Documenti di Didattica
Documenti di Professioni
Documenti di Cultura
STATUT
•
STATUTO
DI UMAGO
•
MDXXVIII
UMAŠKI
STATUT
•
STATUTO
DI UMAGO
•
MDXXVIII
UMAŠKI STATUT / STATUTO DI UMAGO
Nella Lonza – Jakov Jelinčić
UMAŠKI
STATUT
•
STATUTO
DI UMAGO
MDXXVIII
Izdavač | Editore
Grad Umag | Città di Umago
Urednik | Redattore
Neven Budak
Recenzenti | Recensori
Prof. dr. sc. Miroslav Bertoša
Prof. dr. sc. Dalibor Čepulo
Stručni odbor Kolane od statuti | Comitato scientifico della Collana degli Statuti
Marino Budicin, Ivan Jurković (predsjednik – presidente), Nella Lonza, Marino Manin
Urednički odbor Kolane od statuti | Comitato di redazione della Collana degli Statuti
Neven Budak, Maurizio Levak, Robert Matijašić (predsjednik – presidente),
Vladimir Torbica (tajnik – segretario), Tajana Ujčić
Tisak | Stampa
Denona d. o. o., Zagreb
ISBN 978-953-56327-2-6
Tiskanje dovršeno u listopadu 2019. | Uscito dalle stampe nel mese di ottobre 2019
SADRŽAJ / INDICE
UVODNE STUDIJE KAZALA
SAGGI INTRODUTTIVI INDICI
Jakov Jelinčić – Nella Lonza Jakov Jelinčić – Nella Lonza
UMAŠKI STATUT
STATUTO DI UMAGO
268 TRANSKRIPCIJA
TRASCRIZIONE
Jakov Jelinčić
SAGGI
INTRODUTTIVI
UVODNE STUDIJE
RUKOPISI I IZDANJA
UMAŠKOG STATUTA
Jakov Jelinčić
U Prologu se navodi da je Statut 30. listopada 1528. godine odobrio dužd Pietro Lando
te je time stupio na snagu.
Prema odredbi glave 80a IV. knjige Umaškog statuta koja nosi naslov De habendo
duo volumina statutorum u Umagu su se, kao i u drugim istarskim općinama, trebala
čuvati dva istovjetna primjerka Statuta, od kojih je jedan trebao imati umaški kancelar,
a drugi načelnik.
S obzirom na činjenicu da je sačuvan samo jedan kodeks ili jedan vrlo stari prijepis,
zaključujemo da se barem jedan zagubio ili je uništen.
Izvornik označavamo s (A), a kodekse pisane talijanskim jezikom s (B), (C) itd.
Gradska knjižnica „A. Hortis” u Trstu (Biblioteca Civica „A. Hortis”, Trieste) (A)
Opis izvornika
Inv. broj ß EE 19. Bilješka ispod naslova otkriva da je 1861. kodeks stigao u Archivio
diplomatico di Trieste kao dar privatne osobe. Jezik latinski; pismo humanistika; ko-
rice drvene moderne. Format: korice 255 × 185 × 30 mm; listovi pergamenta i papir
– format 245 × 180 × 10 mm. Naslov na prednjim koricama na mesinganoj pločici:
Statuti di Umago M. D. XXVIII. Na prednjim koricama i na stražnjoj strani stražnjih
korica po četiri mesingane zakovice; na hrptu dvije mesingane kopče povezane de-
belim konopom. Rukopis oštećen. Na prednjoj strani stražnjih korica nalijepljene su
dvije tiskane ceduljice o restauraciji. Lijeva: Restauro effetuato a cura ed a spese della
Soprintendenza Bibliografica per il Veneto Orientale e la Venezia Giulia VENEZIA;
desna: Restauro del libro ~ Benedettini S. Giorgio M VENEZIA. Restauracija je prove-
dena 1930-ih ili poslije, otkad je djelovala spomenuta Soprintendenza.1
1 Elisabetta ARIOTI, „Gli archivi delle Soprintendenze bibliografiche: riflessioni a margine di alcuni interventi di in-
ventriazione”, Quaderni Estensi, IV (2012) http://www.quaderniestensi.beniculturali.it/QE4/14_QE4_sopr_arioti.pdf
(pristupljeno 3. lipnja 2019.).
8
RUKOPISI I IZDANJA UMAŠKOG STATUTA
Folijacija recentna olovkom: 1-69. Nakon prednjih korica slijedi list na čijoj se
prednjoj strani nalazi kazalo I. knjige, a na stražnjoj dio kazala II. knjige do uključivo
glave 22, odnosno do 14r stare folijacije (prema novoj folijaciji 16r). Slijedi f. 2r i v; f.
3r prazan; f. 3v dukala dužda Pietra Landa. Pri novijem uvezivanju kodeksa došlo je
do pogreške te je nakon f. 3 uvezan f. 12. Nakon njega slijede f. 4 do 11, a zatim 13
do 60r do kraja teksta Statuta. Slijedi nastavak kazala na f. 60v do 62v, koji je velikim
dijelom izblijedio i vrlo teško čitljiv. Novo kazalo pisano na papiru, vjerojatno krajem
XVIII. st., f. 63r do 68r.
Sačuvani su sljedeći kodeksi pisani talijanskim jezikom. U svim tim kodeksima broj
glava odgovara broju glava u izvorniku (207).2
Gradska knjižnica „A. Hortis” u Trstu (Biblioteca Civica „A. Hortis”, Trieste) (B)
Inv. br. EE II na hrptu. Na prednjim koricama nalijepljena ceduljica s brojem 169 (na
vrhu), a na dnu naljepnica 39. ms. Korice su tvrde kartonske obložene pergamentom.
Format: korice 315 × 235 × 50 mm; listovi: 310 × 225 × 45 mm. Paginacija: 1-425. Naslov
na f. I: Statuto della Terra d’Umago 1795; f. IIIr – Cattastico delli Dazi della Magnifica
Communità d’Umago che si vende; f. IIIv – prazan. Slijede f. IV – XIII (oznaka lista br.
V previdom je preskočena) na kojima se nalazi kazalo glava Statuta (Tavola de Capitoli
in lo Statuto d’Umago contenuti del (!) primo Libro confirmazion dello Statuto, ed
autorità del Sindicato de’Eccellentissimo Podestà e Capitanio di Capodistria). Na str.
1. nalazi se prijepis iz Prve knjige Umaga (Libro Comune I), str. 16., isprave o predaji
Umaga Veneciji 3. prosinca 1269. godine3; jezik latinski. Na str. 2. nalazi se potvrda o
prihvaćanju Statuta iz 1541. Na str. 3-98. slijedi tekst Statuta; na str. 99. dukala dužda
Pietra Landa od 3. travnja 1545. kojom se ukida odredba Statuta kojom se zabranjuje
stanovanje odnosno podizanje stana na umaškom području. (IV, 77); na str. 100. i
101. zabrana sječe drva od 6. srpnja 1511.; str. 102. i 103. zabrana izbora jednog člana
Vijeća na dvije dužnosti od 15. travnja 1659.; str. 104. i 105. terminacija Francesca
Priulija, kapetana rašporskog od 2. ožujka 1613. u svezi s novim stanovnicima; str.
106-140. razni prijepisi iz knjiga umaške općine iz mletačkog razdoblja; str. 142-259.
razni predmeti Privremenog suda u Umagu (Tribunale provisorio d’Umago; Tribunale
giustiziale d’Umago) i ostalih umaških sudova, 1798. – 1803.; str. 260-379. odredbe o
mjesnoj upravi (Superiorità locale) i sudovima, 1800. – 1804. Prazne str. 141., 175., 203.,
2 Prilikom izrade prijepisa pojedine su statutarne glave premještene na mjesto kamo bi sadržajno pripadale pa zbog toga
slijed glava na nekim mjestima nije posve jednak kao u izvorniku.
3 Piše pogrešno: milesimo sexagesimo nono (tj. 1069.) umjesto milesimo ducentesimo sexagesimo nono (1269.).
9
UVODNE STUDIJE
219., 235., 249., 277., 279., 314., 316., 318., 346., 354., 356., 358., 362., 366., 370., 372-
380.; 388.; str. 389-394. dvije odluke maršala Marmonta, guvernera Ilirskih pokrajina
iz 1810. o ukidanju starih nameta i ukidanju obveze desetine kaptolima i kolegijalnim
crkvama; str. 395-415. Na kraju: INDICE delle Circolari normative, publicate nell’Istria
ex Veneta dal dì della sua occupazione dalle ces. reg. Armi austriache fino a tutto
l’anno 1800 (A-T), f. (1) – (10). Slijedi nekoliko praznih listova.
Glave u Statutu teku od od I. do CCVII.
Statut je uvezan u kartonske korice na kojima piše 1804 Statuto della Terra d’Umago,
a na hrptu Statuto di Umago. Format 314 × 220 mm. Starije signature rukopisa su
1953 (na hrptu), 1952 (olovkom na naslovnici), a na naljepnici s unutarnje strane korica
Provenienza Cicogna n. 1953, coll. MS. III, n. 423. Na prvoj stranici nalijepljena je
tiskana vinjeta s lavom sv. Marka, ispod koje stoji Ad uso del Nobile Signor Vicenzo
Conte de Franceschi Avvocato di Umago e suo Foro Dipartimentale, il quale hà copiato.
Tekst je na talijanskome. Stranice nisu numerirane, a osim izvornih brojeva glava,
na marginama su uneseni brojevi po naknadnoj podjeli na knjige i glave. Sadržaj
je sljedeći: str. 3-6 Indice alfabettico (!) delle materie contenute nella Tavola dei
Capitoli del Statuto della Terra di Umago; str. 7-120. tekst Statuta koji sadrži 207
glava i počinje dopunom podestatovu naputku kao u Cod. Cicogna 2060; str. 120-
121. dukala iz 1541. kojom se ukida glava o zabrani doseljavanja u Umag; str. 122.
dopuna naputku podestata iz 1511.; str. 122-141. izvodi iz raznih odluka umaškog
vijeća iz 17. i 18. stoljeća bez predmetnog i kronološkog reda; str. 142-219. nepoznati
je pravnik, označen monogramom I. C. odnosno G. C., prepisao 1806. god. usporedno
dijelove iz izvornog teksta na latinskome i talijanskog prijevoda (Nonnulla Capita
ex authenticis civilibus Humaghensibus Statutis deprompta et in italicum translata
sermonem a i. u. D. I. C. anno Domini 1806; Parecchi capi tratti dagli autentici statuti
10
RUKOPISI I IZDANJA UMAŠKOG STATUTA
civili di Umago e trasportati in lingua italiana dal D. i. u. G. C. an. del Signore 1806).
Budući da se nakon pada Mletačke Republike nisu primjenjivale odredbe o ustroju
vlasti, ponovno prepisani dijelovi odnose se većinom na građansko pravo. Slijede razne
naknadno upisane bilješke i izvodi iz statutarnog teksta: str. 220-221. Annotazione in
materia de danno, djelomice prekriženo; str. 222. Riflessi di un autore circa i ripari
dei campi; str. 223-225. Dei Libri de’ negozianti all’ingrosso et al minuto; str. 226. Dei
registri e carte domestiche che non fanno prova secondo il nuovo Codice, vjerojatno
prema novouvedenome Code civil; str. 227-229. mletački zakon od 12. svibnja 1523.
o obveznim odnosima; str. 230-243. ispisi odredaba nasljednog prava iz Umaškog
statuta; str. 244. Ordinatione delle inquisitoriali 1674 per Verona; str. 245-246. presuda
Vijeća Četrdesetorice (Consiglio di Quaranta) iz 1764. Nakon praznih str. 247-248.
privezani su presavijeni prilozi: uredba privremene istarske vlade iz 1800., vremena
prve austrijske uprave (Editto del Ces. Reg. Governo Provvisorio dell’Istria); tiskana karta
Istre iz 1805. po predlošku Giovannija Valle; tiskani pregled institucionalnog ustroja
Istre u Kraljevstvu Italiji iz 1807. (Regno d’Italia, Organizzazione del Departimento
dell’Istria). Stranice 254-264. su prazne.
Riječ je, dakle, o prijepisu iz 1804. za osobne potrebe Vicenza de Franceschija, koju
je 1806. dopunio nepoznati pravnik (iuris utriusque doctor), a nakon njega drugi koji
su rabili ovaj primjerak Statuta. Prilozi i dijelovi teksta podcrtani crvenom olovkom
svjedoče o uporabi u pravnoj praksi ranoga 19. stoljeća.
Numeracija glava teče od 1 do 207, ali je na vrhu svake stranice označeno o kojoj je
knjizi riječ (I., II., III. ili IV.), a s lijeve strane naslova svake glave naveden je broj glave
u određenoj knjizi.
Smještaj: Corte d‘Appello di Trieste 721; korice: novi uvez s trima trakama. Korice
formata 293 × 220 × 18 mm; papir: format: 291 × 216 mm; prijepis iz kraja 18. st. (?).
Statut je restauriran.
f. 1r: Naslov: Statuto della Terra d‘Umago d‘Istria; f. 1v: prazan; f. 2r-7v: Tavola di
capitoli in lo Statuto di Humago contenuti del Primo libro confirmation del Statuto
et autorita del sindicato de Clarissimo Podesta et Capitanio di Capodistria; f. 8r-65r
Statut (207 glava); f. 65v i 66r prazan; f. 66v dukala dužda Pietra Landa od 10. trav-
nja 1545., kojom izvještava umaškog načelnika Aloisija Boldùa da su on i Senat 31.
ožujka iste godine ukinuli glavu IV, 77; f. 67r prazan; f. 67v i 68r dopis iz Venecije od
6. srpnja 1511. kojim se zabranjuje sječa drva: f. 69r terminacija rašporskog kapetana
Francesca Priulija od 2. ožujka 1713. u svezi s novim stanovnicima; f. 69v i 70 prazni;
f. 71r Tarifa della cancelaria de Humago secondo l’antica e vera consuetudine fin hora
osservata; f. 71v i 72 prazni; f. 73: Catastico delli Datii della Magnifica Comunità
d‘Umago che si vende; f. 73v i 74r prazni; f. 74v i 75r Copia tratta dal Libro de Datii
Vecchio a carta 112; Capitolo del Dacio del Vino al condutor; f. 75v Copia tratta dal
Libro Vecchio de Datii carta 104; Capitolo del Dacio del Pan; f. 76r Copia tratta dal
Libro de Datii Vecchio Capitoli del Datio della Becaria; f. 76v i 78r prazni; f. 78v i 79r
11
UVODNE STUDIJE
jedan građanski spor 1716. godine; f. 79v jedan zakup iz 1727. i jedna potvrda o dugu
iz 1718.; f. 80r-81r prazni; f. 81v Copia tratta dal Libro Comune I, Pagina 16; Qualiter
Terra Humaci recepta fuit ad Dominium Venetiarum millesimo ducentesimo sexage-
simo nono indictione 124 die tertio exeunte Decembris; f. 82r odredba Vijeća desetorice
od 31. kolovoza 1778.; f. 82v-87v prazni; f. 88r Copia tratta dal Libro Consegli esistente
la (!) Cancellaria di Comun a carta 75 tergo, Adi 20 Settembre 1750. – Davanje prava
građanstva novim obiteljima; f. 88v odluka Vijeća općine Umag od 12. rujna 1750.
kojom se zabranjuje primati nove osobe za građane ako ne uplate u općinsku kasu 200
dukata i ne zadovoljavaju druge uvjete; f. 89r Copia tratta dal Libro Consegli a carte
93 od 16. siječnja 1752. kojom se predviđa novčana kazna za one koji odbiju dužnost
za koju su izabrani na sjednici Vijeća; f. 89v potvrda koparskog načelnika i kapetana
gornje odluke Vijeća; od 16. siječnja 1752. M. V. (1753.); f. 90r odluka Vijeća od 3. trav-
nja 1800. o molbi Domenica Calderarija za dobivanje umaškog prava građanstva; f.
90v do 93 prazni.
Glave (bez naslova) teku od 1 do 207.
Sign. Statuti Mss. 484. Naslov na prednjoj strani prednjih korica: Statuto della terra
di Umago; jezik talijanski; folijacija recentna 1-36. Prijepis vjerojatno iz kraja 19. st.;
prednja strana označena kao f. 1; f. 1v prazan; f. 2r Catastico; f. 2v prazan; f. 3r – 9r:
Tavola di capitoli; f. 9v prazan; f. 10r – 36v Statut. Glave (bez naslova) teku od 1 do
207.
Fond: Rodbina Gravisi; signatura fonda: SI_PAK KP 299; signatura sveska: SI_
PAK/0299/007/001_00003; Stara signatura: SI PAK KP 299/127; prijepis iz kraja 18.
st. (?); korice kartonske. Naslov na prednjoj korici: DOM – STATUTA HUMACI; Na
poleđini prednje korice pečat (vodoravni): Fratelli Gravisi – Barbabianca Capodistria;
kartonski ovitak: 270 × 220 mm. Nakon prednjih korica i prije stražnjih korica ubačen
je pergament s dukalom dužda Domenica Contarena iz 1673. (310 × 435 mm). Nakon
dukale slijedi ‘izjava’ Pietra Napolija, koja glasi: Questo Statuto e di me pietro napoli
(bez god.). Na listovima 1-7v nalazi se Kazalo na talijanskom jeziku (250 × 175 mm).
Slijedi prijepis Statuta na 56 listova (225 × 210 mm); nedostaje list 41 na kojem su bile
pisane sljedeće glave IV. knjige: dio glave 16 te glava 17-22 uključivo.
Naslovi glava pisani su latinskim, a sam tekst talijanskim jezikom; numeracija
glava teče prema knjigama arapskim brojevima.
12
RUKOPISI I IZDANJA UMAŠKOG STATUTA
NAPOMENA
Rad pod naslovom Lo statuto del Comune di Umago objavio je Bernardo Benussi u
Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria.6 Uvodna studija
proteže se na str. 227-241., a sam Statut na str. 242-310. Benussi je na kraju dodao
tri priloga: Copia tratta dal Libro Vechio de Dacij C 104 Capitoli del Datio del Pan;
Copia Trata dal Libro de Datii Vechio a C 107 Capitoli del Datio della Becaria, i Copia
Tratta dal Libro de Datii Vecchio a C. 112, str. 311-313.
5 U Monfalconeu se čuva i rukopisni pergamentski kodeks iz 1559. koji sadrži istarske statute i zakone. U Biblioteca
Isontina u Gorici čuva se jedan izvadak iz gornjeg rukopisa: Anno 1559. Estratto da un Codice manoscritto in carta
pecora dell'anno 1559, che si conserva nella Comune di Monfalcone. Questo Codice a cui manca il frontespizio contiene
statuti e leggi dell'Istria, e particolarmente per Umago. Vi stanno impresse sul carton dorato dall'una parte le parole –
Andrea Zane, e dall'altra l'anno MDLIX). Uvidom u kopije isprava dade se zaključiti da se ne radi o Umaškom statutu,
nego o Commissiones upućenima novoimenovanu načelniku Umaga Andrei Zaneu. Vidi popis umaških načelnika u:
http://www.statodamar.it/mare.php?ly=3&ar=1&rt=32&pe=130&sid= (pristupljeno 3. lipnja 2019.)
6 AMSI, 8/3-4, , 1892., str. 227-313.
13
UVODNE STUDIJE
anarem i anares umj. anatem i anates (od anas, anatis, f); in ecclesia maiori umj. in
ecclesia maiore7; meda feni umj. meta foeni8
PogrešnI oblici
solvisse umj. solvere (infinitiv perfekta aktivnog umj. infinitiv prezenta aktivnog: na
pr. teneatur solvisse umj. teneatur solvere).
U tekstu su dosta česti sinonimi. Npr.: arbiter – arbitrator; bestia – animal; cambium
– permutatio; actor – citator; aut – vel; civis – habitator; codicillus – testamentum;
cuiuscumque – cuiuscunque; defunctus – mortuus; deminutio – callus; denarius –
pecunia; dimidium – medietas; dominus – patronus; furtum – robaria; ingenium –
modus; iudicium – tribunal; latro – fur; ligonizator – zapator; mulier – uxor; nuntius
– orator; opera – opus; paga – salarium; pars – proposta; potestas – rector; quicumque
– quicunque (i drugi oblici zamjenice qui, quae, quod); res furticia – res furtiva; (bona)
stabilia – immobilia; tempus – terminus; utile – utilitas.
Rjeđe tri riječi za isti pojam, npr.: angaria, gravamen, onus; blada, bladum, bladus;
commissio, legatio, negotium; iter, trata, via.
14
RUKOPISI I IZDANJA UMAŠKOG STATUTA
Talijanizmi
proposta
Novostvorene riječi
Nepoznate riječi
foenor i foneratio
10 Angusiola – vrsta ribe, igla, iglica, jagla, jaglica (Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslaviae, Zagrabiae MCMLXXIII,
str. 42.) – tal. aguglia – iglica, jaglica (Mirko DEANOVIĆ – Josip JERNEJ, Talijansko-hrvatski rječnik, Zagreb, 142002.,
str. 32.)
11 Sapòn, s. m. Zappa pesante, adoperata sul terreno nudo per lavoro in profondità, u: Marino DUSSICH, Vocabolario
della parlata di Buie d’Istria, Centro di Ricerche Storiche di Rovigno, Collana degli Atti 29, Rijeka – Trst – Rovinj,
2008., str. 226. Riječ nalazimo i u: Maria BALBI – Maria MOSCARDA BUDIĆ, Vocabolario del dialetto di Gallesano
d’Istria, Centro di Ricerche Storiche di Rovigno, Collana degli Atti 20, Rijeka – Trst – Rovinj 2003., str. 215, u značenju
teška motika (zappa pesante) za okopavanje vinograda.
12 MAREVIĆ, Lexicon latino-croaticum enciclopedicum / Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik k, sv. I., Zagreb,
2000., str. 144.
13 Isto, str. 34.
15
UVODNE STUDIJE
16
RUKOPISI I IZDANJA UMAŠKOG STATUTA
NAČELA PRIREĐIVANJA
Redaktorske oznake
14 Jakov STIPIŠIĆ, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi, Zagreb, 31991., str. 175-180.
17
SAGGI INTRODUTTIVI
I MANOSCRITTI E LE EDIZIONI
DELLO STATUTO DI UMAGO
Jakov Jelinčić
Nel Prologo si legge che lo Statuto venne approvato il 30 ottobre 1528 dal doge Pietro
Lando, e in tale data entrò anche in vigore.
Nel rispetto delle disposizioni riportate al capitolo 80a del IV Libro dello Statuto
di Umago, intitolato De habendo duo volumina statutorum, ad Umago, come del resto
anche negli altri comuni dell’Istria, andavano conservate due copie identiche dello
Statuto, una da destinare al cancelliere e l’altra al podestà.
Considerato il fatto che a noi è pervenuto un unico codice, oppure una sua copia
molto vecchia, si può supporre che almeno una delle due sia andata persa o sia stata
distrutta.
L’originale viene contrassegnato con la lettera (A), mentre i codici scritti in italiano
con (B), (C), ecc.
N. inv. ß EE 19. La nota posta sotto il titolo rivela che nell'anno 1861 il codice arri-
vò all'Archivio diplomatico di Trieste come donazione da parte di persona privata.
Lingua latina; scrittura umanistica; copertine in legno, moderne. Formato: copertine
- 255 x 185 x 30 mm; fogli di pergamena e carta - 245 x 180 x 10 mm. Titolo sulla co-
pertina anteriore scritto su targhetta di ottone: Statuti di Umago M. D. XXVIII. Sulla
copertina anteriore e sul verso della copertina posteriore quattro rivetti d’ottone; sul
dorso due fibbie di ottone legate tra di loro con un grosso spago. Il manoscritto è dan-
neggiato. Sul recto della copertina posteriore sono stati incollati due foglietti, relativi
ai restauri eseguiti: quello sul lato sinistro: Restauro effettuato a cura ed a spese della
Soprintendenza Bibliografica per il Veneto Orientale e la Venezia Giulia VENEZIA; a
destra: Restauro del libro ~ Benedettini S. Giorgio M VENEZIA. Si tratta di interventi
18
I MANOSCRITTI E LE EDIZIONI DELLO STATUTO DI UMAGO
Sono pervenuti a noi i seguenti codici scritti in lingua italiana. In tutti il numero dei
capitoli corrisponde a quello dell’originale (207).2
Sul dorso il numero di inv. EE II. Sulla copertina un foglietto incollato con scritto
il numero 169 (in cima), e in fondo un’etichetta adesiva: 39. ms. Le copertine sono
di cartone rigido ricoperto con pergamena. Formato: copertine 315 x 235 x 50 mm;
fogli: 310 x 225 x 45 mm. Numerazione: 1-425. Titolo sul fol. I: Statuto della Terra
d’Umago 1795; fol. IIIr – Cattastico delli Dazi della Magnifica Communità d’Umago
che si vende; fol. IIIv – bianco. Seguono i fol. IV – XIII (la segnatura del foglio numero
V è stata saltata per errore) che riportano l’indice dei capitoli dello Statuto (Tavola de
Capitoli in lo Statuto d’Umago contenuti del (!) primo Libro confirmazion dello Statuto,
ed autorità del Sindicato de’Eccellentissimo Podestà e Capitanio di Capodistria). A
pag. 1 si trova la trascrizione dal Primo libro di Umago (Libro Comune I), pag. 16,
i documenti sulla sottomissione di Umago a Venezia del 3 dicembre 12693; lingua
latina. A pag. 2 si trova la conferma dell’approvazione dello Statuto del 1541. Alle
pagine 3-98 segue il testo dello Statuto; a pag. 99 la ducale del doge Pietro Lando
del 3 aprile 1545, con la quale viene invalidata la disposizione statutaria sul divieto
di abitazione, rispettivamente di eleggere dimora nell’Umaghese. (IV, 77); alle pagg.
100 e 101 divieto di taglio della legna dal 6 luglio 1511; pagg. 102 e 103 divieto di
1 Elisabetta ARIOTI, „Gli archivi delle Soprintendenze bibliografiche: riflessioni a margine di alcuni interventi di in-
ventriazione”, Quaderni Estensi, IV (2012). http://www.quaderniestensi.beniculturali.it/QE4/14_QE4_sopr_arioti.pdf
(ultimo accesso 3 giugno 2019).
2 Durante la copiatura singoli capitoli dello Statuto sono stati spostati nel punto di appartenenza per contenuto e per
tale motivo in alcune parti l’ordine dei capitoli non è identico a quello dell’originale.
3 L’anno milesimo sexagesimo nono (ovvero 1069) sta scritto erroneamente invece di milesimo ducentesimo sexagesimo
nono (1269).
19
SAGGI INTRODUTTIVI
elezione di un membro del Consiglio a due cariche dal 15 aprile 1659; pagg. 104 e 105
terminazione di Francesco Priuli, capitano di Raspo, del 2 marzo 1613 in materia di
nuovi abitanti; pagg. 106-140 vari testi ricopiati dai registri del Comune di Umago del
periodo veneziano; pagg. 142-259 diverse pratiche del Tribunale provvisorio di Umago
(Tribunale provisorio d’Umago; Tribunale giustiziale d’Umago) e dei restanti tribunali
della città, 1798-1803; pagg. 260-379 regole sull’amministrazione locale (Superiorità
locale) e sui tribunali, 1800-1804. Fogli bianchi pagg. 141, 175, 203, 219, 235, 249,
277, 279, 314, 316, 318, 346, 354, 356, 358, 362, 366, 370, 372-380; 388; pagg. 389-394
due delibere del maresciallo Marmont, governatore delle Province Illiriche, del 1810
sulla cancellazione di vecchi tributi e sull’esenzione dalla decima ai capitoli e alle
chiese collegiate; pagg. 395-415. Alla fine: INDICE delle Circolari normative, publicate
nell’Istria ex Veneta dal dì della sua occupazione dalle ces. reg. Armi austriache fino
a tutto l’anno 1800 (A-T), fol. (1) – (10). Seguono alcuni fogli bianchi.
I capitoli dello Statuto vanno dal I al CCVII.
Sul manoscritto, nella parte interna delle copertine, si trovano le vecchie segnature:
Provenienza Cicogna n. 1194; Collocamento Rip.o Commissioni, ms. III, n. 411. La
rilegatura è in cartone di 288 x 205 mm. Sul dorso si trova un foglietto Stat. Uma[go]
incollato nel XIX secolo, un’etichetta adesiva più recente sulla quale sta scritto Umago,
e una seconda con le vecchie segnature. Le pagine non sono numerate e il codice ha
sei pagine bianche all’inizio, seguite da sessantatré fogli sui quali è stato ricopiato lo
Statuto, e da altre trentacinque bianche, senza testo. Lo Statuto è in lingua italiana ed
è una trascrizione del XVIII secolo. Il testo dello Statuto non ha titolo. Inizia con una
breve aggiunta alla commissione al podestà di Umago del 1540, seguita da 207 capitoli
dello Statuto del 1540. I capitoli della raccolta vanno dal I al CCVII.
Lo Statuto ha una rilegatura con copertine di cartone sulle quali sta scritto 1804
Statuto della Terra d’Umago, e sul dorso Statuto di Umago. Formato: 314 x 220 mm.
Segnature più vecchie del manoscritto scritte a mano sono: 1953 (sul dorso), 1952 (a
matita sulla copertina), mentre su un’etichetta sul verso della copertina Provenienza
Cicogna n. 1953, coll. MS. III, n. 423. Sul primo foglio, incollata, una vignetta stampata
con il leone di San Marco e sotto il testo: Ad uso del Nobile Signor Vicenzo Conte de
Franceschi Avvocato di Umago e suo Foro Dipartimentale, il quale hà copiato. Il testo
è in italiano. Le pagine non sono numerate ed, eccetto i numeri originali dei capitoli,
sui margini sono stati riportati i numeri di una successiva suddivisione in libri e in
capitoli. Il suo contenuto è il seguente: pagg. 3-6 Indice alfabettico (!) delle materie
contenute nella Tavola dei Capitoli del Statuto della Terra di Umago; pagg. 7-120
testo dello Statuto costituito da 207 capitoli, il quale inizia con l’integrazione della
20
I MANOSCRITTI E LE EDIZIONI DELLO STATUTO DI UMAGO
commissione al podestà, identica al Cod. Cicogna 2060; pagg. 120-121 ducale del 1541
con la quale viene invalidato il capitolo sul divieto di immigrazione ad Umago; pag.
122 integrazione alla commissione al podestà del 1511; pagg. 122-141 estratti di varie
delibere del Consiglio di Umago del XVII e XVIII secolo, senza ordine cronologico e di
materia trattata; pagg. 142-219 un avvocato sconosciuto, indicato con il monogramma
I. C., rispettivamente G. C., ha ricopiato nel 1806, confrontandole, parti del testo
originale in latino e della traduzione italiana (Nonnulla Capita ex authenticis civilibus
Humaghensibus Statutis deprompta et in italicum translata sermonem a i. u. D. I.
C. anno Domini 1806; Parecchi capi tratti dagli autentici statuti civili di Umago e
trasportati in lingua italiana dal D. i. u. G. C. an. del Signore 1806). Visto che dopo la
caduta della Repubblica di Venezia non venivano applicate le norme sull’ordinamento
del governo, le parti di testo ricopiato si riferiscono per lo più al diritto civile. Seguono
diverse note successive ed estratti del testo statutario: pagg. 220-221 Annotazione in
materia de danno, parzialmente barrata; pag. 222 Riflessi di un autore circa i ripari
dei campi; pagg. 223-225 Dei Libri de’ negozianti all’ingrosso et al minuto; pag. 226 Dei
registri e carte domestiche che non fanno prova secondo il nuovo Codice, probabilmente
attingendo al nuovo Code civil; pagg. 227-229 legge veneziana del 12 maggio 1523
sui rapporti obbligatori; pagg. 230-243 annotazioni di disposizioni sul diritto di
successione dello Statuto di Umago; pag. 244 Ordinatione delle inquisitoriali 1674 per
Verona; pagg. 245-246 sentenza del Consiglio dei Quaranta (Consiglio di Quaranta)
del 1764. Dopo le pagine bianche 247-248 sono aggiunti, ripiegati, i seguenti allegati:
l’ordinanza sul governo provvisorio dell’Istria del 1800, dell’epoca del primo governo
austriaco (Editto del Ces. Reg. Governo Provvisorio dell’Istria); una cartina stampata
dell’Istria del 1805 su modello di Giovanni Valle; un’analisi stampata dell’ordinamento
istituzionale dell’Istria nel Regno d’Italia del 1807 (Regno d’Italia, Organizzazione del
Departimento dell’Istria). Le pagine 254-264 sono vuote.
Trattasi dunque di una trascrizione del 1804, eseguita per esigenze private di Vi-
cenzo de Franceschi, integrata poi nel 1806 da un avvocato sconosciuto (iuris utriu-
sque doctor), e usata dopo di lui da altre persone. Gli allegati e le parti di testo sot-
tolineate con la matita rossa testimoniano l’uso del codice nella prassi all’inizio XIX
secolo.
La numerazione dei capitoli va da 1 a 207; in cima ad ogni singola pagina viene
riportato il numero del Libro (I, II, III o IV), mentre a sinistra rispetto al titolo di ogni
capitolo viene pure riportato il numero del capitolo del singolo libro.
Sede: Corte d’Appello di Trieste 721; copertine: nuova rilegatura con tre nastri.
Copertine: formato 293 x 220 x 18 mm; carta: formato 291 x 216 mm; trascrizione di
fine XVIII sec. (?). Lo Statuto è stato sottoposto a restauro.
fol. 1r: Titolo: Statuto della Terra d’Umago d’Istria; fol. 1v: bianco; fol. 2r-7v: Ta-
vola di capitoli in lo Statuto di Humago contenuti del Primo libro confirmation del
Statuto et autorita del sindicato de Clarissimo Podesta et Capitanio di Capodistria;
21
SAGGI INTRODUTTIVI
fol. 8r-65r Statuto (207 capitoli); fol. 65v e 66r bianco; fol. 66v ducale del doge Pietro
Lando del 10 aprile 1545, con la quale viene comunicato al podestà di Umago Aloisio
Boldù che il 31 marzo dello stesso anno lui e il Senato avevano invalidato il capitolo IV,
77; fol. 67r bianco; fol. 67v e 68r comunicato arrivato da Venezia, datato 6 luglio 1511,
che vietava il taglio di legna: fol. 69r terminazione del Capitano di Raspo Francesco
Priuli del 2 marzo 1713, relativa ai nuovi abitanti; fol. 69v e 70 bianchi; fol. 71r Tarifa
della cancelaria de Humago secondo l’antica e vera consuetudine fin hora osservata;
fol. 71v e 72 vuoti; fol. 73: Catastico delli Datii della Magnifica Comunità d’Umago che
si vende; fol. 73v e 74r bianchi; fol. 74v e 75r Copia tratta dal Libro de Datii Vecchio
a carta 112; Capitolo del Dacio del Vino al condutor; fol. 75v Copia tratta dal Libro
Vecchio de Datii carta 104; Capitolo del Dacio del Pan; fol. 76r Copia tratta dal Libro
de Datii Vecchio Capitoli del Datio della Becaria; fol. 76v e 78r bianchi; fol. 78v e 79r
una causa civile del 1716; fol. 79v una locazione del 1727 e un certificato di debito del
1718; fol. 80r-81r bianchi; fol. 81v Copia tratta dal Libro Comune I, Pagina 16; Qua-
liter Terra Humaci recepta fuit ad Dominium Venetiarum millesimo ducemtesimo
sexagesimo nono indictione 124 die tertio exeunte Decembris; fol. 82r disposizione del
Consiglio dei Dieci del 31 agosto 1778.; fol. 82v-87v bianchi; fol. 88r Copia tratta dal
Libro Consegli esistente la (!) Cancellaria di Comun a carta 75 tergo, Adi 20 Settembre
1750 – Concessione del diritto di cittadinanza alle nuove famiglie; fol. 88v delibera
del Consiglio municipale di Umago del 12 settembre 1750, che vietava di concedere la
cittadinanza ai nuovi arrivati che non avessero versato nelle casse comunali 200 ducati
e che non rispondessero ad altri criteri; fol. 89r Copia tratta dal Libro Consegli a carte
93 del 16 gennaio 1752 con la quale viene prevista un’ammenda pecuniaria per chi
rifiutasse la carica assegnata in sede di riunione del Consiglio; fol. 89v conferma del
podestà e capitano di Capodistria della summenzionata delibera del Consiglio; del 16
gennaio 1752 M. V. (1753.); fol. 90r delibera del Consiglio del 3 aprile 1800 in risposta
alla domanda di Domenico Calderari di ottenimento del diritto di cittadinanza di
Umago; fol. 90v fino a 93 bianchi.
I capitoli (senza titolo) vanno da 1 a 207.
Sede: Statuti Mss. 484. Titolo sulla copertina anteriore: Statuto della terra di Umago;
lingua italiana; foliazione recente 1-36. Probabilmente una trascrizione di fine XIX
secolo; la prima pagina è segnata come fol. 1; fol. 1v bianco; fol. 2r Catastico; fol. 2v
bianco; fol. 3r-9r: Tavola di capitoli; fol. 9v bianco; fol. 10r-36v Statuto. I capitoli (senza
titolo) vanno dal numero 1 al 207.
22
I MANOSCRITTI E LE EDIZIONI DELLO STATUTO DI UMAGO
Fondo: Famiglia Gravisi; segnatura del fondo: SI_PAK KP 299; segnatura del volume:
SI_PAK/0299/007/001_00003; vecchia segnatura: SI PAK KP 299/127; trascrizione
di fine XVIII sec. (?); copertine di cartone. Titolo sulla copertina: DOM - STATUTA
HUMACI; sul verso della copertina anteriore il timbro (orizzontale): Fratelli Gravisi
– Barbabianca Capodistria; custodia di cartone: 270 x 220 mm. Dopo la copertina
anteriore e prima di quella posteriore è stata introdotta una pergamena con il testo
della ducale del doge Domenico Contareno del 1673 (310 x 435 mm). Alla ducale segue
la seguente „dichiarazione” di Pietro Napoli: Questo Statuto e di me pietro napoli
(senza anno). Sui fogli 1-7v viene riportato l’indice in lingua italiana (250 x 175 mm).
Segue la trascrizione dello Statuto su 56 fogli (225 x 210 mm); manca il foglio numero
41 sul quale si trovavano i seguenti capitoli del IV libro: parte del capitolo 16 e capitoli
17-22.
I titoli dei capitoli sono scritti in latino, mentre il testo in lingua italiana; la nume-
razione dei capitoli in numeri arabi segue l’ordine dei libri.
NOTA
Dalla nota del manoscittto A si evince che nel 1861 una copia dello Statuto custodito
a Monfalcone venne ceduta alla Dieta Istriana. Dove si trovi attualmente, è un dato
ignoto5.
5 A Monfalcone è custodito anche un codice manoscritto in pergamena del 1559, contenente statuti e leggi dell’Istria.
Alla Biblioteca Isontina di Gorizia troviamo un estratto del manoscritto di cui sopra: Anno 1559. Estratto da un
Codice manoscritto in carta pecora dell’anno 1559, che si conserva nella Comune di Monfalcone. Questo Codice a cui
manca il frontespizio contiene statuti e leggi dell’Istria, e particolarmente per Umago. Vi stanno impresse sul carton
dorato dall’una parte le parole - Andrea Zane, e dall’altra l’anno MDLIX. Con la lettura delle copie dei documenti si
è potuto assodare che non si tratta di Statuto, ma di Commissiones inviate al podestà di Umago Andrea Zane. Vedi
l’elenco dei podestà di Umago in: http://www.statodamar.it/mare.php?ly=3&ar=1&rt=32&pe=130&sid= (consultato
il 3 giugno 2019).
6 AMSI, 8/3-4, 1892.
23
SAGGI INTRODUTTIVI
Lo Statuto è scritto in lingua latina con rare infiltrazioni tipiche degli idiomi istriani.
Sono pochi gli errori linguistici:
anarem e anares invece di anatem e anates (da anas, anatis, f); in ecclesia maiori al
posto di in ecclesia maiore7; meda feni invece che meta8 foeni
Errori di scrittura
24
I MANOSCRITTI E LE EDIZIONI DELLO STATUTO DI UMAGO
solvisse invece che solvere (infinito del perfetto attivo al posto dell’infinito presente
attivo: p.es. teneatur solvisse invece che teneatur solvere).
Sono frequenti nel testo vari sinonimi, come ad es.: arbiter – arbitrator; bestia –
animal; cambium – permutatio; actor – citator; aut – vel; civis – habitator; codicillus –
testamentum; cuiuscumque – cuiuscunque; defunctus – mortuus; deminutio – callus;
denarius – pecunia; dimidium – medietas; dominus – patronus; furtum – robaria;
ingenium – modus; iudicium – tribunal; latro – fur; ligonizator – zapator; mulier
– uxor; nuntius – orator; opera – opus; paga – salarium; pars – proposta; potestas
– rector; quicumque – quicunque (e altre forme dei pronomi qui, quae, quod); res
furticia – res furtiva; (bona) stabilia – immobilia; tempus – terminus; utile – utilitas.
