa sobom donijeli islam i arapski jezik.
Dotadašnji zvanični jezik u Iranu, pahlevi sasani21, postepeno biva potisnut iz
zvanične upotrebe, a administrativni jezik i jezik nauke i književnosti postaje
arapski jezik. Islamizirani Iranci počeli su pisati na arapskom jeziku i koristiti
19 Više o stranim riječima u perzijskom jeziku vidjeti knjigu autora Mirsalīma (1382/2003)
Az wāže-ye bīgāne tā wāže-ye fārsī, Entešārāt-e Bāz, Tehrān.
20 Više o perzijskim riječima u stranim jezicima vidjeti knjigu autora Soltānīya (1994)
Wāžegān-e fārsī dar zabānhā-ye orūpāyī, Āwā-ye nūr, Tehrān
21 Srednjoperzijski jezik zvao se pahlevi jezikom i bio je u upotrebi od 3. stoljeća p. n. e. do
8. stoljeća n. e. Postojale su dvije varijante ovog jezika, a to su pahlevi eškani (parćanski
pahlevi jezik) i pahlevi sasani (sasanidski pahlevi jezik). Pismo je bilo aramejsko, što
znači semitskog porijekla, i zvalo se pahlevi pismo. U srednjojezičkoj epohi, osim pahlevi
jezika, bili su aktuelni i sljedeći jezici: sogdijski, harezmijski, skitski (sakski) i baktrijski
jezik. O razvoju perzijskog jezika kroz historiju vidjeti: Imamović, 2001, str. 47–66.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 233
anali 12.indb 233 11.1.2013 10:01:15

Đenita Haverić
motive i tematiku iz arapske književnosti. S pravom se može reći da je “iran-

ska književnost poslije dolaska Arapa jedan duži period – od sredine sedmog
vijeka do početka devetog – ustvari bila čedo arapske književnosti” (Džaka,
1997: 8). Arapski se jezik nameće kao lingua franca, ne samo u Iranu, već i u
ostalim zemljama gdje su živjeli muslimani. Arapski jezik za Irance nije bio
jezik osvajača, on je za njih bio jezik svih muslimana, jezik Kur’ana, jezik
vjere, dok je perzijski bio jezik jednog naroda, Iranaca (Mottaharī, 2000:
96). Iako je arapski jezik postao zvanični državni i književni jezik u Iranu, ni
pahlevi jezik nije bio zaboravljen i potpuno odbačen. Naime, narod u Iranu
međusobno se sporazumijevao i drugim iranskim jezicima, pa tako i pahlevi
jezikom, ali sada znatno obogaćenim leksičkim materijalom iz arapskog jezi-
ka. Tako su Iranci u 10. stoljeću vratili u upotrebu svoj maternji pahlevi jezik,
koji nazivaju novoperzijskim, odnosno perzijskim dari jezikom. Presudnu
ulogu za povratak perzijskog jezika imao je pokret šo‘ūbiye22, te stvaranje
nezavisnih perzijskih pokrajina. Za novoperzijski jezik može se reći da je on,
ustvari, neposredni razvojni nastavak srednjoiranskog pahlevi jezika u koji su
ušle mnoge arapske riječi.
Utjecaj arapskog jezika prisutan je na svim nivoima jezičkog sistema
novoperzijskog jezika. U ovaj jezik ušle su mnoge riječi i izrazi iz arapskog
jezika, a to su u prvom redu naučni, administrativni i vjerski termini, riječi
koje nisu postojale u perzijskom jeziku, zatim kratke i za izgovor jednostav-
ne arapske riječi koje su u perzijskom bile komplicirane. “Procjenjuje se da
u savremenom leksičkom fondu perzijskog jezika ima čak 40% arabizama”
(Janković, 1980: 74), što je zaista velik procenat. Mada su poslije Arapa vla-
dali Turci, a zatim Mongoli, utjecaj njihovih jezika, kao i utjecaj ostalih jezika
na perzijski jezik ne može se ni porediti s utjecajem arapskog jezika.
3. Arabizmi u Bulbulistanu
Djelo Bulbulistan obiluje arapskim rečenicama, sintagmama, riječima,
a u određenom broju primjera vidljiv je i utjecaj arapske gramatike na jezik
Bulbulistana, o čemu se govori u narednim poglavljima.
3.1. Arapska leksika

Upotreba arapske leksike karakteristika je druge etape razvoja perzijske
22 To je bio nacionalni pokret Iranaca za oslobođenje od arapske prevlasti. Oni su u početku

pisali na arapskom, ali ne zato što su ga više voljeli od perzijskog, nego zato što im je
davao mogućnost da se njihov glas bolje čuje. Može se reći da njima pripada najveća
zasluga za oživljavanje stare tradicije i jezika njihovih predaka. Firdusijeva Šahnama,
jedno od najvećih djela svjetske književnosti, nastalo je pod snažnim utjecajem ideja
ovoga pokreta (Drkić, 2005: 30).
234 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 234 11.1.2013 10:01:16

proze, koja počinje sredinom 12. stoljeća, a traje do 14. stoljeća.23 U mnogim
djelima koja datiraju iz ovog perioda značajna je upotreba velikog broja arap-
skih riječi. Najznamenitija djela tog vremena su Kelila i Dimna i Marzbanna-
ma, a zasigurno su najpoznatiji Saʻdijev Đulistan i Džamijev Beharistan u
kojima je zastupljen velik broj arapskih riječi. S obzirom na to da je Fevzija
bio pod njihovim utjecajem, sasvim je razumljivo da i on upotrebljava arap-
sku leksiku u značajnoj mjeri.
U ovom poglavlju obrazloženi su i pojašnjeni primjeri na arapskom jeziku
iz Bulbulistana.
Osim velikog broja arapskih riječi, koje se neće posebno navoditi, budući
da ih je zaista velik postotak, Fevzija je upotrebljavao određen broj arapskih
fraza i rečenica, i to uglavnom da bi upotpunio značenje rečenice na perzij-
skom jeziku.
Ilustracije radi poslužit će sljedeći primjeri, u kojima je prvo naveden
tekst na perzijskom jeziku, a zatim tekst na arapskom jeziku:
‫( ﺍﮔﺮ ﺗﻮ ﺑﺎﻭﺭ ﻧﻴﺎﻭﺭی ﺍﻧﻈﺮ ﺍﻟﻴﻪ‬48)24 – Ako ne vjeruješ, pogledaj u njega. (52)25
23 Mohammadtaqī Bahār je u Stilistici (Sabkšenāsī), koja se smatra temeljnom literaturom

iz ove oblasti, perzijsku prozu, na osnovu njezinih glavnih jezičko-stilskih karakteristika,
hronološki podijelio u četiri razvojne etape:
– Prva etapa razvoja perzijske proze traje od prve polovine 10. do sredine 12. stoljeća, a
proza ovog perioda karakterizira se jednostavnim i jezgrovitim stilom, kratkoćom reče-
nica, bez upotrebe stilskih figura i ukrasa, stoga se naziva jednostavnom (nasr-e sāde) ili
neukrašenom prozom (nasr-e morsal).
– Druga etapa razvoja perzijske proze traje od sredine 12. do 14. stoljeća, a uočljive
su dvije vrste proze ovog perioda: prva, koja je još jednostavna proza i naslanja se na
prozu prvog perioda, s tom razlikom što se primjećuje upotreba kur’anskih ajeta, hadisa,
arapskih riječi, sinonima, poetskih fragmenata, a zastupljen je i paralelizam, i druga vrsta
proze, koja se naziva rimovana i dotjerana proza (nasr-e mosağğa‘ wa fannī). Ova proza
odlikuje se upotrebom velikog broja stilskih figura i ukrasa, a zastupljena je i rimovana
proza.
– Treća etapa razvoja perzijske proze traje od 14. do 18. stoljeća, a proza ovog perioda
pisana je teškim i izvještačenim stilom, prepunim raznih stilskih figura, te je stoga nazi-
vaju izvještačenom i kitnjastom (nasr-e masnū‘ wa motakallef). Zastupljen je velik broj
riječi arapskog, turskog i mongolskog porijekla, a rimovana proza se toliko koristi da
djela postaju teška i nerazumljiva za čitanje.
– Četvrta etapa razvoja perzijske proze traje od 18. stoljeća pa nadalje i poznata je kao
razdoblje književne obnove (bāzgašt-e adabī). Autori ovog proznog stila postepeno se
okreću jednostavnom stilu pisanja, potiskujući duge i komplicirane rečenice, sinonime,
paralelizme, rimovanu prozu i skloni su upotrebljavanju riječi čisto perzijskog porijekla
(Bahār, 1996: 283–289).
24 Svi primjeri na perzijskom jeziku preuzeti su iz kritičkog izdanja Bulbulistana, koje je
priredila Esmat Khoeini, Kulturni centar Ambasade IR Iran, Sarajevo, 2011.
25 Prijevod stihova i proznog teksta na bosanskom jeziku preuzet je iz: Fevzi Mostarac,
Bulbulistan, prijevod, uvod, napomene i komentari: Džemal Ćehajić, Svjetlost, Sarajevo,
1973.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 235
anali 12.indb 235 11.1.2013 10:01:16

Đenita Haverić
‫ ﭘﺲ ﮔﻔﺖ ﮐﻨﻮﻥ ﺩﺍﻧﺴﺘﻢ‬.‫ﺍﻥ ﻣﺤﻤﺪﺍ ﻋﺒﺪﻩ ﻭ ﺭﺳﻮﻟﻪ‬ ّ ‫ﮔﻔﺖ ﺻﺪﻗﺖ ﺍﺷﻬﺪ ﺍﻥ ﻻ ﺍﻟﻪ ﺍﻻ ﺍﻟﻠﻪ ﻭ ﺍﺷﻬﺪ‬
(48).‫ﺣﻘﯽ ﻭ ﺣﻖ ﺑﺎ ﺷﻤﺎﺳﺖ‬ ّ ‫ﮐﻪ ﺷﻤﺎ ﺑﺮ‬
– Reče: Istinu si rekao. Vjerujem i svjedočim da nema Boga osim Allaha
i da je Muhammed njegov rob i poslanik. Zatim reče: Sada sam se uvjerio da
ste na pravom putu i da je istina s Vama. (52–53)
‫ﻓﺎﻧﻪ ﻳﻨﻈﺮ ﺑﻨﻮﺭ ﺍﻟﻠّﻪ‬ّ ‫( ﭘﻴﻐﻤﺒﺮ ﻣﯽ ﮔﻔﺘﻪ ﺍﺳﺖ ﮐﻪ ﺍ ّﺗﻘﻮﺍ ﻓﺮﺍﺴﺔ ﺍﻟﻤﺆﻣﻦ‬48) – Vjerovjesnik
(Muhammed) rekao je:“Čuvajte se oštroumnosti vjernika, jer on gleda
Božanskim svjetlom.” (52)
‫ﭘﻴﺮ ﺑﻪ ﮔﺮﻳﺴﺘﻦ ﻭ ﻧﺎﻟﻴﺪﻥ ﻭ ﭼﺸﻢ ﻭ ﺭﻭی ﺑﻪ ﺧﺎک ﻧﺪﺍﻣﺖ ﻣﺎﻟﻴﺪﻥ ﺁﻏﺎﺯ ﺗﮑﻠﻢ ﮐﺮﺩ ﺑﻪ ﺑﮕﻔﺘﻦ ﻻ ﺍﻟﻪ‬
ّ‫( ّﺍﻻ ﺍﻟﻠّﻪ ﻣﺤﻤّﺪ ﺭﺳﻮﻝ ﺍﻟﻠﻪ‬53) – Starac poče da plače i da se kaje govoreći: “Nema
Boga osim Allaha. Muhammed je Božiji poslanik.” (56)
‫ﻅﻞ ﺫﻭ ﺍﻟﺠﻼﻟﯽ‬ ّ ‫( ﺗﺮﺍ ﺧﻮﺍﻧﻨﺪ‬66) – Tebe nazivaju sjenom Uzvišenog! (64)
‫ﺑﻪ ﻧﺎﻣﻪ ی ﻋﻮﻥ ﺁﮔﺎﻫﯽ ﺑﻪ ﻧﮕﻴﻦ ﻳﻬﺪﻱ ﻣﻦ ﻳﺸﺎء ﺍﻟﯽ ﺻﺮﺍﻁ ﻣﺴﺘﻘﻴﻢ ﻣﻬﻤﻮﺭ ﻭ ﺩﺭ ﺑﺎﻻی ﺗﺮﻗﻴﻢ‬...
.‫( ﻧﺸﺎﻥ ﻭﺻﻮﻝ ﻧﻮﺷﺘﻪ ﻭ ﺍﺗﻘﻮﺍ ﻳﻮﻣﺎ ﺗﺮﺟﻌﻮﻥ ﻓﻴﻪ ﺍﻟﯽ ﺍﻟﻠّﻪ‬110) – ...i pečatom na kojem je
napisano: “On upućuje na pravi put onoga koga hoće.” Iznad toga bilo je
napisano to što ukazuje na sjedinjenje: “Bojte se dana kada ćete se vratiti
Bogu.” (91)
Karakteristika sljedećih rečenica jeste da počinju tekstom na arapskom
jeziku, a zatim slijedi tekst na perzijskom jeziku:
...‫ﮐﻞ ﻣﺬﻣﻮﻡ ﻭ ﻣﺪﺧﻮﻝ ﻭ ﻫﺰﺍﺭﺍﻥ ﺳﺮﻭﺩ‬ ّ ‫( ﻗ ّﺪﺱ ﺫﺍﺗﻪ ﻭ ﺗﻌﺎﻟﯽ ﺷﺄﻧﻪ ﻋﻦ‬39) – Neka je
Njegova uzvišenost i Njegovo biće daleko od svega što je nisko i prezreno.
Njemu hiljade mojih pjesama... (46)
.‫ ﻭ ﻗﻨﺪﻳﻞ ﻓﻴﻮﺽ ﺫﻭ ﺍﻟﺠﻼﻟﯽ ﺩﺭ ﺑﻴﺖ ﺩﻝ ﺁﻭﻳﺨﺘﻪ‬... (49) – ..., a u potaji svoga srca
izvjesili su svjetiljku Božije milosti. (53)
U sljedećim primjerima uočavaju se rečenice na arapskom jeziku, koje
stoje samostalno, dakle, ne vežu se za rečenice na perzijskom jeziku:
.‫( ﻭﻋﻠﯽ ﺁﻟﻪ ﻭ ﺻﺤﺒﻪ ﺍﻟﻤﺘﻘﺪﺋﻴﻦ ﺍﻟﯽ ﺭﺳﻮﻡ ﻁﺮﻳﻘﺘﻪ ﻭ ﺷﺮﻳﻌﺘﻪ‬40) – (Oni pjevaju) o
njegovoj familiji i drugovima koji su prvi slijedili načela njegova puta i vje-
rozakona. (46)
‫ﺍﻋ ّﺰﻩ ﺍﻟﻠﻪ ﺗﻌﺎﻟﯽ ﻓﯽ ﺍﻟ ّﺪﺍﺭﻳﻦ ﻭ ﺣﻔﻈﻪ ﻋﻦ ﺍﻟﻐﻤﻮﻡ ﻭ ﺍﻻﺿﺮﺍﺭ ﻭ ﺍﻻﮐﺪﺍﺭ ﻁﻮّ ﻝ ﺍﻟﻠّﻪ ﺗﻌﺎﻟﯽ ﻋﻤﺮﻩ ﻭ‬
.‫ﺄﺳﻒ‬ ّ ‫( ﻋﻤﺮ ﺍﻭﻻﺩﻩ ﻓﯽ ﺣﻤﺎﺕ ﺣﺒّﻪ ﻭ ﺷﻔﻘﺘﻪ ﻭ ﻋﺼﻤﻪ ﺍﻟﻠّﻪ ﺗﻌﺎﻟﯽ ﻋﻤّﺎ ﻳﻔﻀﻴﻪ ﺍﻟﯽ ﺍﻟﺘﻠﻬّ ﻒ ﻭ ﺍﻟ ّﺘ‬42)
– Neka mu Uzvišeni Bog podari pomoć na oba svijeta, sačuva ga od tuge i
nesreće. Neka njemu i njegovoj djeci podari dug život u okrilju Svoje ljubavi
i milosti. Neka ga sačuva od onoga što vodi u pohotu i žalost. (47)
Najveći broj arapskih rečenica u tekstu Bulbulistana odnosi se na citate
iz Sakralnog teksta.26 Naime, zastupljen je jedan broj ajeta iz Kur’ana i veći
broj hadisa Muhammeda, a. s. Ovdje je, ustvari, riječ o citatnoj kulturi, s obzi-
rom na činjenicu da je stilska figura eqtebās, odnosno citiranje iz Kur’ana i
26 O citatima u Bulbulistanu vidjeti: Đenita Haverić, “Citatnost u djelu Bulbulistan Fevzije

Mostarca”, u: Znakovi vremena, broj 54, Sarajevo, 2011, str. 243–258.
236 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 236 11.1.2013 10:01:16

hadisa obilježje klasične orijentalne književnosti, u koju spada i Bulbulistan.

Eqtebās je, ustvari, “navođenje (u prozi ili poeziji) odlomka iz Kur’ana ili
hadisa, ali tako da to nije izričito istaknuto. Pri tome je dopuštena i manja
izmjena preuzetog teksta” (Muftić, 1995: 160).
Citiranje Kur’ana i hadisa karakteristika je druge etape razvoja perzijske
proze. Najpoznatije djelo iz ovog perioda jeste, zasigurno, Saʻdijev Đulistan,
u kojem je, kao i u Džamijevu Beharistanu, zastupljen velik broj kur’anskih
ajeta i hadisa. S obzirom na činjenicu da su ova dva djela predstavljala uzor
i ideal Bulbulistanu, razumljivo je da je i Fevzija posegnuo za upotrebom
upravo ovih citata.
Ajeti iz Kur’ana uglavnom se nalaze u proznom tekstu Bulbulistana, a
doneseni su u izvornom obliku na arapskom jeziku. Oni se jednostavno nado-
vezuju na perzijski tekst obrazujući jednu strukturnu cjelinu. Prvenstveno se
navode radi potkrepljivanja prethodnog sadržaja, ali i zbog bogobojaznosti
autora:
‫ ﻣﻼﺋﮑﻪ ﭼﺮﺍ ﺷﺮﻡ ﻧﺪﺍﺷﺘﻨﺪ‬.‫ ﺍﮔﺮ ﻣﻦ ﻧﺪﺍﻧﻢ ﭼﻪ ﮐﻢ ﻭ ﮐﺎﺳﺘﻢ ﺑﺎﺷﺪ‬27‫ﺳﺒﺤﺎﻧﮏ ﻻ ﻋﻠﻢ ﻟﻨﺎ ّﺍﻻ ﻣﺎ ﻋﻠّﻤﺘﻨﺎ‬
(116)‫ﮐﻪ ﮔﻔﺘﻨﺪ‬
Zašto se anđeli nisu stidjeli da kažu: Slava tebi! Mi znamo samo ono
čemu si nas Ti poučio. Ako i ja ne znam, kakve tu ima štete i sramote. (95)
Međutim, u nekim slučajevima ajeti se upotrebljavaju da bi samo upotpu-
nili rečenicu, što se vidi u sljedećem primjeru:
‫ ﻭ ﺁﻧﮕﻪ ﮔﻔﺖ ﻣﻦ ﺣﺮﺍﻣﻢ‬28‫ﭘﺲ ﻧﺪﺍ ﮐﺮﺩ ﮐﻪ ﺳﺨﻦ ﮔﻮی ﺁﻧﮕﻪ ﺑﻬﺸﺖ ﺳﻪ ﺑﺎﺭ ﮔﻔﺖ ﻗﺪ ﺍﻓﻠﺢ ﺍﻟﻤﺆﻣﻨﻮﻥ‬
(133).‫ﺑﺮ ﻫﻤﻪ ﺭﻳﺎﮐﺎﺭﺍﻥ ﻭ ﺑﺮ ﻫﻤﻪ ﺑﺨﻴﻼﻥ‬
Poslije je pozvao raj: Govori! Tada je raj tri puta rekao:“Vjernici su spa-
šeni”, A zatim je dodao: “Ovdje nemaju pristupa licemjeri i tvrdice.” (107)
Hadisi Muhammeda, a. s., zastupljeni su u većem broju i uglavnom se
nalaze u proznom dijelu Bulbulistana. Citirani hadisi najvećim su dijelom
preneseni u njihovu izvornom obliku na arapskom jeziku i uglavnom se navo-
de radi naglašavanja značenja teksta i da bi argumentirali autorov stav, što se
vidi u sljedećem primjeru:
‫ﺣﺐ ﺩﻧﻴﺎ ﺍﺯ ﺩﻝ ﺑﻴﺮﻭﻥ ﮐﺮﺩﻥ ﺍﺳﺖ ﺍﻳﺮﺍ ﺩﻧﻴﺎی ﺩﻭﻥ ﻧﻪ ﺳﺮﺍی ﻣﺆﻣﻨﺎﻥ ﺍﺳﺖ ﺍﻳﻦ ﺭﺍ ﮐﻼﻡ ﺧﻮﺍﺟﻪ‬ ّ
ّ
‫ﻭﺍﻟﺠﻨﻪ ﻣﺄﻭﺍﻩ‬ ‫ی ﻫﺮﺩﻭﺳﺮﺍ ﻧﻴﺰﺩﻟﻴﻞ ﺑﯽ ﺭﻳﺐ ﺍﺳﺖ ﻗﺎﻝ ﻋﻠﻴﻪ ﺍﻟﺴّ ﻼﻡ ﺍﻟ ّﺪﻧﻴﺎ ﺳﺠﻦ ﺍﻟﻤﺆﻣﻦ ﻭﺍﻟﻘﺒﺮ ﺣﺼﻨﻪ‬
ّ ‫ﺟﻨﻪ ﺍﻟﮑﺎﻓﺮ ﻭﺍﻟﻘﺒﺮ ﺳﺠﻨﻪ‬
.‫( ﻣﺄﻭﺍﻩ‬118) ‫ﻭﺍﻟﻨﺎﺭ‬ ّ ‫ﻭﺍﻟ ّﺪﻧﻴﺎ‬
Da iz svog srca odstrani ljubav za ovim svijetom, jer ovaj ništavni svijet
nije dom vjernika. Riječi učitelja oba svijeta nepobitan su dokaz za to. Posla-
nik Muhammed je rekao: “Ovaj svijet je zatvor za vjernika, grob je njegova
tvrđava, a raj njegovo boravište. Ovaj svijet je raj za nevjernika, grob je
njegov zatvor, a pakao njegovo stalno boravište.” (96–97)
27 Kur’an, Al-Baqara, 32.

28 Kur’an, Al-Mu’minūn, 1.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 237
anali 12.indb 237 11.1.2013 10:01:17

Đenita Haverić
Karakteristično je Fevzijino pravljenje atributivnih sintagmi, koje se

sastoje od imenice perzijskog ili arapskog porijekla i složenice iz Kur’ana u
funkciji atributa, kao što su:
(74) .‫ﻣﻦ ﺁﻥ ﺭﺍ ﭼﮕﻮﻧﻪ ﻗﺘﻞ ﻣﯽ ﮐﻨﻢ ﺍﻳﻦ ﮐﺎﺭ ﺍﻭﻟﯽ ﺍﻻﻟﺒﺎﺏ ﻧﻴﺴﺖ‬
Kako da ga smaknem!? To ne rade razumni ljudi. (68)
‫( ﺩﻭﺍی ﺍﻫﻞ ﻓﺎﻗﻪ ﺟﺰﻁﺒﻴﺒﺎﻥ ﺍﻭﻟﯽ ﺍﻻﺑﺼﺎﺭ ﻧﺒﺎﺷﺪ ﺍﺯﺩﻳﮕﺮ ﺁﻳﻴﻦ ﺣﮑﻤﺖ ﻫﻤﭽﻨﻴﻦ ﺑﺎﺷﺪ‬80)
Lijek za siromašne i bijedne dolazi jedino od liječnika vidovitih.
Ne od drugoga. Takav je zakon mudrosti. (73)
Još neke sintagme ovog tipa spominju se u Bulbulistanu, kao što su:
59) ‫ – )ﺑﺰﻡ ﺍﻭﻟﯽ ﺍﻻﺑﺼﺎﺭ‬društvo vidovitih (60)
60) ‫ – )ﮐﺎﺳﻪ ی ﺻﻠﺼﺎﻝ‬zdjela od pečene gline (61)
112–111) ‫ – )ﺩﻳّﺎﻥ ﻳﻮﻡ ﺍﻟ ّﺪﻳﻦ‬Sudnji dan (91)
‫( ﺑﺎﺩ ﻋﻮﻥ ﻋﻄﺎی ﺩﻳّﺎﻥ‬44) – Neka mu svakog časa stiže pomoć i nagrada Boži-
ja. (49)
U sljedećim primjerima u atributivnom sastavu imenica je perzijska, a u

funkciji atributa je arapski pridjev:
‫( ﭘﺎﺩﺷﺎﻩ ﺫﻭ ﺍﻻﻧﺼﺎﻑ‬74) – Pravedni care (68)
‫( ﺍی ﺯﻥ ﺿﻌﻴﻔﻪ‬95) – Slabašna ženo (82)
‫( ﻓﺮﻣﺎﻥ ﻻﻳﺰﺍﻟﯽ‬95) – Nepromjenjiva odredba (82)
‫( ﺧﺪﺍی ﺫﻭﺍﻟﻤﻨﻦ‬96) – Bog dobročinitelj (82)
‫( ﺁﻥ ﻣﺮﺩ ﻣﺄﻳﻮﺱ‬89–90) – Onaj nemoćni čovjek (78)
U sljedećem primjeru izostavljena je imenica, pa je tako upotrijebljen

samo arapski pridjev u vokativu:
‫( ﺍی ﺻﺎﻟﺤﻪ‬104 dva puta) – Ej, dobra!29
Dakle, u navedenom primjeru dolazi do elizije imenice u atributivnoj
sintagmi, ali se iz konteksta zaključuje da je riječ o ženi.
3.2. Utjecaj arapske gramatike na jezik Bulbulistana

Osim zastupljene leksike arapskog jezika, u Bulbulistanu je vidljiv utjecaj
gramatike arapskog jezika na gramatiku perzijskog jezika.
U perzijskom jeziku ne postoji gramatički rod, dakle ne postoje posebne
oznake za muški, ženski i srednji rod. Međutim, u određenom broju primje-
ra dolazi do kongruencije pridjeva s imenicom u rodu, što je karakteristika
arapskog jezika. Naime, ako je riječ o arapskom pridjevu u ženskom rodu,
29 Ponudila sam svoj prijevod da bih ukazala na to da je izostavljena imenica, a Ćehajićev

prijevod glasi: Dobra ženo! (88)
238 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 238 11.1.2013 10:01:17

onda on slijedi imenicu u ženskom rodu, poštujući pravila gramatike arapskog

jezika (Faršīdward, 2003: 147), a u perzijskom jeziku takvo pravilo nikada
nije postojalo. Međutim, od 6. stoljeća, kada perzijska proza pada pod utjecaj
arapske proze, ova se pojava uočava u nekim djelima, a prvi je put uočena
u djelu Ċahār maqale (Bahār, II tom, 1996: 306). Za ilustraciju će poslužiti
sljedeći primjeri:
‫( ﺯﻥ ﺟﻤﻴﻠﻪ‬101) – Lijepa žena (85);‫( ﺯﻥ ﺯﺍﻧﻴﻪ‬100) – Žena prostitutka (85);
‫( ﺯﻥ ﺻﺎﻟﺤﻪ‬102) – Čestita žena (87); ‫( ﺍی ﺯﻥ ﻏﺎﻓﻠﻪ‬110) – Nemarna ženo (91)
U svim navedenim primjerima zastupljene su atributivne sintagme u koji-
ma u funkciji atributa uz perzijsku imenicu ‫[ ﺯﻥ‬zan] – žena dolaze arapski
pridjevi u ženskom rodu. S obzirom na to da ova pojava nije tako uobičajena
u perzijskom jeziku, ona se ubraja u stilske osobenosti Fevzijina jezika.
U sljedećim primjerima zastupljene su neke konstrukcije karakteristične
za arapski jezik:
.‫( ﺑﻪ ﻣﻦ ﺻﺤﺒﺖ ﺧﺎﺹ ﺍﻟﺨﺎﺹ ﮐﻦ‬109) – Druguj sa mnom najprisnije.30
.‫( ﺑﻪ ﻧﺰﺩ ﻋﺎﻟﻤﯽ ﺭﻓﺖ ﺍﺯ ﻋﻠﻤﺎی ﻫﻨﺪﻭﺳﺘﺎﻥ‬117) – Otišao je kod jednog indijskog
učenjaka. (96)
‫( ﺭﺳﻴﺪﻩ ﺑﺎ ﮐﻤﺎﻝ ﺍﻁﻔﺎﻝ ﺳﺒﺰﻩ‬43) – Izdanci zelenila dostigli svoju punoću. (48)
‫( ﻟﺴﺎﻥ ﺣﺎﻝ‬162) – Jezik stanja (129)
U Bulbulistanu je osim perzijske množine zastupljena i upotreba arapske
nepravilne množine. Za ilustraciju se navode samo neki primjeri:
‫ ﻗﺼﺎﻳﺪ‬/ ‫( ﻣﻨﺎﺑﺮ‬39) /‫( ﺻﻐﺎﺭ ﻭ ﮐﺒﺎﺭ‬84) / ‫( ﻭﺯﺭﺍ ﻭ ﺣﮑﻤﺎ ﻭ ﻋﻠﻤﺎ‬117)
Upotreba arapskog superlativa uočena je u sljedećem primjeru iz Bulbu-
listana:
‫( ﺗﻮی ﺍﺭﺣﻢ ﺗﻮی ﺗﻮّﺍﺏ ﻭ ﺭﺣﻤﺎﻥ‬102) – Ti si najmilostiviji, Ti primaš pokajanja!
(87)
Premda u perzijskom jeziku ne postoji dvojina, u Bulbulistanu se upotre-
bljava arapska dvojina i to u imenici ‫ – ﻭﺍﻟﺪﻳﻦ‬roditelji.
4. Turcizmi u Bulbulistanu
4.1. Turska leksika
Poznato je da je Fevzija osim perzijskog jezika dobro vladao i turskim, pa
nas stoga ne čudi njegovo navođenje jedne cijele pjesme na turskom osman-
skom jeziku u Bulbulistanu:
‫ﻋﺠﺐ ﺑﻠﺴﻢ ﻧﻪ ﻣﻘﺼﻮﺩﻩ ﺍﻳﺮﺷﺪک ﺑﻮﻳﻠﻪ ﺑﻴﻐﻢ ﺳﻴﻦ‬ ‫ﺷﻬﺎ ﺑﻮ ﺩﻫﺮﻓﺎﻧﯽ ﻧﮏ ﻧﻪ ﺳﻴﻨﻪ ﺑﻮﻳﻠﻪ ّﺧﺮﻡ ﺳﻴﻦ‬
‫ﻳﺎ ﺍﺳﮑﻨﺪﺭ ﻳﺎ ﻓﻐﻔﻮﺭ ﻭ ﻳﺎ ﺧﺎﻗﺎﻥ ﻭ ﻳﺎ ﺭﺳﺘﻢ ﺳﻴﻦ‬ ‫ﺯﻣﺎﻧﮏ ﺧﺴﺮﻭی ﺍﻭﻟﺪک ﻁﻮﺗﺎﻟﻢ ﺷﺎﻩ ﻋﺎﻟﻢ ﺳﻴﻦ‬
‫ﮐﻞ ﺷﯽ ﻫﺎﻟﮏ ﺍﻣﺮﻳﻨﻪ ﺍﻋﻠﻢ ﺳﻴﻦ‬ ّ ‫ﻳﺎ ﺿﺤّ ﺎک ﻭ ﻓﺮﻳﺪﻭﻥ ﺳﻴﻦ ﻳﺎ ﺑﻬﻤﻦ ﺳﻦ ﻳﺎ ﺧﻮﺩ ﺟﻢ ﺳﻴﻦ ﺑﻴﻠﻮﺭ ﺳﻴﻦ‬
30 Ponudila sam svoj prijevod, a Ćehajićev glasi: Budi moj najiskreniji drug. (91)
ANALI GHB 2012; 41 (33) 239
anali 12.indb 239 11.1.2013 10:01:17

Đenita Haverić
‫ﺗﮑﺒّﺮ ﻟﮏ ﺧﺪﺍﻳﻪ ﻳﺎﺭ ﺍﺷﻮﺭ ﺳﻦ ﻧﺴﻞ ﺁﺩﻡ ﺳﻴﻦ‬ ‫ﺍﺻﯽ ﻋﺎﻗﺒﺖ ﺩﺳﺘﻪ ﺍﺟﻞ ﮔﻴﺮﺩ ﮐﺪﻩ ﺍﺑﮑﻢ ﺳﻴﻦ‬
ّ ‫ﻧﻪ‬
31
‫( ﻭﺟﻮﺩک ﺁﮐﻠﻪ ﺍی ﻏﺎﻓﻞ ﮐﻪ ﺑﺮ ﻗﻄﺮﻩ ﻣﻨﯽ ﺩﻥ ﺳﻴﻦ‬78–77)
Care! Šta je to što te veseli na ovom prolaznom svijetu?
Čudno! Želio bih znati do kog si cilja stigao da si tako bezbrižan?
Pretpostavimo da si Husrou (našeg) vremena, vladar svijeta,
ili Aleksandar, ili sin neba (kineski car), ili Hakan, ili si Rustam,
ili Dahhak, ili Feridun, ili Behmen, ili Džem.
Ti znaš bolje nego iko drugi da ti podliježeš Božijoj odredbi “Sve je pro-
lazno”.
Kad najzad dođe smrt, tada si nijem.
Veličina pripada Bogu, ti si od Ademova potomstva.
Nemarni čovječe! Znaj da je tvoje tijelo nastalo od jedne kaplje sperme.
(71–72)
4.2. Utjecaj turske gramatike na jezik Bulbulistana

U nekim primjerima Bulbulistana vidljiv je i utjecaj gramatike turskog
jezika, što se prvenstveno primjećuje kod izražavanja komparativa. Međutim,
takve rečenice smatraju se gramatički nepravilnim, budući da nisu poštova-
na pravila tvorbe komparativa u perzijskom jeziku. Naime, pridjevi u tim
rečenicama imaju značenje komparativa, a upotrijebljeni su u pozitivu. Za
ilustraciju će poslužiti sljedeći primjeri:
.‫ﺑﺎﻗﯽ ﺍﻓﻨﺪی ﺭﺣﻤﻪ ﺍﻟﻠﻪ ﻋﻠﻴﻪ ﺩﺭ ﺻﻨﺎﻳﻊ ﺍﺷﻌﺎﺭ ﺍﺯ ﻫﻤﻪ ﺷﺎﻋﺮﺍﻥ ﺧﺮﺩﻩ ﺑﻴﻦ ﻭ ﻧﮑﺘﻪ ﺩﺍﻥ ﺍﺳﺖ‬
(145) – Bakija Efendi, neka mu je rahmet duši, u poetskoj je umjetnosti od
svih pjesnika bio pronicljiviji i oštroumniji.32
Ova je rečenica gramatički netačna, jer su pridjevi trebali biti u kompa-
rativu, pa bi glasila:
.‫ﺩﺭ ﺻﻨﺎﻳﻊ ﺍﺷﻌﺎﺭ ﺍﺯ ﻫﻤﻪ ﺷﺎﻋﺮﺍﻥ ﺧﺮﺩﻩ ﺑﻴﻦ ﺗﺮ ﻭ ﻧﮑﺘﻪ ﺩﺍﻥ ﺗﺮ ﺍﺳﺖ‬...
Isti slučaj dešava se i u sljedećim rečenicama:
.‫ﺩﻻﮐﯽ ﺍﺯ ﻫﻤﻪ ﺍﺳﺘﺎﺩ ﺩﺭ ﺧﺪﻣﺘﺶ ﺍﺯ ﻫﻤﻪ ﺧﻮﺵ ﻧﻬﺎﺩ ﺑﻮﺩ‬ ّ ‫( ﺟﻮﺍﻧﯽ ﺑﻮﺩ ﺩﺭ ﺻﻨﺎﻳﻊ‬169) – Tu
je bio i jedan mladić vještiji u maserskom zanatu od drugih i najboljeg pona-
šanja. (134)
Ova rečenica trebala bi glasiti:
.‫ﺩﻻﮐﯽ ﺍﺯ ﻫﻤﻪ ﺍﺳﺘﺎﺩﺗﺮ ﺩﺭ ﺧﺪﻣﺘﺶ ﺍﺯ ﻫﻤﻪ ﺧﻮﺵ ﻧﻬﺎﺩﺗﺮ ﺑﻮﺩ‬ّ ‫ﺟﻮﺍﻧﯽ ﺑﻮﺩ ﺩﺭ ﺻﻨﺎﻳﻊ‬
‫ﺩﺭﻭﻳﺶ ﭘﺎﺷﺎﺯﺍﺩﻩ ﺭﺣﻤﻪ ﺍﻟﻠﻪ ﻋﻠﻴﻬﻤﺎ ﺩﺭ ﺭﺳﻮﻡ ﻧﻈﻢ ﻭ ﻧﺜﺮ ﺍﺯ ﭘﺪﺭﺵ ﺑﻴﺸﺘﺮ ﻧﮑﺘﻪ ﺩﺍﻥ ﻭ ﺧﺮﺩﻩ‬
‫( ﺳﻨﺠﺎﻥ ﺍﺳﺖ‬147) – Derviš-paša-zade (neka im se Bog smiluje) je u poeziji i
prozi mnogo suptilniji i pedantniji od svog oca. (118)
31 U svim rukopisima Bulbulistana, kao i u kritičkom izdanju Bulbulistana Esmat Khoeini

nedostaje prvi polustih posljednjeg stiha.
32 Ponudila sam svoj prijevod da bih izrazila komparativno značenje pridjeva. Ćehajićev
prijevod glasi: Bakija je, između svih pjesnika, bio najsuptilniji u poetskoj umjetnosti.
(116)
240 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 240 11.1.2013 10:01:18

Ova rečenica trebala bi glasiti:

‫ﺩﺭﻭﻳﺶ ﭘﺎﺷﺎﺯﺍﺩﻩ ﺭﺣﻤﻪ ﺍﻟﻠﻪ ﻋﻠﻴﻬﻤﺎ ﺩﺭ ﺭﺳﻮﻡ ﻧﻈﻢ ﻭ ﻧﺜﺮ ﺍﺯ ﭘﺪﺭﺵ ﺑﻴﺸﺘﺮ ﻧﮑﺘﻪ ﺩﺍﻥ ﺗﺮ ﻭ ﺧﺮﺩﻩ‬
‫ﺳﻨﺠﺎﻥ ﺗﺮ ﺍﺳﺖ‬
Može se pretpostaviti da je Fevzija vjerovatno pod utjecajem gramatike
turskog jezika pridjev komparativnog značenja napisao bez komparativnog
nastavka “tar”, jer se u turskom jeziku komparacija pridjeva u rečenici izra-
žava pozitivom, odnosno komparativ se izražava tako da se pojam s kojim se
poredi stavi u ablativ komparacije, pri čemu pridjev kao sadržaj poređenja
može biti u pozitivu (Čaušević, 1996: 137).
Utjecaj gramatike turskog jezika na Fevziju ogleda se i na fonetsko-fono-
loškom planu, pa je tako on upotrijebio riječ ‫[ ﭘﺎﺯﺍﺭ‬pāzār] (64) – pijaca, umje-
sto ‫[ ﺑﺎﺯﺍﺭ‬bāzār]. Može se pretpostaviti da je Fevzijino poznavanje turskog
jezika uzrokovalo da riječ bāzār napiše kao pāzār, budući da se u turskom
jeziku ta riječ upravo kaže pazar. Međutim, možda je ovo jedna od ortograf-
skih karakteristika, odnosno moguće je da je prilikom prepisivanja rukopisa
došlo do pogreške.
5. Zaključak
Na osnovu leksike koju je koristio u Bulbulistanu, može se zaključiti da
je Fevzija dobro vladao ne samo perzijskim jezikom nego i arapskim i tur-
skim. Nakon sprovedene leksičke analize teksta primjećuje se da Bulbulistan
obiluje arapskim rečenicama, sintagmama i riječima, a u određenom broju
primjera vidljiv je i utjecaj arapske gramatike na jezik Bulbulistana. Najveći
broj arapskih rečenica u tekstu odnosi se na kur’anske ajete i hadise, koji se
prvenstveno navode radi potkrepljivanja prethodnog sadržaja, ali, u nekim
slučajevima, i da bi samo upotpunili rečenicu. Također, jedna od Fevzijinih
stilskih osobenosti jeste pravljenje atributivnih sintagmi, koje se sastoje od
imenice perzijskog ili arapskog porijekla i složenice iz Kur’ana u funkciji
atributa.
S obzirom na to da je Fevzija bio pod utjecajem Saʻdijeva Đulistana i
Džamijeva Beharistana, u kojima je zastupljen velik broj arapskih riječi i
citata koji se odnose na kur’anske ajete i hadise, sasvim je razumljivo da i on
poseže za upotrebom arapske leksike i citata iz Sakralnog teksta.
Poznato je da je Fevzija osim perzijskog jezika dobro vladao i turskim, pa
nas stoga ne čudi njegovo navođenje jedne cijele pjesme na turskom osman-
skom jeziku u Bulbulistanu. U nekim primjerima vidljiv je i utjecaj gramatike
turskog jezika, što se prvenstveno primjećuje na morfološkom planu.
Na kraju, može se reći da leksika stranog porijekla u Bulbulistanu, odno-
sno upotreba arabizama i turcizama, ima evokativnu vrijednost, da dočarava
ANALI GHB 2012; 41 (33) 241
anali 12.indb 241 11.1.2013 10:01:18

