Sei sulla pagina 1di 3

I deo

Una famiglia malata


Poslednja veera porodice Ritih u otadbini protekla
je mirno. U zatvorenom magacinu jeli su usoljenu
haringu iz rasparenih tanjira, a svud oko stola bile su
razbacane aure nemakih granata od 120
milimetara. Bio je prestupni dan godine 1920. i
sevastopoljsku luku, pretrpanu malim parnim
brodiima, pretee su potresale detonacije sa
Hersoneskog rta i iz Balaklavske uvale.
Negde iza, na krimskom tesnacu, stajali su
Vrangelovi vojnici i mrtvi, kao oni Pelopone-ani, jo
ekali dalje zapovesti. A dole na moru dokovi su bili
prepuni. Najudnija povorka izbeglica valjala se ka
luci.

L'ultima cena in patria della famiglia Ritich trascorse


in pace. Chiusi in un magazzino, mangiavano
aringhe sotto sale da piatti scompagnati, e
tutt'attorno a loro. erano disseminati bossoli di
granate tedesche da 120 millimetri. Era il 1920, anno
bisestile e il porto di Sebastopoli, stipato di piccole
navi a vapore, veniva scosso da minacciose
detonazioni provenienti da capo Chersoneso e dal
golfo di Balaciava. Un po' in la, sull'istmo di Crimea,
erano rimasti i soldati di Vrangel, e morti come quei
famosi guerrieri del Peloponneso, continuavano ad
aspettare nuovi ordini. Gi sul mare, invece, i moli
erano gremiti. Una stranissima colonna di profughi si
trascinava verso il porto.

Prekrasni automobili koje je vuklo po est konja,


celokupna pokustva, dame s psetancima, oficiri na
seljakim kolima sa pogledima samoubica. Svega je
bilo u tom mimohodu... Aleksandar Sergejevi Ritih
donedavno je bio ministar poljoprivrede, pre tri
godine u prestonici je rukovodio dravnim otkupom
ita, govorio na poslednjoj sednici etvrte Dume, a
sada je jeo utke, negujui tek neto malo predratne
hipokrizije i dobrih manira. Istog popodneva, dok se i
sam grabio za mesto na brodu, svetina ga je na
jednom od dokova pritisnula i gotovo gurnula u
smolastocrnu vodu.

Meravigliose automobili trainate da tiri di sei cavalli,


interi corredi, dame con cagnolini, ufficiali su carri di
campagna, con sguardi da suicidi. C'era di tutto in
quel corteo ... Aleksandar Sergejevic Ritich fino a
poco prima era stato ministro dell' agricoltura, tre
anni fa nella capitale coordinava l'acquisto del grano
da parte dello stato, era intervenuto all'ultima seduta
della quarta Duma, e ora mangiava in silenzio,
conservando solo un po' di buone maniere e di
quella sua ipocrisia d'anteguerra. Quello stesso
pomeriggio, mentre anch'egli lottava per un posto
sulla nave, la folla, su uno dei moli, lo schiacciava
fino a farlo quasi precipitare nell'acqua nera come la
pece.

Tada je pomislio kako bi bilo lepo napustiti svet kome


je ionako doao kraj, upasti u studeno more, biti
podvuen pod trup nekog broda i tamo se u
sveoptoj tiini udaviti. Pokuao je da se opasno
nagne, preporui slepoj masi koja se gazila i
dovikivala, ali nije uspeo. Nije upao. Gomila ljudi u
poslednjem trenutku ga je povukla natrag i odbacila
kao malodunog samoubicu. Za veerom je
prekorevao sebe to je jo iv i izdajniki hrani
oronuli i razoarani organizam, istroen ratom i
nematinom.