Rari i casi di tre parole per lo stesso termine, ad es.: angaria, gravamen, onus; bla-
da, bladum, bladus; commissio, legatio, negotium; iter, trata, via.
Italianismi
proposta
Neologismi
10 Angusiola – tipo di pesce, pesce ago, aguglia (Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslaviae, Zagrabiae MCMLXXIII,
p. 42.) – tal. aguglia – iglica, jaglica (Mirko DEANOVIĆ – Josip JERNEJ, Talijansko-hrvatski rječnik, Zagreb 142002,
p. 32.)
11 Sapòn, s. m. Zappa pesante, adoperata sul terreno nudo per lavoro in profondità, in: Marino DUSSICH, Vocabolario
della parlata di Buie d’Istria, Centro di Ricerche Storiche di Rovigno, Collana degli Atti N. 29, Rijeka – Trst – Rovinj,
2008, p. 226. Troviamo la parola anche in: Maria BALBI – Maria MOSCARDA BUDIĆ, Vocabolario del dialetto di
Gallesano d’Istria, Centro di Ricerche Storiche di Rovigno, Collana degli Atti 20, Rijeka – Trst – Rovinj 2003, p. 215,
nel significato di zappa pesante che veniva usata nelle vigne.
25
SAGGI INTRODUTTIVI
Parole sconosciute
foenor e foneratio
Il sostantivo admenatio non c’è nei vocabolari. Leggendolo nel suo contesto, potrebbe
venire tradotto come minaccia, e pertanto come derivazione del verbo aminare –
detestare, minacciare.12 Potrebbbe anche significare affibbiare un colpo (amenare
unum culpum (ital. vet. ammenare), menare.13
26
I MANOSCRITTI E LE EDIZIONI DELLO STATUTO DI UMAGO
PRINCIPI DI REDAZIONE
Simboli usati
14 Jakov STIPIŠIĆ, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi, Zagreb, 31991, pp. 175-180.
27
UVODNE STUDIJE
STOLJEĆA MLETAČKE
VLADAVINE U UMAGU
Rino Cigui
„quod Vobis placeat terram Humagi ad mandata vestra recipere eo modo et forma
quibus recepistis terram Parentii, et pro mano vestra nobis dare Rectorem”.
PREMISA
Problematika s kojom se susreće svatko tko bi želio podrobnije proučiti povijest Umaga
jest nesigurnost dokumentarnih izvora uzrokovana ponovljenim uništavanjem arhiva
grada.1 Mjesto su, naime, za osvetu 1370. opljačkali Đenovljani te je u požaru koji je
uslijedio uništen općinski arhiv; u ljetopisima je zabilježeno da se i 1729. općinska
zgrada zapalila u dijelu iznad pisarnice koji je služio kao kuhinja, uzrokujući uništenje
mnogih svezaka i isprava.2 Ako ovim dvjema epizodama pridodamo vandalizam
Engleza koji su u ožujku 1810. na javnom trgu zapalili sve dokumente Vicedominarije,
te još jedan požar koji je u noći između 29. i 30. siječnja 1924. uništio povijesnu
gradsku palaču, možemo zasigurno tvrditi da je u razdoblju od nešto više od dva
stoljeća Umag ostao bez pisane povijesti. U svjetlu tih događaja svaki pokušaj povijesne
rekonstrukcije prošlosti mjesta danas izgleda prisilno sažetim.
UVOD
1 Rino CIGUI, „Alcuni aspetti della vita socio-economica a Umago nei secoli XVI e XVII”, Histria, 3, 2013., str. 39.
2 Župni arhiv u Umagu, Cronaca della parrocchia di Umago 1928 -1932 (rukopis).
28
STOLJEĆA MLETAČKE VLADAVINE U UMAGU
Venecije. Potonja, iako više nije bila sjedinjena s Istrom ovisnom o kraljevima Italije,
zadržala je bliske trgovačke odnose, i to ne samo s poluotokom, intervenirajući u više
navrata protiv saracenskih i neretvanskih napada (u napadu 876. nasrnuli su na Rovinj,
Novigrad, Umag i Sipar). Istovremeno se odvijalo sporo propadanje moći biskupa
koji su u Istri imali brojne feude koje su im dodijelili kraljevi Italije. Taj je fenomen
potaknuo proces stvaranja slobodnih komuna; u međuvremenu, u unutrašnjosti
provincije jačale su ruralne komune.
Mletačka Republika koja je već 932. godine Kopru nametnula danak, godišnji
porez od sto amfora vina i svoje trgovačke povlastice, oko tisućite godine preuzela
je vlast nad otocima Kvarnera te je, kako bi zaštitila svoje mnogobrojne interese na
poluotoku, pokušala gradovima nametnuti vinculum fidelitatis, prisegu vjernosti
koja je podrazumijevala jamstvo sigurnosti Mlečana u Istri, oslobađanje mletačkih
trgovaca od carine na izvoz te dodjeljivanje jedne galije za svaku vojnu ekspediciju
koju Mlečani budu vodili.
Kao i ostali istarski gradovi i Umag je 1150. prisiljen prisegnuti na vjernost duždu.
„Nos omnes de Humago” – prisegnuli su predstavnici grada – „juravimus super sancta
Dei quatuor Evangelia fidelitatem Beato Marco Apostolo, et Evangelistae, et Domenico
Mauroceno Inclito Duci, et eius successoribus in perpetuum Sacramentum singulis
Ducibus renovare, et omnes Veneticos salvos, et securos sine omni datione in omnibus
partibus sicut nostros Concives habere, et manutenere debemus, et si commune
Venetum stolum fecerit ad Jadram, vel ad Anconam, Nos vobiscum stolum fecere
promittimus, nisi per nos remanserit. Et Domino Ducis omni anno in mense Septembris
Romanatos duos persolvere debemus, et eius successoribus.”3 Potpisivanjem tog akta,
Umažani su se obvezali osloboditi mletačke trgovce od svakog davanja, sudjelovati
u vojnim ekspedicijama Mletačke Republike sve do Zadra i Ancone, plaćati godišnje
dva romanata (novac ekvivalentan zlatnom dukatu) duždu, kao i davati četrdeset urni
ulja crkvi sv. Marka.4
Piratski napadi i nestašice koji su okarakterizirali posljednja stoljeća ranoga
srednjeg vijeka, nemalo su doprinijeli pogoršanju ekonomske situacije mjesta koje se
zbog sigurnosnih razloga moralo zatvoriti unutar zidina. Poboljšanjem ekonomske
situacije počevši od 11. stoljeća, područje se proširilo na kopnu i povećao se broj
stanovnika. Promijenila se pravno-administrativna struktura obalnog središta koje
se 1029. spominje kao „Villam Humagi juxta eadem Aemoniensem Civitatem sitam”5,
1149. kao „civitas Humagi quidem fidelitatem iuravit”6 i 1230. kao kaštel (Castrum
Humagensem)7. Demografski rast smanjio je prostor na raspolaganju pa se između
3 Gian Rinaldo CARLI, Antichità Italiche, vol. V – Dodatak dijelu IV, Milano, 1791., str. 31.
4 Bernardo BENUSSI, „Lo statuto del comune di Umago”, AMSI, 8, 1892., str. 231.
5 Ernesto FUMIS, Pagine di storia umaghese, Trieste, 1920., str. 25.
6 BENUSSI, „Lo statuto”, str. 231.
7 FUMIS, Pagine, str. 30.
29
UVODNE STUDIJE
Moele i luke morao sagraditi još jedan pojas zidina koji je stvorio predgrađe o kojem
postoji siguran zapis iz 1333. godine.8
Umag, koji se u međuvremenu oslobodio zadnjih feudalnih veza, postao je
samostalnom komunom s vlastitim statutom u kojem je administrativna i pravna
vlast bila u rukama magistrata koje je odabrao narod. Godine 1208. car Oton IV.
dodijelio je Istru Akvilejskom patrijarhatu pa su istarske komune, u strahu da ne
padnu pod vlast goričkih grofova koji su bili u sukobu s Akvilejskim patrijarhatom,
radije potražile zaštitu i pomoć Mletačke Republike, koja je 3. prosinca 1269. preuzela
Umag te poslala kao rektora venecijanskog plemića Marina Bemba.
8 Orniteo LUSANIO, Sopra le monete de’ Vescovi di Trieste, Trieste, 1788., str. 234. „Item simili modo in Humago,
exceptis quadam domo nunc discoperta cum suis pertinentiis e juribus sita in burgo dictae Villae”. Usp. Giuseppe
MARTINELLO, Umago d’Istria. Notizie storiche, Trieste, 1965., str. 14.
9 Pietro KANDLER, Codice Diplomatico Istriano, vol. II, Trieste, 1986., str. 576.
10 Isto.
11 Andrea BENEDETTI, „Il podestà veneto a Umago”, La Porta Orientale, 2, 1966., str. 228.
12 Isto, str. 229.
13 Andrea BENEDETTI, Umago d’Istria nei secoli, vol. I, Trieste, 1973., str. 104.
14 „Senato Misti”, AMSI, 5, 1889., str. 64.
30
STOLJEĆA MLETAČKE VLADAVINE U UMAGU
plaća rektora stalno je rasla, okolnost koja je postala nužnom uzevši u obzir teškoće
u pronalaženju nekoga tko bi pristao na upravljanje područjem s obzirom na male
prihode.
Prilikom kretanja iz Venecije budući bi upravitelj dobivao one posebne upute o
ponašanju prema središnjoj vlasti i prema komuni, poznate pod nazivom Commissioni.15
Podestat nije smio napustiti posjed (terra) prije isteka svog mandata niti prije dolaska
zamjenika bez dozvole Republike, što je ista dopuštala u slučaju bolesti rodbine i „in
casu mortis aut gravis infirmitatis patris sui fratris filij vel filiae”.16 Tijekom posebno
dugih odsutnosti nije se isplaćivala naknada. Prilikom suđenja pomagali su mu lokalni
suci koje je izabralo vijeće među svojim članovima, ali nije morao uvažavati njihovo
mišljenje pa je njihova uloga bila isključivo savjetodavna. Rektor nije smio sa sobom
u Umag dovesti obitelj niti ulaziti u bilo kakve odnose sa stanovnicima područja da
ne bi ugrozio nepristranost prosudbe; s tim u vezi bilo mu je čak zabranjeno ići na
ručak kod građana ili pozvati koga kod sebe na obrok.
Podestatu je bilo zabranjeno bilo kakvo ulaganje, posjedovanje, donacija ili druga
usluga u mjestu kojim je upravljao17 i bila je njegova dužnost javiti u Veneciju o
rođenoj djeci mletačkih plemića koja bi bila krštena, kao i javiti u roku od osam dana
o možebitnim brakovima sklopljenim među pripadnicima mletačkog plemstva; budući
da je bio pod prisegom, on sam nije smio „per totum tempus regimis, nec per annum
unum post contrahere matrimonia, nec contrahi facere”18. U svakom slučaju, jedna
od temeljnih obveza kojih se trebao držati bila je informiranje providura i providura
za zdravstvena pitanja „de peste in sua terra, et de omni eo quod esset morbi tam
in suo territorio, quam in quocunque alio loco, quem intelligeres esse infectum”19 te
bila je predviđena smrtna kazna u slučaju da preda grad neprijatelju ili se nagodi za
predaju. U slučaju da grad padne u neprijateljske ruke, u roku od petnaest dana morao
se vratiti u Veneciju i staviti se na raspolaganje Vijeću desetorice za presudu koja bi
se u suprotnome donijela u njegovoj odsutnosti.20
Na kraju mandata, podestat je morao predati sucima komune popis prognanih
osoba zbog krađe ili teških kaznenih djela, naznačivši njihova imena, kazneno djelo
za koje su osuđeni i dan kada su prognani. Imao je, ujedno, obvezu dostaviti javnom
bilježniku potvrde koje su dokazivale administrativnu pravilnost njegove uprave,
pisma predaje dužnosti, dobivenu nagradu, dokazujući da njegovi službenici ne
ostavljaju dugove spram komune.21
15 Bernardo BENUSSI, „Commissioni dei dogi ai podestà veneti nell’Istria”, AMSI, 3, 1887., str. 3-109.
16 BENEDETTI, „Il podestà”, cit., str. 229.
17 „Senato Mare”, AMSI, 9, 1893., str. 328. Odluka od dana 16. svibnja 1609. zabranila je da rašporski kapetan dodijeli
određene terene podestatu Giorgiu Benzoniju i poništila „bilo koje drugo slično dodjeljivanje koje su dogovorili rektori
one provincije”.
18 „Commissione al Podestà di Umago, AMSI, 9, 1893., str. 30.
19 Isto, str. 32.
20 BENEDETTI, „Il podestà”, cit., str. 234.
21 Isto, str. 237.
31
UVODNE STUDIJE
22 Rino CIGUI, „Omago. Cenni storici di Pietro Kandler”, ACRSR, 34, 2004., str. 426. Vidjeti od istog autora: Heraldički
Umag – Umago araldica, Umag, 1995., str. 13-14.
23 Isto.
24 Rino CIGUI, „Contributo all’araldica di Umago”, ACRSR, 24, 1994., str. 244.
25 Egidio IVETIĆ (uredio), L’Istria nel tempo. Manuale di storia regionale dell’Istria con riferimenti alla città di Fiume,
Rovinj, 2006., str. 221. (Collana degli Atti br. 26). Mirovni je ugovor iz Trevisa Veneciji vratio što je posjedovala i
nametnuo gradu Trstu plaćanje poreza i ratnih troškova. Patrijarhu su vraćeni Muggia, Castelvenere, Buje (koje su
1268. dobrovoljno prešle od akvilejske pod goričku vlast) i Dvigrad kojima je vladao tijekom mletačkog sukoba.
32
STOLJEĆA MLETAČKE VLADAVINE U UMAGU
26 Albino BANI, San Lorenzo del Pasenatico roccaforte della Serenissima in Istria. Dalle origini alla caduta della
Repubblica di Venezia con appunti sulle vicende sino al 1943, Trst, 1994., str. 65.
27 „Senato Misti, Cose dell’Istria”, AMSI, 4, 1888., str. 109-110. Kao što je razvidno iz Odluke Senata, sjedište pazenatika
de citra aquam quieti prvotno je bila Šterna. Ipak, područje je zahtijevalo rekonstrukciju pa je odlučeno da kapetan
privremeno boravi u Umagu do kraja radova: „Item quod provideatur de rehedificando locum sterne (…) Qui Locus
sic constructus et rehedificatus sit esse debeat continua mansio capitanei predicti de citra aquam gentis sue, et quod
interim dominium Retifficabitur ipse locus, dictus capitaneus debeat permanere in Humago, vel Hemonie ubi et
equis ipsorum locorum sibi melius placuerit cum gentibus suis ad damna inimicorum et derrobatorum, habendo
eandem condicionem, quam habet capitaneus sancti Laurentij de eundo stando et redendo per totam Istriam pro
bono agendorum (!).”
28 Isto, str. 113.; „1356., 24. svibnja: Quod socio dicti Capitanei qui debet stare in Emonia pro jure reddendo, dentur
omni anno de bonis comunis libre Sexagintaquatuor parvorum in monetis (…).”
29 Andrea BENEDETTI, Umago d’Istria nei secoli, vol. I, Trieste, 1973., str. 164.
30 Andrea BENEDETTI, „Un episodio umaghese della guerra di Chioggia”, La Porta Orientale, 2, 1966., str. 299.
33
UVODNE STUDIJE
34
STOLJEĆA MLETAČKE VLADAVINE U UMAGU
kraju dozvolu sakupljanja petsto stara pšenice s područja izvan Venecije za prodaju
umaškom fontiku”.36
U sljedećim desetljećima 16. stoljeća, barem prema dostupnim izvorima, u
Umagu više nije bilo drugih zdravstvenih kriza povezanih s kugom, iako ne možemo
u potpunosti isključiti uključenost područja u ciklične epidemije koje su obilježile
razdoblje. Katastrofalne su bile posljedice zaraze koja se proširila 1630. zbog mletačkih
mornara koji su se zaustavljali u luci; teška situacija i depopulacija grada koji je, po
Kandleru, imao nešto više od desetak duša, mogu se potvrditi činjenicom da je nakon
šezdeset godina, odnosno 1690. godine, područje imalo tek 380 stanovnika.37
Upravo su zbog čestih epidemija kuge stanovnici Umaga razvili posebno štovanje
i kult sv. Roka kojem su se molili kada bi se pojavila fatalna bolest i u čiju je čast
utemeljena istoimena bratovština (Scola S. Rochi). Po volji iste, 1514. izgrađena ja mala
zavjetna crkva smještena „extra oppidum et in Burgo Umagi”, koju je sljedeće godine
posvetio novigradski biskup Marc’Antonio Foscarini u poprilično napetoj situaciji
zbog stalnih svađa između tršćanskog i novigradskog biskupa zbog posjeda umaške
župe.38 U unutrašnjosti su i danas vidljive dvije nadgrobne ploče gdje su se sahranjivali
bratimi i na kojima su reljefno isklesani karakterističan štap i kapa sveca s natpisom:
„Confraternitas S. Rochi MDXCIIII T. D. M. B.”39
Osim kuge, Umag je posebno patio i zbog malarije koja ga je pretvorila iz nobile
oppidum40 u malarično područje u pravom smislu riječi. „Već je u davnim vremenima
ovo mjesto bilo dobro nastanjeno” – prisjećao se Prospero Petronio u svojem djelu
Memorie sacre e profane dell’Istria (1681.) – „ali sada zbog lošeg zraka, zbog vjetrova
oštra, široka i grbina koji ga kvare, ostaje kao uništen, prepun užasa. Ljudi kao brojni
mrtvaci, otečeni, žućkasti, nemalo zbog toga žaljeni od gosp. Abb. Grilla koji je u
prolazu položio na zemlju, ali hitro podigao nogu”41.
Tijekom 16. i 17. stoljeća grad je uključen u skupinu nezdravih područja provincije,
koja je uključivala cijelu obalu od Savudrije do rta Kamenjaka. Svjedočanstva pisaca
po tom pitanju mnogobrojna su: u svojem horografskom djelu De situ Istriae (1540.)
piranski liječnik Giovan Battista Goineo naglasio je bijedne uvjete u kojima su se
35
UVODNE STUDIJE
nalazili Umag i Novigrad „civitates ambae ob aeris intemperiem haud omnino tutae.
Humacum tamen est portu (!), et clementiori coelo alteri praestat”42, dok ga je mletački
izvjestitelj Giovanni Battista Giustiniano, koji je posjetio grad tijekom putovanja koje
ga je 1553. odvelo u Dalmaciju, definirao kao „gotovo nenaseljen i napušten”43.
Godine 1625. mletački je providur Francesco Basadonna naglasio da su Umag i
ostali istarski posjedi i gradovi na moru, iako su imali luke, bili „gotovo pusti, puni
ruševina, otpada, bolesnog zraka, slični jedan drugom po broju stanovnika”. Po
mišljenju providura, pročišćavanju zraka bilo bi pomoglo „donošenje odredbe kojom
će se ti gradovi i posjedi očistiti od ruševina i otpada, te isto tako ona skupljena kišnica
koju koriste zbog nedostatka žive vode, koju u mjestu zovu jezera, i koju koriste na tom
području za sve što je potrebno, iako je zbog otpada pokvarena i gnjila”.44 Nasljednik
Basadonne, Giulio Contarini, naredio je isušenje određenih bara u Poreču i Umagu,
„koje su zbog pokvarene vode činile zrak teškim”, i otklanjanje otpada s ulica i gradskog
područja.45
Čak je i opskrba pitkom vodom za potrebe stanovništva predstavljala u to vrijeme
teško rješiv problem. Za rješavanje problema nestašice pitke vode, jer je Istra u prvoj
četvrtini 17. stoljeća imala samo „četiri male rijeke, jedan potok, i na različitim
mjestima nekoliko izvora, ali u pravilu pati od nestašice vode”46, Basadonna se ponadao
izgradnji cisterni na područjima gdje ih nije bilo, jer bi takvi radovi u odnosu na
poprilično suzdržane troškove izazvali „ako ne i odlične rezultate posebno za zdravlje
ljudi i u odnosu na druge izuzetno velike dobrobiti koje su poznate”47. Tek je 1678.,
nakon što je stoljećima kaštel Umag „žedan trčao prema smrdljivim vodama obližnjeg
jezera koji je koristio tamošnjim pijavicama za gašenje žeđi”48, podestat i kapetan
Kopra Angelo Morosini naredio izgradnju cisterne „lijepe i koja će osigurati osvježenje
onim stanovnicima”49.
Izgradnja javne cisterne, iako je doprinijela smanjivanju žeđi stanovništva, nije u
potpunosti riješila problem gradske opskrbe vodom, koja je u narednim desetljećima
nastavila najviše zabrinjavati stanovništvo. U 18. stoljeću situacija je ponovno bila
toliko dramatična da je podestat i kapetan Kopra Antonio Dolfin, nakon inspekcije
obavljene u Umagu i Novigradu 1777., pričao o mjestima „potpuno uništenih građevina
i nenaseljenima dok bi nepotreban i uzaludan bio svaki pokušaj ponovnog naseljavanja,
bilo bi dovoljno samo da se Javno milosrđe potrudi osigurati vodu kao osvježenje tom
malobrojnom stanovništvu, posebno Umagu koji se spašava stajaćicom zajedničkom
ljudima i životinjama”.50
42 Giovan Battista GOINEO, „De situ Istriae”, AT, 2, 1830., str. 64.
43 Ljerka ŠIMUNKOVIĆ, Dalmacija godine gospodnje 1553.: Putopis po Istri, Dalmaciji i Mletačkoj Albaniji 1553. godine.
Zapisao Zan Battista Giustinian, Split, 2011., str. 149.
44 „Relazioni di provveditori veneti in Istria”, AMSI, 5, 1889., str. 94.
45 Isto, str. 110.
46 Isto, str. 93.
47 Isto, str. 95.
48 PETRONIO, Delle memorie, str. 204.
49 „Relazioni”, str. 135.
50 BENEDETTI, Umago d’Istria, str. 126.
36
STOLJEĆA MLETAČKE VLADAVINE U UMAGU
37
UVODNE STUDIJE
veći broj naselja, tako po relevantnim troškovima koje je snosila Mletačka Republika
za organizaciju raseljavanja doseljenika iz područja njihova podrijetla na istarska
područja, sredstva kojima je djelomično upravljao rašporski kapetan, koji je imao
isključivu sudbenu nadležnost nad novim stanovnicima.56
Tijekom 16. i 17. stoljeća umaški je teritorij, kao uostalom i ostali dijelovi Istre,
zahvaćen naseljavanjem drugih naroda u nadi da će se oporaviti od nedaća koje su
ga pogodile. Mletački je Senat dana 13. svibnja 1539. odlučio da „budući da se dvije
tisuće kuća Morlaka vratilo odanosti našoj Državi, a koji su živjeli pod Turcima, i
sada žele živjeti u našim područjima u Istri (...) nisu dužni plaćati nikakav porez za
pašnjake; da mogu izgrađivati izvan gradova i kaštela velike kuće da bi se lakše bavili
stočarstvom i poljoprivredom, i da dvije godine budu oslobođeni poreza na prijevoz,
ili drugoga što se nameće našim podanicima.”57 Morlaci koje se spominje u odluci,
više nego etnografski definiran narod, bili su zapravo mješavina ljudi koji su živjeli u
brdovitim dijelovima Bosne, iz kojih su se, bježeći pred osmanskom vojskom, slijevali
u dalmatinsko područje; u to se vrijeme termin koristio općenito za pastire koji su
došli s turskih granica.58 Treba podsjetiti da su novija i temeljita istraživanja njihove
etnogeneze nagnala znanstvenike da ih se smatra paleobalkanskim narodom, autoh-
tonim i romaniziranim, koji se izvorno nalazio na multietničkom području između
Trakije, Makedonije i Dardanije, rezultat etnokulturne integracije i dezintegracije
različitih elemenata.59
Mletačka Republika veoma je dobro poznavala taj narod jer su se brojne skupine
Morlaka smjestile već odavno na poluotok pa stoga ne iznenađuje da je odobrila
preseljenje. Odluka mletačkog Senata da udovolji morlačkim ljudima koji su željeli
doći živjeti na poluotok odmah je urodila plodom pa su 1540. – 1541. Morlacima i
Dalmatincima ponovno naseljena napuštena sela u blizini Umaga.60
Zemlja koju su ovi ljudi dolazili kolonizirati bila je suha i slabo plodna, veoma
slična onoj koju su napustili, zemlja koja je kod obrade zahtijevala veliku sposobnost
prilagođavanja i značajnu fizičku snagu. Ovi su ljudi, za razliku od onih podrijetlom
s obližnjega talijanskog poluotoka, koji se nisu uspjeli naviknuti na novu stvarnost,
naizgled posjedovali sve potrebne uvjete za brzu integraciju, počevši od jake fizičke
konstitucije koja im je dopuštala „svaki napor i naročito na galiji” te obrađivanje
terena koje im je dodijelila Venecija „koji su izuzetno neplodni, ali sve rade velikom
mukom obzirom da se radi o planinama i kamenu”61.
56 Egidio IVETIĆ, „Finanza pubblica e sistema fiscale nell’Istria veneta del Sei – Settecento”, ACRSR, 28, 1998., str.
152-153.
57 „Senato Mare, Cose dell’Istria”, AMSI, 9, 1893., str. 122. Vidi također: Bernardo SCHIAVUZZI, „Cenni storici
sull’etnografia dell’Istria”, AMSI, 18, 1902., str. 95.
58 Oscar RANDI, „I Morlacchi”, Rivista Dalmatica, 11, 1929., str. 27. Za problem Morlaka vidjeti rad: Egidio IVETIĆ,
L’Istria moderna 1500-1797. Una regione confine, Verona, 2010., str. 138-140.
59 Zef MIRDITA, „Vlasi, polinomičan narod”, Povijesni prilozi, br. 33 (2007.), str. 256.
60 CORBANESE, Il Friuli, str. 322.; SCHIAVUZZI, Cenni storici, str. 96. Usp. Miroslav BERTOŠA, „L’Istria veneta nel
Cinquecento e nel Seicento”, ACRSR, 7, 1976.-1977., str. 147. Morlaci su se naselili između 1534. i 1554. te su sredinom
16. stoljeća činili oko 17 % ukupnog stanovništva mletačke Istre.
61 Giovanni NETTO, „La terraferma veneziana nel 1555”, Archivio Veneto, 126, 1986., str. 33. Godine 1607. rašporski
kapetan Costantin Renier priznao je da je „provincija u jako dobrom stanju, tako je procvala da na mnogim mjestima
38
STOLJEĆA MLETAČKE VLADAVINE U UMAGU
više nalikuje vrtovima nego poljima, i cijela sela koja su napravili ti novi stanovnici uz nevjerojatnu muku i iznimnu
vrijednost (…)” te zbog toga pridošlice zaslužuju zaštitu Venecije. Vidjeti: Miroslav BERTOŠA, Pisma i poruke istarskih
rektora, Zagreb, 1979., str. 9.
62 Miroslav BERTOŠA, „Istarski fragment itinerara mletačkih sindika iz 1554. godine”, VHARP, 17, 1972., str. 42-43.;
isti, Mletačka Istra, str. 311; isti, Istarsko vrijeme prošlo, Pula, 1978., str. 203.
63 „Relazioni di provveditori veneti in Istria”, AMSI, 6, 1890., str. 96.
64 „Senato Mare, Cose dell’Istria”, AMSI, 12, 1896., str. 84. „Budući da su podestat Umaga i onaj Buja izrekli presudu
protiv Martina Villanovicha i Paola Glamovicha, a budući da su njih dvojica bili novi stanovnici, naređuje se gore
spomenutim dužnosnicima da pošalju odmah predmetne postupke rašporskom kapetanu koji donosi takve odluke.”
Te još 28. kolovoza 1603.: „budući da je podestat Umaga prognao iz ove zemlje na šest godina Martina Villanovicha,
koji kao novi stanovnik spada pod nadležnost Rašpora, i budući da mu je i promijenio zabranu u novčanu kaznu,
naređuje mu se da vrati dobiveni novac te ga se poziva da se ne miješa više u postupke koji se odnose na nove
stanovnike” (str. 103). Usp. BENEDETTI, Umago d’Istria, str. 118-121.
65 Dean BRHAN, „In partibus Carsi et Istriae: l’emigrazione dalla Carnia verso l’Istria (XVI-XIX secolo)” ACRSR, 34,
2004., str. 474.
66 Giuliano VERONESE, „L’immigrazione nell’Istria veneta tra ‘500 e ‘600: problemi giurisdizionali, contese tra
comunità, conflitti etnici tra originari e forestieri”, AH, 3, 1994., str. 183.
67 Claudio POVOLO, „Rappresentazioni dell’onore nel discorso processuale (da una vicenda degli inizi del Seicento)”,
AH, 10, 2000., str. 513-534.
39
UVODNE STUDIJE
Mnogi su izvori opisivali te osobe kao svadljive, nasilne i veoma loše kvalitete, koje
su „ostali stanovnici provincije univerzalno mrzili” i koje su pribjegavale „tisućama
ideja da bi ih ucjenjivali i neovlašteno mučili”.68 U izvještaju rašporskog kapetana
Giacoma Reniera (1594.) Morlaci su opisani kao „barbarski ljudi, beskorisni zbog
svoje bezvrijednosti i pohlepnosti i bježanja od truda na veslima, maču, zemlji, rođeni
samo za opijanje, stajanje na ulicama i ubijanje naroda, osnovni razlog za njihove
beskrajne krađe životinja i druge štete koje rade”69, dok je podestat i kapetan Kopra
Marin Gradenigo izvještavao 1608. godine o žalbama autohtonih ljudi zbog „lošeg
ponašanja novih stanovnika prema njima koji, osim što preuzimaju mnoge terene
na koje nemaju pravo tjerajući stare stanovnike vlasnike, vrijeđaju ih i drski su jer,
budući da ti novi stanovnici ne mogu biti optuženi ni građanski ni kazneno osim pred
presvijetlim rašporskim kapetanom, njihovim imenovanim sucem, [...] ti novi stanovnici
se ohrabruju i bahato uništavaju i na teritoriju na kojem žive čine mnoge uvredljive
stvari ne samo na štetu starih stanovnika [...], nego s malo poštovanja i prema samim
Rektorima, na području gdje dolaze živjeti”.70
I trideset obitelji koje je kapetan Vincenzo Chiucchel 1603. preselio iz Šibenika
u Đubu i Seget proglašene su krivima za smrtonosno ozljeđivanje starih stanovnika,
napada na teretni brod na Mirni te za druge zločine.71 Sažeto je mišljenje koje je 1625.
iznio mletački providur Francesco Basadonna o pridošlicama: „Najnoviji, treći izvor
novih stanovnika, budući da su izrazito siromašni i bijedni, većinom su lopovi, stvaraju
značajne štete nad životinjama i urodom starih stanovnika”.72 Godine 1612. osam
albanskih obitelji, podrijetlom iz mjesta Kunja Ljut, smjestilo se u Petroviju. Dana 12.
siječnja te godine rašporski kapetan Pietro Bondumier prihvatio je preklinjanje Nice
Babicha, Pietra Nica i njihovih prijatelja koji su dobili sedamsto polja „neobrađenih, tr-
novitih i kamenitih u nadležnosti Umaga u predjelu Malladelle uz obvezu da ih savršeno
obrađuju, a one koji nisu za obradu čuvaju za pašnjake za životinje”.73 Dodjela tako zna-
čajnog broja terena od Mlečana ne treba iznenađivati s obzirom na to da su napuštena i
neobrađena područja na umaškom teritoriju, koje je naznačio vještak geometar (perito
et ingegnero) Camillo Bergami, 1613. iznosila „po padovanskim mjerama 187 polja
(campi), 3 kvarte (quarte), 8 tabula (tavole)”, što odgovara površini od 72,5 hektara.74
40
STOLJEĆA MLETAČKE VLADAVINE U UMAGU
otprilike jedan koji se odabere među manje lošim, i koji po nalogu vlasnika obrađuju na vlastiti trošak dnevni radnici
koji se po danu važu i plaćaju. Među tim dobrima uključen je Sipar koji je također pod mojoj župom, i tako je sa svim
zemljištima teritorija više ili manje sličnima.” Usp. Archivio privato Benedetti, Stampa dell’L.L. C.C. Conti Rotta al
Taglio, XVII - XVIII secolo. Svezak sadrži dokumente koji potvrđuju komplicirane događaje i korake u parnici između
obitelji Bratti i obitelji Rota za, u pravilu definirana, vlasništva u Siparu. Ti dokumenti, osim što opisuju predio Sipara
i situaciju teritorija i njegovih nasada, usredotočuju se na poboljšanja u poljoprivredi nerealizirana od obitelji Rota
na stancijama Bašanija, Zambratija, Gavardija, Romanija, Kortina, Boška, Kolombera i Juricanija. U tu svrhu obavile
su se procjene javnih vještaka te je također izrađen topografski crtež – nažalost nije pronađen u fundusu – od kojeg
se čuva detaljan opis specifičnosti zemljišta. Zahvaljujem dr. Marini Paoletić na dragocjenoj informaciji.
75 „Senato Mare – Cose dell’Istria”, AMSI, 15, 1899., str. 21.
76 Isto, 18, 1902., str. 241. usp. SCHIAVUZZI, Cenni storici, str. 233.
77 „Senato Mare. Cose dall’Istria”, AMSI, 15, 1899., str. 333.
78 BENEDETTI, Umago d’Istria, str. 125.
79 Ibid., str. 115.
80 KAU, Scritture Spettanti al Gius Episcopale, dokument 18. 12. 1633.
81 KAU, Scritture Spettanti al Gius Episcopale, dokument 6. 5. 1693.
41
UVODNE STUDIJE
GOSPODARSKA AKTIVNOST
Uporišna točka za svaku trgovačku djelatnost bila je luka, dovoljno velika i zaklonjena
od vjetra, koja je zbog svojega geografskog položaja nasuprot Mletačkoj Republici
postajala gotovo obveznom postajom za one koji su željeli doći do istarskog poluotoka
ili nastaviti prema kvarnerskim otocima i Dalmaciji.84 Luca da Linda definirao ju
je dostojnom pažnje,85 Nicolò Manzuoli značajnom,86 Giacomo Filippo Tommasini
odličnom,87 po riječima Prospera Petronija mogla je primiti „svaki brod, od ribarskog
do jedrenjaka, kojih je ponekad bilo trideset ili četrdeset”,88 te isto tako Fortunato
Olmo, „zimi se često moglo vidjeti više od sto brodova pristiglih iz raznih krajeva”89.
Za manja plovila bio je jedan mali mol, čiji je most restauriran u prvom desetljeću 16.
stoljeća zahvaljujući mletačkom odobrenju od „10 dukata godišnje od daće za ulje za
5 godina”.90 Budući da se u njoj koncentrirala trgovina gotovo cjelokupnog umaškog
teritorija, bilo je u interesu Venecije i lokalnog stanovništva da bude učinkovita i
sigurna jer bi smanjenje prometa izazvalo dodatno osiromašenje grada i posljedično
smanjenje beneficija koje su stanovnici mjesta imali zbog iste.
42
STOLJEĆA MLETAČKE VLADAVINE U UMAGU
43
UVODNE STUDIJE
drva”; šuma Lama (četvrtina milje u opsegu) od koje „sada će se posjeći sto stropa, i
svaka četiri godine će donositi sto pedeset stropa”; Vela Boška od koje „posjeći će se šest
tisuća i više stropa drva”; šuma zvana Punta comunale kod Lovrečice (dvije i pol milje u
opsegu) u kojoj „za pet godina nakon sada postavljene zabrane, posjeći će se dvije tisuće
stropa drva”; šuma Carobia (tri milje u opsegu) u kojoj „po isteku pet godina zabrane,
posjeći će se dvije tisuće i petsto stropa drva, i tako u budućnosti”; šuma Rožac (dvije
milje u opsegu) od koje „po isteku pet godina zabrane posjeći će se dvije tisuće stropa
drva i tako u budućnosti”. Na feudu Sv. Ivan Kornetski gospode Verzi bila je zabranjena
sječa na pet godina, nakon kojih bi se bilo dobilo dvije tisuće stropa godišnje; bilo je i
brojnih privatnih šuma koje su, međutim, davale mnogo manje drva.
Velike poslove sječe stabala koje je naredila Venecija obavljali su stanovnici kao
carratada99, važna organizacija koja je uključivala ljude i sredstava koji su imali za
cilj skupljanje i prijevoz ogromnih građevnih stabala Istre. Prijevoz su obavljala
poljoprivredna kola (carezi) prema ukrcavalištu (carigador), gdje je bio ukrcaj za
Veneciju; carigadori na području Umaga bili su smješteni u luci, u Sv. Ivanu Kornetskom
(na lokalitetu Karigador) i u Lovrečici. Broj careza korištenih u prijevozu ovisio je
o količini sječenih stabala: 1542., na primjer, za prijevoz dvjesto osamdeset i osam
posječenih stabala u umaškim šumama procijenilo se da je potrebno četiristo kola,
iako je volova za vuču bilo samo dvjesto četrdeset i sedam.
U narednim desetljećima venecijanska se vlast morala obračunati s drastičnim
smanjenjem životinja za prijevoz predviđenih za područje Umaga i drugih istarskih
komuna za potrebe Venecije, smanjenje koje se može objasniti željom stanovništva da
izbjegne carratade prodajom volova ili selidbom s mletačkog teritorija na austrijski
teritorij. U razdoblju od 1542. do 1552. broj radnih volova registriranih u umaškoj
komuni smanjio se, u skladu s tim, s dvjesto četrdeset i sedam na sto pedeset i tri, da
bi pao na sto dvadeset i tri 1560. (50 % manje u odnosu na dvadeset godina prije) i
srušio se na trideset i četiri 1660. godine.100
44
STOLJEĆA MLETAČKE VLADAVINE U UMAGU
45
UVODNE STUDIJE
*Podaci iz 1790. sadrže kategoriju: Goveda muška i ženska za bilo koju upotrebu.
** 1790. uvedena je kategorija Telad
46
STOLJEĆA MLETAČKE VLADAVINE U UMAGU
104 RinoCIGUI, „La visita pastorale del vescovo di Cittanova Antonio Lucovich alla parrocchia di Umago”, La Ricerca,
52, prosinac 2007., str. 5-8.
47
SAGGI INTRODUTTIVI
„quod Vobis placeat terram Humagi ad mandata vestra recipere eo modo et forma
quibus recepistis terram Parentii, et pro mano vestra nobis dare Rectorem”.
PREMESSA
Una delle problematiche a cui va incontro chi volesse approfondire le vicende storiche
di Umago è la precarietà delle fonti documentarie dovuta alle ripetute distruzioni che
interessarono gli archivi della cittadina.1 La località, infatti, venne saccheggiata nel
1370 dai Genovesi per rappresaglia e, nell’incendio che ne seguì, l’archivio comunale
andò distrutto; la cronaca registra che anche nel 1729 il palazzo pubblico s’incendiò
nella parte superiore alla cancelleria, che fungeva da cucina, causando la distruzione
di molti volumi e carte.2 Se a questi due episodi aggiungiamo il vandalismo degli
inglesi che, nel marzo del 1810, bruciarono sulla pubblica piazza tutte le carte della
Vicedominaria, e l’ennesimo incendio che nella notte tra il 29 e 30 gennaio 1924
distrusse lo storico palazzo comunale, possiamo certamente affermare che nello spa-
zio di poco più di due secoli Umago rimase senza storia scritta. Alla luce di questi
episodi, ogni tentativo di ricostruzione storica del passato della località risulta oggi
forzatamente sommario.
INTRODUZIONE
Agli inizi del IX secolo l’Istria fu incorporata nella marca del Friuli e ne condivise le
vicende fino al 1040, quando l’imperatore del Sacro Romano Impero, Enrico III, fece
della penisola una marca a sé, dipendente direttamente da lui, e che concesse in feudo
1 Rino CIGUI, „Alcuni aspetti della vita socio-economica a Umago nei secoli XVI e XVII”, Histria, 3, 2013, p. 39.
2 Archivio Parrocchiale di Umago, Cronaca della parrocchia di Umago 1928 -1932 (manoscritto).
48
I SECOLI DELLA DOMINAZIONE VENETA A UMAGO
a dei marchesi i quali solo raramente risiedevano nella penisola, consentendo così la
formazione di alcune signorie e autonomie locali. A partire dal X secolo ebbero inizio
i primi contatti tra le città costiere istriane e Venezia. Quest’ultima, sebbene non più
unita all’Istria che dipendeva dai re d’Italia, continuava ad avere stretti rapporti com-
merciali e non solo con la penisola, intervenendo a più riprese contro le scorrerie dei
Saraceni e dei Narentani (nell’incursione dell’876 questi ultimi attaccarono Rovigno,
Cittanova, Umago e Sipar). Si assistette contemporaneamente al lento deterioramento
del potere dei vescovi, che possedevano in Istria numerosi feudi concessi loro dai
re d’Italia, un fenomeno che accentuò quel processo destinato a dar vita al libero
comune; nell’interno della provincia, intanto, si andavano affermando i comuni rurali.