Đenita Haverić
vrijeme i prostor u kojem je Fevzija stvarao svoje djelo, a istovremeno nam

govori o porijeklu i obrazovanosti samog autora.
Summary
Arabic and Turkish loanwords in Fevzi Mostarac’s Bulbulistan

The writer analyses Arabic and Turkish loan words in Bulbulistan. The
work was composed in Persian by Fevzi Mostarac in the 18th century and
modelled after the celebrated Persian literary classics, primarily Sadi’s
Gulistan and Jami’s Baharistan. Fevzi’s Bulbulistan is replete with Arabic
words, sentences and expressions. Several examples demonstrate the influ-
ence of Arabic grammar on the language of Bulbulistan. The Arabic sentences
are mostly citations from the Qur’an and Hadith and serve mainly to support
the text that precedes them, but in some cases also to complete a sentence.
It is understood that Fevzi knew Turkish well and it is not surprising that in
Bulbulistan he quotes a whole poem in Turkish. Some examples demonstrate
influences from Turkish grammar, mainly in terms of morphology.
242 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 242 11.1.2013 10:01:18

Kad dva glasa jedan postanu – o fenomenu interteksta...
821.411.21.09 Uššaki S. Abdullah

821.163.4*3.09 Uššaki S. Abdullah
Berin Bajrić
KAD DVA GLASA JEDAN POSTANU – O FENOMENU

INTERTEKSTA U ORIJENTALNO-ISLAMSKOJ
KNJIŽEVNOSTI
(Primjer Tahmisa Abdulaha Salahudina Uššakija Bošnjaka
na al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda)1
Sažetak
Predmet ovog rada jeste Tahmis Abdulaha Salahudina Uššakija Bošnjaka na al-
Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda. U radu nastojimo, sa stilističkog i književnoteo-
rijskog aspekta, analizirati odnos al-Busirijevih stihova kao prototeksta i Uššakijevih
stihova kao metateksta. S poetičkog i estetičkog aspekta promatramo međusobni
odnos ovih dvaju tekstova. Naime, pjesnici pripadaju različitim i udaljenim epoha-
ma – al-Busiri 13. stoljeću i arapskoj književnosti, a Uššaki 18. stoljeću i turskoj
književnosti. Tu su se očekivali značajni istraživački rezultati, s obzirom na ogroman
vremenski raspon između dvaju autora i s obzirom na dug put i iskustvo tradicije od
13. stoljeća u arapskoj književnosti (al-Busiri) do 18. stoljeća u turskoj književnosti
(Uššaki).
Ključne riječi: Qaṣīda al-Burda, tahmis, intertekstualnost, orijentalno-

islamska književnost, Abdulah Salahudin Uššaki
Struktura i sadržaj Tahmisa Abdulaha Salahudina Uššakija Bošnjaka

na al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda
Tahmis je pjesnička vrsta u kojoj se strofe sastoje od pet stihova. Strofa
nastaje tako što pjesnik uvodi dva stiha nekog pjesnika s kojim želi poetički
komunicirati, a onda im dodaje tri svoja stiha. Za ovu je formu nužno da svi
stihovi budu ispjevani u istome metru i istoj rimi. Cilj ovakve pjesme jeste,
uglavnom, da pokaže kako uvažava i poznaje tradiciju i njezinu poetiku na
jednoj strani, a na drugoj strani ima zadatak da se nadmeće s autoritetom
tradicije koju, zapravo, usavršava. Metapjesma ima i tu mogućnost da kreira
1 Ovaj rad predstavlja dio istraživanja rađenih u sklopu redovnog projekta na Orijentalnom
institutu u Sarajevu, te dio magistarskog rada koji nosi naslov Tahmis Abdulaha
Salahudina Uššakija Bošnjaka na al-Busirijevu poemu Qaṣida Burda, odbranjenog na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu 17. 10. 2011. godine.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 243
anali 12.indb 243 11.1.2013 10:01:19

Berin Bajrić
u domenu jezika i stila – da pokaže kako je u stanju isti motiv u istoj formi
opjevati bogatijim jezikom i upotrebom drukčijih stilskih figura. Pjesnik u
ovom slučaju najčešće ima zadate norme koje mora realizirati na temelju
svoje poetičke učenosti i virtuoznosti.2 Abdulah Salahudin Uššaki Bošnjak3
svoju poemu piše kao metapjesmu na poznatu pjesmu pohvalnicu poslaniku
Muhammedu, a. s., Qaṣīda al-Burdu, koju je spjevao poznati pjesnik i sufija
Muhammed al-Busiri. Al-Busirijeva poema Qaṣīda al-Burda ima 162 bejta
(324 stiha), dok Uššakijev Tahmis, zajedno s al-Busirijevim stihovima, ima
785 stihova. Ova je poema spjevana u basit metru. Al-Busirijeva poema
rimuje se na konsonant mīm, po shemi / a a / b a / c a / d a / i tako dalje, pa
se poema zove i Mimija (mīmiyya). Uššaki odlučuje da svoja tri stiha, koja
dodaje na dva al-Busirijeva, rimuje na konsonant kojim se završava prvi
polustih al-Busirijeve poeme, i to čini sve do kraja svog Tahmisa. Na ovaj
način razbija se monorimnost i nestrofičnost al-Busirijeve poeme i uvodi se
strofično strukturiranje, pri čemu svaka strofa ima svoju rimu – rima u jednoj
strofi Tahmisa koja ima pet stihova sada izgleda ovako /a a a a b/. Nadalje,
stihovi se ne pišu u (drevnoj) formi polustihova u horizontali, već u formi
vertikalnog nizanja stihova.
Uššakijev Tahmis prati i njegov prijevod na turski jezik – paralelno i
horizontalno – što izuzetno usložnjava formu i obogaćuje poetiku intertekstu-
alnosti Tahmisa. Radi se o veoma značajnoj metatekstualnoj operaciji koja se
javlja onda kada se unutar teksta (u našem slučaju paralelno s tekstom) kon-
stituira vidljiv tekst-kod (prijevod), pa je onda sam tekst, ustvari, organiziran
kao “dvotekst”, tj. sastoji se od teksta i njegova komentara.
Jedna od uočljivijih osobenosti Uššakijevog Tahmisa, već u prvom kon-
2 O poetici žanra tahmis vidjeti: Esad Duraković, Orijentologija. Univerzum sakralnoga

teksta, Tugra, Sarajevo, 2007, str. 299, 311. i 312.
3 Abdullah Salahudin Uššaki Bošnjak bio je sufijski šejh iz 18. stoljeća, autor i pjesnik
koji je pisao na tri jezika, arapskom, turskom i perzijskom, komentator djela dvaju
velikana islamskog misticizma – Ibn ‘Arabija i Mevlane Dželaluddina Rumija. Njegov
otac Muhammed Abdulaziz-beg bio je bosanski iseljenik, koji se vjerovatno preselio iz
Bosne u Kesriju (Castoria). Nakon završetka visokog školovanja, brzo je našao posao u
državnoj službi. Kasnije postaje vrhovni sekretar ministra vanjskih poslova Hekimoğlu
Ali-paše s kojim je putovao diljem Osmanskog carstva, od Bosne do Egipta. Pripadao
je ušakijskom sufijskom redu. Nakon smrti šejha Sejjida Džemaluddina al-Dirnevija,
Uššaki dolazi na njegovo mjesto i podučava brojne ljude. Naposljetku postaje i šejh
ušakijskog tarikata. Ovu je misiju obavljao sve do smrti 1782. godine u 80. godini. Više
podataka o životu i djelu Abdullaha Salahudina Uššakija Bošnjaka na bosanskom jeziku
u: Mahmud Erol Kılıç, “Otomanski sufija bosanskog porijekla Abdullah Salahuddin el-
Uššaqi i njegov komentar Rumijevih stihova”, u: Isa-begova tekija u Sarajevu, zbornik
radova, Udruženje “Obnova Isa-begove tekije”, Sarajevo, 2006, str. 333–340. Osim ovog
rada, za podrobnu uputu u život i djelo Uššakija pogledati: Mehmet Akkuş, Abdullah
Salahuddin-i Uşşaqi (Salahi)’nin Hayati ve Eserleri, M.E.B. Yayınları, Istanbul, 1998.
244 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 244 11.1.2013 10:01:19

taktu s njegovim tekstom, jeste snažna povezanost s al-Busirijevim stihovima

koju Uššaki ističe na formalnom planu, planu stila, ali i na planu sadržaja.
Uššakijev Tahmis možemo razumijevati i kao poetski narativ u kojem pje-
snik, pjevajući u pohvalu posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, a. s.,
u poemu veoma precizno prenosi sekvence iz Poslanikova, a. s., života i to u
vidu živopisnih poetskih slika, ali, u isto vrijeme, slika i stanje svoga duha, te
iznijansirano iskazuje svoja duhovna previranja. Naime, u Uššakijevu Tahmi-
su postoje dva lika koja vladaju “scenom” poeme, i to Poslanik, a. s., za koga
su ljubav i pohvala iskazani na razne načine, i pjesnik pokajnik koji se obraća
Poslaniku, a. s., i jada mu se na svoje teško duhovno stanje, te ga moli da kod
Allaha zagovara za njega.
Tahmis je izuzetno duga poema podijeljena na nekoliko odjeljaka – podte-
matskih cjelina koje nisu formalno odvojene, a koje učestvuju u konstituiranju
Tahmisa kao cjelovitog umjetničkog teksta. Ovi odjeljci predstavljaju zasebne
tematsko-motivske cjeline koje su u potpunosti subordinirane glavnoj temi.
To su sljedeće tematsko-motivske cjeline: O ljubavi, O zlim strastima, Pohva-
la Poslaniku, a. s., Poslanikovo, a. s., rođenje, Čuda Poslanikova, a. s., O
Kur’anu, Isra i Miradž, Džihad Poslanika, a. s., Traženje Poslanikova, a. s.,
posredništva i Traženje spasa duši.
2. Uššakijev Tahmis – skladna koegzistencija starog i novog teksta
Pišući svoju poemu u formi tahmisa, Uššaki u vlastiti tekst uvodi tuđi,
u ovom slučaju al-Busirijeve stihove, nikako ne intervenirajući u njima. U
teoriji intertekstualnosti, ovaj Uššakijev postupak označava intertekstualnu
ekvivalenciju (eksplicitni citat) jer se radi o direktnom citiranju tuđeg teksta.
Dakle, al-Busirijevi stihovi inkorporirani u Uššakijevu poemu čine eksplicitni
intekst koji se podudara s Uššakijevim. Prototekst Uššakijeve poeme je al-
Busirijeva poema Qaṣīda al-Burda, dok se podtekstom može smatrati cijela
orijentalno-islamska književnost i kultura shvaćena kao velika intertekstu-
alna zajednica. Stoga, jedno od osnovnih pitanja jeste odnos između teksta
(Tahmis) i citata (Qaṣīda al-Burda) s jedne, ili teksta i podteksta s druge stra-
ne – pitanje o odnosu između pošiljaoca citatne poruke (al-Busiri) i citatnog
primaoca (Uššaki) na bilo kojoj razini.
Uššakijev postupak inkorporiranja tuđih stihova u vlastite, nakon čega
nastaje posve nova poema, nesumnjivo podrazumijeva dijaloški odnos s
autorom i stihovima koji se preuzimaju. U ovom slučaju radi se o aktivnom
odnosu između tuđe i svoje riječi, odnosno onome što Bahtin naziva aktivnim
tipom dvoglasnosti.4
4 Citirano prema: Dubravka Oraić, “Citatnost – eksplicitna intertekstualnost”, u:

Intertekstualnost i intermedijalnost, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakul-
teta u Zagrebu, Zagreb, 1988, uredili Zvonko Maković i drugi, str. 123.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 245
anali 12.indb 245 11.1.2013 10:01:19

Berin Bajrić
Glavna autorska strategija Uššakija u organiziranju njegove poeme jeste

manifestno pozivanje na prototekst, koje ima karakter formulirane poetike i
koje podrazumijeva eksplicitnu prisutnost prototeksta. Uššaki već postojeću
temu pokušava sagledati vlastitim očima spoznaje a prikazati postojećim
leksičkim inventarom poetske tradicije svoga vremena. Novi raspored riječi,
novi obrati, drukčiji način dovođenja pojmova u međusobnu vezu i prelama-
nje novih i postojećih ideja i vizija daju tekstu novi literarni život. Svi spo-
menuti elementi dobijaju novu (simboličko-mističku) funkciju, što tekstu daje
posebnu vrstu unutarnje živosti važne za višeznačnost stiha. Tema u novim
okolnostima nužno postaje “varijanta” već poznate teme, uz blago udaljava-
nje od prototeksta kako bi se ispunio minimum originalnosti koja se traži za
djela toga vremena.
Stari tekst – u našem slučaju al-Busirijeva poema Qaṣīda al-Burda –
uspijeva zadovoljiti “horizont čitateljskog očekivanja” samo zato što ima
vlastiti unutarnji potencijal i moć da se resemantizira i restrukturira unutar
postojeće teme i postojeće književne forme, a takva resemantizacija najbolje
se ostvaruje učitavanjem novih Uššakijevih simboličko-mističkih kodova u
već zadati tekst.5
Uššakijeva veza s al-Busirijevom poemom uspostavlja se na dvije ravni, i
to na sinhronijskoj i dijahronijskoj.6 Na sinhronijskoj, odnosno horizontalnoj
ravni, veza se uspostavlja tako što se radi o istoj poetici kojoj pripadaju i
al-Busirijeva poema Qaṣīda al-Burda i Uššakijev Tahmis. Uššakijev Tahmis
tako stupa u dijaloški odnos s al-Busirijevom poemom, koju smatra dijelom
vlastitog vrijednosnog sistema, odnosno dijelom mističko-religijske islam-
ske poezije i općenito dijelom književnosti orijentalno-islamskoga kruga. S
druge strane, na dijahronijskoj, odnosno vertikalnoj ravni, veza se ostvaruje
s tekstom koji pripada prošlim epohama. Između Uššakija i al-Busirija pro-
stire se vremenski razmak od pet stotina godina i upravo je taj razmak bitan
za doživljaj ove veze kao poetski funkcionalne. U ovom dugom periodu na
društvenom, kulturnom i književnom planu desila su se mnoga pomjeranja i
mnoge promjene.
Momenat izbora nekog teksta u svojstvu prototeksta (teksta koji će se
prevesti, s kojim će se polemizirati ili koji će se predstaviti kao tekst uzor),
kako navodi Moranjak-Bamburać, aksiologijski je momenat, odnosno mome-
5 Šire o razumijevanju mističkih poema vidjeti: Adnan Kadrić, “O onomasiološko-mistič-

koj konceptualizaciji poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima”, u: Prilozi za orijentalnu
filologiju 59/2009, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2010, str. 109–134.
6 O sinhronijskim i dijahronijskim intertekstualnim vezama vidjeti: Pavao Pavličić,
“Intertekstualnost i intermedijalnost – tipološki pregled”, u: Intertekstualnost i intermedi-
jalnost, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1988,
uredili Zvonko Maković i drugi, str. 158–164.
246 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 246 11.1.2013 10:01:19

nat vrednovanja. Ovaj momenat može imati karakter suglasnosti ili polemike
s tekstom prethodnikom: manifestna suglasnost s predloškom je plagijat, a
krajnje negativan odnos prema tekstu njegovo je uništenje, odnosno regula-
cija (editio purificata).7 Uššaki uspostavlja vezu s poemom koja se smatra
jednom od najljepših, ako ne i najljepšom, i svakako najpoznatijom poemom
spjevanom u pohvalu Poslanika, a. s. Ova poema predstavlja više nego
relevantan i dovoljno poznat tekst na koji je čast pozivati se, a još veća čast
imitirati ga i proširivati. Stoga je Uššakijev odnos prema al-Busirijevoj poemi
odnos pun poštovanja i uvažavanja, odnosno konvencionalan.
Dijaloška pozicija Uššakija koji je subjekt metateksta eksplicitno je
izražena i izražava se afirmativnim odnosom prema prototekstu. Afirma-
tivno nadovezivanje polazi od stava stilistike određenog pojmom izražajne
afirmativnosti, homologije izraza, koja ukazuje na stilsku korespondentnost
prototeksta i metateksta.8 Uššakijev metatekst razvija sve strukturne osobine
prototeksta, jer je ovaj svojom temom i svojim sistemom izražajnih sredstava
zadao subjektu metateksta niz pravila njihove upotrebe i niz vlastitih kodova.
Karakter Uššakijeve pozicije subjekta metateksta ogleda se u dijelektičkom
odnosu modaliteta međutekstovnog nadovezivanja koji se u teoriji metatek-
stualnosti nazivaju metatekstualnim operacijama.9 Uššaki intertekstualnu
vezu uspostavlja s obzirom na pretpostavljeni ideal, odnosno već postojeći
poetički uzor, što je u njegovu slučaju al-Busirijeva Qaṣīda al-Burda. Uššaki
i sam pripada konvencionalnom razdoblju – razdoblju u kojem se vjeruje da
postoji idealan stih i idealna kompozicija, te da nije nemoguće doseći i ideal-
nu društvenu ulogu književnosti. Ako se uzmu u obzir vremenski i prostorni
momenti u metatekstualnom nadovezivanju, onda je riječ o semiotičkom
(znakovnom) aspektu. Semiotički aspekt označava čuvanje razlika koje nasta-
ju prilikom različite realizacije vremenskih i prostornih svojstava odgovaraju-
će kulture u komunikativnim pomacima i komunikativnoj situaciji.10 Kod uzi-
manja vremenske dimenzije kao polazišta za razmatranje odnosa Uššakijevih
stihova kao metateksta i al-Busirijevih kao prototeksta, važnu ulogu igra tzv.
“međuvremenski faktor”, koji je vododijelnica između nastanka djela i njego-
ve prvobitne komunikacije i metakomunikacije. Uššakijeva poema nastaje po
principu komunikacije savremenog (samo u odnosu na al-Busirijevu poemu)
i historijskog djela.
Na svom putu Uššaki, u prvom planu, eksplicitnim citiranjem referira
na najpoznatiju poemu koja je ikad spjevana u pohvalu Poslanika, a. s., al-
7 Nirman Moranjak-Bamburać, Retorika tekstualnosti, Buybook, Sarajevo, 2003, str. 59.

8 Ibid, str. 58.
9 Ibid, str. 61.
10 Ibid.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 247
anali 12.indb 247 11.1.2013 10:01:19

Berin Bajrić
Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burdu, i to je prvi i osnovni pretekst, odnosno

prototekst Uššakijevog Tahmisa. Međutim, Uššakijeva matrica teksta mnogo
je duža. Vežući se za al-Busirijevu poemu, Uššaki se neminovno veže i za
prvu “pravu” pohvalnicu ikada spjevanu Poslaniku, a. s., koja predstavlja
jedan od poetičkih modela (prastari model) u ovom žanru, Ka‘b ibn Zuhayro-
vu11 poemu, Qaṣīda al-Burdu. U ovom slučaju u obzir treba uzeti velik put i
iskustvo tradicije od 7, odnosno 13. stoljeća u arapskoj književnosti, do 18.
stoljeća u turskoj književnosti, kojoj pripada Uššaki. Zbog toga treba imati
na umu da je Uššaki imao i tu mogućnost da u svoj tekst utka mnoštvo ideja
i iskustava tradicije i velikih pjesnika koje nasljeđuje.
Kako tema i prostor na dozvoljavaju širu elaboraciju, osvrnut ćemo se na
vezu između al-Busirijeve poeme, a tako i Tahmisa, i poeme/uzora, odnosno
temeljnog modela ovog žanra, Ka‘b ibn Zuhayrove Qaṣīda al-Burde. Na
Ka‘bovu poemu al-Busiri prvenstveno referira odabirom imena i tematike
svoje poeme. Al-Busiri se, poput mnogih, odlučuje povezati s do tada najpo-
znatijom pjesmom spjevanom u pohvalu Poslanika, a. s., i to iz više razlo-
ga. Treba napomenuti da njegova poema nije puko podražavanje kakvih je
mnogo bilo u arapskoj književnosti. Naime, ne radi se o pjesmi koja krišom
varira tuđi sadržaj, preuzimajući tuđa poetska sredstva kako bi umjetnički
izrazila zadati lirski sadržaj. Al-Busirijeva poema je duža i nije spjevana u
istom metru kao Ka‘bova, tako da se ne može govoriti ni o imitaciji izraženoj
na planu forme.
Al-Busirijeva veza s Ka‘bovom poemom bitna je iz najmanje dvaju
razloga. Prvo, radi se o književnom umjetničkom djelu pa ne smijemo mar-
ginalizirati al-Busirijevu želju da se dokaže kao pjesnik koji sjajno poznaje
tradiciju i briljantno vlada poetikom. Drugo, a to je vjerovatno važnije od
prvog, al-Busiriju je bitno da su upravo ova poema i njezin autor nagrađeni
od Poslanika, a. s., njegovim plaštom, što je u konačnici protumačeno kao
amnestija za Ka‘ba. Vidjeli smo da je jedna od dviju glavnih tema al-Busiri-
jeve poeme, ustvari, pokajanje pjesnika koji, pjevajući hvalospjev Poslaniku,
a. s., želi od njega izmoliti zagovor kod Boga i oprost od grijeha. Ni u jednoj
pohvalnici Poslaniku, a. s., iz vremena poslanstva, a vjerovatno i kasnije, nije
tako snažno, ali i umjetnički lijepo, iskazano pokajanje pjesnika zbog prijaš-
njih grijeha kao u Ka‘bovoj. Al-Busiri, mogli bismo reći, oponaša Ka‘bovu
situaciju – smatra da je ogrezao u grijehu i da je previše bio posvećen mate-
rijalnim stvarima, naročito zbog toga jer je zarađivao pjevajući panegirike
vladarima. Evo jednog al-Busirijeva stiha koji snažno povezuje dva pjesnika:
11 Ka‘b ibn Zuhayr pjesnik je koji se naročito rugao Poslaniku, a. s., u svojim pjesmama i
bio jedan od najglasnijih u poetskom obračunu s muslimanskim pjesnicima. Nakon što je
čuo da ga je Muhammed, a. s., stavio izvan zakona, pokajao se i spjevao jednu od najljep-
ših pohvalnica Muhammedu, a. s., u kojoj se žarko izvinjava za svoje prijašnje postupke.
248 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 248 11.1.2013 10:01:20

Učinih nasilje onom što je svojim svjetlom tmine otjerao,

Što se Gospodaru svome klanjao i kada povrijeđen je bio.12
Iz ovih stihova jasno je da al-Busiri sebe poredi s Ka‘bom, jer je ovaj
pjevao pjesme rugalice Poslaniku, a. s., zbog kojih se kasnije pokajao. Al-
Busiriju je bitno da izrazi silinu svoga kajanja, ne prezajući da na tome putu
unizi svoju dušu do tih granica da prelazi čak u pretjerivanje. Zato i poredi
sebe s Ka‘bom koji je prije bio nevjernik i neprijatelj Poslanika, a. s., dok
al-Busiri to nikada nije bio. Važan momenat koji predstavlja također jaku
sponu između dviju poema jeste i Poslanikov, a. s., oprost i ukazivanje časti
Ka‘bu. Sama tema – pokajanje – zahtijeva da bude okončana oprostom, tako
da je motiv Poslanikova, a. s., oprosta simbolički iskazan darovanjem plašta,
jedan od najvažnijih motiva. Rekli bismo da je on, ustvari, motiv cilj pjesme.
Al-Busiri želi da i on nakon spjevanog hvalospjeva dobije od Poslanika, a. s.,
svoju burdu, odnosno da mu grijesi budu oprošteni:13
Pohvalio sam ga hvalospjevom jer sam time želio,
Okajati svoje grijehe koje pjesmom i služenjem drugima sam činio.14
Osim ovih implicitnih veza, između ovih dviju poema postoje i druge
veze, poput slijeđenja tradicionalnog strukturiranja kaside, počinjanja ljubav-
nim preludijem, dozivajući dragu, opisa Poslanika, a. s., i njegove veličine itd.
Za razliku od al-Busirija, Uššaki je, što je i logično, manje upućen na Ka‘ba. I
iz njegova podteksta, naravno, izbija Ka‘bova Qaṣīda al-Burda, ali je mnogo
jača njegova veza s al-Busirijem. Budući da slijedi al-Busirija, mogli bismo
reći da sve što važi za al-Busirija kada su u pitanju veze s Ka‘bovom poe-
mom, važi i za Uššakija. Zbog toga nema potrebe to šire elaborirati. Potrebno
se zadržati posebno na odnosu al-Busirija i Uššakija.
Uššakijev Tahmis predstavlja poemu koja, obrađujući istu temu kao i
al-Busirijeva poema Qaṣīda al-Burda, dosljedno i s određenim ciljem pre-
uzima njezin metar i dijalogizira s rimom. Treba napomenuti da nije riječ o
plagijatu, već o prvorazrednom pjesničkom dijalogu, jer Uššaki ne preuzima
krišom tuđa poetska sredstva, već se koristi istim metrom i rimom da bi isti
12 QBB, 29. bejt. Iako Uššakijev Tahmis, baš kao i arapska kasida općenito, nije numeriran
niti ima strofe, zbog karaktera poeme, ali i lakšeg referiranja na nju, morali smo je podije-
liti na strofe i staviti numeraciju. Također smo, da bismo napravili razliku između stihova
jednog i drugog pjesnika, al-Busirijeve stihove dodatno markirali (istakli boldom). Inače,
i u izvorniku Uššaki markira al-Busirijeve stihove tako što ih navodi u crvenoj boji. U
daljnjem izlaganju koristit ćemo se skraćenicom TQB za Tahmis kao kompletnu poemu.
Ukoliko budemo navodili al-Busirijeve stihove izdvojene iz Tahmisa koristit ćemo
skraćenicu QBB – Qaṣīda al-Burda od al-Busirija i u tom ih slučaju nećemo posebno
markirati.
13 Predanja navode da je al-Busirija Poslanik, a. s., u snu ogrnuo svojim plaštom, te da je
ozdravio nakon što se probudio.
14 QBB, 136. bejt.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 249
anali 12.indb 249 11.1.2013 10:01:20

Berin Bajrić
lirski sadržaj oblikovao u novo umjetničko djelo. Ambicije ovog novog djela
nadilaze podražavalački odnos, a određene su kao ambicije prvenstveno dija-
loške (da li i takmičarske?) naravi. Dakle, u Tahmisu, Uššaki s al-Busirijem
dvostruko komunicira: na jednoj strani pjesnik izražava snažan doživljaj
određenog “predmeta” lirske pjesme (predmet pjevanja je Poslanik, a. s., ali
i stanje pjesnika) i tako situira svoju poemu kao autentično lirsko pjesnič-
ko djelo, dok se na drugoj strani intenzivira dijaloški odnos prema drugom
autentičnom pjesničkom djelu koje je također predmet poetskog pristupa.
Organizirajući svoj Tahmis kao autentično pjesničko djelo, Uššaki u isti mah
potpuno svjesno i s ciljem demonstrira kako se utvrđenim zakonima pjesnič-
kog stvaralaštva mogu stvarati bolja ili barem jednako dobra književna djela,
upotrebom istih poetskih sredstava na zadatu lirsku temu. Uššaki uspostav-
ljajući neposredan odnos s al-Busirijevom poemom, pjesmom koja je već
situirana u sistemu vrijednosti, namjerno i ulaganjem maksimalnih napora
nastoji svjesno izvršiti prevrednovanje u uspostavljenom sistemu vrijednosti,
odnosno u zatečenoj književnoj tradiciji.
Ovdje treba reći nešto i o takmičarskom odnosu karakterističnom za
pjesnike žanra tahmisa, ovaj put u kontekstu odnosa Uššakija i al-Busirija.
Sami karakter, ali i tematika Tahmisa, te sufijski svjetonazor dvojice pje-
snika, ne dopušta nikakvo, čak ni u aluziji, unižavanje drugoga ili isticanje
vlastitog ega. Zato u kontekstu Tahmisa i ne možemo govoriti o takmičenju
u pravom smislu riječi, gdje postoji pobjednik i pobijeđeni. Uššaki, doista,
nastoji maksimalno pokazati koliko je upućen u tradiciju i koliko vlada tehni-
kom poetskog stvaranja, ali nikada na štetu al-Busirija. Zato je Uššaki, osim
teškoća koje zadaje sami žanr tahmisa (ista tema, metar, rima itd.), imao i
tu teškoću da u isto vrijeme pokaže svoju originalnost i upućenost, pa čak i
superiornost, ali da ne zasjeni potpuno al-Busirija. Između ovih dvaju autora
veoma je dug period, i tu je Uššaki u prednosti, jer ima priliku upoznati se sa
znanjima i dostignućima nastalim poslije al-Busirija i potom ih vješto utkati
u svoju poemu. Zbog toga Uššaki, sasvim logično, i nadvisuje al-Busirija, ali
nikada snažno naglašavajući svoju vještinu i upućenost. To i nije stvarni cilj
poeme; cilj je da se zadobije naklonost Poslanika, a. s., a naposljetku i njegov
zagovor te oprost od Allaha.
Dobar primjer koji ide u prilog navedenoj tvrdnji i pokazuje koliki je
majstor Uššaki, jeste njegovo uvođenje novog konteksta u stihovima, ali tek
u aluziji, nikako eksplicite, čime bi naglasio svoju širinu i sposobnost i tako
nadvisio al-Busirija. Često je potrebno biti veoma dobro upućen u sadržaj
Kur’ana da bi se shvatilo da se radi o kur’anskom kontekstu koji uvodi Ušša-
ki za razliku od al-Busirija koji ostaje na razini historijskih podataka. Zato nas
odnos Uššakija i al-Busirija podsjeća na odnos učenika koji je nadvisio uči-
telja ili murida koji je dosegao više stepene na putu Spoznaje od svoga šejha,
250 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 250 11.1.2013 10:01:21

ali je svjestan da je i učitelj/šejh zaslužan za njegovo uzdizanje i napredak i

zato biva zahvalan šejhu i javno ne naglašava svoju superiornost.
U srednjovjekovnoj orijentalno-islamskoj književnosti pojam autorske
originalnosti shvaćao se sasvim drukčije nego u modernoj književnosti, tako
da, na osnovu uvida u Uššakijevu poemu, dolazimo do zaključka da ona pri-
pada dominantnoj estetici sličnosti. Ovo znači da Uššaki ne uvodi tuđi tekst
u vlastiti kako bi vlastitu originalnost i inovativnost iskazao naglašavajući
otklon od uspostavljenih tradicionalnih konvencija. Naprotiv, njegov cilj jeste
da uspostavi vezu s al-Busirijevom poemom, podvrgavajući se istim pravili-
ma za izgradnju djela, odnosno respektirajući iste poetičke zasade tradicije
i, naposljetku, težeći istom idealu. Tek u ovim okvirima Uššaki nastoji, i
sigurno uspijeva, izraziti originalnost. Uššaki je, ustvari, pravi “majstor nali-
kovanja”, koji stvara skoro uvijek nove slike, uvodi nova značenja i sadržaje,
navodi nove kontekste koji osvježavaju cjelokupnu poemu, a istovremeno
ostaje snažno povezan s al-Busirijem.
Ponekad je veoma teško prepoznati ove Uššakijeve postupke, pa se
neupućenom posmatraču čini kako se Uššaki udaljava od al-Busirija ili mu
previše nalikuje. Rekli bismo čak da Uššaki, u “stežućim” okvirima koji su
mu postavljeni, uspijeva, za svoje vrijeme, čak biti i avangardan. Nekonven-
cionalan pisac (u manirizmu, romantizmu ili avangardi), kako kaže Pavličić,
kada uspostavlja vezu s temama starih djela, čini to da ih na nov način obradi,
otkrivajući nove aspekte, ali ne odričući se ni onih starih koje je uspostavilo
starije djelo.15 Uššaki, čini nam se, radi upravo to. Brojni su primjeri koji
pokazuju kako Uššaki na nov način obrađuje motiv ili izjavu koju al-Busi-
ri navodi u svome bejtu. Ova Uššakijeva tehnika makar malo podsjeća na
postupak avangardnih slikara koji dodaju određene detalje na već postojeću
umjetničku sliku, s tim što se Uššaki nikada ne izruguje niti šali s postojećim
modelom.
Uššakijevi stihovi razvijaju veoma snažan i višeznačan odnos s al-Busi-
rijevim. Generalno gledano, Uššakijeva veza s al-Busirijevim tekstom jeste
modelirajuća veza koja podrazumijeva ono što Popovič naziva “drugostepe-
nim manipulacijama” u toku kojih se originalni tekst “prevodi” (prenosi) u
novi tekst označen pojmom metateksta. Ovdje je modeliranje shvaćeno kao
specifično sredstvo rekonstrukcije i spoznaje objektivne stvarnosti.16 Ušša-
kijevi stihovi kao metatekst uspostavljaju sa svojim prototekstom različite
stupnjeve kontakta koji se mogu posmatrati u nekoliko sljedećih odnosa, koji
su zapravo poetičke i stilske naravi:
15 Pavao Pavličić, Intertekstualnost i intermedijalnost..., str. 167.

16 Nirman Moranjak-Bamburać, Retorika tekstualnosti..., str. 45.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 251
anali 12.indb 251 11.1.2013 10:01:21

Berin Bajrić
a) Induktivni ili deduktivni odnos, što znači da se Uššakijevi stihovi

često ponašaju kao induktivni ili deduktivni zaključci u odnosu na al-Busiri-
jeve. Dedukcija podrazumijeva zaključivanje iz općega o posebnom, metod
mišljenja kod koga se od općeg zakona dolazi do posebnih. Induktivno
zaključivanje, s druge strane, podrazumijeva logičko zaključivanje iz pojedi-
načnog ka općem, i nije tako očigledno kao dedukcija.
U blagostanju nikad on nije uživao,
Već postojano pokoran bio, razmišljajuć’ se osamljivao,
Ne želeći ovog svijeta uvijek gladan on je bio.
Od silne gladi svoju utrobu je stezao,
Na nježnu kožu svog stomaka, grub kamen je vezao.17
Ili:
On je Vjerovjesnik plemeniti, dva sveta hrama zastupnik,
Povjerljivi zagovarač, svih svjetova milosnik,
Čestiti i pouzdani, plemenite duše posjednik.
On je Muhammed, najčasniji među ljudima i među džinima,
I među objema narodnim grupama, među Arapima i nearapima.18
U ovim stihovima Uššaki na osnovu partikularnih al-Busirijevih tvrdnji o
Poslaniku, a. s., izvlači generalne zaključke. Al-Busiri navodi da je Poslanik,
a. s., od gladi stezao svoj stomak, vežući oko pasa kamen, a Uššaki iz toga
izvodi zaključak da Poslanik, a. s., u blagostanju nikada nije uživao, već je
bio skrušen i posvećen kontemplaciji. U drugoj strofi al-Busiri navodi da je
Poslanik, a. s., najčasniji među ljudima, dok Uššaki iz toga izvodi zaključak
da je onda on i Povjerljivi zagovarač, svih svjetova milosnik. U sljedećem
primjeru vidimo kako Uššaki zaključuje deduktivno, odnosno od općeg suda
ka pojedinačnim ili drugim općim sudovima:
Zagovor njegov zaslužuju oni što se čvrsto za njeg’ drže,
Dok je zabluda sasvim jasna kod onih što od njega bježe,
Zaista je upućen onaj koji po njemu do spoznaje stiže.
On poziva Allahu, pa oni koji njega prihvatiše,
Prihvatiše uže koje puknut’ neće nikad više.19
Iz strofe se razaznaje ko su oni koji su prihvatili Božije uže koje se neće
nikada prekinuti.
b) Metaforički odnos, što znači da Uššakijevi stihovi u prenesenom

značenju objašnjavaju al-Busirijeve tvrdnje, koristeći trop metaforu. Meta-
17 TQB, 30. strofa.

18 TQB, 34. strofa.
19 TQB, 37. strofa.
252 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 252 11.1.2013 10:01:21

fora je zasnovana na sličnosti, a sličnost, odnosno ponavljanje i nalikovanje,

temeljni su postupci u umjetničkoj organizaciji Uššakijeve poeme. Zato je
metaforički odnos Uššakijevih i al-Busirijevih stihova izrazito prisutan. Ovo
znači da semantička determinacija ide od al-Busirijeva teksta ka Uššakijevu,
pa citatni smisao nastaje po načelu adekvacije i metaforičnosti. U ovom slu-
čaju, al-Busirijevi stihovi imaju doslovno značenje koje predstavlja osnovu,
dok se metaforičko značenje, kao nešto što je izvedeno iz osnove, iskazuje u
Uššakijevim stihovima. Evo primjera:
Poriče ga samo onaj koji stalno u zabludi prebiva,
Koji put zbog tmine i pomrčine otkriti ne uspijeva,
Slijepi miš nikad neće moći zraku svjetlosti da ugleda.
Ponekad upaljeno oko niječe svjetlost sunca što ga bode,
Kao usta kad obole što ne znaju za okus vode.
Za sljepilo onih koji ne mogu vidjeti veličinu Poslanika, a. s., iskazano
kroz snažnu sentencu u al-Busirijevu stihu, Uššaki upotrebljava vrlo efektnu
metaforu slijepog miša.
On je Sunce Zbilje Božije, jesil’ svjestan njegove suptilnosti,
Ako imaš imalo bistrine njegovim ćeš putem se zaputiti,
Mnogo ljudi spava, zato pazi, k njegovoj bašči moraš se uputiti.
A kako da njegovu suštinu na ovom svijetu postigne,
Narod koji spava i u snu želi da je dostigne.20
U ovoj strofi Uššaki Poslanikovu, a. s., suštinu, koju spominje al-Busiri,
opisuje metaforom Sunce Zbilje Božije.
c) Metonimijski odnos je također prisutan u Tahmisu, a podrazumijeva

unutarsintagmatski odnos međusobnog potvrđivanja u istoj estetskoj razini.21
Ovaj tip intertekstualnog odnosa ostvaruje se na planu semantike načelom
očuđenja, kontrasta, homologije, te kreacije novih smislova na podlozi starih22
(s tim što u Uššakijevu Tahmisu umjesto prave citatne polemike dolazi citatni
dijalog). Dakle, radi se o dijaloško-kreativnom odnosu. Tahmis pokazuje da
su Uššakijeve i al-Busirijeve ontološke biti slične, ili čak identične, pa se
između njihovih stihova neminovno javlja i metonimijski odnos. Uššakijevi
stihovi uvijek predstavljaju asocijaciju na al-Busirijeve. Nekada se ponašaju
kao dio koji objašnjava cjelinu, a nekada kao cjelina koja objašnjava dio. Al-
20 TQB, 49. i 50. strofa.