Allora pens come sarebbe stato bello abbandonare


un mondo del quale, tanto, ormai, era prossima la
fine, sprofondare nel mare gelido, essere risucchiato
sotto la chiglia di una nave e l, nel silenzio totale
annegare. Tent di sporgersi pericolosamente, si
abbandon alla calca che pestava e urlava, ma non
ci riusc,
Non cadde gi, la massa lo tir indietro all'ultimo
istante e lo rigett come un vile suicida, Durante la
cena rimproverava a se stesso di essere ancora in
vita e di nutrire, come un traditore, il suo organismo
decrepito e deluso, consumato dalla guerra e
dall'indigenza.

II deo
Negde iza ponoi ukrcae se sa sinovima na
parobrod ruskog Drutva parobrodarstva i trgovine
Konstantin, koji e zaploviti ka Carigradu. Na
turskim kaldrmama, kraj malih vodoskoka i saraja,
Aleksandar Sergejevi Ritih postavljae stara pitanja
ta da se radi? Ko je kriv? Kuda dalje? i zvuae
ona smeno, kao mali i nejasni odjek. etae kraj
bosforske vode, bie previe obazriv, tako neuljudno
ljubazan i nikad nee saznati da je jo za stolom u
magacinu Putilovskih zavoda mlai sin Aleksej
Aleksandrovi pomiljao da ga ubije.

Poco dopo la mezzanotte si imbarc, con i figli, sul


vapore della Societ di trasporti e commercio
Konstantin, diretto a Istanbul. Sui selciati delle
strade turche, presso le piccole fontane e i palazzi,
Aleksandar Sergejevic Ritich si poneva le vecchie
domande Che fare? Di chi la colpa? Dove
andare?, ed esse sembravano ridicole, come
un'eco debole e confusa. Passeggiava accanto alle
acque del Bosforo, eccessivamente prudente,
sgarbatamente gentile, e non verr mai a sapere che
gi a tavola in quel magazzino dello stabilimento
Putilov, il figlio minore Aleksej Aleksandrovic aveva

pensato di ucciderlo.
Da je slutio da sin namerava da ga umori, skoro da
bi mu, tu za trpezom, ponudio sedu glavu sa
eutanazijskim oinskim blagoslovom, ali nije znao.
Sin je za to vreme jeo utke, otkidao komade
usoljene haringe i mislio kako je potovanu carsku
kreaturu, tog nekadanjeg lana Dravnog saveta
koji ni nedeljom nije izlazio iz redengota, odavno
trebalo zadaviti iz samilosti. Meu razbacanim
aurama nemakih granata, Aleksej Aleksandrovi
pomislio je da oestvu uini kraj, da kao Edip
podigne ruku na oca, skoi preko stola i ugui ga, ali
se u poslednjem trenutku trgao.

Se avesse intuito che il figlio intendeva ucciderlo, gli


avrebbe quasi offerto la testa canuta, con paterna
benedizione e un istinto di eutanasia; ma non lo
sapeva. Il figlio, nel frattempo, mangiava taciturno,
staccava pezzi di aringa sotto sale e pensava che
quella rispettabile creatura zarista, quell' ex membro
del Consiglio di Stato che nemmeno la domenica si
toglieva l'abito d'ufficio, avrebbe dovuto essere
strangolato da tempo, ma per compassione. Tra i
bossoli di granate tedesche, Aleksej Aleksandrovic
penso di porre fine alla vita del padre, di alzare la
mano contro di lui, come Edipo, di protendersi in
avanti e strangolarlo, ma all'ultimo istante si scosse.

Bilo je udno to se doskoranji tapski major


generala Denikina u tom asu setio rei Nikolaja
Fjodorova, koje je nekad davno proitao. Duh
bratstva, pisao je Nikolaj Fjodorov, ne treba ograniiti
na ljude koji ive sada i ovde. oveanstvo ini
celinu, a duh bratimljenja mora se proiriti i na mrtve
na nae oeve. Da li ga je Fjodorovljeva
posveenost oivljavanju mrtvih zbilja spreila da
ubije starog Ritiha, to sada nije znao. Zagrcnuo se
ribljom kosti koja mu je zapala u grlu. Neke tri godine
kasnije, u mraku poluosvetljenog restorana
Kazbek, negde u Parizu, igrae Aleksej
Aleksandrovi kazaok izmeu stolova i mislie o
ovoj noi. Ve e znati tada za izopaenost
demokratskog veka.