La Serenissima, che già nel 932 aveva imposto l’atto di omaggio, un tributo annuo
di cento anfore di vino e privilegi commerciali a Capodistria, verso il Mille s’insediò
nelle isole del Quarnero, e per tutelare i suoi molteplici interessi nella penisola tentò
di imporre alle città il vinculo fidelitas, un giuramento di fedeltà che comportava la
garanzia di sicurezza dei veneziani in Istria, l’esonero di dazi doganali di esportazione
a mercanti veneti e la fornitura di una galera per ogni spedizione militare condotta
dalla Dominante.
Come le altre città istriane, anche Umago fu costretta, nel 1150, a giurare fedeltà
al doge: „Nos omnes de Humago – proclamarono i rappresentanti della città –
juravimus super sancta Dei quatuor Evangelia fidelitatem Beato Marco Apostolo, et
Evangelistae, et Domenico Mauroceno Inclito Duci, et eius successoribus in perpetuum
Sacramentum singulis Ducibus renovare, et omnes Veneticos salvos, et securos sine
omni datione in omnibus partibus sicut nostros Concives habere, et manutenere
debemus, et si commune Venetum stolum fecerit ad Jadram, vel ad Anconam, Nos
vobiscum stolum fecere promittimus, nisi per nos remanserit. Et Domino Ducis omni
anno in mense Septembris Romanatos duos persolvere debemus, et eius successoribus”.3
Con la sottoscrizione di tale atto gli umaghesi s’impegnarono a esentare i mercanti
veneti da ogni dazio, a prendere parte alle spedizioni militari della Dominante sino
a Zara e Ancona, a pagare annualmente due romanati (moneta equivalente al ducato
d’oro) al doge nonché versare quaranta orne d’olio alla chiesa di S. Marco.4
Le incursioni piratesche e le carestie che avevano caratterizzato gli ultimi secoli
dell’alto medioevo contribuirono non poco ad aggravare la situazione economica
della cittadina, che per motivi di sicurezza dovette chiudersi entro le mura. Con il
miglioramento delle condizioni economiche a partire dall’XI secolo, la località si
espanse sulla terraferma e crebbe il numero degli abitanti: cambiò anche l’assetto
giuridico-amministrativo del centro costiero, citato quale „Villam Humagi juxta
eadem Aemoniensem Civitatem sitam”5 nel 1029, come „civitas Humagi quidem
fidelitatem iuravit”6 nel 1149 e come castello nel 1230 (Castrum Humagensem)7.
3 Gian Rinaldo CARLI, Antichità Italiche, vol. V - Appendice alla parte IV, Milano, 1791, p. 31.
4 Bernardo BENUSSI, „Lo statuto del comune di Umago”, AMSI, 8, 1892, p. 231.
5 Ernesto FUMIS, Pagine di storia umaghese, Trieste, 1920, p. 25.
6 B. BENUSSI, „Lo statuto”, cit., p. 231.
7 FUMIS, Pagine, p. 30.
49
SAGGI INTRODUTTIVI
La crescita demografica ridusse però lo spazio a disposizione, per cui tra la Valle
della Moela e le acque del porto si dovette costruire una seconda cinta di mura che
diede vita al borgo, di cui si trova sicura menzione nel 1333.8
Umago, che nel frattempo si era liberata degli ultimi legami feudali, divenne
comune autonomo con proprio statuto in cui il potere amministrativo e giudiziario
era esercitato da magistrati eletti dal popolo. Nel 1208, però, l’imperatore Ottone IV
infeudò l’Istria al Patriarcato di Aquileia, ed i comuni istriani, nel timore di cadere
sotto il dominio dei Conti di Gorizia in lotta con il patriarcato aquileiese, preferirono
ricercare la protezione e l’aiuto della Serenissima che, il 3 dicembre 1269, prese
possesso di Umago e inviò in qualità di rettore il nobile veneziano Marino Bembo.
Nel patto di dedizione con il quale Umago si dava a Venezia furono subito specificate
le condizioni che gli umaghesi erano pronti a fare al nobile veneziano che la Domi-
nante avrebbe inviato a reggere la terra quale podestà. Contrariamente all’uso veneto
dei sedici mesi per i luoghi di terraferma, gli abitanti chiesero che il rettore rimanesse
in carica due anni con un salario di „libras CCL, omni anno, quia isto tempore plus
dare non possumus”9, promettendo però di aumentarlo qualora fossero migliorate le
condizioni economiche. Al reggitore veneziano spettavano inoltre „libras III pro naulo
ad redendum Venetiis” e un’abitazione in città senza pagamento di affitto, mentre
se per ragioni d’ufficio si fosse allontanato via mare dalla „Terra d’Umago” avrebbe
percepito, oltre la paga, un’indennità giornaliera di dieci soldi, che sarebbe salita a
dodici qualora il viaggio fosse avvenuto per terram10; egli aveva altresì il diritto di
essere accompagnato, a spese del comune, da due uomini armati che provvedevano
alla sua incolumità.
Tuttavia, dato il persistere di condizioni difficili, non solo la Repubblica fu costretta
nel 1285 ad aggiungere alla retribuzione del podestà „soldos XL grossorum in anno de
nostro Comuni pro salario”11, ma su richiesta della cittadinanza decise nel 1314 che il
rettore rimanesse in carica „per unum anno (!), (…) addendo ei de salario libros L omni
anno, sicut petunt, et hoc duret ad beneplacitum domini ducis”12. Il compenso venne
pertanto erogato dal comune umaghese e in parte dal governo centrale, subendo
degli aumenti secondo le circostanze: nel 1325, ad esempio, Venezia lo incrementò
di ulteriori cento lire, obbligando il podestà di mantenere a sue spese „unum alium
equum ultra id quod tenere consueverunt per suas commissiones”,13 mentre nel 1376
8 Orniteo LUSANIO, Sopra le monete de’ Vescovi di Trieste, Trieste, 1788, p. 234. „Item simili modo in Humago, exceptis
quadam domo nunc discoperta cum suis pertinentiis e juribus sita in burgo dictae Villae”. Cfr. Giuseppe MARTI-
NELLO, Umago d’Istria. Notizie storiche, Trieste 1965, p. 14.
9 Pietro KANDLER, Codice Diplomatico Istriano, vol. II, Trieste, 1986, p. 576.
10 Ibidem.
11 Andrea BENEDETTI, „Il podestà veneto a Umago”, La Porta Orientale, n. s., 2, 1966, p. 228.
12 Ibidem, p. 229.
13 Andrea BENEDETTI, Umago d’Istria nei secoli, vol. I, Trieste, 1973, p. 104.
50
I SECOLI DELLA DOMINAZIONE VENETA A UMAGO
fu deciso che „il salario del podestà di Umago, di 300 lire pagato da quel comune e di
lire 152, soldi 4, piccoli 4 a grossi dallo stato” venisse aumentato di ulteriori „100 lire a
grossi, dovendo egli tenere tre servi e due cavalli”14. Nei secoli successivi lo stipendio del
rettore crebbe continuamente, una circostanza che si rese necessaria viste le difficoltà
nel trovare chi accettasse la reggenza della podesteria a causa delle esigue rendite.
Alla partenza da Venezia, il futuro reggitore riceveva dal governo centrale quelle
speciali istruzioni sul comportamento da tenere verso il potere centrale e verso il
comune, conosciute con il nome di Commissioni.15 Il podestà non poteva abbandonare
la „terra” prima della scadenza del suo mandato né prima dell’arrivo del sostituto senza
il permesso della Dominante, che lo concedeva in caso di malattia dei parenti e „in
casu mortis aut gravis infirmitatis patris sui fratris filij vel filiae”16; durante permessi
particolarmente lunghi il salario non veniva erogato. Nel giudicare era assistito dai
giudici locali eletti dal consiglio fra i suoi membri, ma non era tenuto a seguirne il
parere, per cui la loro funzione era solo consultiva. Il rettore non doveva condurre con
sé a Umago la famiglia né stringere alcun tipo di relazione con gli abitanti del luogo
per non comprometterne l’imparzialità di giudizio; a tal scopo gli era persino vietato
andare a pranzo dai cittadini o invitarne qualcuno alla propria mensa.
Al podestà era preclusa ogni investitura, possessione, donazione o altro servizio
nel paese amministrato,17 ed era suo dovere notificare a Venezia i figli nati da nobili
veneti che venivano battezzati, nonché informare entro otto giorni gli „Avvocati de
Comun” di eventuali matrimoni contratti da esponenti della nobiltà veneta; poiché
vincolato da giuramento, egli stesso non poteva „per totum tempus regimis, nec per
annum unum post contrahere matrimonia, nec contrahi facere”18. Ad ogni modo, uno
degli obblighi fondamentali cui doveva attenersi era quello di informare i Provveditori
e Sopraprovveditori alla Sanità „de peste in sua terra, e de omni eo quod esset morbi
tam in suo territorio, quam in quocunque alio loco, quem intelligeres esse infectum”,19
ed era prevista la pena di morte qualora avesse consegnato la città al nemico o
patteggiato la resa. Nel caso la città fosse caduta in mani nemiche, entro quindici
giorni doveva far ritorno a Venezia e mettersi a disposizione del Consiglio dei Dieci
per il processo, che altrimenti avveniva in contumacia.20
Allo scadere del mandato, il podestà era tenuto a presentare agli „Avvocati del
Comun” l’elenco delle persone bandite per furto o delitti efferati, specificandone il
nominativo, il reato commesso e il giorno del bando. Era altresì in dovere di consegnare
al notaio incaricato le bollette che garantivano la regolarità amministrativa della sua
51
SAGGI INTRODUTTIVI
Con la dedizione delle città e delle terre istriane, per la Serenissima si pose la questio-
ne fondamentale della difesa dei nuovi possessi, giacché tale passaggio era avvenuto
in tempi differenti, isolatamente, e senza che vi fosse, in alcuni casi, contiguità ter-
ritoriale. Preoccupata quindi per la difesa dei nuovi territori acquisiti, la Repubblica
stabilì sin dal 1276 che tra i podestà inviati nella penisola vi dovessero essere continui
contatti e una fattiva collaborazione nella difesa dei centri istriani e nell’applicazione
delle direttive impartite loro.
Venezia difese strenuamente le posizioni conquistate, sconfiggendo i conti di
Gorizia, il patriarca di Aquileia e nuovamente i goriziani in una serie di guerre che
dal 1279 si trascinarono sino al 1291 quando, con la Pace di Treviso e la conseguente
ripartizione dell’Istria, tutta la zona costiera tra Capodistria e Rovigno, compresa
Montona, fu assegnata ai veneziani. 25 Le acquisizioni territoriali spinsero la
Dominante a dare un carattere unitario all’organizzazione militare dei suoi possessi
21 Ibidem, p. 237.
22 Rino CIGUI, „Omago. Cenni storici di Pietro Kandler”, ACRSR, 34, 2004, p. 426. Si veda pure dello stesso autore il
volume Heraldički Umag - Umago araldica, Umago 1995, pp. 13 - 14.
23 Ibidem.
24 Rino CIGUI, „Contributo all’araldica di Umago”, ACRSR, 24, 1994, p. 244.
25 Egidio IVETIC (a cura di), L’Istria nel tempo. Manuale di storia regionale dell’Istria con riferimenti alla città di Fiume,
Rovigno 2006, p. 221 (Collana degli Atti n. 26). La pace di Treviso restituì a Venezia quanto possedeva, e impose alla
città di Trieste il pagamento dei tributi e delle spese di guerra. Al patriarca furono ridati i centri di Muggia, Castel-
venere, Buie (che nel 1268 era passato volontariamente dalla sovranità aquileiese a quella goriziana) e Duecastelli
controllati durante il conflitto dalla Serenissima.
52
I SECOLI DELLA DOMINAZIONE VENETA A UMAGO
26 Albino BANI, San Lorenzo del Pasenatico roccaforte della Serenissima in Istria. Dalle origini alla caduta della Repu-
bblica di Venezia con appunti sulle vicende sino al 1943, Trieste, 1994, p. 65.
27 „Senato Misti, Cose dell’Istria”, AMSI, Parenzo, 4, 1888, pp. 109-110. Come si evince dalla Deliberazione del Senato,
la scelta della sede del Pasenatico de citra aquam quieti cadde inizialmente su Sterna. La località abbisognava però di
una ricostruzione, per cui fu deciso di far soggiornare il Capitano temporaneamente a Umago in attesa della conclusi-
one dei lavori: „Item quod provideatur de rehedificando locum sterne (…) Qui Locus sic constructus et rehedificatus sit
esse debeat continua mansio capitanei predicti de citra aquam gentis sue, et quod interim dominium Retifficabitur ipse
locus, dictus capitaneus debeat permanere in Humago, vel Hemonie ubi et equis ipsorum locorum sibi melius placuerit
cum gentibus suis ad damna inimicorum et derrobatorum, habendo eandem condicionem, quam habet capitaneus
sancti Laurentij de eundo stando et redendo per totam Istriam pro bono agendorum (!)”.
28 Ibidem, p. 113; „1356, 24 maggio: Quod socio dicti Capitanei qui debet stare in Emonia pro jure reddendo, dentur omni
anno de bonis comunis libre Sexagintaquatuor parvorum in monetis (…)”.
29 BENEDETTI, Umago d’Istria, vol. I, p. 164.
53
SAGGI INTRODUTTIVI
decise di trasferire la capitanìa a Grisignana che nel frattempo era passata sotto il
suo dominio.
Privata del contingente militare, nella seconda metà del Trecento la città soffrì le
ripetute scorrerie dei genovesi che, al commando di Paganino Doria, erano penetrati
nell’Adriatico già nel 1354. Attaccata e saccheggiata nel 1370, Umago fu nuovamente
aggredita nel 1379 dalle soldatesche di Pietro Doria che, pur avendo trattato la resa
pacifica, occuparono la località e la consegnarono alle truppe patriarchine;30 la
tradizione vuole che in tale occasione i genovesi asportassero da Umago le reliquie
dei santi Niceforo e Massimiliano.
Al disastro perpetrato dai genovesi se ne aggiunse, ben presto, quello causato
dalle frequenti epidemie di peste e malaria dei secoli XV - XVII responsabili dello
spopolamento e del tracollo economico dell’agro umaghese, per arginare il quale
la Repubblica di Venezia intraprese un’intensa azione colonizzatrice con genti
provenienti da altre aree geografiche che furono investite di fondi e casali e godendo,
per vent’anni, esenzione da ogni gravame personale e reale.
La località, che aveva vissuto nei primi secoli dopo il Mille un discreto periodo di
prosperità economica e demografica, testimoniata dall’espansione dell’abitato sulla
terraferma, nei secoli XIV - XVII fu soggetta a un profondo depauperamento demo-
grafico ed economico ascrivibile alle guerre, alle cicliche incombenze epidemiche e
alle carestie, che contribuì ad alimentarne la fama di luogo pestilenziale e malarico.
Anche lo stato d’indecenza in cui versava allora la città accelerò sicuramente
il degrado della stessa e a nulla servirono le disposizioni statutarie in materia di
igiene pubblica che proibivano di tenere „porcos aut porcas in terra Humagi” e di
gettare „aquam mundam aut immundam de alto in via Communis de die vel de
nocte a balconis, fenestris, aut scalis”.31 Tali disposizioni, che dovevano richiamare la
popolazione all’osservanza di salutari regole di pulizia, si rivelarono però insufficienti
e non arginarono le cattive abitudini igieniche, che pregiudicarono pertanto la salute
pubblica trasformando la cittadina in un potenziale focolaio epidemico.
La documentazione in nostro possesso ci permette una ricostruzione alquanto
sommaria delle fenomenologie morbose che hanno interessato la località. Per quanto
concerne la peste, le prime notizie certe risalgono al 1424 quando, nei mesi di giugno
e luglio, il contagio infierì a tal punto che il podestà Jacopo Duodo ottenne, propter
epidemiam sevientem, il permesso di „piantar per due mesi stanza fuori di quella
terra”.32 Allo stesso fu concessa licenza di andare a Venezia per dieci giorni a curarsi
30 Andrea BENEDETTI, „Un episodio umaghese della guerra di Chioggia”, La Porta Orientale, 2, 1966, p. 299.
31 Statuto di Umago, Libro IV, cap. 36 e 39.
32 „Senato Misti”, AMSI, 6, 1890, p. 24. Anche in Bernardo SCHIAVUZZI, „Le epidemie di peste bubbonica in Istria.
Memorie storiche raccolte da Bernardo Dott. Schiavuzzi”, Pagine Istriane, 11-12, 1912, pp. 262-263.
54
I SECOLI DELLA DOMINAZIONE VENETA A UMAGO
dalle febbri, termine che slittò però sino al 15 di agosto perché malato „per unam
panochiam”. 33 Dopo una breve tregua di tre anni, il morbo pestilenziale infierì
nuovamente a Umago nel 1427. Proveniente a quanto sembra dal Veneto, invase
dapprima Trieste, per estendersi in seguito lungo tutta la costa istriana da Salvore a
Pola decimandone la popolazione.34
Nel 1507 la peste fece nuovamente la sua comparsa, portata questa volta dalle
navi veneziane che facevano sosta nel porto.35 Oltre al flagello, la cittadina dovette
sopportare pure una tremenda carestia, che costrinse la popolazione a invocare il
soccorso della Serenissima, la quale concesse immediatamente alla comunità „una
dilazione di tempo per il pagamento del debito contratto… per 80 stara di farina:
quindi l’assegno di ducati 10 all’anno del dazio dell’oglio per 5 anni da essa spesi
nel ristauro del pontile del porto: inoltre l’immunità ed esenzione per 5 anni de ogni
angaria real et personal: finalmente il permesso di estrar cinquecento stara di frumento
da luoghi fuori di Venezia per venderli nel fondaco di Umago”.36
Nei decenni successivi del XVI secolo, stando almeno alle fonti disponibili, non
vi sarebbero state a Umago altre emergenze sanitarie connesse in qualche modo alla
peste, anche se non possiamo escludere del tutto un coinvolgimento della località
nelle cicliche incombenze epidemiche che contrassegnarono il periodo. Disastrose
furono invece le conseguenze del contagio propagatosi nel 1630 per opera dei marinai
veneziani che facevano scalo nel porto; le tristi condizioni e lo spopolamento della
città, ridotta, secondo il Kandler, a poco più di una decina d’anime, si possono dedurre
dal fatto che a sessant’anni di distanza, nel 1690, la località contasse appena 380
abitanti.37
Fu proprio a causa del frequente imperversare delle pestilenze che il popolo
umaghese tributò speciale devozione e culto a S. Rocco, alla cui intercessione ricorse
ad ogni manifestarsi del morbo funesto, in onore del quale fu costituita l’omonima
confraternita (Scola S. Rochi). Per volontà della stessa, nel 1514 venne edificata una
chiesetta votiva sita „extra oppidum et in Burgo Umagi”, consacrata l’anno seguente
dal vescovo emoniense Marc’Antonio Foscarini in un clima molto teso a causa delle
continue liti tra il vescovato tergestino e quello cittanovese per il possesso della
parrocchia di Umago;38 all’interno, sono visibili ancora oggi le due pietre tombali in
55
SAGGI INTRODUTTIVI
cui venivano sepolti i confratelli, che recano scolpiti in rilievo il caratteristico bordone
e il cappello del Santo con la scritta: „Confraternitas S. Rochi MDXCIIII T. D. M. B.”39
Oltre la peste, Umago ebbe a soffrire particolarmente la malaria, che la trasformò
da nobile oppidum40 in località malarica per eccellenza. „Fu già ne tempi andati
questo Luogo molt’habitato – rammentò Prospero Petronio nelle sue Memorie sacre
e profane dell’Istria (1681) – ma hora per l’aria cattiva, per li venti ostro, siroco, garbin
che l’offendono resta com’annichilito ripieno d’horrore. La gente come tanti cadaveri
spirati, tumida, giallastra, non poco perciò compassionata dal sig. Abb. Grillo allorché
di passaggio pose à terra, ma con prontezza ritirossi il piede”.41
Nei secoli XVI e XVII la cittadina venne inserita nel novero delle zone insalubri
della provincia, comprendente tutta la costa da Salvore a Capo Promontore. Le
testimonianze degli scrittori in tal senso sono numerose: nella sua opera corografica
De situ Istriae (1540), il medico piranese Giovan Battista Goineo non mancò di
sottolineare le meschine condizioni in cui versavano Umago e Cittanova „civitates
ambae ob aeris intemperiem haud omnino tutae. Humacum tamen est portu (!), et
clementiori coelo alteri praestat”,42 mentre l’ispettore veneziano Giovanni Battista
Giustiniano, che visitò la cittadina nel corso del viaggio che lo portò nel 1553 in
Dalmazia, la definì „quasi inabitata e dessolata”43.
Nel 1625 il provveditore veneto Francesco Basadonna sottolineò che Umago e le
altre terre e città marittime istriane, seppure dotate di porti, erano „quasi spopolate,
ripiene di rovine, dimmonditie, d’aria morbosa, poco differenti luna dall’altra nel
numero degli abitanti”. Secondo il provveditore, alla purificazione dell’aria avrebbe
giovato „instituire qualche ordine per far tener nette quelle Città e Terre dalle rovine
et immonditie, et medesimamente quelle radunanze d’acque piovane, che s’usano per
mancamento d’acque vive, che vengono nel paese chiamati laghi, et che s’adoprano in
quella provintia in tutte le cose necessarie, se bene per le immonditie sono corrotte et
putrefatte”.44 Fu il successore del Basadonna, Giulio Contarini, che ordinò la bonifica
di alcuni stagni a Parenzo e a Umago, „i quali per l’acqua corrotta rendeano gravezza
all’aria”, e l’asporto delle immondizie dalle strade e dal territorio.45
Anche il rifornimento di acqua potabile per le necessità della popolazione
rappresentava al tempo un problema di non facile soluzione. Per sopperire alla
penuria d’acqua potabile, visto che l’Istria nel primo quarto del XVII secolo disponeva
due dei quattro angeli dipinti agli angoli tengono un nastro ondulante recante le iscrizioni: „Hic est qui multum orat
pro populo et universa civitate” e „Peregrinus a nobis susceptus est ut pater noster vocaretur et adoraretur ab omnibus”
(Narcisa BOLŠEC - FERRI - Branka MILOŠEVIĆ, „Baština Umaga i okolice - Il patrimonio di Umago e dintorni”,
Monografia storica Umag-Umago, Umag, 2012, pp. 77-78.
39 BENEDETTI, Umago d’Istria, p. 167. Anche CIGUI, „Contributo”, p. 255.
40 Flavio BIONDO, „Italiae Illustratae undecima regio Histria”, AT, 2, 1830, p. 21.
41 Prospero PETRONIO, Delle memorie sacre e profane dell’Istria, Trieste, 1968, p. 202.
42 Giovan Battista GOINEO, „De situ Istriae”, AT, 2, 1830, p. 64.
43 Ljerka ŠIMUNKOVIĆ, Dalmacija godine gospodnje 1553: Putopis po Istri, Dalmaciji i Mletačkoj Albaniji 1553. godi-
ne. Zapisao Zan Battista Giustinian [Dalmazia anno del signore 1553: Itinerario per l’Istria, la Dalmazia e l’Albania
veneziana scritto da Zan Battista Giustinian], Split, 2011, p. 149.
44 „Relazioni di provveditori veneti in Istria”, AMSI, 5, 1889, p. 94.
45 Ibidem, p. 110.
56
I SECOLI DELLA DOMINAZIONE VENETA A UMAGO
46 Ibidem, p. 93.
47 Ibidem, p. 95.
48 PETRONIO, Delle memorie, p. 204.
49 „Relazioni”, p. 135.
50 BENEDETTI, Umago d’Istria, p. 126.
51 Carlo DE FRANCESCHI, L’Istria. Note storiche, Poreč, 1879, p. 208.
52 Giulio CERVANI - Ettore DE FRANCESCHI, „Fattori di spopolamento nell’Istria veneta nei secoli XVI e XVII”,
ACRSR, 4, 1973, p. 94.
57
SAGGI INTRODUTTIVI
53 Ernesto SESTAN, Venezia Giulia. Lineamenti di una storia etnica e culturale, Bari, 1965, p. 54.
54 Guerrino Girolamo CORBANESE, Il Friuli, Trieste e l’Istria dalla preistoria alla caduta del patriarcato d’Aquileia,
Udine, 1983, p. 320. Per una ricostruzione cronologica del fenomeno migratorio si veda Angelo MARSICH, „Gli Slavi
in Istria, quando e come vennero”, AT, 13, 1887, pp. 411-429.
55 Egidio IVETIC, La popolazione dell’Istria nell’età moderna. Lineamenti evolutivi, Collana degli Atti n. 15, Trieste-
Rovigno 1997, p. 170. Per una più attenta analisi dei vari fattori che determinarono il processo di colonizzazione si
veda in particolare i lavori di Miroslav BERTOŠA, Mletačka Istra u XVI i XVII stoljeću [L’Istria veneta nel XVI e XVII
secolo], Pula, 1986, pp. 46-52 e Istra: Doba Venecije (XV-XVIII stoljeće) [Istria: l’epoca veneziana, XV-XVIII secolo],
Pula, 1995, pp. 49-55.
56 Egidio IVETIC, „Finanza pubblica e sistema fiscale nell’Istria veneta del Sei - Settecento”, ACRSR, 28, 1998, pp.
152-153.
58
I SECOLI DELLA DOMINAZIONE VENETA A UMAGO
o di altro che si sogliono imporre ai sudditi nostri”.57 I Murlachi citati nel decreto, più
che a definire etnograficamente un popolo, rappresentavano in realtà un miscuglio di
genti abitanti le aree montuose della Bosnia, dalle quali, sotto l’incalzare dell’esercito
ottomano, si erano riversate nell’area dalmata; il termine, all’epoca, era adoperato per
indicare generalmente i pastori venuti dai confini turchi.58 Bisogna però ricordare
che studi recenti e approfonditi sulla loro etnogenesi hanno portato gli studiosi a
considerarli una popolazione paleo-balcanica, autoctona e romanizzata, stanziata in
origine su un territorio multietnico compreso tra la Tracia, Macedonia e Dardania,
frutto dell’integrazione e disintegrazione etnoculturale di svariati elementi.59
La Serenissima conosceva molto bene questa popolazione in quanto vari gruppi di
morlacchi si erano stabiliti già da tempo nella penisola, per cui non deve stupire che
ne avesse approvato il trasferimento. La decisione del senato veneto di assecondare
le genti morlacche desiderose di venire ad abitare la penisola ebbe un immediato
riscontro e, negli anni 1540-41, con morlacchi e dalmati furono ripopolate le campagne
abbandonate nei pressi di Umago.60
Le terre che queste genti venivano a colonizzare erano aride e poco produttive,
molto simili a quelle che avevano abbandonato, terre che per essere lavorate
richiedevano una grande capacità di adattamento e una notevole forza fisica. Queste
genti, differentemente da quelle provenienti dalla vicina penisola italiana che non
erano riuscite ad assuefarsi alla nuova realtà, sembravano invece possedere tutti i
requisiti necessari per una rapida integrazione, a partire dalla robusta costituzione
fisica che permetteva loro di „far ogni fatica et masime nella galìa” e di lavorare
i terreni concessi da Venezia „li quali sono sterilissimi, ma tutto fanno a forza di
grandissima fatica per esser montagne e sasso”.61
Che si trattasse d’insediamenti di una certa consistenza, che colmavano il vuoto
demografico causato dalle frequenti epidemie e guerre salvando le campagne dallo
spopolamento totale, è dimostrato dal fatto che le 25 famiglie morlacche documentate
nel 1554 nel comprensorio comunale, circa 125 individui, rappresentavano il 17,5%
della popolazione complessiva che assommava a 715 anime.62 Nei decenni successivi a
questi arrivi se ne aggiunsero ben presto altri: nel 1581 il Capitano di Raspo Alessandro
57 „Senato Mare, Cose dell’Istria”, AMSI, 9, 1893, p. 122. Vedi anche Bernardo SCHIAVUZZI, „Cenni storici sull’etnografia
dell’Istria”, AMSI, 18, 1902, p. 95.
58 Oscar RANDI, „I Morlacchi”, Rivista Dalmatica, Venezia, 11, 1929, p. 27. Sul problema dei morlacchi rimandiamo al
lavoro di Egidio IVETIC, L’Istria moderna 1500-1797. Una regione confine, Verona, 2010, pp. 138-140.
59 Zef MIRDITA, „Vlasi, polinomičan narod”, Povijesni prilozi, 33, 2007, p. 256.
60 CORBANESE, Il Friuli, p. 322; SCHIAVUZZI, Cenni storici, p. 96. Cfr. Miroslav BERTOŠA, „L’Istria veneta nel
Cinquecento e nel Seicento”, ACRSR, 7, 1976-1977, p. 147. L’elemento morlacco immigrò tra il 1534 e il 1554 e verso la
metà del XVI secolo formava circa il 17 % dell’intera popolazione dell’Istria veneta.
61 Giovanni NETTO, „La terraferma veneziana nel 1555”, Archivio Veneto, 126, 1986, p. 33. Nel 1607 il Capitano di Raspo
Costantin Renier riconobbe che „la prouincia è ridotta in assai buon stato, et così florida, che paiono, in molti lochi,
più tosto giardini, che campi, et le ville intiere, fatte da essi noui habitanti, con fatica incredibile, et diligenza esen-
tissima (…)”, e che pertanto i nuovi venuti meritavano la protezione di Venezia (Miroslav BERTOŠA, Pisma i poruke
istarskih rektora [Lettere e communicazioni dei rettori istriani], Zagreb, 1979, p. 9.
62 Miroslav BERTOŠA, „Istarski fragment itinerara mletačkih sindika iz 1554 godine” [Il frammento istriano
dell’itinerario dei sindici veneziani del 1554], VHARP, 17, 1972, pp. 42-43; idem, Mletačka Istra, p. 311; idem, Istarsko
vrijeme prošlo [L’Istria dei tempi passati], Pula, 1978, p. 203.
59
SAGGI INTRODUTTIVI
Zorzi informò il governo veneto della presenza di 120 morlacchi nell’agro umaghese63
e, nel 1599, altri habitanti novi si insediarono nelle campagne tra Umago e Buie64.
Un discorso a parte merita l’emigrazione nell’Umaghese, e più in generale nella
penisola, dei cosiddetti Cargnelli, genti provenienti dalle regioni montuose della
Carnia che sin dal basso medioevo si erano stanziate in Istria e il cui flusso, a partire
dal XVI secolo, assunse proporzioni sempre più rilevanti65. Tale emigrazione, che
ebbe un carattere prettamente individuale in quanto non fu gestita dalla Dominante,
portò i carnici ad insediarsi prevalentemente nelle aree interne della penisola dove
in un’area prevalentemente agricola e dedita all’allevamento supplirono alla totale
mancanza di manodopera artigianale.
L’insediamento dei coloni si effettuava mediante investitura, per cui venivano
concessi loro fondi e casali e godevano, per vent’anni, esenzione da ogni gravame
personale e reale, affrancati dalla giurisdizione dei rispettivi comuni di residenza.
Le profonde differenze culturali e religiose tra originari e forestieri furono tuttavia
frequentemente oggetto di una forte conflittualità, sulla quale incisero altresì la
ripartizione dei beni sfruttati collettivamente, le esenzioni fiscali e i privilegi giudiziari
di cui godevano i colonizzatori.66 I nuovi abitanti, infatti, si erano trasferiti in Istria
portando con sé un codice morale e comportamentale non sempre compatibile con
la tradizione locale e con la legislazione veneziana. A creare frequenti problemi fu
soprattutto il ricorso alla violenza privata, un sistema di regolazione dei contenziosi
all’interno delle singole comunità ampiamente diffuso tra le popolazioni morlacche,
fermamente condannato dalla Repubblica di Venezia sia con dure sanzioni sia
mostrando come convenisse agli stessi interessati ricorrere ai tribunali marciani, dove
potevano veder ascoltate le loro richieste.67
Molte fonti descrivevano queste persone come rissose, violente e di pessima
qualità, „uniuersalmente odiati dall’altri habitanti nella Prouincia”, i quali ricorsero
a „mille inuentioni, per estorguerli, et indebitamente trauagliarli”68. Nella relazione
del Capitano di Raspo Giacomo Renier (1594) i morlacchi vennero raffigurati come
„barbara gente, inutile per la dappocaggine e crepula e fuga della fatica al remo, alla
spada, alla campagna, solo nota per ubbriacarsi, stare alle strade ed assassinare i
60
I SECOLI DELLA DOMINAZIONE VENETA A UMAGO
popoli, caione principale per li loro infiniti furti di animali, ed altri danni che fanno”,69
mentre il podestà e capitano di Capodistria Marin Gradenigo riferiva, nel 1608, le
lamentele delle genti autoctone per „il mal trattamento che ricevono dalli novi habitanti
li quali, oltra che si fanno investir di molti terreni che non gli aspettano scacciando
li habitanti vecchi che li possedono, li fanno anco molti affronti et insolenze, perché
non potendo essi novi habitanti esser chiamati in giuditio né civil né criminalmente se
non inanzi l’Ill.mo S.r Capitano di Raspo loro giudice delegato, [...] essi novi habitanti
s’inanimiscono e prendono fomento di strussiarli e di far nelli territorij dove habitano
molte insolenze a danno e pregiudizio non solamente delli vecchi habitanti [...], ma con
poco rispetto anco degli istessi Rettori, nel distretto de’ quali vengono ad habitare”70.
Anche le trenta famiglie trasportate nel 1603 a Giubba e Seghetto dal capitano
Vincenzo Chiucchel da Sebenico71 si erano rese colpevoli di mortali ferimenti a danno
dei vecchi abitanti, di arrembaggio a una nave da carico sul Quieto e di altri delitti.
Lapidario fu il giudizio espresso nel 1625 dal provveditore veneto Francesco Basadonna
sui nuovi venuti: „I nuovissimi, terza fonte di abitanti nuovi, essendo poverissimi e
miserabili, sono per la maggior parte ladri, fanno danni notabili agli abitanti vecchi
negli animali e nei raccolti”.72 Nel 1612 otto famiglie albanesi provenienti da Cugnia
si stanziarono a Petrovia. Il 12 gennaio di quell’anno il Capitano di Raspo Pietro
Bondumier aveva accolto la supplicazione di Nico Babich, Pietro Nico e dei loro
compagni i quali ottenevano settecento campi „inculti spinosi e sassosi nelle pertinenze
di Umago nella contrada di Malladelle con l’obbligo di ridur quelli a perfetta coltura,
e li non habili a coltura risseruar per pascolo delli Anemalli”.73
L’assegnazione di un numero così cospicuo di terreni da parte veneta non
deve sorprendere in quanto le aree abbandonate e incolte del territorio umaghese,
evidenziate dal perito et ingegnero Camillo Bergami nel 1613, ammontavano „alla
misura padovana a campi 187, quarte 3, tavole 78”, corrispondenti a 72,5 ettari.74
61
SAGGI INTRODUTTIVI
Altri albanesi presero dimora a Petrovia nel 1627: ai nuovi abitanti venne concesso
dal Senato, nel 1640, di fabbricarsi una semplice cappelletta.75
Un nuovo contingente di morlacchi venne collocato dal Capitano di Raspo nel 1647
nei territori di Pola, S. Lorenzo e Umago. Il 17 agosto il Senato registrò un imbarco di
1.500 uomini e 3.450 donne e bambini con 5.000 animali grossi e 65.000 minuti, uno
dei più grossi trasferimenti nella lunga storia della ripopolazione dell’Istria. I morlacchi
che raggiunsero l’Istria furono sistemati „non lungo le marine, ma entro terra ove
maggiori sono le comodità”. Non solo ai nuovi venuti furono accordati terreni incolti
e beni pubblici, ma anche la possibilità di accasarsi quali coloni su terreni altrui.76
Va però sottolineato che la Repubblica di Venezia, propensa a favorire in ogni modo
l’arrivo di nuove popolazioni, poneva l’accettazione della religione cattolica quale
condizione essenziale per essere accolti nei territori veneti. Il Senato, infatti, venuto
a sapere „che molti nell’Istria praticano la religione Turchesca” 77 e volendo „troncare
questo pessimo effetto”, sin dal 1651, aveva provveduto a far pubblicare ad Altura,
nella Polesana, a S. Lorenzo e a Umago un proclama che imponeva l’allontanamento
dall’Istria di chi non si fosse adattato a professare la nuova religione.78 Infine, coloni
provenienti da Cermnizza, in Montenegro, si stabilirono in territorio umaghese nel
1657.79
Dopo l’insediamento degli albanesi nel 1627, le autorità incaricarono il pubblico
perticatore Giacomo Viuchio della misurazione dei terreni ancora disponibili a
eventuali assegnazioni. Dalla relazione stesa nel 1633 veniamo a sapere che „furono
perticati campi 783 Tauole 641 e di questi venduti campi 185 Tauole 638 nel sito
della Villa intitolata Petrognia et suoi Horti”; rimanevano ancora liberi „per ragioni
d’Investitura alli noui Habianti in detta Villa campi cinquecento nouanta otto Tauole
3 cioè 598 T.le 3”.80
Gli uomini di Petrovia usufruivano, per i loro animali, del Bosco di Pizzudo, del
Bosco Grando e della Punta di Rosazzo. Il 6 maggio 1693 Catterina Bernardo, consorte
del sig. Pietro Valier, affittava a Mattio Jurzan, Mattio Usco, Zuanne Marcouich,
Marina Vitanouichia e Antonia figlia del fu Mattio Jon „tutti sud.ti della Villa di
Habitantia, per li loro Animali il pascolo del Bosco grande (...) e il transito per rosazo
al mare e ciò per lire cento all’anno da pagarsi in tre rate principiando la prima il
primo di Maggio”.81
definite, di Sipar. Questi documenti, oltre descrivere la „contrà di Scipar” e la situazione del territorio e delle sue colti-
vazioni, focalizzano i miglioramenti agricoli e non realizzati dai Rotta nelle stanzie di Bassania, Zambrattia, Gavardia,
Romania, Cortina, Bosco, Colombera e Giurizania. A questo scopo vengono effettuate delle stime dai publici periti e
viene anche realizzato un disegno topografico – purtroppo non ritrovato nel fondo -, del quale si conserva però una
dettagliata descrizione sulla specificità del terreno. Ringrazio la dott.ssa Marina Paoletić per la preziosa segnalazione.
75 „Senato Mare - Cose dell’Istria”, AMSI, 15, 1899, p. 21.
76 Ibidem, 18, (1902), p. 241. Cfr. SCHIAVUZZI, Cenni storici, p. 233.
77 Senato Mare. Cose dall’Istria”, AMSI, Parenzo, 15, 1899, p. 333.
78 BENEDETTI, Umago d’Istria, p. 125.
79 Ibidem, p. 115.
80 ACU, Scritture Spettanti al Gius Episcopale, documento 18/12/1633.
81 ACU, Scritture Spettanti al Gius Episcopale, documento 6/5/1693.
62
I SECOLI DELLA DOMINAZIONE VENETA A UMAGO
L’ATTIVITÀ ECONOMICA
Il punto di riferimento per ogni attività commerciale era rappresentato dal porto,
sufficientemente spazioso e al riparo dai venti, che per la sua posizione geografica di
fronte alla Serenissima diventava una tappa quasi obbligata per chi volesse raggiun-
gere la penisola istriana o spingersi verso le isole quarnerine e la Dalmazia.84 Definito
porto considerevole da Luca da Linda,85 notabile da Nicolò Manzuoli,86 buonissimo
da Giacomo Filippo Tommasini,87 poteva ricevere, stando alle parole di Prospero Pe-
tronio, „ogni Vascello dal quale alle volte faranno paranza o vella trenta o quaranta
Legni”88 e, così Fortunato Olmo, „nel Verno vi si vederanno alle fiate più di cento
vascelli venuti da diverse parti”89. Per le imbarcazioni minori c’era un piccolo molo
verso terra, il cui pontile, nel primo decennio del XVI secolo, venne restaurato grazie
alla concessione veneziana di „ducati 10 all’anno del dazio dell’oglio per 5 anni”.90
63
SAGGI INTRODUTTIVI
64
I SECOLI DELLA DOMINAZIONE VENETA A UMAGO
Castagna presso la Madonna del Carso (sei miglia di circonferenza) dal quale „si
trazzeà sei mille stroppe di legne, et ogni quatro anni altrettante per essere bonissimo
di fondi”; il Bosco Pizzuda (tre miglia e mezzo di circonferenza) „al presente si farà
stroppe tre cento di legne, ma diuidendosi i tagli in quatro parti, da esso bosco ogn’anno
se ne taglierà stroppe mille in più, et il taglio sarà continuo, perché il fondo è buono ed
attissimo a produre nel termine sodetto”; il Bosco Martello (un miglio di circonferenza)
„si farà al presente stroppe trenta di legne”; il Bosco Lama (un quarto di miglio di
circonferenza) „hora si farà stroppe Cento, et ogni quatro anni renderà stroppe cento
cinquanta”; il Bosco Grande „si farà stroppe Seimille, et più di legne”; il bosco detto
Punta comunale di S. Lorenzo di Daila (due miglia e mezzo di circonferenza) „fra
cinque anni doppo la prohibitione hora fatte si farà stroppe doimille di legne”; il Bosco
Carobia (tre miglia di circonferenza) „fra termine delli anni cinque delle prohibitioni
si farà stroppe doi mille cinquecento di legne, et così per l’auuenire”; il bosco Punta di
Rosaz (due miglia di circonferenza) „frà termine delli anni cinque delle prohibitioni
si farà stroppe doimille di legne e così per l’auuenire”. Nel feudo di S. Giovanni della
Cornetta dei signori Verzi era bandito il taglio per cinque anni, scaduti i quali, si
sarebbero fatte duemila stroppe annue; vi erano poi numerosi boschi di proprietà
privata che fornivano però una quantità di legname decisamente inferiore.