21 O metonimijskim odnosima vidjeti: Roman Jakobson, Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd,
1966, str. 195–215, i u: Branimir Belaj i Goran Tanacković Faletar, “Protučinjenične
uvjetne rečenice, mentalni prostori i metonimija u kontekstu teorije konceptualne inte-
gracije”, u: Suvremena lingvistika 62, sv. 2, Zagreb, str. 151–181.
22 Dubravka Oraić, Citatnost..., str. 142.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 253
anali 12.indb 253 11.1.2013 10:01:21

Berin Bajrić
Busirijevi stihovi se, mogli bismo reći, proširuju i prerušavaju u Uššakijeve.

Evo primjera:
Na šta sliči njihova borba, njihova hrabrost kako izgleda,
Dok se bore iza njih grmi, iz sablji im munje sijevaju,
Pitaj one što prenose vijesti, neka ti oni o njima pripovijedaju
Pitaj Hunejn, pitaj Bedr, upitaj i Uhuda,
Kakva ih je kazna snašla, teška smrtna presuda.23
d) Hermeneutički odnos znači da Ušakijevi stihovi predstavljaju

interpretaciju al-Busirijevih stihova. Uššakijevi stihovi gotovo uvijek pred-
stavljaju pojašnjenje i jezgrovito tumačenje al-Busirijevih stihova. Ovdje
također Uššaki pokazuje svoje majstorstvo, jer uspijeva svojim trima stiho-
vima, koja nadovezuje na dva al-Busirijeva, objasniti al-Busirijeve stihove
i iz njih donijeti nekoliko novih informacija. Također, treba naglasiti da se
Uššakijevi stihovi, kada je tumačenje u pitanju, u odnosu na al-Busirijeve,
nerijetko ponašaju kao ezoterični komentar. U ovakvim slučajevima al-Busiri
u svojim stihovima ostaje na razini historijskih podataka, odnosno na razini
egzoterijskog, čemu Uššaki potom daje ezoterijsko tumačenje. Naravno,
postoji nemali broj primjera koji pokazuju i to da su oba pjesnika na istoj
razini razumijevanja.
Ti, koji moje stanje negiraš, mi ne znamo šta zborimo,
Pred nama je jedna staza uska, njome mi hodimo,
Zato pusti me i ne kori te pravedan budi.
Ti, koji zbog ljubavi uzritske koriš me, oprosti mi,
I ako imalo pravde imaš izvinjenje uvaži mi.24
U ovoj strofi Uššaki govori o karakteru ljubavi koja ga je obuzela, dok al-
Busiri konkretno kaže da se radi o uzritskoj ljubavi. Uššaki se osjetio pozva-
nim da objasni kakva je to uzritska ljubav pa veli da je to ljubav koja čovjeka
dovede u stanje koje graniči s ludilom, jer čovjek tada ne zna šta zbori.
e) Dekodirajući odnos u jednom smislu također predstavlja interpre-

tativni odnos Uššakijevih stihova prema al-Busirijevim, s tim što se u ovom
slučaju radi o otkrivanju onoga šta je zapravo al-Busiri pojedinom riječju ili
određenom konstrukcijom htio kazati. Dva pjesnika koja međusobno komu-
niciraju pripadaju različitim i udaljenim vremenskim razdobljima te imaju
različit jezički izraz. Također se ne smije izgubiti iz vida i različit kontekst,
društveni i književni, u kojem ova dva pjesnika stvaraju. Sve ovo navodi na
zaključak da je Uššakiju bilo potrebno veoma široko znanje da bi razumio
23 TQB, 124. strofa.

24 TQB, 9. strofa.
254 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 254 11.1.2013 10:01:22

al-Busirijevu poemu, a potom napisao i vlastitu metapjesmu. Uššaki je zahva-

ljujući znanju iz tesavvufa, ali i ostalih islamskih nauka, u prilici suvereno
dekodirati al-Busirijeve iskaze bez straha da će odstupiti od njihova sadržaja.
Evo jednog veoma slikovitog i signifikantnog primjera iz kojeg se razaznaje
Uššakijevo dekodiranje al-Busirijevih stihova:
Onda kada Džibril kaza:“Da si sami vrh ti dostigao,
Brzo bi iz tmine postojanja izašao,
I prstenom Jedinstva ovjenčan bi tada bio.”
Potom si se uspinjao sve dok stepen nisi dostigao,
Kol’ko dva luka il’ još bliže, a taj stepen niko nije postigao.
Na udaljenost od dva prsta on se bio približio,

Tik do Logorišta velikoga svoj šator je postavio,
U nasljedstvo zastupništvo od Silnog Boga je dobio.
I svi vjerovjesnici su se pred tobom tada sklonili,
I poslanici, kao sluge pored gospodara kraj tebe su stajali.25
Treba naglasiti da je upotreba dijela ajeta iz sure al-Nağm (qāba qawsayni
aw ’adnā – koliko dva luka il’ još bliže) u poeziji upućenoj u pohvalu Posla-
nika, a. s., izuzetno frekventna. Uššaki navodi mističko tumačenje ovog ajeta
i na taj način dekodira al-Busirijevu tvrdnju. Naime, u mističkim komenta-
rima Kur’ana, udaljenost koliko je između dva luka, koja predstavlja blizinu
Poslanika, a. s., Bogu, tumači se kao udaljenost između ljudskih obrva koje
su, ustvari, lukovi. Prostor između ljudskih obrva otprilike je jednak dužini
dvaju spojenih prstiju. Ovo govori o tome koliko je Poslanik, a. s., bio blizak
Bogu, ali se ne da naslutiti direktno iz ajeta, jer ostaje nejasno kolika je to
razdaljina između dvaju lukova i koji su to lukovi. Potrebno je dobrano imati
uvid u tesavvufski nauk, pa da se zna mističko tumačenje ovog ajeta. Uššaki
to zna i vrlo jednostavno dekodira i osvjetljava ajet koji al-Busiri inkorporira
u svoje stihove.
3. Uššakijev prijevod Tahmisa na turski jezik kao interlingvalna po-

etska autocitatnost
Kao što smo već naglasili, Uššaki metodom stih-uz-stih prevodi svoj
Tahmis na turski (osmanski) jezik. Poemu koja nastaje na turskom jeziku
razumijevamo kao prijevodno umjetničko djelo. U Uššakijevu slučaju pre-
vođenje je uzdignuto na nivo originalnog stvaralaštva, jer njemu polazi za
rukom da uhvati onu “platonsku” formu originalne pjesme, da reproducira
cijelu njezinu strukturu, čitav svijet njezinih slika i sav splet intuitivnih i
25 TQB, 104. i 105. strofa.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 255
anali 12.indb 255 11.1.2013 10:01:22

Berin Bajrić
međusobno povezanih simbola. Ovo dolazi do izražaja ako odnos prijevod

– original shvatimo onako kako ga shvata Pari: kao dvije vrste ovaploćenja
jedinstvene apstrakcije, ako ne i sasvim metafizičkoga pralika (arhetipa).
Predstavljeno u terminima srodnosti, može se reći da uspješan prijevod
(kakav je Uššakijev, sigurno) treba radije postati brat negoli sin originalu, jer
se i jedan i drugi svode na jednu transcendentnu ideju, koja je istinski – iako
nevidljiv – otac djelu.26 Prijevod je stvaralaštvo zato što se u njemu ponovo
izgrađuju forme i sadržina, ne fragmentarno već u jedinstvu. Prevodilac mora
stvoriti jedinstvo forme i sadržine analogno originalu.27 Uššakijev prijevod
nije monolitno djelo, već uzajamno prožimanje dviju struktura: s jedne stra-
ne, tu su sadržaj i formalne osobenosti originala, a s druge, cio kompleks
umjetničkih crta vezanih za jezik na koji se prevodi. U djelu (u našem slučaju
poemi) se oba ta sloja ili, bolje reći, kvaliteta koji djeluju jedan na drugoga,
nalaze u svojevrsnoj napetosti, koja može čak da se izlije i u protivrječnosti (u
Uššakijevu prijevodu to nije slučaj). Izvornik navodi pjesnika da istu ideju još
jednom iskaže, da je drugim sredstvima, u ovom slučaju jezikom i stilskom
aparaturom turskog jezika, ponovo oživi.
Psihologija daleke epohe (al-Busirijeve) može doći u konflikt sa savre-
menim jezikom prijevoda (Uššakijev jezik u odnosu na al-Busirijev) prilikom
prenošenja stihova “nabijenih” emocijama. Uššakiju ne samo da nije bilo
lahko napisati vrijedno književno djelo, koristeći se istom temom, metrom
i dijalogizirajući s rimom originala (Tahmis), već je imao i tu poteškoću da
uklopi značenje originalne pjesme na identičan način u turski jezik, čija je sin-
taksa potpuno različita od arapskog. Zbog toga i postoje leksička i semantička
variranja u prijevodu u odnosu na original, ali nikad na štetu sadržaja. Ova
variranja mogu biti subjektivna i objektivna. Subjektivna proizlaze iz Uššaki-
jeve pjesničke slobode da varira sadržaj iz originala onako kako on hoće (dok
god ne odstupa od značenja i smisla originala). Subjektivno autorsko načelo
kod Uššakija i historijski je uvjetovano. Način odabiranja i transformiranja
leksema, motiva i konteksta zavisi od Uššakijeve privrženosti nazorima nje-
gova doba, od njegovih religijskih uvjerenja i od nivoa njegove umjetničke
vještine. Na pojedinim mjestima Uššaki do te mjere varira sadržaj originala
da izgleda kao da piše novu poemu. Objektivna odstupanja proizlaze iz spo-
menutih razlika između dvaju jezika (gramatičkih, sintaksičkih i leksičkih).
Evo jednog slikovitog primjera iz kojeg se vidi Uššakijeva intervencija u
sadržaju prilikom prevođenja al-Busirijevih stihova:
26 Vidjeti: Jirži Levi, Umjetnost prevođenja, Svjetlost, Sarajevo, 1982, preveo i pogovor
napisao Bogdan L. Dabić, str. 19.
27 Radivoje Konstantinović, “O prevođenju poezije”, u: Teorija i poetika prevođenja, zbor-
nik radova, priredio Ljubiša Raić, Prosveta, Beograd, 1981, str. 126.
256 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 256 11.1.2013 10:01:22

28
‫و ﻫﻢ ﻳﻘﻮﻟﻮن ﻣﺎ ﺑﺎﻟﻐﺎر ﻣﻦ أرم‬ ‫ﻓﺎﻟﺼﺪق ﰲ اﻟﻐﺎر و اﻟﺼﺪﻳﻖ مل ﻳﺮﻣﺎ‬
(prijevod: Istina i Istinoljubivi u toj pećini su bili, / U pećini nikog nema,
dušmani su govorili.)
‫ﻏﺎر اﯾﭽﻨﺪه ﮐﻤﺴﻪ ﯾﻮق دﯾﺮﻟﺮدی ﮐﺎﻓﺮﻟﺮ ﻣﮕﺮ ﻓﺨﺮﻋﺎﻟﻢ اﯾﻠﻪ ﺻﺪﯾﻖ اﻧﺪه اﯾﮑﻦ ﺑﯽ اﻟﻢ‬
(prijevod: U pećini nikog nema nevjernici rekoše, / Mada Ponos svijeta
cijelog u njoj s prijateljem bijaše.)
U navedenom primjeru Uššaki je u prijevodu al-Busirijeva bejta obrnuo
redoslijed stihova – al-Busirijev prvi stih kod Uššakija je drugi, dok je drugi
stih došao na mjesto prvog. Vjerovatno je Uššaki postupio na ovaj način da
bi lakše uklopio sadržaj al-Busirijevih stihova u zadati metar. Osim toga,
u prijevodu navedenog bejta na turski jezik, Uššaki djelimično odstupa od
sadržaja al-Busirijeva prvog stiha. Naime, al-Busiri jasno naglašava i karak-
terizira Poslanika, a. s., kao Istinu (‫)اﻟﺼﺪق‬. Uššaki uopće ne prevodi/prenosi
ovu leksemu u svoj prijevod, već Poslanika, a. s., naziva Ponosom svijeta
cijeloga (‫)ﻓﺨﺮﻋﺎﻟﻢ‬. Evo još jednog vrlo zanimljivog primjera iz kojeg se raza-
znaje Uššakijevo poetsko majstorstvo i njegova vještina variranja poetskih
slika i sadržaja:
Stihovi na arapskom i njihov prijevod:
‫ﺷﻤﺲ اﻟﺤﻘﺎﻳﻖ ﺑﺤﺮ اﻟﺠﻮد ﻛﺎن ﻋﻠﻰ‬
‫إن اﻟﺨﻼﻳﻖ ﻣﺤﺘﺎج إﻟﻴﻪ وﻻ‬
‫ﻳﻨﺎل ﻓﻲ ﺣﺪه وﺻﺎﻓﻪ واﻻ‬
‫ﻓﺎ ﺗﻄﺎول اﻣﺎل اﻟﻤﺪﻳﺢ إﻟﻰ‬
‫ﻣﺎ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ ﻛﺮم اﻷﺧﻼق واﻟﺸﻴﻢ‬
Sunce svih Zbilja, more darežljivosti on sigurno je,
Čovječanstvu cijelom, nema sumnje, potreban je,
Čak i dobar opisivač da ga opiše nesposoban je.
Neka se ne nada hvalitelj da ga valjano može pohvaliti,
Sve vrline i karakter plemenite ćudi ne možeš opisati.
Stihovi na turskom i njihov prijevod:
‫ﺷﻤﺲ ذرات ﺣﻘﺎﻳﻖ ﺑﺤﺮ ﺟﻮد ﺳﺮﻓﺮاز‬
‫ﻛﻴﻢ ﺧﻼﻳﻖ اﻛﻪ ﻣﺤﺘﺎج أوﻟﺪﻳﻠﺮ اول ﺑﻲ ﻧﻴﺎز‬
‫وﺻﻒ اﯾﺮﻣﺰ ﺣﺪﻳﻨﻪ ﭘﺲ ﺑﺎزار اوﺻﺎﻓﻦ ﻳﺰار‬
‫ﻫﺮ ﻧﻪ دﻛﻠﻮ ﺧﻠﻌﺖ وﺻﻒ ﻣﺪﻳﺢ اوﻟﺴﻪ دراز‬
‫ﻗﺎﻣﺖ ﺑﺎﻻي اﺳﺘﻌﺪادﻧﻪ ﻧﺴﺒﺘﻠﻪ ﻛﻢ‬
Sunce u česticama Zbilja, more darežljivosti zasigurno on je,
Njegova veličina i bogatstvo cijelom svijetu potrebna je,
28 Stihove koje navodimo na arapskom jeziku preuzimamo doslovno iz izvornika, nikako

ne intervenirajući u njima. Otuda su moguće i određene promjene i nepravilnosti u grafiji
pojedinih leksema.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 257
anali 12.indb 257 11.1.2013 10:01:23

Berin Bajrić
Nema tog hvalitelja koji bazar svojstava njegovih opisati uspio je.
Kol’ko god ogrtač hvalitelja dug i širok bio,
Blagodat Božanskih darova nikad nije obuhvatio.
Uporedimo li stihove na arapskom i turskom vidjet ćemo da su poetske
slike upotrebljene u stihovima na turskom ljepše, a stilska sredstva komplek-
snija i efektnija. Zbog toga su u ovom slučaju stihovi na turskom sadržaj-
niji. Naime, nasuprot genitivnoj vezi sunce svih Zbilja (‫ )ﺷﻤﺲ اﻟﺤﻘﺎﻳﻖ‬Uššaki
uvodi proširenu genitivnu vezu sunce u česticama Zbilja (‫)ﺷﻤﺲ ذرات ﺣﻘﺎﻳﻖ‬. Na
ovaj način Uššaki uljepšava poetsku sliku iz prvog stiha te proširuje njezin
semantički opseg. Prema ovom stihu, Poslanik, a. s., predstavlja svjetlost
koja dopire do najsitnijih dijelova (čestica) Božanske Zbilje, što upućuje na
Poslanikov, a. s., krajnji stupanj spoznaje Boga i njegovo obitavanje u Božan-
skoj prisutnosti. Ovo je vrlo efektna poetska slika kojom Uššaki dodatno
objašnjava stihove na arapskom jeziku. Na osnovu ovoga možemo zaključiti
da je odnos Uššakijevih stihova na arapskom i turskom jeziku sličan njego-
vu odnosu prema al-Busirijevim stihovima, odnosno da se i u ovom slučaju
ostvaruju slične metatekstualne operacije.
Zanimljiv Uššakijev postupak koji oneobičava, razbija monotoniju stro-
fe i efektno djeluje na recipijenta jeste i njegovo uvođenje metafore bazar
svojstava njegovih (‫)ﺑﺎزار أوﺻﺎﻓﻦ‬, čime vrlo slikovito ukazuje na brojnost Posla-
nikovih, a. s., osobina koje hvalitelj ne može obuhvatiti. U istom stihu na
arapskom jeziku umjesto metafore Uššaki upotrebljava jednostavnu hiperbo-
lu (Čak i dobar opisivač da ga opiše nesposoban je). Stih na turskom tako
izgleda mnogo efektniji zbog toga što osim naglašenog izraza postoji i meta-
forički transfer. Na isti način Uššaki postupa i prilikom prevođenja al-Busiri-
jeva bejta. Nasuprot al-Busirijeve jednostavne i jasne tvrdnje Neka se ne nada
hvalitelj da ga valjano može pohvaliti, / Sve vrline i karakter plemenite ćudi
ne možeš opisati, Uššaki stihove na turskom ponovo obogaćuje metaforom i
kaže: Kol’ko god ogrtač hvalitelja dug i širok bio, / Blagodat Božanskih daro-
va nikad nije obuhvatio. Uššakijevo istinsko poetsko majstorstvo i njegova
poetska sloboda ovdje trijumfiraju. Naime, Uššaki uspijeva ostati potpuno
vjeran smislu i značenju al-Busirijevih stihova, dok istovremeno uvodi nove
vrlo efektne poetske slike. Tako Uššaki recipijenta ostavlja u blagom čuđenju,
ali mu priskrbljuje i istinsko uživanje u poeziji.
Navodeći u svom umjetničkom djelu i prijevod na turski, Uššaki čitaocu
nudi interpretaciju poeme napisane na arapskom jeziku i tako uspijeva osi-
gurati dojam o poetičkoj i ideološkoj ispravnosti svoje poeme. Piscu se tako
osigurava poetički dignitet, a čitaocu se nudi ključ za lakše razumijevanje.29
29 Ovo je često onda kada se u opticaju nalazi više različitih poetika, ili onda kada je knji-
ževnost izložena velikoj društvenoj pažnji, pa zato svaka kriva interpretacija može imati
258 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 258 11.1.2013 10:01:23

Ako prijevod načelno shvatimo kao oblik interlingvalne citatnosti,30 onda

Uššakijev prijevod vlastitih stihova na turski jezik možemo smatrati inter-
lingvalnom autocitatnošću ili interlingvalnom autoreferencijalnošću. Budući
da, prevodeći svoj tekst citira sama sebe, Uššaki pokazuje kako su on kao
autor i njegova poetika postali predmetom vlastitoga teksta. Ovaj Uššakijev
postupak može se shvatiti i sistemski opisati pomoću kategorijalnog semio-
tičkog trokuta.31 Uššakijev Tahmis pisan na arapskom jeziku zauzima mjesto
označitelja – zadani tekst, mjesto označenoga zauzima svijest o vlastitom
tekstu – autometatekst, a mjesto označenoga predmeta, denotata ili referenta,
njegov prijevod Tahmisa na turski – autotekst. Po vrsti autoteksta koji postaje
predmetom vlastitoga teksta možemo reći da se radi o poetičkoj autoreferen-
cijalnosti jer je predmet teksta autor i njegova poetika: stil, shvaćanje žanra
i funkcije teksta, odnos autora prema čitaocu itd. Po vrsti autometateksta, tj.
svijesti o vlastitom tekstu, u ovom slučaju se radi o eksplicitnoj autoreferenci-
jalnosti, jer je autor svjestan svoga susreta sa samim sobom pa svoju poetiku
direktno tematizira. Po žanrovskoj pripadnosti zadanoga teksta u Uššakijevu
slučaju radi se o umjetničkoj autoreferencijalnosti, jer je ona dio imanentne
strukture književnoga teksta i obuhvata sve implicitne i eksplicitne autometa-
tekstove koji se pojavljuju u samoj strukturi teksta. I konačno, po odnosima
koji se uspostavljaju u sklopu kategorijalnog autoreferencijalnog trokuta, s
jedne, i po njegovu položaju u sistemu kulture, s druge strane, možemo reći
da se radi o neutralnoj autoreferencijalnosti, jer između svih članova troku-
ta vlada nepomućen sklad, pa se poetička autoreferencijalnost ostvaruje u
umjetničkoj strukturi.
Ovdje bi se mogli poslužiti metaforom ogledala, ali ne kao simbolom
narcisoidne autoreferencijalnosti prisutne u epohi postmodernističke samo-
svijesti (o narcisoidnosti ne može biti riječi u ovoj poemi), već onako kako
je ova metafora shvaćena u orijentalno-islamskoj kulturi.32 Naime, Uššakijev
neko dalekosežno značenje. Vidjeti: Pavao Pavličić, “Čemu služi autoreferencijalnost?”,

u: Intertekstualnost & autoreferencijalnost, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1993, str. 107.
30 Vidjeti: Dubravka Oraić, Citatnost..., str. 149.
31 O ovome šire vidjeti: Dubravka Oraić, “Autoreferencijalnost kao metatekst i kao onto-
tekst”, u: Intertekstualnost & autoreferencijalnost, Zavod za znanost o književnosti
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1993, str. 136–139.
32 Sufije smatraju da je ljudsko srce ogledalo Božije, oni čija su srca čista i izglačana mogu
poslužiti kao posrednici i prenosioci Božije ljepote. Cijeli se svemir može smatrati
ogledalom Božanskog, može se smatrati ogledalom Božije ljepote i veličanstva. Bog je
bio skriveno blago i htio je da bude spoznat i stvorio je svijet kao ogledalo u kojem će
promatrati Svoju vlastitu ljepotu. Šire o simbolima u orijentalno-islamskoj kulturi vidje-
ti: Annemarie Schimmel, Odgonetanje Božijih znakova. Fenomenološki pristup islamu,
El-Kalem, Sarajevo, 2001, preveo s engleskog Fikret Pašanović.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 259
anali 12.indb 259 11.1.2013 10:01:23

Berin Bajrić
Tahmis strukturiran je tako da poema na arapskom paralelno (stih-uz-stih)

“teče” s poemom na turskom, odnosno svojim prijevodom. Izgleda kao da
stihovi na arapskom “gledaju” svoju refleksiju u stihovima na turskom. Ono
što možemo tražiti od ogledala jeste da bude sasvim vjerno, da bude toliko
čisto da se slike odražavaju bez deformacija. Uššaki upravo to i postiže, tako
da pjesma paralela na turskom jeziku, ako i nije ljepša, onda svojom ljepotom
i sadržajnošću ravnopravno konkurira pjesmi na arapskom.
***
Nakon detaljne analize Uššakijeve poeme i uvida u njegovo umjetničko
organiziranje Tahmisa, dolazimo do zaključka da bi njegov način citiranja
tuđeg teksta mogao pripadati i ilustrativnom i iluminativnom tipu citatnosti,
pa ovaj njegov postupak možemo uvjetno nazvati ilustrativno-iluminativnim
tipom citatnosti. Naime, ukoliko neki tekst citira tuđi tekst tako da imitira
njegov smisao, ako su citati u sistemu vlastitog teksta po svom položaju
važniji od vlastitih dijelova, ako u sistemu kulture postoji stroga hijerarhija
vrijednosti, pa se kulturna tradicija i tuđi tekstovi uopće shvataju kao riznica,
ako se citirani autor zajedno sa svojim tekstom orijentira na čitatelja i njegovo
konvencionalno znanje i ako tekst u cjelini svih svojih semiotičkih relacija
obavlja funkciju tuđeg podteksta, onda se radi o ilustrativnom tipu citatnosti.
U suprotnom, kada citirani tekst kreira novi i neočekivan smisao, uzimaju-
ći tuđi tekst i njegove citate kao povod za stvaranje vlastitih nepredvidivih
značenja, kada je položaj citata unutar vlastitog teksta nebitan i kada vlastiti
tekst vodi ravnopravan dijalog i orijentira se na autorovo originalno iskustvo,
pa sebe želi prezentirati i potvrditi kao bolji od dotadašnjih tekstova, onda
govorimo o iluminativnom tipu citatnosti.33
Obratimo li pažnju na značajke ovih dvaju tipova citatnosti, vidjet ćemo
da se u Uššakijevu djelu, u jednom smislu, ostvaruje ponešto od obaju ovih
tipova. Uššaki nesumnjivo pripada kulturi u kojoj postoji stroga hijerarhija
vrijednosti. On preuzima poetski model čiji smisao i formu imitira i slijedi,
svoj tekst potvrđuje upravo pozivanjem na poetski model već vrednovan u
sistemu orijentalno-islamske književnosti, kulturu doista poima kao riznicu
iz koje je čast i obaveza crpjeti, orijentira se na konvencionalno znanje reci-
pijenta i, naposljetku, u velikoj mjeri, ne baš u potpunosti, obavlja funkciju
tuđeg podteksta (al-Busirijeve poeme). Zbog svega ovoga njegova poema
pripada ilustrativnom tipu citatnosti.
Međutim, činjenica je i to da Uššaki ne smatra da njegov tekst nije važan
ili da je al-Busirijeva poema važnija od poeme koja će nastati, pozivajući
se na nju i citirajući njezine stihove. On, doista, pokazuje vrlo visok stepen
33 Vidjeti: Dubravka Oraić, Citatnost..., str. 142–143.
260 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 260 11.1.2013 10:01:24

poštovanja prema ovoj poemi. Istovremeno Uššaki pokazuje koliko je sposo-

ban da, u tako ograničavajućim okolnostima kakve postavljaju pravila žanra
tahmis, utka i vlastitu misao, donese obilje novih detalja, poveže se s raznim
kontekstima te tako bude i originalan. Već smo rekli kako je odnos pjesnika
tahmisa dijaloški, te smo naglasili da je pjesniku koji svoje stihove nadove-
zuje na tuđe cilj pokazati kako je moguće isti motiv ili istu temu izraziti i
drugim stilskim sredstvima i tako nadvisiti pjesnika na kojeg se poziva. Na
primjerima iz Uššakijeva Tahmisa osvjedočili smo se o kakvu se geniju radi.
Vidjeli smo da je Uššakiju itekako bitno, mada to nikada nije pretenciozno,
da pokaže svoju sposobnost i originalnost. Vidjeli smo, nadalje, kako Uššaki
često uzima al-Busirijeve citate kao povod za stvaranje vlastitih nepredvidi-
vih i novih značenja, te kako novim kontekstom osvježava svijet poeme. Ove
Uššakijeve postupke mogli smo razotkriti tek nakon temeljitog i imanentnog
pristupa njegovu djelu, ali i upućivanjem u sadržaj Kur’ana i sufijsku misao.
Naposljetku, Uššaki vodi ravnopravan dijalog s al-Busirijem i u mnogo sluča-
jeva ga nadvisuje. Ovdje treba ponovo podsjetiti na simboliku odnosa murid
– šejh, odnosno učenik – učitelj. Sve ovo govori da je Uššakiju al-Busirijeva
poema itekako bitna, ali da Uššaki želi svoj tekst predstaviti kao jednako
dobar, ako ne i bolji. Zbog svega ovoga čini nam se da je Uššakijev postupak
citiranja al-Busirijevih stihova kao temeljni poetički postupak ilustrativno-
iluminativan.
Summary
When two voices become one: on the phenomenon

of intertext in Oriental-Islamic literature
This article is concerned with Abdulah Salahudin Uššaki Bošnjak’s Tah-
mis on al-Busiri’s poem Qasīda al-Burda. From the point of view of stylistics
and literary theory, it analyzes the relationship between al-Busiri’s verses as
the proto-text with Uššaki’s verses as the meta-text. The relationship between
the two texts is viewed from poetic and aesthetic standpoints. The two poets
belong to two different and historically distant epochs: al-Busiri lived in the
13th century and was part of Arabic literature, while Uššaki lived in the18th
century and belonged to Turkish literature. As expected, important new con-
clusions were reached given the vast period between the two authors and
considering the great journey and the experience of literary tradition between
the 13th century in Arabic literature (al-Busiri) until the 18th century in Turk-
ish literature (Uššaki).
ANALI GHB 2012; 41 (33) 261
anali 12.indb 261 11.1.2013 10:01:24

Berin Bajrić
262 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 262 11.1.2013 10:01:25

Refleksija Attarova gnostičkoga nauka u poeziji Hasana Kaimije
821.222.1.09=163.4*3
Mubina Moker
REFLEKSIJA ATTAROVA GNOSTIČKOGA NAUKA

U POEZIJI HASANA KAIMIJE
Sažetak
Drugu polovinu 17. stoljeća u kulturi Bosne i Hercegovine obilježila je pojava

ličnosti osebujne duhovnosti. Riječ je o šejhu i pjesniku Hasanu Kaimiji, poznatom i
kao Kaimi Baba. U ovom će se radu tretirati neke od temeljnih odrednica šejh Kaimi-
jina gnostičkoga nauka koji nam je izložio u svojim stihovima, te ukazati na utjecaj
koji je na oblikovanje njegove misli imala poezija znamenitog perzijskoga pjesnika
i gnostika iz druge polovine 12. st. šejha Attara Nišaburija. Također će se razmotriti
zajedničke značajke Kaimijina i Attarova duhovnoga putovanja sufijskom stazom
(sejrisuluk).
Ključne riječi: šejh Kaimija, šejh Attar, ljubav, ‘ešq, ljubavna bol, sejri-
suluk, uvejsija
Uvod
Šejh Hasan Kaimija, poznat kao Kaimi Baba, jedna je od ličnosti koje su
obilježile drugu polovinu 17. st. u bosanskohercegovačkoj kulturnoj povijesti.
O intelektualno-duhovnoj snazi njegove ličnosti i moralnim vrlinama koje su
ga krasile svjedoče riječi iz pera Ekremov Munir Šahinovića:
“Krajem XVII vijeka (...) izdiže se jedna gigantska figura, pojava jednog
iskrenog narodnog borca, tribuna, književnika i pjesnika, čovjeka kod kojeg
je socijalni osjećaj razvijen bio do konačnih granica i kad nikakva žrtva, pa
i sam život nije bila preskupa u borbi za socijalno dobro svoje sredine. To je
bio skroman čovjek, koji nije niti u jednoj prilici zauzimao nikakav politički
položaj u turskoj upravi, koji nije težio nikakvoj vojnoj ili političkoj slavi
iako je po svojoj duhovnoj vrsnoći mogao postati prvi među prvima; i nada-
lje: (...) njegov dom je uvijek bio širom otvoren svakom putniku, bez razlike
vjere i stališa. Mnogo je cijenio i oko sebe okupljao mudre i pobožne ljude,
te pjesnike a u simahani održavao je često predavanja sa područja vjerskih i
svjetovnih znanosti.”1
1 Munir Šahinović, “Šejh Hasan Kaimija, narodni tribun iz Bosne i hrvatski pjesnik iz XVII
st.”, u: Narod, I/1933, br. 30.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 263
anali 12.indb 263 11.1.2013 10:01:25

Mubina Moker
Predmet ovoga rada neće biti lingvistička analiza niti poetsko-estetsko

vrednovanje šejh Kaimijine poezije, na šta je u svojim radovima akcenat sta-
vila Jasna Šamić2, nego će se akcentirati neke temeljne odrednice šejh Kaimi-
jina gnostičkoga nauka na temelju kompariranja njegove poezije s poezijom
znamenitog perzijskoga pjesnika i gnostika iz druge polovine 12. st. šejha
Attara Nišaburija (‘Attār Nīšābūrī).
1. Opće odrednice šejh Kaimijine poezije

Šejh Hasan Kaimija spada u red bosanskih divanskih pjesnika. Poeziju je
pisao na turskom i bosanskom jeziku. Kako ističe Fehim Nametak, Kaimijina
poezija više pripada žanru tekijske poezije – Teke šiiri, negoli čisto divanskoj
poeziji.3 Kao potvrda ovome stajalištu može poslužiti podatak da su njegove
pjesme na turskom jeziku mnogo prepisivane u derviške bilježnice, prevođene
i tumačene. Također se u travničkoj kafani u Donjoj čaršiji pokraj Sulejmanije
džamije prije stotinjak godina recitirala i tumačila Kaimi Babina poezija. Kao
tumači Kaimi Babine poezije spominju se Hadži Ibrahim-beg Hasanpašić,
Taib efendija Tahirović i Muhamed Krpo. Isto su tako neki, kao Husejnaga
Alihodžić iz Bile i Avdaga Alihodžić iz Travnika, recitirali napamet Kaimi
Babine stihove na turskom jeziku.4 Sve ovo ukazuje na popularnost Kaimi
Babinih pjesama među običnim pukom.
Sa sigurnošću znamo da je šejh Hasan Kaimija autor dviju zbirki pje-
sama na turskom jeziku: Divan i Varidat (Nadahnuća)5, kao i da je napisao
dvije pjesme na bosanskom jeziku: Kasida o štetnosti duhana i Pjesma o
osvojenju Kandije. Divan i Varidat razlikuju se po formi i sadržaju. Divan, u
kojem je većina pjesama posvećena Učitelju Abdul Kadiru Gejlaniju, odsjaj
je šejh Kaimijinih metafizičkih iskustava na stazi sejrisuluka, pretočenih u
stihove; Varidat predstavlja spoj gnostičke poezije i predskazivanja budućih
povijesnih događaja na temelju džifra.6 Šejh Kaimijina poezija bila je veoma
2 Vidjeti: Jasna Šamić, “Hasan Kaimi Baba: Život i djelo”, u: Treći program Radio
Sarajeva, br. 47, str. 427–434; Jasna Šamić, “Kaimijina kasida na -ari iz njegovog djela
Vāridāt”, u: POF, br. 35, Orijentalni institut, Sarajevo, 1986, str. 51–89; Jasna Šamić,
“Kaimi, Bosanski pjesnik, mistik, iz 17. vijeka – Uvodna kasida Divana”, u: Treći pro-
gram Radio Sarajeva, br. 24, str. 518–524.
3 Vidjeti: Fehim Nametak, Pregled književnog stvaranja bosanskohercegovačkih muslima-
na na turskom jeziku, El-Kalem, Sarajevo, 1989, str. 122.
4 Muhamed Hadžijahić, Hasan Kaimija i njegovo turbe na Kuli u Zvorniku, Zvornik, 1966.
5 Jasna Šamić Varidat je označila kao Divan II; vidjeti: Jasna Šamić, “Kaimijina kasida na
-ari iz njegovog djela Vāridāt”, str. 51 i 52.
6 Džifr (‫ )ﻋﻠﻢ ﺟﻔﺮ‬je znanost u kojoj se na temelju slova arapskoga alfabeta mogu razumjeti
budući događaji. Naziva se još znanost o slovima (‫)ﻋﻠﻢ ﺣﺮﻭﻑ‬. Začetnik ove znanosti je
hazreti Alija. Na temelju znanosti o slovima hazreti Alija je nagovijestio događaje koji
264 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 264 11.1.2013 10:01:25

popularna sve do kraja 19. st. o čemu svjedoči više od stotinu rukopisa s nje-
govim pjesmama. Većina autora koji su pisali o šejhu Kaimiji saglasni su da
je on u odnosu na savremenike slab pjesnik, te da mu pjesme nemaju značajnu
poetsku vrijednost. Ali, ipak treba imati u vidu da je vladao pravilima orijen-
talne poetike koja je uzimana kao jedan od glavnih kriterija kod ocjenjivanja
poetske vrijednosti.7 Također je bio izuzetan poznavalac Kur’ana, hadisa kao
i sufijske literature, što je jasno zamjetljivo u njegovoj poeziji koja obiluje
osebujnom sufijskom simbolikom.
2. Zajedničke značajke duhovne staze

Prije nego što se upustim u kompariranje šejh Kaimijine i šejh Attarove
poezije, čini mi se zanimljivim ukazati na neke zajedničke karakteristike koje
su obilježile životnu i duhovnu stazu ovih sufijskih prvaka.
2.1. Prva karakteristika koju bih izdvojila kao zajedničku, kada je riječ o
životu šejha Attara i šejha Kaimije, jeste nedostatak relevantnih povijesnih
podataka koji bi nam mogli pružiti detaljnije informacije o njihovu porijeklu,
periodu mladosti, obrazovanju, jednom riječju “intelektualnim miljeima” u
kojima su se oblikovale njihove ličnosti prije stupanja na stazu sejrisuluka.
Niti za jednoga od njih nije sa sigurnošću utvrđena tačna godina rođenja, a ni
smrti i sve što iz raspoloživih izvora o njima znamo više je plod pretpostavki
negoli stvarnih povijesnih činjenica.8
2.2. Druga zajednička karakteristika koja je upečatljivo odredila život i
šejha Attara i šejha Kaimije jeste njegovanje veza s običnim pukom što je
rezultiralo velikim i nepodijeljenim ugledom koji su uživali u ovom društve-
nom sloju. Šejh Attar, budući da je bio apotekar i imao trgovinu ljekovitoga
bilja i miomirisa, po prirodi svoje profesije bio je upućen na čovjeka iz
naroda dijeleći s njim njegove svakodnevne životne probleme. Kroz njego-
vu radnju svakodnevno je prolazilo oko petstotina osoba.9 Šejh Kaimija je
snažno izraženi osjećaj za običnog čovjeka iskazao kada je u pobuni 1681.
godine u Sarajevu stao na stranu seljaka i gradske sirotinje i zahtijevao da se
će se desiti do konačnoga nestanka svijeta. To je zabilježeno u knjigama: Džifr i Znanost

o društvu. Imami kao hazreti Alijini potomci bili su upućeni u ovu znanost i svoje su
buduće odluke uvijek donosili konsultirajući se sa spomenutim dvjema knjigama; vidjeti:
Loġatnāme Dehxodā, 5, pp. 7802.
7 Vidjeti: Jasna Šamić, Hasan Kaimi Baba: Život i djelo, str. 434.
8 Vidjeti: Mubina Moker, Duhovne postaje poslanikā u svjetonazoru šejha Attāra,
Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 2007, str. 12; Hamid Dizdar, “Pjesnik
Hasan Kaimija, vođa pobunjenih seljaka i zanatlija u XVII vijeku”, u: GVIS-a, II/1951,
br. 4–6, str. 140.
9 Vidjeti: Badī‘oz-zamān Forūzānfar, Šarh-e ahwālonaqdotahlīl-e āsār-e šeyx ‘Attār,
Tehrān: Entešārāt-e Anǧoman-e āsār-e farhangī, 1374 (1995), pp. 65.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 265
anali 12.indb 265 11.1.2013 10:01:25

Mubina Moker
žito s kojim su špekulirali sarajevski bogati slojevi oduzme od njih i podijeli

sirotinji. Neki čak idu dotle da ga smatraju vođom pobune, mada ne postoje
povijesni dokumenti koji bi potvrdili ovo stajalište, te da je to bilo razlogom
njegova protjerivanja u Zvornik.10
2.3. Analiziramo li šejh Attarov i šejh Kaimijin sejrisuluk uočit ćemo,
također, neke zanimljive sličnosti. Ni za šejha Attara, a, kako sam ranije u
ovome radu ukazala, ni za šejha Kaimiju ne možemo sa sigurnošću utvrditi
duhovnu genealogiju.
Iako je nesporna šejh Attarova velika ljubav za tesavvuf i sufije, čiji se
odsjaji blistavo zrcale u njegovu proznome djelu Tezkira evlija (Tazkerat
al-ouliyā), ipak se zasigurno ne zna da li je šejh uopće pripadao nekom sufij-
skom redu s obzirom na to da u njegovim poetskim djelima nema eksplicit-
nih naznaka o tome da je njegovao duhovnu vezu s nekim od šejhova svoga
vremena i bio njegov murid. Neki hroničari Attara smatraju sljedbenikom
Medžduddina Bagdadija (Maǧdoddīn Baġdādī) ili Nedžmuddina Kubraa
(Naǧmoddīn Kobrā). Međutim, prema mišljenju prof. Kadkanīja, koji se
smatra jednim od najboljih poznavalaca Attarova života i djela, ovakve tvrd-
nje nastale su više iz želje da se šejh Attarova ličnost dovede u vezu s ovom
dvojicom glasovitih šejhova koji su uživali velik ugled u sufijskim krugovima
Attarova doba, nego što su počivale na povijesnim činjenicama i stvarnoj
duhovnoj vezi šejha Attara s njima.11
U Džamijevu djelu Dahovi bliskosti (Nafahāt al-ons) stoji podatak da
je šejh Attar bio uvejsija.12 Uvejsije, koji se tako nazivaju po Uvejsu Kara-
niju porijeklom iz Jemena za kojega je hazreti Poslanik kazao da je najbolji
sljedbenik (taba‘e), putnici su sufijske staze koji, izvanjski motreno, nemaju
živoga vodiča šejha. Duhovno se, pak, vezuju za nekoga od šejhova, tako da
se proces njihova odgajanja i sazrijevanja u sejrisuluku odvija pod djelova-
njem duhovne snage (himmeta) toga šejha. Nakon što su proputovali svim
mekamima na stazi sejrisuluka, formalno se mogu vezati za nekoga od šejho-
va svoga doba kako bi bili zadovoljeni uvjeti neophodni za duhovni odgoj i
upućivanje (iršād) drugih. O uvejsijama je veoma lijepo objašnjenje dao i šejh
Attar, te smatram korisnim prenijeti i njegove riječi: “Znaj da postoji skupina
koju nazivaju uvejsijama. Oni Uvejsa drže za svog prvaka. Nastoje u sebi
izgraditi poslaničku ćud bez posrednika, baš kao što je to učinio Uvejs Karani
iako nikad nije vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Odgojio je sebe
poslanički i disao s Istinom. A veličanstven je to i uzvišen stupanj. Ko takvo
10 Munir Šahinović, Šejh Hasan Kaimija, str. 144–146.