Era strano che lui, fino a poco prima maggiore


presso il comando del generale Denikin, in quel
momento si fosse ricordato delle parole di Nikolaj
Fedorov, lette tanto tempo addietro. Lo spirito di
fratellanza, scriveva Nikolaj Fedorov, non va limitato
alle persone che vivono qui e ora. L'umanit
costituisce un insieme, e lo spirito di fratellanza va
esteso anche ai morti, ai nostri padri. Ora egli non
sapeva dire se era stata la dedizione di Fedorov alla
reviviscenza dei morti ad avergli davvero impedito di
uccidere il vecchio Ritich. Una lisca gli and. di
traverso in gola e lo fece quasi soffocare. Circa tre
anni dopo, nella semioscurit del ristorante "Kazbek",
a Parigi, Aleksej Aleksandrovic baller il kazacok fra i
tavoli, .ripensando a questa notte. Aveva gia
conosciuto, allora, la perversione del secolo della
democrazia.

Tonue u glib pariskog ivota sve dublje, zaraivae


25 franaka na dan i zaalie tad to prestupnog dana
1920. nije ubio oca, pa tako bar pakleni prezir
odabrao, kad ve ivot nije... To e sebi govoriti kroz
tri godine, a sada kao kukavica iskaljava riblje kosti
koje ga umalo nisu udavile i liile novih muka u
izgnanstvu. Majka ga udara po pleima, stariji brat
Nikolaj Aleksandrovi preporuuje Bogu. Potom je
opet tiina. Poslednji obed porodice Ritih nastavlja
se mirno. Iza zakljuanih drvenih vrata dopire agor
ljudi i uju se nove pretee eksplozije oko
Sevastopolja.

Ed era affondato sempre di pi nella melma della vita


parigina, guadagnando 25 franchi al giorno,
rammaricandosi di non aver ucciso il padre, in quel
29 febbraio del 1920, scegliendo in tal modo il
disprezzo dell'inferno, dal momento che non aveva
scelto la vita... Queste parole se le sarebbe ripetute
tre anni pi tardi, ma ora tossiva impaurito cercando
di espellere le spine che per poco non lo avevano
soffocato, magari privandolo delle nuove pene
dell'esilio. La madre gli dava delle pacche sulle
spalle, il fratello maggiore Nikolaj Aleksandrovic lo
raccomandava a Dio. Poi vi fu di nuovo il silenzio.
L'ultimo pasto della famiglia Ritich prosegui in pace.
Fuori della porta di legno chiusa a chiave giungeva lo
strepito della gente e si sentivano nuove, minacciose
detonazioni intorno a Sebastopoli.

III deo
Neto zavija daleko iz snegovite i vukolike Kavkaske
gore. Nikolaj Aleksandrovi, stariji sin Aleksandra
Sergejevia Ritiha, guta krupne zalogaje poput
oveka koji odavno nije jeo. Nekada je bio monah.
Druio se sa tiinom, povijenim sveama i molitvom,
a veeras je jednostavno gladan. Kao mala varalica
u depovima krije razne zguvane novanice: carske
rublje, donske rublje, dumine rublje. Grabi se za
usoljenu haringu koja udno zaudara i duboko je
svestan u tom asu moi zla. Solovjev je, uostalom,
predvideo da e sledbenici Hrista biti svedeni na