Le grandi operazioni di abbattimento degli alberi ordinate dalla Repubblica erano
svolte dagli abitanti come carratada,99 un’imponente organizzazione che coinvolgeva
uomini e mezzi e che aveva lo scopo di raccogliere e trasportare l’ingente legname
dell’Istria. Il trasporto avveniva per mezzo di carri agricoli (carezi) verso uno scalo
marittino (carigador) dove si eseguiva l’imbarco per Venezia; i carigadori nel territorio
di Umago erano siti nel porto, a S. Giovanni della Cornetta (in località Carigador)
e a S. Lorenzo di Daila. Il numero di carezi impiegati nel trasporto dipendeva dalla
quantità di alberi tagliati: nel 1542, ad esempio, per il trasporto di duecentottantotto
tronchi abbattuti nei boschi dell’Umaghese si stimarono necessari quattrocento carri,
nonostante i buoi da traino a disposizione fossero solo duecentoquarantasette.
Nei decenni successivi, però, le autorità veneziane dovettero fare i conti con la
drastica riduzione degli animali da trasporto predisposti dalla terra di Umago e dagli
altri comuni istriani per le necessità della Serenissima, riduzione che andava ricercata
nella volontà della popolazione di sottrarsi all’onere della carratada con la vendita dei
buoi o con il trasferimento dal territorio veneto in quello austriaco. Nel periodo 1542-
1552, i buoi da lavoro registrati nella podesteria umaghese scesero di conseguenza da
duecentoquarantasette a centocinquantatré, per attestarsi a centoventitre nel 1560
(il cinquanta per cento in meno rispetto a vent’anni prima) e crollare a trentaquattro
nel 1660.100
65
SAGGI INTRODUTTIVI
101 Andrea SCHIAFFINO, „Contributo allo studio delle rilevazioni della popolazione della Repubblica di Venezia: finalità,
organi, tecniche” Le fonti della demografia storica in Italia, Roma, vol. I, parte I, Roma, 1977, pp. 285 - 354.
66
I SECOLI DELLA DOMINAZIONE VENETA A UMAGO
*Il rilevamento del 1790 contempla la categoria: Bovini maschi e femmine di qualunque uso.
** Nel 1790 è inserita la categoria Vitelli e vitelle
67
SAGGI INTRODUTTIVI
68
UMAŠKI STATUT – ČUVAR
VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE
I POVIJESNOG IDENTITETA
Nella Lonza
U mreži istarskih gradova u sastavu Mletačke Republike Umag se redovito navodi kao
trgovište (terra).1 U pravno-političkom smislu samo su se Kopar, Novigrad, Poreč i
Pula nazivali „gradovima” (civitates), a čini se da je za taj status presudna bila antička
tradicija naselja kao municipija i biskupskog sjedišta. Trgovišta nisu nužno bila manja
površinom ili malobrojnija stanovnicima, a među njima je bilo i gospodarski vrlo
snažnih gradova, poput Pirana.2 No unatoč tim razlikama u formalnom statusu,
uprava je u svim istarskim gradovima pod mletačkom vlašću bila prožeta jednakim
načelima, uz poneku posebnost od grada do grada.
Javna vlast u Umagu, kao i u drugim istarskim gradovima, bila je artikulirana kroz
dvije „osi” (ili „stupa”) vlasti, od kojih su jednoj pripadale institucije umaške općine,
a drugoj načelnik, kao predstavnik središnjih mletačkih vlasti u Umagu, i njegovo
osoblje.3
1 Vidi: Darko DAROVEC, Pregled istarske povijesti, Pula, 21997., str. 43-44. Zanimljivo da je u uvodu Statuta Umag
nazvan kaštelom, izrazom koji se rabio za gradiće manje razvijena ustroja. Ako se ne utvrdi da je Umag mijenjao
status, možda je dio teksta s tim terminom prepisan iz nekog predloška za drugi grad bez potrebne prilagodbe.
2 Marino BUDICIN, „Contributo alla conoscenza delle opere urbano-architettoniche pubbliche del centro storico di
Umago in epoca veneta”, ACRSR, 25, 1995., str. 17.; Egidio IVETIC, Istra kroz vrijeme, Rijeka – Trst – Rovinj, 2009.,
str. 229., 232.
3 O dva stupa službi detaljno sam pisala u: Nella LONZA, „Vodnjanski statut u pravnom krajobrazu istarskoga kasnog
srednjovjekovlja”, u: Vodnjanski statut / Statuto di Dignano, prir. Nella LONZA i Jakov JELINČIĆ, Vodnjan – Pazin,
2010., str. 90-93; Nella LONZA, „’Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde’: pravo srednjovjekovnog
Novigradskog statuta”, u: Novigradski statut / Statuto di Cittanova MCCCCII, prir. Nella LONZA i Jakov JELINČIĆ
Novigrad – Cittanova, 2014., str. 130-137.
Za komparativne analize korištena su sljedeća izdanja statutā (dalje se citira broj knjige i glave): Dvigradski statut
(Statuta communis Duorum Castrorum / Statut Dvigradske općine, prir. Jakov JELINČIĆ i Nella LONZA, Pazin
– Kanfanar, 2007.), Izolski statut („Isola ed i suoi statuti”, prir. Luigi MORTEANI, AMSI, 4/3-4, 1888., str. 349-
421. i 5/1-2, 1889., str. 155-222.), Hvarski statut (Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae, et civitatis et
insulae Lesinae, prir. Šime LJUBIĆ, Zagreb, 1882. – 1883.; citira se stranica izdanja), Koparski statut (Statut Koprskega
komuna iz leta 1423 z dodatki do leta 1668, prir. Lujo MARGETIĆ, Koper – Rovinj, 1993.), Motovunski statut
(Motovunski statut i odluke općinskog vijeća Motovuna, prir. Ivan Milotić, Motovun, 2016.), Muranski statut („Statuto
de Muran del 1502”, prir. Monica PASQUALETTO, u: Statuti della laguna veneta dei secoli XIV-XVI, Roma, 1989.,
69
UVODNE STUDIJE
Spomenute dvije osi vlasti vrlo se lijepo ogledaju u djelovanju dvaju kancelara
i postojanju dvaju primjerka Statuta, po jedan za Umašku općinu i za načelnika.4
Prekrasni oslikani grb Taddea Gradeniga na najstarijemu sačuvanom primjerku,
reproduciranom u ovom izdanju, očito je ukrašavao primjerak namijenjen načelniku.5
Budući da je zbog postojanja dvaju službenih rukopisa trebalo bdjeti nad podudaranjem
teksta, Statut određuje neka se u slučaju dvojbe načelnikov rukopis usporedi s općinskim
rukopisom, kojemu je dano prvenstvo.6 Teško se kažnjavao općinski kancelar ako je
njegovom nepažnjom nešto izmijenjeno u tekstu tog općinskog rukopisa, a još teže –
odsijecanjem ruke – onaj tko je to izveo (IV, 80a).7
O „osi” preko koje djeluje središnja mletačka vlast, u Statutu jedva da ima riječi.
Dužnosti i ovlasti načelnika bile su, naime, definirane naputkom (commissio ili
capitulare) koji je dobivao prije odlaska u službu. Prvi je naputak za umaškog načelnika
izrađen vjerojatno još na prijelazu 13. u 14. stoljeće i dopunjavan do 1361.8 Naputci za
načelnike istarskih gradova izrađivani su kombinacijom istih elemenata, tako da su
postali važan instrument kojim je mletačka vlast barem donekle uniformirala načela
uprave na Poluotoku i omogućavala brzo uvođenje u dužnost upravitelja koji su kolali
među gradovima podložnima Veneciji.9 Umaški načelnik, kojega se slalo na godinu
dana, prisezao je da će zakonito i pošteno upravljati, na korist i čast Republike. Ovo
nije mjesto za podrobnu raspravu o sadržaju tog naputka, no recimo barem to da je u
njemu sadržan niz pravila kojima se osigurava načelnikova nepristranost (uključujući
zabranu investiranja u poslove u Umagu), traži od njega da skrbi za imovinu mletačke
države i njezinih podanika te kojima se regulira niz praktičnih pitanja, poput visine
plaće i primopredaje dužnosti.10 Inačica naputka iz 1559. zasluživala bi svakako iscrpnu
obradu, kao vrelo umnogome komplementarno Statutu iz 1528.11
str. 207-287.), Novigradski statut (Novigradski statut / Statuto di Cittanova MCCCCII, prir. Nella LONZA i Jakov
JELINČIĆ, Novigrad – Cittanova, 2014.), Piranski statut (Statut Piranskega komuna od 13. do 17. stoletja, I-II, prir.
Miroslav PAHOR i Janez ŠUMRADA, Ljubljana, 1987.), Porečki statut („Statut grada Poreča”, prir. Mirko ZJAČIĆ,
Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, 18, 1979., str. 7-203.), Pulski statut (Statuta Communis
Polae / Statut Pulske općine, prir. Mate KRIŽMAN, Pula 2000.), Rovinjski statut („Statuti municipali di Rovigno”,
prir. Pietro KANDLER, Trieste 1851., str. 1-131.), Splitski statut (Statut grada Splita, prir. Antun CVITANIĆ, Split,
1985.), Šibenski statut (Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika, prir. Zlatko HERKOV, Šibenik, 1982.),
Tršćanski statut (Statuti municipali del Comune di Trieste, prir. Pietro KANDLER, Trieste, 1849.), Vodnjanski statut
(Vodnjanski statut / Statuto di Dignano, prir. Nella LONZA i Jakov JELINČIĆ, Vodnjan – Pazin, 2010.).
4 Piranski statut (III, 18) slično određuje da jedan službeni primjerak Statuta treba biti kod općinskog blagajnika
(camerlengo), a drugi u načelnikovoj palači.
5 Vidi niže. Na najstarijem primjerku Muranskog statuta nalazi se također oslikan grb obitelji načelnika Gabriela
Veniera, za vrijeme čijega je mandata Statut proglašen (Muranski statut, tav. 1).
6 Takvo rješenje sadrži i Piranski statut (III, 19 i IX, 31), koji još nalaže novoizabranim sucima da sravne tekstove dvaju
primjeraka.
7 Teške kazne za takve slučajeve predviđa i Piranski statut III, 19.
8 Na temelju izvornika iz Mletačkog arhiva, priređeno je novo izdanje: Le commissioni ducali ai rettori d’Istria
e Dalmazia (1289-1361), prir. Alessandra RIZZI, Roma, 2015., str. 163-171. Ondje se raspravlja i pitanje datacije
(str. 163.).
9 Usp. druge naputke u već spomenutu izdanju.
10 Naputke iz 14. – 15. stoljeća razmatra Benussi, koji daje i koristan komparativni pregled. Bernardo BENUSSI,
„Commissioni dei dogi ai podestà veneti nell’Istria”, AMSI, 4/3, 1887., str. 3-109.
11 „Commissione al podestà di Umago”, AMSI, 9/1-2, 1894., str. 1-63. Za usporedbu s Vodnjanom vidi: LONZA,
„Vodnjanski statut”, str. 90, 92.
70
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
12 Npr. u Umagu nedalekom Piranu, koji je bio jači centar, djelovali su vicedomini koji su ovjeravali javne isprave (Piranski
statut I, 15, dodatak).
13 Ivetic smatra da elitu manjih centara ne bi trebalo nazivati plemstvom, već „uglednicima” ili „punopravnim
građanima”, premda joj ne odriče karakter staleža i oligarhijsku vlast (Egidio IVETIC, Oltremare. L’Istria nell’ultimo
dominio veneto, Venezia, 2000., str. 327-328.). Budući da je za moja razmatranja ključno da je riječ o zatvorenom
staležu, koji se tek postupno otvara prema pridošlicama, rabit ću dalje ipak termine plemići i pučani.
14 Slično Pulski statut I, 3; Piranski statut I, 17 (s time što propisuje da Vijeće ne smije prijeći broj od 100 članova);
Motovunski statut 148 iz 1372.; zbog nepoznavanja komparativnih izvora i literature, Milotić je pogrešno zaključio
da je ta odredba uperena protiv stranaca (komentar na str. 297.). Zatvaranje vijeća u istarskim (kao i dalmatinskim)
gradovima slijedilo je model zatvaranja mletačkoga Velikog vijeća, proces koji se protegnuo na razdoblje od 1297.
do 1315. godine. O tom se pitanju vrlo mnogo pisalo, a početne informacije pruža Giorgio ZORDAN, L’ordinamento
giuridico veneziano, Padova, 21984., str. 91-94.
15 Pulski statut I, 3.
16 Usp. LONZA, „Vodnjanski statut”, str. 92., 95. i ondje cit. literaturu.
17 Motovunsko je vijeće prvo zatvoreno 1372., a zatim je 1433. dopuštena kooptacija iz redova pučana (Motovunski
statut 148 i 198).
18 Potanje o doseljavanju u Istru: Miroslav BERTOŠA, Istra, doba Venecije (XVI-XVIII st.), Pula, 21995., passim. Ivetic
procjenjuje da je oko 1290. – 1320., prije razdoblja stagnacije, Umag imao do 700 stanovnika (Ivetic, Istra kroz vrijeme,
str. 281.). Za mletačku odredbu iz 1376. vidi: BENUSSI, „Commissioni dei dogi ai podestà veneti nell’Istria”, str. 17.
Vidi također: Nella LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, u: Statuta communis Duorum Castrorum / Statut
Dvigradske općine, prir. Jakov JELINČIĆ i Nella LONZA, Pazin – Kanfanar, 2007., str. 62-63.; LONZA, „Vodnjanski
statut”, str. 102., 105., 107.; LONZA, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 131-132.
19 O „drugoj kolonizaciji” vidi uvodnu studiju Rina Ciguija u ovome izdanju.
20 Giacomo Filippo TOMASINI, „De commentari storici-geografici della Provincia dell’Istria”, AT 4, 1837., str. 293.
71
UVODNE STUDIJE
72
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
27 Za pravila o diskusiji u vijeću vidi: Nella LONZA, „Splitski statut i praksa odlučivanja u Velikom vijeću sredinom 14.
stoljeća”, Splitski statut iz 1312. godine: povijest i pravo, ur. Željko RADIĆ, Marko TROGRLIĆ, Massimo MECCARELLI
i Ludwig STEINDORFF, Split, 2015., str. 162-163. i ondje citirane izvore i literaturu.
28 Npr. Pulski statut I, 6; Izolski statut III, 11; naputak umaškog načelnika u: Le commissioni ducali ai rettori d’Istria e
Dalmazia (1289-1361), str. 164.
29 Npr. Splitski statut II, 27.
30 Po odredbama Piranskog statuta također treba presude, i građanske i kaznene, proglasiti u Velikome vijeću ili na zboru
(IV, 5).
31 Zbog kvalitetnih izvora ova se transformacija zbora može lijepo pratiti na primjeru Pirana. Vidi: Darja MIHELIČ,
„Vsakdanji stik oblasti z ‘malim človekom’ (Piran koncem 13. stol.)”, u: Statuimus et ordinamus, quod... Sustavi moći
i mali ljudi na jadranskom prostoru, ur. Robert MATIJAŠIĆ, Poreč, 2005., str. 48-49. Za komunalne institucije vlasti
vidi sintezu u: Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje, Zagreb, 1997., str. 188-190.; za Istru
Ivan BEUC, „Osnovi statutarnog prava u Istri”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 12/3-4, 1962., str. 182-189.
32 Npr. Pulski statut I, 4; Motovunski statut 69; Izolski statut III, 12; Piranski statut IV, 19; Novigradski statut I, 1.
33 ... ut quilibet gustare possint de talibus officiis... (Koparski statut III, 1).
34 Usp. LONZA, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 134.
35 O takvim reprezentativnim funkcijama sudaca izričit je Piranski statut, koji ističe da su zbog toga suci po statusu iznad
drugih općinskih dužnosnika (I, 3). Posebno su iscrpno opisane dužnosti sudaca u pratnji načelnika u Muranskom
statutu iz 1502. (I, 4).
36 Tako je čak i u velikim centrima, poput Pule (Pulski statut I, 7-9), gdje je djelovao niz posebnih sudišta za sporove o
daćama, najamninama, sočedama i dr.
73
UVODNE STUDIJE
74
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
Statut spominje općinskog daćara (II, 29, IV, 51), ali ne regulira njegovo djelovanje.45
Vjerojatno je vodio računa o davanju u zakup općinskih daća i ubiranju zakupnina.46
Za naplatu dospjelih zakupnina općinskih daća trebao je skrbiti i načelnik, kome su
zato pripadale globe za one koje utjera (I, 19).
Općinski kancelar, koji je zapisivao akte umaških institucija, očito nije bio školovani
profesionalac, već pisanju vještiji domaći plemić, izabran u Vijeću (I, 4; IV, 80a).47 Čak i
Kopar kao veća trgovačka sredina i pokrajinski upravni centar, samo je od neiskusnih
tražio da podastru notarski privilegij, a inače se zadovoljavao priučenim kancelarima
iz domaćih redova.48
Kao što se vidi iz zapisa iz 1541. na kraju Statuta, načelnikov kancelar bio je, me-
đutim, stranac školovan u notarskoj vještini. Mletačke su vlasti opetovano inzistirale
na tome da načelnici, pa tako i umaški, ne uzimaju za svoje kancelare odnosno notare
domaće,49 jer se htjelo pod svaku cijenu spriječiti da njihova lojalnost prema svome
gradu pretegne nad onom prema poslodavcu. U Umagu se, kao i u nekim drugim
gradovima, od kancelara izričito tražilo da savjetuje načelnika i suce, posebno pri
primjeni propisa (I, 21),50 jer ni načelnik ni umaški suci nisu imali nikakvo pravno
obrazovanje, već su se oslanjali samo na iskustvo stečeno u praksi. Kancelara se biralo
na rok od godine dana, no bez zapreke da ga se na tu dužnost ponovno izabere, upravo
radi kontinuiteta u upravi i sudstvu. Zbog važnosti njegove službe primao je razmjerno
visoku plaću, tek trećinu nižu od plaće sudaca (I, 7 i 21), a posebno se pazilo – možda
zbog kakva lošeg iskustva iz prošlosti – da ne bi svoje zadaće prebacivao na nekoga
od ukućana ili treću osobu (I, 26). U manjim je gradovima zbog skromnijeg opsega
posla ista osoba obavljala i kancelarske i notarske poslove, no u Umagu je bio u službi
zasebni bilježnik.51
Sud i uprava imali su na raspolaganju i općinskog glasnika, koji je prenosio pozive
na sud, provodio druge naredbe, proglašavao prodaje nekretnina (I, 17). Vjerojatno su
ga suci sami i postavljali, kao što je izričito rečeno u Pulskom statutu.52
45 Sačuvan je rukopis starog umaškog registra u koji su upisivane odredbe o daćama na vino i mesnicu. „Lo Statuto del
Comune di Umago”, prir. Bernardo BENUSSI, AMSI 8/3-4, 1892., str. 311-313.
46 Sustav zakupa daća na vino, sol, daća za mesnicu i ribarnicu, izvornih i drugih daća podrobno regulira Pulski statut
III, 52-61.
47 Za djelokrug općinskoga kancelara usp. LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 38.
48 Koparski statut IV, 37.
49 „Commissione al podestà di Umago”, str. 5, 35.
50 Usp. Porečki statut I, 4.
51 Vidi: Darko DAROVEC, Notarjeva javna vera: notarji in vicedomini v Kopru, Izoli in Piranu v obdobju Beneške
Republike, Koper 1994., str. 79-80.; vidi također: LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 38.; LONZA,
„Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 137.
52 Pulski statut I, 4.
75
UVODNE STUDIJE
76
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
NA SAMRTNOJ POSTELJI
62 Pregled odredaba istarskih statuta o dobi punoljetstva donosi: MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nepoznati svijet istarskih
žena, str. 49. i 177.
63 Pulski statut priznaje toj odredbi učinak samo ako su se dotadašnji članovi obitelji odselili (III, 39), izbjegavajući
priznati punu poslovnu sposobnost onome tko živi pod tuđim krovom.
64 Ženi pod vlašću muža Piranski statut dopušta da se obveže samo uz odobrenje načelnika i uz pristanak nekoliko
njezinih bliskih srodnika (Piranski statut V, 19).
65 Slično Novigradski statut II, 18; Dvigradski statut 85. Za razliku od toga, Piranski statut (VII, 23) stavlja oca i majku
u ravnopravan položaj, a Koparski statut regulira samo inačicu s majkom skrbnicom (II, 55).
66 Na žene se često gledalo kao na povodljive osobe, koje će se lakše odati rasipnosti. Vidi: MOGOROVIĆ CRLJENKO,
Nepoznati svijet istarskih žena, str. 118.
67 Za komparativnu analizu statutarnih odredaba o skrbništvu vidi: MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nepoznati svijet
istarskih žena, str. 82-84., 97-98.
68 Usp. Piranski statut VII, 25; Novigradski statut II, 19; LONZA, „Vodnjanski statut”, str. 114.
69 Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, „Na razmeđi ovog i onog svijeta: Prožimanje pojavnog i transcendentnog u dubrovačkim
oporukama kasnoga srednjeg vijeka”, Otium, 2/3-4, 1994., str. 3-4.
70 Broj svjedoka kod notarske oporuke u istarskim gradovima nije bio ujednačen. Vidi: DAROVEC, Notarjeva javna
vera, str. 153.
77
UVODNE STUDIJE
podalje od bilježnika ili ako je na putu, Statut prihvaća i usmene oporuke pred trima
svjedocima, s time što se traži da se na temelju njihovih iskaza u kraćem roku poslije
ostaviteljeve smrti oporuka izradi u pisanom obliku.71
Međutim, ako bi nekoga smrt zadesila prije nego što se pobrinuo sastaviti oporuku
ili ako u nju nije unio svu imovinu, primjenjivao se tzv. zakonski nasljedni red, odnosno
imovina se raspoređivala po odredbama Statuta.72 U tome umaške statutarne odredbe
dobrim dijelom slijede načela koja su bila uvriježena još u rimskom pravu (successio
graduum, načelo reprezentacije; III, 30).73 Neka su rješenja umaškoga nasljednog prava,
međutim, bliska onima koje nalazimo i drugdje u Istri i na istočnoj jadranskoj obali, a
kod kojih se gleda i na to odakle je netko stekao imovinu (III, 33): ako nema potomaka,
ono što je ostavitelj naslijedio s jedne strane, nastojat će se „vratiti” rođacima iz te
loze (načelo paterna paternis, materna maternis).74 Iz teksta Umaškog statuta može
se izvesti da se u bezoporučnome nasljednom pravu izjednačavalo sinove i kćeri,
kao i u mnogim drugim istarskim gradovima (III, 30).75 Izjednačeni položaj ženskih
potomaka u nasljeđivanju, zajedno s dominantnim brakom „na istarski način”, važan
je za razumijevanje podosta nezavisnog položaja žene u srednjovjekovnoj Istri. U
krajnjem slučaju, ako umrli nije imao nikakve srodnike, njegova je imovina po pravu
kaduciteteta pripadala Umaškoj općini, s time što su blagajnici Sv. Marije deset posto
raspoređivali za spas duše umrloga (III, 34).76
Svi nasljednici, bili oni oporučni ili bezoporučni, odgovaraju za dugove iz ostavine
samo do visine svoga nasljednog dijela (III, 47), a zanimljivo je da Statut propisuje da
se svi dugovi prema Općini koji se temelje na presudi gase smrću dužnika (IV, 43).77
Umaški statut poznaje nužno nasljedno pravo i obrazlaže ga „prirodnim po-
maganjem potomaka”. Njime se najbliže srodnike štiti od toga da budu zaobiđeni u
oporučnom raspolaganju i za djecu rezervira određeni dio ostavine: trećina, a ako je
četvero ili više djece polovina, da njihovi udjeli ne bi bili premali za uzdržavanje (III,
30). Umaški statut podosta doslovno slijedi rješenje iz Justinijanove Novele 18 i na
71 Za oblike oporuke vidi: LONZA, „Vodnjanski statut”, str. 120., 122., 127., 129., 131.; LONZA, „Nema veće sreće za
grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 143-144.
72 Istarsko zakonsko nasljedno pravo podrobno analizira MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno
pravo, str. 116-130.; vidi također primjere iz prakse u: MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nepoznati svijet istarskih žena,
str. 91-94.
73 Usp. LONZA, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 145.
74 Ovo je načelo vrijedilo u mnogim dijelovima srednjovjekovne i ranonovovjekovne Europe. Za komparativne podatke
vidi: Marko KAMBIČ, „Nasljedno pravo Piranskog statuta u vidu recepcije”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u
Splitu, 43/3-4, 2006., str. 506. Prema Margetiću, na prostoru od Trsta do Novigrada vrijedila je jednaka inačica,
tzv. drugi tip (MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, str. 120-124.); međutim, odredbe
Umaškog statuta pogrešno su interpretirane, vjerojatno zbog greške u statutarnom tekstu koji je autor rabio.
75 Vidi obrazloženje u zanimljivoj odredbi Pulskoga statuta, koje je vrlo kritično prema ranijim običajima koji su
poznavali razliku među spolovima (III, 40). Za druge istarske gradove vidi: MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno
obiteljsko i nasljedno pravo, str. 114.; LONZA, „Vodnjanski statut”, str. 124. U Dalmaciji i Italiji izjednačenost muške
i ženske djece pri nasljeđivanju nije bila toliko uobičajena (BEUC, „Osnovi statutarnog prava u Istri”, str. 195.).
76 Usp. LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 47.; ista, „Vodnjanski statut”, str. 124., 126.
77 Ovakva je regulacija inicirana dukalom iz 1445. Usp. Leggi statutarie per il buon governo della Provincia d’Istria...,
prir. Lorenzo PARUTA, Venezia, 1797., str. 116.
78
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
tome se mjestu jasno vezuje uz baštinu rimskog prava.78 Ako među djecom umrloga
ima i emancipiranih i neemancipiranih, emancipirane se moglo isključiti iz nužnoga
nasljednog prava ostavivši im neku simboličnu sitnicu uz formulu „kao zadovoljštinu
i blagoslov” (in contentu et benedictione, III, 30) jer se ionako predmnijevalo da su
pri činu emancipacije odnosno sklapanja braka primili od roditelja svoj dio.79 Ako je
ostavitelj propustio postupiti na taj način, emancipirani je smio unijeti u ostavinsku
masu sve što je ranije primio, pa ravnopravno s braćom sudjelovati u njezinoj diobi
(III, 30; tzv. konferacija, collatio bonorum).80 Institut „kao zadovoljština i blagoslov”
Margetić uvjerljivo objašnjava utjecajem mletačkog prava.81
U posebnoj glavi nabrojani su razlozi za razbaštinjenje nužnih nasljednika (III, 32),
koji su doslovno istovjetni kao u Piranskom statutu iz 1384.,82 a izbliza prate odredbe
Justinijanova zakonodavstva (Novelu 115), uz samo neznatnu prilagodbu okolnostima
u srednjovjekovnoj Istri.83
Ostavitelj je mogao oporukom imenovati oporučne izvršitelje, a u suprotnome ih
je postavljala umaška uprava. Od njih se očekivalo da svoj posao razdiobe nasljednih
dijelova i izvršenja legata obave u roku od godine i jednog dana, a račun o svome radu
podnesu načelniku i sucima (III, 28, 35, 38).84 Ovakvo je određenje roka neobično i
moglo bi poslužiti u budućim istraživanjima umaškog prava za određivanje srodnosti i
uzora. Spomenimo zasad samo to da se rok od godine i jednog dana javlja, na primjer,
u najstarijemu Tršćanskom statutu s početka 14. stoljeća, doduše kod glave drugog
sadržaja.85
Umaški statut regulira samo vrlo mali dio materije stvarnog i obveznog prava, a to je
karakteristično – u većoj ili manjoj mjeri – i za druge istarske statute.86 Statuti se u
tim pravnim granama obično fokusiraju na ono što je izvor nesuglasica i problema u
78 Kambič, „Nasljedno pravo Piranskog statuta”, str. 515. Takvo je bilo i starije rješenje iz pulskog prava, poslije
zamijenjeno trećinom za oba slučaja (Pulski statut III, 39). U Piranskom statutu riječ je samo o trećini (Piranski
statut VI, 32), a tako i u drugim istarskim statutima (MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno
pravo, str. 110-111.).
79 Pobliže o ustanovi „in contentu et benedictione”, vidi: MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno
pravo, str. 103-113.
80 Pulski statut III, 39; Piranski statut VII, 14 i 21; Koparski statut II, 52. Za druge istarske statute usp. MARGETIĆ,
Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, str. 103-116.; LONZA, „Nema veće sreće za grad od upravljanja
uzdama Pravde”, str. 145.
81 MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, str. 105-107.
82 Piranski statut, tekst iza VII, 26 (sv. II, str. 528-530.).
83 Za usporedbu Piranskog statuta i Justinijanove Novele 115 vidi KAMBIČ, „Nasljedno pravo Piranskog statuta”, str. 516.
84 O dužnostima oporučnog izvršitelja vidi: LONZA, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 144.
85 Tršćanski statut III, 25.
86 O građanskopravnim institutima u Istri u razvijenom i kasnom srednjem vijeku vidi: Lujo MARGETIĆ, Hrvatsko
srednjovjekovno pravo – stvarna prava, Zagreb – Rijeka – Čakovec, 1983., str. 25-56.; isti, Srednjovjekovno hrvatsko
pravo – obvezno pravo, Zagreb – Rijeka, 1997., str. 31-96.; LONZA, „Vodnjanski statut”, str. 126-134.; ista, „Nema veće
sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 146-149.
79
UVODNE STUDIJE
praksi, a ostavljaju netaknutima velika prostranstva pravne prakse. Statut je, naime,
samo jedan od pravnih izvora koji uređuju odnose među ljudima, a običajno pravo i
nakon njegova donošenja zadržava premoćnu vrijednost u svakodnevnome životu jer
ima podatnost kakvu ne može imati nijedan propis.
U Umagu je općinsko zemljište bilo izuzeto iz pravnog prometa, sukladno načelu
koje je bilo postavljeno još rimskim pravom (res extra commercium), pa se nije moglo
zamjenjivati s privatnim (IV, 68). Na njemu se smjelo graditi samo u gradu, predgrađu
i naselju Materadi (IV, 77), iza čega se nazire postojanje rudimentarne politike
gospodarenja prostorom. Osim što se općom odredbom kažnjavalo zaposjedanje
općinske pokretne ili nepokretne imovine (III, 26), postojali su posebni općinski
dužnosnici koji su to trebali sprečavati (v. gore). Umaška općina štitila je i ono što je
na uporabu svima (res publicae in publico usu), zabranjujući zauzimanje javnoga puta
ili nekoga drugog zajedničkog prostora (III, 25).
Da bi se potisnula samovlast, u tuđi se posjed moglo ući samo na temelju presude
ili načelnikova dopuštenja, a svaki ulazak suprotan tomu bio je nezakonit i kažnjiv (III,
21). Bilo je zabranjeno prisvajanje tuđe zemlje (III, 23), a posebno samovlasna obrada
ili iskopavanje i uzimanje plodne zemlje s ruba tuđeg zemljišta (III, 22).
Od tzv. „legalnih služnosti”, Umaški statut poznaje pravo prolaza preko tuđeg
zemljišta. Ako je put već postojao, vlasnik čestice nije smio braniti prolaz (III, 27). S
druge strane, pod prijetnjom globe nitko nije smio samovlasno napraviti put preko
tuđeg zemljišta (III, 24). U situacijama kada nečija čestica nije imala drugi pristup nego
preko tuđega, nužni put dodjeljivao se tako da što manje šteti vlasniku zemljišta preko
kojega ide, a on je imao i pravo na naknadu (III, 22a).87
Pod prijetnjom dosta visoke globe i naknade štete zabranjeno je sjeći tuđe masline
i druga plodonosna stabla, pa bila i suha (II, 39).88 Da ne bi došlo do nejasnih situacija,
kljaštrenje maslina bilo je općenito podvrgnuto nadzoru načelnika, pa ih je i sam
vlasnik smio sjeći samo s njegovim dopuštenjem (II, 38). Sa svoga zemljišta smjelo se
nad tuđim zemljištem brati plodove stabala (osim masline) koliko se može dohvatiti
rukama i odsjeći lišće i grane koje nanose štetu (II, 37).89
Javna vlast željela je zauzdati prijenos vlasništva do kojega bi došlo olako ili pod
pritiskom. Stoga je prodavatelju nekretnine ostavljala rok od trideset jednog dana da
se predomisli i stvar zatraži natrag uz povrat kupovnine (III, 5).
Kao i u mnogim drugim istarskim gradovima,90 da bi kupoprodaja ili zamjena
nekretnine bila valjana, morala je u roku od petnaest dana biti proglašena na trgu,
kako bi se omogućio otkup onima koji na to imaju pravo, a onima koji imaju neka
druga prava na toj stvari pružila prigoda da ih zaštite. Ovlaštenik je u roku od mjesec
dana mogao preotkupiti zemljište ili kuću po cijeni po kojoj su stavljeni na prodaju (III,
80
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
1, 11, 14). Kada je osoba u braku „na istarski način” prodavala naslijeđenu nekretninu,
pravo otkupa pripadalo je bližnjima s one strane otkuda je ta nekretnina stigla, a tek
ako ga oni ne iskoriste, srodnicima po drugome bračnom drugu (III, 2).91 I kod drugih
je prodaja Statut poticao zadržavanje nekretnina unutar obitelji, jamčeći prvenstvo u
otkupu najbližim rođacima prodavatelja, a među njima prije onima po muškoj lozi (III,
2).92 Ako rođaci nisu iskoristili svoje pravo, pozivalo se na otkup susjede sa zajedničkom
međom s prodanom nekretninom (laterani),93 pri čemu su prednost imali vlasnici
zemljišta s duljom zajedničkom međom, vlasnici kuće pod istim krovom ili oni koji
su bili suvlasnici prije diobe nekretnina (III, 3-4). Tršćanski statut, sačuvan u nekoliko
redakcija iz različitog vremena, ukazuje na to da je starijem rješenju s otkupnim pravom
rođaka, tek naknadno dodano pravo drugih osoba, a raznolika rješenja u istarskim
statutima svjedoče o liniji razvitka ovog instituta od otkupnog prava ograničenog na
rođake, i to samo na naslijeđenim nekretninama (koje su se smatrale „baštinom” koju
treba zadržati u obitelji), prema poticanju objedinjavanja nekretnina koje su logična
cjelina u općem interesu zajednice.94 Da se rođačko, susjedsko ili suvlasničko pravo
otkupa ne bi izigralo, oni koji su se njime koristili morali su prisegnuti da to čine za
sebe (III, 4-5), a stečenu nekretninu tri godine nisu smjeli otuđiti, osim unutar obitelji
oporukom ili mirazom (III, 9).95
Statut zabranjuje u promet tražbinama uključiti strance „da bi se među građanima
sačuvala privrženost” (II, 17), očito pretpostavljajući da će sugrađani biti podatniji u
uređivanju svojih odnosa i skloni traženju kompromisa dođe li do kakva spora.
Kao mogući izvor spora, u istarskim su statutima često regulirani odnosi iz najma
kuća.96 Uređuju ih i dvije glave Umaškog statuta, možda naknadno ubačene u stariji
rukopis na kraju III. knjige, u kojima je riječ o redovitom i izvanrednom roku za raskid
ugovora, povlaštenom pravu namire najamnine, o pretpostavljenom šestomjesečnom
obroku za njezino plaćanje, o teretu dokazivanja u sporu o tražbinama i o pravu
vlasnika da zatraži ranije iseljavanje najmoprimca ako nekretninu kani sam koristiti
(III, 49-50).
Statut posebnim globama utječe na uredno ispunjenje ugovora o radu (locatio
conductio operarum), da bi se obje strane disciplinirano pridržavale svojih obveza
(II, 25). Inače se, kao i drugdje u Istri, o elementima ugovora o radu vjeruje riječi
gospodara (III, 35), čija je „socijalna težina” veća.97
91 Jednako načelo slijedi Piranski statut VII, 7; Koparski statut II, 37.
92 Pulski statut kod srodstva istoga stupnja provodi ždrijebanje (III, 34), a po Novigradskom statutu oni istog stupnja
srodstva otkupljuju zajednički po udjelima (IV, 14).
93 Tako i Pulski statut III, 35 (s pogrešnim prijevodom). Piranski statut najprije je poznavao samo rođačko pravo otkupa,
a naknadno je uvedeno pravo susjeda, koje slijedi jednaka načela o prvenstvu kao u Umaškom statutu (usp. Piranski
statut VII, 3 i 5).
94 MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno pravo – stvarna prava, str. 53-56. Teško se složiti s autorovom interpretacijom
kada uspoređuje mletačko i istarsko pravo iz različitih razdoblja te pretpostavlja utjecaj franačkog prava.
95 Za odredbe drugih istarskih statuta vidi: MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno pravo – stvarna prava, str. 55.
96 Vidi: MARGETIĆ, Srednjovjekovno hrvatsko pravo – obvezno pravo, str. 81-85.; LONZA, „Nema veće sreće za grad
od upravljanja uzdama Pravde”, str. 148.
97 Usp. LONZA, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 139.
81
UVODNE STUDIJE
Početak rada suda obredno je najavljivalo zvono (I, 16). Suđenju su bila namijenjena
dva dana u tjednu (I, 16), a sudbeni dan koji bi pao na jedan od nanizanih blagdana
pomicao se na prvi sljedeći (I, 16 i 18).
Statut precizno propisuje pozive na sud putem općinskog glasnika (II, 1, 10). Ako
se tuženik ogluši na uredan poziv, sud može od tužitelja zatražiti prisegu i presuditi
spor u njegovu korist (II, 3, 4, 11),104 a izostalog tužitelja može kazniti globom (II, 2).
98 O socijetetnim karakteristikama ugovora i komparativnim podacima za Istru, Kvarner i Dalmaciju vidi: Lujo
MARGETIĆ, „Ugovor ‘soceda’ po primorskim statutima te statutima Istre, Kvarnera i Dalmacije”, Zbornik Pravnog
fakulteta u Rijeci, supplement 3, 2003., str. 25-33.
99 Za primjer sočede s govedima vidi: Pulski statut III, 41.
100 U nekim istarskim statutima ovi su ugovori mnogo iscrpnije razrađeni. Vidi: LONZA, „Vodnjanski statut”, str. 104., 106.
101 Za usporedbu dosjelosti u rimskom pravu (u postklasičnom razdoblju i Justinijanovoj kodifikaciji) s istarskim
statutarnim pravom vidi: MARGETIĆ, Statut Koprskega komuna, str. LXXXIX-XC; isti, Hrvatsko srednjovjekovno
pravo – stvarna prava, str. 33-35.; isti, Srednjovjekovno hrvatsko pravo – obvezno pravo, str. 45-48., 75-76.; LONZA,
„Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 50-51.; ista, „Vodnjanski statut”, str. 134., 136., 138.
102 MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno pravo – stvarna prava, str. 34-35.
103 Usp. MARGETIĆ, Srednjovjekovno hrvatsko pravo – obvezno pravo, str. 76.
104 Općenito o takvoj prisezi vidi: Massimo VALLERANI, „Tra astrazione e prassi. Le forme del processo nelle città
dell’Italia settentrionale del secolo XII”, u: Praxis und Gerichtsbarkeit in europäischen Städten des Spätmittelalters,
ur. F. J. ARLINGHAUS i dr., Frankfurt 2006., str. 147. Cijeli niz situacija u kojima dolazi do polaganja takve prisege
82
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
Za temeljnu točku spora, koja nastupa kad se tuženik upusti u spor niječnim odgovo-
rom na tužbu, Statut rabi rimskopravni termin „litiskontestacija” (litis contestatio, II,
22).105 Upusti li se tuženik tada u parnicu, tužitelj mora u određenom roku dokazati
tužbeni zahtjev s pomoću barem dva svjedoka dobroga glasa i značaja (II, 7), a jed-
noga kod parnica vrijednosti do deset libara (II, 6 i 7). Ne uspije li u tome, tuženik se
može „očistiti” polaganjem prisege i time tužitelj parnicu ipak gubi (II, 6). Prizna li
pak tuženik tužbeni zahtjev, jamči mu se rok za dobrovoljno izvršenje bez straha od
ovrhe (II, 5).106
Skraćeni (žurni) postupak vodio se za bagatelne sporove, o tražbini iz trgovine,
radnih odnosa ili najma, za općinske prihode i daće te sporove sa strancima, a
karakterizirali su ga fleksibilniji postupak, kraći rokovi i pojednostavljeno pozivanje,
suđenje na praznične dane te brzo nastupanje ovršnosti odluke (I, 6, 18; II, 1, 3, 32).