11 Vidjeti: Mohammad Rezā Šafī‘ Kadkanī, Zabūr-e pārsī (“Nasabnāme-ye ma‘nawi-ye
‘Attār”), Tehrān: Entešārāt-e Āgāh, 1380 (2001), pp. 70–83.
12 Vidjeti: Ğāmī, Nafahāt al-ons, moqaddame, tashīh wa ta‘līqāt Mahmūd ‘Ābedī, Tehrān:
Mo’assese-ye Ettelā‘āt 1370 (1991), pp. 597.
266 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 266 11.1.2013 10:01:25

što uspijeva i tako visoko seže?! Allahov je to dar, koji On daje kome hoće!”13
Prof. Kadkanī navodi duhovni niz (silsilu) kojom se šejh Attar duhovno vezu-
je za Ebu Seida Ebul-Hajra (Abū Sa‘īd Abol-Xeyr)14, što ide u prilog rečenoj
tvrdnji.15 Izuzmemo li Tezkiru evlija u kojoj je donesen njegov životopis, ime
Ebu Seida Ebul-Hajra je uz ime Bajezida Bistamija (Bāyazīd Bestāmī) među
najčešće spominjanim imenima šejhova Attarovih poetskih djela.16 O velikom
duhovnom utjecaju koji je na ličnost šejha Attara imao Ebu Seid Ebul-Hajr
svjedoče i ovi stihovi:
Od Ebu Seidova daha dolazi
sreća koju trena ovog ćutim.
Od snage duha njegova
udisajem svakim sreću nenadanu ćutim.
Svoje srce nurom njegova bića
blagom zemljane posude ove ćutim.
Kad’ himmetom njegovim sebe ostavih
sebe gospodarem srca svoga ćutim.17
Pretpostavka da je šejh Attar bio uvejsija privukla je moju pažnju stoga
što pjesnik Mula Muhtari u odi pohvalnici koju je izrekao šejhu Kaimiji nje-
govo ime donosi uz ime Uvejsa Karanija.
Šah derviša pokrajine Jemena
Zaljubljenik poslanika Muhammeda
Bješe Uvejs al-Karani
Za života, ogrtač mu sličio ćefinu
13 ‘Attār, Spomenica Dobrih (“Spomen na Uvejsa Karnija, Allah mu se smilovao”), preveo

s perzijskoga: Muamer Kodrić, Sarajevo: Kulturni centar Ambasade IR Iran u BiH, 2004,
str. 48.
14 Ebu Seid Ebul-Hajr (357–440. h. g.), znameniti šejh iz Mejhene, gradića u iranskoj
pokrajini Horasan, čuven po svojim vazovima i kerametima. Njegov životni moto mogao
bi se sažeti u ovoj izrečenoj misli: “Ne budi pisac hikaja, budi takav da o tebi pišu
hikaje.” I doista iza sebe nije ostavio niti jedno pisano djelo u prozi ili stihovima, iako
je volio poeziju i sam govorio stihove. Ovu šejhovu misao u djelo je pretočio njegov
unuk Muhammed ibn Munevver, koji je šejhov tesavufski nauk vjerodostojno i nadasve
nadahnuto i iskreno prenio u djelu: Tajne Tevhida u postupcima šejha Ebu Seida. Knjiga
je napisana u 7/13. st. i predstavlja nezaobilazan izvor za bliže upoznavanje s tesavvufom.
Ovo djelo, zahvaljujući prijevodu na bosanski jezik Munira Drkića u izdanju Kulturnog
centra Ambasade IR Iran u Bosni i Hercegovini, dostupno je i bosanskim čitaocima;
vidjeti: Monawwar, Tajne Tevhida u postupcima šejha Ebu Seida, preveo s perzijskoga
Munir Drkić, Kulturni centar Ambasade IR Iran u BiH, Sarajevo, 2006.
15 Vidjeti: Mohammad Rezā Šafī‘ Kadkanī, Zabūr-e pārsī, str. 76–77.
16 Vidjeti: Taqī Pūrnāmdāriyān, Dīdār bā Sīmorġ (“Abū Sa‘īd Abū al-Xeyr az negāh-e
‘Attār”) Tehrān: Entešārāt-e pažūhešgāh-e ‘olūm-e ensānī wa motāle‘āt-e farhangī,
1382/2003, pp. 234.
17 ‘Attār, Ġazaliyyāt-e ‘Attār, Tehrān: Ketābforūši-ye Faxr-e Rāzī, 1363 (1984), pp. 271.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 267
anali 12.indb 267 11.1.2013 10:01:26

Mubina Moker
Poslije, grob mu bješe nalik tuge domu.

Ima li u Bosni njemu ravan?
Jedini mu sličan, to je derviš Hasan
Sam proniknu mnoge istine tajne
Uz to još prepun ljubavi bajne...18
Svakako da nije riječ o slučajnosti i Mula Muhtari je zasigurno imao
znakovitoga razloga za ovako lijepo poređenje. Ovim stihovima je, možda,
nenametljivo želio staviti do znanja da je i šejh Kaimija bio uvejsija, što ne
treba a priori odbaciti s obzirom na mnoge nepoznanice koje skrivaju šejhovu
duhovnu genealogiju.
3. Hod stazom ljubavi

Već pri prvom čitanju šejh Kaimijinih stihova zamjetljiv je utjecaj koji je
na oblikovanje njegova svjetonazora imala poezija perzijskih sufijskih pje-
snika općenito. Daljnjom pažljivijom analizom uočava se snažna duhovno-
misaona refleksija jednoga od njih – šejha Attara, kojeg Kaimija i spominje
u ovome stihu:
Ko sebe u Bogu prolaznim spozna, On je tvorac svega, saznaće
koliko Mansura s riječima Ja sam Istina19, koliko Attara, sve nisko i prolazno
napustiše.20
U nastavku rada će se, uvidom u poeziju šejha Attara i šejha Kaimije,
ukazati na najbitnije zajedničke značajke njihova gnostičkoga nauka.
Jedna od najbitnijih značajki šejh Attarove poezije jeste preferiranje
tesavvufa ljubavi (‘ešq) nad tesavvufom asketizma (zohd). Ljubav je, smatra
Attar, žestoka emocionalna snaga, uzdarje Božansko, obilata začudnim unu-
tarnjim stanjima (ahwāl) i tajnama (asrār) što jezikom neizrecive su, koja
je jedina moćna da duhovnog putnika (sālek) povede stazom sjedinjenja s
neprolaznim, vječnoživim Voljenim (Ma‘šūq). Po mišljenju Attara, suho-
parni asketizam lišen uzavrelih ljubavnih emocija pokazuje do koje mjere
pobožnjak-asketa (zāhed) poklanja pažnju stvorenjima i vlastitom spokoju i
ugodnosti.
Ašk dar od Boga je, drugo nije
gospodstvom il’ siromaštvom ne mjeri se
18 Prijevod stihova prof. Saliha Trake i prof. Lamije Hadžiosmanović cit. prema: Fehim
Nametak, Divanska književnost Bošnjaka, Orijentalni institut, Sarajevo, 1997, str. 52–53.
19 Poznatu izreku Mensura Halladža “Ene-l Haqq” Jasna Šamić prevela je: “Ja sam Bog.”
Smatrala sam da je prijevod neadekvatan, te sam izraz Haqq prevela u njegovu doslov-
nome značenju.
20 Cit. prema: Jasna Šamić, Kaimijina kasida na -ari, stih 17, str. 64.
268 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 268 11.1.2013 10:01:26

Ko jastva ne odrekne se
ašk šta je spoznat’ neće [...]
Sve što Attar zbori o tajni aška
znaj sigurno da uzdarje Boga je
‘Attare, tajnu aška kako u riječi pretočiti?
Jer riječima tajna aška ne može se obujmiti
Dana onog kada ime aška ponio sam;
okove imena i ugleda strgao sam [...]
Zuhda i dobrog glasa sramim se
ja, onaj Attar, vinopija žestoki sam21
Ašk za Tobom utkan u dušu mi je
Šta je pakao il’ raj tamo gdje ašk je22
Središnje mjesto i u šejh Kaimijinom poimanju života i svijeta zauzima
gnostička ljubav (‘ešq). Ljubav je životvorna snaga, sveprisutna a nevidljiva,
na čijem strujanju opstoji kosmos i čovjek kao njegovo središte. Hod stazom
ljubavi prirodna je čovjekova potreba, prirođena njegovu biću, stoga što je u
ezelu (prapočetku) u njegovu dušu utisnut pečat Božanske ljubavi. Duša koja
je ispila ponuđeni ezelski gutljaj život na ovome svijetu proživjet će u nasto-
janju da iznova oživi eho zavjetnih riječi s početka stvaranja:
Pomoću Njegove ljubavi sve ovo živi,
nešto vidljivo, a drugo skriveno.
Da ne dođe ljubav Gospodara,
cijeli ovaj kosmos ne bi ni postojao.23
Tako je rečeno: kome je gutljaj ponuđen,
još više je dobio, jer Njega je stalno prizivao.24
Za šejha Kaimiju ljubav je, dakle, inicirajući poticaj za stupanje na stazu
sejrisuluka. Ozbiljenje ove ljubavi vodi stazom predanoga robovanja. Ali, da
bi čovjek prosegnuo u istinsko značenje robovanja, koje se u sufijskoj lite-
raturi smatra najuzvišenijom duhovnom postajom i konačnicom duhovnog
putovanja jer se kroz robovanje ozbiljuje suština stvaranja, kako je naznačeno
u kur’anskom ajetu: “A Ja sam stvorio i džine i ljude samo da Meni robuju
i da se samo Meni klanjaju”25, on neprekidno treba ulagati napor da cijelim
svojim bićem i životom, iz trena u tren, posvjedočuje da je sluga Božiji.
21 ‘Attār, Ġazaliyyāt-e ‘Attār, pp. 298, 322. i 486.

22 ‘Attār, Manteqot-teyr, moqaddame, tashīh wa ta‘līqāt M. R. Šafī‘ī Kadkanī, Tehrān:
Entešārāt-e Soxan, 1383 (2005), pp. 208: 3082.
23 Kaimi, Divan, str. 12b–13a; cit. prema: Džemal Ćehajić, Derviški redovi u jugosloven-
skim zemljama, Orijentalni institut, Sarajevo, 1986, str. 144.
24 Cit. prema: Jasna Šamić, Kaimijina kasida na -ari, stih 38, str. 66.
25 Kur’an, Ad-Dāriyāt: 56.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 269
anali 12.indb 269 11.1.2013 10:01:26

Mubina Moker
Tako, stalno se prisjećajući i zazivajući Boga, živjet će u svjesnosti o tome

da je svaki atom njegova bića prožet Božanskom ljubavlju, spoznavajući da je
njegova ljubav odsjaj kosmičke ljubavi u čijem ritmu i po čijim zakonitostima
kruži sve stvoreno, te će se tajnom (serr) svoga srca kao mikrokosmičkim sre-
dištem prepustiti ovome duhovnom zikru u slavu Stvoritelja, postajući tako i
sam karikom kosmičkog kružnog toka.
I duh i tijelo padoše u ljubav (zanos),
okreću se, On, uzvikujući.
Kad se zbriše Ti i ja,
I džini i ljudi i svi anđeli,
I derviši u zanosu,
Duše se pojaviše u jednom, kao monada,
dok ne stignu Bogu, okreću se, On, uzvikujući.
Moja dušo, sine, dođi ovamo,
da se okrećemo, On, uzvikujući.
Dođi ovamo, dođi, Kaimija,
da se okrećemo, On, uzvikujući.
Robovi ljubavi svi su ljudi i anđeli,
vječno se okreću i ove sfere i nebo.
Vode godinama protječu tragom ove ljubavi,
Mjesec i Sunce u zanosu kreću se svojom putanjom.
Čisti, zaljubljeni i bogobojazni s užitkom,
sjedinjuju se, On, uzvikujući.26
4. Ljubavna bol
Kazala sam da je ljubav (‘ešq) temeljna i sveprožimajuća odrednica i šejh
Attarova i šejh Kaimijina gnostičkoga svjetonazora. Možda bi bilo prikladnije
ovu ljubav nazvati ljubavnom boli, jer je bol njezina određujuća značajka.
Stoga su za šejha Kaimiju ljubav i bol istoznačne riječi; bol je naličje ili drugo
lice ljubavi. Bol ne dolazi izvana, ulaganjem duhovnih pregnuća. Sjedinjena
je s ljubavlju i utisnuta u čovjekovo biće, baš kao i ljubav. Stoga je bol, ili
bolje reći ljubavna bol, iznutarnja alhemija koja svojom žestinom novaka na
sufijskoj stazi inicira da se otisne u duhovnu potragu, a iniciranoga duhovno-
ga putnika preobražava u istinskoga junaka.
U kog je ova ljubav ušla, gospodine, u njem se i nemir svio,
od tog sukoba lud je postao, na stranca i prijatelja zaboravio.
26 Kaimi, Divan, str. 22a; cit. prema: Džemal Ćehajić, Derviški redovi..., str. 145.
270 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 270 11.1.2013 10:01:27

Među mnoga prijestolja i krune ova ljubav je razdor unijela,

sve uzde iz ruku istrgla, imetke ništavnim učinila.
Oduvijek ova ljubav u sebi bol nosi, i ti ćeš u nju pasti,
kad istinski junak postaneš, prolazne misli ćeš odbaciti.
On ne traži ni pobožnost ni odricanje, ni znanje ni umijeće na ovome
svijetu,
tek bol i uzdah i vatru nek osjeti onaj što se s Njim spojio, do Njega dos-
pio.27
I u šejh Attarovu svjetonazoru ljubav i bol se uzajamno prožimaju. Šta-
više, ljubavna bol je osobenost po kojoj se Attar izdvaja nad svim ostalim
perzijskim gnostičkim pjesnicima. Priroda ove ljubavne boli snažno se reflek-
tirala u Šejhovim riječima iz uvoda Tezkire evlija koju bismo mogli nazvati
Hronikom ljudi bola: “Ovo je predaja o stanjima i izrekama ljudi bola, onih
koji duhovne slabiće čine odvažnim istinskim ljudima, istinske ljude čine
duhovnim lavovima, duhovne lavove čine jedinstvenim odabranicima, a oda-
branike očitovanjima bola.”28 Uzajamnoprožimajući odnos ljubavi i boli tako
se jasno reflektira i u njegovoj poeziji da bismo je s pravom mogli nazvati
poezijom ljubavne boli. Ljubavna bol svoju zbiljsku uprisutnjenost pronalazi
u čovjekovu biću. I sve dok čovjek u srcu ne oćuti žestinu ljubavne boli, on
neće postići duhovno pročišćenje. Pošto čovjeka vodi ka vlastitome samooz-
biljenju, ljubavna bol i nije bol i gorčina, već lijek i slatkoća.
Dok čovjek boli ti ne postaneš
u safu istinskih ljudi biti nećeš.
Ko god u ljubavnoj boli i vatri izgara
ni noću, nit’ danju nema mu smiraja.
Bol traži jer bol tvoj derman je
na oba svijeta lijek za dušu bol ti je.29
Onaj ko od boli susteže se
u srcu mu mladica aška niknut’ neće.
Ako si čovjek ljubavi i putnik staze ti
u boli sagori, u boli sagori, u boli sagori.30
Šejh Kaimijin sejrisuluk, sudeći prema njegovim stihovima, mogao bi se,
uvjetno rečeno, promatrati kroz četiri razine:
a) poništenje lažnog prizemnog ega;
b) spoznaja istinskoga jastva;
27 Cit. prema: Jasna Šamić, Kaimijina kasida na -ari, stihovi 31–33, str. 65; stih 37, str. 66.
28 ‘Attār, Tazkerat al-ouliyā, be tashīh wa tahšiye R. Nicholson, Tehrān: Entešārāt-e Asātīr,
2000/1379, pp. 71.
29 ‘Attār, Manteqot-teyr, pp. 214: 3210–11; pp. 267: 4494.
30 ‘Attār, Mosībatnāme, be ehtemām wa tashīh N. Wesāl, Tehrān: Entešārāt-e Zawwār, 1380
(2001), pp. 259.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 271
anali 12.indb 271 11.1.2013 10:01:27

Mubina Moker
c) samoponištenje (fanā) u odnosu na Boga;

d) vječno opstojanje (baqā) u Bogu.
Hasan Kaimija govori o dvije vrste jastva: o prizemnome egu (nafs-e
ammāre), koji je naše prividno, lažno jastvo, i o nebeskome Jastvu, onom
Božanskome dahu što ga Bog udahnu Ademu, alejhisselam, u činu stvaranja,
koje jeste naša ljudska zbilja. Stupanje na tarikatsku stazu započinje ulaga-
njem duhovnih napora u poništenje lažnoga ega uronjenog u materijalni svi-
jet. Postupnim uklanjanjem materijalnih velova salik će spoznati da njegov
ego predstavlja najgušći i neprozirni zastor koji mu zaklanja njegovo nebesko
Jastvo čija je bit duhovna, ezoterijska, istovremeno poimajući da je svjetlosna
supstanca za kojom traga sa svojim beskonačno očitujućim spektrima neod-
vojiva od njega samoga.
Odreci se sebe, svoga ja, dostigni Istinu
i znaj da je to reći za Istinu “Jedan”.31
I srce ima sedam zavjesa, srce onoga ko voli,
istinska sreća je u tebi samom, u sebi te tajne nađi!
Oduvijek ti postojiš i sâm sebi si veo,
jer ova duša, strast i tijelo ti si; i Njega nemoj zaboraviti.32
Ovi šejh Kaimijini stihovi po svome sadržaju veoma nalikuju ovome

Attarovu stihu:
Ono što izgubio si, ako izgubio si
to u tebi je, ti sam zastor si.33
Šejh Attar u zasebnom poetskome djelu Govor ptica (Manteqot-tayr)
dao je zadivljujući prikaz, neponovljiv u perzijskoj književnosti, duhovnoga
iskustva susreta prizemnoga jastva (ega) sa svjetlosnim Jastvom (alter egom).
Susret dvaju jastava simbolički je predstavljen kroz susret cara svih ptica
Simurga (Sīmorġ) s trideset iznemoglih ptica – si murg (sī morġ) koje, svaka
ponaosob, simboliziraju različita stanja u koja zapada putnik duhovne staze.
Ova dva imena, Simurg i si murg, zapravo, označavaju dva aspekta: nebeski i
zemaljski jednog te istog jastva.34
Spoznaja istinskog nadosjetilnog Jastva dolazi iznutra, tj. ostvaruje se
snagom duhovnih potencijala vlastitoga bića koji posredstvom uprisutnjenog
Božanskog znanja potiru prividni materijalni ego kako bi salik u ogledalu
vlastitoga srca kontemplirao svoje nebesko ezoterijsko Jastvo.
31 Kaimi, Divan, str. 22a; cit. prema: Džemal Ćehajić, Derviški redovi..., str. 143.
32 Cit. prema: Jasna Šamić, Kaimijina kasida na -ari, stih 14, str. 64; stih 19, str. 65.
33 ‘Attār, Mosībatnāme, pp. 355.
34 Spoznaja ezoterijskog, odnosno nebeskog jastva predstavlja središte Sohrawardījeve
teozofske epistemologije. Naznake ovoga nauka nalazimo i kod Nadžmoddina Kubrāa,
Ejnol-Qozāt Hamadānīja, Rūzbehān Baqlī Širāzīja i drugih.
272 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 272 11.1.2013 10:01:27

Srce je ogledalo Istine, zašto se u Nju ne zaljubiti?

Božanskom žudnjom će čistu prašinu postojanja odagnati.
Srce je čudesna riznica, u njeg je Istina mnoga saznanja stavila,
Svakog časa Ona ih iznosi svijetu, da bi razna djela rasvijetlila.35
Ti si Tajna “Bio sam Riznica”, da li si pojmio sebe?
Otvori Knjigu bića i u njoj čitaj lekciju o svome Gospodaru.
Tri slova i tri tačke jeste znanje cijelog svijeta.
Uđi u svoje srce i pročitaj tačku njegovu. Kakva istina!
Ljudsko srce je trezor Istine.
Dostiže njegovu Tajnu onaj koji sjedini njegovu esenciju, bit.36
Dakle, uvjet sjedinjenja sa svjetlosnom supstancom u svojoj nutrini, tj.
raskrivanje vječnog nadosjetilnog jastva u vlastitu biću, jeste iščezavanje
njegova prizemnog osjetilnog aspekta. Kada se to dogodi, putnik duhovne
staze spoznaje da ono traženo nije ništa izvan, niti odvojeno od njega samog.
U ovome je značenje temeljnog sufijskog postulata: Ko spozna sebe, spoznao
je svoga Gospodara Boga.
O duhovnome iskustvu samospoznaje vlastitoga bića šejh Kaimija u sti-
hovima veli:
Da li si pojmio zašto te Istina dovela na svijet?
Vrati se sebi, spoznaj sebe, i gledaj pravo na sebe iz sebe (samog).37
Uđi unutra, otvori oko, iz privida Njemu pobjegni
tanahni most pređi i Lice Beskonačnog ćeš vidjeti.
Istina što ti se kroz tebe samog javi u svemu je sadržana,
u svem postojanju nema Joj ravna, sjemena su cvjetove dala.
Istina što nam se kroz nas same ukazala,
od svake sumnje je očišćena; za drugo u srcu mjesta nema.
Oni što prašinu svog “ja” očiste, svoju suštinu će putem sebe ugledati,
Njeno lice će im se bez vela ukazati, licem u lice će pred Nju stati.38
Onome koji spozna sebe, svoje Ja, kažu mudrac.
Svjestan je u spoznaji Allaha onaj koji srče spiritualno znanje.39
Potvrda istoznačnoga duhovnog iskustva jeste i stihovana priča o duhov-
nome uzdignuću sufijskoga prvaka Bājazīda Bistāmīja40 koju nalazimo u
djelu Asrārnāme (Knjiga tajni). Bājazīd tokom svoga duhovnog putovanja
35 Cit. prema: Jasna Šamić, Kaimijina kasida na -ari, stih 55, str. 67, stih 174, str. 74.
36 Kaimi, Divan, str. 9b; cit. prema: Džemal Ćehajić, Derviški redovi..., str. 142.
37 Ibid, str. 141.
38 Cit. prema: Jasna Šamić, Kaimijina kasida na -ari, stihovi 20, 23, 27. i 28, str. 65.
39 Kaimi, Divan, str. 9b; cit. prema: Džemal Ćehajić, Derviški redovi..., str. 142.
40 Detalje Bājazīdova duhovnoga uzdignuća Attār donosi u Tezkiri evlijā; vidjeti: ‘Attār,
Tazkerat al-ouliyā (“Me‘rāǧ-e šeyxBāyazīd, qoddes-ellāhu rūhahu al-‘azīz ”), pp. 251–
255.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 273
anali 12.indb 273 11.1.2013 10:01:27

Mubina Moker
prevaljuje put dug devedeset hiljada godina, nakon čega dobija dozvolu da
pristupi Božanskome prijestolju – Aršu. Ali, kamo god bi Bājazīd pogledao,
vidio bi samo Bājazīda, odnosno vlastitu svjetlosnu supstancu koja je dolazila
od njega. A kada zaziva Stvoritelja da potrga veo Tajne, iza vela se pojavljuje
niko drugi do Bājazīd:
Ovako reče ono Sunce islama
što zablista iz grumena zemlje Bistama.
Ja prevalih s ovu i s onu stranu vremena
tri puta trideset hiljada godina putâ.
Kad pristup do Arša dadoše mi
opet tamo dođe Bajezid mi.
Zavapih: Bože, veo nek’ digne se
iza vela Bajezid pojavi se.41
Bājazīd, dakle, u ogledalu vlastitoga srca kontemplira svoje zbiljsko
jastvo čija je bit identična Božanskoj, dosežući postaju samoponištenja
(fanā). “Reče (Bājazīd): Išao sam od Boga ka Bogu dok me nije pozvao iz
mene samoga (moje nutrine): ‘O ti, koji si Ja!’; tj. stigao sam do postaje samo-
poništenja u odnosu na Boga.”42
Dok god jastvo tu je, širk javlja se,
kad dvojnost pojavi se, jednoća gubi se.
Ti u Njemu kad gubiš se, to jednoća je,
a kad sasvim utoneš, jedinost potpuna je.43
Potrebno je naglasiti da je metafizičko iskušavanje samoponištenja ini-
cirano Božanskim poticajem u kojem čovjekova volja nema nikakva udjela,
što potvrđuju ove riječi Sultana Veleda: “Ako kažu: ‘Ti vidiš Allaha ili Ga ne
vidiš’, moj odgovor je, ‘Sam od sebe (vlastitom voljom) ne vidim Ga’, jer
(On je kazao) ‘Nećeš me moći vidjeti’.44 Ali kada On sebe pokaže, kako da
Ga ne vidim.”45
Ako ovu Sultan Veledovu misao pretočimo u stihove šejha Kaimije, ona
bi glasila: Istina se spoznaje pomoću Istine.
Ko god stvarno gleda Istinu okom Istine, jedino je on može spoznati.
Spoznaj Istinu pomoću Istine, jer jedino Istina zna svoje vlastito biće.
Videći svoj vlastiti lik, pazi da ne izađeš na krivi put.46
41 ‘Attār, Asrārnāme, bā tashīh S. Gouharīn, Tehrān: Entešārāt-e Zawwār, 1361/1982 , pp.

92.
42 ‘Attār, Tazkerat al-ouliyā, pp. 237.
43 ‘Attār, Manteqot-teyr, pp. 239: 3786–87.
44 Kur’an, Al-A‘rāf, 143.
45 Bahā’o Walad, Ma‘āref, be kūšeš-e Badī‘oz-zamān Forūzānfar, 1, pp. 1.
46 Cit. prema: Džemal Ćehajić, Derviški redovi..., str. 141.
274 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 274 11.1.2013 10:01:28

U svom srcu nađi predah ugodan, ti koji si viđen u Njemu kroz Njega,
ni naprijed, ni nazad, ni desno ni lijevo, ni gore ni dolje, nema Njega.
Oni što na svijet jedinstveni dođoše, Istina s Istinom postaše,
gore visoko se digoše i mošus tatarski udisaše.
U mističku šetnju je krenuo zahvaljujuć’ blagosti Skrivenog,
čovječe, ne smatraj ove riječi uludim, i prijekora dostojnim!47
Ovi šejh Kaimijini stihovi predstavljaju refleksiju potpuno istoznačnoga
Attarova stajališta sadržanog u riječima da duhovna staza vodi od Boga ka
Bogu.
Ebu Ali Tusi pitao je Mir Kariza da li je duhovno putovanje kretanje od
Boga ka robu ili obratno, od roba ka Bogu? A ovaj odgovara da je to putova-
nje od Boga ka Bogu jer osim Njega ne postoji ništa drugo:
Reče: put od Boga robu nit’ obratan je
taj put, znaj sigurno, od Boga Bogu je.
Samo “Dost”48 postoji, zar osim Njega išta je
pa kad “Dost” hakikat je, put od Njega Njemu je.
Samo On postoji, drugi kad bi i bio
putnik taj opet od Njega Njemu bi hrlio.49
Kada putnik duhovne staze prođe samospoznajni put od potiranja prize-
mnoga jastva i povratka ezoterijskome Jastvu do samoponištenja u odnosu na
Boga, kroz iščeznuće vlastitoga bića dosegnut će postaju vječnosti i u činu
mističnoga sjedinjenja spoznati suštinu čistoga robovanja dosežući razinu
ma‘šūqa.
Od roba svog samo siromaštvo50 traži, sva vasiona od Njega je,
onaj što je nestajanje postigao, bogatstvo vječnosti je stekao.
Osvoji zemlju svog tijela, iziđi iz sebe samog i ponovo sebi dođi,
sav nestani i opet se pojavi, izrasti; na glavu ahmediju stavi!51
Kad stekneš ugled, cijeli svijet će tvoj rob postati,
kad pocijepaš veo (s lica), ko te čuje pred tobom će ničice pasti.52
Na postaji vječnosti u mikrokosmičkim svjetovima čovjekova zbiljskoga
bića očituje se samo jedna Istina. Duhovne plodove proživljenoga metafizič-
kog iskustva potpunog uranjanja u kontempliranje Božije zbilje šejh Kaimija
47 Cit. prema: Jasna Šamić, Kaimijina kasida na -ari, stih 5, str. 64; stih 25, str. 65; stih 165,
str. 73.
48 Bog, Apsolutna Istina Koja je jedina dostojna istinske ljubavi (‘ešq).
49 ‘Attār, Mosībatnāme, pp. 360.
50 U prijevodu Jasne Šamić umjesto “siromaštvo” stoji “bijeda”. Ovdje je riječ o postaji
duhovnog siromaštva – faqr.
51 Cit. prema: Jasna Šamić, Kaimijina kasida na -ari, stih 36, str. 66; stih 17, str. 64; stih
155, str. 73.
52 Ibid, stih 46, str. 66.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 275
anali 12.indb 275 11.1.2013 10:01:28

Mubina Moker
je opisao u sljedećim stihovima kojima je zaokružio vlastitu silazno-uzlaznu

stazu mistične ljubavi u kojoj ašk, āšiq i Ma‘šūq postaju jedno.
Jer drugog osim Njega nema, ovaj glas postoji sa svim što postoji,
tijelo je samo omotač, On unutra, pogledaj te pijace!
On je Istina, On je Prvi i Posljednji, u prividnim stvarima On se pojav-
ljuje,
viđeni je u svim stvarima i niko osim Njega nije.
Njegova je pojavnost veo, On je more i zemlja,
u svijetu žive slušanja i viđenja, Njegova je iluminacija u svim stvarima
ovoga svijeta.
Riječi su Njegove, i srce je Njegovo, On je postojanje ovog tijela i duše,
u svakom pogledu, sud je Sultanov, jer sve što postoji, Njegovo je.
On je Prvi i Posljednji, On je Nevidljiv i Vidljiv,
Zikr i Zakir u svemu što postoji On je, i drugog osim Njega nije.
Uzvrati mu zahvalnošću, Kaimi, sada, jer vidio si onog što govori,
padni ničice pred Njim sada, i znaj, sve što postoji od Njega dolazi!53
Summary
Reflections of Attar’s gnostic teachings in the poetry of Hasan Kaimi

In Bosnian culture, the second half of the 17th century is marked by the
appearance of Hasan Kaimi or Kaimija, also known as Kaimi-baba, a Sufi
shaikh, a poet and a personality of distinct spirituality. The article addresses
some key points of reference in Kaimi’s gnostic teachings, which he present-
ed in verse, and identifies the influence of Fariduddin Attar on the formation
of his thought. The article also considers common features in both Kaimi and
Attar’s notions of seyr-i suluk.
53 Ibid, stih 124, str. 70; stihovi 124, 136. i 137, str. 71; stihovi 172. i 173, str. 74; stih 166,
str. 73.
276 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 276 11.1.2013 10:01:28

O klasifikaciji bosanske alhamijado književnojezičke tradicije
821.163.4(497.6).09
Alen Kalajdžija
O KLASIFIKACIJI BOSANSKE ALHAMIJADO

KNJIŽEVNOJEZIČKE TRADICIJE
Sažetak
Bosanska alhamijado književnost predstavlja izuzetno važan i opsežan izvor za

proučavanje ne samo historijskog razvoja bosanskoga jezika, već i za izučavanje
književnojezičkog diskursa ove pismenosti koja se uklapa u predstandardne idio-
me. Raznovrsnost književnojezičkog stvaralaštva u arebičkom diskursu ukazuje na
izuzetnu raširenost ove pismenosti među Bošnjacima i njezin zavidan kulturni nivo,
koji korespondira s orijentalnim kulturnim kodom, na jednoj strani, i domaćim,
slavensko-evropskim identitetom, na drugoj strani. Na osnovu pregleda alhamijado
književnojezičkog stvaralaštva, ističe se činjenica da je ovaj diskurs izuzetno bogat
po sadržajnim, poetičkim i funkcionalnim kriterijima, od proze u najširem smislu
riječi i njezinih podtipova, do izuzetno bogate poetske tradicije kao i leksikografskog
rada, gramatičko-pravopisnih priručnika i raznovrsnih žurnalističkih tekstova – što
sve potvrđuje izrečenu konstataciju u vezi sa značajem ove književnojezičke prakse
za proučavanje širih kulturalnih prilika Bosne i Hercegovine, bošnjačkog naroda i
bosanskog jezika.
Ključne riječi: alhamijado poezija, proza, leksikografija, gramatičko-pra-

vopisni priručnici i publicistika; arebica, osmanska kultura
1. Uvodne napomene
Bosanska alhamijado literatura predstavlja poseban oblik književnojezič-
kog stvaralaštva na bosanskom jeziku, kojem je donekle prilagođen arebički
grafijski sistem. Treba napomenuti i ograditi se od svojevrsne naučne misti-
fikacije pojma alhamijado, koji se proširuje i na terminološko određenje,
po kojem se jedna nemala književnojezička tradicija određuje po karakteru
pisma, a ne npr. po karakteru kulturnohistorijske naravi, umjetničke vrijed-
nosti, poetičkog obrasca ili po kakvom drugom kriteriju. Uprkos tome, ovaj
termin, zbog svoje raširenosti, zauzima značajno mjesto u naučnom diskursu
te opstoji kao konstanta i zaslužuje pažnju znanosti kao takve.
Alhamijado literarna tradicija može se podijeliti i prema jezičkom, pre-
ciznije kazano sociolingvističkom kriteriju na predstandardnu i standardnu.
Predstandardna obuhvaća kompletno stvaralaštvo do kraja 19. st., tj. do vre-
ANALI GHB 2012; 41 (33) 277
anali 12.indb 277 11.1.2013 10:01:28

Alen Kalajdžija
mena kada Džemaludin Čaušević standardizira grafijski sistem, određujući

za svaki fonem jedan grafem, po uzoru na ćirilicu i latinicu,1 što se poklapa
i s procesima ukupne jezičke stabilizacije i normiranja na širem srednjojuž-
noslavenskom terenu, otkada se računa standardizacijski period alhamijado
literature. U periodu austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini arebička
pismenost postaje standardni dio trijalnoga grafijskog sistema, uz ćirilicu
i latinicu (Vajzović, 2002), a pred sami kraj vladavine ovo pismo prestaje
biti službeno bosansko pismo. To je vrijeme kada se pripremaju procesi za
dokidanje naziva bosanskog jezika, a velik značaj pridaje se širenju evropo-
centričnih ideja među Bošnjacima, za što je već u prvoj dekadi po dolasku
Austro-Ugarske učinjeno mnogo na sakupljanju usmenoga bošnjačkog blaga,
pa je i sam Hörmann publicirao dvotomnu zbirku “muhamedovskih epskih
pjesana” na latinici, što je među nekim političkim i naučnim krugovima naišlo
na osudu (Kraljačić, 1987: 199). Čini se da je to bio najznačajniji impuls u
svojevoljnom prihvatanju latiničnog pisma među Bošnjacima, a istovremeno
je, na društveno-političkom planu označio proces lagahnog i stihijskog isti-
skivanja arebice kao specifičnog bosanskog pisma. Međutim, relativna vital-
nost očuvanja ovoga pisma ogleda se u činjenici da se njime tadašnje insti-
tucije Bošnjaka (muslimana) koriste za svoje interne potrebe. Gledajući sa
stanovišta dijahronijskih istraživanja, predstandardna alhamijado pismenost
značajnija je od standardne, jer je po relevantnim kriterijima bila sadržajnija
i književno bogatija, mada se masovnija upotreba tekstova može bolje pratiti
u standardnom periodu, i to iz jednog drugog razloga – razvoja štamparske
tehnologije, u kojem se, kako je poznato, dobija prvi štampani tekst ilmihala
pred sami kraj osmanske vladavine.2
1 U nauci je rad Džemaludina Čauševića predstavljen kao pionirski i prvorazredan s

obzirom na činjenicu da je bio prvi reformator koji je u cijelosti normirao arebicu, isti-
na po uzoru na ostala pisma (Janković, 1989), što je tumačeno samim utjecajem Vuka
Karadžića (Okuka, 1987), kako to, po svemu sudeći i jeste fakt. Neki istraživači, pak,
zamjeraju Čauševiću to što je prilagođavanju arebice bosanskom jeziku prišao ekster-
no, tj. sa stanovišta druge grafijske prakse, konkretno ćirilice, te što njegova arebica, u
odnosu na prethodna rješenja, odnoseći se na vokalizam, ne daje podatak o kvantitetu
sloga, što je bila praksa starije škole i što po samoj prirodi stvari to pripada arebici, koja
ne samo da može dati podatak o dužini ili kratkoći sloga nego omogućuje i relativno
sigurno određenje vrste naglaska (Drkić, 2010). Jasno je da Čauševićeva arebica, svojom
koncepcijom, nije mogla odražavati kvantitet sloga i da je to bio put ka prekidanju dota-
dašnje grafijske prakse, ali je s druge strane omogućio relativno lakši i jednostavniji način
upotrebe arebice.
2 Istina, u nauci ne postoji konsenzus u vezi s time koji je to ilmihal, tj. da li je posrijedi
ilmihal Mustafe Rakima, štampan 1868. u Istanbulu pod naslovom Ovo je od virovanja
na bosanski jezik kitab (Janković, 1988), ili je to, zapravo, Humin ilmihal (Nametak,
1981: 242) štampan 1865. također u Istanbulu.
278 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 278 11.1.2013 10:01:28

Prema tome, teško je govoriti o jasno preciziranom vremenskom odsječku

otkada se prati standardizirana alhamijado literatura; ona naprosto predstavlja
jedan relativno kraći vremenski isječak skraja 19. st. i traje otprilike skoro do
pred kraj austrougarske vladavine. Ono što će se javiti kao kasniji rezultat
alhamijado stvaralaštva – trajat će otprilike do Drugog svjetskog rata, i neće
imati status općeprihvaćenog pisanog sistema u bosanskom društvu; arebica
će postati dio porodičnog naslijeđa i neće biti u široj upotrebi, tačnije jedan
sloj bošnjačkog društva čuvat će ovo pismo do današnjih dana – a to je
uglavnom ulemanski društveni sloj, što je uvjetovano učenjem kur’anskog
arapskog pisma za vjerske potrebe.3
2. Principi klasifikacije i podjela