Qualcosa ululava in lontananza, sui monti del


Caucaso, nevosi e abitati dai lupi. Nikolaj
Aleksandrovic, il figlio maggiore di Aleksandar
Sergejevic Ritich, inghiottiva grossi bocconi, come
uno che non avesse mangiato da tanto. Un tempo
era stato monaco. Aveva familiarit col silenzio, coi
ceri ricurvi e con le preghiere, ma stasera,
semplicemente, aveva fame. Come un piccolo baro
nelle tasche nascondeva varie banconote sgualcite:
rubli zaristi, rubli del Don, rubli della Duma. Afferrava
avidamente un' aringa che mandava uno strano

progonjenu manjinu bez snage da se nametnu


drugima. Sva svetovna snaga tako e prei u ruke
Antihrista. ta mu ovog prestupnog dana 1920.
godine, sklonjenom u magacinu Putilovskih zavoda
na sevastopoljskim dokovima, znai to je Vladimir
Sergejevi Solovjev predvideo ujedinjenje svih
hriana pred istek dvadesetog veka i konani
zemaljski trijumf? Nikolaj Ritih je plaljivac i
skonae idue godine u Beogradu, u ruskoj bolnici
za izbeglice.

odore, profondamente conscio, in quel momento, del


potere del male. Solovjev, del resto, aveva previsto
che i seguaci di Cristo si sarebbero ridotti a una
minoranza perseguitata, senza la forza di imporsi
agli altri. Tutto il potere temporale sarebbe cosi
passato nelle mani dell' Anticristo. Che significate
aveva, per lui, il fatto che in questo 29 febbraio del
1920, al riparo nel magazzino dello stabilimento
Putilov, sui moli di Sebastopoli, Vladimir Sergejevic
Solovjev avesse previsto l'unificazione di tutti i
cristiani allo scadere del ventesimo secolo e il
definitivo trionfo del regno terreno? Nikolaj Ritich era
un codardo e avrebbe finito i suoi giorni l'anno
successivo, a Belgrado, nell'ospedale russo per i
profughi.

Metastaze, koje sada osea kao pritajen bol,


zahvatie poput opakih krinova itavo tkivo, pa lekari
u sanatorijumu Belog krsta u Topideru nee ni
pokuati da ga lee. Iza belog paravana, koji e
ograditi njegove hropce, setie se i ove veeri kada
je haringu iz konzerve jeo bezvoljno, kao to je
njegov otac potpisivao carske ukaze. Pae i njemu
na um stara pitanja i ni sam na njih nee znati da
odgovori. Poslednja veera porodice Ritih u
otadbini protekla je u tiini. Na trenutak bi se uinilo
kako neko eli neto da kae, ali bi se odmah
predomislio. Samo su krive viljuke i zarale kaike
odzvanjale o tanjire. Jela se usoljena haringa iz
rasparenih tanjira, a svud oko stola behu razbacane
aure nemakih granata od 120 milimetara.

Le metastasi, che ora sentiva come un dolore celato,


avrebbero intaccato, come gigli maligni, tutti i tessuti
e i medici del sanatorio della Croce bianca nel bosco
di Topcider non avrebbero nemmeno tentato di
curarlo. Dietro un paravento bianco, quasi un recinto
per i suoi rantoli, si sarebbe ricordato anche di
quella sera quando aveva mangiato svogliatamente
le aringhe in scatola, proprio come suo padre soleva
firmare gli ordini dello Zar. Gli sarebbero tornate in
mente le vecchie domande, ma non sarebbe stato in
grado di dare risposta. L'ultima cena della famiglia
Ritich in patria trascorse in silenzio. Di tanto in tanto
pareva che qualcuno desiderasse dire qualcosa, poi
pero ci ripensava subito. Si sentivano solo le
forchette storte e i cucchiai arrugginiti che battevano
sui piatti. Si mangiavano aringhe sotto sale da piatti
scompagnati, e tutt' attorno a loro erano disseminati
bossoli di granate tedesche da 120 millimetri.

Za prestupnu 1920.

Per l'anno bisestile 1920

Potrebbero piacerti anche