Vrlo slična rješenja nalaze se i u drugim istarskim statutima.107 Za rješavanje sporova
u kojima je domaćega tužio stranac Statut polazi od uobičajena načela reciprociteta u
postupanju i pružanju pravne zaštite (II, 19).108
Vrlo je iscrpno regulirano suđenje mirovnih sudaca (arbitara) u sporovima među
bližim rođacima, što je mletačka vlast i drugdje usrdno poticala, pa čak i nametala,
smatrajući parničenje bliskih srodnika sramotnim.109 Korijen posebnom uređenju
ovih sporova u jednoj je poslanici pape Klementa I.,110 a taj je institut dalje putem
kanonskog prava prodro u mnoge srednjovjekovne pravne zbirke.111 Mletački propis
donesen je1433. i u podložnim gradovima uveden s više ili manje prilagodbi.112 U
Umagu je svaka strana bila ovlaštena zatražiti da se spor prebaci mirovnim sucima, a
sud je imao instrumente da na to prisili drugu stranu.113 Mirovno suđenje provodilo
na hrvatskoj obali najsustavnije – koliko mi je poznato – regulira Šibenski statut III, 26-33. Vidi također Dvigradski
statut 102.
105 Litiskontestaciju precizno određuje Pulski statut II, 2. Podrobnije o litiskontestaciji: Richard H. HELMHOLZ, „The
litis contestatio: Its Survival in the Medieval ius commune and Beyond”, u: Lex et Romanitas: Essays for Alan Watson,
ur. Michael HOEFLICH, Berkeley, 2000., str. 73-82.; Steffen SCHLINKER, Litis Contestatio: Eine Untersuchung über
die Grundlagen des gelehrten Zivilprozesses in der Zeit vom 12. bis zum 19. Jahrhundert [Studien zur europäischen
Rechtsgeschichte, 233], Frankfurt am Main, 2008., str. 55-288.; Elio MAZZACANE, La litis contestatio nel processo
civile canonico, Napoli, 1954., str. 14-27.
106 Tako i Pulski statut II, 2.
107 Usp. LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 61.; ista, „Vodnjanski statut”, str. 138., 140., 151.; ista, „Nema
veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 139-140. Piranski statut V, 8; Pulski statut II, 9; Rovinjski statut
II, 11-13. Dosta slično regulira to pitanje i Šibenski statut II, 40.
108 Usp. Piranski statut V, 7; Porečki statut II, 20; Dvigradski statut, 161; Novigradski statut II, 3.
109 Npr. propis drukčijeg izričaja, ali sadržaja donekle sličnog umaškomu uveden je u Puli 1425. (Pulski statut IV, 30). U
nekim statutima ovakva se parnica naziva „odvratnom” (abominabilis lis; Koparski statut III, 13; Vodnjanski statut
II, 31) ili „smrtonosnom” (mortal lite; Rovinjski statut II, 29).
110 Claudio SCHWARZENBERG, „Processo civile (storia del diritto)”, u: Nuovissimo Digesto Italiano, 13, 1966., str. 1137.
111 Za moguće akvilejsko podrijetlo te odredbe u Buzetskom statutu vidi: Nella LONZA, „Zrcalni odrazi: Buzetski statut,
njegovi uzori i pravni srodnici”, u: Buzetski statut / Statuto di Pinguente, prir. Nella LONZA i Branka POROPAT,
Buzet, 2017., str. 186-187.
112 Doslovno ga prepisuje Porečki statut III, 93, a datum navodi i Hvarski statut, str. 248. O prodoru ove odredbe u pravo
dalmatinskih gradova, vidi: Gaetano COZZI, „La politica del diritto nella Repubblica di Venezia”, u: Stato, società e
giustizia nella Repubblica veneta (sec. XV-XVIII), I, ur. Gaetano COZZI, Roma, 1980., str. 76-78.
113 Iza druge je gradove tipično da javna vlast tjera rođake na ovu vrst arbitraže, ponekad i obje strane (usp. Koparski
statut III, 13).
83
UVODNE STUDIJE
114 Od grada do grada postoje razlike u broju arbitara i pitanju tko ih određuje.
115 Odredbe Piranskog statuta u toj su materiji nešto slabije razrađene (usp. Piranski statut VI, 26).
116 Slično Piranski statut VI, 28.
117 „Commissione al podestà di Umago”, str. 34.
118 Usp. LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 53.
119 Od 1584. žalbe svih istarskih gradova išle su posebnom pokrajinskom sudištu u Kopru. Vidjeti: Marino ROLAN,
„Razvoj novoveške sodne ustanove: koprsko prizivno sodišče med 16. in 18. stoletjem”, AH, 4, 1996., str. 49. Promašeno
o tome piše Ivetic, Istra kroz vrijeme, str. 275.
120 Slično Piranski statut V, 8; LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 53-54.; ista, „Vodnjanski statut”, 142.,
144.
121 Dužnikovo pravo otkupa poznaju mnogi istarski statuti, npr. Dvigradski statut 131; Novigradski statut IV, 17;
Vodnjanski statut s jednakim rokom kao Umaški statut (III, 5).
122 Piranski statut V, 8.
84
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
Kao mjeru prisile nad onime tko ima neznatnu imovinu Statut poznaje dužnički
zatvor,123 za vrijeme čijeg je trajanja vjerovnik trebao uzdržavati dužnika o kruhu i vodi
(II, 15).124 Nesposobnost siromašnih dužnika da isplate dugove bila je realni problem u
mnogim gradovima. Nastojeći naći izlaz iz te nezgodne situacije, Umaški statut traži
od načelnika da dužnika uputi na nagodbu s vjerovnikom jer će u suprotnome biti
otjeran iz Umaga sve dok to ne postigne (II, 14).125 Statut ističe da se tako propisuje iz
sažaljenja prema siromašnima, a vjerojatno pri tome cilja na izbjegavanje dugotrajnog
tavorenja u dužničkom zatvoru.
Međe između dopuštenog i zabranjenog teku gotovo cijelim tekstom Umaškog statuta,
a samo su najšire granice, učvršćene teškim kaznama, unesene u odredbe kaznenog
prava. Ono je smješteno u zadnju statutarnu knjigu, kao što je čest slučaj u istarskim
statutima, jer takva struktura vuče korijen još iz sistematike dijelova kasnoantičke
Justinijanove kodifikacije rimskog prava. Kazneni postupak Statutom uopće nije
reguliran, a od općih instituta kaznenoga prava samo su dodirnuta pitanja suučesništva
(IV , 9), nužne obrane (IV, 15) i realnog stjecaja (IV, 13). Osim toga, statutarne odredbe
na više mjesta dodiruju pitanje krivnje (npr. IV, 7).126 No, najveći dio kaznenopravnih
odredaba sliči „tarifi” koje zlodjelo zaslužuje kakvu kaznu, a posebno je to izraženo
u glavi o krađi u kojoj se kazne penju od globe do smrtne kazne, ovisno o težini djela
(IV, 27).127
Da bi se takav sustav mogao prilagoditi konkretnim okolnostima, Statut na mnogo
mjesta navodi parametre za prosudbu težine djela i primjerene kazne, npr. propisuje
udvostručenje kazni kod djela počinjenih na određenim mjestima (u domu žrtve, u
crkvi) ili noću (IV, 1-5, 12), a često ostavlja na prosudbu suda kako će ocijeniti neku
okolnost vezanu uz počinitelja, žrtvu i mjesto događaja. Kod drugih djela Statut daje
načelniku (kao predsjedavajućem suda) veće ovlasti ili čak posve odriješene ruke (npr.
IV, 17, 20, 23, 31). No treba znati da sud ionako nije bio vezan načelom zakonitosti,
već je sâm u konkretnom slučaju tražio pravu mjeru kažnjavanja i smio kažnjavati i
nepoželjna ponašanja koja nisu opisana Statutom.128 Tako se, na primjer iz činjenice
123 Usp. Pulski statut II, 11. O primjeni dužničkog zatvora u Trogiru i nekim drugim dalmatinskim gradovima vidi: Željko
RADIĆ, „Zatvor u srednjovjekovnom trogirskom pravu”, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 12/1, 2005., str.
99-102.
124 Usp. Piranski statut V, 9.
125 Slično je rješenje u Piranskom statutu V, 9.
126 Usp.
LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 56.; ista, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama
Pravde”, str. 149-152.
127 Usp.LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 57.; ista, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama
Pravde”, str. 152-153.
128 Guido RUGGIERO, „Law and Punishment in Early Renaissance Venice”, The Journal of Criminal Law & Criminology,
69/2, 1978., str. 243.; Lujo MARGETIĆ, „O nekim osnovnim značajkama pokretanja kaznenog postupka u srednjo
vjekovnim dalmatinskim gradskim općinama”, Rad HAZU, 475, 1997., str. 10-11.; LONZA, „Vodnjanski statut”,
str. 154., 156., 164-165.
85
UVODNE STUDIJE
129 Usp. LONZA, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 151.
130 Usp. javne i ritualne kazne u srednjovjekovnom Dubrovniku u: Nella LONZA, „La giustizia in scena: punizione e
spazio pubblico nella Repubblica di Ragusa”, AH, 10, br. 1, 2002., str. 161-190., gdje se upućuje na relevantnu literaturu.
131 Usp.LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 58-59.; ista, „Vodnjanski statut”, str. 152., 162-163.; ista,
„Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 154.
132 Guido RUGGIERO, Violence in Early Renaissance Venice, New Brunswick 1980., str. 45. O jačanju uloge kratkotrajne
kazne zatvora u dijelovima srednjovjekovne Europe vidi: Trevor DEAN, Crime in Medieval Europe 1200-1550, Harlow
[itd.] 2001., str. 120-122.; za Istru: LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 59.; ista, „Vodnjanski statut”,
str. 150., 152., 162.; ista, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 154.
133 Usp. LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 57-59.; ista, „Vodnjanski statut”, str. 57-58. O nešto kasnijim
okolnostima u Istri vidi izvanrednu monografiju Miroslava BERTOŠE, Doba nasilja, doba straha. Vojnici-pljačkaši,
seljaci-razbojnici i doseljenici-nasilnici u Istri XVII. i XVIII. stoljeća, Zagreb, 2011.
86
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
IZ UMAŠKE SVAKODNEVICE
87
UVODNE STUDIJE
88
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
149 O preorijentaciji gospodarstva u Istri, vidi: Franco COLOMBO, La campagna istriana nel medioevo, Trieste 2005.,
str. 104.; Ivetic, Istra kroz vrijeme, str. 252.
150 Slične zabrane, koje su se odnosile na općinsko zemljište, poznaju Piranski statut VIII, 4 i Koparski statut IV, 7.
151 Tako i Koparski statut IV, 5.
152 LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 42.
153 Koparski statut ima radikalnije rješenje, po kojemu se popisuju međe obrađenih vinograda, kamo ne smiju zalaziti
koze (IV, 24).
154 Slično rješenje u Piranskom statutu IV, 14, dodatak. Iz iste odredbe vidi se da se mrežama lovilo ponajprije zečeve.
89
UVODNE STUDIJE
Uništenje tuđega plodonosnog stabla, branje plodova s tuđe zemlje i stabla, šteta
od stoke na usjevima, kao i posluga tuđom stvari nisu tretirani samo kao civilni, već i
kao kazneni delikti, jer nisu povlačili samo naknadu štete, već i pravu kaznu u korist
Općine (IV, 29-32, 36, 54).155 Da bi se nekako izašlo na kraj s vječitim problemom
nedostatka dokaza, uvedeni su izuzetci od općeg načela da je teret dokaza na tužitelju:
kod štete na usjevima i plodonosnim stablima vjerovalo se, pod prisegom, vlasniku
koji je zatekao štetnika u svome (IV, 29 i 60).
Pravno je vrlo zanimljiva odredba da su meso volova za oranje koje su zaklali
vukovi po procijenjenoj cijeni prisiljeni otkupiti svi Umažani koji su imali volove (IV,
52).156 Statut ih, dakle, tretira kao zajednicu rizika, slično kao kod instituta generalne
havarije u pomorskom pravu, kada vlasnici tereta broda zajednički snose štetu prema
udjelima, premda su propale stvari samo nekih vlasnika.157 Je li institut pomorskoga
prava tu prenesen na odnose u stočarstvu ili se neovisno stvorio sličan običaj, zasad
je nemoguće reći. Nađu li se u kojemu drugom statutu slične odredbe, bit će jasnije i
njihovo podrijetlo.
Iz analize sadržaja Umaškog statuta postao je vidljiv odnos njegovih normi prema široj
istarskoj, mletačkoj i europskoj pravnoj baštini, temeljenoj na rimskom i kanonskom
pravu. Završno se treba osvrnuti na pitanje kako je Statut sastavljen i kako je stupio
na snagu.
U uvodu (proemiju) ističu se dva razloga za izradu Umaškog statuta u 16. stoljeću.
Kao i u drugim gradovima, i mletačka vrhovna vlast i lokalna zajednica imale su
interesa za pouzdanim normativnim tekstom, koji je regulirao djelovanje najvažnijih
gradskih institucija i davao okvir za pravnu praksu. Tome je dometnuto da su stariji
izvori umaškog prava („sve odredbe, zakoni i statuti našega kaštela Umaga”) ionako
bili u vrlo lošem stanju, „uništeni, poderani, izbrisani, ili pak okljaštreni” i da ih je
stoga trebalo urediti i „obnoviti”, a tog se zadatka prihvatilo povjerenstvo od četiriju
umaških plemića i dvaju pučana i izradilo tekst koji je pred nama. Uporaba izraza
„obnova” u narativu o nastanku statuta nije nimalo slučajna. Poznato je da svaka
zajednica želi svoje pravo prikazati što starijim jer je pravni kontinuitet ključan za
njezin ugled i osjećaj identiteta. Stoga se izbjegava govoriti o „novome pravu” i svaki
zahvat, pa i onda kada je bio dubok i opsežan, prikazati kao površno popravljanje
155 Usp. Pulski statut IV, passim; Piranski statut III, 5-7.
156 Vukovi se spominju u više istarskih statuta, npr. u Pulskom statutu IV, 29 i Porečkom statutu II, 96.
157 Za pojam generalne havarije vidi: Pravni leksikon, Zagreb, 2007., str. 368-369. U dubrovačkom pravu pravila o havariji
protegnuta su s pomorske na karavansku trgovinu. Vidi: LONZA, Nella. „Dubrovački statut, temeljna sastavnica
pravnog poretka i biljeg političkog identiteta”, u: Statut grada Dubrovnika sastavljen godine 1272. Dubrovnik, 2002.,
str. 36.
90
UMAŠKI STATUT – ČUVAR VIŠESTOLJETNE PRAVNE BAŠTINE I POVIJESNOG IDENTITETA
staroga.158 Stoga ni govor o „obnovi” umaškog prava ne treba čitati u doslovnom ključu,
nego kao legitimaciju tradicijom.
Isti narativ prenosi da nekoliko načelnika nije htjelo uputiti Statut na potvrdu
središnjim mletačkim vlastima i da je procedura okončana tek zaslugom načelnika
Taddea Gradeniga. Međutim, proučavanje statuta drugih gradova pod mletačkom
vlašću pokazalo je da narative o nastanku Statuta ne treba shvaćati doslovno,159 a
čini se da bi tako moglo biti i u ovom slučaju. Ponajprije, uočava se tipična retorika
koja crnim bojama oslikava stanje starijih pravnih zbirki, da bi tim sjajnijima ispale
zasluge onih koji su se pobrinuli oko izrade i potvrde Statuta. Osobito je pritom
uzveličan načelnik Gradenigo kao onaj tko je pokazao odlučnost kakvu nisu imali
njegovi prethodnici. Zanimljivo je primijetiti da je razmjerno skroman rukopis Statuta
na ne osobito kvalitetnoj pergameni ukrašen vrsno oslikanim Gradenigovim grbom.
Inače su upravo u to vrijeme mletačke vlasti nastojale postaviti neke granice taštini i
samohvali svojih upravitelja. Naime, mletački načelnici bili su na glasu po tome što su
običavali „sijati” grbove ondje gdje su bili u službi, pa je 1540. čak uneseno u naputak
umaškog načelnika da ne smije u gradskoj palači dati oslikati više od jednoga vlastitog
grba.160 Gradenigo je svojim grbom i prisvajanjem zasluga za donošenje Umaškog
statuta ustvari sebi podigao spomenik „trajniji od mjedi”.
Nadalje, statutarni tekst ima pravno zahtjevan sadržaj i sastavljen je u tipičnom
„administrativnom stilu” pa je u njegovu izradu morao biti uključen netko s dovoljnim
pravnim znanjem i rutinom u izražavanju na latinskome. Čak ako su pri izradi ovoga
Statuta i korištene kakve starije zbirke propisa, postupak kompilacije bio je složen.
U tekstu se samo rijetko vide „šavovi” u slijedu glava i razlike u stilu,161 što znači da
Statut nije izrađen „mehaničkim lijepljenjem” starijega normativnog materijala, već
usklađivanjem sadržaja i stila, što je zahtijevalo znatnu vještinu i iskustvo.162 Upitno
je čak je li tome zadatku bio dorastao općinski kancelar priučen pravu, već se prije
mora pomišljati na presudnu ulogu nekoga od kancelara školovanih u bilježničkoj
vještini koji su dolazili iz Venecije kao članovi načelnikova osoblja. Stoga navode iz
Uvoda o radu domaćih plemića i pučana na izradi Statuta ne treba shvatiti doslovno,
već kao priču kojom se želi naglasiti podrška lokalne zajednice te društveni mir i sloga
dvaju staleža. Sliku stvarnosti koju je ponudio statutarni uvod treba promatrati na
simboličnoj, a ne na realističnoj razini.
Dometnimo da pravne zbirke obično nisu pisane „iz glave”, već su sastavljane
na temelju predložaka koje je slala središnja vlast i koji su kolali na prostoru iste
države. Dosadašnja komparativna istraživanja istarskih statuta pokazala su da
postoje ne samo općenite sličnosti, koje bi mogle biti objašnjive i sličnim prirodnim
91
UVODNE STUDIJE
163 LONZA, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 128. Vidi također: ista, „Pravna baština
Dvigradskog statuta”, str. 54-55.
164 O predlošcima vidi: LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, str. 34-35.; ista, „Nema veće sreće za grad od
upravljanja uzdama Pravde”, str. 128.; ista, „Zrcalni odrazi”, str. 184-187.
165 LONZA, „Nema veće sreće za grad od upravljanja uzdama Pravde”, str. 128.
92
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE
DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO
GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
Nella Lonza
Nella rete delle città istriane facenti parte della Repubblica veneziana Umago viene
regolarmente menzionata come terra.1 In senso giuridico-politico solo Capodistria,
Cittanova, Parenzo e Pola venivano chiamate „città” (civitates), e sembra che per
tale posizione fosse determinante l’antico carattere di municipio e di sede vescovile
dell’abitato. Le terre non erano obbligatoriamente più piccole per area o per esiguo
numero di abitanti, anzi, tra di esse c’erano anche città particolarmente forti in senso
economico, quali ad esempio Pirano.2 A prescindere da tali differenze di status for-
male, il governo di tutte le città istriane della Serenissima era contraddistinto dagli
stessi principi.
Il governo pubblico di Umago, parimenti a quello delle restanti città istriane,
era articolato in due „assi” (o „colonne”) di potere: uno era quello delle istituzioni
comunali umaghesi e l’altro era quello del podestà in qualità di rappresentante del
governo centrale veneziano a Umago, e del suo personale.3
1 Vedi Darko DAROVEC, Breve storia dell’Istria, Udine, 2010, p. 73. È interessante osservare che nell’introduzione
dello Statuto Umago viene chiamata castello, termine che veniva usato per le cittadine con un ordinamento meno
sviluppato. Qualora non si assodasse un cambiamento dello status di Umago, forse quella parte di descrizione che
riporta il termine potrebbe essere stata ricopiata da un testo relativo ad un’altra città, senza il dovuto adattamento.
2 Marino BUDICIN, „Contributo alla conoscenza delle opere urbano-architettoniche pubbliche del centro storico di
Umago in epoca veneta”, ACRSR, 25, 1995, p. 17; Egidio IVETIC, Istra kroz vrijeme, Rijeka – Trst - Rovinj 2009, pp.
229, 232.
3 Sui due assi portanti dell’Amministrazione ho scritto in: Nella LONZA, „Lo Statuto di Dignano in ambito giuridico
dell’Istria tardo-medievale”, in: Vodnjanski statut / Statuto di Dignano, a cura di Nella LONZA e Jakov JELINČIĆ,
Vodnjan – Pazin, 2010, pp. 93, 95, 97, 99; idem, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con
le redini della giustizia’: il diritto dello Statuto medievale di Cittanova”, in: Novigradski statut / Statuto di Cittanova
MCCCCII, a cura di Nella LONZA e Jakov JELINČIĆ, Novigrad 2014, pp. 164-172.
Per le analisi comparative sono state consultate le edizioni dei seguenti Statuti (in seguito si citano i numeri del libro
e del capitolo): Statuto di Capodistria (Statut Koprskega komuna iz leta 1423 z dodatki do leta 1668, a cura di Lujo
MARGETIĆ, Koper - Rovinj 1993), Statuto di Cittanova (Novigradski statut / Statuto di Cittanova MCCCCII, a cura
di Nella LONZA e Jakov JELINČIĆ, Novigrad 2014), Statuto di Dignano (Vodnjanski statut / Statuto di Dignano, a
cura di Nella LONZA e Jakov JELINČIĆ, Vodnjan – Pazin, 2010), Statuto di Duecastelli (Statuta communis Duorum
93
SAGGI INTRODUTTIVI
Castrorum / Statut Dvigradske općine, a cura di Jakov JELINČIĆ e Nella LONZA, Pazin – Kanfanar, 2007), Statuto
di Isola („Isola ed i suoi statuti”, a cura di Luigi MORTEANI, AMSI, 4/3-4 , 1888, pp. 349-421 e 5, n. 1-2, 1889, pp.
155-222), Statuto di Lesina/Hvar (Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae, et civitatis et insulae Lesinae,
a cura di Šime LJUBIĆ, Zagreb 1882-1883; viene citata la pagina dell’edizione), Statuto di Montona (Motovunski statut
i odluke općinskog vijeća Motovuna, a cura di Ivan MILOTIĆ, Motovun, 2016), Statuto di Murano („Statuto de Muran
del 1502”, a cura di Monica PASQUALETTO, in: Statuti della laguna veneta dei secoli XIV-XVI, Roma, 1989, pp. 207-
287), Statuto di Parenzo („Statut grada Poreča”, a cura di Mirko ZJAČIĆ, Monumenta historico-juridica Slavorum
meridionalium, 18, 1979, pp. 7-203), Statuto di Pirano (Statut Piranskega komuna od 13. do 17. stoletja, I-II, a cura
di Miroslav PAHOR e Janez ŠUMRADA, Ljubljana, 1987), Statuto di Pola (Statuta Communis Polae / Statut Pulske
općine, a cura di Mate KRIŽMAN, Pula, 2000), Statuto di Rovigno („Statuti municipali di Rovigno”, a cura di Pietro
KANDLER, Trieste 1851), Statuto di Sebenico (Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika, a cura di Zlatko
HERKOV, Šibenik, 1982), Statuto di Spalato (Statut grada Splita, a cura di Antun CVITANIĆ, Split, 1985), Statuto di
Trieste (Statuti municipali del Comune di Trieste, a cura di Pietro KANDLER, Trieste, 1849).
4 Statuto di Pirano (III, 18) stabilisce parimenti che una copia ufficiale dello Statuto doveva trovarsi dal cassiere
comunale (camerlengo), e la seconda nel palazzo del podestà.
5 Vedi più in basso. Anche sulla copia più antica dello Statuto di Murano era stato disegnato lo stemma della famiglia
del podestà Gabriele Venier, durante il cui mandato venne sancito lo Statuto (Statuto di Murano, tav. 1).
6 Troviamo la stessa soluzione nello Statuto di Pirano (III, 19 e IX, 31), che ordina anche ai giudici neoeletti di conformare
i testi delle due copie.
7 Pesanti condanne per casi di questo genere vengono prescritte pure dallo Statuto di Pirano III, 19.
8 Le commissioni ducali ai rettori d’Istria e Dalmazia (1289-1361), a cura di Alessandra RIZZI, Roma, 2015, pp. 163-171.
In tale sede di analizza pure la questione della datazione (p. 163).
9 Cfr. altre commissioni nella summenzionata edizione.
94
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
di prendersi cura del patrimonio dello stato veneziano e dei suoi sudditi, e regolava
tutta una serie di questioni pratiche, quali l’ammontare dello stipendio e l’entrata in
carica.10 La variante della commissione del 1559 meriterebbe indubbiamente un’analisi
dettagliata, in qualità di fonte prevalentemente complementare allo Statuto del 1528.11
Lo Statuto regolava la composizione, i poteri, la durata del mandato e gli altri
elementi relativi all’operato degli organi e dei funzionari appartenenti all’„asse”
comunale. In linea generale si può constatare che le istituzioni erano molto simili
in tutte le città istriane, ferma restando la loro maggiore complessità nei centri più
grandi.12
Per entrare nel Consiglio (a volte denominato Gran Consiglio), istituzione
fondamentale del comune la quale emanava le regole ed eleggeva i funzionari, era
richiesta l’età di 20 anni e l’appartenenza ai maggiorenti del luogo,13 come stabilito
dalla relativa regola descrittiva, che riservava l’entrata ai soggetti i cui avi in linea
maschile avessero già fatto parte del Consiglio (I, 1).14 Il limite di età variava a seconda
del numero degli appartenenti al ceto superiore e non era identico in tutte le città:
p.es. a Pola esso era di 18 anni.15
All’epoca dell’emanazione dello Statuto la nobiltà di Umago era una classe sociale
chiusa, ma non per questo anche un soggetto politico esclusivo. A differenza di molte
altre città,16 i popolani di Umago venivano introdotti in una certa qual misura nel
potere politico, come ad esempio concedendo loro uno dei tre posti nel collegio
dei giudici e anche uno dei due giustizieri (stimatori e verificatori) era una persona
proveniente dal popolo (I, 4). Ne troviamo menzione pure nel Proemio dello Statuto.
Questa „ammissione” della gente comune nelle istituzioni fu il risultato della politica
d’inclusione – come amiamo dire oggi – a favore dei discendenti degli immigrati.17
Infatti, contemporaneamente al drastico spopolamento della popolazione autoctona,
dalle cui file proveniva la nobiltà, in città arrivavano nuovi abitanti a rafforzare il ceto
popolare. Già dalla seconda metà del XIV secolo il governo veneziano promuoveva
10 Le regole del XIV – XV secolo vengono analizzate da Benussi, che ne dà anche un’utile lettura comparativa. Bernardo
BENUSSI, „Commissioni dei dogi ai podestà veneti nell’Istria”, AMSI, 4/3, 1887, pp. 3-109.
11 „Commissione al podestà di Umago”, AMSI, 9/1-2, 1894, pp. 1-63. Per un confronto con Dignano v. LONZA, „Statuto
di Dignano”, p. 93.
12 P.es. nella non lontana Pirano, centro più grande, c’erano i vicedomini che autenticavano gli atti pubblici (Statuto di
Pirano I, 15, appendice).
13 Ivetic ritiene che l’elite dei centri minori non andrebbe denominata nobiltà bensì „dignitari”, oppure „cittadini titolari”,
pur non negandone il carattere di ceto e il potere oligarchico (Egidio IVETIC, Oltremare. L’Istria nell’ultimo dominio
veneto, Venezia, 2000, pp. 327-328). Visto che per le mie osservazioni è cruciale che si tratti di una classe chiusa, userò
anche in seguito i termini nobili e popolani.
14 Simile allo Statuto di Pola I, 3; Statuto di Pirano I, 17 (che però prescrive che il Consiglio non deve superare il numero
di cento membri); Statuto di Montona 148 del 1372; a causa della mancata conoscenza di fonti e testi comparativi,
Milotić conclude erroneamente che tale norma andasse contro gli stranieri (commento a pag. 297). La „chiusura” dei
consigli nelle città istriane (come pure in quelle dalmate) seguì il modello della Serrata del Gran Consiglio veneziano,
un processo che durò dal 1297 al 1315. Le informazioni iniziali sulla questione vengono offerte da Giorgio ZORDAN,
L’ordinamento giuridico veneziano, Padova, 21984, pp. 91-94.
15 Statuto di Pola I, 3.
16 Cfr. LONZA, „Statuto di Dignano”, p. 95 e bibliografia ivi cit.
17 Il Consiglio di Montona fu chiuso nel 1372, per poi permettere la cooptazione nel 1433 dalle file dei popolani (Statuto
di Montona 148 e 198).
95
SAGGI INTRODUTTIVI
18 Per più dettagli sulle immigrazioni in Istria v. Miroslav BERTOŠA, Istra, doba Venecije (XVI-XVIII st.), Pula, 21995,
passim. Ivetic valuta che tra il 1290 e il 1320, prima del periodo di ristagno, Umago avesse fino a settecento abitanti
(IVETIC, Istra kroz vrijeme, p. 281). Per la norma veneziana del 1376 v. BENUSSI, „Commissioni dei dogi ai podestà
veneti nell’Istria”, p. 17. Vedi anche Nella LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, in: Statuta communis
Duorum Castrorum / Statut Dvigradske općine, a cura di Jakov JELINČIĆ e Nella LONZA, pp. 62-63; idem, „Statuto
di Dignano”, pp. 105, 107; idem, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della
giustizia”, p. 165.
19 Sulla „seconda colonizzazione” vedi lo studio introduttivo di Rino CIGUI nella presente edizione.
20 Giacomo Filippo TOMASINI, „De commentari storici-geografici della Provincia dell’Istria”, AT 4, 1837, p. 293.
21 P.es. Statuto di Pola I, 4, ma con un iter elettorale molto più complesso.
22 P.es. Statuto di Pola I, 4-5.
23 Statuto di Pirano IV, 17 e 21; Statuto di Capodistria III, 1. È un modello probabilmente seguito anche dallo Statuto di
Cittanova, contrariamente a quanto da me assodato in: LONZA, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere
amministrata con le redini della giustizia”, p. 167.
24 Appendici dello Statuto di Pirano, vol. II, pp. 749-750.
96
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
eleggere l’un l’altro (I, 15).25 Per evitare l’accentramento dei poteri in una determinata
famiglia, non era nemmeno permesso a persone strettamente imparentate di ricoprire
la stessa carica e le elezioni contrarie a tale regola andavano ripetute (I, 5).
Lo Statuto non prevede alcuna regola sul quorum, ma probabilmente tali norme
erano usi abitudinari. Il Consiglio deliberava chiaramente con maggioranza di voti
e solo in materia di spese straordinarie veniva richiesta la votazione dei due terzi dei
presenti (IV, 79).
I consiglieri non avevano il diritto di esporre personalmente una proposta di
delibera, ma in sede di dibattimento e di deliberazione al Consiglio venivano inoltrate
solo le proposte dell’Amministrazione (I, 3 i 13), 26 incanalando in tale modo la
discussione e dando all’Amministrazione un’influenza decisiva nell’emanazione di
norme. Nel rispetto dei più alti standard della prassi politica del tempo, ai Consiglieri
era richiesto di presenziare regolarmente alle riunioni e di non intervenire nel
dibattimento dal posto, ma di uscire sul podio (I, 3). Nei suddetti principi riecheggiano
i lontani riverberi delle discussioni medievali sul Buon Governo, le quali lasciarono
qualche segno nelle raccolte di leggi delle città italiane e dalmate.27 Alcune di tali
espressioni sono regolarmente presenti nelle fonti veneziane (p.es. la formula „non
aiutando un amico e nemmeno arrecando danno con l’inganno ad un nemico”, I,
2, 21).28 La regola però relativa al divieto di intervenire dal posto, raramente era
introdotta nelle raccolte normative,29 e finora lo Statuto di Umago è l’unico esempio
istriano a noi noto.
In un certo punto lo Statuto parla di comizio dei cittadini di tutti i ceti (IV, 72).30
Nel XVI secolo il comizio pubblico (arengo) era solo una lontana reminiscenza delle
antiche forme comunali e veniva indetto per rendere noti gli atti più importanti del
governo pubblico che ad Umago erano le sentenze.31
I funzionari più importanti (giudici, camerlenghi, giustizieri) venivano eletti per
brevi mandati di quattro mesi, il responsabile del fondaco al mandato di sei mesi e
gli altri per mandati annuali (I, 4, 9). La durata del mandato variava da città a città
97
SAGGI INTRODUTTIVI
istriana, ma quello del giudice, di quattro mesi, era regolare dappertutto.32 I funzionari
più importanti di Umago non potevano essere rieletti alla stessa funzione dentro
lo stesso anno (I, 14). Mentre oggi tali disposizioni di legge vengono interpretate
esclusivamente come misura per evitare la concentrazione di potere nel lungo periodo
di servizio, la norma statutaria della città pone in luce un motivo completamente
diverso: si voleva garantire a tutti la possibilità di venire eletti per poter usufruire
dello stipendio che tale ufficio garantiva. Ad avere lo stesso obiettivo era anche la
definizione di mandati brevi, di quattro mesi, „perché tutti possano godersi un tale
ufficio”, come viene vividamente raccomandato dallo Statuto di Capodistria.33
I due assi del potere s’intersecano nell’organo in cui il sindaco e i giudici ricoprono
assieme cariche giuridiche, amministrative e di rappresentanza.34 Erano almeno due i
giudici che avevano l’obbligo di seguire il podestà in tutte le sue comparse pubbliche
(I, 7), non solo per ribadire l’importanza dei suoi interventi, ma anche per mostrare
simbolicamente il consenso e la collaborazione tra il podestà e il Comune.35 Le città
istriane non avevano un tribunale civile e uno penale ben distinti, ma era lo stesso
organismo a decidere in entrambe le sfere giuridiche.36 Considerato che il foro era
presieduto dal podestà, ci si aspettava che ad affiancarlo ci fosse un numero pari di
giudici, per poter deliberare con una maggioranza palese. Il numero dispari, tre, dei
giudici dello Statuto di Umago, due eletti tra i nobili e il terzo tra il popolo (I, 4) è
probabilmente il risultato di un’aggiunta successiva del terzo. Per motivi di imparzialità
i giudici venivano esclusi dalle deliberazioni in quei contenziosi che coinvolgevano
loro parenti (II, 21), ed era il podestà a decidere i nomi dei loro sostituti nelle singole
liti (III, 8).37
Tra i „servizi” garantiti dallo stato c’era pure il sostegno legale degli avvocati, i
quali erano a disposizione di coloro che non avevano il sapere necessario e la fiducia in
sé stessi per difendere personalmente i propri interessi in sede di giudizio. Gli avvocati
non erano professionisti del diritto debitamente istruiti, ma nobili esperti e abili
in questioni legali, eletti nel Consiglio.38 Avevano l’obbligo di essere disponibili alle
potenziali parti del contenzioso in tutte le giornate di deliberazione,39 e operavano ai
32 P.es. Statuto di Pola I, 4; Statuto di Montona 69; Statuto di Isola III, 12; Statuto di Pirano IV, 19; Statuto di Cittanova
I, 1
33 ...ut quilibet gustare possint de talibus officiis... (Statuto di Capodistria III, 1).
34 Cfr. LONZA, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 168.
35 Su tali funzioni rappresentative dei giudici è molto esplicito lo Statuto di Pirano, che pone in luce il fatto che era
proprio tale motivo che rendeva superiore la loro posizione rispetto a quella dei restanti funzionari comunali. (I, 3). Le
funzioni dei giudici che accompagnavano il podestà vengono descritte nei dettagli nello Statuto di Murano del 1502
(I, 4).
36 Così era anche nei centri maggiori, come a Pola (Statuto di Pola I, 7-9), dove erano operativi alcuni fori specifici per i
contenziosi sui dazi, sugli affitti, sulle società agrarie, ecc.
37 Similmente, il podestà e i giudici nominavano il sostituto, come da Statuto di Pola I, 7.
38 Cfr. Statuto di Cittanova I, 7; LONZA, „Statuto di Dignano”, p. 99. Troviamo disposizioni simili anche in alcuni statuti
dalmati, come ad esempio in quelli di Curzola e di Spalato. Per ulteriori dettagli v. Željko RADIĆ, „Dalmatinsko
staturarno pravo i pitanje uskrate pravosuđa i prava”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 45/2, 2008, pp. 347,
349.
39 Statuto di Pirano I, 10 è esplicito nel disporre che l’avvocato avesse l’obbligo di aiutare la prima persona che si era
rivolta a lui.
98
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
sensi di una procura, aspetto questo che ci illustra il carattere ibrido del loro compito,
sia pubblico che privato.40
L’operato dei cassieri comunali, camerlenghi, sottostava al controllo dell’Ammi-
nistrazione che aveva l’obbligo di approvare ogni singola spesa (I, 8).41 La minima
disattenzione nella manipolazione di grano e farina, come anche la non puntuale
consegna dell’ufficio da parte del responsabile del fondaco e del cassiere, venivano
punite con multe (I, 10-11 e 20).
Quelli che vengono denominati giustizieri verificavano le misure e i pesi, la
capienza delle botti e dei contenitori per la vendita del vino (I, 12), contrastavano
la contraffazione della merce (IV, 19), stabilivano il prezzo del vino da mettere in
commercio (II, 28), controllavano il lavoro dei macellai (IV, 50) e probabilmente
anche le altre vendite al mercato.42 Erano incentivati a scoprire imbrogli nel peso
e nelle misure anche perché a loro spettava la metà del valore della multa sancita
(I, 12). Erano sempre i giustizieri che stimavano il bestiame in città e nei territori
circostanti di Umago (I, 12), mentre i centri più grandi, come Pola e Dignano, avevano
un ufficio specifico di stimatori comunali.43 Qualora i comproprietari non riuscissero
a raggiungere un accordo sulla suddivisione, l’Amministrazione inviava i giustizieri
che eseguivano la divisione per sorteggio (III, 16). Dovevano anche recarsi sul posto
per stabilire il tracciato del sentiero che passava attraverso una proprietà altrui (III,
22a). In altri termini: era loro compito svolgere svariati lavori di verifica e ausiliari
sull’ampio territorio umaghese.
I custodi del patrimonio comunale dovevano assicurarsi che singoli soggetti non
si appropriassero o prendessero in possesso beni comunali e venivano premiati con
una quota di quanto restituito grazie al loro impegno (I, 22). Tale carica, denominata
a volte sindico o catavero, esisteva in varie altre città istriane.44
Nello Statuto si fa menzione anche di un daziere comunale (II, 29, IV, 51), pur
non disciplinandone la funzione.45 Con molta probabilità era suo il compito di cedere
in affitto i dazi comunali e di incassare i canoni.46 Anche il podestà doveva seguire
la riscossione degli affitti scaduti dei dazi comunali, avendo poi diritto alle multe di
quanto era riuscito ad incassare (I, 19).
Per quanto si legge, il cancelliere comunale che redigeva gli atti delle istituzioni
comunali47 non era un professionista istruito, ma un nobile abile nella scrittura eletto
99
SAGGI INTRODUTTIVI
nel Consiglio (I, 4; IV, 80a). Anche Capodistria quale maggiore centro commerciale e
centro amministrativo regionale, chiedeva solamente ai meno esperti di presentare
il privilegio notarile, altrimenti si accontentava di cancellieri abilitati, scelti tra la
cittadinanza locale.48
Come risulta dall’annotazione del 1541 in calce allo Statuto, il cancelliere del
podestà era comunque uno straniero istruito nell’arte notarile. Il governo veneziano
insisteva ripetutamente sul fatto che i podestà, e pertanto anche quelli di Umago, non
scegliessero persone del luogo come propri cancellieri o notai,49 perché si voleva evitare
ad ogni costo che la loro lealtà verso il luogo natio superasse quella verso il „datore di
lavoro”. Parimenti ad alcune altre città, anche ad Umago si chiedeva espressamente
al cancelliere di dare consiglio al podestà e ai giudici, soprattutto nell’applicazione
delle disposizioni di legge (I, 21),50 considerato che né il rettore e nemmeno i giudici
avevano un’istruzione giuridica, ma si appoggiavano esclusivamente all’esperienza
acquisita con la prassi. La carica del cancelliere durava un anno, senza però alcun
ostacolo ad una seconda nomina, per motivi di continuità nell’amministrazione e nel
diritto. Vista l’importanza della sua funzione, egli riceveva uno stipendio alquanto
alto, solamente un terzo in meno rispetto a quello dei giudici (I, 7 i 21), e si prestava
particolare attenzione - forse per qualche brutta esperienza precedente – che egli
non passasse i propri compiti ad un familiare o a terzi (I, 26). Nelle città minori, vista
la ridotta mole di lavoro, era la stessa persona che si occupava sia delle mansioni di
cancelleria che di quelle notarili, ma non anche a Umago, che aveva in servizio distinto
un notaio.51
Il tribunale e l’Amministrazione avevano nel proprio ambito pure un messaggero
comunale che trasmetteva gli inviti in tribunale, attuava altri ordini, bandiva la vendita
di immobili (I, 17). Con molta probabilità erano gli stessi giudici a nominarlo, come
viene espressamente prescritto dallo Statuto di Pola.52
È ormai risaputo che nel Medioevo e nella prima era moderna gli statuti e le altre
raccolte di leggi disciplinavano in maniera dettagliata solamente i rapporti patrimo-
niali nelle famiglie, lasciando gli aspetti personali alle norme religiose, agli usi del
luogo e alla morale comune.53 Eccezionalmente, lo Statuto di Umago stabilisce i limiti
100
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
54 È interessante notare come lo Statuto di Umago tenga conto della circostanza di avere „una concubina”, mentre ad
es. quello polese vieta tassativamente tale prassi (IV, 8). Il concubinato nell’Istria della prima era moderna viene
dettagliatamente descritto da Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nasilje i ilegitimnost u (izvan)bračnm vezana na
području Porečke biskupije u prvoj polovici 17. stoljeća, Zagreb, 2012, pp. 247-272.