Ukupna alhamijado književnojezička praksa, uključujući kriterij standar-
dnost / predstandardnost, može se prema formalnosemantičkim i poetičkim
kriterijima podijeliti na 1. prozu i 2. poeziju, s brojnim podgrupama, a kao
posebni tipovi izdvajaju se još i 3. leksikografija, 4. gramatički i pravopisni
priručnici i 5. žurnalistika.
2.1. Proza
Prozni tekstovi u najširem smislu riječi, bez obzira na opus stvaralaštva,
mogu se podijeliti na sljedeće grupe, unutar kojih se pojedinačno može govo-
riti o dodatnim vrstama i podvrstama: a) kratki prozni tekstovi, unutar kojih
se izdvajaju 1. pripovijesti i 2. hićaje; b) magijski tekstovi, unutar kojih se
izdvajaju također dva podtipa tekstova: 1. ljekaruše i 2. egzorcistički tekstovi;
c) katehetski tekstovi; d) ljetopisi; g) prijevod kur’anskog teksta. Prozni tek-
stovi u dosadašnjim naučnim opservacijama alhamijado pismenosti manje su
zastupljeni i u odnosu na poeziju. Razlog za to treba najprije tražiti u činjenici
da je poetsko stvaralaštvo bilo šire i raznovrsnije, posebno ako se ima u vidu
kontekst orijentalne kulture unutar koje je razvijan ovaj bosanski književni
produkt, jer je poetski diskurs dominantna crta orijentalne kulture uopće, pa
tako i bosanske u osmanskom peridu. Osim toga, istraživačima su prvotno
“zapadala za oči” poetska ostvarenja, ali savremena nauka sve više prepoznaje
značaj proznih alhamijado ostvarenja.
Kratki prozni tekstovi prema sadržajnom stajalištu mogu se podijeliti na
hićaje i pripovijesti. U hićaje spadaju tekstovi s filozofski i didaktički orijenti-
ranim pričama, npr. Priča o Musa pejgamberu (Nametak, 1981: 285), a pripo-
vijesti se uglavnom odnose na stare priče o određenim događajima realnog ili
3 Nakon posljednjeg rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) među Bošnjacima,

posebno u Sandžaku, javlja se ideja o stvaranju savremenog arebičkog sistema prilagođe-
nog potrebama bosanskog jezika koji će biti i informatički zaokružen posebnim fontom.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 279
anali 12.indb 279 11.1.2013 10:01:29

Alen Kalajdžija
irealnoga karaktera, npr. Šejtannama, koja potječe još iz 17. ili 18. st. (Name-
tak, 1981: 304). U vezi s ovdje datom kategorijom, treba napomenuti da ovi
tekstovi nerijetko predstavljaju i prijevode koji obuhvaćaju prozne tekstove
preuzete iz nekog “orijentalnog jezika”, kao što je to npr. prijevod Kur’ana
Sejida Zenunovića iz Koraja spočetka 20 st. ili kakva je već spomenuta Šej-
tannama, koja je posredno prevedena s turskog a porijeklom je arapska, ali to
mogu biti i prijevodi poetskih ostvarenja s nekog drugog jezika, kao što je to
Busirijeva poema Kaside-i burda, koju je preveo Halil Hrle iz Stoca 1868, a
koja je kasnije transliterirana i objavljena u Sarajevu (2008).
Magijski tekstovi slabije su sačuvani. Među njima se može govoriti o
egzorcističkim tekstovima, kakav je npr. Molitva za istjerivanje đavola iz
čovjeka (Nametak, 1981: 294–303) i ljekarušama, kakva se npr. navodi kod
Nametka (1981: 284). Navedeni tekstovi također se najčešće pojavljuju kao
prijevodi na bosanski jezik. Zbog takve svoje prirode ističe se činjenica da u
sebi sadrže značajan obim orijentalizama, koji imaju karakter terminološkog
instrumentarija. Kako su posrijedi uglavnom nešto mlađi tekstovi, jer nasta-
ju u 19 st., ističe se činjenica da se kao takvi, posebno s njihova leksičkog
inventara, uključuju u manirski markirane tekstove u kojima je jako frekven-
tna upotreba orijentalnih leksema. Zapravo, ova vrsta tekstova uključuje se
u markirane diskurse u kojima je dominantna upotreba orijentalne leksike
poduprta navedenim leksičkim manirom (up. Kalajdžija, 2011). Na taj način,
magijski tekstovi, s leksičkog stanovišta, snažno korespondiraju s katehet-
skim tekstovima, a ono što ih povezuje jeste činjenica da ti tekstovi nerijetko
predstavljaju prijevode s drugih jezika, što je inače osobena leksička crta i
ostalih vrsta pa i poetskih koji su nastali kao prijevodi.
Katehetski tekstovi, kako je već napomenuto, u jezičkom smislu domi-
nantno su “opterećeni” orijentalizmima kao načinom markiranja teksta, a
sadržajno se odnose na knjige čiji je primarni cilj vjerska obuka i obrazova-
nje, za što poseban status u 19. st. uživaju ilmihali. Zanimljivo je da do 19.
st. ne postoje sačuvani dokumenti koji bi se mogli predstaviti kao ilmihali
pisani na bosanskom jeziku. Ta činjenica govori o tome da je vjerska pouka
bila izvođena na osnovu turskih udžbenika, što upućuje na zaključak da uči-
teljski posao nije bio nimalo lahak, ali je s druge strane zanimljivo i to kako se
islam širio među stanovništvom Bosne. Prema tome, pojava ilmihala u 19 st.
među Bošnjacima predstavlja zaokret u širenju preporodnih ideja u kojima se
insistira na uvođenju bosanskog jezika. Među takvim produktima treba istaći
do danas najstariji poznati bosanski rukopisni ilmihal Abulvehaba Ilhamije
spočetka 19 st., iako je sačuvan njegov nešto mlađi rukopisni prijepis nastao
petnaestak godina nakon autorove smrti (Kemura, 1975). Drugi i s jezičkog i
prosvjetiteljskog stanovišta još značajniji jeste ilmihal Sehletul-vusul Omera
Hume iz sredine 19 st., koji je povodom 130. godišnjice od njegove smrti
280 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 280 11.1.2013 10:01:29

transliteriran i štampan u Mostaru (up. Humo, 2010), bivši ujedno prvi štam-
pani bosanski ilmihal 1865. u Istanbulu,4 uz drugo štampano izdanje iz 1875.
godine u Sarajevu. Poznato je da postoje i rukopisne verzije Humina ilmihala
koje su po porijeklu starije od godine kada je udžbenik prvi put štampan (up.
Humo, 2010: 8), što upućuje na raširenost ove knjige prije širenja arebičkog
štamparstva. Među ilmihalima iz vremena standardizacije pojavljuje se Bida-
jetul-inas Sejfullah-ef. Prohe iz Konjica iz 1915, koji je štampan na arebici, a
kasnije je 1932. objavljen kao drugo izdanje, da bi i 1942. bio publiciran na
latinici, te naposljetku ponovo štampan na latinici s još nekim radovima ovog
autora (up. Proho, 2009). Među posljednjim katehetskim arebičkim tekstovi-
ma izdvaja se Fikhul-ibadat Muhameda Seida Serdarevića, štampan 1941. u
Sarajevu, a kasnije transliteriran latinicom za potrebe učenika medrese.
U ljetopise se izdvaja samo do danas jedini poznati Ljetopis Mula Musta-
fe Bašeskije (up. Mujezinović, 1997), pisan u drugoj polovici 18. st. u Sara-
jevu. Treba istaći da se ova vrsta može samo uvjetno uzeti zbog toga što ovaj
ljetopis nije pisan kao integralan bosanski tekst, već ga je Bašeskija pisao na
osmanskom turskom jeziku. Međutim, zbog građe zabilježene na bosanskom
jeziku, posebno onomastičke, koja se prvenstveno odnosi na bošnjačke antro-
ponime, ova se vrsta izdvaja posebno.
U alhamijado diskursu sačuvan je i jedan prijevod Kur’ana, koji je radio
hafiz Sejid Zenunović krajem 19. i početkom 20. st. Kasnije je ovaj prijevod
transliteriran i objavljen u Sarajevu, a njegovu transliteraciju obavio je Omer
Nakičević (2002). U vezi s ovim spomenikom posebno se ističe činjenica
da ovaj prijevod nije kompletan te da se odnosi na nešto više od 400 stra-
nica teksta, tj. ok 2/3 ukupnoga kur’anskog teksta. Kao takav, sa stanovišta
lingvističkih i širih filoloških i stilističkih istraživanja, interpretacija ovoga
spomenika sasvim je zadovoljavajuća i dostatna. Također, u prvi plan ovog
prijevoda ističe se veza s Ljubibratićevim prijevodom, zbog čega se smatra
da je Zenunović bio pod njegovim utjecajem.
2.2. Poezija
Poetski tekstovi također se prema različitim kriterijima mogu podijeliti
u nekoliko grupa s određenim podgrupama i podvrstama. Najprije, treba
istaći da se pri klasifikaciji poetske građe mogu primijeniti sljedeći kriteriji:
a) poetički kriterij – podrazumijeva način stilizacije stiha i strofe; b) kriterij
jednojezičnosti / višejezičnosti; c) kriterij prijevoda; d) kriterij dužine pjesme;
e) tematsko-sadržajni kriterij.
4 Već je napomenuto da u nauci ne postoji konsenzus o tome koji je najstariji štampani

ilmihal, ali pošto je Humin objavljen 1865, to bi značilo da je najstariji.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 281
anali 12.indb 281 11.1.2013 10:01:29

Alen Kalajdžija
Prema poetičkom kriteriju izdvajaju se sljedeći tipovi: 1. pjesme nasta-

le po uzoru na orijentalnu poetiku i 2. pjesme nastale po uzoru na narodnu,
usmenu poetiku. Kada je riječ o pjesmama s orijentalnom poetikom, tu prije
svega spadaju: a) turćije, kao pjesme sa specifičnom formom koja se ogleda
u tome da se u strofama od četiriju stihova posljednji ponavlja kao refren,
kakva je to npr. pjesma Hirvat-türkisi, najstarija poznata alhamijado pjesma
iz 1588. godine, ili npr. Pjesma o osvojenju Kandije Hasana Kaimije i neke
dr.; b) kaside, kao pjesme sastavljene od bejtova, tj. distiha, kao što su to
nešto mlađe pjesme, kakve su npr. neke pjesme i poeme Muhameda Ruždija
ili Abdullaha Bjelevca (Huković, 1997). Pjesme nastale po uzoru na usmenu,
narodnu poetiku, također su značajno prisutne u alhamijado diskursu. Ovaj
se tip pjesama uvodi primarno po metričkom kriteriju, pa se može govoriti o
kraćim tipično usmenim pjesmama. To su pjesme po svojim temama i moti-
vima zasnovane na fakturi epske metrike a sa sadržajnog stanovišta nerijetko
upućuju na konkretan historijski događaj. Prema tome, temeljna odrednica
po kojoj se izdvaja ovaj tip pjesama jeste epski deseterac ili rjeđe osmerac,
kao što su npr. pjesme Umihane Čuvidine5 (Huković, 1997; Kreševljaković,
1930) ili pjesma Ramo i Saliha, koju je pribilježio Bašeskija (Mujezinović,
1997). Međutim, u poetičkom smislu, nerijetko dolazi do kombiniranja kaside
i usmene pjesme, koje bi se mogle nazvati i kombiniranim orijentalno-usme-
nim pjesmama. Takva je npr. pjesma Mahzar piše bosanska fukara, čiji je
metrički osnov deseterački, ali se ponavljanje refrena pojavljuje kao tipična
crta turćije, odnosno kaside.
Prema kriteriju jednojezičnosti / višejezičnosti izdvajaju se: a) jedno-
jezičke pjesme, a takvih je pjesama najviše; posebno je zanimljivo da starije
pjesme imaju jako malo orijentalizama; b) dvojezičke pjesme, koje su veoma
rijetke; tačnije, poznata je jedna pjesma anonimnog autora, za koju se čak ne
zna ni gdje je nastala ni kada, kao pjesma pisana na turskom i bosanskom jezi-
ku, pri čemu je jedan stih na turskom sadržajno nadopunjen stihom na bosan-
skom, pod naslovom Čok severim džanum seni (Nametak, 1981: 63–64); c)
višejezičke pjesme, koje su također veoma rijetke, a jedna je datirana u 1647.
godinu, koju je pronalazač naslovio kao Pjesma o stanju u Bosni, u kojoj se u
šest strofa prezentiraju četiri jezika, i to tako što se u jednoj strofi u svakom
pojedinačnom od četiriju stihova pjeva na arapskom, perzijskom, turskom i
bosanskom jeziku (Mušić, 1963).6
5 Pjesme Umihane Čuvidine uvršćuju se u kontekst usmenih pjesama iako postoji oprav-
dana sumnja u autentičnost jezičkog izraza, uvažavajaći prije svega činjenicu da njezine
pjesme uopće nisu sačuvane na arebičkom predlošku (up. Kalajdžija, 2005: 41–42).
6 Navedena pjesma ustvari predstavlja prijepis iz Hronike Muhameda Enverije Kadića iz
19. st.
282 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 282 11.1.2013 10:01:30

Prema kriteriju prevođenja izdvajaju se prijevodi pjesama s orijentalnih

jezika, kao što je to npr. slučaj s pjesmom Kaside-i-burda autora Šerefudina
Busirija7, koju je preveo Halil Hrle, sin Alijin, iz Stoca 1868. godine (Dobra-
ča, 1976: 9), u kojoj se ova duga poema prepjeva na bosanskom (up. Busiri,
2008),8 ali se po tom kriteriju može uvrstiti npr. i Gaševićev Mevlud, jer je i
on nastao kao produkt prepjevanja Čelebijina Mevluda s turskog jezika, što se
može reći i za rad Muhameda Ruždija iz Trebinja. Prema dosadašnjim nala-
zima, s dvaju su jezika prevođene pjesme na bosanski: arapskog i turskog.
Na osnovu kriterija dužine pjesama mogu se izdvojiti: 1. kratke pjesme
i 2. poeme. Većina bosanskih alhamijado pjesama spadaju u kraće pjesme,
kao npr. pjesme s ljubavnom tematikom, refleksivne, preporodne i sl. Pjesme
nastale po uzoru na svete historijske događaje znatno su duže, kao što je to slu-
čaj s Mevludom, od kojih je najznačajniji Nikšićanina Saliha Gaševića iz 1878,
koji je kasnije (1942) štampan u Sarajevu, a predstavlja također, kako je već
napomenuto, prijevod s turskog jezika poznatog pjesnika Bursali Mehmeda
Čelebije. U ovu grupu poema spadaju i pjesme o historijskim događajima ili
ličnostima, kao što su npr. poeme Muhameda Ruždija o Ismailu, Zul-Karnejnu
i dr. (up. Nametak, 1981). Međutim, do danas najpoznatije alhamijado poeme,
koje istovremeno ne pripadaju mevludima, jesu dvije kaside sandžačkog alha-
mijadista Nazifa Šuševića: kasida Nasihat I, koja se sastoji od 746 bejtova, te
Kasida o smrti, koja se sastoji od 765 bejtova (Baćićanin, Šemsović, 2011).
Tematsko-sadržajni kriteriji već su u nauci tretirani i poslužili su za
izdvajanje posebne tipologije, kako je to učinio npr. Muhamed Huković
(1997), koji je alhamijado poeziju podijelio na ljubavne, vjerske, moralno-
poučne, buntovne pjesme i kao posebna vrsta izdvajaju se svetkovine, legen-
de, događaji, ili kako je to među prvima uradio Muhamed Hadžijahić (1974).
U ovdje datoj podjeli, tipologija alhamijado poetskog stvaralaštva dodatno
se usložnjava i proširuje, zbog čega se može govoriti o sljedećim tipovima
pjesama: 1. ljubavne; 2. pobožne; 3. sufijske; 4. refleksivne; 5. historijske; 6.
buntovne; 7. arzuhali i mahzari; 8. moralističke; 9. didaktično-prosvjetitelj-
ske; 10. preporodno-nacionalne; 11. uspavanke; 12. lascivne; 13. satirične;
14. crkvene; 15. “leksikografske”. Treba istaći da se navedeni kriteriji u
tematsko-sadržajnom smislu nekada međusobno preklapaju, ali da je ta mreža
prožimanja još gušća u slučajevima uključivanja i drugih kriterija – poetičkog
posebno, ali i na razini odnosa između poetskog ili nekoga drugog diskursa
alhamijado književnojezičke tradicije.
7 Na ovu čuvenu pjesmu Bošnjaci su i ranije pjevali tahmise, što je slučaj s Abdullahom
Salahudinom Uššakijem Bošnjakom, koji je u 18. st. dao značajan doprinos osmanskoj
poeziji (up. Bajrić, 2011; Bajrić, 2011a)
8 Ovu kasidu još 1973. godine preveo je s komentarima i Hivzija Suljkić, imam iz Zvornika
(Dobrača, 1976: 9).
ANALI GHB 2012; 41 (33) 283
anali 12.indb 283 11.1.2013 10:01:30

Alen Kalajdžija
Tako, l j u b a v n e p j e s m e dosta su česte u alhamijado diskursu. Ističe

se zaključak da su starije pjesme nerijetko bile ovog tematskog sadržaja. Za
njih je karakteristično da imaju jako malo orijentalizama. Neke od ljubavnih
pjesama jesu Hirvat-türkisi iz 1588. godine (Kraelitz, 1911), A ja pođoh i
povedoh konja na vodu iz Mostara nastala sredinom 17. st. (Hasandedić,
1970), Ašiklijski elif ba Fejze Softe iz Travnika s kraja 18. i početka 19. st.
(Mirković, 1912) i dr.
P o b o ž n e p j e s m e česte su u alhamijado pjesništvu. Motiv odanosti
Bogu, prihvatanje Božijeg nauma, veličanje Božijeg imena, traženje oprosta
itd. ističu se u ovim pjesmama, kao što to pokazuju npr. pjesme Muhameda
Hevaije Uskufije iz 17. st. (up. Huković, 1997). Kao posebna vrsta mogu se
izdvojiti pjesme s motivima odanosti časnim ljudima, ashabima, porodici
Božijeg poslanika, vjerovjesnicima, za što je primjer Priča o Ismailu Muha-
meda Ruždija iz Trebinja iz 19. st. (Nametak, 1981). U vezu s ovim pobož-
nim pjesmama mogu se dovesti i neke druge pjesme slične provenijencije,
ali se one izdvajaju kao posebna vrsta zbog specifičnog sadržajnog kolorita
sufijskog pogleda na svijet. Zbog toga se posebno izdvajaju s u f i j s k e p j e -
s m e , a najznačajniji predstavnici ovog tipa poetskog sadržaja bili su Abdul-
vehab Ilhamija i Abdurahman Sirrija, kod kojih se uočava opjevanje sakralne
poetike tarikata i marifeta.
R e f l e k s i v n e p j e s m e , kako im samo ime kaže, predstavljaju najče-
šće filozofsku zapitanost nad prolaznosti života. Među takvima zasigurno je
jedna od ljepših i umjetnički uspjelijih zbog metaforičnosti značenja pjesma
Nut pogledaj sada tko si Mula Mustafe Bašeskije (Mujezinović, 1997), ili
pak pjesma Ja upitah svoje duše Abdulvehaba Ilhamije u kojoj dominiraju
specifični sufijski simboli.
H i s t o r i j s k e p j e s m e mogu se također izdvojiti u posebnu sku-
pinu. Kako im naziv sugerira, riječ je o pjesmama koje su nastajale kao
neposredan uzrok određenih historijskih dešavanja, najčešće politički ili
vojnički motiviranih. Treba istaći da ova vrsta pjesama uglavnom pretendira
na kolektivni značaj. Među takvima zasigurno je najzanimljivija pjesma O
osvojenju Kandije Hasana Kaimije, u kojoj je fokusiran ratni sukob između
Osmanlija i Mletaka za otok Kretu vođen od 1645. do 1669, ali se tu javljaju
i pjesme poput Ajvaz-dedine kaside iz 17. st. (Ćorović, 1927: 193) ili pjesme
Car Mustafa nestade Mehmeda Bjelopoljca iz 19. st. Inače, neke historijske
pjesme jako su bliske b u n t o v n i m p j e s m a m a , koje se također mogu
izdvojiti kao poseban tip. Ono što je, međutim, karakteristično za buntovne
jeste činjenica da su autori politički svjesni sistema u kojem žive, te ga kri-
tički promišljaju i čitateljstvu sugeriraju zauzimanje određenog stava spram
navedenih prilika. Među takve pjesme spadaju npr. pjesme Čudan zeman
nastade (Nametak, 1981: 156–160) i Đe li ti je Halil-paša (Hadžijahić, 1974:
284 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 284 11.1.2013 10:01:30

251) Abdulvehaba Ilhamije iz 19. st., u kojima je oštrica kritike usmjerena

na aktuelnu vlast. Ovakav tip pjesama češće je umjetnički neuspjeliji ili
slabiji, ali su zato potvrda društveno-političkih prilika i odraz intelektual-
nog duha autora. Također, bliske ovoj vrsti pjesama na određeni način jesu
a r z u h a l i i m a h z a r i , ali se od tipično buntovnih razlikuju po tome što
se u njima moli i, ako se kritizira nešto, to se čini indirektno i uvijeno, bez
povišenog tona. Takve su npr. pjesme Arzuhal protiv Spore (Hadžijahić, 1974:
252), Duvanjski arzuhal Mehmed-age Pruščanina iz 1728. (Nametak, 1981:
172–182), odnosno pjesma Mahzar piše bosanska fukara Mustafe Firakije
(Nametak, 1981: 184–186) iz 1815. godine, koja npr. ima i usmenu metričku
osnovu datu u desetercu, čime se stječe dojam da je epski deseterački stih
značajno utjecao u nastanku nekih pjesama.
M o r a l i s t i č k e p j e s m e u alhamijado diskursu zauzimaju dosta jaku
poziciju s obzirom na njihovu frekventnost. Za ovu vrstu pjesama ističe se
činjenice da je, leksički gledajući, jako opterećena orijentalizmima, čime se
stječe dojam da zajedno s katehetskim tekstovima čini posebnu cjelinu. To
su pjesme u kojima se veličaju pozitivne vrline i krijepak, moralan život,
zasnovan na temeljnim principima islamskog svjetonazora. Umjetnička vri-
jednost ovih pjesama dosta je niska jer se u principu oslanjaju na formalni
aspekt savjetovanja i pripadaju domenu tzv. sakralne šerijatske poetike. Među
takvim pjesmama ističu se npr. pjesme: Hodi, ago, ti klanjaj Abdullaha Kara-
hodže iz 1740. (Huković, 1996: 102); Kasida Razije Velihodžića (Nametak,
1981: 97–100); Abdija Murad-bega Čengića iz Foče (Nametak, 1981: 88–96)
iz 1870, ili Savjet ženama / Kadune iz 1872. (Nametak, 1981: 115–120)
Edhema Jalimama iz Zenice; Ibrahime terzija iz 19. st. (Kalajdžija, 2007) i dr.
Iako se didaktične nerijetko poistovjećuju s moralističkim, ovdje se polazi
od uvjerenja da su moralističke pjesme pisane primarno s ciljem jačanja etič-
kih vrijednosti, dok su d i d a k t i č n o - p r o s v j e t i t e l j s k e usmjerene na
obrazovanje uopće. U tom smislu, broj pjesama s ovom tematikom znatno je
manji i one se, kako to pokazuje i hronologija, pojavljuju u određenom peri-
odu. Naime, moralističke se javljaju vrlo rano, još u 17. st., dok se didaktične
javljaju tek sredinom 19. st. Primjer takve vrste pjesme jeste pjesma nepo-
znatog autora iz 1838. pod naslovom Pisati je velik siklet (Ždralović, 1985:
130–131), u kojoj autor u posljednjem stihu svake strofe potencira važnost
znanja i nauke riječima: “Molim vam se, učite”. Inače, didaktično-prosvjeti-
teljske pjesme u bliskom su odnosu s p r e p o r o d n o - n a c i o n a l n i m , u
kojima se, također, osim veličanja nauke i znanja uopće, ističu i neke narodne
i nacionalne vrijednosti, kao što je npr. pjesma Omera Hume Stihovi zahvale
na bosanskom jeziku, u kojoj su stihovi zahvale istovremeno i stihovi pohvale
bosanskom jeziku, jer se u njima ističe važnost narodnog jezika.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 285
anali 12.indb 285 11.1.2013 10:01:31

Alen Kalajdžija
Kao jedna od mogućnosti klasificiranja posebnog tipa alhamijado pjesa-

ma jeste i motiv u s p a v a n k e . Ova vrsta pjesme znatno rjeđe nalazi se u
korpusu, ali se po namjeni izdvaja kao posebna. Jedna od takvih jeste pjesma
Hazreti Fatima kad bi šikala (Nametak, 1981: 87). Tematsko-sadržajno gle-
dano, pjesma je upriličena za verbalnu izvedbu prilikom uspavljivanja djece.
Među rjeđim, ali također prisutnim pjesmama u alhamijado diskursu,
pojavljuju se i l a s c i v n e p j e s m e , čija je temeljna namjera sugeriranje
određenih erotskih scena ili aludiranje na opscenost. U njima se nerijetko
javljaju i pojedini vulgarizmi, kao što je to slučaj s pjesmama iz jedne ruko-
pisne medžmue iz Gradačca, u kojoj se pojavljuje više takvih kraćih pjesama
(Nametak, 1965), a u pojedinim se sugerira lascivnost i opscenost, kao u
pjesmi Hej moj brate Suljače (Nametak, 1981: 219–220).
S a t i r i č n e p j e s m e , baš kao i lascivne, rijetke su u alhamijado dis-
kursu. Groteska, humor i ironija, aplicirani na određenu ljudsku karakternu
crtu, a konkretno i na neki fizički nedostatak ili mahanu, predstavljaju temelj-
ne odrednice ovih pjesama. Primjer za to jeste pjesma Na Vratniku sirotica
Fata, zabilježena u 19. st., gdje se kritizira djevojka koja ne želi Mulu bećara,
koji tvrdi da u njoj nema “golema šićara” (Nametak, 1996: 23) ili pjesma iz
medžmue Saliha Kalajdžića iz 1727. Garibić (Nametak, 1981: 215–218), u
kojoj je motiv pjesme fizička mahana nedavnog ženika koji se, dok je bio
dijete, opekao “u zlo misto, gospodo”.
C r k v e n e p j e s m e bilježene su također bosanskom arebicom. Istina,
do danas je poznata samo jedna takva pjesma, odnosno jedan njezin dio,
tačnije psalmi Davidovi, koji se upotrebljavaju u crkvenoj liturgijskoj sveča-
nosti. Pjesma je pronađena u jednoj rukopisnoj medžmui nekoga Bošnjaka,
koji je bio na ratištu Dalmatinske zagore. Pjesma potječe iz 1646. godine, a
početni stihovi glase: “Trojici bisti javljenije / Vaznesi se na nebesa Bože / I
po vasei zemle s’lava t’voja” (Spaho, 1931: 91–92). U stihovima se pokazuje
određeni otklon od starijega jezičkog predloška, a koji ne odgovara, s druge
strane, jezičkom stanju u 17. st., kada je pjesma zabilježena.
“ L e k s i k o g r a f s k e ” p j e s m e nastale u leksikografskom diskursu
nisu prave pjesme, ali pošto predstavljaju granični oblik književnog stvara-
laštva, prvenstveno zbog poetskog diskursa, kao takve mogu se izdvojiti u
posebnu skupinu. Jedini primjer za to jeste poetski dvojezični rječnik Makbu-
li-arif, u kojem se, uz formalnu stranu ovog produkta, kao tipična crta umjet-
ničkog stvaralaštva, pojavljuju motivi aluzije i brojni simboli, pa se i zbog
toga može smatrati književnoumjetničkim djelom, uz već navedeni formalni
kriterij poetičnosti.
286 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 286 11.1.2013 10:01:31

2.3. Leksikografska praksa

Leksikografija se uglavnom odnosi na dvojezične rječnike bosanskog i
turskog jezika, iako se u datom slučaju prije s pravom može govoriti o glosa-
rima negoli o pravim rječnicima. Ova je vrsta nastajala dosta rano zbog prak-
tičnih potreba osmanske administracije ali i potreba domicilnog stanovništva,
a savremene transliteracije ovih tekstova gotovo da uopće nema. Rukopisi se
uglavnom čuvaju u bibliotekama i arhivima, kao npr. u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci, Bošnjačkom institutu i Istorijskom arhivu u Sarajevu.
Treba napomenuti da u kontekstu arebičke pismenosti postoji i višejezični
konverzacijski rječnik iz 15/16. st. pod naslovom Lugat-ı Arabi ve Lugat-ı
Farsi ve Lugat-ı Rumi ve Lugat-ı Serfi, koji se čuva u rukopisnoj zbirci Aja
Sofiji u Sulejmaniji biblioteci u dvama rukopisnim primjercima pod bro-
jevima 4749, koji je ijekavski, i 4750, ekavski, zbog čega Putanec (1990:
238) verziju pod brojem 4749 poistovjećuje s hrvatskom verzijom, a 4750
srpskom, što je, po svemu sudeći, samo pokušaj dokazivanja nedokazivog,
jer smatra da je ijekavska verzija nastala iz pera nekog Dubrovčanina. Pret-
postavka je Lehfeldtova, koji je bio prvi slavist, koji je 1968. skrenuo pažnju
naučne javnosti na ovaj rječnik, da je ovaj četverojezični konverzacijski
rječnik služio sultanu Mehmedu Fatihu prilikom njegova prodora na Balkan
(Putanec, 1990: 239).9 U novije vrijeme verzija rječnika pod brojem 4750
transliterirana je i dostupna za jezičku analizu (Marinković, 2010: 284–296),
iako je i sam Lehfeldt objavio obje verzije još 1968.
Posebna vrsta leksikografskog rada tiče se poetskog rječnika Makbuli-arif
iz 1631, koji je sastavio Muhamed Hevaija Uskufija iz Dobrnje kod Tuzle.
Zbog sama karaktera predstavljanja leksičke građe, tj. poetskog diskursa
ovoga rječnika, on se po određenim kriterijima može uvrstiti u poetska ostva-
renja, tim prije što je rječnik zasnovan na fakturi orijentalne poetike i što
sadrži svojevrsne “priče” zasnovane na alegoriji, na koje je pažnju naučne
javnosti prvi skrenuo Otto Blau (1868).
Uz ovaj rječnik, ovdje se može spomenuti i dvojezični rječnik koji je
sastavni dio komparativne gramatike bosanskog i turskog jezika Boșnakça
Türkce muallimi – Bosanski turski učitelj Ibrahima Berbića iz 1893. Rječnik
je sastavni dio navedene gramatike a služi kao vodič za razumijevanje bosan-
skih i turskih leksema u udžbeniku.
2.4. Gramatika i pravopis

Gramatički i pravopisni priručnici pisani bosanskom arebicom zapravo
predstavljaju djelo Ibrahima Berbića. Dvojezična gramatika pod naslovom
Boșnakça Türkce muallimi – Bosanski turski učitelj štampana je u Istanbulu
9 Međutim, autor prepisivač jeste Ahmed Subhi-zade, koji je živio u drugoj polovini 19. st.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 287
anali 12.indb 287 11.1.2013 10:01:32

Alen Kalajdžija
1893. godine. Djelo je namijenjeno Turcima koji uče bosanski jezik, ali i
Bošnjacima koji uče turski. Gramatika je zanimljiva iz više razloga, posebno
na jezičkom planu, ali i s lingvističkog, prema kojem se može pratiti razvoj
lingvističke misli u bosnistici, oslanjajući se na tri godine mlađu Gramatiku
Frane Vuletića iz 1890. Dosadašnja istraživanja Bosanskog turskog učitelja
opskurna su i izuzetno rijetka, a među značajnijim treba istaći rad Adnana
Kadrića (2002), koji je ovo djelo, za potrebe svoga magistarskog rada, transli-
terirao na latinicu te obavio temeljna istraživanja u vezi s kontrastivnom lin-
gvističkom koncepcijom ovog udžbenika sa stanovišta turske nauke o jeziku,
ali i bosnistike. Pored ovoga djela, Ibrahim Berbić još ranije (1886) štampao
je i djelo Sa starom i novom jazijom bosanska elifnica, u kojem je iznio svoja
rješenja u primjeni upotrebe arebičkog pisma na bosanskom jeziku. Uz djelo
je štampao i jednu poemu u kojoj je primijenio navedene modele, a pjesmu
pod naslovom Manzuma transliterirao je i Adnan Kadrić (1999a), koji je,
također, u drugom radu objasnio temeljne paleografsko-grafološke osobine
ovoga pravopisnog priručnika (Kadrić, 1999).
2.5. Žurnalistika
Žurnalistika kao poseban oblik jezičkog stvaralaštva prisutan je u bosan-
skom alhamijado stvaralaštvu. Iako ova vrsta građe može integrirati već
gotovo sve pobrojane tipove, ovdje se žurnalistika izdvaja kao poseban vid
jezičkog stvaralaštva s vremenom širenja štamparstva, ali i prosvjete. Pod
ovim se podrazumijevaju štampani časopisi, žurnali, glasila i novine. Među
takvima najznačajnije mjesto zauzimaju Misbah, Muallim, Tarik i Fikh, koji
su izlazili koncem osmanske administracije i u doba Austro-Ugarske monar-
hije. Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st. u tadašnjem Institutu za jezik
i književnost u Sarajevu obavljen je projekt transliteracije prvih gore prvo-
navedenih triju časopisa, koji se sada čuvaju u Arhivu Bosne i Hercegovine.
Ova značajna građa još nije naučno obrađena niti monografski analizirana i
čeka svoje vrijeme.
3. Umjesto zaključka
Rezimirajući navedeno, ističe se zaključak da bosanska alhamijado
književnojezička tradicija predstavlja izuzetno važan i opsežan izvor za
proučavanje, s filološkog stanovišta posmatrano, ne samo historijskog razvo-
ja bosanskoga jezika, već i za izučavanje književnojezičkog diskursa ove
pismenosti koja se uklapa u predstandardne idiome. Alhamijado stvaralaštvo
istovremeno predstavlja značajnu građu koja se može iskoristiti i u drugim
naučnim disciplinama, posebno onim humanističkog usmjerenja, kao što su u
prvom redu književnohistorijske nauke, ali i historiografija, etnologija, antro-
288 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 288 11.1.2013 10:01:32

pologija, arhivistika i dr. Osim toga, raznovrsnost književnojezičkog stvara-

laštva u arebičkom diskursu ukazuje na izuzetnu raširenost ove pismenosti
među Bošnjacima i njezin zavidan kulturni nivo, koji korespondira s orijen-
talnim kulturnim kodom, na jednoj strani, i domaćim, slavensko-evropskim
identitetom, na drugoj strani.
Summary
On the classification of the Bosnian alhamijado

literary-linguistic tradition
Bosnian aljamiado literature represents a particularly important and rich
source for studying not only the historical development of the Bosnian lan-
guage, but also the literary-linguistic discourse of this form of literacy that
belongs to pre-standard idioms. The range and diversity of literary-linguistic
creativity as expressed in the writings in the Bosnian Arabic script points to
a particular spread of this literacy among Bosniaks, which corresponds both
to the oriental cultural code and to the domestic, Slavic-European identity.
Based upon a review of aljamiado works, the author emphasizes the rich-
ness of this literary output in terms of content, poetic and functional criteria,
which range from prose in the broadest sense of the word and its subtypes, to
an extensive poetic tradition, lexicographic works, grammatical-orthographic
manuals and various journalistic texts. All this confirms the importance of
this literary-linguistic tradition for studying broader historical and cultural
circumstances of Bosnia, Bosnian language and the Bosniak people.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 289
anali 12.indb 289 11.1.2013 10:01:32

Alen Kalajdžija
290 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 290 11.1.2013 10:01:32

Prevođenje i ideologija
811.512'255“1945/1992“
Sabina Bakšić
PREVOĐENJE I IDEOLOGIJA
(na primjerima prijevoda s turskog jezika
u periodu od 1945. do 1992.)
Sažetak
U ovom su radu analizirani prijevodi s turskog jezika objavljeni u periodu od

1945. do 1992. godine na prostorima bivše Jugoslavije (s fokusom na tadašnju Soci-
jalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu). Pokušalo se odgovoriti na pitanje da li je
prilikom izbora prijevoda postojao i ideološki kriterij i koliko je sretno koincidirao s
onim estetskim. Stoga je fokus bio na predgovorima prevoditelja i priređivača u koji-
ma su se motivi prevođenja mogli otvoreno iščitavati, ili, pak, naslutiti kroz iznesene
stavove o djelu. Pokušalo se odgovoriti i na još jedno pitanje – koliko je bilo potrebno
prevoditi kulturu kojoj je pripadao turski jezik s obzirom na to da su određeni dijelovi
bivše Jugoslavije u jednom historijskom periodu pripadali orijentalno-islamskom
civilizacijskom krugu.
Ključne riječi: prevođenje, ideologija, turski jezik, bosanski jezik
1. Uvod
“Prijevod je portal kroz koji se može doći do prošlosti.”
(Bassnett, 2007: 16)
Kako prijevodi o nekoj drugoj prošlosti mogu mnogo toga reći i o kon-
kretnoj prošlosti u kojoj su objavljivani, onda je ovdje riječ o portalu u por-
talu. Tačnije rečeno, analizirat će se prijevodi s turskog jezika, koji su se u
periodu od 1945. do 1992. godine pojavili na području bivše Jugoslavije (s
fokusom na tadašnju Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu). Pitanja
na koja će se pokušati odgovoriti jesu pitanja koja je već odavno postavila
historija prevođenja, a čiji odgovori, ili, barem, pokušaji odgovora mogu
osvijetliti postojanje upliva ideologije i politike u sam izbor prijevoda. Ove
je odgovore često moguće naći u predgovorima i pogovorima prevoditelja ili
urednika (Long, 2007: 64). Dakle, prvo pitanje postavljeno u ovom radu tiče
se kriterija izbora (pa čak i neizbora) književnoumjetničkih djela prevođenih
s turskog jezika u naznačenom periodu, poznatom kao period socijalizma.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 291
anali 12.indb 291 11.1.2013 10:01:32

Sabina Bakšić
Osim izbora koji su vođeni isključivo estetskim kriterijima, postoje i

izbori koje je nametala aktuelna ideologija. No, zanimljivo je da nisu rijetki
prijevodi kod kojih estetski kriterij sretnim slučajem zadovoljava i sam ideo-
loški izbor, ili, pak obratno, ideološki izbor potvrđuje estetski kriterij.
Drugo se pitanje više tiče prostora, ili, bolje rečeno, transfera koji se
događa između određenih prostora. Susan Bassnett tvrdi da je prijevod ide-
alna laboratorija za proučavanje interakcije među kulturama (Bassnett, 2007:
19). Može se postaviti pitanje: koliko je bilo potrebno prevoditi kulturu kojoj
je pripadao turski jezik u jezik/jezike kulture bivše Jugoslavije, tačnije, Bosne
i Hercegovine koja je u određenom razdoblju u prošlosti pripadala istom ori-
jentalno-islamskom civilizacijskom krugu i čiji je jedan pozamašan segment
historije ispisivan upravo tim jezikom (odnosno osmanskim). Situacija se
dodatno usložnjava i postaje, može se reći, pomalo šizofrena, kad se ima u
vidu raslojenost društva po različitim kriterijima. Čini se da dobni kriterij,
među ostalima, može ilustrirati svu složenost ovog pitanja: za starije čitatelje
prijevodi nekih djela s turskog mogu predstavljati nešto blisko i poznato, dok
za mlađe mogu biti nešto potpuno strano i egzotično (onako kako je to egzo-
tično zapadnom čitatelju). No, potrebno je imati u vidu još jednu činjenicu
(može se nazvati i komplikacijom), koja se vrlo često previđa, a to je da u spo-
menutom periodu (kao ni danas) ne postoji “orijentalno-islamski civilizacijski
krug” i da su ga zamijenile nacionalne države različitih, ponekad i međusobno
neprijateljski suprotstavljenih ideologija. Čini se da se u sklopu ovog previda
može motriti i izjednačavanje termina “turski” i “osmanski”, tako da različiti
čitatelji, s jedne strane, današnje Turke mogu smatrati ondašnjim Osmanlija-
ma kao osvajačima, i s druge strane, Osmanlijama zaslužnim za donošenje
islama na ove prostore. Međutim, današnja Republika Turska jeste laička
država koja je dubokim rezovima napravila prekid sa svojom prošlošću (toli-
ko da je prvi ambasador Republike Turske u Bosni i Hercegovini izjavio da je,
zapravo, Bosna i Hercegovina od zaborava sačuvala neka obilježja osmanske
kulture). Stoga se pitanje može postaviti i na drugačiji način: koliko je “dru-
gost”, uopće, trebalo “odomaćivati” za čitatelja prijevoda, zapravo, koliko je
ta “drugost” bila nešto što je njemu već poznato i “domaće”.
2. Kriteriji izbora/neizbora prijevoda

Kako podsjeća Christina Schaffner, Alvarez i Vidal tvrde da su svi izbori
prevoditelja, od izbora pisca i djela do načina prevođenja, određeni politič-
kim razlozima, što je, u širem smislu, povezano s ideologijom (Schaffner,
2007: 135). Samo pokroviteljstvo podrazumijeva da prevođena djela ne
smiju odviše odstupati od sistema društva na čiji se jezik prevode, što će se
nužno odraziti i na sam izbor tema. Zato Christina Schaffner tvrdi da je svaki
292 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 292 11.1.2013 10:01:32

prijevod ideološki, jer je od trenutka izbora uvjetovan interesima i ciljevima

pojedinačnog društva (Schaffner, 2007: 142).
Čini se da u slučaju prijevoda s turskog jezika ovaj ideološki kriterij igra
značajnu ulogu, makar je često dijeli s estetskim i nekim drugim kriterijima. I
premda je prevođenje sa spomenutog jezika najčešće bilo stihijsko.
Nekad su kriteriji prevoditelja ostajali nepoznati, a nekad ih je moguće
otkriti iz predgovora i pogovora koje su pisali za djela koja su prevodili. Ili,
kako to Lynne Long tumači, da se analizom predgovora može dospjeti do pre-
voditeljevih stavova o prijevodu i tekstu koji je prevođen (Long, 2007: 64).
U predgovorima koje sam imala pred sobom najčešće se naglašava piščev
otklon od religije, čak i njezino otvoreno odbacivanje, briga za malog čovjeka
(radnika, seljaka i ostale) ili, pak, borba za nacionalno oslobođenje, čak i za
uspostavu komunističkog sistema. Kako bih unaprijed otklonila nedoumice,
napominjem da sam u nekim slučajevima bila prisiljena konsultirati ponovlje-
na izdanja nakon 1992. godine, jer je do nekih starijih izdanja bilo nemoguće
doći. Stoga su u literaturi navedena oba izdanja.
3. Prijevodi s turskog jezika

Čini se da izbor prijevoda s turskog jezika ponajbolje ilustrira prisutnost
ideološkog kriterija. Ne radi se samo o pomiješanosti kriterija već i o svoje-
vrsnoj zbrci oko pojmova, pa sljedstveno tome i o iznevjerenim očekivanji-
ma čitatelja. To je stoga što je Republika Turska nasljednica države kojoj je
Bosna i Hercegovina, kao i neki drugi dijelovi bivše Jugoslavije, u jednom
historijskom periodu pripadala. Iz toga proizlazi još jedna bitna činjenica:
Osmansko je carstvo bilo portal kroz koji je na ova područja ulazila kultura
orijentalno-islamskog kruga. No, u periodu (1945–1992) kad su se prijevodi
pojavljivali, mnogi čitatelji nisu bili svjesni da Republika Turska nije Osman-
sko carstvo i da više ne postoji jedinstven orijentalno-islamski civilizacijski
krug. Zato su se ovi prijevodi “prelamali” na različite načine, zavisno od toga
da li se radilo o čitatelju koji očekuje djelo iz nekadašnjeg zajedničkog civili-
zacijskog kruga, ili, pak, o čitatelju koji je Osmanlije (gotovo uvijek nazivane
Turcima) doživljavao kao osvajača i stranu silu. Na tom je tragu i zaključak
Ljubinke Rajković, koja u svojoj knjizi Turski pesnici i pripovedači kod Srba
i Hrvata (izašla 1968. i gdje su u naslovu izostavljeni Bosanci i Hercegovci)
kaže: “Konačno je u novije vreme sazrelo uverenje da bi trebalo reći istinu o
Turcima, ne samo kao osvajačima već i kao nosiocima jedne određene materi-
jalne kulture” (Rajković, 1968: 7). Kao ilustraciju zamjene pojmova “osman-
sko” i “tursko” spominjem prijevod Putopisa (zapravo dijela Putopisa, koji se
odnosi na područja bivše Jugoslavije) Evliye Çelebija iz 17. stoljeća u prije-
vodu Hazima Šabanovića. U predgovoru prevoditelj, uz navođenje razloga za
ANALI GHB 2012; 41 (33) 293
anali 12.indb 293 11.1.2013 10:01:32

Sabina Bakšić
prevođenje ovog djela (putopisi su za njega važni radi proučavanja geografije,

historije, etnografije, za rekonstrukciju pravno-političkog uređenja: jer nema
nijednog pitanja iz naše prošlosti koje se može obraditi bez ovog putopisa,
Čelebi, 1996: 55), Osmansko carstvo naziva Turskom: “...tako da ovo doba
u Turskoj...” (Čelebi, 1996: 19), “Već početkom 17. vijeka Turska više ne
zadaje strah Evropi” (Čelebi, 1996: 20).
Ljubinka Rajković, osim politički inspiriranih (između ostalog, tu je i
Balkanski sporazum potpisan 1953. godine između Turske, Grčke i Jugosla-
vije), naglašava još jedan podsticaj koji potječe “iz opšte evropskih tendencija
upoznavanja evropske publike s književnostima malih naroda i stvaranja
pojma svjetske književnosti” (Rajković, 1968: 20, i sam pojam “mali narodi”
mogao bi biti ideološki diskutabilan). Dodatno pojašnjenje daje Fehim Name-
tak u predgovoru u časopisu Mogućnosti: “Zanimljiva je povezanost Turske
sa Zapadom i udaljavanje od islamskog svijeta kojem je stoljećima pripa-
dala. Ali i Zapadu se želi kazati da Turska nije zemlja egzotike kakvom je
mnogi zamišljaju a poneki i doživljavaju ne ulazeći dublje u njene probleme”
(Nametak, 1985: 1057). Zanimljivo je da se i jedna i druga tvrdnja ovjerava-
ju pjesmom Nazima Hikmeta posvećenoj Pierreu Lotiju u kojoj se kaže da
takvog Istoka (kakvog ga zamišlja Zapad) nije nikad bilo niti će ga ikad biti.
Stoga je jedan dio čitatelja iz već spomenutih različitih orijentacija i oče-
kivanja bio iznenađen djelima ponuđenim kao prijevodi s turskog jezika u
periodu od 1945. do 1992. godine. Osim pisaca koji su se otvoreno očitovali
kao komunisti, prevođeni su pisci koji su opisivali težak život u anadolskom
selu (kao što se može vidjeti i iz samog naziva jednog prevedenog djela
Mahmuta Makala – Anadolsko selo), nepovoljan položaj žene u turskom
društvu, kao i pisci koji su nerijetko imali negativan stav prema vjeri i njezinu
prakticiranju.
Prije svega, tu su djela, čiji su autori u predgovorima prijevoda otvoreno
nazivani komunistima ili, pak, marksističkim misliocima. Potrebno je nagla-
siti da se i ovdje u određenom smislu može motriti i “sretno” poklapanje s
estetskim kriterijem. Nazima Hikmeta, kojeg Ljubinka Rajković u spomenu-
toj knjizi naziva jednim od najvećih turskih pjesnika (što može, opet, biti pro-
izvod pomiješanih kriterija), prevoditeljica Lamija Hadžiosmanović u svom
predgovoru naziva turskim piscem, revolucionarom, i kaže da je bio optužen
za propagiranje komunizma, za šta su kao jedini razlozi navođeni njegovi
stihovi (“Izgradit ćeš i vidjeti komunizam”, 93. str., a konačna je ovjera to
što je sahranjen u Moskvi). Stoga njegove stihove dugi niz godina nisu mogli
upoznati njegovi turski čitatelji jer je bio na popisu zabranjenih pisaca. Slična
je situacija i sa svjetski poznatim piscem Yaşarom Kemalom koji je svoje-
vremeno smatran ozbiljnim kandidatom za Nobelovu nagradu za književnost
(koliko su, pak, one ideološki uvjetovane, posebna je tema). Njegov je roman
294 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 294 11.1.2013 10:01:32

Ince Memed (doslovno “Mali Memed”), što je, također, zanimljivo, preveden
kao Pobunjenik s Torosa (izostalo je vlastito ime – Memed) i za njega je pisac
predgovora Fehim Nametak ustvrdio da je imao velik odjek kod publike. U
istom se predgovoru kaže: “Po svemu tome pisac ovog romana je okarakteri-
ziran kao marksistički mislilac koji se iz aspekta te filozofije bori za pravdu.”
(Jašar Kemal, 1999: 430) U romanu se, naime, govori o “feudalnim agrarnim
odnosima i o socijalnim kretanjima koji su iz njih proistekli” (Jašar Kemal,
1999: 430). Mali Memed bori se zajedno sa svojim istomišljenicima protiv
age koji cijela sela drži u gotovo potpunom ropstvu. Ujedno je prisutna i
kritika religije kao i negativan odnos prema vjeri (koja će se iščitavati i u dru-
gim prevedenim djelima) često izraženi jednim klišeom u kojem se negativni
junak ne odvaja od tespiha.
Poznat je i vrlo prevođen pisac i Reşat Nuri Güntekin i to kao izraziti
predstavnik tzv. “nacionalne književnosti” (koja je zastupala povratak naci-
onalnim izvorima). Njegova djela, kao i djela ostalih pisaca tog perioda,
obilježava prisustvo didaktičkog elementa koji je među našim prevoditeljima
i određenim čitateljima imao snažan utjecaj i odziv. Prevoditeljica njego-
va romana Kad opada lišće (koji je do 1992. izlazio u nastavcima u listu
Muslimanski glas) Kerima Filan naglašava da je na njezin izbor ovog djela
najviše utjecao taj poučni element s moralnim predznakom. Prijevod, pak,
njegova drugog romana Grmuša, koji je, također, još 1924. godine izlazio u
nastavcima u novinama (preveo ga je Fehim Spaho), preštampan je kao knjiga
1962. godine. U svom predgovoru Fehim Nametak navodi da postoje opreč-
na mišljenja o ovom romanu. Neki ga smatraju običnom ljubavnom pričom,
bez veće literarne vrijednosti, dok drugi, “brojniji, opravdano smatraju da je
slikanjem prilika u Anadoliji, posebno stanja u prosvjeti, pisac dao izvanre-
dan doprinos poznavanju te malo poznate sredine” (Guntekin, 1999: 10). No,
Fehim Nametak, ipak, tvrdi da “slijede romani u kojima će također biti obilje
sladunjavosti i osjećajnosti...” (Guntekin, 1999: 11). Za samu Grmušu neki
su čitatelji izjavili da su je voljeli i čitali kao čednu ljubavnu priču. Možda
nije slučajno što je objavljena u Zabavnoj biblioteci. Uz to, ovaj je roman,
kao i drugi romani “nacionalne književnosti”, ukazivao na težak položaj žene
u društvu, tako da se osim toga što se radilo o poznatom piscu i, za neke, i
o estetskom kriteriju, iz više elemenata može razabrati i prisustvo ideoloških
motiva. Ponovo je prisutno negativno prikazivanje vjere (male su djevojčice
pokrivene, tužne i neraspoložene zbog vjeronauka na kojem im je učiteljica
ubijala svaku nadu u život, Guntekin, 1999: 160).
Prevođena su i djela najpoznatije turske spisateljice Halide Edib Adivar,
naprimjer, Rabija (1959, preveo Hamid Hadžibegić, ovdje je kod samog
naslova izvršena promjena, suprotnog pravca od one kod Pobunjenika s
Torosa, naslov na turskom glasi Sinekli Bakkal). Ljubinka Rajković prilič-
ANALI GHB 2012; 41 (33) 295
anali 12.indb 295 11.1.2013 10:01:33

Sabina Bakšić
no je znakovito istakla njezinu ulogu u emancipaciji turske, ali i bosanske

muslimanske žene. Ideološki upliv prisutan je sada i na strani autorice koja
analizira prevedena djela s turskog jezika do 1965. godine kada tvrdi da su
osim Halide Edip Adivar sva “ostala pisanija turskih žena prevođena sasvim
tendenciozno: Podređeni položaj naše muslimanske žene podstakao je izvje-
sne prevodioce da na ovaj način pomognu da se muslimanska žena izvuče iz
zaostalosti i podređenosti” (Rajković, 1968: 109).
Yakub Kadri Karaosmanoğlu, također, je poznat pisac, za kojeg prevo-
ditelj njegova romana Kuća pod najam i autor predgovora Nedim Filipović
kaže da je bio “nepokolebljivi pristalica novoga i borac za prevazilaženje
staroga” (Karaosmanoglu, 1998: 18). Ta borba staroga i novoga i jeste cen-
tralna tema ovog djela. Prisutnost ideološkog kriterija (kao kritika i otklon od
religije) gotovo da se sama od sebe nameće u još jednom njegovu prevede-
nom romanu – Nur-baba, koji je imao, kako Nedim Filipović kaže, “velikog
odjeka u Turskoj”. “S više strana su se čule optužbe da je pisac oskrnavio
jednu religijsku svetinju”, jer je bektašijstvo pokazao kao red koji se sveo na
“niz praznih ritualnih postupaka, praćenih alkoholičarskim, narkotičarskim
halucinacijama i seksualnom raspusnošću” (Karaosmanoglu, 1998: 23). Ali,
prevoditelj misli da “mnogi nisu htjeli da shvate da je pisac ovim romanom
dao objektivnu sliku jednog doba i tragiku koju je ono nosilo” (Karaosmano-
glu, 1998: 25). Naravno, ni ovo mišljenje nije u potpunosti ideološki nevino.
I sljedeći se prijevod prvenstveno odnosi na religijsku temu. Riječ je o
prijevodu poznatog turskog sufijskog pjesnika Yunusa Emrea iz 13. stoljeća,
koji je dugo ostao nepoznat i samom turskom čitatelju. Osim edukativnog
elementa, koji prevoditeljica i autorica predgovora Jasna Šamić navodi,
naglasak ostaje na pokušaju da se ova poezija prikaže i kao homoseksualna,
što je, zapravo, rezultat nepostojanja gramatičkog roda u turskom jeziku (pa
je moguće stihove pjesnika tumačiti kao upućene Bogu, dragoj, ali i dragom).
Stoga su prevedeni stihovi i dati u te tri varijante. Prevoditeljica navodi da
je “u praksi, pa i u likovnoj umjetnosti izvjesno postojala homoseksualnost
o čemu svjedoče mnogobrojne minijature što pokazuju scene ljubavnog čina
između dva muškarca” (Junus Emre, 1990: 12). Pojava ovog prijevoda u
nekim je čitateljskim krugovima protumačena kao incident i svojevrsna pro-
vokacija.
U konačnici, izbor prijevoda s turskog jezika najčešće je bio prepušten
slučaju i stihiji. S mnogim poznatim turskim piscima i pjesnicima tadašnji je
naš čitatelj ostao tek sporadično upoznat, kroz pojedine prevedene pjesme i
pripovijetke koje su se pojavljivale u časopisima. Takvu su sudbinu kod nas
doživjeli, između ostalih, i Faik Sait Abasiyanik (po kojem nosi ime prestiž-
na nagrada za pripovijetku u Turskoj), Aziz Nesin (koji se borio za socijalna
prava), Sabahattin Ali (koji je opisivao težak život seljaka u Anadoliji), Tarik
296 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 296 11.1.2013 10:01:33

Dursun (koji je potcrtavao socijalne motive), Orhan Kemal (koji je pisao o

seoskoj sirotinji), Erdal Öz (čiji je roman u Turskoj doživio dva izdanja u
samo petnaest dana), Peyami Safa, Nedim Gürsel i drugi. Ljubinka Rajković
tvrdi da su često prevođeni i manje značajni pisci, što ona tumači neobavije-
štenošću prevoditelja, ili, pak, njegovim nesigurnim ukusom. No, u tome je
značajnu ulogu odigrala i “priroda turske književne kritike koja nije izrekla
definitivne sudove i koja je lutala pa, čak, i danas luta” (Rajković, 1968: 105).
Zanimljiv je i sljedeći zaključak: “Prevodioci nisu pravili razliku između
prave književne vrednosti dela, njegovog istorijsko-dokumentarnog značaja i
prolaznog uspeha, povodili su se za onim što je tada pisano u turskim listovi-
ma i časopisima kad književna kritika u Turskoj nije ni postojala” (Rajković,
1968: 108).
4. Prijevodi s osmanskog jezika

Sporadično, pak, prevođenje divanske poezije (na osmanskom jeziku)
Ljubinka Rajković tumači teškoćama koje zadaju prijevodi s osmanskog
jezika kao i time da se od prevoditelja, osim poznavanja osmanskog jezika,
zahtijeva poznavanje “islama, sufizma, tradicije i aruza” (Rajković, 1968:
20). Ali, treba uzeti u obzir i još jedan aspekt s ideološkim predznakom, koji
pronalazimo u Filipovićevom opisu divanske književnosti: “Po svojoj ideo-
logiji ona je predstavljala glorifikaciju vrhova feudalne hijerarhije” (Karao-
smanoglu, 1998: 7).
Iz istih je razloga, vjerovatno, i bosanskohercegovačka baština (kao
sporan primjer intralingvističkog prevođenja s obzirom na to da se radi o
različitim jezicima a istom kulturnom prostoru) ostala na rubu interesiranja.
U zanemarivanju bosanskohercegovačkih pjesnika koji su za vrijeme Osman-
skog carstva pisali na osmanskom jeziku (kao ideološki neizbor), zacijelo
je značajnu ulogu odigrala i sama odrednica “bosanskohercegovački” (nije
nepoznato da je u periodu od 1945. do 1992. godine bilo nepoželjno i svjesno
zanemarivano svako upućivanje na bosansku, ili, pak, bosanskohercegovačku
autohtonost). Zato se u knjizi Fehima Nametka Divanska poezija 16. i 17.
stoljeća, koja se pojavila 1991. (možda ne baš slučajno tek tada) uz prijevode
široj čitalačkoj publici potpuno nepoznatih bosanskohercegovačkih pjesnika,
poput Nihadije, Zijaije, Derviš-paše Bajezidagića, Nerkesija, Lamekanija,
Kaimije i drugih, može iščitati i svojevrsna borba u otkrivanju i otimanju ovih
pjesnika od potpunog zaborava. Radovi naših osmanista objavljivani u struč-
nim časopisima, najčešće u Prilozima za orijentalnu filologiju (stoga su osta-
jali nepoznati širem čitateljstvu), kao i neke antologije i hrestomatije bili su
na tom istom tragu “čupanja iz zaborava” bosanskohercegovačkih pjesnika.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 297
anali 12.indb 297 11.1.2013 10:01:34

Sabina Bakšić
5. Prevođenje/neprevođenje kultura
Kulture nisu monolitne strukture, podsjeća Andre Lefevere, unutar njih
uvijek je prisutna tenzija među različitim grupama i pojedincima, koji bi da
utječu na razvoj te kulture na način koji se njima čini najboljim (Lefevere,
1992: 8). Situacija postaje zamršenijom kad se na jednom prostoru ne prepliću
samo interesi različitih grupa i pojedinaca, već se prepliću i same različite kul-
ture. Ovo bi, možda, bio najsažetiji opis bosanskohercegovačkog prostora na
kojem su se desili spomenuti prijevodi. Isti su prijevodi za pripadnike različi-
tih kultura, ili, pak, samo grupa mogli biti doživljeni kao nešto strano, egzotič-
no i orijentalno, ili, pak, kao nešto poznato i blisko. No, još je zanimljivije da
su obje ove skupine mogle pred nekim prijevodima doživjeti razočarenje jer
za one prve nije bilo (dovoljno) Orijenta kakvog su oni očekivali (kao svoje-
vrsnu zapadnu projekciju tih prostora, a koji, prema riječima Nazima Hikme-
ta, nije nikad niti će ikad postojati), dok je i za one druge tu bilo nedovoljno
Orijenta, ovaj put, onog u kojem su živjeli njihovi preci. Ti su preci živjeli na
području Osmanskog carstva, koje je bilo portal kroz koji je kultura tadašnjeg
islamsko-civilizacijskog kruga ulazila u ove krajeve. Neprevođenje određe-
nih turskih riječi koje su se u našem jeziku uvriježile kao turcizmi možda je
ponajbolji pokazatelj neproblematičnog prevođenja kultura, jer je riječi poput
čardaka, age, amidže, čorbe, tabana, šerbeta i drugih određeni krug čitatelja
raspoznavao kao poznate i domaće. Međutim, drugima su te riječi mogle biti
potpuno strane, pa Ljubinka Rajković Hamidu Hadžibegiću, prevoditelju
Rabije Halide Edip Adivar, prebacuje neprevođenje i neobjašnjavanje riječi
ben: “...retko će koji čitalac izvan Bosne i Makedonije znati da je to mladež”
(Rajković, 1968: 75). No, s druge strane, osim mnogobrojnih sličnosti, posto-
je i velike razlike između ovih dviju kultura. Neke je od njih moguće iščitavati
u samom jeziku, pogotovo kad se radi o pojavama prisutnim samo u turskoj
kulturi i kad prevoditelj i uz najbolju volju i umijeće ne može pronaći ade-
kvatan prijevodni ekvivalent. Prije svega, radi se o postojanju velikog broja
dobrih želja u turskom jeziku koje ukazuju na izražen kolektivizam u turskom
društvu i kulturi. No, kako kolektivistički duh nije prva odrednica društva na
ovim prostorima, i broj je dobrih želja izrazito mali i nedovoljan za prijevode
s turskog jezika. Stoga su tadašnji prevoditelji doslovno prevodili ove dobre
želje, što je često moglo proizvesti začudan efekt: “Umnožilo ti se!”; “Neka
sam kurban za tvoj nokat!” i slično. Još upečatljiviji primjer nepoznavanja
turske kulture predstavlja način na koji su neki turski pisci registrirani u našim
bibliotekama. Zbog neznanja da se kod imena, naprimjer, Jašara Kemala radi
o dvama imenima bez prezimena (njegovo je prezime rijetko poznato i tur-
skom čitatelju, a drugo ime – Kemal, ime je piščeva oca) on se u biblioteci
vodi kao Kemal, Jašar, kao da je Kemal piščevo prezime.
298 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 298 11.1.2013 10:01:34

6. Zaključak
Čini se da se cijeli zaključak može izreći kroz nabrajanje paradoksa. Spe-
cifičan položaj i historija Bosne i Hercegovine, njezino paradoksalno pripa-
danje često suprotstavljenim civilizacijskim krugovima (a i sistemima) Istoka
i Zapada ponajviše su zaslužni za to. Stoga je moguće da su neki prijevodi s
turskog jezika određenim čitateljskim krugovima bili poznati i “domaći”, ali,
isto tako, strani i nepoznati. Paradoks je i to što ta poznatost i stranost nije
bila distribuirana samo među različitim društvenim čitateljskim krugovima,
nego se ona mogla naći spojena i u samo jednom čitatelju. Ako je on i bio
baštinik istog islamsko-civilizacijskog kruga, mogao je u prevedenim djelima
iščitati njemu nešto potpuno strano, jer su to bili prijevodi nacionalne književ-
nosti koji su govorili o specifičnim temama. Ove su, pak, teme najčešće bile
ideološki sukladne s tadašnjim socijalističkim sistemom, jer su se odnosile
na nacionalno oslobođenje, probleme seljaka i drugih “malih” ljudi, ili, pak,
na kritiziranje prakticiranja vjere. Kao takvi, ti su prijevodi, paradoksalno,
mogli biti bliži čitateljima drugačije (zapadne) provenijencije, a kod onih
drugih izazvati iznenađenje i čuđenje, možda, čak, i otpor. S druge strane,
kako roman nema dugu tradiciju u turskoj književnosti, prijevodi su se nekih
djela iskusnim čitateljima zapadne književnosti mogli činiti odviše naivnim.
Kako se, na koncu, u tom periodu, ponajviše stihijski prevodilo, dešavali su
se paradoksi da su se čitateljima nudila djela manje poznatih pisaca, dok su
im uskraćivani prijevodi svjetski poznatih autora. Možda je više zanimljivo i
indikativno nego što je paradoksalno to da je gotovo cijela bosanskohercego-
vačka baština ostala neprevedena s osmanskog jezika.
I na kraju, dužna sam još jednu napomenu koja bi se mogla nazvati i
(ideološkom?) ogradom. Iako je kod mnogih prijevoda ustanovljeno njihovo
sretno poklapanje s estetskim kriterijem, i makar se on mogao iščitati na
stranicama predgovora čije sam dijelove, upravo, zbog željene neutralnosti
citirala, možda sam učinila nepravdu što sam nekim prijevodima priključila i
ideološki kriterij. No, ako nema nevinih i neutralnih izbora, onda bi se i ovom
radu mogao pripisati određen “ideološki stav”. Ali to je tema za onog ko se
bude bavio ovim i ovome sličnim radovima.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 299
anali 12.indb 299 11.1.2013 10:01:35

Sabina Bakšić
Summary
Translation and ideology (illustrated with translations from the

Turkish language published in the period from 1945 to 1992)
This paper analyses the translations of Turkish language works published
from 1945 - 1992 in the lands of the former Yugoslavia with a focus on the
former Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina. It explores the question
of whether the choice of translations was influenced by ideological criteria
and to what degree these coincided with aesthetic ones. The author focuses
on the prefaces to translated texts written by translators and editors where
the motivation for translation is more clearly expressed or at least discerned
through statements about the work in question. It also aims to answer the
following question: to what extent was it necessary to translate the cultures
these languages belonged to, considering that, during a specific historical
period, certain parts of the former Yugoslavia belonged to Oriental-Islamic
civilisation?
300 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 300 11.1.2013 10:01:35

Ocjene i prikazi
ANALI GHB 2012; 41 (33) 301
anali 12.indb 301 11.1.2013 10:01:35

Sabina Bakšić
302 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 302 11.1.2013 10:01:35

Ocjene i prikazi
Hazırlayan Kerima Filan, XVIII. Yüzyıl Günlük Hayatına Dair

Saraybosnali Molla Mustafa’nin Mecmuasi (Medžmua Sarajlije
Mule Mustafe Bašeskije o svakodnevici u 18. st.), Connectum,
Sarajevo, 2011, 541 str.
Poznata bosanskohercegovačka izdavačke kuća Connectum nedavno je

objavila knjigu na turskom jeziku Medžmua Sarajlije Mule Mustafe Bašeski-
je o svakodnevici u 18. st., koju je priredila dr. sc. Kerima Filan, profesorica
osmanskog i savremenog turskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Središnji dio te knjige čine transkribirani tekst Bašeskijine hronike (Med-
žmua) na osmanskom jeziku i glosar. Napisana i odbranjena kao doktorska
disertacija, knjiga je nakon dužeg vremena objavljena u nešto proširenoj ver-
ziji. Ona je plod znanstvenoga zanimanja Kerime Filan za filologiju i bosan-
skohercegovačku i bošnjačku kulturnu baštinu. Taj spoj znanstvenog interesa
mogao bi se nazvati “sretnim” s obzirom na činjenicu da niko prije nje nije
transkribirao i objavio tako opsežan i važan izvor za proučavanje “bosanskog
turskog jezika” te da Bošnjaci nakon Mujezinovićeva prijevoda Medžmue
Bašeskiju doživljavaju kao jedan od simbola svoga kulturnog identiteta.
U predgovoru knjige (Önsöz, 7–8) Kerima Filan ukratko pojašnjava na
koji je način priredila Bašeskijinu Medžmuu za štampu i koje je sadržajne
cjeline toga djela obradila kao značajan i zanimljiv izvor za kulturnu povijest
Bosne i Hercegovine. Priređivačica, također, zahvaljuje prof. dr. Hamzi Zul-
fikaru, pod čijim je mentorstvom radila doktorsku disertaciju koju objavljuje
u formi knjige.
Uvod (Giriş, 13–24) koji slijedi nakon sadržaja (İçindekiler, 9–10) i kra-
tica (Kısaltmalar, 11–12) sastoji se od sljedećih cjelina: Život i djelo Mule
Mustafe (Molla Mustafa’nın Hayati ve Eseri) i Metoda koja je korištena pri
obradi teksta (Metin Kurulurken İzlenen Yolun Açıklaması). Za Bašeskijinu
oskudnu biografiju Kerima Filan koristi podatke do kojih je došao Mehmed
Mujezinović, ali ih ponegdje dopunjava i podacima koje sam pisac hronike
navodi o sebi. Nakon njih priređivačica opisuje sadržaj Medžmue, način na
koji je ljetopisac strukturirao svoje djelo i kako je zapisivao događaje u svome
mikrosvijetu, u kojemu je proveo svoj relativno dug život. Ona pojašnjava
kako je Bašeskija bilježio vrijeme i hronološki slijed najraznovrsnijih doga-
đaja, koji se zanimljivi i značajni podaci mogu naći u Medžmui i koliko su oni
pouzdani. Nakon toga izlaže metodološki pristup koji je slijedila pri obradi
teksta te navodi i opisuje turkološke radove o “bosanskome turskom jeziku”
(pretežno transkribirane tekstove) koje je koristila i za analizu Bašeskijina
jezika.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 303
anali 12.indb 303 11.1.2013 10:01:36

Ocjene i prikazi
Poglavlje s naslovom Analiza (İnceleme, 25–66) posvećeno je ortograf-

skim i fonetsko-fonološkim karakteristikama Bašeskijina teksta. Priređiva-
čica skreće pažnju na nedosljednosti u zapisivanju turskih riječi arapskim
pismom, ali i na manje-više sistemska odstupanja u pisanju koja nam se mogu
učiniti nedosljednostima, a zapravo proizlaze iz autorove intuitivne težnje da
turske riječi zapisuje onako kako su se čule i izgovarale u Bosni. Spomenute
dvije pojavnosti inače je teško razlučiti ako se ne promatraju u korelaciji s
frekvencijom takvih ortografskih odstupanja, što autorica i čini fokusirajući
se na ortografske postupke tipične za zapisivače tekstova koji nose obilježja
razgovornoga jezika. U istom se poglavlju priređivačica osvrće i na fonetska
i fonološka obilježja vokala i konsonanata u riječima i sufiksima. Poznavalac
osmanskoga jezika i rumelijskih dijalekata brzo će uočiti da se u Bašeski-
jinu jeziku jasno zamjećuju karakteristike i zapadnorumelijskog dijalekta,
i osmanskog jezika hroničareva vremena. Ta pojava miješanja dviju dijale-
katskih osnova nije izolirana, a kod nas je već obrađena u studiji o turskome
jeziku fra Andrije Glavadanovića, objavljenoj u časopisu POF. Nekoliko
kartica teksta u istome poglavlju Kerima Filan posvećuje sintaksi Bašeskijina
jezika. Očekivana, ali uvijek zanimljiva odstupanja u linearnom poretku riječi
u rečenici priređivačica ilustrira primjerom u cijelosti nastalim sintaksičkim
kopiranjem bosanske rečenice. Osim spomenutoga, kao posebnosti Bašeski-
jine sintakse autorica ističe sporadično odsustvo genitiva u genitivnoj vezi,
ispuštanje pomoćnoga glagola u predikatnim oblicima, ispuštanje punoznač-
nog predikatnog glagola, “pogreške” u glagolskoj rekciji i dr. Priređivačica
skreće pažnju i na Bašeskijinu relativno bogatu leksiku: autor koristi i turske
frazeme i poslovice, tursku leksiku i posuđenice iz arapskog i perzijskog jezi-
ka, ali i brojne riječi i sintagme iz bosanskoga jezika. Kao jednu od stilskih
karakteristika teksta Kerima Filan navodi i reduplikate, pa čak i zanimljivu
pojavu redupliciranja bosanskih i turskih istoznačnica, kao u primjerima
narod halk, miftah kluç, zlatar kuyumcu, hudi siyedi bilmez cahiller i dr.
Središnji dio rada naslovljen kao Tekst (Metin, 69–367) cjelovita je tran-
skripcija teksta Medžmue, u koji je ubačen pokoji faksimil kako bi čitatelj
donekle stekao vizuelnu predodžbu o izvorniku. Šta reći o transkripciji teksta
osim da je pouzdana i znalački urađena, kako to i priliči dobru filologu? Jasno
nam je da se iza te kratke konstatacije kriju mjeseci i godine svakodnevnoga,
teškog, strpljivog i predanog rada čiji krajnji rezultat nije samo ova knjiga,
nego, prije svega, činjenica da pojavom transkribiranoga teksta Bašeskijin
ljetopis postaje dostupan turkolozima diljem svijeta te da ga svi mogu koristiti
kao iznimno vrijedan i zanimljiv izvor za svoja istraživanja.
Pohvala priređivačici ide i za izvrsno urađen glosar. On sadrži sve riječi
koje se u različitim likovima i kontekstualno uvjetovanim značenjima susre-
ću u Bašeskijinoj hronici; među njima, dakako, i bosanske. Uz svaku riječ
304 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 304 11.1.2013 10:01:36

Ocjene i prikazi
navedeni su stranica i red u kojemu je upotrijebljena. Pisac ovoga prikaza,

koji je i sam radio sličan glosar, dobro zna koliko truda, znanja i upornosti
zahtijeva takav rad i koliko je važno imati glosar koji će istraživaču olakšati
čitanje teksta i odvesti ga na stranicu na kojoj se susreće njemu nepoznata ili
zanimljiva riječ. Posebna je vrijednost glosara i u tome što su u njega, kao
zasebne natuknice, uvršteni i specifični oblici u kojima se konkretna riječ
pojavljuje u tekstu. Dakako, takve riječi priređivačica upućuje i na njihov
izvorni lik, ali i o drugostepenome liku daje važne podatke, pogotovo ako
je tipičan za bosanski izgovor turskoga jezika. Ilustrirat ću to primjerom iz
glosara, dakako, u prijevodu na bosanski jezik: a) natuknica çār: çār 44a20,
93a17, 129a19, 134b4, rumelijski oblik riječi kar. Ta se riječ u istom obliku
(çâr) susreće i u leksici bosanskoga jezika. A[bdullah] Š[kaljić]: ćar, usp. kār;
b) natuknica kār: kār 125a1 rad, posao, trud.
Nakon korisnoga Indeksa imena sultana i paša (Sultan ve Paşa Adları
Dizini, 501–503) slijedi tekst na engleskom jeziku (Reading Molla Mustafa
Basheski’s Mecmua, 505–531), u kojemu priređivačica pobliže upoznaje
stranoga čitatelja s Bašeskijom, njegovom biografijom (ako se relativno
oskudni podaci o njemu tako mogu nazvati), hronikom, vremenom i svijetom
u kojemu je živio. U istome tekstu ona se osvrće na Medžmuu kao narativni
izvor iz kojega se može dosta saznati o svakodnevnome životu Sarajeva u
18. stoljeću, neobičnim događajima, ratovima, bunama, neredima, političkim
i ideološkim previranjima, bolestima, epidemijama, zabavama, piknicima,
živima i mrtvima i dr. O događajima iz Bašeskijine hronike priređivačica je
napisala i objavila radove koje je utemeljila kako na vlastitim spoznajama,
tako i na rezultatima i teorijskim i metodološkim pristupima autora koji su se
bavili sličnim temama.
Knjiga završava bibliografijom (Kaynaklar, 533–540) i biografskim poda-
cima o priređivačici (541). Budući da u bibliografiji nema recentnijih stranih
i domaćih knjiga i studija koje je koristila u kasnijim radovima nastalim na
temelju istraživanja Bašeskijina rukopisa, pretpostavljamo da je popis bibli-
ografskih jedinica ograničen na razdoblje u kojemu je disertacija nastajala.
Pojavom knjige Kerime Filan turkologija je znatno obogaćena budući da
su filolozi, lingvisti i kulturni povjesničari dobili po svemu poseban i vrlo vri-
jedan izvor kojemu je teško pronaći pandan na prostoru povijesne Rumelije.
Usto, taj je izvor transkribiran i popraćen glosarom, čime je izravan put do
teksta mnogostruko olakšan. Zahvaljujući znanju i velikom trudu priređivači-
ce i izdavačkoj kući Connectum koja ga je objavila, Bašeskijina je Medžmua
od unikatnog i vrlo vrijednog, ali u širim razmjerima nepoznatog i relativno
teško dostupnog rukopisa, postala lahko dostupno opće dobro. Čestitke prire-
đivačici i Connectumu!
Ekrem Čaušević
ANALI GHB 2012; 41 (33) 305
anali 12.indb 305 11.1.2013 10:01:36

Ocjene i prikazi
Mustafa Jahić, Arapski jezik u islamskim naukama: povezanost i

međusobni utjecaji, Gazi Husrev-begova biblioteka i El-Kalem,
Nedavno su Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu i izdavačka kuća

El-Kalem, našoj čitateljskoj javnosti ponudili izuzetno vrijednu knjigu pod
naslovom Arapski jezik u islamskim naukama – povezanost i međusobni
utjecaji autora Mustafe Jahića. Iz samog naslova razaznaje se da je riječ o
veoma obimnoj materiji raspoređenoj na 536 stranica od čega su 474 stranice
osnovnog teksta, dok ostali dio čine abstract na engleskom jeziku, izvori i
literatura te različiti indeksi.
Po svom sadržaju ova je knjiga značajna za sve one koji se na bilo koji
način bave arapskim jezikom ili islamskim disciplinama i ako je pokušamo
situirati u pripadajuće joj oblasti, onda su to podjednako i arapska filologija i
temeljne islamske nauke, a imajući u vidu činjenicu da sama materija nameće
potrebu da se arapski jezik, u argumentiranju aspekata njegove svekolike
povezanosti s islamskim naukama, te njihova slojevitog korelativnog pro-
žimanja i međusobnog utjecaja, interpretira kako na planu mikrolingvistike
tako i na planu makrolingvistike.
Autor je obimnu građu svoje knjige podijelio u trinaest poglavlja. Osim
predgovora, autor daje dosta opširan uvod koji je svojevrsna sistematizacija
cjelokupnog sadržaja knjige što uveliko olakšava prosječnom čitaocu da se
“nosi” s tekstom narednih poglavlja. U prvom poglavlju, Arapske jezikoslov-
ne znanosti u islamskim klasifikacijama nauka, autor istražuje status i pozicije
arapskih jezikoslovnih disciplina u okviru klasifikacije nauka muslimanskih
autora, dok se u drugom i trećem poglavlju, Arapski jezik u predislamskom
periodu i Obrazovanje Arapa u predislamsko vrijeme, o arapskom jeziku
govori s aspekta njegova porijekla i historijskog razvoja, kao i o stepenu
razvijenosti jezičke svijesti i opismenjavanja kod predislamskih Arapa.
Najobimniji dio materije autor zahvata u svom sveobuhvatnom sagleda-
vanju odnosa Kur’ana i arapske gramatike, odvajajući narednih šest poglavlja
za interpretiranje različitih faktora u nastanku arapske gramatike, zatim uloge
Kur’ana u nastanku gramatike i njegova utjecaja na razvoj gramatike u okviru
čega detaljno govori o najznačajnijim gramatičkim školama i doprinosima
njihovih predstavnika. Posebnu vrijednost ovog segmenta knjige čine autoro-
va gramatička interpretiranja dopuštenih kur’anskih čitanja i odnosa klasičnih
i savremenih arapskih lingvista naspram njih, zatim lingvistička analiza ovih
čitanja uz fokusiranje na razlike na fonetsko-fonološkom, morfološkom, sin-
taksičkom i leksičkom nivou, kao i poglavlje o utjecaju kur’anskih čitanja na
izvođenje gramatičkih pravila.
306 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 306 11.1.2013 10:01:36

Ocjene i prikazi
Deseto poglavlje autor posvećuje lingvističkim komentarima Kur’ana,

odnosno dimenzijama utjecaja tefsira na oformljenje arapske gramatike,
detaljno predstavljajući najpoznatija djela iz ove oblasti kao i njihove autore.
U posljednja tri poglavlja autor na veoma iscrpan način sagledava utjecaj
hadisa i njegovih metoda na tok gramatičkih istraživanja kod Arapa, zatim
sagledava dimenzije utjecaja islamske pravne nauke na utvrđivanje teorijskih
osnova arapske gramatike, kao i utjecaj islamske apologetike, naročito na
metodološke smjernice u gramatičkim istraživanjima. Naročitu pažnju autor
je posvetio lingvističkim aspektima Allahovih imena posebno se fokusirajući
na analizu odnosa oblika i značenja ovih imena.
Posebnu vrijednost knjige predstavlja i autorovo često pozivanje na
najrelevantnije izvore, kako klasične i savremene arapske gramatike tako i
na temeljne izvore ovih islamskih disciplina te često citiranje Kur’ana, što
govori u prilog autorova vladanja materijom i njegove upućenosti u aktuelne
tokove lingvističkih istraživanja kod Arapa.
Knjiga Arapski jezik u islamskim naukama – povezanost i međusobni
utjecaji predstavlja značajan doprinos osvjetljavanju i našem boljem razu-
mijevanju tijesnog odnosa i međusobne uvjetovanosti arapskog jezika i
temeljnih islamskih nauka. Imajući u vidu korištenu metodologiju i širinu
interpretirane materije koja se konstantno dovodi u korelaciju, kao i vrlo siste-
matične analize ovih odnosa u kojima se posebna pažnja pridaje postupnosti,
hronologiji i čvrstom naučnom argumentiranju, knjigu možemo kategorizirati
kao znanstvenu monografiju. Ona je prirodni slijed autorova dugogodišnjeg
iskustva razvijanog i obogaćivanog kroz kontinuirano bavljenje arapskom
lingvistikom, s jedne strane, i njegova solidnog vladanja temeljnim islam-
skim disciplinama, s druge strane, a koje se postavlja kao osnovni preduvjet
u nastojanju da se kvalitetno i naučno utemeljeno sagleda njihova neraskidiva
spona s arapskom jezikoslovnom naukom te njihovo međusobno uvjetovanje.
Imajući u vidu činjenicu da, u posljednjih desetak godina, autor svoje
interesiranje za arapsku gramatiku uglavnom situira u kontekst njezine tije-
sne korelacije s Kur’anom, tefsirom, hadisom i islamskom pravnom naukom,
za ovu knjigu možemo slobodno kazati da je ona i svojevrstan pokazatelj
autorove zrelosti u ovom domenu, te njegova nastojanja da se kod nas već
tradicionalno šabloniziranim i evropski ogoljenim modelima interpretiranja
historije arapskog jezika u nastavi, kao i argumentiranjima elemenata njegove
gramatike povrati dimenzija koja je arapskom jeziku prirodno svojstvena i iz
koje je on i ponikao.
Ova knjiga Mustafe Jahića ne predstavlja izvorno naučno djelo u doslov-
nom smislu s obzirom na činjenicu da je u arapsko-islamskom svijetu, od
samog utemeljenja arapske gramatike, sasvim uobičajeno da se arapski
jezikoslovci, bez obzira na nivoe interpretiranja arapskog jezika, u svojim
ANALI GHB 2012; 41 (33) 307
anali 12.indb 307 11.1.2013 10:01:36

Ocjene i prikazi
argumentiranjima redovito pozivaju na tradicijske izvore arapske lingvisti-

ke – Kur’an, hadis i tefsir, tako da je o razvoju arapske filologije, jezika i
književnosti općenito, nezamislivo govoriti bez njihova dovođenja u vezu
s Objavom i prvim zapisivanjima teksta Objave. Sama činjenica da tekst
Objave predstavlja standard književnog jezika govori u prilog stalne potrebe
obraćanja tekstu Kur’ana u procesima potvrđivanja norme arapskog jezika i
razlikovanja pravilnog od nepravilnog.
Također treba napomenuti i činjenicu da su naši istaknuti profesori arabisti
i islamski teolozi pojedinačno dosta pisali uglavnom o lingvističkim aspekti-
ma, semantičkim, stilističkim i drugim jezičkim osobenostima teksta Objave,
neraskidivom korelativnom odnosu književnog arapskog jezika i Kur’ana, a
naše klasične gramatike arapskog jezika obiluju primjerima iz Kur’ana.
Stoga se može kazati da je originalnost ove knjige Mustafe Jahića sagle-
diva s dvaju aspekata. Kako i sam autor u uvodu knjige ističe, pitanje odno-
sa arapskog jezika i islamskih nauka datira još od vremena konstituiranja
jezikoslovnih i islamskih naučnih disciplina. Međutim, ova su istraživanja
uglavnom svođena na odnos arapskog jezika i pojedinačnih islamskih disci-
plina, ili se ona bave samo jezičkim aspektima nekih islamskih nauka. Knjiga
Arapski jezik u islamskim naukama – povezanost i međusobni utjecaji cjelo-
vita je studija koja se na sistematičan način bavi odnosom arapskog jezika i
njegovih strukturnih elemenata naspram Kur’ana, tefsira, hadisa i islamskog
prava, zahvatajući ogroman korpus materije koju autor vješto sistematizira,
raspoređuje i jednostavnim jezikom interpretira, što je približava i čini razu-
mljivom i običnom čitaocu. Autor veoma argumentirano i detaljno govori
o značaju arapskog jezika u islamu, ukazuje na prirodu tijesne povezanosti
jezikoslovnih disciplina s islamskim naukama, kao i na osnovne elemente
njihova međusobnog utjecaja.
S druge strane, on je prvi savremeni autor s ovih prostora koji na metodo-
loški nov način situira veliki korpus gramatike arapskog jezika, vraćajući mu
tako njegovu tradicijsku vrijednost. Posmatrajući arapski jezik kroz prizmu
spomenutih islamskih disciplina i njihov korelativni odnos, autor zahvata
materiju temeljnih lingvističkih disciplina – fonetike i fonologije, morfo-
logije, sintakse, leksikologije, semantike, detaljno se baveći historijskim
razvojem arapskog jezika od predislamskog perioda, preko perioda Objave pa
sve do konačnog utemeljenja arapske gramatike, obogaćujući tako postojeće
gramatike i udžbenike arapskog jezika fokusirane čisto na jezičku strukturu i
sistemsko posmatranje jezičkih činjenica na sinhronom planu.
Knjiga Arapski jezik u islamskim naukama – povezanost i međusobni
utjecaji značajan je doprinos nastojanju da se usvajanje saznanja o arapskom
jeziku, barem kada je riječ o njegovu historijskom razvoju, ne smije dešavati
otrgnuto od njegovih temelja i primarnih izvora što ga uveliko osakaćuje,
308 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 308 11.1.2013 10:01:36

Ocjene i prikazi
naše učenike i studente osiromašuje, a nastavnike unazađuje. S druge strane,

ona je potvrda da “dobar” islamski teolog mora biti i dobar poznavalac arap-
skog jezika, što svakako ide u prilog potrebe jače afirmacije arapskog jezika
na studijima koji su u vezi s islamskim naukama. Stoga ovu knjigu toplo
preporučujemo svima onima koji se na bilo koji način bave arapskim jezikom
ili islamskim disciplinama, sigurni da će im ova saznanja ili dio njih biti od
koristi te da će ih potaknuti na dalja promišljanja i istraživanja.
Mejra Softić
ANALI GHB 2012; 41 (33) 309
anali 12.indb 309 11.1.2013 10:01:36

Ocjene i prikazi
Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme

monarhističke Jugoslavije (1918–1941), Bošnjačka nacionalna
zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Islamska
zajednica u Hrvatskoj, Medžlis Islamske zajednice Zagreb,
Zagreb, 2010, 664 str.
Knjiga doc. dr. Adnana Jahića Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini

za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918–1941) nastala je kao dio istraži-
vanja za izradu doktorske disertacije pod nazivom Organizacija i rad Islam-
ske zajednice u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata, odbranjene
2007. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.
Analizirajući radove objavljene o Islamskoj zajednici u Bosni i Hercego-
vini između dva svjetska rata autor ove knjige došao je do zaključka da je ova
tema nedovoljno istražena i sagledana u bosanskohercegovačkoj historijskoj
nauci. Da bi se došlo do kompletne slike u sagledavanju Islamske zajednice u
monarhističkoj Jugoslaviji autor je analizirao dostupnu arhivsku građu, služ-
benu dokumentaciju, ondašnju štampu, periodiku, knjige, fotografije i drugo.
Korišteni su fondovi i zbirke naobjavljene građe iz: Arhiva Jugoslavije,
Arhiva Bosne i Hercegovine, Arhiva Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini, Arhiva Hercegovačko-neretvanskog kantona, Arhiva Tuzlan-
skog kantona, Istorijskog arhiva u Sarajevu, lične arhive pojedinih značajnih
ličnosti čiji su podaci korišteni za razumijevanje i izradu nacionalne, političke
i kulturne historije Bosne i Hercegovine.
Knjiga Adnana Jahića Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vri-
jeme monarhističke Jugoslavije (1918–1941) hronološki je podijeljena u pet
međusobno povezanih poglavlja. Svako od tih pet poglavlja s više podnaslova
obradilo je segmente djelatnosti Islamske zajednice između dva svjetska rata.
Svako poglavlje završava se Zaključkom i Bilješkama.
U prvom poglavlju, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini posljednjih
godina austrougarske uprave, str. 23–53, autor kroz deset podnaslova govori
o Islamskoj zajednici koja se posljednjih godina austrougarske uprave suoča-
vala s različitim problemima kadrovske, organizacijske i finansijske prirode
uvjetovanim ratnim neprilikama, ali i novim konceptom njezine djelatnosti
nakon proglašenja autonomnog statuta.
Centralna vakufska uprava (Vakufski sabor i Saborski odbor) koristila je
prednosti autonomije onako kako je smatrala da je najbolje za opće narodne
interese, bez mogućnosti da u ratnim uvjetima sagleda ukupne potencijale
zajednice.
U drugom poglavlju, Bošnjaci i nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i
Slovenaca, str. 55–85, autor kroz deset podnaslova, zaključkom i bilješkama,
310 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 310 11.1.2013 10:01:37

Ocjene i prikazi
govori da se tokom Prvog svjetskog rata ponovo aktuelizira pitanje državno-

pravnog statusa Bosne i Hercegovine. Tako su političari, državnici i stranke
iz Austro-Ugarske, ali i iz bosanskog susjedstva, nudili različite opcije za
rješavanje bosanskog pitanja.
Bošnjački političari nisu razvili vlastiti pristup spornom problemu već su
bili za neko od prisutnih rješenja, pri čemu se većina izjašnjavala za ugarsku
ili jugoslavensku opciju. Odsustvo artikulirane bošnjačke platforme u nave-
denoj oblasti udaljilo je Bošnjake od političkih i diplomatskih tokova koji su
utjecali na rješavanje južnoslavenskog pitanja potkraj Prvog svjetskog rata.
U oblikovanju političke sudbine Bosne i Hercegovine bošnjački predstavnici
učestvovali su simbolično.
Novoformirana kraljevina obećala je Bošnjacima sva vjerska prava i
slobode, ali obaveze u pogledu efikasne zaštite bošnjačkih života, domova
i posjeda nisu preuzete. Što se tiče prava na etnonacionalni (plemenski)
identitet, ono je bilo zagarantirano samo narodima istaknutim u nazivu nove
državne zajednice.
U trećem poglavlju, Izazovi autonomije: Islamska zajednica u Bosni i
Hercegovini do Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije
(1918–1930), str. 87–340, autor kroz tri povezane teme i tridesetšest poveza-
nih cjelina govori o Islamskoj zajednici u navedenom periodu.
Državna vlast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nije žurila s ujedinje-
njem vjerskih zajednica muslimana u Kraljevini. Vladajućim krugovima sme-
talo je prisustvo JMO u autonomnim tijelima u Bosni i Hercegovini, najmanje
im je trebala slična afirmacija u Sandžaku, Kosovu i Makedoniji.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini ušla je u Kraljevinu Srba, Hrva-
ta i Slovenaca bez vakufske ušteđevine. Akutna finansijska kriza centralne
vakufsko-mearifske zaklade onemogućila je muslimanske autonomne vlasti
da nastave s reformom vjersko-prosvjetnog sistema u Bosni i Hercegovini.
Društveni, ekonomski i kulturni procesi u novoj državi navodili su Islam-
sku zajednicu u Bosni i Hercegovini na opsežne unutrašnje reforme, na novo
razumijevanje islama i vjerskog života muslimana.
U četvrtom poglavlju, Između kontrole i autonomije: Islamska zajednica
Bosne i u doba šestojanuarskog zakonodavstva (1930–1936), str. 342–517,
autor Adnan Jahić kroz tri teme i tridesetdvije cjeline govori o uspostavi
Šestojanuarskog režima 1929. godine kada su stvorene bitne pretpostavke za
promjenu pravnog položaja i organizacionog ustrojstva Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini.
Abolicijom Vidovdanskog ustava nestalo je pravnih i političkih smetnji
za ukidanje vjersko-prosvjetne autonomije – država je imala odriješene ruke
da uredi muslimansko vjersko pitanje u skladu sa svojim optimalnim željama
i interesima.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 311
anali 12.indb 311 11.1.2013 10:01:37

Ocjene i prikazi
Ambicije prisutne duže od deset godina da se dvije zajednice ujedine

dobila je svoj konačni epilog u uspostavi Islamske vjerske zajednice Kralje-
vine Jugoslavije, koja je izmirivala dvije krajnje oprečne orijentacije u orga-
nizacionom uređenju zajednice.
Raspuštanje političkih stranaka, u slučaju vjerske zajednice Bošnjaka,
značilo je sistemsko potiskivanje članova JMO iz njezinih organa i tijela.
Istovremeno su vrata zajednice, diktatom ministra pravde, otvorena prorežim-
skoj ulemi i svjetovnoj inteligenciji, istaknutim oponentima Spahine partije,
s jasnom namjerom da se izgradi lojalni upravni aparat kojim bi država kon-
trolirala svako društveno raspoloženje muslimana.
Novim ustavom uspostavljena je nova organizacijska struktura u kojoj
je ulema dobila utjecaj u svim vjerskim i vakufsko-mearifskim strukturama.
U petom poglavlju, Autonomija po volji politike: Islamska zajednica u
Bosni i Hercegovini do kraha Jugoslavije (1936–1941), str. 521–624, Jahić
kroz tri teme s dvadesettri podnaslova govori o oskudnim političkim promje-
nama nastalim nakon petomajskih izbora 1935. godine u Kraljevini Jugosla-
viji.
Sporazumom Spaho – Stojadinović, na osnovu člana 55. Finansijskog
zakona 1935/1936, propisana je Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama
i dopunama Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije
– pravni akt kojim je abolirano oktroirano zakonodavstvo iz 1930. godine,
razriješena postojeća vjerska i vakufsko-mearifska uprava, a sjedište reisul-
uleme premješteno iz Beograda u Sarajevo.
Novim zakonskim aktom obnovljena je autonomija Islamske vjerske
zajednice, ali i udareni temelji novom konceptu organizacije i uprave – lai-
cizmu. Laički koncept se ponajprije očitovao u ukidanju muftijstava, prevlasti
svjetovnika u tijelu koje je biralo reisul-ulemu i članove Ulema-medžlisa, kao
i zabrani kandidiranja zaposlenih vjerskih službenika za predstavničke organe
zajednice.
Eksponent novouspostavljenog režima bio je Fehim ef. Spaho koji je,
između ostalog, ušao u kandidaturu za reisul-ulemu i u izbornoj proceduri
porazio glavne kandidate.
Kraj prve jugoslavenske države Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini
dočekala je kao kvalitetno ustrojena vjerska organizacija, ali bez programa
koji bi afirmirao islamske vrijednosti u okvirima savremenih društvenih i
civilizacijskih vrijednosti.
U šestom poglavlju, Zaključak, str. 627–639, na bosanskom i engleskom
jeziku, autor je dao sažetak svoje knjige Islamska zajednica u Bosni i Herce-
govini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918–1941).
Autor navodi da je period prve jugoslavenske države bio turbulentno vri-
jeme za vjersku zajednicu koja je, s obzirom na veliku vlast države, direktno
312 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 312 11.1.2013 10:01:37

Ocjene i prikazi
ovisila o političkim zbivanjima koja su utjecala na život društvenih grupa i

institucija. U takvim okolnostima glavni prioritet Islamske zajednice u Bosni
i Hercegovini bio je tek održavanje postojećih vjerskih, kulturnih i društvenih
realiteta.
Ostali ciljevi ovisili su, ponajprije, o inicijativama odlučnih pojedinaca,
koji su bili svjesni da je ponavljanje postojećeg nedovoljna garancija za dugo-
ročni napredak naroda i zajednice u uvjetima političkih, socijalnih i kulturnih
promjena u njihovu užem i širem okruženju.
Na kraju ove veoma vrijedne knjige dati su Izvori i leteratura, str.
640–650, kao i Kazalo ličnih imena, str. 651–663. Nabrojana je neobjavljena
građa korištena iz osam različitih ustanova arhiva, instituta i medžlisa na
dvije stranice, zatim objavljena građa na tri stranice, novine, časopisi i ostala
periodika na tri stranice, kao i knjige i brošure na pet stranica, što govori
da je autor za pisanje ove knjige konsultirao ogroman broj arhivske građe i
dostupne literature.
Recenzenti naučne knjige Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za
vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918–1941), autora Adnana Jahića su dr.
sc. Vjekoslav Perica i dr. sc. Husnija Kamberović.
Navedena je knjiga na stručan i naučan način obradila i popunila još jednu
nedovoljno istraženu temu o nacionalnoj historiji Bosne i Hercegovine – rad
Islamske vjerske zajednice – zbog čega će dobro doći svima onima koje inte-
resira historija bivše Jugoslavije, pa je preporučujem široj naučnoj i kulturnoj
javnosti.
Hadžija Hadžiabdić
ANALI GHB 2012; 41 (33) 313
anali 12.indb 313 11.1.2013 10:01:37

Ocjene i prikazi
Denis Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme

avnojevske Jugoslavije (1945–1953), Bošnjačka nacionalna zajednica
za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamska zajednicu u
Hrvatskoj (Medžlis Islamske zajednice Zagreb), Zagreb, 2012.
Historija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini još nije dovoljno

obrađena u bosanskohercegovačkoj i stranoj historiografiji. Teme iz te oblasti
obrađene su fragmentarno ili su obrađivane u okviru izučavanja pojedinih
tema historije Bosne i Hercegovine. U posljednje vrijeme pojavilo se više
knjiga i radova koji obrađuju Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, hro-
nološki kroz pojedine njezine periode, što će upotpuniti naučna i historijska
znanja o toj temi.
Jedna od naučnih knjiga o temi Islamske zajednice jeste i djelo Denisa
Bećirovića Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske
Jugoslavije (1945–1953). Knjiga predstavlja prerađenu doktorsku disertaciju
odbranjenu 2010. godine pod naslovom Islamska vjerska zajednica u Bosni i
Hercegovini 1945–1953. godine.
Autor je na stručan i naučan način koristio bogatu historijsku i arhivsku
građu kako objavljenu tako i neobjavljenu. Koristeći arhivsku građu različite
provenijencije autor je “kopao” po neobjavljenim fondovima arhiva u vezi s
navedenom temom: Arhiva Jugoslavije (Beograd), Arhiva Bosne i Hercego-
vine (Sarajevo) i Arhiva Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Autor je u određenoj mjeri koristio i arhivsku građu koja se nalazi u
regionalnim arhivskim ustanovama, Istorijskom arhivu u Sarajevu, Arhivu
Tuzlanskog kantona i Arhivu Unsko-sanskog kantona, što je upotpunilo nje-
gov istraživački rad.
Osim dostupne arhivske građe autor je veoma stručno koristio ondašnju
štampu i časopise, posebno vjersku štampu i periodiku, u kojoj su objavljeni
brojni izvještaji, informacije, stavovi i pogledi o aktuelnim pitanjima i tema-
ma.
Za izradu ovog naučnog rada autor je koristio historijski metod koji
podrazumijeva analitičko-sintetički pristup, zatim komparativnu i kvantitativ-
nu metodu, kao i metode indukcije, dedukcije, generalizacije i dr., ali samim
razvijanjem istraživačkog rada prednost je data analizi i historijskoj kritici
izvora.
Knjiga Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske
Jugoslavije (1945–1953) podijeljena je, uz Predgovor, str. 11–22, na sedam
odjeljaka, tj. glava, koje predstavljaju jednu cjelinu.
U prvoj glavi, Islamska zajednica do 1945. godine, str. 27–104, autor
314 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 314 11.1.2013 10:01:37

Ocjene i prikazi
hronološki obrađuje vrijeme kroz koje je prošla Islamska Zajednica u Bosni

i Hercegovini od 1878. do 1945. godine. Baveći se Islamskom zajednicom
do 1945. godine, Bećirović sumarno i pružanjem preliminarnih informacija
kroz više podnaslova obrađuje djelatnost IZ u Austro-Ugarskoj monarhiji
(1878–1918), zatim u periodu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno
IZ u okviru Kraljevine Jugoslavije (1918–1941), te na kraju, IZ u vrijeme
tzv. Nezavisne države Hrvatske (1941–1945). U ovom je periodu Islamska
zajednica prolazila kroz različite društvene sisteme, bila izložena različitim
pritiscima i iskušenjima koja je uspješno prebrodila.
Druga glava, Sumiranje materijalnih i ljudskih gubitaka Islamske zajedni-
ce u Drugom svjetskom ratu, str. 109–117, ovog djela posvećena je stradanju
Islamske zajednice u Drugom svjetskom ratu. U njoj je autor na pregledan
i dokumentaran način ponudio “sumiranje materijalnih i ljudskih gubitaka”
IZ u ovoj strašnoj ratnoj kataklizmi. Na bazi historijske građe prikazane su
brojne historijske činjenice o štetama na objektima Islamske zajednice kao i
stradanje njezinih službenika. Kroz dva podnaslova autor nas uvodi u novi
period u kojem se našla Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini.
U trećoj glavi, Globalne promjene, avnojevska Jugoslavija i odnos komu-
nista prema religiji, str. 121–183, autor govori o užoj, konkretnijoj, temi svoje
knjige. Na veoma stručan način obrađuje stanje jedne totalitarne ideologije, tj.
komunizma. Autor u ovom poglavlju objektivno iznosi teorijske i ideološke
razloge zbog kojih su se jugoslavenski komunisti obračunavali s religijskim
zajednicama i njihovim institucijama. Kroz četiri teme ovog poglavlja autor
prati pitanja komunističke politike prema religiji u Sovjetskom savezu i
Istočnoj Evropi kao i teorijski i praktični odnos KPJ/SKJ prema religiji nakon
1945. godine.
U četvrtoj glavi, Važnije zakonodavne mjere koje su utjecale na oduzima-
nje prava i nadležnosti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, str. 187–
316, autor analitički prikazuje zakonodavnu regulativu socijalističke države
i kritički predstavlja “zakonske mjere” koje su u avnojevskoj Jugoslaviji
znatno utjecale na oduzimanje prava nadležnosti svim vjerskim zajednicama,
pa i Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Garancije date ustavom avno-
jevske Jugoslavije bile su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo, kako tvrdi
autor Bećirović. Dometi Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica bili
su uvjetovani komunističkom ideologijom, a tako i rad Komisije za vjerska
pitanja, koja je bila svojevrsni “tutor” nad vjerskim zajednicama i koja je
sprovodila politiku režima.
Kroz deset poglavlja autor hronološki prati donošenje važnijih zakono-
davnih mjera koje oduzimaju prava Islamskoj zajednici. Autor sistematično
govori o mjerama avnojevske Jugoslavije prema Islamskoj vjerskoj zajednici.
Te su mjere: oduzimanje vakufske i druge imovine, ukidanje šerijatskih sudo-
ANALI GHB 2012; 41 (33) 315
anali 12.indb 315 11.1.2013 10:01:37

Ocjene i prikazi
va, eliminiranje vjeronauke iz obrazovanja, oduzimanje nadležnosti u pitanju

braka i vođenju matičnih knjiga, nepoštivanje vjerskih prava u Zakonu o
vojnoj obavezi, nasilna zabrana nošenja zara i feredže i donošenje zakona o
tome, zatvaranje mekteba, medresa, tekija itd.
Peta glava ove knjige, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – orga-
nizacija, infrastruktura i aktivnosti, str. 321–415, posvećena je organizaciji,
infrastrukturi i aktivnostima Islamske zajednice u avnojevskoj Jugoslaviji.
Autor je u deset poglavlja obradio djelatnost IZ u najtežim uvjetima njezina
djelovanja.
Ovo je poglavlje veoma zanimljivo jer opisuje Ustav IZ iz 1947. godine
i govori o organizacijskoj mreži koju je IZ prihvatila. Autor se unutar ovog
poglavlja pregledno i analitički bavi formiranjem Udruženja ilmijje u Bosni
i Hercegovini čiji je primarni zadatak, postavljen od komunističkog režima,
bio da se izvrši diferencijacija na progresivne i reakcionarne elemente među
imamima i službenim osobljem IZ. Za vrijeme avnojevske Jugoslavije dolazi
do opadanja broja vjerskih službenika u IZ, tvrdi autor pozivajući se na broj-
ne arhivske i do sada nepoznate dokumente. Velikom broju imama oduzet je
dekret jer nisu imali odgovarajuću školsku spremu, neki su zatvoreni, a neki
su otpali po drugim programima.
Autor je posvetio velik broj stranica pitanjima rapidnog smanjivanja
prostornog ambijenta i smještaja IZ, devastaciji njezinih objekata, islamskih
kulturno-historijskih spomenika, islamskog obrazovanja i prosvjetnih institu-
cija. Autor dokumentarno bilježi sljedeće: “U avnojevskoj Jugoslaviji došlo
je, prvi put u dugoj historiji BiH, do konačnog ukidanja svih medresa izuzev
Gazi Husrev-begove u Sarajevu, a ni ona u ovom periodu nije davala svoje
svršenike.”
U okviru petog poglavlja također je riječ i o statusu javnog obilježava-
nja islamskih blagdana, kao i pokretanja islamske štampe. Glasnik Islamske
zajednice pokrenut je uz mnogo poteškoća, a istu sudbinu dijelile su aktiv-
nosti IZ na oživljavanju nesmetanog obavljanja hadža. U avnojevskoj Jugo-
slaviji organiziran je samo jedan odlazak na hadž (pet članova IZ obavilo je
hadž 1949. godine); hadž je tada nosio ekskluzivnost za najviše predstavnike
IZ, tj. malobrojne delegacije hadžija s reisul-ulemom Ibrahimom ef. Fejićem
na čelu. Autor je, koliko je nama poznato, prvi naučno meritorno progovorio
o pragmatizmu avnojevske Jugoslavije prema aktivnostima IZ na vanjskopo-
litičkom polju i u islamskom svijetu. S informbiroom i raskidom sa SSSR-om
došlo je do naglog zaokreta u jugoslavenskoj politici, a dolazi i do razvijanja
ideje o Pokretu nesvrstanih, te je rukovodstvo IZ bilo pogodno i poslušno
sredstvo da se diljem svijeta o socijalističkoj Jugoslaviji raznese dobar glas
i reputacija slobodne zemlje, u kojoj su zastupljene sve religije i vjere pa i
islam.
316 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 316 11.1.2013 10:01:37

Ocjene i prikazi
U šestoj glavi, Izvori finansiranja i socijalno osiguranje službenika

Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, str. 419–447, autor se detaljno
bavi finansijskim sektorom Islamske zajednice. Tu se na objektivan način
prikazuje bahato oduzimanje vakufske imovine iz okrilja IZ; također, autor je
analizirao materijalno propadanje džamijskih i džematskih prihoda, a veoma
dokumentirane stranice napisane su o bolnom i prezrenom stanju kadra IZ,
prije svega hodža u selima i manjim mjestima.
Štaviše, došlo je i do zabrane prikupljanja dobrovoljnih priloga u naturi,
što je posebno doživljeno kao obespokojavajuća mjera po Islamsku zajed-
nicu. Čak su i propisi o socijalnom osiguranju službenika IZ nekoliko puta
bili mijenjani, a sama IZ je, usljed vlastitog siromaštva, učestvovala s malim
sredstvima da bi se održalo socijalno osiguranje njezinih službenika. Sve to
opisano je u tri podnaslova ove glave.
Sedmu glavu ove knjige, Represivni postupci prema članovima Islamske
zajednice u Bosni i Hercegovini, str. 451–488, autor je posvetio represivnim
postupcima prema članovima Islamske zajednice u Bosni i Herceegovini kroz
tri podnaslova. U ovom dijelu knjige autor je, na temelju arhivske građe i
dokumenata, pokazao koji su i kakvi izgredi lokalnih vlasti bili poduzimani
protiv IZ. Na velikom broju stranica autor govori o hapšenju i kažnjavanju
službenika IZ pri čemu su navedeni primjeri hapšenja imama i vjernika
muslimana; naprimjer govori se o zabrani okupljanja na Ajvatovici, donose
se imena kažnjenih imama i vjernika itd.
Veoma zanimljiv odjeljak u sedmom poglavlju govori o obračunu komu-
nističke vlasti s organizacijom Mladi muslimani.
U Zaključnim razmatranjima, str. 491–522, na bosanskom i engleskom
jeziku autor naglašava da je prilikom istraživanja došao do zaključka da je
period od 1945. do 1953. godine jedna od najvećih prekretnica u cjelokupnom
razvoju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Teške ratne posljedice,
poslijeratno oduzimanje brojnih prava i nadležnosti, represija državnih i par-
tijskih organa prema Islamskoj zajednici, njezinim službenicima i organima
zaustavili su razvoj ove zajednice. Cjelokupna zajednica bila je izložena
mukotrpnom procesu adaptacije rada u novim uvjetima.
Na kraju ove veoma vrijedne knjige dati su Prilozi, str. 525–549, Foto-
grafije, str. 551– 579, Indeks ličnih imena, str. 581–603, i Izvori i literatura,
str. 605–623.
Ovo djelo Denisa Bećirovića opremljeno je dobrim pregledom rezultata
istraživanja, doneseni su brojni prilozi, podaci o stradalim džamijama i dru-
gim islamskim objektima tokom Drugog svjetskog rata, a posebno je važan
popis stradalih imama, muallima, matičara i mujezina tokom tog perioda.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 317
anali 12.indb 317 11.1.2013 10:01:38

Ocjene i prikazi
Posebnu notu ovoj knjizi daje odjeljak koji donosi fotografije dvojice
reisul-ulema, Ibrahima ef. Fejića i Sulejmana ef. Kemure, kao i njihovih
saradnika i prijatelja.
O kakvom je obimnom radu riječ svjedoči 805 fusnota u knjizi.
Recenzenti ove knjige bili su prof. dr. Ismet Bušatlić i prof. dr. Zijad
Šehić.
Knjiga Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske
Jugoslavije (1945–1953) popunila je jedan segment još nedovoljno istražene
historije Bosne i Hercegovine zbog čega je preporučujem široj naučnoj, struč-
noj i kulturnoj javnosti s područja Balkana.
Adnan Hadžiabdić
318 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 318 11.1.2013 10:01:38

Ocjene i prikazi
Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Institut za

istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
Uvod
Profesor emeritus Omer Ibrahimagić, koji je na Fakultetu političkih nauka
u Sarajevu proveo duže od 40 godina u svojstvu nastavnika na predmetima
Politički sistem Bosne i Hercegovine, ranije SFR Jugoslavije, i Osnove
države i prava, zasigurno je kompetentan i stručan znanstvenik da se bavi
političkom historijom Bosne i Hercegovine. Njegovu naučnu relevanciju i
akademsku educiranost potvrđuju 23 napisane knjige i stotine objavljenih
tekstova, eseja, komentara, prikaza i kritika. Dodatno, očita je i vrlo intenziv-
na njegova društvena angažiranost i proaktivno djelovanje spram događaja,
nikad reaktivno, kada’en, kada su svi generali “poslije bitke pametni”. Pisa-
njem o Bosni i Hercegovini bavi se duže od dvadeset godina (1992–2011),
od godine njezina međunarodnog priznanja, sve vrijeme njezina stradanja
pod agresijom Srbije, Hrvatske i Crne Gore, u vrijeme genocida u Srebrenici,
Dejtonskog sporazuma i tokom sedamnaest godina poslijedejtonskog mira.
U tom vremenu napisao je blizu dvije stotine dužih i kraćih radova, eseja,
komentara i nekoliko značajnih knjiga. Posljednja od njih jeste Bosanski iden-
titet i suverenitet, izdata u 2012. godini. Prema priznanju samog autora, u nju
je uvrstio one radove koji se tiču identiteta, integriteta i suvereniteta Bosne i
Hercegovine kao države i Bošnjaka kao naroda.
Tehnički podaci o knjizi

U izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarod-
nog prava 2012. godine izašla je knjiga Bosanski identitet i suverenitet autora
prof. dr. Omera Ibrahimagića. Knjiga ima 827 stranica B-5 formata i tvrdog
uveza. Recenzenti knjige su: prof. dr. Ferid Muhić, prof. dr. Asim Mujkić i
Hajrudin Somun. Knjiga sadrži predgovor samog autora i predgovor Asima
Mujkića, a pogovor je napisao Ferid Muhić. Knjiga je podijeljena na poglav-
lja. Na kraju su dati prilozi (str. 785–815), biografija autora i pogovor. Prvo
poglavlje nosi naziv Prolegomena. Ostala su poglavlja uređena hronološkim
slijedom tekstova po godinama nastanka i objavljivanja u razdoblju od 1992.
do 2011. godine, dakle punih dvadeset godina autorova znanstvenog bavljenja
historijom Bosne i Hercegovine s ciljem odbrane njezina identiteta, integrite-
ta i suvereniteta. Broj i obim tekstova razlikuje se od godine do godine.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 319
anali 12.indb 319 11.1.2013 10:01:38

Ocjene i prikazi
Aktuelnost tematike knjige

Tematika knjige je politička historija Bosne i Hercegovine u prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. Svakako da to implicira posvemašnju aktuelnost
obrađivane problematike iz hiljadugodišnje bosanske historije, bez obzira na
to o kojem se periodu bosanske historije radi. Samo se na temelju historijskih
činjenica živi sadašnjost i gradi budućnost države i naroda. Štaviše, i sama je
politika trajna ljudska aktivnost te nema društva bez politike. Stoga je samo
bavljenje političkim temama ravno nužnoj društvenoj aktuelnosti i recepciji.
To se odnosi i na ovu knjigu. Njezina je pojava utoliko značajnija kada se
ima u vidu nestabilno političko stanje u državi i planirani popis stanovništva
2013. godine. Autor je u njoj ponudio ne samo analize već i rješenja gorućih
političkih problema u Bosni i Hercegovini, zatim je pojasnio pojam nacije i
napravio jasnu distinkciju između nacionalne, vjerske i regionalne identifika-
cije. To je od velike pomoći, posebno Bošnjacima, da se pravilno nacionalno,
jezički i vjerski izjasne prilikom planiranog popisa kao Bošnjaci koji govore
bosanskim jezikom i prakticiraju islam. Uostalom, za nas je farzi-ajn da se
držimo Ustava Bosne i Hercegovine koji priznaje samo tri konstitutivna naro-
da: Bošnjake, Hrvate i Srbe. Isto tako, na etnonacionalnom principu ustrojena
je i vlast. To su ustavne kategorije. To su sadašnja pravila igre. Višestoljetna
historija Bosne i Hercegovine svjedoči o stalnom nastojanju njezinih susjeda
da je unište kao državu i pripoje sebi, a da Bošnjake, ako ih već ne mogu
iskorijeniti, svedu na beznačajan politički faktor. Ipak, bez obzira na takve
okolnosti, Bosna i Hercegovina je nadživjela sve te pokušaje i pokazala se
kao trajna kategorija. Jednako tako, borba za očuvanje njezina identiteta, teri-
torijalnog integriteta i političkog suvereniteta/nezavisnosti trajna je i uvijek
aktuelna.
Ocjena i kategorizacija knjige

Ova knjiga ima sva obilježja savremene naučne knjige. Metodologija,
jezik i stil, korištena terminologija i literatura respektiraju naučne standarde.
Ona je iznimno važan doprinos historiografiji Bosne i Hercegovine, naro-
čito bošnjačkog naroda. Njezina pojava čini se još važnijom kada se ima
u vidu doskorašnji nedostatak objektivnih i na dokumentima zasnovanih
publikacija o bosanskoj povijesti i Bošnjacima. Autor knjige Ibrahimagić,
svjestan iskrivljavanja bosanske historije i konstantne negacije bošnjačkog
naroda, ovu svoju knjigu koncipirao je tako da na početku u Prolegomeni ili
uvodnom dijelu sačini izbor relevantnih tekstova drugih autora i historijskih
dokumenata od nastanka Bosne do Dejtonskog sporazuma i Presude Među-
narodnog suda pravde u Haagu o genocidu u Srebrenici s ciljem dokazivanja
320 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 320 11.1.2013 10:01:38

Ocjene i prikazi
da Bosna nije od jučer i da je njezino društvo oduvijek bilo viševjersko i

višenacionalno. Navedimo neke: Povelja Kulina bana (1189), Uzroci propasti
Srednjovjekovne Bosne, Ahdnama Mehmeda Fatiha (1463), Prvi osmanlijski
popis stanovništva Bosne, Pokret za autonomiju Bosne, Kako su Bošnjaci
pravoslavci postali Srbi, a Bošnjaci katolici Hrvati, Kako je Bosni oduzeta
Sutorina, Muslimanske rezolucije protiv ustaških i četničkih zločina, Odluka
II zasjedanja AVNOJ-a, Deklaracija II zasjedanja ZAVNOBiH-a, Referen-
dum o nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, svi dosadašnji ustavi
Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, Odluka Suda Bosne i Hercegovine
o konstitutivnosti itd. Ovaj dio knjige, uz vrijednost koju joj daje, može se
nazvati i šifrom za bolje razumijevanje narednih autorovih tekstova poslo-
ženih po godinama nastanka. Spomenimo neke od njih: Bosna je unikum
Evrope, Protiv etničke podjele Bosne, Nema dileme narod ili država, Bošnjaci
su evropski politički narod, Bošnjački sabor, Reintegracija Bosne, Državne
institucije Bosne i Hercegovine u perspektivi, Identitet Bošnjaka ukorijenjen
je u Zemlji Bosni, Restitucija Republike Bosne i Hercegovine, Entitetsko
glasanje, Zašto Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti?, Političko i pravno
proturječje u primjeni Dejtonskog sporazuma i dr. Upravo ova knjiga govo-
ri o tim temama s naučnog i analitičkog aspekta, bez emocija i strasti, bez
subjektivnosti i prethodnih predrasuda. U prilogu knjige autor je naveo dva
važna dokumenta: “Otvoreni apel 202 bh. intelektualca” i “Pismo podrške 69
intelektualaca iz svijeta” poslana na adrese važnih međunarodnih organizacija
da se ubrza državna obnova multietničke Bosne i Hercegovine. Sadržaj knjige
govori nam da je Ibrahimagić, osim pisanja o Bosni i Hercegovini, značajan
dio svog intelektualnog rada posvetio, kazao je recenzent Asim Mujkić, pro-
mišljanju i artikuliranju bošnjačke nacionalne svijesti, naglašavajući njegovu
sudbinsku vezanost za historiju i prostor Bosne i Hercegovine i definirajući
njegove identitetske odrednice. Recenzent Ferid Muhić konstatirao je da je
ova knjiga posebna vrsta intelektualnog patriotskog radara koji neumorno i
precizno detektira sve magistralne događaje koji su se zbili nad nebom Bosne
u posljednjem mileniju. Njezino je objavljivanje od velike koristi široj javno-
sti, akademskoj zajednici, studentima i svim domoljubima koji žele znati više
o svojoj domovini. Iskrene čestitke autoru, izdavaču i recenzentima.
Nusret Kujraković
ANALI GHB 2012; 41 (33) 321
anali 12.indb 321 11.1.2013 10:01:39

Ocjene i prikazi
Ćazim Hadžimejlić, Umjetnost islamskoga knjigovestva: unikati Gazi

Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, ITD “Sedam”, Sarajevo, 2011,
259 str.
Islamska je civilizacija ponajprije i ponajviše civilizacija pisma razvije-

nog do savršenstva i uzdignutog, gotovo, na nivo kulta. Pero je usporedila
sa sabljom, mastilo izjednačila s krvlju šehida, harf oblikovala u bezbroj
formi (duktusa), jaziji kroz tradiciju priskrbila svetost, kitab u srce usadila, a
njegove listove uvezivala na bezbroj načina, raznovrsnim ruhom kitila i to u
posebnu granu umjetnosti pretočila. O svemu pobrojanom kod nas je dosada
ponešto napisano, o uvezima i omotima ponajmanje. Na to malo treba zahva-
liti historičarima (Hamdija Kreševljaković), stučnjacima za bibliotekarstvo
(profesorica Lamija Hadžiosmanović), historičarima umjetnosti (Zagorka
Janc) i priređivačima kataloga arabičkih rukopisa (Safvet-beg Bašagić, Fehim
Spaho, Kasim Dobrača, Salih Trako, Lejla Gazić, Zejnil Fajić, Vančo Boškov,
Hivzija Hasandedić, Fehim Nametak, Mustafa Jahić, Haso Popara i Osman
Lavić).
Sve do danas na južnoslavenskim jezicima nije napisana cjelovita studija
o umjetnosti islamskog knjigovestva, mada je bilo više povoda i razloga da se
to učini. Ta činjenica jest prvi, ali ne i jedini razlog zbog kojega knjiga Ćazi-
ma Hadžimejlića, Umjetnost islamskoga knjigovestva: unikati Gazi Husrev-
begove biblioteke u Sarajevu, zaslužuje posebnu pažnju. Na početku knjige je
Rezime i kratak uvod O knjizi, a potom slijede četiri ključne tematske cjeline.
Na kraju monografije su: Zaključna razmatranja, Popis literature, Rječnik
stručnih termina i Bilješka o autoru.
Svoju studiju o umjetnosti islamskog knjigovestva autor otpočinje poglav-
ljem Umjetnost i zanat knjigovestva u kojem je dao “kratak uvod u historiju
umjetnosti knjige”, a potom opširan Opći pregled historijskog razvoja umjet-
nosti knjigovestva u islamskom svijetu i u Turskoj, navodeći odlike i osnovne
značajke umjetnosti opremanja knjige iz epohe u epohu u svijetu općenito, a u
islamskom civilizacijskom krugu iscrpno i detaljno. Posebnu pažnju posvetio
je knjigovestvu na prostorima koji su stoljećima bili pod osmanskom vlašću
uključujući balkanske zemlje s Bosnom i Hercegovinom među njima. Ovo
poglavlje Ć. Hadžimejlić zaključio je retrospektivnim prikazom Stilova i
motiva u umjetnosti knjigovestva, bogato ilustrirajući svaki navod i detalj.
U drugom poglavlju pojedinačno su obrađeni Materijali, alati, sastavni
dijelovi i stilovi uveza u umjetnosti knjigovestva. Svakom materijalu upotre-
bljavanom za uvezivanje knjiga (koža, papir, karton, zlato, želatin, boje...)
autor je istražio namjenu i funkciju. Izrada, izgled i namjena alata i priručnih
322 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 322 11.1.2013 10:01:39

Ocjene i prikazi
sredstava koja se koriste u umjetnosti knjigovestva (kalufi, glačalice, četke,

noževi, skalpeli, ekseri, presa, kost, etaloni i drugo) detaljno su opisani,
fotografijama i crtežima zorno prikazani. U nastavku ovog poglavlja obra-
đeni su Sastavni dijelovi klasičnih islamsko-turskih uveza, a posebno desna i
lijeva korica, hrbat, preklop, klapna i vez. Predstavljanjem dvanaest Stilova
klasičnih turskih uveza sa svim njihovim osnovnim karakteristikama i bitnim
razlikama, autor je završio drugu tematsku cjelinu svoje knjige.
U trećem poglavlju Ćazim Hadžimejlić prati ekspanziju Osmanlija na
Balkan koja izaziva mnogovrsne promjene u društvenom, vjerskom, kultur-
nom i umjetničkom životu pokorenih naroda među kojima su bili i Bošnjaci
koji relativno brzo i masovno prihvataju islam, privikavaju se na muslimanski
način života i uključuju u tokove islamske kulture. “Kulturne i umjetničke
aktivnosti Osmanlija u Bosni i Hercegovini” ne bi imale isti učinak da u pro-
cesu akulturacije nisu aktivno učestvovali znameniti Bošnjaci među kojima
se posebno ističe Gazi Husrev-beg, vojskovođa, državnik i vakif. Brojne gra-
đevine koje je podigao, razne zadužbine koje je utemeljio i bogati vakufi koje
je za njihovo izdržavanje ostavio bili su snažan poticaj urbanom, privrednom,
vjersko-prosvjetnom, duhovnom i kulturnom životu u Bosni i Hercegovini.
Njegova džamija, medresa i biblioteka takvu ulogu i značaj imaju i danas.
Nekoliko prethodnih riječi bilo je potrebno autoru da bi nastavio svoje
kazivanje o nastanku, stanju i bogatstvu Gazi Husrev-begove biblioteke čiji
su fondovi neiscrpno vrelo za istraživanje raznih tema, pa i za studiju o islam-
skim, osmanskim i bosanskim uvezima.
U četvrtom odjeljku – Katalog unikatnih rukopisa iz Gazi Husrev-begove
biblioteke – Ćazim Hadžimejlić donosi rezultate vlastitih istraživanja obav-
ljenih u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, nesumnjivo najbogatijoj
riznici orijentalnih rukopisa na Balkanu. Pregledavši više od deset hiljada
kodeksa, Hadžimejlić je znalački i po strogim kriterijima odabrao trideset i
dva unikatna uveza rukopisa na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. U
detaljnom katalogu selektiranih uveza donio je biobibliografske podatke o
rukopisima, naveo vrijeme njihova nastanka i provenijenciju, osvrnuo se na
materijale od kojih su njihovi povezi izrađeni, iluminacije kojima su ukrašeni,
tehnike kojima su izvedeni i stilove kojima pripadaju. Posebno je naglasio
osobitosti svakog uveza, a potom dao i ocjenu pojedinačnih umjetničkih
ostvarenja. Pri tome je do punog izražaja došlo autorovo zavidno poznavanje
materije i decenijsko iskustvo rada na rukopisima.
Svaku tematsku cjelinu autor je upotpunio slikama, crtežima i skicama
koje prate pojašnjavaju i dopunjuju tekst. Tekst je ispisan s osjećajem za
mjeru pa u njemu nema ni viška riječi ni nepotrebnih ponavljanja. Po istom
principu postupao je i s ilustracijama.
ANALI GHB 2012; 41 (33) 323
anali 12.indb 323 11.1.2013 10:01:39

Ocjene i prikazi
Pisana jednostavnim jezikom i prihvatljivim stilom, dostatno akribična,

dopadljivo dizajnirana i bogato ilustrirana studija profesora Ćazima Hadži-
mejlića, Umjetnost islamskog knjigovestva, istovremeno zadovoljava znan-
stvene standarde i biva pristupačna širokoj čitalačkoj publici.
Odavno je postojala potreba da se napiše jedno ovakvo djelo. Dosadašnji
pokušaji bili su kratkog daha i skromnih dometa. Profesor Hadžimejlić je to
prepoznao i ne čekajući bolja vremena napisao ono što se o ovoj temi trebalo
reći. Znanja, stručnosti i iskustva, pri tome, nije mu falilo.
Ismet Bušatlić
324 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 324 11.1.2013 10:01:39

Ocjene i prikazi
DOPRINOS PROUČAVANJU SANDŽAČKE ALHAMIJADO

KNJIŽEVNOJEZIČKE TRADICIJE
Fuad Baćićanin i Sead Šemsović, Rukopisna ostavština Nazifa
Šuševića (1860–1923), Narodna biblioteka “Dositej Obradović”,
Novi Pazar, 2011.
Rukopisna ostavština Nazifa Šuševića (1860–1923) sastoji se od 419 str.

B-5 formata, predstavljaći onu vrstu knjiga koje se u posljednje vrijeme, na
sreću bosnističke nauke o jeziku i književnosti, pojavljuju u kontekstu upo-
znavanja nešto starije i arhaičnije književnojezičke tradicije. Naime, riječ je o
knjizi koja je zanimljiva iz nekoliko razloga. Najprije treba istaći da je posri-
jedi knjiga koja tretira rukopisnu zaostavštinu, koja postaje sve raritetnija u
savremenom društvu globalne komunikacijske povezanosti. Drugo, knjiga
se odnosi na tzv. alhamijado književnojezičku tradiciju, koja se na bosan-
skom jeziku intenzivno razvijala za vrijeme uključenosti Bosne u orijentalni
kulturni krug, a ovdje objavljeni spomenik odnosi se na posljednje pokušaje
književnog stvaralaštva po orijentalnim uzusima poetike, iz prve polovine 20.
st. Treća zanimljivost u vezi sa značajem knjige jeste činjenica da se radi o
transliteraciji alhamijado stvaralaštva sandžačkoga bošnjačkog autora Nazifa
Šuševića, koji je, kako to sada nauka priznaje, posljednji alhamijado pjesnik
iz Sandžaka, ali i među posljednjim alhamijado stvaraocima uopće. Imajući
na umu činjenicu da je broj alhamijado pjesnika iz Sandžaka poprilično mali,
ovaj doprinos rasvjetljavanju književnojezičke alhamijado tradicije ima tim
prije veći značaj.
Navedena knjiga važna je i zbog toga što u književnoj historiji donosi
još jedno ime sandžačkog alhamijado pjesnika. Za Nazifa Šuševića u publi-
kaciji se navodi da je rođen 1860, a umro 1923. godine u Novom Pazaru. Sa
sedamnaest godina odlazi u Istanbul, gdje stječe znanje turskog, arapskog
i perzijskog jezika i geografije. Vrativši se u rodni kraj, postaje predavač u
novopazarskoj medresi. Šušević je značajan i u domenu kaligrafske umjetno-
sti, budući da je uradio više od stotinu levhi, kaligrafskih natpisa, na staklu
i papiru, od kojih je najveći broj darovan sandžačkim džamijama te manji
broj došao do Istanbula. Ovdje treba istaći i to da je knjiga ilustrirana nekim
Šuševićevim kaligrafskim djelima, koja uistinu obogaćaju sadržajni i tehnički
koncept navedene publikacije, što istovremeno pokazuje i Šuševićevu inova-
tivnost, kreativnost i umješnost u ovome delikatnom i nimalo lahkom poslu.
Sama knjiga, budući da je objavljena u Novom Pazaru, ukazuje na činje-
nicu da se rukopisno blago alhamijado stvaralaštva, u znanstvenom smislu,
postavlja na realne naučne osnove i adekvatnu valorizaciju vlastitoga kultur-
ANALI GHB 2012; 41 (33) 325
anali 12.indb 325 11.1.2013 10:01:39

Ocjene i prikazi
nog identiteta. Publikacija je tehnički izuzetno opremljena i može poslužiti

drugim sličnim studijama kao uzorak za kvalitetno osmišljavanje tehničke
koncepcije ovakvih i njoj sličnih naučnih poduhvata.
U formalnom smislu, Rukopisna ostavština Nazifa Šuševića (1860–1923)
može se generalno podijeliti u dvije velike cjeline: jedna cjelina odnosi se
na latinični aspekt djela, a druga na arebički. U koncepcijskom smislu, djelo
se sastoji iz triju dijelova. Prvi dio knjige podrazumijeva teorijski okvir za
razumijevanje književnog stvaralaštva među Bošnjacima za vrijeme njihove
uključenosti u orijentalni kulturno-civilizacijski krug, drugi dio obuhvaća
latiničnu transliteraciju poema Nazifa Šuševića, dok je treći dio ostavljen za
originalne arebičke faksimile.
Prvi dio publikacije predstavlja određenu vrstu književnohistorijske stu-
dije, u kojoj se u nekim njezinim dijelovima govori općenito o bosanskom
alhamijado stvaralaštvu, čime se koncept knjige podređuje široj čitalačkoj
publici koja nije detaljnije upoznata s ovim kulturnim fenomenom. Na taj
način autori ukazuju na značaj ovoga kulturnog produkta bitnog za razumije-
vanje historije bošnjačke književnosti. Međutim, određeni segmenti studije iz
ovoga dijela knjige posebno su aplicirani, u užem stručnom i naučnom smislu,
na umjetnost koja je stvarana kao tzv. divanska orijentalna književnost, čiji su
autori bili Bošnjaci, koji nisu pisali na bosanskom jeziku, a koji su porijeklom
bili s područja Novopazarskog sandžaka, čime se daje realna slika književnog
stanja u navedenoj regiji za vrijeme osmanske vladavine. Osim toga, autori
upoznaju širu naučnu javnost i o alhamijado sandžačkoj književnosti, dajući
osnovne podatke o autorima i njihovim djelima, kojih, za savremenu nauku,
nije pozamašan broj. Ulazeći u domen orijentalne sakralne poetike, autori
posebnu pažnju posvećuju njezinim temeljnim odrednicama, primjenjujući
navedene postulate na primjerima iz bošnjačke alhamijado i divanske knji-
ževnosti. Na taj način poetike šerijata, tarikata, marifeta i hakikata posmatraju
se sa stanovišta kur’anskih pripovijesti o vjerovjesnicima: Nuhu, Ibrahimu,
Musau i Isau, koji se objedinjuju u vahdetu poslanika Muhammeda, koji
objedinjuje sve navedene aspekte. Tako se kroz prizmu navedenih načela i
kur’anskih pripovijesti prožimaju stihovi iz domena alhamijado i divanske
književnosti. Ono što se ističe u konstelaciji ovakvih razmatranja jeste da što
je poetika kompliciranija i na višem nivou, to je umjetnički domet alhamijado
pjesama adekvatan tom nivou, iz čega proizlazi da najveći broj pjesama alha-
mijado provenijencije zadovoljava zahtjeve šerijata kao najnižeg poetičkog
načela, dok sporadično mogu udovoljiti zahtjevima tarikata ili marifeta, za
što su “specijalizirani” tek pojedini alhamijado pjesnici, kao što je Ilhamija
ili Sirrija, koji su inače bili sufijski prvaci i šejhovi, dok se ne navodi primjer
pjesme koji bi bio adekvatan fenomenu hakikata u alhamijado izrazu, ali je
zato prisutan u divanskoj književnosti.
326 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 326 11.1.2013 10:01:39

Ocjene i prikazi
U sklopu prvog dijela djela vrlo kratko i informativno daju se podaci o

rukopisima i poetici pjesama Nazifa Šuševića. Tako, saznaje se da se Šuševi-
ćeva rukopisna ostavština sastoji od njegovih dviju originalnih poema – Kasi-
da nasihat i Kasida o smrti – koje se sastoje od po 746 i 765 bejtova (distiha)
te nepotpune originalne pjesme Kasida o smrti, zavedene kao rukopis br. 3,
dok su pjesme pod brojem 4 i 5 Ibrahim i Mevlud zapravo samo prijepisi već
poznatih kasida, i to što je Ibrahim pjesma Sulejmana Tabakovića, a Mevlud
je prepjev Sejida Zenunovića. Zanimljivo je da autori ne navode približnu
godinu nastanka rukopisa, što se može smatrati i određenim nedostatkom.
Međutim, očito je da autori nisu željeli nagađati u pokušajima određivanja
nastanka vremenskoga konteksta. Sudeći po podatku koji se daje u potpo-
glavlju o Šuševićevim rukopisima, a koji se odnosi na prijepis Mevluda Arifa
Sarajlije, može se zaključiti da je rukopis nastao nakon 1911. godine, jer je te
godine publiciran Sarajlijin Mevlud.
Drugi dio knjige odnosi se na transliteraciju, odnosno transkripciju ruko-
pisa. U vezi s poslom transliteracije, vidljivo je da su se autori detaljno bavili
ovim problemom, te su, zahvaljujući uloženom naporu, rukopisi dostupni
široj čitalačkoj publici. Olakšavajuća okolnost za transliteratore bila je ta
što su rukopisi dobro čitljivi, ali je otežavajuća okolnost bila ta što je sam
pjesnik pisao po nekome svom ortografskom postupku, koji je uglavnom
dosljedan u kompletnom rukopisu, izuzimajući pojedine slučajeve u kojima
nema dosljednosti, kao npr. u pisanju vokala o. Ono što se pojavljuje kao
određena nedorečenost jeste činjenica da su posuđenice iz arapskog jezika
katkada pisane po etimologiji, a ne kao prilagođenice, jer je općepoznata stvar
da su alhamijado tekstovi problematični u onome domenu koji se odnosi na
označavanje arapskih, uglavnom terminoloških pojmova u kojima se desilo
prilagođavanje fonetskom sistemu bosanskog jezika. Tako, npr. općeprihva-
ćena leksika iz orijentalnih jezika, a posebno arapskog, pokazuje određene
manjkavosti u pisanju, kao npr. imenica melek piše se po arapskoj etimologiji,
što ukazuje na zaključak da se ova riječ tako i izgovarala, bez prelaska k u ć –
kako to pokazuju stariji alhamijado dokumenti, u kojima je, ustvari, u pitanju
riječ meleć, a kod Šuševića je to k: “Melaiketa pišu berat” (51). Također, npr.,
imenica đunah piše se početnim grafemom kefa, što bi upućivalo na izgovor
ćunah, ali je poznato da se slično piše i u nekim drugim starijim spomenicima
na ovaj način, kako npr. ilustrira stih “Pa još đunah se jedan ima” (45). Izvje-
sno je da autor ‘mehku’ afrikatu ć ne obilježava kefom već specijaliziranim
prilagođenim grafemom ha s trima tačkama ispod njega, koji je služio za obi-
lježavanje ‘tvrde’ afrikate č, pa se tako npr. bilježi “Kad mu nečeš dati paru”.
Međutim, u bosanskoj leksemi “puhćati” autor ‘mehku’ afrikatu obilježava
kefom, što ukazuje na nedosljednosti pisanja ove afrikate. ‘Mehka’ afrikata
đ obilježava se džimom, pa se može zaključiti da se ‘mehke’ afrikate uopće
ANALI GHB 2012; 41 (33) 327
anali 12.indb 327 11.1.2013 10:01:39

Ocjene i prikazi
ne pišu, kako pokazuje stih “Nemoj tudže žene gledat” (48), ili “Nemoj tako
vijek da prodžeš, / te da u grob tako dodžeš” (76). Tako, zapravo, generalno
gledajući, ć i đ obilježavaju se pomoću č i dž (voče, tudže). Ovdje treba istaći
da su transliteratori pisali ispravno – nećeš, tuđe, prođeš i sl., čime su, ustvari,
protegnuli pojam transliteracije na transkripciju.
Pisanje drugih suglasnika koji ne postoje u arapskom alfabetu urađeno
je po tradicionalnom načinu, najčešće preuzetim iz osmanskih, tj. turskih i
perzijskih spomenika. Tako se kod Šuševića usneni p obilježava grafemom
kojom se označava b, s tom razlikom da se dodaju tri tačke ispod slova – po
uzoru na perzijski sistem. Palatal ž, opet uglavnom ustaljeno u alhamijado
pismenosti, piše se pomoću slova z iznad kojeg se dodaju tri tačkice. Afrikata
c piše se pomoću harfa ha ispod kojeg se dodaju dvije tačkice. Palatali nj i
lj nemaju posebne oznake i oni se pišu slovima n i l, koji se u zavisnosti od
konteksta čitaju kao nj ili lj.
Refleksi jata u smislu njihove fonetske vrijednosti nisu dosljedni, pa pre-
vladava uglavnom ekavsko-ijekavska zamjena, shodno dijalekatskoj situaciji,
iako se povremeno može naići i na pokoji ikavizam, što ukazuje na relikte
ikavskog manira, mada se javljaju i neki drugi netipični sandžački oblici,
kao što je čuvanje skupine -hć- (puhći), tipične za istočnobosanske govore, a
odnosi se na prodor jezičkih crta preko literarnog izraza iz Bosne. Ova oso-
bina prisutna je i u usmenoj epici pa je u pitanju, očito, neki oblik bosanskog
literarnog izraza predstandardnog tipa. Međutim, ono što je zanimljivo sa sta-
novišta ortografije jeste pisanje refleksa jata. Izvjesno je da Šušević različite
zamjene jata piše nedvosmisleno, kada je jednosložna ili dvosložna – jasno
je vidljivo.
Pisanje vokala u Šuševićevu djelu urađeno je na dva načina: ili pomoću
harfova ili pomoću hareketa, a najčešće je rađeno kombinacijom ovih dvaju
principa. Vokal o, koji ne postoji u arapskom vokalizmu, pisan je po uzoru
na tradicionalna rješenja u alhamijado pismenosti: pomoću vava, s tim da
se nekada dodaje dijakritički znak iznad vava, a nekada ne, što je, zapravo,
nedosljedno, ali je moguće da se iz konteksta pročita o u odnosu na u, za
koji je i po arapskoj ortografiji vav korišten za oznaku ovoga vokala. Vokal
a obilježava se elifom, u zavisnosti od toga u kojoj je poziciji, što odgovara
također tradicionalnom načinu pisanja ovog vokala u bosanskim alhamijado
tekstovima. Vokal e bilježi se ili fethom ili harfom he, a vokal i označava se
ili kesrom ili pomoću slova ja.
Imajući u vidu navedene i ovdje uistinu šture podatke o arebičkoj grafiji
u Šuševićevu djelu, treba istaći nedostatak posebnog poglavlja u oglednom
dijelu studije u kojem je trebalo obrazložiti temeljna načela arebičke grafije i
ortografije. Također, zbog prilagođavanja nekih grafema savremenim potre-
bama, tačnije zbog nepostojanja adekvatnih latiničnih znakova za precizno
328 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 328 11.1.2013 10:01:39

Ocjene i prikazi
izdvajanje arebičkih grafema, riječ je o nekoj vrsti transliteracije s transkrip-

cijom u ovome djelu. To je manje-više prisutna karakteristika bosanske lati-
nične transliteracije uopće, gdje se ne tretira lingvistički utemeljena translite-
racija bosanskih alhamijado tekstova.
Kada je riječ o umjetničkom aspektu Šuševićeva djela, onda se mora
apostrofirati da ovakva vrsta književnog stvaralaštva ne doseže, nažalost, zna-
čajnije domete. To je vjerovatno i stoga što je sami način prezentacije ideja
zasnovan na podučavanju i savjetovanju, a takav način književnog uobliča-
vanja, sam po sebi, poprilično je anahron i unaprijed zadan idejom i formom.
Međutim, anahronost ne mora biti manjkavost, ako se radi o umjetnički
uspjelim dosezima pjesničke imaginacije, mašte, stila i figurativnosti, što se
za ovu vrstu pismenosti ipak ne može decidnije tvrditi, jer se u poetičkom
smislu Šušević oslanja na tradicionalni način opjevanja vjersko-religijskih
postulata šerijatske naravi, a već je kazano da ova vrsta sakralne poetike ipak
ostaje na nižoj razini u alhamijado stvaralaštvu uopće, budući da umjetnički
doživljaj šerijatskog okvira ne smije odstupati od temeljnih i nedvosmislenih
načela vjere.
U djelu se pojavljuju pojedini fragmenti koji zaslužuju pohvalu. Prva
Šuševićeva kasida zanimljiva je po tome što se u njoj najvećim dijelom
obrazlažu imanski i islamski šarti, koji čine okosnicu islamskog učenja
uopće. Druga Šuševićeva kasida jeste pjesma o smrti, berzahu i Sudnjem
danu, i prema onome što recenzije navode, ova se pjesma smatra umjetnički
uspjelijom, vjerovatno i zbog same tematike koja je i s čisto humanističkog
stajališta bliska čovjeku jer daje odgovore na eshatološko i onostrano. Ona
je zanimljiva i s društveno-političkog i obrazovnog stajališta po tome što
Šušević navodi intencije pisanja djela: “Ja zamolih Boga da mi pomogne, /
Da ostavim ja hediju od mene. / Da načinim ja risalu bosanski, / Što je more
svaki Bošnjak učiti.” (14–15).
Uzevši u obzir sve navedeno, knjiga je zanimljiva prije svega kao doku-
ment za filološka istraživanja starije bošnjačke književnosti i književnoje-
zičkog stvaralaštva uopće. Ona oslikava jedan period zamuklog književnog
stvaralaštva među Bošnjacima u Sandžaku i služi u sagledavanju razvoja
bosanskog jezika i bošnjačke književnosti, čime će poslužiti u bosnističkim
sintetičkim filološkim zaokruživanjima svima onima koji se bave starijom
književnošću i starijim jezičkim izrazom.
Alen Kalajdžija
ANALI GHB 2012; 41 (33) 329
anali 12.indb 329 11.1.2013 10:01:40

Ocjene i prikazi
OD OSMANLIJA DO EVROPLJANA
Wim Van Meurs & Alina Mungiu-Pippidi (eds), Ottomans into
Europeans: State and Institution-Building in South Eastern
Europe, Hurst & Company, London, 2010.
Raspadom Osmanskog carstva došlo je do stvaranja novih država na pro-

storu jugoistočne Evrope. Ovo su bile mlade države s veoma malo iskustva
u upravljanju državom. Statebuilding ili izgradnja države tema je kojom se
bavi knjiga Od Osmanlija do Evropljana: Izgradnja država i institucija u
jugoistočnoj Evropi (Ottomans into Europeans: State and Institution-Building
in South Eastern Europe) koju je objavila poznata engleska izdavačka kuća
Hurst & Company 2010. godine. Knjiga je podijeljena u dvanaest poglavlja i
svako je poglavlje napisao neko od stručnjaka za Balkan. Urednici ove knjige
su holandski profesor Wim Van Meurs i rumunska profesorica Alina Mungiu-
Pippidi. Mnogo je knjiga napisano o Osmanskom carstvu i Balkanu, ali ovo
je prva knjiga koja se ozbiljno bavi pitanjem izgradnje države i institucija u
postosmanskom periodu.
Ova knjiga bavi se raznim aspektima izgradnje države i institucija poput
uloge Pravoslavne crkve u izgradnji moderne države u jugoistočnoj Evropi. U
ovom poglavlju autor Paschalis M. Kitromilides analizira ulogu Pravoslavne
crkve u izgradnji država Srbije, Bugarske, Grčke i Rumunije te naglašava
kako su pravoslavci u Osmanskoj državi stvorili jaku identifikaciju s Pra-
voslavnom crkvom koja je vremenom “postala osnov za integraciju Crkve u
projekte izgradnje države u jugoistočnoj Evropi” (str. 33).
Knjiga se bavi i pitanjem birokratije i korupcije u poglavlju Izgradnja
administrativne klase u jugoistočnoj Evropi te autor izdvaja kako je tradicio-
nalni stav balkanskih historičara da “korupcija predstavlja nasljeđe osmanske/
fanariotske administracije… međutim, zamjena starog naplatnog sistema,
koja je sadržavala i mito, putem obezbjeđivanja plaća za sve činovnike, imala
je svoje korijene u organizaciji Porte”. (str. 117) Autor zaključuje da je proces
birokratizacije pomogao putu demokratije na Balkanu jer su prve reforme
unutar muslimanskog svijeta počele u Osmanskoj državi. Ove su reforme
bile pod utjecajem evropskih reformi i time reforme koje je Osmanska država
uvela na Balkanu bile su prve implementirane reforme. Ovo je bila osnova za
buduće reforme.
Jedno važno poglavlje, Organizirano nasilje u službi izgradnje država,
autora Mogensa Pelta, bavi se osnivanjem neregularnih jedinica vojnika u
nekoliko država – Grčkoj, Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji. Autor zapaža da su
ove jedinice bile uspješne u lokalnim djelovanjima i u kreiranju općeg nemi-
330 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 330 11.1.2013 10:01:40

Ocjene i prikazi
ra, ali da su bile suviše malobrojne i nedisciplinirane da bi mogle izgraditi

modernu vojsku. (str. 243)
Veoma jasna slika o formiranju vladavine prava na Balkanu data je u
poglavlju autora Ionnisa A. Tassopoulosa. U ovom poglavlju autor identificira
srpsku, grčku i osmansku državu, uključujući i period Tanzimata. On primje-
ćuje tri glavna segmenta Tanzimata: Gulhane Hatt-i Humayun od 1839. godi-
ne, koji je bio glavni pokretač reformi i reorganizacije Osmanskog carstva;
Hatt-i Humayun od 1856. godine, odnosno dekret Sultana Abdulmedžida koji
je obećavao jednakost u obrazovanju, državničkim imenovanjima i pravdu za
sve, te Ustav iz 1876. godine, prvi ustav Osmanske države, čiji su autori pri-
padnici pokreta Mladih Turaka. Ovaj ustav bio je na snazi samo dvije godine.
Pitanjem državljanstva u postosmanskim državama bavi se autor Con-
stantin Iordachi u poglavlju Kreiranje državljanstva u postosmanskim drža-
vama: Izgradnja država, strani modeli i pravno-politički transferi. Autor
primjećuje da “veza između stranih pravnih modela i lokalnih sociopolitičkih
i institucionalnih realnosti i prakse je krucijalno važna za shvatanje prirode
balkanskog nacionalizma.” (str. 219)
Osim spomenutih poglavlja u ovoj knjizi istražene su i teme hajduka
i komitadžija; uloga medija u kreiranju modernih država do 1945. godine
te pitanjem “evropeizacije jugoistočne Evrope”. Ovo je knjiga koja sadrži
temeljita istraživanja i može služiti kao razbijač mitova o izgradnji država i
institucija u jugoistočnoj Evropi. Ona nije namijenjena široj publici već samo
odabranoj publici istraživača i naučnika te onima koje ovakva kompleksna
tema interesira. Izgradnja novih država i institucija u jugoistočnoj Evropi
danas je jednostavnija kada se uči na greškama iz prošlosti.
Hikmet Karčić
ANALI GHB 2012; 41 (33) 331
anali 12.indb 331 11.1.2013 10:01:40

Ocjene i prikazi
332 ANALI GHB 2012; 41 (33)
anali 12.indb 332 11.1.2013 10:01:40

SADRŽAJ
FUNKCIJA OSMANSKOG VALIJE U BOSANSKOM
EJALETU I DOKUMENTI KOJE JE IZDAVAO ..................................... 5
The function of the Ottoman governor (vali) in the
Bosnian eyalet and the documents he issued ........................................... 58
Nihad Dostović
DVA DOKUMENTA IZ TUZLANSKOG SIDŽILA IZ
1054–55. H. G./1644–45. GODINE U GAZI HUSREV-
BEGOVOJ BIBLIOTECI ........................................................................ 59
Two documents from Tuzla sijjil from 1054–55/1644–45
kept in Gazi Husrev-beg Library ........................................................... 105
Haso Popara
NEKOLIKO NOVIH DOKUMENATA O VAKUFIMA VELIKIH
SARAJEVSKIH DOBROTVORA HADŽI HASANA I HADŽI
MEHMEDA MEDDIBESAREVIĆA IZ 17. STOLJEĆA ..................... 107
Several new documents about waqfs left by great Sarajevo
philanthropists hajj Hasan and hajj Mehmed Meddibesarević
in the 17th century ................................................................................. 128
Elma Korić
ULOGA FERHAD-BEGA SOKOLOVIĆA U UTVRĐIVANJU
GRANICA IZMEĐU OSMANSKOG CARSTVA I MLETAČKE
REPUBLIKE NAKON ZAVRŠETKA KIPARSKOG RATA
1573. GODINE ...................................................................................... 133
The role of Ferhad-beg Sokolović in establishing the border
between the Ottoman Empire and the Venetian Republic
after the Cyprus War in 1573 ................................................................. 143
anali 12.indb 333 11.1.2013 10:01:40

Sedad Bešlija
İSTİMÂLET U HISTORIJI IBRAHIMA ALAJBEGOVIĆA
PEČEVIJE – Prilog izučavanju osmanske istimâlet politike –.............. 145
History by Ibrahim Alajbeg Pečevi: a contribution to the study
of the Ottoman policy of istimâlet .......................................................... 166
Nusret Kujraković
DODATAK O HAFIZIMA U GRADAČCU, MODRIČI,
BOSANSKOM ŠAMCU I ODŽAKU ................................................... 167
Huffaz al-Qur’an in Gradačac, Modriča,
Bosanski Šamac and Odžak ................................................................... 204
Mensur Malkić
TARIHI HAFIZA ĆAMILA EF. SILAJDŽIĆA .................................... 205
Chronograms by Ćamil Silajdžić ........................................................... 225
Đenita Haverić
ARABIZMI I TURCIZMI U DJELU BULBULISTAN
FEVZIJE MOSTARCA ......................................................................... 227
Arabic and Turkish loanwords in Fevzi Mostarac’s Bulbulistan ........... 242
Berin Bajrić
KAD DVA GLASA JEDAN POSTANU – O FENOMENU
INTERTEKSTA U ORIJENTALNO-ISLAMSKOJ KNJIŽEVNOSTI
(Primjer Tahmisa Abdulaha Salahudina Uššakija Bošnjaka
na al-Busirijevu poemu Qaṣīda al-Burda)............................................. 243
When two voices become one: on the phenomenon
of intertext in Oriental-Islamic literature .............................................. 261
Mubina Moker
REFLEKSIJA ATTAROVA GNOSTIČKOGA NAUKA
U POEZIJI HASANA KAIMIJE ........................................................... 263
Reflections of Attar’s gnostic teachings in the
poetry of Hasan Kaimi .......................................................................... 276
anali 12.indb 334 11.1.2013 10:01:40

Alen Kalajdžija
O KLASIFIKACIJI BOSANSKE ALHAMIJADO
KNJIŽEVNOJEZIČKE TRADICIJE .................................................... 277
On the classification of the Bosnian alhamijado
literary-linguistic tradition .................................................................... 289
Sabina Bakšić
PREVOĐENJE I IDEOLOGIJA (na primjerima prijevoda
s turskog jezika u periodu od 1945. do 1992.) ....................................... 291
Translation and ideology (illustrated with translations from the
Turkish language published in the period from 1945 to 1992).............. 300
Ocjene i prikazi
Hazırlayan Kerima Filan, XVIII. Yüzyıl Günlük Hayatına Dair

Saraybosnali Molla Mustafa’nin Mecmuasi (Medžmua Sarajlije Mule
Mustafe Bašeskije o svakodnevici u 18. st.), Connectum, Sarajevo, 2011,
541 str. (Ekrem Čaušević) .......................................................................... 303
Mustafa Jahić, Arapski jezik u islamskim naukama: povezanost i među-

sobni utjecaji, Gazi Husrev-begova biblioteka i El-Kalem, Sarajevo, 2012,
536 str. (Mejra Softić) .................................................................................. 306
Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme

monarhističke Jugoslavije (1918–1941), Bošnjačka nacionalna zajed-
nica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Islamska zajednica u
Hrvatskoj, Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Zagreb, 2010, 664 str.
(Hadžija Hadžiabdić) .................................................................................. 310
Denis Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vri-

jeme avnojevske Jugoslavije (1945–1953), Bošnjačka nacionalna
zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamska zajedni-
cu u Hrvatskoj (Medžlis Islamske zajednice Zagreb), Zagreb, 2012.
(Adnan Hadžiabdić) .................................................................................... 314
anali 12.indb 335 11.1.2013 10:01:41

Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012, 827 str.
(Nusret Kujraković) .................................................................................... 319
Ćazim Hadžimejlić, Umjetnost islamskoga knjigovestva: unikati Gazi

Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, ITD “Sedam”, Sarajevo, 2011, 259
str. (Ismet Bušatlić) ..................................................................................... 322
DOPRINOS PROUČAVANJU SANDŽAČKE ALHAMIJADO KNJIŽE-

VNOJEZIČKE TRADICIJE, Fuad Baćićanin i Sead Šemsović, Rukopisna
ostavština Nazifa Šuševića (1860–1923), Narodna biblioteka “Dositej
Obradović”, Novi Pazar, 2011. (Alen Kalajdžija) ...................................... 325
OD OSMANLIJA DO EVROPLJANA, Wim Van Meurs & Alina Mungiu-

Pippidi (eds), Ottomans into Europeans: State and Institution-Building in
South Eastern Europe, Hurst & Company, London, 2010.
(Hikmet Karčić) ............................................................................................ 330
anali 12.indb 336 11.1.2013 10:01:41

Anali 33

Caricato da

Informazioni sul documento

Titolo originale

Copyright

Formati disponibili

Condividi questo documento

Condividi o incorpora il documento

Opzioni di condivisione

Hai trovato utile questo documento?

Questo contenuto è inappropriato?

Copyright:

Formati disponibili

Anali 33

Caricato da

Copyright:

Formati disponibili

anali 12.indb 1 11.1.

Časopis Anali Gazi Husrev-begove biblioteke dostupan je na

anali 12.indb 2 11.1.2013 9:59:53

anali 12.indb 3 11.1.2013 9:59:54

FUNKCIJA OSMANSKOG VALIJE U BOSANSKOM

U radu pod naslovom Funkcija osmanskog valije u Bosanskom ejaletu i doku-

1 Rad je uglavnom rađen na osnovu dokumenata iz perioda od 1699. godine do Tanzimata.

ANALI GHB 2012; 41 (33) 5

anali 12.indb 5 11.1.2013 9:59:54

Gotovo da nema nijednog rada a da se u njemu na neki način ne spominju

6 ANALI GHB 2012; 41 (33)

anali 12.indb 6 11.1.2013 9:59:54

ja. Posebno su u više monografija obrađivani, bilo na naučan bilo na popula-

ANALI GHB 2012; 41 (33) 7

anali 12.indb 7 11.1.2013 9:59:55

pisalo o zadužbinama valija i njihovom doprinosu razvoju gradskih centara

8 Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV–XVI vijek), Sarajevo, 1988; Behija Zlatar,

8 ANALI GHB 2012; 41 (33)

anali 12.indb 8 11.1.2013 9:59:55

poštovani maršalu, upravniče svijeta, koji oštroumno uređuješ poslove naro-

10 Zatim se navodi vezirovo ime.

ANALI GHB 2012; 41 (33) 9

anali 12.indb 9 11.1.2013 9:59:55

16 U djelu Kavanin-i Osmani ve Rabıta-ı Asitane, prema Uzunçarşılı, Osmanlı devletinin

10 ANALI GHB 2012; 41 (33)

anali 12.indb 10 11.1.2013 9:59:55

osnovan Bosanski beglerbegluk, ejalet ili pašaluk. Bosanski sandžak je od

25 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1959, str. 78. i 79.

ANALI GHB 2012; 41 (33) 11

anali 12.indb 11 11.1.2013 9:59:56

dizdari tvrđava, zabiti i drugi.32 Nije imao kompetencije da kadijama izdaje

32 Husamuddin-paša je 1209/1794. godine svrgao sarajevskog kadiju Osman-efendiju i

12 ANALI GHB 2012; 41 (33)

anali 12.indb 12 11.1.2013 9:59:57

svitu (kapı halkı). Čim bi dobio postavljenje, valija bi se arzuhalom obraćao

Dodavanje Hercegovačkog sandžaka Bosanskom ejaletu kao veziro-

ANALI GHB 2012; 41 (33) 13

anali 12.indb 13 11.1.2013 9:59:58

Muhsin-zade Mehmed-paše datirane 1176/1762. godine.37 Kod Muvekkita se

i defteru, ali da se navedena davanja ne sakupljaju na vrijeme, nego da im više konjanika

14 ANALI GHB 2012; 41 (33)

anali 12.indb 14 11.1.2013 9:59:58

Postavljenje valije i njegovih zamjenika

44 Muvekkit, nav. dj., str. 524, 569. i 572.

ANALI GHB 2012; 41 (33) 15

anali 12.indb 15 11.1.2013 9:59:59

u obavljanju zaduženja na istoj dužnosti bilo u Anadoliji, Beogradu ili drugim

16 ANALI GHB 2012; 41 (33)

anali 12.indb 16 11.1.2013 9:59:59

za tu namjenu 800 konja. U tom poslu bio je nazočan mulla, a za neposredno

Mutesellim ili kajmakam za Bosanski ejalet / ejaletski mutesellim

ANALI GHB 2012; 41 (33) 17

anali 12.indb 17 11.1.2013 10:00:00

letskog mutesellima.63 Ukoliko prvim fermanom valiji nije bilo naređeno da

18 ANALI GHB 2012; 41 (33)

anali 12.indb 18 11.1.2013 10:00:00

je nakon postavljenja iz Sarajbosne morao otići u Travnik. Osmanski valija

69 GHB, A–1795/TO, A–1001/TO, A–1844/TO.

ANALI GHB 2012; 41 (33) 19

anali 12.indb 19 11.1.2013 10:00:00

držanje, da odgovorno sviđa poslove, da ima poštovanje sredine u kojoj se

Ćehaja valije (kethüda)

76 GHB, A–1052/TO; sidžil 9, str. 101.