55 Sui limiti permessi della violenza in ambito familiare in Istria vedi Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nepoznati svijet
istarskih žena. Položaj i uloga žene u istarskim komunalnim društvima: primjer Novigrada u 15. i 16. stoljeću, Zagreb,
2006, pp. 133-135.
56 Cfr. l’eloquente caso raguseo in: Nella LONZA, „Tri priče o strasti i časti iz 18. stoljeća”, Dubrovački horizonti, 36,
1996, pp. 10-11.
57 Sul „matrimonio all’istriana” vedi: Lujo MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, Zagreb,
1996, pp. 64-100; MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nepoznati svijet istarskih žena, pp. 15-38; LONZA, „Statuto di Dignano”,
pp. 117, 119; idem, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p.
178-179. È interessante il fatto che in Sicilia due analoghi modelli di matrimonio vengono denominati in maniera
simile a quella istriana: come „matrimonio latino” e „matrimonio greco”; v. Bérangère SOUSTRE DE CONDAT, „Le
donne nella giurisprudenza medievale siciliana”, su: http://www.stupormundi.it/it/le-donne-nella-giurisprudenza-
medievale-parte-1, consultato il 4 maggio 2019.
58 Col passare del tempo in Istria si allargò anche tra la classe patrizia (MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nepoznati svijet
istarskih žena, p. 16). Nella prima metà del XVII secolo a Valle il 77 per cento dei matrimoni seguivano tale modello
(Miroslav BERTOŠA, „Valle d’Istria durante la dominazione veneziana”, ACRSR, 3, 1972, p. 134).
59 Per dettagli sulle differenze v. Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, Rod i Grad: Dubrovačka obitelj od XIII do XV stoljeća,
Dubrovnik, 1994, pp. 91-92; MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, pp. 64-100;.
60 Statuto di Trieste (1318), III, 39; MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, pp. 65, 70, 101-102.
61 Statuto di Pirano VII, 11.
101
SAGGI INTRODUTTIVI
62 Un’analisi delle disposizioni degli statuti istriani sulla maggiore età viene offerta da MOGOROVIĆ CRLJENKO,
Nepoznati svijet istarskih žena, pp. 49 i 177.
63 Lo Statuto di Pola richiede il trasferimento di quelli che fino ad allora erano membri del nucleo familiare (III, 39),
evitando di riconoscere la piena capacità di agire a colui che viveva sotto un tetto altrui.
64 Alla donna sposata lo Statuto di Pirano permette di contrarre obblighi solamente con l’autorizzazione del podestà e
con l’approvazione di alcuni suoi parenti stretti (Statuto di Pirano V, 19).
65 Simile in Statuto di Cittanova II, 18; Statuto di Duecastelli 85. In maniera diversa invece, lo Statuto di Pirano (VII, 23)
pone il padre e la madre in una posizione paritetica, mentre lo Statuto di Capodistria disciplina solamente la variante
in cui la madre fa da tutrice (II, 55).
66 Spesso le donne erano ritenute persone instabili, che si abbandonavano frequentemente alla dissolutezza.
V. MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nepoznati svijet istarskih žena, p. 118.
67 Per un’analisi comparativa delle disposizioni statutarie sulla tutela v. MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nepoznati svijet
istarskih žena, pp. 82-84, 97-98.
68 Cfr. Statuto di Pirano VII, 25; Statuto di Cittanova II, 19; LONZA, „Statuto di Dignano”, p. 121.
69 Zdenka JANEKOVIĆ RÖMER, „Na razmeđi ovog i onog svijeta: Prožimanje pojavnog i transcendentnog u dubrovačkim
oporukama kasnoga srednjeg vijeka”, Otium, 2/3-4, 1994, pp. 3-4.
70 Il numero dei testimoni di un testamento notarile non era uniforme nelle diverse città istriane. V. DAROVEC,
Auscultauerint cum notario, p. 127.
102
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
il testamento olografo, che va vidimato dal podestà e dal notaio. Comunque, consa-
pevoli del fatto che queste forme preferenziali non sarebbero sempre state fattibili,
soprattutto per qualcuno che viveva in paesi non vicini ad un notaio, oppure per chi
si trovava in viaggio, lo Statuto accettava anche testamenti orali espressi davanti a tre
testimoni, ferma restando l’esigenza che ai sensi delle testimonianze dei tre, entro
breve tempo dalla morte del testatore il testamento venisse redatto in forma scritta.71
Comunque, nei casi in cui qualcuno moriva senza aver lasciato testamento,
oppure non vi aveva introdotto l’intero patrimonio, trovava applicazione la cosiddetta
successione legittima, che prevedeva la suddivisione del patrimonio nel rispetto delle
disposizioni statutarie.72 In tal senso lo Statuto di Umago segue prevalentemente i
principi stabiliti dal diritto romano (successio graduum, principio di rappresentanza;
III, 30).73 Alcune delle soluzioni del diritto successorio di Umago comunque, sono
molto simili a quelle che troviamo in altre città dell’Istria e della costa adriatica
orientale, le quali prendono in considerazione la provenienza del patrimonio (III,
33): in assenza di discendenti, si tenterà di „restituire” quanto ereditato dal defunto
dal padre, ai parenti del padre e quanto ereditato dalla madre, ai parenti della madre
(principio paterna paternis, materna maternis).74 Dal testo dello Statuto di Umago
si evince che in caso di successione senza testamento i figli e le figlie venivano
equiparati, come avveniva pure in molte altre città dell’Istria (III, 30).75 La pariteticità
delle discendenti di genere femminile nella successione, unitamente al matrimonio
dominante „alla maniera istriana”, è particolarmente importante per comprendere
la posizione alquanto autonoma della donna nell’Istria medievale. In ultima linea,
se il defunto non aveva nessun parente, nel rispetto del diritto di caducità, il suo
patrimonio andava al Comune di Umago, che però cedeva il dieci per cento per la
salvezza dell’anima del defunto (III, 34).76
Tutti gli eredi, testamentari o non, rispondevano dei debiti lasciati in eredità fino
alla somma della quota ereditata (III, 47), ma è interessante notare che lo Statuto
71 Per le forme di testamento v. LONZA, „Statuto di Dignano”, p. 129; idem, „Non vi è maggiore felicità per una città di
essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 180.
72 Il diritto di successione in Istria viene analizzato nei dettagli da MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i
nasljedno pravo, pp. 116-130; v. altresì gli esempi della prassi in: MOGOROVIĆ CRLJENKO, Nepoznati svijet istarskih
žena, pp. 91-94.
73 Cfr. LONZA, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, pp. 181-182.
74 Questo principio era valido in molte parti dell’Europa medievale e della prima età moderna. Per dati comparativi v.
Marko KAMBIČ, „Nasljedno pravo Piranskog statuta u vidu recepcije”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu,
43/3-4, 2006., p. 506. Secondo Margetić, nell’area compresa tra Trieste e Cittanova era valida la stessa versione,
ovvero il cosiddetto secondo tipo (MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, pp. 120-124);
ma comunque le disposizioni dello Statuto di Umago sono state erroneamente interpretate, con molta probabilità a
causa di un errore nell’edizione dello Statuto consultata dall’autore.
75 Vedi la motivazione di un’interessante disposizione dello Statuto di Pola, la quale è particolarmente critica verso
le consuetudini precedenti che riconoscevano alcune differenze tra i generi (III, 40). Per le altre città istriane v.
MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, p. 114; LONZA, „Statuto di Dignano”, p. 133. In
Dalmazia e in Italia per la successione non era molto usuale la pariteticità tra i figli maschi e femmine (BEUC, „Osnovi
statutarnog prava u Istri”, p. 195).
76 Cfr. LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, p. 47; idem, „Statuto di Dignano”, p. 135.
103
SAGGI INTRODUTTIVI
prescriveva l’estinzione in base a sentenza di tutti i debiti che il debitore aveva col
Comune, una volta deceduto lo stesso (IV, 43).77
Lo Statuto di Umago conosce la successione necessaria e la motiva come „sostegno
naturale ai discendenti”. Affinché non vengano esclusi dal lascito ereditario, viene
riservata ai figli una determinata quota di eredità e più precisamente di un terzo, e se
i figli sono quattro o di più, la metà, affinché i mezzi di sostentamento non risultino
troppo scarsi (III, 30). Lo Statuto di Umago segue quasi alla lettera la soluzione proposta
da Giustiniano nella sua Novella 18 e in tale sede si ricollega chiaramente al diritto
romano.78 Qualora tra i figli del defunto ci fossero stati sia soggetti emancipati che non
emancipati, i primi potevano venire esclusi dalla parte legittima, dando loro un’eredità
piccola e simbolica legata alla formula „per soddisfazione e benedizione” (in contentu
et benedictione, III, 30), considerato che si supponeva che all’atto dell’emancipazione,
ovvero col matrimonio, avessero già ricevuto la propria parte dai genitori.79 Se il
testatore avesse mancato di agire in tale modo, il figlio emancipato poteva conferire
ai coeredi tutto quanto ricevuto precedentemente, per poi partecipare all’equa
suddivisione dell’eredità (III, 30; imputazione ex se, collatio bonorum).80 L’istituto
„per soddisfazione e benedizione” viene interpretato da Margetić come influsso del
diritto veneziano.81
In un capitolo specifico vengono elencati i motivi di diseredamento degli eredi
legittimi (III, 32), completamente identici a quelli dello Statuto di Pirano del 1384,82 e
molto vicini alle disposizioni della legislazione di Giustiniano (Novella 115), adattate
leggermente alle circostanze dell’Istria medievale.83
Il testatore poteva nominare gli esecutori testamentari: mancando di farlo, era
l’Amministrazione di Umago ad eleggerli. A questi veniva chiesto di suddividere
le quote ereditarie e di dare esecuzione ai lasciti entro il termine di un anno e un
giorno, per presentare poi il conto al podestà e ai giudici (III, 28, 35, 38).84 Una tale
designazione del termine è insolita e potrebbe fungere da spunto per ricerche future
sulle influenze subite dal diritto della città di Umago. Per il momento ricordiamo
solamente che il termine di un anno più un giorno compare, tanto per fare un esempio,
77 Una prassi di tale tipo nasce con un decreto del 1445. Cfr. Leggi statutarie per il buon governo della Provincia d’Istria,
a cura di Lorenzo PARUTA, Venezia, 1797, p. 116.
78 KAMBIČ, „Nasljedno pravo Piranskog statuta”, p. 515; Tale era anche una soluzione precedente offerta dal diritto
polese, successivamente modificata con un terzo per entrambi i casi (Statuto di Pola III, 39). Nello Statuto di Pirano
si parla solamente di un terzo (Statuto di Pirano VI, 32), parimenti agli altri statuti istriani (MARGETIĆ, Hrvatsko
srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, pp. 110-111).
79 Sulla formula „in contentu et benedictione”, v. MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, pp.
103-113.
80 Statuto di Pola III, 39; Statuto di Pirano VII, 14 e 21; Statuto di Capodistria II, 52. Per i restanti statuti istriani Cfr.
MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, pp. 103-116; LONZA, „Non vi è maggiore felicità
per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 181.
81 MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, pp. 105-107.
82 Statuto di Pirano, testo successivo a VII, 26 (vol. II, pp. 528-530).
83 Per un confronto tra lo Statuto di Pirano e la Novella 115 di Giustiniano vedi KAMBIČ, „Nasljedno pravo Piranskog
statuta”, p. 516.
84 Sui doveri dell’esecutore testamentario vedi LONZA, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata
con le redini della giustizia”, p. 180.
104
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
nel più antico Statuto di Trieste d’inizio XIV secolo, ma in un capitolo che tratta un
tema completamente diverso.85
Lo Statuto di Umago disciplina solo una piccola parte della materia inerente ai diritti
reali e di obbligazione, il che è un aspetto caratteristico – in maggiore o minor misura
– anche degli altri statuti istriani.86 In tali rami giuridici gli statuti si concentrano
prevalentemente su quanto è fonte di problemi nella prassi. Lo Statuto infatti, è solo
una delle fonti giuridiche che disciplinano i rapporti interpersonali e il diritto consue-
tudinario mantiene il suo valore nella vita quotidiana anche dopo l’emanazione dello
Statuto, possedendo un’adattabilità superiore rispetto al testo scritto.
Ad Umago i terreni comunali erano estranei al traffico giuridico, nel rispetto del
principio fondato ai tempi del diritto romano (res extra commercium), e pertanto non
potevano essere oggetto di permuta con appezzamenti di proprietà privata (IV, 68). Su
di essi era permesso costruire solo in città, nella periferia e nell’abitato di Materada
(IV, 77), circostanza dalla quale si evince l’esistenza di una politica rudimentale
di gestione dello spazio. Oltre al fatto che con una norma generale veniva punita
l’occupazione del patrimonio comunale mobile e immobile (III, 26), esistevano pure
dei funzionari comunali che avevano il compito di contrastarla (v. sopra). Il Comune
proteggeva anche quanto usato dalla comunità (res publicae in publico usu), vietando
l’usurpazione di una strada pubblica o di altro spazio comune (III, 25).
’Era possibile entrare in un possedimento altrui solamente ai sensi di una sentenza
o di un permesso del podestà ed ogni occupazione contraria a tale regola era illegale e
punibile (III, 21). Era vietato impossessarsi di un terreno altrui (III, 23), e in particolar
modo non era ammessa la lavorazione abusiva della terra, come nemmeno l’asporto
di terra fertile da un terreno altrui (III, 22).
Tra le cosiddette servitù legali, lo Statuto di Umago riconosce il diritto di passaggio
attraverso un terreno altrui. Esistendo già il sentiero, il proprietario dell’appezzamento
non doveva vietare il passaggio (III, 27). D’altro canto, rischiando una multa se si
agiva contrariamente, nessuno poteva aprire di propria iniziativa un passaggio su un
terreno altrui (III, 24). In quelle situazioni in cui un lotto non aveva un altro accesso
se non attraverso un terreno non di proprietà, la servitù di passaggio veniva assegnata
in maniera tale da pregiudicare nella minor misura possibile il proprietario del fondo
servente, il quale aveva pure il diritto ad un indennizzo (III, 22a).87
105
SAGGI INTRODUTTIVI
Con la minaccia di una multa veramente alta e dell’indennizzo del danno, era
vietato tagliare gli olivi e altri alberi fruttiferi non di proprietà, anche se secchi (II, 39).88
Per evitare la comparsa di situazioni poco chiare, „il taglio dei rami degli alberi d’olivo
sottostava al controllo del podestà” a prescindere da chi ne fosse il proprietario (II, 38).
Dal terreno di proprietà era permesso raccogliere la frutta da quei rami (eccetto che
degli olivi) che ne superavano il confine, solamente fino a dove arrivavano le braccia,
com’era pure per il taglio delle foglie e dei rami che arrecavano danni (II, 37).89
Il governo pubblico voleva controllare il facile passaggio di proprietà, oppure le
cessioni avvenute sotto pressione. Pertanto al venditore dell’immobile veniva concesso
un termine di trentuno giorni per cambiare idea ed esigere la restituzione della cosa
venduta, ripagando il prezzo ricevuto (III, 5).
Come avveniva in molte altre città istriane,90 affinché una compravendita o uno
scambio immobiliare fosse valida, andava bandita in piazza entro il termine di quindici
giorni, per permettere l’acquisto a coloro che ne avevano il diritto di prelazione, o
che disponevano di qualche altro diritto sull’immobile. Il soggetto autorizzato poteva
riacquistare il terreno o la casa venduta entro un mese di tempo, allo stesso prezzo al
quale erano stati messi in vendita (III, 1, 11, 14). Quando un consorte sposatosi „alla
maniera istriana” metteva in vendita un immobile ereditato, a godere del diritto di
prelazione erano i parenti del ramo familiare di provenienza dello stesso immobile e
solo mancando di sfruttare tale diritto, i parenti del ramo dell’altro consorte (III, 2).91
Anche per altre vendite lo Statuto incoraggiava il mantenimento dell’immobile nel
nucleo familiare, garantendo il diritto di prelazione ai parenti più stretti del venditore,
e tra di loro, prima a quelli della linea maschile (III, 2).92 Se i parenti mancavano di
sfruttare tale diritto, venivano invitati all’acquisto i vicinanti (laterani),93 e in tal caso
avevano la precedenza i vicini con il confine comune più lungo, i proprietari delle
case coperte da uno stesso tetto, oppure quelli che erano i comproprietari precedenti
alla suddivisione dell’immobile (III, 3-4). Lo Statuto di Trieste, conservatosi in alcune
edizioni di epoche distinte, pone in luce il fatto che la soluzione più vecchia che dava
il diritto di prelazione ai parenti, venne ampliata solo in un periodo successivo. Le
svariate norme in materia sancite dagli statuti istriani ci permettono di seguire la
linea di sviluppo dell’istituto del diritto di prelazione limitato ai parenti, ma solamente
per quel che concerne gli immobili ereditati (che erano ritenuti „patrimonio” da
106
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
94 MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno pravo – stvarna prava, pp. 53-56. È difficile accettare l’interpretazione data
dall’autore, che suppone l’influsso del diritto franco.
95 Per le disposizioni di altri statuti istriani v. MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno pravo – stvarna prava, p. 55.
96 V. MARGETIĆ, Srednjovjekovno hrvatsko pravo – obvezno pravo, pp. 81-85; LONZA, „Non vi è maggiore felicità per
una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 186.
97 Cfr. LONZA, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 186.
98 Per le caratteristiche societarie dei contratti e per dati comparativi per l’Istria, il Quarnero e la Dalmazia v. Lujo
MARGETIĆ, „Ugovor ‘soceda’ po primorskim statutima te statutima Istre, Kvarnera i Dalmacije”, Zbornik Pravnog
fakulteta u Rijeci, supplemento 3, 2003, pp. 25-33.
99 Per un esempio di società col bestiame vedi lo Statuto di Pola III, 41.
100 In alcuni statuti istriani i contratti di questo tipo vengono elaborati molto più dettagliatamente. V. LONZA, „Statuto
di Dignano”, pp. 109, 111.
107
SAGGI INTRODUTTIVI
DAVANTI AL TRIBUNALE
L’inizio della seduta del tribunale veniva annunciato ritualmente con il suono di una
campana (I, 16). Ai processi erano destinati due giorni alla settimana (I, 16), e un
giorno di giudizio corrispondente ad una delle molte festività, veniva spostato al primo
giorno successivo (I, 16 i 18).
Lo Statuto disciplina con precisione gli inviti a presentarsi in tribunale attraverso
un portavoce comunale (II, 1, 10). Qualora il convenuto avesse ignorato il regolare
invito, il tribunale poteva chiedere all’attore di giurare quanto da lui sostenuto, per
poi concludere la lite a suo favore (II, 3, 4, 11),104 mentre puniva con una multa l’attore
assente (II, 2). Per il punto fondamentale del contenzioso - il momento in cui l’accusato
si pronunciava rispondendo negativamente all’accusa, lo Statuto usa il termine del
diritto romano „contestazione di lite” (litis contestatio, II, 22).105 Pertanto, con il
coinvolgimento del convenuto nella causa, l’attore aveva l’obbligo di dimostrare entro
101 Per la comparazione della prescrizione nel diritto romano (postclassico e giustinianeo) con il diritto statutario
istriano, vedi: MARGETIĆ, Statut Koprskega komuna, pp. LXXXIX-XC; idem, Hrvatsko srednjovjekovno pravo –
stvarna prava, pp. 33-35; idem, Srednjovjekovno hrvatsko pravo – obvezno pravo, pp. 45-48, 75-76; LONZA, „Pravna
baština Dvigradskog statuta”, pp. 50-51; idem, „Statuto di Dignano”, pp. 147, 149, 151.
102 MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno pravo – stvarna prava, pp. 34-35.
103 Cfr. MARGETIĆ, Srednjovjekovno hrvatsko pravo – obvezno pravo, p. 76.
104 In generale sui giuramenti di tale natura v. Massimo VALLERANI, „Tra astrazione e prassi. Le forme del processo nelle
città dell’Italia settentrionale del secolo XII”, in: Praxis und Gerichtsbarkeit in europäischen Städten des Spätmittelalters,
a cura di F. J. ARLINGHAUS e altri, Frankfurt a. M. 2006, p. 147. Le situazioni per le quali viene prestato un giuramento
simile, vengono regolate nei minimi dettagli dallo Statuto di Sebenico III, 26-33 V. Anche Statuto di Duecastelli 102.
105 La contestazione di lite viene precisamente definita dallo Statuto di Pola II, 2. Per più dettagli sulla questione:
Richard H. HELMHOLZ, „The litis contestatio: Its Survival in the Medieval ius commune and Beyond”, in: Lex et
Romanitas: Essays for Alan Watson, a cura di Michael HOEFLICH, Berkeley, 2000, pp. 73-82; Steffen SCHLINKER,
Litis Contestatio: Eine Untersuchung über die Grundlagen des gelehrten Zivilprozesses in der Zeit vom 12. bis zum 19.
108
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
Jahrhundert [Studien zur europäischen Rechtsgeschichte, 233], Frankfurt, 2008, pp. 55-288; Elio MAZZACANE, La
litis contestatio nel processo civile canonico, Napoli, 1954, pp. 14-27.
106 Così anche nello Statuto di Pola II, 2.
107 Cfr. LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, p. 61; idem, „Statuto di Dignano”, p. 151; idem, „Non vi è maggiore
felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 175. Statuto di Pirano V, 8; Statuto di Pola
II, 9; Statuto di Rovigno II, 11-13. Anche lo Statuto di Sebenico regola la materia in maniera abbastanza simile II, 40.
108 Cfr. Statuto di Pirano V, 7; Statuto di Parenzo II, 20; Statuto di Duecastelli 161; Statuto di Cittanova II, 3.
109 P.es. una disposizione avente un’espressione diversa, ma un contenuto alquanto simile a quella di Umago, venne
introdotta nel 1425 nello Statuto di Pola (IV, 30). In alcuni antichi statuti una lite di questo tipo viene designata come
„abominevole” (abominabilis lis; Statuto di Capodistria III, 13; Statuto di Dignano II, 31) o anche „mortale” (mortal
lite; Statuto di Rovigno II, 29).
110 Claudio SCHWARZENBERG, „Processo civile (storia del diritto)”, in: Nuovissimo Digesto Italiano, 13, 1966, p. 1137.
111 Per una possibile provenienza aquileiese della disposizione dello Statuto di Pinguente v. Nella LONZA, „Il gioco degli
specchi: lo Statuto di Pinguente, i suoi modelli e affinità giuridiche”, in: Buzetski statut / Statuto di Pinguente, a cura
di Nella LONZA e Branka POROPAT, Buzet, 2017, p. 208.
112 Viene letteralmente ricopiata dallo Statuto di Parenzo (III, 93), e la data viene pure riportata dallo Statuto di Lesina (p.
248). Sull’entrata della stessa disposizione nel diritto delle città dalmate, vedi Gaetano COZZI, „La politica del diritto
nella Repubblica di Venezia”, in: Stato, società e giustizia nella Repubblica veneta (sec. XV-XVIII), I, a cura di Gaetano
COZZI, Roma, 1980, pp. 76-78.
113 Ancheper le altre città è tipico che il governo pubblico spingesse i parenti a questo tipo di arbitraggio, a volte anche
entrambe le parti (Cfr. Statuto di Capodistria III, 13).
109
SAGGI INTRODUTTIVI
interessata. In quei casi in cui i due arbitri erano in dissenso, nel processo subentrava
un terzo arbitro e il lodo veniva preso con maggioranza dei voti.114 Nella soluzione
dei contenziosi gli arbitri avevano le mani libere e non erano legati a qualsivoglia
formalità giuridica. Il podestà doveva vigilare affinché il lodo fosse emanato in un
tempo ragionevole e indirizzarlo all’attuazione, visto che era inoppugnabile (II, 22).115
Gli arbitri avevano diritto ad un compenso, ma pagavano una multa in caso di indugio
nel concludere la lite (II, 23). Gli stessi principi regolavano anche la suddivisione del
patrimonio tra parenti stretti (III, 17).116
Dal podestà si esigeva che tentasse di concludere tutte le pratiche prima della fine
del mandato, ma era comunque il suo successore che aveva l’obbligo di assumere le
cause ancora aperte (IV, 72). Le autorità veneziane limitavano molto severamente cosa
poteva venir detto in occasione della proclamazione delle sentenze nell’assemblea o
in sede di Gran Consiglio (IV, 72).117
Oltre al fatto che si accettava il principio del diritto ne bis in idem, cioè il divieto
di doppio giudizio, lo Statuto prevedeva pure una sanzione a carico del soggetto che
osava inoltrare una seconda domanda giudiziale (II, 18).118
Il termine perentorio per l’impugnazione della sentenza era di 8 giorni e solo alla
sua scadenza la sentenza passava in giudicato diventando esecutiva (II, 24). Ai sensi
di un particolare privilegio del 1527 gli Umaghesi potevano inoltrare al podestà di
Capodistria invece che agli organi centrali veneziani, un ricorso nelle liti di valore
inferiore alle 50 libbre, come pure contro sentenze penali con punizioni di media
fascia, aspetto questo che riduceva di molto le spese e i termini di tempo (Proemio).119
L’ordine seguito per le esecuzioni forzate non viene regolato nei dettagli, ma si
percepisce che lo Statuto di Umago seguisse il principio giuridico classico introdotto
a tutela del debitore, il quale prevedeva di pignorare prima i beni mobili e solo dopo
gli immobili (II, 32-33).120 Parimenti, per non perdere con facilità gli immobili, il
debitore aveva il diritto di riscattarli entro il termine successivo di 31 giorni (II, 34).121
L’esecuzione forzata interessava pure la stessa persona del debitore, considerato che
durante l’attuazione del pignoramento egli era costretto a soggiornare nella loggia
cittadina, fino a che il creditore non veniva pagato (II, 32).122
114 Sussistono delle differenze da città a città relative al numero di arbitri e a chi li nomina.
115 Nello Statuto di Pirano le regole in materia sono meno articolate (Cfr. Statuto di Pirano VI, 26).
116 Similmente in Statuto di Pirano VI, 28.
117 „Commissione al podestà di Umago”, p. 34.
118 Cfr. LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, p. 53.
119 Dal 1584 i ricorsi di tutte le città istriane venivano inviati ad uno specifico tribunale provinciale di Capodistria
(Marino ROLAN, „Razvoj novoveške sodne ustanove: koprsko prizivno sodišče med 16. in 18. stoletjem”, AH, 4, 1996,
p. 49). In tema scrive erroneamente IVETIC, Istra kroz vrijeme, p. 275.
120 Simile in Statuto di Pirano V, 8; LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, pp. 53-54; idem, „Statuto di Dignano”,
p. 155.
121 Il diritto di riscatto del debitore è noto a molti statuti istriani, p.es. a: Statuto di Duecastelli 131; Statuto di Cittanova
IV, 17; Statuto di Dignano con il termine identico a quello dello Statuto di Umago (III, 5).
122 Statuto di Pirano V, 8.
110
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
I limiti tra quanto lecito e illecito segnano quasi l’intero testo dello Statuto di Umago
e solo quelli più estremi, corroborati da pesanti pene, vengono introdotti nelle norme
del diritto penale. La materia penale viene riportata nell’ultimo libro dello Statuto,
come avviene molto spesso negli statuti istriani, perché trattasi di una tradizione che
trae le sue radici nello schema sistematico della codificazione giustinianea del diritto
romano. La procedura penale non viene regolata dallo Statuto. Gli istituti generali
del diritto penale trattano solamente alcuni punti specialmente sensibili, quali que-
stioni di legittima difesa e di concorso in reati (IV, 9, 13, 15). Inoltre, le disposizioni
statutarie toccano in più punti la questione della colpevolezza (p.es. IV, 7).126 La gran
parte però delle regole di natura penale assomiglia ad un „tariffario” che prescrive le
pene previste per specifici crimini, come si nota soprattutto nel capitolo sui furti, nel
quale le pene partono da un’ammenda per arrivare alla pena di morte, a seconda della
gravità del crimine commesso (IV, 27).127
Per fare in modo che tale sistema si potesse adattare a circostanze concrete,
in molti punti lo Statuto riporta i parametri utili alla valutazione della gravità del
reato e delle pene appropriate: per es. prescrive il raddoppio della pena per crimini
commessi in determinati luoghi (a casa della vittima, in chiesa) o di notte (IV, 1-5,
12), autorizzando spesso il giudice a valutare le circostanze legate al malfattore, alla
vittima e alla scena del crimine. In altre parti lo Statuto dà al podestà (in qualità di
presidente del tribunale) ampi poteri, o addirittura mani libere (p.es. IV, 17, 20, 23,
31). Va comunque ribadito che il tribunale non era legato al principio della legalità,
123 Cfr. Statuto di Pola II, 11. Sull’applicazione della prigionia a carico dei debitori a Traù e in altre città dalmate v. Željko
RADIĆ, „Zatvor u srednjovjekovnom trogirskom pravu”, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 12/1, 2005, pp.
99-102.
124 Cfr. Statuto di Pirano V, 9.
125 Troviamo una simile soluzione nello Statuto di Pirano V, 9.
126 Cfr.
LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, p. 56; eadem, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere
amministrata con le redini della giustizia”, p. 187.
127 Cfr.
LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, p. 57; eadem, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere
amministrata con le redini della giustizia”, pp. 190-191.
111
SAGGI INTRODUTTIVI
ma che in casi specifici cercava autonomamente la giusta misura della pena e aveva
anche il potere di condannare comportamenti socialmente inaccettabili che lo Statuto
non menzionava.128 P.es. lo Statuto di Umago, a differenza di altri statuti istriani, non
sanziona lo stupro,129 ma tale circostanza non ci deve portare a concludere che questo
crimine non venisse punito.
Il tipo e l’altezza della pena riflettono, in linea di principio, il sentimento di
giustizia della comunità locale, ma qua e là si riscontra chiaramente il marchio dato
al diritto penale dal governo pubblico: ecco che l’onore del podestà era tre volte più
„pesante” di quello del giudice di Umago, più di sei volte superiore all’onore di un altro
funzionario e dodici volte più importante di quello di un semplice cittadino (IV, 1-4).
Un omicidio imputabile alla colpa di un malfattore veniva punito con la pena di
morte e se il malvivente era già in fuga, veniva messo al bando dal territorio di Umago
(IV, 8) e poteva liberamente venire ucciso (IV, 11). Lo Statuto tratta a parte l’omicidio
premeditato e l’assassinio per vendetta e per essi prevede una „aggravata condanna
a morte” rispetto alla consueta impiccagione (p.es. IV, 27). All’atto dell’esecuzione
di una tale sentenza, il condannato andava portato sul luogo del crimine, dove gli si
tagliavano le mani per appendergliele attorno al collo, poi veniva picchiato a morte
con un palo o con l’ascia, il suo corpo tagliato in quattro pezzi e appeso alla forca (IV,
9-10). Lo scopo di questo sanguinoso rituale, il quale racchiude in sé vari elementi
simbolici (p.es. il taglio delle mani che avevano commesso il crimine), era di inciderlo
nella memoria collettiva della comunità di Umago e dei suoi dintorni.
Nelle comunità medievali e della prima età moderna le pene venivano spesso
eseguite in spazi pubblici mediante rituali espliciti, per inviare un chiaro messaggio
alla cittadinanza (situational communication).130 Le punizioni disciplinate dallo
Statuto di Umago sono particolarmente varie e vengono offerte su vasta scala, che va
dalle condanne a morte a severe punizioni corporali, che lasciano dei segni indelebili
sul condannato (per esempio il taglio delle mani, o il cavare un occhio), bastonate
pubbliche, il segno sulla faccia di un sigillo incandescente, la messa alla berlina, l’esilio
forzato, la perdita della carica professionale, per arrivare alle multe a chiusura della
scala.131 In tale glossario punitivo la prigione viene a mala pena nominata ed è prevista
solo per l’importazione illegale di vino (IV, 44) o come pena sussidiaria se il ladro non
indennizzava il danno provocato (IV, 27). In quell’epoca a Umago, come d’altronde
in altre città istriane, le carceri non erano ancora al centro del sistema penale,132 ma
128 Guido RUGGIERO, „Law and Punishment in Early Renaissance Venice”, The Journal of Criminal Law &
Criminology, 69/2, 1978, p. 243; Lujo MARGETIĆ, „O nekim osnovnim značajkama pokretanja kaznenog postupka u
srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim općinama”, Rad HAZU, 475, 1997, p. 10-11; LONZA, „Statuto di Dignano”,
pp. 164-165.
129 Cfr. LONZA, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 188-190.
130 Cfr.Le punizioni pubbliche e rituali nella Ragusa medievale in: Nella LONZA, „La giustizia in scena: punizione e
spazio pubblico nella Repubblica di Ragusa”, AH, 10, n. 1, 2002., pp. 161-190, sede in cui viene riportata una rilevante
bibliografia.
131 Cfr. LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, pp. 58-59; eadem, „Statuto di Dignano”, pp. 162-164; eadem, „Non
vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 192-193.
132 Guido RUGGIERO, Violence in Early Renaissance Venice, New Brunswick, 1980, p. 45. In tema di rafforzamento
del ruolo della pena d’incarcerazione a breve termine in varie aree dell’Europa medievale v. Trevor DEAN, Crime
112
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
Lo Statuto di Umago disciplina tutta una serie di questioni tipiche della vita quotidia-
na, come quelle riguardanti l’ordine e l’igiene della città, la celebrazione delle festività,
il regolare rifornimento e il controllo delle vendite di determinati generi alimentari,
come pure il sempre fragile equilibrio tra gli interessi degli agricoltori e degli allevatori
di bestiame. È difficile identificarne un denominatore comune, perché è lo stesso
Statuto che le riporta in parti distinte, senza un ordine prestabilito.
Accanto alle festività che rientrano nelle grandi celebrazioni della Chiesa
cattolica, alcune indicano la devozione locale a San Niceforo, a San Pellegrino e a San
Massimiliano (I, 18; IV, 69).137 S. Pellegrino era il patrono della città e nella giornata
in Medieval Europe 1200-1550, Harlow [ecc.], 2001, pp. 120-122; per l’Istria LONZA, „Pravna baština Dvigradskog
statuta”, p. 59; eadem, „Statuto di Dignano”, p. 163; eadem, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere
amministrata con le redini della giustizia”, p. 192.
133 Cfr. LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, pp. 57-59; eadem, „Statuto di Dignano”, pp. 162-163. Sulle
successive circostanze in Istria v. l’eccezionale monografia di Miroslav BERTOŠA, Doba nasilja, doba straha. Vojnici-
pljačkaši, seljaci-razbojnici i doseljenici-nasilnici u Istri XVII. i XVIII. stoljeća, Zagreb, 2011.
134 Similmente in Dvigradski statut 29, 31.
135 Cfr.
LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, p. 59; eadem, „Statuto di Dignano”, p. 117; eadem, „Non vi è
maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 188.
136 Sui
diversi aspetti dei „crimini senza vittima” v. Claudio POVOLO, „La vittima nello scenario del processo penale”,
AH, 12, n. 1, 2004, pp. I-XIV.
137 La festa di S. Pellegrino viene menzionata anche nello Statuto di Pola II, 21.
113
SAGGI INTRODUTTIVI
a lui dedicata, il 23 maggio, c’era una fiera.138 Il calendario delle feste durante le quali
non si tenevano le udienze (I, 18) coincideva parzialmente con l’elenco dei giorni in
cui era proibito lavorare o tenere aperte le botteghe (IV, 69-70). D’eccezione, nelle
festività più importanti si poteva vendere agli ammalati dalla porticina del negozio,
era permesso costruire un feretro e svolgere solamente l’indispensabile (IV, 70).
Un’importanza particolare veniva prestata al lavoro del fondaco (I, 9-11), dato che
il rifornimento di grano era cruciale per il superamento dei periodi di carestia, come
pure per contrastare lo scatenarsi dei prezzi e pertanto anche per mantenere la pace
sociale.139 Nelle città medievali italiane era sempre il governo pubblico che curava
l’acquisto del grano, perché era risaputo che la carestia minava facilmente la stabilità
politica.140 Considerata la conformità carsica del terreno, erano non poche le aree
dell’Istria costrette ad acquistare i cereali da territori lontani e ad immagazzinarli
per lunghi periodi di tempo.141 L’Umaghese invece abbondava di campi propri e
pertanto era meno esposto alle incerte condizioni d’acquisto.142 Le misure indirizzate
al soddisfacimento dei fabbisogni della popolazione locale si rispecchiano anche
nella norma che prescriveva che per esportare „generi alimentari strategici” (cereali
e legumi) andava richiesta l’autorizzazione all’Amministrazione di Umago: chi violava
tale regola, perdeva la merce e pagava un’ammenda (IV, 47). È interessante notare che
il fonticaro rispondeva di tasca propria per i debiti non riscossi (I, 9),143 e pertanto
risulta fattibile che fosse stata una consuetudine concedere merce a credito, come
anche approvare prestiti in cereali che andavano poi restituiti nella successiva stagione
di mietitura.144 Per tale motivo i fondaci operavano anche come particolari istituzioni
di credito a carattere sociale.145
Negli statuti dell’Istria e della Dalmazia ritroviamo regolarmente le norme che
limitavano l’importazione di vino e istituivano il pieno controllo delle vendite sul
mercato interno.146 Ad Umago era proibito importare vino e uva da vino da territori
esterni al distretto umaghese, eccetto quella dei vigneti propri durante la stagione
della vendemmia (IV, 44-45), ed era proibito vendere vino proveniente dall’estero se
114
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
non ad esaurimento delle scorte di quello prodotto in loco (IV, 46). Nel commercio
di vino veniva represso l’uso di false misure da parte dell’oste (II, 27), i prezzi erano
regolati, come pure il guadagno del venditore e i dazi da pagare (II, 28-29), erano vietate
interruzioni nella vendita del vino di un proprietario (II, 30) e l’apertura notturna delle
osterie (II, 31), e per i debiti all’osteria era prevista una procedura abbreviata (II, 26).
Pertanto risulta ben fondata la descrizione delle osterie quali luoghi criminosi („dove
le persone usano aggredire l’un l’altra”, IV, 16).
La vendita del pesce era gravata da un dazio comunale di un dodicesimo, e
altrettanto avveniva per il pesce messo in vendita in qualsiasi luogo da un cittadino
o abitante di Umago (IV, 48). Con le norme statutarie il governo pubblico combatteva
la finta carestia di pesce, con la quale si voleva far lievitare i prezzi nelle giornate che
precedevano l’astinenza e in quelle della quaresima, prescrivendo le quantità minime
del pescato che i pescatori avevano l’obbligo di vendere nella pescheria cittadina e i
prezzi massimi delle specie principali di pesce, inferiori a quelli dei restanti periodi
dell’anno (IV, 49).147
Temendo lo sdegno degli acquirenti di carne – un alimento più esoso per la
tavola delle feste, lo Statuto stabilisce delle multe per le usuali forme di frode delle
macellerie: imbrogli sul peso, truffa con la vendita di un tipo di carne per un altro,
vendita a prezzo maggiore rispetto a quello garantito e accantonamento di carne per
il macellaio o per determinati clienti.148 Chi risultava particolarmente caparbio in
tali infrazioni statutarie e ne commetteva tre in un solo anno, perdeva la licenza di
macellaio a Umago. Erano severi i controlli per far vendere la carne solamente nelle
macellerie, per permettere ai giustizieri di sottoporla ai dovuti controlli, e la stessa
andava asportata dalla macelleria solo a fine giornata. Poteva venire messa in vendita
solamente carne appena macellata e c’era il divieto assoluto di vendere la carne di
bestiame morto prima della macellazione (IV, 50). Per la carne si pagava un dazio al
comune (IV, 51).
È interessante la procedura di assegnazione di terreni comunali in coltivazione
e semina. Dopo che un terreno veniva messo a riposto per due anni, lo si concedeva
alla persona che lo segnava per primo nel mattino della giornata successiva a quella
di San Martino (12 novembre), la quale unitamente al terreno acquisiva pure l’obbligo
di pagare il dovuto dazio al fondaco comunale (IV, 65).
La combinazione di allevamento e agricoltura su un territorio limitato esigeva
l’introduzione di regole che proteggessero quest’ultima dalla prima, attività in costante
espansione soprattutto negli anni di scarsità di forza lavoro.149 Nello Statuto troviamo
traccia di quello che è l’allevamento di tipo mediterraneo (la cosiddetta transumanza)
147 Sulleregole degli statuti istriani in materia di vendita di pesce vedi SCHIAVUZZI, „Le istituzioni sanitarie istriane”,
pp. 341-343.
148 Cfr.
Statuto di Pirano VIII, 26; Dvigradski statut 58-61; LONZA, „Statuto di Dignano”, pp. 113, 115; eadem, „Non vi
è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 194. Sulle regole inerenti alla
vendita di carne v. SCHIAVUZZI, „Le istituzioni sanitarie istriane”, pp. 332-340.
149 Sulcambio di orientamento dell’economia in Istria, vedi Franco COLOMBO, La campagna istriana nel medioevo,
Trieste, 2005, p. 104; IVETIC, Istra kroz vrijeme, p. 252.
115
SAGGI INTRODUTTIVI
che in autunno fa spostare gli animali nelle vallate e in estate verso i pascoli montani
(IV, 56).
Le risorse comunali venivano mantenute per i propri abitanti. Gli stranieri non
potevano far pascolare il bestiame sul territorio umaghese, se non con un permesso
particolare dell’Amministrazione locale (IV, 75). Erano particolarmente vietate la
falciatura e l’essicazione del fieno sui terreni comunali dell’area di Rožac e di Punta
Rožac (IV, 76).150
Secondo lo Statuto un proprietario che avesse sorpreso nel proprio orto pollame
altrui che arrecava danni, era autorizzato ad ucciderlo (IV, 26), e così era pure per i
maiali, di cui poteva trattenere la carne (IV, 36). Per i possibili danni alle colture, era
proibito tenere maiali in città, e in periferia era permesso solo se li si teneva legati (IV,
36). Gli asini andavano sempre tenuti al chiuso nella stalla, oppure legati (IV, 57).151
Lo Statuto differenzia i danni provocati dal bestiame alle singole colture, considera
se il bestiame era grosso o minuto, e se il danno veniva provocato di giorno o di
notte (IV, 54). La politica di tutela dell’agricoltura si evince anche dal fatto che colui
che arrecava danno doveva non solo indennizzarlo, ma anche pagare una multa alle
casse comunali (IV, 54-57).152 Andava prestata un’attenzione particolare ai possibili
danni provocati dal bestiame condotto ad abbeverarsi e a quello che scendeva dalle
montagne durante il periodo della vendemmia (IV, 56, 58). Come forma di prevenzione
lo Statuto esigeva dai proprietari di recintare i propri vigneti lungo i sentieri che il
bestiame percorreva solitamente per raggiungere gli abbeveratoi (IV, 58) e stabiliva
pure un’ampia fascia attorno ai vigneti nei quali era permesso far pascolare le bestie
solamente durante i primi due mesi primaverili, e di regola solo cavalli e asini (IV,
55).153 Per lo stesso motivo negli spazi circostanti i vigneti non era previsto costruire
recinti (IV, 78). Per evitare danni alle vigne, si vietava la caccia dalla primavera e fino
alla vendemmia, mentre durante gli altri periodi dell’anno non era permessa la caccia
con l’ausilio di reti e a cavallo, considerato che potevano danneggiare i germogli delle
piante (IV, 59).154
Dall’aprile alla fine della vendemmia di ogni anno otto guardiani dei campi
vigilavano sui vigneti e denunciavano i danni notati. Era un compito che spettava
alternativamente a tutti gli uomini adulti che possedevano dei vigneti. Se durante il
loro servizio mancavano di denunciare un danno, erano gli stessi guardiani che ne
rispondevano in prima persona (IV, 61), regola con la quale se ne spronava lo zelo.
La devastazione di un albero fruttifero altrui, la raccolta dei frutti da un terreno
di altri, i danni causati dal bestiame ai campi coltivati, come pure il servirsi di cosa
altrui non venivano considerati solamente crimini civili, ma anche penali, dato che la
150 Troviamo divieti simili relativi ai terreni comunali anche nello Statuto di Pirano VIII, 4 e nello Statuto di Capodistria
IV, 7.
151 Parimenti anche nello Statuto di Capodistria IV, 5.
152 LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, p.42.
153 LoStatuto di Capodistria ha una soluzione molto più radicale, secondo la quale si registrano i confini delle vigne
coltivate entro i quali le capre non possono entrare (IV, 24).
154 Una simile soluzione nello Statuto di Pirano IV, 14, appendice. Dalle stesse si evince che con la rete venivano cacciate
soprattutto le lepri.
116
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
punizione non prevedeva solo l’indennizzo del danno al proprietario, ma una multa
che andava a favore del comune (IV, 29-32, 36, 54).155 Per risolvere in qualche maniera
l’eterno problema della mancanza di prove, vennero introdotte delle eccezioni rispetto
al principio generale che prevedeva che l’obbligo probatorio fosse a carico dell’attore:
per i danni causati ai raccolti e agli alberi fruttiferi faceva fede anche quanto espresso
sotto giuramento dal proprietario che aveva colto in flagrante il danneggiatore (IV,
29 e 60).
Molto interessante dal punto di vista giuridico è la disposizione che prevedeva
che la carne di un bue scannato dai lupi156 andava acquistata, una volta stimato il
suo valore, da tutti gli Umaghesi che possedevano buoi (IV, 52). Pertanto lo Statuto li
trattava come una comunità a rischio comune, molto similmente all’istituto di avaria
generale nel diritto marittimo, quando per un carico di una nave appartenente a diversi
proprietari, il danno va sopportato da tutti, a seconda delle quote di proprietà, anche
nei casi in cui risultino danneggiate solo le merci di alcuni singoli proprietari.157 Per il
momento è impossibile dare risposta al quesito se l’istituto del diritto marittimo fosse
stato traslato nei rapporti della sfera dell’allevamento, o tale simile usanza fosse nata
autonomamente. Con l’identificazione di disposizioni di analoga natura in qualche
altro statuto, risulterà molto più chiara anche la sua provenienza.
L’analisi del contenuto dello Statuto di Umago ci illustra con chiarezza il rapporto esi-
stente tra le sue norme e quelle di una più ampia sfera giuridica istriana, veneziana ed
europea, quest’ultima fondata sul diritto romano e su quello canonico. In conclusione
ci si deve porre il quesito su come sia stato redatto e su come sia entrato in vigore lo
Statuto.
Nell’introduzione (Proemio) vengono riportati i due motivi alla base della
compilazione della raccolta delle leggi di Umago del XVI secolo. Come avveniva
anche in altre città, il governo centrale veneziano e la comunità locale condividevano
l’interesse di possedere un testo normativo certo, che disciplinasse l’operato delle più
importanti istituzioni cittadine e facesse da cornice alla prassi giuridica. A questo
viene aggiunto che a Umago le precedenti fonti del diritto („tutte le disposizioni, le
leggi e gli statuti del nostro Castello di Umago”) erano comunque non più attuali
o utilizzabili, ovvero „rovinate, stracciate, cancellate o malridotte” e che pertanto
andavano sistemate e „rinnovate”, e ad assumersi tale compito fu una commissione di
155 Cfr. Statuto di Pola IV, passim; Statuto di Pirano III, 5-7.
156 Ilupi vengono menzionati da più statuti dell’Istria, come ad esempio dallo Statuto di Pola IV, 29 e dallo Statuto di
Parenzo II, 96.
157 Per il termine avaria v. Enciclopedia del diritto, vol. I, Milano 1958, pp. 84-86. Nel diritto medievale raguseo le regole
sull’avaria marittima vennero estese anche al traffico di caravane. Vedi Nella LONZA, „The Statute of Dubrovnik
of 1272: Between Legal Code and Political Symbol”, in: The Statute of Dubrovnik of 1272, a cura di Nella LONZA,
Dubrovnik, 2012, p. 20.
117
SAGGI INTRODUTTIVI
quattro nobili e due popolani di Umago, i quali stesero il testo che abbiamo davanti
a noi. L’uso del termine „rinnovamento” nel narrativo sulla redazione dello Statuto
non è affatto casuale. È risaputo che ogni comunità tende ad accentuare l’„anzianità”
del suo diritto, perché la continuità giuridica è cruciale per il suo status e per il senso
d’identità. Pertanto si evita di parlare di „nuovo diritto” e ogni intervento, anche se
profondo e ampio, viene presentato come un superficiale aggiustamento del vecchio.158
È questo il motivo per cui nemmeno il discorso sul „rinnovamento” del diritto di
questa città va letto nel suo significato letterale, ma come legittimazione attraverso
l’invocata tradizione.
Lo stesso narrativo riporta che alcuni podestà non volessero inoltrare lo Statuto
in approvazione al governo veneziano e che tale procedura venne conclusa solo grazie
al reggitore Taddeo Gradenigo. Lo studio degli statuti di altre cittadine sottomesse
a Venezia c’insegna che la storia sulla nascita della raccolta di leggi non va presa alla
lettera,159 e sembra proprio che ciò valga anche per il presente caso. Innanzitutto si
nota la tipica retorica che descrive con colori scuri le raccolte di leggi precedenti,
affinché fossero maggiori e più lucenti i meriti di coloro che si erano presi cura
dell’elaborazione e della convalida dello Statuto. In tale contesto viene particolarmente
esaltato il podestà Gradenigo come colui che aveva dimostrato una determinazione
che invece era stata deficitaria nei suoi predecessori. È interessante notare che
una relativamente discreta grafia dello Statuto, su una pergamena di qualità non
particolare, venne decorata con un meraviglioso disegno dello stemma di Gradenigo.
Va ricordato che siamo all’epoca in cui il governo veneziano tentava di limitare
l’alterigia e l’autoesaltazione dei propri amministratori. Infatti, i podestà veneziani
erano famosi per la loro „semina” di stemmi nei luoghi in cui prestavano servizio e
nel 1540 venne addirittura introdotto in una commissione indirizzata al podestà di
Umago il divieto di far dipingere nel palazzo comunale più di un suo stemma.160 Con il
proprio stemma nel manoscritto ufficiale e appropriandosi dei meriti per l’emanazione
dello Statuto di Umago Gradenigo si era, difatti, eretto un monumento „più duraturo
del bronzo”.
Inoltre, il testo statutario ha un contenuto giuridico meticoloso, ed è stato
compilato nel tipico „stile amministrativo”, il che significa che nella sua redazione
era stato indubbiamente coinvolto qualcuno con un sufficiente sapere giuridico e con
l’abitudine di esprimersi in latino. Anche se nell’elaborazione del presente Statuto
fossero state usate delle vecchie versioni di raccolte di leggi, il lavoro di compilazione
sarebbe comunque stato complesso. Nel testo si notano raramente „cuciture”
nell’ordine dei capitoli e differenze di stile,161 il che significa che esso non venne
redatto con il „meccanismo dell’incollaggio” di un materiale normativo più vecchio,
118
LO STATUTO DI UMAGO, CUSTODE DEL PLURISECOLARE PATRIMONIO GIURIDICO E DELL’IDENTITÀ STORICA
ma bensì mediante la conformazione del contenuto e dello stile, il che esigeva una
certa capacità ed esperienza.162 È addirittura dubbio il fatto se il cancelliere comunale
fosse all’altezza di tale compito: andrebbe invece pensato al ruolo decisivo di uno
dei cancellieri istruiti nell’arte notarile, provenienti da Venezia come membri del
personale del podestà. Per tale motivo la parte del Proemio che tratta il lavoro dei
nobili locali e dei popolani nella compilazione dello Statuto, non va presa alla lettera,
ma solamente come storia con la quale si era voluto ribadire il sostegno della comunità
locale, la pace sociale e l’armonia che regnava tra i due ceti. L’immagine della realtà
che ci viene offerta dall’introduzione statutaria va osservata a livello simbolico e non
realistico.
Aggiungiamo altresì che solitamente le raccolte di diritto venivano scritte
utilizzando i modelli inviati dal governo centrale e divulgati sul territorio di pertinenza.
Le attuali ricerche comparative sugli statuti istriani dimostrano che esistono non
solamente similitudini generali, che si potrebbero spiegare anche considerando le
simili condizioni naturali e usanze sociali, ma pongono in luce pure quei casi in cui
le norme sono completamente uguali e non solo tra città limitrofe, ma anche in aree
della Repubblica veneta molto distanti tra di loro. Sembra chiaro che nello spazio
soggetto all’amministrazione veneziana circolassero moduli normativi le cui singole
soluzioni venivano trasferite nelle raccolte giuridiche delle comunità locali con o
senza modifiche.163 Non ci sorprende pertanto che nel caso di Umago le maggiori
similitudini individuate ci riportano a quello della non lontana Pirano. Il capitolo III,
32 dello Statuto di Umago sul diseredamento giustificato dei discendenti è identico,
parola per parola, al capitolo VII, 26 dello Statuto di Pirano: le norme trovano
radice nella soluzione prevista dal diritto romano (Novella 115 di Giustiniano). Le
similitudini cadono immediatamente nell’occhio nelle norme insolite, caso in cui
si deve prestare attenzione non solamente al contenuto, ma anche allo stile e alla
posizione del capitolo. Ad es. la regola di Umago sul fatto che andasse uccisa una
gallina altrui trovata a provocare danni nel proprio orto e poi buttata in strada (IV,
26), per contenuto risponde alla disposizione dello Statuto di Pirano (II, 25), ma non
anche letteralmente. Così è anche per la norma che regola la restituzione degli oggetti
ritrovati portandoli nella loggia: il contenuto dello Statuto di Umago (IV, 33) e di
quello di Pirano (III, 8) è quasi identico, ma non altrettanto le parole, aspetto questo
che ci indica che esse non siano state ricopiate da uno statuto all’altro, ma con molta
probabilità da un modello comune.164
In linea generale si può dire che a Umago, come pure in altre città istriane, gli
Statuti rafforzassero gli usi locali, assorbendo però anche le soluzioni dell’ordinamento
giuridico veneziano e i frutti del diritto comune che vigeva nell’Europa medievale.165
162 LONZA, „Statuto di Dignano”, p. 91; eadem, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le
redini della giustizia”, pp. 161-162.
163 LONZA, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, pp. 160-162. V.
anche eadem, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, pp. 54-55.
164 Sui modelli vedi LONZA, „Pravna baština Dvigradskog statuta”, pp. 34-35; eadem, „ Non vi è maggiore felicità per una
città di essere amministrata con le redini della giustizia”, pp. 160-161; eadem, „Il gioco degli specchi”, pp. 202-208.
165 LONZA, „Non vi è maggiore felicità per una città di essere amministrata con le redini della giustizia”, p. 161.
119
SAGGI INTRODUTTIVI
120
UMAŠKI
STATUT
STATUTO
DI UMAGO
PRESLIK IZVORNIKA
Rukopis A, Gradska knjižnica
Attilio Hortis u Trstu,
Diplomatički arhiv,
Inventarni broj: ß EE 19
COPIA DELL’ORIGINALE
Manoscritto A, Biblioteca Civica
Attilio Hortis, Trieste,
Archivio diplomatico,
Numero dell’Inventario ß EE 19
124
125
126
127
128
129
130
131
132
133
134
135
136
137
138
139
140
141
142
143
144
145
146
147
148
149
150
151
152
153
154
155
156
157
158
159
160
161
162
163
164
165
166
167
168
169
170
171
172
173
174
175
176
177
178
179
180
181
182
183
184
185
186
187
188
189
190
191
192
193
194
195
196
197
198
199
200
201
202
203
204
205
206
207
208
209
210
211
212
213
214
215
216
217
218
219
220
221
222
223
224
225
226
227
228
229
230
231
232
233
234
235
236
237
238
239
240
241
242
243
244
245
246
247
248
249
250
251
252
253
254
255
256
257
258
259
260
261
262
263
264
265
266
267
TRANSKRIPCIJA
TRASCRIZIONE
Jakov Jelinčić
PRIJEVOD
S LATINSKOGA
TRADUZIONE
IN CROATO
Nella Lonza
UMAŠKI STATUT: TRANSKRIPCIJA | STATUTO DI UMAGO: TRASCRIZIONE
270
UMAŠKI STATUT: PRIJEVOD | STATUTO DI UMAGO: TRADUZIONE
1 Statut na ovome mjestu za dužnost načelnika rabi izraz „praetor”, kao što je bilo uobičajeno
i u drugim istarskim gradovima (usp. Slaven BERTOŠA, „Upravno osoblje u gradu Puli od
17. do 19. stoljeća”, Vjesnik Istarskog arhiva, 8-10, 2001-03., str. 220. et passim). Izvorno je
to bio naziv jednog od najviših magistrata u starome Rimu.
271
UMAŠKI STATUT: TRANSKRIPCIJA | STATUTO DI UMAGO: TRASCRIZIONE
(3r – prazan)
272
UMAŠKI STATUT: PRIJEVOD | STATUTO DI UMAGO: TRADUZIONE
(3r – prazan)
273
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
[LIBER I.]
274
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
[KNJIGA I.]
275
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
276
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
6 Novčane jedinice u Umaškom statutu mletačkog su tipa, koji korijene vuče iz karolinške Eu-
rope: jedna lira (libra) dijelila se na dvadeset solada, a jedan solad na 12 denara. Postojale su
dvije vrste denara: mali denar (pizolo, parvulus i sl.), sitan bakreni novac s malim udjelom
srebra i mnogo vredniji srebrni groš. Vidi: Zlatko HERKOV, Građa za financijsko-pravni
rječnik feudalne epohe Hrvatske, II, Zagreb, 1956., str. 214., 410-413.
277
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
Nolumus quod pater cum filio, frater cum fratre, socer cum
genero, cognatus cum cognato, patruus vel avunculus cum nepote
et consanguineus germanus cum consanguineo germano tam ex
linea masculina quam ex linea foeminina possint esse in uno et
eodem officio aliquo modo vel ingenio, et electio contra hoc facta
non valeat nec teneat, sed ad Consilium revertatur electio secundi
electoris et non primi, et fiat modis et ordinibus supra scriptis.
Capitulare advocatorum.
CAPITULUM 6
278
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
Odredba o odvjetnicima
GLAVA 6.
279
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
280
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
7 Žitnica se nalazila u sklopu općinske palače, ispod dvorane Velikoga vijeća. Andrea BENE-
DETTI, Umago d’Istria nei secoli, I, Trieste, 1973., str. 127., 134-135.
281
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
282
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
8 U Umagu šuplja mjera za žito zapremnine 83,025 l. Zlatko HERKOV, „O istarskim šupljim
mjerama od kraja XVIII do polovice XIX stoljeća”, Jadranski zbornik, 10, 1976.-78., str. 384.;
Sena SEKULIĆ-GVOZDANOVIĆ, „Srednjovjekovni sustavi šupljih kamenih mjera u Istri,
Hrvatskom primorju i kontinentalnoj Hrvatskoj”, Prostor, 3/1, 1995., str. 76.
9 Glagol cribellare pripada srednjovjekovnom latinitetu. Uobičajeni ga rječnici ne bilježe, no
značenje ‘filtrirati’, odnosno ‘prosijati’ može se razabrati iz Trotule, poznatog priručnika o
ženskoj medicini. Usp. The Trotula: A Medieval Compendium of Women’s Medicine, prir.
Monica H. GREEN, Philadelphia, 2001., str. 167., 178., 278.
283
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
1 Dio riječi koji nedostaje zbog oštećenja restituiran je na osnovu IV, 67.
284
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
(7r) skrbiti o onome što spada u njihovu dužnost. Svaki od njih treba
dobiti od Općine četrdeset solada malih denara za plaću u četiri
mjeseca. Dužni su ići i mjeriti zapremninu10 bačava i sudova iz
kojih se prodaje točeno vino, a za svako izmjereno vino neka
dobiju 4 malih denara11 za svoj trud. Pod obvezom iz prisege
dužni su pomno provjeravati vage i mjere jesu li točne. Tko god
od njih zatraži, dužni su otići na procjenu za ovu plaću, to jest
neka u umaškom predgrađu dobiju jedan solad svaki; unutar
općinskih međa ravnom crtom do Sv. Damjana12 neka dobiju dva
solda malih denara svaki; od Sv. Justa13 do Murina, od Murina
do [brda] Kaštelira,14 odatle do Sv. Vida,15 zatim do litice Dormije
(?), odande do jame Fegerbe i odatle ravnom crtom do Sisolonove
peći16 i udoline Sv. Ivana17 po četiri solada svaki, a odatle po
cijelom umaškom okrugu pet solada svaki, osim u selima, kamo
pođu li, neka svaki dobije osam solada. Neka za svaku procijenjenu
životinju dobiju šest malih denara svaki. Prekrše li jedan ili
obojica tako što ne htjednu pristupiti kad se od njih zatraži da
procijene kao gore, neka svaki od njih potpadne pod globu od
dvadeset solada. Onaj za koga otkriju da prodaje s lažnim utegom
i netočnom mjerom, neka plati četrdeset solada malih denara, od
kojih neka pola pripadne Općini, a pola tržnim nadzornicima.
285
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
(8r) Statuimus, quod pater cum filio, frater cum fratre, patruus
aut avunculus cum nepote, germanus consanguineus cum
germano consanguineo ex utraque linea, cognatus cum cognato,
non possint esse in eadem electione, neque inter se suffragia
ferre sub poena privationis de Consilio per annum unum.
286
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
287
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
288
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
19 I, 18.
289
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
290
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
291
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
292
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
293
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA I. | TRASCRIZIONE | LIBRO I.
De officio cathaveriorum.
CAPITULUM 22
2 U izvorniku: klenis.
294
PRIJEVOD | KNJIGA I. | TRADUZIONE | LIBRO I.
295
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
II.
INCIPIT LIBER SECUNDUS IN QUO TRACTANTUR
CAUSAE RERUM CIVILIUM DE CITATIONIBUS
De citationibus.
CAPITULUM 1
296
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
II.
POČINJE DRUGA KNJIGA, U KOJOJ SE OBRAĐUJU
GRAĐANSKI SPOROVI
O pozivima na sud
GLAVA 1.
297
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
298
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
20 U izvorniku se na ovome mjestu za načelnika rabi izraz rector. Razlika u nazivlju za istu
službu može ukazivati na različite vremenske slojeve Statuta ili na korištenje različitih
predložaka za oblikovanje teksta.
299
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
300
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
301
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
302
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
21 Nesiguran prijevod. Doslovno stoji „pred gospodina načelnika i njegovu dužnost”, što bi se
moglo odnositi i na sud.
303
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
304
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
305
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
De fide pignoris.
CAPITULUM 13
306
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
O vjeri u zalog
GLAVA 13.
Poklanjajući vjeru onome tko drži zalog, odlučili smo da, bude
li tko držao neku stvar u zalogu pa nastane prijepor o visini
duga, neka se vjeruje onima koji drže zalog, to jest do dvadeset
solada bez prisege, a od dvadeset solada poviše s prisegom.
Umre li pak zalogoprimac, neka se pokloni vjera onima kojih
se tiče i kojima pripada nasljedstvo nad imovinom, osim ako
suprotno proistekne iz javne isprave ili [iskaza] svjedoka.
307
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
De fideiussorum subventione.
CAPITULUM 16
308
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
O podršci jamcima
GLAVA 16.
309
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
310
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
311
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
3 U izvorniku izostavljen dio rečenice patrui vel avunculi sententiis nepotum et e converso, i
dopisan na dnu stranice s oznakom kamo se umeće.
312
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
313
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
314
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
23 Litiskontestacija (litis contestatio) jest temelj i početna točka spora, koja nastupa kad se
tuženik suprotstavi tužbenom zahtjevu. U srednjovjekovni rimsko-kanonski postupak taj
je institut preuzet iz rimskog prava. Detaljnije: R.H. HELMHOLZ, „The litis contestatio: Its
Survival in the Medieval ius commune and Beyond”, u: Lex et Romanitas: Essays for Alan
Watson, ur. Michael HOEFLICH, Berkeley, 2000., str. 73-82.; Steffen SCHLINKER, Litis
Contestatio: Eine Untersuchung über die Grundlagen des gelehrten Zivilprozesses in der
Zeit vom 12. bis zum 19. Jahrhundert [Studien zur europäischen Rechtsgeschichte, 233],
Frankfurt am Main, 2008., str. 55-288.; Elio MAZZACANE, La litis contestatio nel processo
civile canonico, Napoli, 1954., str. 14-27.
315
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
De salario arbitrorum.
CAPITULUM 23
316
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
O plaći arbitara
GLAVA 23.
24 U vrijeme izrade Statuta mletački je dukat, u optjecaju i u Istri, imao tečaj od 6 libara i 14
solda, odnosno 134 solda. Uz efektivni zlatni dukat javlja se i računski dukat s tečajem od 6
libri, o kojemu je ovdje možda riječ. HERKOV, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne
epohe Hrvatske, I, str. 365.
317
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
De appellationibus.
CAPITULUM 24
318
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
O žalbama
GLAVA 24.
319
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
320
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
25 Urna se kao vinska mjera znatno razlikuje od grada do grada. Njezina zapremnina za Umag
nije poznata, a u Novigradu i Piranu sadržavala je oko 52 litre. HERKOV, „O istarskim šu-
pljim mjerama od kraja XVIII do polovice XIX stoljeća”, str. 363-364.
321
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
5 Ovdje je u izvorniku ispušten dio teksta koji je dopisan na dnu stranice, a na mjestu gdje ga
treba umetnuti dodan je znak.
322
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
26 U srednjem vijeku i ranome modernom razdoblju sati su se počinjali brojiti od sutona (oko
pola sata nakon zalaska Sunca). Jakov STIPIŠIĆ, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i prak-
si, Zagreb, 21985., str. 186.
27 Značenje ‘jutarnje zvono’ utvrđeno je prema vrlo sličnoj odredbi Pulskog statuta, IV, 42
(Statuta Communis Polae / Statut Pulske općine, prir. Mate KRIŽMAN, Pula, 2000.).
323
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
324
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
325
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
326
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
327
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
328
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
329
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA II. | TRASCRIZIONE | LIBRO II.
330
PRIJEVOD | KNJIGA II. | TRADUZIONE | LIBRO II.
331
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
(23r) III.
INCIPIT LIBER TERTIUS IN QUO TRACTANTUR QUOQUE
CAUSAE RERUM CIVILIUM
332
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
Kupi li netko od nekoga konja ili drugu životinju bilo koje vrste,
pa je izloži uza stup na trgu29 po tri sata kroz tri susljedna dana,
nije dužan vratiti tu životinju koju je kupio njenomu vlasniku
kao gore, osim ako primi punu cijenu za koju ju je kupio.
(23r) III.
POČINJE TREĆA KNJIGA U KOJOJ SE RAZMATRAJU
GRAĐANSKI PRAVNI TEMELJI
29 Stup između crkve i zvonika (BENEDETTI, Umago d’Istria nei secoli, I, str. 131.). O funkciji
takva stupa (prangera) vidi: SEKULIĆ-GVOZDANOVIĆ, „Srednjovjekovni sustavi šupljih
kamenih mjera u Istri, Hrvatskom primorju i kontinentalnoj Hrvatskoj”, str. 100.
333
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
334
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
335
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
336
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
(24r) ženom ili sam muž neki posjed koji mu je bio pripao po ocu ili
majci, mogu ga otkupiti bližnji toga muža i imaju pri otkupu
prednost pred ženinim bližnjima. Ne htjednu li muževi bližnji
otkupiti u roku od trideset jednoga dana od proglasa, mogu
i smiju otkupiti ženini bližnji u roku od osam dana nakon
što protekne prvi rok iz proglasa. I obratno, ako muž i žena
prodaju ili otuđe neki posjed koji je ženi pripao po ocu ili
majci, smiju ga otkupiti ženini bližnji i oni imaju prednost pri
otkupu pred muževim bližnjima. Ne htjednu li pak otkupiti
ženini bližnji, tada smiju otkupiti muževi bližnji u roku od
osam dana nakon što protekne prvi rok iz proglasa. A to se
odnosi na posjede u braku koji se zove „[kao] brat i sestra”.30
Bude li kupac najbliži rođak prodavatelja, a netko drugi poželi
otkupiti, neka se potonjemu ne pruži pravna zaštita u otkupu
stvari, već neka kupljena stvar ostane kupcu. Spomenuti
otkupi i polozi moraju biti potkrijepljeni javnom ispravom.
30 Detaljno je reguliran u III, 45. Riječ je o braku sa zajednicom imovine, koji je bio raširen
u Istri, pa ga se zove i „brak na istarski način”. Temeljito je obrađen u: Lujo MARGETIĆ,
Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, Zagreb, 1996., str. 64-99.
31 Misli se na susjede koji imaju zajedničku među s prodanom nekretninom (laterani).
337
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
338
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
32 Izraz casale u drugim se izvorima često javlja u značenju ‘zaselak’. Ovdje se očito radi o
ruševnim kućama, slično kao što stoji u Pulskom statutu, III, 36.
33 Smisao statutarne odredbe ponešto je nejasan, no vjerojatno se misli na susjede koji su bili
suvlasnici prije diobe te nekretnine.
34 Stopa (pes, piede) jest mjera za dužinu od oko 34 cm (Zlatko HERKOV, „Prinosi za upo-
znavanje naših starih mjera za dužinu i površinu”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti
Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 7, 1974., str. 149.).
339
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
340
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
341
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
342
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
35 Misli se na prodavatelja, a izbor riječi ‘vjerovnik’ (creditor) pravno je neprecizan jer je ku-
poprodaja dvostrano obvezujući ugovor.
343
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
De recuperatoribus possessionem.
CAPITULUM 9
344
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
O otkupu posjeda
GLAVA 9.
345
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
346
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
(27v) stvar prodana, dajući zauzvrat drugu stvar ili onoliko novca
na koliko ta stvar bude procijenjena prema procjeni ljudi koje
odrede gospodin načelnik i suci. Ako netko od onih koji provode
zamjenu, kome je prijavljena [namjera] otkupa zamijenjene stvari,
ne bude zauzvrat htio posjed ili novce prema procjeni, tada neka
se zamjena povuče i neka nema nikakvu vrijednost, pa neka
svatko od onih koji su htjeli zamijeniti zadrži svoju stvar i neka
ostane u ranijem stanju. Budu li se u zamjenu za nekretninu
davale neprocijenjene pokretnine i pokretne stvari, neka se smatra
prodajom kod koje je moguć otkup i može se otkupiti prema
procjeni ljudi koje odrede gospodin načelnik i suci, tako da je
onaj koji otkupljuje ovlašten dati ili odgovarajuće pokretnine i
pokretne stvari iste vrijednosti ili novac, prema procjeni kao gore.
36 Pertica je naziv za mjerni štap i njegovu mjeru (hvat). U Umagu je sadržavala sedam stopa,
to jest imala je dužinu od oko 2,4 m (HERKOV, „Prinosi za upoznavanje naših starih mjera
za dužinu i površinu”, str. 147., 149.).
347
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
348
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
349
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
350
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
(29r) kako je propisano u gornjoj glavi, nakon što javna vlast zabilježi
proglas da ako netko ima neko pravo na tim dobrima ili
neko pravo koje priječi spomenute prijenose pa želi iznijeti ili
podastrijeti svoja prava, da treba pristupiti pred gospodina
načelnika ili u njegov ured i podastrijeti svoja prava u roku od
trideset jednog dana, a da inače spomenuto otuđenje i obveza kao
gore nemaju nikakvu vrijednost, pa ako je tako učinjeno i nitko
se u spomenutome roku nije pojavio, tada neka javna isprava
i njen sadržaj budu pravosnažni, konačni i valjani. Pojavi li se
netko, pravednim i zakonitim pravom pobijajući ili osporavajući
neki od prethodno spomenutih prijenosa i drugih obveza, neka
se ta javna isprava ili isprava o prijenosu ili o nekakvoj obvezi
opozove i smatra ništavom, a ako je došlo do kupoprodaje, neka
se kupcu vrati novac koji je platio za posjed koji je izgubio.
351
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
De praescriptione decennii.
CAPITULUM 19
352
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
38 Statut ne razlikuje dosjelost i zastaru, već za oba pojma rabi izraz praescriptio. U duhu hr-
vatskog nazivlja, prijevod ih razlikuje, slijedeći pravni smisao odredbe.
353
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
De praescriptione quinquennii.
CAPITULUM 20
354
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
355
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
356
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
357
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
358
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
359
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
De casibus testamentorum.
CAPITULUM 29
360
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
361
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
362
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
41 Pravni institut kojim se emancipiranome djetetu ostavlja neki manji iznos ili vrijednost.
Vidi raščlambu u: MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, str.
103-113.
363
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
364
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
42 Dos inače znači ‘miraz’, no iz glave 31 vidi se da može biti riječ i o otpremnini, koju prima
muškarac kada ga se emancipira pri sklapanju braka. MARGETIĆ, Hrvatsko srednjovjekov-
no obiteljsko i nasljedno pravo, str. 101-102.
365
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
366
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
367
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
De successionibus ab intestato.
CAPITULUM 33
368
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
O bezoporučnom nasljeđivanju
GLAVA 33.
43 Misli se, dakako, na udio umrlog djeteta u nasljedstvu, a ne na njegovu osobnu imovinu.
369
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
370
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
44 Statutarni tekst rabi samo riječ dos, no zbog njezine dvoznačnosti (vidi gore), u prijevod su
uneseni izrazi „miraz” i „otpremnina”.
371
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
372
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
45 Kristovi siromasi (pauperes Christi) naziv je za siromašne kao Kristove ljubimce i sve one
koji su iz pobožnosti prema Kristu čovjeku prigrlili život u odricanju i oskudici. Opširnije:
André VAUCHEZ, La spiritualité du Moyen Age occidental, VIIIe-XIIe siècles, Paris, 1975.,
str. 132.; Franjo ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata I – Srednji vijek, Zagreb, 1988., str.
267., 269., 272.
373
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
De dimissoriis solvendis et
commissariis negligentibus.
CAPITULUM 38r
374
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
375
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
376
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
377
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
378
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
379
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
Rite ordinamus, quod nullus pupillus vel pupilla possit bona sua
alicui vendere, donare, pignorare vel modo aliquo alienare sine
auctoritate tutoris et licentia et auctoritate domini potestatis
et suorum iudicum, et si aliter factum fuerit, nullius valoris
existat, et quicquid emptor dederit vel mutuaverit, amittat.
380
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
381
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
382
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
383
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA III. | TRASCRIZIONE | LIBRO III.
384
PRIJEVOD | KNJIGA III. | TRADUZIONE | LIBRO III.
48 Izraz „regula iuris” vjerojatno je uputnica na rimsko pravo, odnosno Digesta, titulus De
diversis regulis iuris antiqui, koji sadrži Ulpijanovu izreku o tome da nasljednik ima one
ovlasti i prava koje je imao pokojnik (Heredem eiusdem potestatis iurisque esse, cuius fuit
defunctus, constat; D. 50.17.59).
385
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
De eodem.
CAPITULUM 50
IV.
INCIPIT LIBER QUARTUS MALEFICIORUM
ET PRIMO
386
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
O istome
GLAVA 50.
IV.
POČINJE ČETVRTA KNJIGA O ZLOČINIMA
I PRVO:
49 Očito zbog neke pogreške u prijepisu, latinski je izvornik na ovome mjestu nejasan. Prijevod
prati srodnu odredbu Novigradskog statuta III, 11 (Novigradski statut / Statuto di Cittano-
va MCCCCII, prir. Nella LONZA i Jakov JELINČIĆ, Novigrad – Cittanova, 2014.).
387
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
388
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
389
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
390
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
krv, neka plati pet libara. Kada bilo kako nekoga obori ili sruši
na tlo, ne prolije li krv, neka plati pet libara, a prolije li, deset.
50 Statutarna odredba poziva se na tekst kojega nema, što ukazuje na kraćenje teksta iz ranije
verzije Statuta ili na djelomični prijepis s predloška.
51 Tršćanski statut (II, 2), sastavljen oko 1318., nabraja što su udovi: ruke, noge, nos, oči i jezik
(Statuti municipali del Comune di Trieste che portano in fronte l’anno 1150, prir. Pietro
KANDLER, Trieste, 1849.).
391
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
392
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
393
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
De duplicatione poenarum.
CAPITULUM 12
394
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
O udvostručenju kazni
GLAVA 12.
395
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
396
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
397
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
398
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
O krivotvorenoj robi
GLAVA 19.
399
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
400
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
Također ako netko otvoreno ili potajno spali ili uništi nečije
žito, vinograd, barku ili stog slame, ili tuđu barku otisne od
obale tako da se uništi ili izgubi, neka ga se osudi na pedeset
libara malih denara i neka nadoknadi štetu, a ne uspije li platiti,
neka mu se odsiječe desnica. Ne bude li ga se moglo uhititi,
neka bude trajno protjeran iz Umaga dok god ne plati globu i
nadoknadi štetu. Isto se podrazumijeva i za one koji otvoreno ili
potajice potpaljuju stabla po gajevima i okrugu Umaške općine.
401
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
De furtis et robariis.
CAPITULUM 27
402
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
O krađama i razbojstvima
GLAVA 27.
54 Prateći logiku statutarne odredbe, može se pretpostaviti da je pri prijepisu izostavljena neka
riječ odnosno da se razbojstvo preko dvadeset pet libara kažnjavalo smrću.
403
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
404
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
405
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
406
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
407
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
408
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
409
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
410
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
411
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
412
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
413
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
414
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
415
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
De becariis.
CAPITULUM 50
416
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
O mesarima
GLAVA 50.
55 Libra je težinska mjera koja sadrži između 0,48 kg (libra grossa) i 0,30 kg (libra sottile). Zlat-
ko HERKOV, Mjere Hrvatskog primorja s osobitim osvrtom na solne mjere i solnu trgovinu,
Rijeka, 1971., str. 76.
56 Centenar je težinska mjera od stotinu libara. HERKOV, Mjere Hrvatskog primorja, str. 84.
57 Milijar je težinska mjera od tisuću libara. HERKOV, Mjere Hrvatskog primorja, str. 84.
58 Nije sigurno je li riječ o čepi (alosa fallax) ili velikome gavunu (atherina hepsetus). Vidi:
Josip BASIOLI, „Ribarski propisi u statutima istarskih primorskih komuna”, Jadranski zbor-
nik, 10, 1976.-78., str. 142. i http://www.ribe-hrvatske.com/demo/index.php?option=com_
content&view=article&id=152&Itemid=17 (pristupljeno 14. prosinca 2018.).
417
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
De datio becariae.
CAPITULUM 51
418
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
O mesarskoj daći
GLAVA 51.
59 U 18. stoljeću običavalo se u siječnju povesti službenu hajku na vukove, kako svjedoči zapis
u načelnikovu troškovniku. Marino BUDICIN, „Contributo alla conoscenza delle opere
419
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
De officio notariorum.
CAPITULUM 53
420
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
O bilježničkoj službi
GLAVA 53.
421
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
De finitis.
CAPITULUM 55
422
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
O zabranima
GLAVA 55.
62 Finita ili finida jest omeđeni prostor na kojemu je uređeno napasanje stoke; po tom je
pojmu oblikovan i toponim između Umaga i Petrovije, no o njemu ovdje nije riječ. Enrico
ROSAMANI, Vocabolario Giuliano dei dialetti parlati nella Venezia Giulia, in Istria, in
Dalmazia, a Grado e nel Monfalconese. Trieste, 21999., str. 379.; Giovanni RADOSSI, La
toponomastica istriota storica, moderna e comparata della città e del territorio di Rovigno
d’Istria, Rovigno, 2008., str. 254-255., s. v. Fineida.
63 Vjerojatno se misli na rt Rožac.
64 Crkvica na rtu Rožac, južno od Umaga. JELENIĆ, Umag. Sakralno bogatstvo Umaga i oko-
lice, str. 73-74.
65 Vjerojatno impozantno stablo u hrastovoj šumi blizu crkvice sv. Peregrina, koja je služila za
potrebe mletačkog arsenala. Miroslav BERTOŠA, „I Catastici di Umago e Cittanova (1613-
1614). La modesta realizzazione di un grandioso disegno nell’Istria veneta (XVI-XVII sec.)”,
ACRSR, 9, 1979., str. 435., 437.
66 Lokva za napajanje stoke spomenuta je u katastiku Umaga iz 17. stoljeća. BERTOŠA,
„I catastici di Umago e di Cittanova (1613-1614)”, str. 435.
423
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
424
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
67 Izvorno je značenje riječi lama ‘močvarna nizina’. Pojam se transformirao u toponim za-
stupljen u umaškoj okolici (bosco del Lama) i drugdje u Istri. GRAVISI, „Toponomastica del
comune di Umago”, str. 418.; UGUSSI, „I toponimi del commune catastale di Cittanova”, str.
225.; Danilo KLEN, „Katastik gorivog drva i istarskim šumama pod Venecijom sastavljen
od Fabija da Canal, godine 1566.”, VHARP, 11-12, 1966.-68., str. 26.
68 GRAVISI, „Toponomastica del comune di Umago”, str. 424.
425
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
426
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
69 Zadnji je dio rečenice nejasan. Pulski statut IV, 32 upućuje na to da je vjerojatno riječ o tome
da po pet obrađivača vinograda snosi teret jednoga poljskog čuvara.
427
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
428
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
429
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
430
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
70 Riječ je o površnijem oranju. BENEDETTI, Umago d’Istria nei secoli, II, str. 36.
431
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
432
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
433
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
Quod nullus civis aut habitator Humagi non possit petere neque
(56v) permutare aut cambium facere de aliqua particula terreni
Communis.
CAPITULUM 68
434
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
435
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
De condemnationibus publicandis.
CAPITULUM 72
436
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
O proglašavanju presuda
GLAVA 72.
437
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
De cartis perditis.
CAPITULUM 73
438
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
O izgubljenim ispravama
GLAVA 73.
439
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
440
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
74 Tekst ove glave prekrižen je jer ga je, kako je zapisano na sljedećoj stranici, ukinulo mletač-
ko Vijeće umoljenih, o čemu je 14. travnja 1545. umaški načelnik obaviješten duždevskim
pismom.
441
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
442
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
443
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
444
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
445
TRANSKRIPCIJA | KNJIGA IV. | TRASCRIZIONE | LIBRO IV.
446
PRIJEVOD | KNJIGA IV. | TRADUZIONE | LIBRO IV.
75 Mletačka kancelarija primjenjivala je tzv. bizantsku indikciju koja teče od 1. rujna. Zbog
toga datumi iz zadnjeg tromjesečja neke godine i oni iz prva tri tromjesečja sljedeće godine
imaju istu indikciju, kao što se vidi i iz donjeg primjera.
76 Tekst se referira na drukčiju podjelu na knjige jer u ovom rukopisu ne postoji peta knjiga.
77 Jakov Valput javlja se u nekoliko zapisa u izvoru: Matična knjiga krštenih župe Umag (1483.-
1643.), prir. Danijela DOBLANOVIĆ-ŠURAN i Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO, Pazin
2018., str. 101-104., 107.
447
UMAŠKI STATUT: TRANSKRIPCIJA | STATUTO DI UMAGO: TRASCRIZIONE
STATUTO DI HUMAGO
448
UMAŠKI STATUT: PRIJEVOD | STATUTO DI UMAGO: TRADUZIONE
UMAŠKI STATUT
449
UMAŠKI STATUT: TRANSKRIPCIJA | STATUTO DI UMAGO: TRASCRIZIONE
1 De citationibus f. 11r
2 Si citatus comparuit adversario non comparente f. 11v
3 De modo et forma procedendi in causis non
excedentibus summam librarum quinque,
et librarum decem f. 11v
4 De modo et forma procedendi in causis excedentibus
summam librarum decem supra f. 12r
5 De confitentibus debitum in prima citatione f. 12r
6 De negantibus debitum sibi petitum et
actore offerente se probaturum f. 12v
7 Quod uni testi, omni exceptione maiori,
cum iuramento creditoris credatur a libris X infra f. 12v
8 Quod nemo alieno nomine compareat nisi
ostenderit instrumentum procurae f. 12v
9 Si quis in iudicio acceperit terminum probandi
per testes non possit cogere partem
contrariam ad iuramentum f. 13r
10 De existentibus in Humago quos praeco
reperire non possit f. 13r
11 De modo procedendi contra existentes extra
terram et districtum Humagi f. 13r
12 De non accipiendo probationem contra
mortuum vel mortuam f. 13v
13 De fide pignoris f. 14r
14 De nolentibus solvere suis creditoribus f. 14r
15 De facientibus ponere aliquem in carceribus f. 14v
16 De fideiussorum subventione f. 14v
17 De non dando cartas aut debita alicui forensi
contra cives Humagi f. 15r
18 De placitantibus placitum alias per sententiam
diffinitum (!) f. 15r
19 Quod tale ius reddatur forensibus quale redderetur
Humagensibus in terris eorum f.15v
450
UMAŠKI STATUT: PRIJEVOD | STATUTO DI UMAGO: TRADUZIONE
451
UMAŠKI STATUT: TRANSKRIPCIJA | STATUTO DI UMAGO: TRASCRIZIONE
452
UMAŠKI STATUT: PRIJEVOD | STATUTO DI UMAGO: TRADUZIONE
453
UMAŠKI STATUT: TRANSKRIPCIJA | STATUTO DI UMAGO: TRASCRIZIONE
454
UMAŠKI STATUT: PRIJEVOD | STATUTO DI UMAGO: TRADUZIONE
455
UMAŠKI STATUT: TRANSKRIPCIJA | STATUTO DI UMAGO: TRASCRIZIONE
456
UMAŠKI STATUT: PRIJEVOD | STATUTO DI UMAGO: TRADUZIONE
457
UMAŠKI STATUT: TRANSKRIPCIJA | STATUTO DI UMAGO: TRASCRIZIONE
458
UMAŠKI STATUT: PRIJEVOD | STATUTO DI UMAGO: TRADUZIONE
459
UMAŠKI STATUT: TRANSKRIPCIJA | STATUTO DI UMAGO: TRASCRIZIONE
460
UMAŠKI STATUT: PRIJEVOD | STATUTO DI UMAGO: TRADUZIONE
461
UMAŠKI STATUT: TRANSKRIPCIJA | STATUTO DI UMAGO: TRASCRIZIONE
462
UMAŠKI STATUT: PRIJEVOD | STATUTO DI UMAGO: TRADUZIONE
463
KAZALA
INDICI
STVARNO KAZALO
INDICE DELLE MATTERIE1
1 Rimski broj označava knjigu (I – IV) Statuta, a arapski broj glavu unutar knjige.
I libri dello Statuto sono contrassegnati con numeri romani (I – IV), e i capitoli con i numeri arabi.
466
KAZALA | INDICI
467
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
468
KAZALA | INDICI
469
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
470
KAZALA | INDICI
nagrada – I, 4, 6; II, 28 novac – II, 25, 33, 35, 44; III, 1, 11,
nahođenje 13-14, 29, 35; IV, 28, 42
– načelnika – II, 4, 6; IV, 20, – lažni – IV, 17-18
28, 33-34, 73, 80a – općinski – I, 8; IV, 79
– uprave – III, 7; IV, 40 nož – IV, 7
– Umaške općine – III, 48 nužda – III, 28; IV, 69
v. prosudba
najam – I, 18; II, 32
v. iznajmljivanje, zakup O
najamnik – IV, 40 obala – IV, 25
najamnina – III, 49-50 obećanje – II, 25
najmoprimac – III, 49-50 običaj – pr.
v. zakupoprimac – umaški – II, 33; III, 40, 45; IV, 58, 78
naklonost – pr.; I, 2 obračun
naknada – I, 4, 19; II, 20, 39, 42- – duga – I, 19
43; III, 40; IV, 33, 61 – za Općinu – I, 13
nalog – I, 17; II, 5, 10, 32 – za žitnicu – I, 13
namet – I, 25 obrada – III, 40, 47
namira – II, 33; III, 13 obrađivač – IV, 60
namirnice – IV, 70 obranik – II, 22
namjera – pr.; III, 5; IV, 9 obrok – III, 49
– zla – III, 13 obrt – II, 32
napad – IV, 6-7, 13 – mesarski – IV, 38, 50
napadač – IV, 15 – pekarski – IV, 38
naplata – II, 32 obveza – I, 12; II, 12, 22, 40; III, 14, 19, 39
napredak Umaške općine – I, 2, 13, 24 očevina – III, 30, 32
naredba – I, 17 odgoda – III, 41
naslov – IV, 53 odgovor tuženika (na tužbu) – II, 3-4
– zakoniti – III, 9, 18 odjeća – IV, 6
v. osnova odluka – pr.; I, 3, 19; II, 22; III, 8; IV, 68, 79
nasljednik – III, 29-32, 35, 37-38, 40, 47 odredba – pr.; I, 2, 6; III, 11, 30, 43, 47;
v. baštinik IV, 7, 12-13, 15, 65, 77-78, 82
nasljedstvo – II, 13; III, 29-30, 33-34, 47 odvjetnik – II, 4
nasljeđivanje, bezoporučno – III, 33, 36, 40 – općinski – I, 4, 6; II, 8
nastamba – IV, 77 – privatni – II, 8
navod – II, 3 oglas – III, 4
nećak – I, 5, 15; II, 21-22 v. proglas
nekretnina – I, 17; II, 17, 20, 32-33; III, oko – IV, 18, 27
11, 14-15, 17-18, 26, 35, 40, 45 okrug, umaški – I, 12, 25; II, 3, 10-11, 20;
v. imanje, posjed III, 12, 23, 28, 45; IV, 8-12, 16, 18, 24-
nemar – III, 40; IV, 64 25, 31, 36, 41, 44-47, 59, 61, 71, 75
neprijatelj – I, 2, 10, 21; III, 32 općina
nezgoda – IV, 62 – mletačka – I, 2
noga – IV, 6 – umaška – passim
471
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
472
KAZALA | INDICI
položaj (društveni) – IV, 59, 77 pravo – II, 11, 19, 22; III, 7-8,
polje – II, 37; III, 12, 22a, 24; IV, 30, 54 14, 17, 21, 32-33, 45, 47
pomaganje – III, 30 – opće – III, 19
pomirba – IV, 9 pravorijek, arbitražni – II, 22
pomoć – IV, 9-10 praznik – I, 16, 18
poniznost – pr. v. blagdan
popisivač žita – I, 11 predaja – III, 40-41
porok – III, 39 predak – I, 1
posao – I, 24; II, 34; III, 39 predgrađe – I, 7, 12; III, 3-4;
– svjetovni – IV, 82 IV, 36, 57, 61, 68, 77
posjed – II, 11, 20, 37; III, 1-2, 5-7, 9-12, 14, predmet, građanski – I, 18; II, 22, 24
18, 21-25, 35, 37, 41, 47, 50; IV, 26, 29, 43 prednost – III, 2-5, 7, 49
posjednik – III, 21 prekršitelj – I, 3, 7; III, 12; IV, 33,
poslanik, općinski – I, 24 41, 45, 49, 70, 77-78, 80
postupak – II, 3, 10-11, 22; III, 28; IV, 72 preslica – III, 46
– pismeni – I, 6 prestanak braka – III, 45
– skraćeni (žurni) – I, 6; II, 26, 32 presuda – II, 17-18, 21, 23-
postupanje – II, 3-4, 10-11, 19 24; III, 21; IV, 43, 72
posuda – III, 46 – kaznena – pr.
poštovanje – IV, 69 – obranička – II, 22
potomak – I, 1; III, 30, 32 prethodnik – I, 1
– zakoniti – III, 29-31, 33, 35 prezime – IV, 53
potpis – III, 28 prihod – I, 14
potreba, općinska – I, 25 – općinski – I, 18-19, 21
potrepštine, kućne – III, 29 – žitnice – I, 21
potvrda – I, 13 prijatelj – I, 2, 10, 21; II, 22
– Statuta – pr. prijava – IV, 60-61
pouzdanici – pr. prijavitelj – I, 25; II, 31, 38-39; III, 10,
povjerenik – I, 3-4, 8, 13 25-27; IV, 28, 30, 32, 38-39, 41, 44-
povlastica – pr.; I, 1, 20; IV, 68 45, 47, 49-50, 54, 68, 71, 75-76, 82
povrat prijedlog – I, 2-3, 13; IV, 79
– novca (cijene) – II, 44; III, 5 prijenos – II, 17
– stvari – IV, 37 – imovine (nekretnine, posjeda)
– u prijašnje stanje – II, 22 – II, 33, 40; III, 12, 14
povrće – IV, 30 prijepor – I, 6; II, 3, 13, 20, 35; III, 41, 50
pozajmljivač, javni – III, 30 v. parnica, spor
pozajmljivanje, javno – III, 30 prijetnja – IV, 13
poziv – I, 7, 11, 17 prijevara – I, 4, 6, 12, 21; II, 12, 30;
– na sud – II, 1-5 III, 4-5, 9, 13; IV, 50, 61
pradjed – I, 1 prilaz – III, 22a
pravda – I, 7, 16; II, 19, 32, 36 priležnica – III, 32; IV, 14
pravičnost – II, 19 priležnik – IV, 14
pravilo – II, 19; III, 47 prinos – IV, 80
priplod – IV, 66, 80
473
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
474
KAZALA | INDICI
rod – III, 2 služba – I, 10, 14, 19-20, 23; II, 34; III,
roditelj – I, 1; III, 30-33, 48 20, 28; IV, 20, 53, 61, 72, 80a
rođak – I, 5, 15; II, 21-22; III, 1, 17, 35-36 – Božja – IV, 69
– bliži – III, 2, 34, 39 v. dužnost
– najbliži – III, 2, 33 smicalica – I, 5, 17; II, 17, 40;
v. srodnik III, 23; IV, 59, 81
rok – passim v. lukavstvo
rt – IV, 55, 76 smrt – II, 12; III, 28, 30-31, 34, 38; IV, 43
ruka – II, 37; III, 32, 41; IV, 10, 14, 20 snaga (pravna) – I, 1, 14; IV, 82
ruševina – III, 4, 8 snaga, radna – II, 25
sočivica – III, 29; IV, 47
spaljivanje – IV, 78
S spas duše – III, 34-35
samrt – III, 31 spisi
saslušanje – II, 3 – bilježnikovi – II, 20
savjest – I, 21; II, 23 – kancelarije – II, 10
– dobra – I, 2, 6 – načelnikovi i općinski – IV, 19
savjet – II, 4; IV, 9-10 spor – I, 6; II, 3-4, 7, 10, 20, 22-23
selo – I, 12, 17; III, 28; IV, 77 – rođački – II, 22
Senat, mletački – pr. v. parnica, prijepor
sestra – II, 12, 21-22; III, 17, 33 sporazum – IV, 19
sestrična – II, 21 – o mirovnom suđenju – II, 22
sigurnost – III, 7 sredstvo, pravno – I, 19
sijanje – IV, 64 srodnik – I, 1
sijeno – IV, 25, 76 v. rođak
sila – IV, 35 srodstvo – II, 22; III, 2, 4, 8
sin – I, 5, 15, 26; II, 21-22, 41-43; stablo – II, 37-39; IV, 25, 29
III, 17, 29-31, 33, 39, 48 stado – IV, 54, 62
sir – IV, 66, 80 staja – IV, 57
siromah, Kristov – III, 35 stalež – II, 26; III, 46; IV, 77
sjekira – IV, 10 stan – IV, 77-78
sklapanje braka – III, 30, 45-46 stanovanje – I, 25
skrb – III, 48 stanovnik Umaga – II, 3, 10-11, 14,
skrbnica – III, 39-41 17, 19, 31; III, 15, 23, 28; IV, 37,
skrbnik – II, 22; III, 28, 39-41, 44 41, 45, 48, 50, 52, 68, 80
skrbništvo – III, 39 stanje, prijašnje – II, 22; III, 25
slama – IV, 25 statut (Statut) – pr.; I, 2, 21; II, 11, 21-22;
slavlje, misno – III, 1 III, 1, 3, 28, 30-31, 40, 43, 47; IV, 7,
sloga – II, 22 12-13, 15, 44, 50, 60, 68, 80a-82, fin.
slovo – IV, 53 stog – IV, 25
slučaj, nesretni – IV, 8 stoka – IV, 50, 54-56, 58, 66, 75
sluga – II, 34-35, 41-43; IV, 40, 60 stranac – I, 17-18, 25; II, 1, 3, 17, 19, 46; III,
sluškinja – II, 34 15, 23; IV, 37, 46, 48-50, 68, 71, 75, 80
v. osoba
475
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
476
KAZALA | INDICI
uglavak – II, 22; III, 6 vjera – II, 6, 13, 26, 35, 41; III, 50; IV, 29
ugovor – II, 40; IV, 74 – dobra – I, 4, 6, 12, 17, 21,
uhićenik – IV, 35 24; III, 8, 18-19; IV, 61
ujak – I, 5, 15; II, 21-22 vjerodostojnost – fin.
ujna – II, 22 vjerovnik – II, 5-7, 11-12, 14-16, 32-33;
ulazak u posjed – III, 21, 37 III, 7, 13, 15, 32, 49; IV, 34, 73
ulog – IV, 38 vješala – IV, 10, 27
ulje – III, 29, 40 vladar – pr.
umišljaj – IV, 7, 9-10 vlasnik – II, 28-30, 38-39, 43-46; III,
uništavanje – IV, 24-25 13, 22a, 24, 49-50; IV, 29-34, 36-37,
unuk – II, 21-22; III, 17, 30-32, 35 41, 49, 54, 56-58, 60, 62, 67, 80
unuka – III, 32 vlast – II, 19
upis – I, 26 – javna – III, 14
uplata – I, 19 – muževljeva – II, 40; III, 48
uprava, umaška – I, 20; II, 11, 20, 32; III, – očinska – II, 41-42; III, 39; IV, 61
7, 35, 39, 41, 44; IV, 1, 35, 72, 75 voćka – II, 37, 39; IV, 29
upravljanje – III, 39-41 voda (vode) – II, 15; IV, 39, 48
ured načelnikov – III, 14 vol – IV, 52, 54, 62, 71
uredba – pr.; IV, 49, 81 volja – III, 32
ures – III, 29 – načelnikova – IV, 3
urna – II, 28 – ostavitelja (oporučitelja)
usjev – IV, 54, 60 – III, 38; IV, 82
usluga – IV, 9-10 – posljednja – III, 28-29, 43
ustup – II, 17; III, 7 vraćanje – II, 44; III, 23, 41
uteg – I, 12 vrat – IV, 10
uvjet – pr.; III, 6-7, 38, 45; IV, 14 vrata predgrađa – IV, 68
uvreda – IV, 1-5, 9 vratašca – IV, 70
uzdržavanje – III, 48 vrijednost – III, 11, 33-34; IV, 68, 74, 79
uživanje – III, 10 – nasljedstva – III, 47
– parnice – II, 1
– pravna – III, 21, 28, 42-43
V – ukradene stvari – II, 44; IV, 27-28
vaga – I, 12; IV, 49 vrsta, životinjska – IV, 50
vaganje – IV, 50 vrt – III, 22a, 24; IV, 26, 30, 54, 57
varalica – II, 38 vuk – IV, 52
varanje – I, 11 vuna – III, 29
večernjica – III, 13; IV, 61
Vijeće, umaško (Veliko vijeće) – pr.; I,
1-6, 15, 21, 23; IV, 72, 79, 80a Z
vijećnik (član Vijeća) – I, 1-4, 13, 17; IV, 79 zabavljač, ulični – III, 32
vino – I, 12; II, 26-31, 36; III, zabran – IV, 54-55, 78
29, 40; IV, 44-46 zadaća – I, 24
vinograd – II, 37; III, 12, 22a, 24; zadovoljština („kao zadovoljština
IV, 25, 44-45, 54-56, 58-61 i uz blagoslov”) – III, 30
477
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
478
KAZALA | INDICI
479
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
INDEX RERUM
A angusigula – IV, 49
accusa – IV, 23, 60-61, 72 animal – I, 12; II, 46; III, 29; IV, 36, 60, 78
accusator – I, 25; II, 31, 38-39; III, 10, – asininum – IV, 57
25, 27; IV, 28, 30, 32, 38-39, 41-45, – bovinum – IV, 54, 62
47, 49-50, 54, 68, 71, 75-76, 82 – caprinum – IV, 56
acta – grossum – IV, 50, 54-55, 58, 75
– cancellariae – II, 10 – minutum – IV, 50, 54-56, 58, 75
– curiae potestatis – IV, 20 – ovinum – IV, 56
– Communis Humagi – IV, 20 – vachinum – IV, 54, 62
actio – III, 45; IV, 63a v. asinus, bestia, bos, capra, ovis, vacca
actor – II, 3, 4, 6-8, 10-11; III, 27 animus deliberatus – IV, 7, 9-10
v. citator anser – IV, 26-27
actus – IV, 13 apotheca – IV, 70
adherentia – III, 3 appellatio – pr.; II, 24
admenatio – IV, 13 aqua (aquae) – II, 15; IV, 27, 39, 48
administratio – I ,20 arbiter – II, 18, 22, 23
– bonorum pupillorum – III, 40-41 v. arbitrator, compromissarius
adversarius – II, 1, 9 arbitramentum – II, 22
advocatus – I, 4, 6; II, 4 arbitrator – II, 22
– Communis – II, 8 v. arbiter, compromissarius
– specialis personae – II, 8 arbitrium
aetas – II, 22; III, 39 – iudicis – II, 22
– legitima – III, 39-41, 43 – potestatis – II, 4; IV, 20,
– minor – II, 22 28, 33-34, 80a
– pupillorum – III, 39 – regiminis – IV, 40
affictatio (affictus) – I, 18; III, 12, 49-50 v. discretio, providentia
– perpetualis – III, 12 arbor – II, 37, 38; IV, 25, 29
affinis – II, 22 – fructifera – II, 39
agnatus – II, 22 arengum – IV, 72
agonus – IV, 49 aries – IV, 66
alapa – IV, 6 arma – III, 29; IV, 6-7, 14
alienatio – II, 17 armentum – IV, 62
– bonorum immobilium – III, 14 ars
– bonorum mulieris – II, 40 – bechariae (becariae) – IV, 38, 50
amicus – I, 2, 10, 21; II, 22 – pistoriae – IV, 38
amita – II, 22 artificium – IV, 70
amor – I, 2 ascendens – I, 1
anas – IV, 26-27 asina – IV, 57, 71
angaria – I, 25; IV, 61 asinus – IV, 55, 57, 71
v. gravamen, onus attinens – I, 15; II, 21-22; III, 17
480
KAZALA | INDICI
481
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
482
KAZALA | INDICI
483
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
484
KAZALA | INDICI
485
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
486
KAZALA | INDICI
487
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
locus – I, 16, 19, 23; II, 20; III, 1, 8, 19, mercenarius – II, 34-35; IV, 40
22a, 27; IV, 3, 13, 15, 27, 48, 57 merces – I, 6, 18; II, 20, 32, 34
– homicidii – IV, 10 mercimonium falsatum – IV, 19
– iustitiae – IV, 10 meschia – IV, 13
logia Communis – IV, 33-34 missus – II, 22
longitudo – IV, 55 molestia – IV, 62
lucrum – I, 4 momentum – I, 1, 14; IV, 82
lupus – IV, 52 moneta falsa – IV, 17-18
mons – IV, 56
mors – II, 12; III, 28, 30-32. 38; IV, 62
M mos – I, 4; IV, 72, 78
magisterium – II, 32 v. consuetudo
malefactor (maleficus) – IV, 40 mulier – II, 40; III, 29, 45
maleficium – IV, 9-10, 12 v. uxor
malitia – II, 44; III, 4-5, 13; IV, 49 murus – III, 4
mandatum – II, 32
– domini potestatis – II, 11
– procurae – II, 8 N
– voluntarium – II, 5 narratio actoris – II, 4
manus – I, 21-22; II, 11, 28, 38; naulum – II, 32
III, 4-5, 13-14, 32, 35, 38, 40- necessitas – III, 28; IV, 69-70
41; IV, 6, 10, 14, 20, 80a negotium (negocium) – I, 24;
– dextera – IV, 18, 24-25, 27, 80a III, 39; IV, 1, 82
– propria – III, 28 nemus – IV, 25
marangonus – IV, 70 nepos – I, 5, 15; II, 21-22; III, 17, 30-32, 35
mare salsum – IV, 55 neptis – III, 32
maritus – IV, 14 nomen – IV, 53
mas – III, 2, 43, 46 notarius – III, 28; IV, 20, 53, 82
masaritia – III, 29 – domini potestatis – II, 20
masculus – II, 21; III, 29-31, 43; IV, 61 notitia – I, 2; II, 25
maseria (masieria) – I, 12; IV, 67 noverca – III, 32
mater – II, 22; III, 2, 30-33, 39, 48 nox – II, 31; IV, 12, 27, 39, 54, 57, 59
matertera – II, 22 nullitas – II, 22
matrimonium – III, 2, 45-46 nuntius
matutinum – II, 31 – Communis – I, 24
meda feni – IV, 25 – datiarii – II, 29
membrum – IV, 6-7
– animalis – IV, 62
mensura – I, 12; IV, 7 O
– mala – II, 27 obitus – III, 34
mentecaptus – II, 22 v. mors
menula – IV, 49 oblatio– II, 22
mercatio – IV, 70 obligatio – II, 40, III, 14, 19
mercatum – II, 32
488
KAZALA | INDICI
occasio – II, 11, 17, 32; III, 1, ortus solis – II, 1; IV, 65
20, 41; IV, 64, 66 ortus (vrt) – III, 12, 24, 26; IV, 54, 57
occasus solis – II, 1; III, 13; IV, 61 ovis – IV, 66
occupator bonorum Communis – I, 22
oculus – IV, 18, 27
odium – I, 2; III, 4 P
offensa (offesa) contra Commune pactum – IV, 19, 28
Humagi – III, 32 paga – I, 19
officialis Communis – I, 2, 4-6, palatium – I, 6
17, 21, 23; III, 20; IV, 3 palus – IV, 10
officium (služba) – I, 1, 14, 21, panis – II, 15
23; III, 20; IV, 3, 20 panus
– camerarii – I, 8 – de lana – III, 29
– cancellarii Communis – I, 21; IV, 80a – de lino – III, 29
– cathaverii – I, 22 parens – I, 1; III, 30-33, 48
– Communis – I, 20; IV, 20 parentela – III, 1-2, 4, 8
– deputati – I, 13 pars (dio) – I, 22; III, 4, 16-17, 23,
– fonticarii – I, 9 30-31, 33, 36; IV, 10, 38, 79
– iudicis – I, 7; IV, 2, 82 – legitima – III, 30
– iustitiarii – I, 12; IV, 38 pars (prijedlog) – I, 3, 13
– notarii – IV, 53 – in Consilio, IV, 79
– ponderatoris fontici – I, 10 v. proposta
– potestatis – II, 10 pars (strana) – II, 22, 26; III, 33
– praeconis – I, 17 pars (stranka) – I, 2; II, 5, 7, 9, 18,
– saltuarii – IV, 61 22; III, 20-21, 49; IV, 7, 73
– signatoris frumenti fontici – I, 11 particula terreni Communis – IV, 68
– tabelionatus – III, 28 partita in libris Communis – I, 26
officium (ured) pascua – IV, 58
– cancellariae Communis – I-14, pater – I, 1, 5, 15, 26; II, 21-22; III,
25-26; II, 8, 33; III, 1-5 2, 17, 30-33, 39, 48; IV, 14
– potestatis – III, 14 patrimonium – III, 32
oleum – III, 40 patronus – II, 25, 34-35, 43; IV,60
oliva (olivarium) – II, 37-39; IV, 29 – animalis – IV, 36, 54, 56-58
onus – I, 25 – arboris – II, 38, 39; IV, 29
v. angaria, gravamen – armenti – IV, 62
operarius – II, 25 – barcae – IV, 49
opus (opera) – II, 25, 32, 34a – rei – III, 13; IV, 31-33
orator Communis – I, 24 – rei furtivae – II, 44
v. nuntius – terrae – IV, 41, 67
ordinatio ultimae voluntatis – III, 28 – terreni – IV, 41, 67
ordo (naredba) – pr.; IV, 77, 81 – vini – II, 29-30
ordo (red) – I, 3-4, 6; II, 19, 33; v. dominus
III, 1; IV, 49, 65, 74, 78 patruus – I, 5, 15; II, 21-22; IV, 30
ornamentum – III, 29 v. avunculus
489
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
490
KAZALA | INDICI
491
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
492
KAZALA | INDICI
statutum (odredba Statuta) – II, terra – II, 19; III, 22, 27; IV,
11, 21; III, 3, 28, 30-31, 43; IV, 6, 14, 27, 30, 63, 37
7, 12-13, 15, 60, 68, 82 v. terrenum, territorium
– Humagi – pr. terra Humagi (trgovište Umag) – I,
stendardum – II, 46 1-3, 6-7, 23, 25; II, 11, 14; III, 3,
stirps – III, 30 32, 34; IV, 16, 36, 61, 80a
strata – IV, 27 terraticum – IV, 41-42
– Sancti Pelegrini – IV, 55 – fontici – IV, 65
– Spineti – IV, 58 terrenum – III, 4, 8, 12, 22; IV, 41, 66
v. iter, via – Communis Humagi – IV,
strida 42, 65, 68, 76-77
– alienationum – III, 14 v. terra, territorium
– venditionis – III, 14 territorium – II, 37
v. proclamatio – Humagi – IV, 45, 47, 56, 71, 75, 77, 80
subscriptio v. terra, terrenum
– notarii – III, 28 testamentum – III, 9, 19, 28-30,
– potestatis – III, 28 35-36, 38, 40, 47; IV, 82
suburbium – I, 7 v. codicillus
v. burgus testator – III, 28-30, 36, 38; IV, 82
subventio testificatio – II, 20
– descendentium – III, 30 testimonium falsum – IV, 21
– fideiussorum – II, 16 testis – I, 17; II, 7, 9, 12, 20; III, 28, 50; IV, 60
successio – III, 47 – bonae famae – II, 7
– ab intestato – III, 32 – falsus – IV, 21-22
– bonorum – II, 13; III, 33-34, 40 – fide dignus – II, 11; III, 28
v. hereditas – idoneus – II, 6; III, 44
successor – II, 22; III, 35, 37, 40 – legalis – III, 28
v. heres titulus – III, 9, 18, 31; IV, 53
suffragium – I, 15 transitus – IV, 58
supplicatio – II, 22 translatio bonorum – II, 40; III, 14
sylaba – IV, 53 tribunal – I, 18; II, 3, 10
v. iudicium
tropus animalium minutorum – IV, 54, 56
T tutela – III, 39
tabellionatus – III, 28 tutor – II, 22; III, 28, 39-42
taberna – II, 26, 31, 36; IV, 15 tutrix – III, 39-41
tabernaria – II, 41
tabernarius – II, 26-31, 36, 41
taxatio – IV, 7 U
tectum – III, 4 universitas Humagi – pr.; I, 13
temeritas fraudantium – II, 38 usufructus (usus fructus) –
terminatio – III, 8 III, 1, 10, 40-41, 47
terminus (rok) – passim utile
terminus (granica) – III, 23 – Communis Humagi – I, 13; IV, 68
493
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
494
KAZALA | INDICI
495
IZVORI I
LITERATURA
FONTI E
BIBLIOGRAFIA
POKRATE
ELENCO DEGLI
ACRONIMI
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
IZVORI I LITERATURA
FONTI E BIBLIOGRAFIA
Archivio privato Benedetti, Stampa dell’L.L. C.C. Conti Rotta al Taglio, 17.-18. stoljeće
(rukopis).
ARIOTI, Elisabeta. „Gli archivi delle Soprintendenze bibliografiche: riflessioni a
margine di alcuni interventi di inventriazione”, Quaderni Estensi, IV (2012),
http://www.quaderniestensi.beniculturali.it/QE4/14_QE4_sopr_arioti.pdf
(pristupljeno 3. lipnja 2019.).
BALBI, Maria – MOSCARDA BUDIĆ, Maria. Vocabolario del dialetto di Gallesano
d’Istria, Centro di Ricerche Storiche di Rovigno, Collana degli Atti 20, Rijeka –
Trst – Rovinj 2003.
BANI, Albino. San Lorenzo del Pasenatico roccaforte della Serenissima in Istria. Dalle
origini alla caduta della Repubblica di Venezia con appunti sulle vicende sino al
1943, Trieste 1994.
BARTOLIĆ, Marijan i Ivan GRAH. Crkva u Istri, Poreč-Pazin 1988; 3. dopunjeno
izdanje 1999.
BASIOLI, Josip. „Ribarski propisi u statutima istarskih primorskih komuna”,
Jadranski zbornik, 10, 1976-78., str. 119-158.
BENEDETTI, Andrea. „Un episodio umaghese della guerra di Chioggia”, u: La Porta
Orientale, 2, 1966., str. 297-299.
_______________. „Il podestà veneto a Umago”, u: La Porta Orientale, 2, 1966., str.
228-242.
_______________. Umago d’Istria nei secoli, I-II, Trieste 1973.
BENUSSI, Bernardo. „Commissioni dei dogi ai podestà veneti nell’Istria”, AMSI, 4/3,
1887., str. 3-109.
_______________. „Lo statuto del comune di Umago”, AMSI, 8, 1892., str. 227-313.
_______________. L’Istria nei suoi due millenni di storia, Venecija – Rovinj 1997.
BERTOŠA, Miroslav. „Valle d’Istria durante la dominazione veneziana”, ACRSR, 3,
1972., str. 57-207.
_______________. „Istarski fragment itinerara mletačkih sindika iz 1554. godine”,
VHARP, 17, 1972., str. 37-44.
_______________. „L’Istria veneta nel Cinquecento e nel Seicento”, ACRSR, 7,
1976.-1977., str. 137-160.
_______________. Istarsko vrijeme prošlo, Pula 1978.
_______________. Pisma i poruke istarskih rektora, Zagreb 1979.
498
IZVORI / FONTI
499
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
COZZI, Gaetano. „La politica del diritto nella Repubblica di Venezia”, u: Stato, società
e giustizia nella Repubblica veneta (sec. XV-XVIII), I, ur. Gaeteno Cozzi, Roma
1980., str. 15-152.
Cronaca della parrocchia di Umago 1928-1932, 20. stoljeće (rukopis), Župni arhiv
Umag.
DA LINDA, Luca. „Relazioni e descrizioni universali e particolari del mondo”, AT, 2,
1830., str. 90-100.
DA MOSTO, Andrea. L’Archivio di Stato di Venezia, I, Roma 1937.
DAROVEC, Darko. Notarjeva javna vera: notarji in vicedomini v Kopru, Izoli in
Piranu v obdobju Beneške Republike, Koper 1994.
_______________. Pregled istarske povijesti, Pula 21997.
_______________. „Ordinamento daziario, produzione, misure di capacità,
prezzi e contrabbando del vino”, u: Cerealea, oleum, vinum... kultura prehrane i
blagovanja na jadranskom prostoru, ur. Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO i Elena
ULJANČIĆ-VEKIĆ, Poreč 2009., str. 121-138.
_______________. Breve storia dell’Istria, Udine 2010.
_______________. Auscultauerint cum notario. Istrian Notaries and Vicedomini
at the Time of the Republic of Venice, Venezia 2015.
DEAN, Trevor. Crime in Medieval Europe 1200-1550, Harlow [itd.] 2001.
DEANOVIĆ, Mirko – JERNEJ, Josip. Talijansko-hrvatski rječnik, Zagreb, 142002.
DEGRASSI, Attilio. „Il porto romano di S. Giovanni della Cornetta”, AMSI, 38, 1926.,
str. 143-152.
Enciclopedia del diritto, I, Milano 1958.
FACCHINI, Silvio. La grande carratada istriana, Trieste 1997.
DE FRANCESCHI, Carlo. L’Istria. Note storiche, Poreč 1879.
FUMIS, Ernesto. Pagine di storia umaghese, Trieste 1920.
GOINEO, Giovanni Battista. „De situ Istriae”, AT, 2, 1830., str. 45-71.
GORLATO, Laura. „Note sull’insediamento umano nella penisola istriana”, AMSI,
15, 1967., str. 35-81.
GRAVISI, Giannandrea. „Toponomastica del Comune di Umago”. AMSI 42/2, 1930.,
str. 409-429.
HELMHOLZ, Richard H. „The litis contestatio: Its Survival in the Medieval ius
commune and Beyond”, u: Lex et Romanitas: Essays for Alan Watson, ur. Michael
HOEFLICH, Berkeley 2000., str. 73-82.
HERKOV, Zlatko. Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, I-II,
Zagreb 1956.
_______________. Mjere Hrvatskog primorja s osobitim osvrtom na solne mjere i
solnu trgovinu. Rijeka 1971.
_______________. „Prinosi za upoznavanje naših starih mjera za dužinu i
površinu”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene
znanosti HAZU, 7, 1974., str. 61-151.
_______________. „O istarskim šupljim mjerama od kraja XVIII do polovice XIX
stoljeća”, Jadranski zbornik, 10, 1976.-78., str. 355-392.
„Isola ed i suoi statuti”, prir. Luigi Morteani, AMSI, 4/3-4 , 1888., str. 349-421 i 5/1-2,
1889., str. 155-222.
500
IZVORI / FONTI
IVETIĆ, Egidio. „La classe dirigente veneta e i piani di risanamento dell’Istria - ruoli
e prospettive di sviluppo per Pola in un discorso del primo Seicento”, ACRSR, 22
1992., str. 287-317.
_______________. La popolazione dell’Istria nell’età moderna. Lineamenti
evolutivi, Collana degli Atti, 15, Trst - Rovinj 1997.
_______________. „Finanza pubblica e sistema fiscale nell’Istria veneta del Sei -
Settecento”, ACRSR, 28, 1998., str. 151-203.
_______________. L’Istria moderna. Un’introduzione ai secoli XVI-XVIII, Collana
degli Atti, 17, Trst - Rovinj1999.
_______________. Oltremare. L’Istria nell’ultimo dominio veneto, Venezia 2000.
_______________. ur. L’Istria nel tempo. Manuale di storia regionale dell’Istria
con riferimenti alla città di Fiume, Rovinj, 2006. (Collana degli Atti Centra za
povijesna istraživanja Rovinj, br. 26).
_______________. Istra kroz vrijeme, Rijeka – Trst – Rovinj 2009.
_______________. L’Istria moderna 1500-1797. Una regione confine, Verona, 2010.
JANEKOVIĆ RÖMER, Zdenka. „Na razmeđi ovog i onog svijeta: Prožimanje
pojavnog i transcendentnog u dubrovačkim oporukama kasnoga srednjeg vijeka”,
Otium, 2/3-4, 1994., str. 3-15.
_______________. Rod i Grad: Dubrovačka obitelj od XIII do XV stoljeća,
Dubrovnik 1994.
JELENIĆ, Sergije. Umag. Sakralno bogatstvo Umaga i okolice. Umag 1997.
JURKIĆ-GIRARDI, Vesna. „Lo sviluppo di alcuni centri economici sulla costa
occidentale dell’Istria dal I al IV secolo”, ACRSR, 12, 1981.-1982., str. 9-31.
KANDLER, Pietro. Codice Diplomatico Istriano, vol. I-V, Trieste, 1986.
KAMBIČ, Marko. „Nasljedno pravo Piranskog statuta u vidu recepcije”, Zbornik
radova Pravnog fakulteta u Splitu, 43/3-4, 2006., str. 501-521.
KLEN, Danilo. „Mletačka eksploatacija istarskih šuma i obvezan prevoz drveta do
luke kao specifičan državni porez u Istri od 15. do kraja 18. stoljeća”, Problemi
Sjevernog Jadrana, 1, 1963., str. 199-280.
_______________. „Katastik gorivog drva u istarskim šumama pod Venecijom
sastavljen od Fabija da Canal, godine 1566.” VHARP, 11-12, 1966.-68., str. 5-88.
Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika, prir. Zlatko HERKOV, Šibenik
1982.
KOHL, Benjamin G. „The Changing Function of the Collegio in the Governance of
Trecento Venice”, prir. Monique O’Connell, u: Venice and the Veneto during the
Renaissance: the Legacy of Benjamin Kohl, ur. Michael KNAPTON, John E. LAW i
Alison A. SMITH. Firenze 2014., str. 35-47.
KRIŽMAN, Mate, Antička svjedočanstva o Istri, Pula – Rijeka 1979.
Leggi statutarie per il buon governo della Provincia d’Istria..., prir. Lorenzo PARUTA,
Venezia 1797.
LONZA, Nella, „Tri priče o strasti i časti iz 18. stoljeća”, Dubrovački horizonti, 36,
1996., str. 6-11.
_______________. „Dubrovački statut, temeljna sastavnica pravnog poretka i
biljeg političkog identiteta”, u: Statut grada Dubrovnika sastavljen godine 1272.
Dubrovnik 2002., str. 11-46.
501
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
502
IZVORI / FONTI
503
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
504
LITERATURA / BIBLIOGRAFIA
505
UMAŠKI STATUT | STATUTO DI UMAGO
POKRATE
ELENCO DEGLI ACRONIMI
ACRSR Atti del Centro di ricerche storice – Rovinj / Rovigno
ACU Archivio Capitolare di Umago
AH Acta Histriae
AMSI Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria
AT Archeografo Triestino
HAZU Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
KAU Kaptolski arhiv Umag
VHARP Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu
506
Realizaciju projekta omogućili su:
Il progetto e stato realizzato con il sostegno di: