ivan

Bezi

P R O C E S N A FILOZOFIJA I T E O L O G I J A

Stalna

na tom svijetu

samo mijena jest. P. Preradovi

Za nas Evropljane je procesna misao novost na filozofskom i teo lokom polju. O njoj se kod nas gotovo nita ne zna. Nastala je izmeu dva rata na angloamerikom govornom podruju. Poslije rata se u S A D opaa sve vee zanimanje za procesnu filozofiju. Osnovan je i poseban institut za njezino prouavanje, a pokrenut je takoer i asopis u istu svrhu. Danas je predvodnik procesne filozofije u Americi Charles Hartshorne. Pored njega istiu se Schubert Ogden, Bernard Loomer, N o r man Pittenger, John B. Cobb, Daniel D a y Williams, Delvin Brown, Ewert Coisins i Robert B. Meliert. U Evropi, bar koliko je meni poznato, od istaknutijih katolikih teologa jedini se javno izjavio za procesnu teologiju nizozemski isuso vac Piet Schoonenberg, profesor dogmatike na katolikom sveuilitu u Nijmwegenu. On, dodue, ima i neke prigovore pojedinim postavkama procesne teologije, ali ipak pristaje uz njezinu jezgru. Kad je ve procesna misao zakoraila i na evropsko tlo, poimo joj ususret i upoznajmo se s njome.
1 2 3
1 2

D. D. WILLIAMS, The Spirit and Forms of Love. Harper, N. York 1968. D. BROWN i dr., Process Philosophy and Christian Thought. Bobbs-Merill, New York 1971. E. COUSINS, Process Theology. Newman Press, New York 1971.. D. R. GRIFFIN, A Process Christology. Westminster P. Philadelphia 1973. R. B. MELLERT, What is process theology? Paulist Press, N. York 1975. P. SCHOONENBERG, Process or history in God? (Theol. Digest, 1. 1975, 43).
3

1965.

CH. HARTSHORNE, Man's Vision of God. Archon Books, Hamden 1964. J. B. COBB, A Christian Natural Theology. Westminster Press, Philadelphia

271

Procesna

filozofija

Utemeljitelj procesne filozofije je engleski mislilac Alfred North Whitehead (18611947), svestrano nadaren ovjek, osobito sjajan ma tematiar, logiar i filozof. Zajedno s mladim kolegom Bertrandom Russellom napisao je Matematika naela, a sam vie zapaenih djela. Predavao je najprije matematiku u Londonu, zatim filozofiju na ame rikom sveuilitu Harvard. Nije bio struni teolog, ali su ga metafi zika i religiozna pitanja vrlo zanimala. Whiteheadovu filozofiju nije lako prikazati na razumljiv nain. N e samo zbog izvornosti njegove misli, ve i zbog njegova kompliciranog rjenika i originalne terminologije. A k o se ponekad i slui starim na zivima, daje im n o v o znaenje. Zato ga je teko razumjeti, a jo tee pre voditi. S istog razloga nije popularan u iroj javnosti, pa ni medu samim filozofima. Korijenje Whiteheadove procesne flozofije moemo nazrijeti ve u staroj grkoj filozofiji. W. se poziva na Heraklita, koji je tvrdio da sve tee (panta rhei) i da se nitko ne moe dva puta okupati u istoj rijeci. Premda se na Hegela poziva daleko manje, ne moe se zanijekati da na Whiteheada nije utjecala i Hegelova dijalektika. Historicizam, to se razvio u pohegelovskoj epohi, takoer je inspirirao Whiteheadova razmiljanja. Zanosila ga je ideja evolucije, Bergsonova filozofija (Evo lution creatrice, 1908), Einsteinova teorija relativiteta, kao i sva moderna znanstvena otkria, koja je W. paljivo pratio. Po Whiteheadovu shva anju filozofija je sinteza svih ostalih znanosti. Temeljna injenica od koje W. polazi u svom filozofiranju jest i njenica svestranih p r o m j e n a (the change) to se zbivaju u svijetu. Kao da je itao Mujezina naeg pjesnika Preradovia! Mijena je os novno ljudsko iskustvo. N a ovom svijetu nita nije stalno ni nepromjen ljivo. itava stvarnost je u gibanju, veliki p r o c e s , tj. razvojni rast, napredovanje, tijek, pravilno kretanje, zakonomjerna promjena stanja u uzastopnim stadijima razvijanja. Svijet je u stvari sveopa energija u svom procesu (J. B. Cobb). Sve to se zbiva jest energy-event.
4 5 6 7 8

* J. E. GREENE, 100 great thinkers. Pocket Books, V izd. N . York 1969. WHITEHEAD-RUSSELL, Principia Mathematica, Cambridge Univ. Press 1925. I. izd. u 3 sv. Cambridge 19101913. WHITEHEAD A. N . (spominjem samo filozofska djela): Process and Reality. New York 1929. Symbolism. Its Meaning and Effect. Cambridge Univ. Press 1958. The Function of Reason. Beacon Press, Boston 1958. Religion in the Making. World Publ. Comp. N. York 1960. Adventures of Ideas. Macmillan, New York 1967. Science and the Modern World. Macmillan, N. York 1967. Modes of Thought. Macmillan, N . York 1968. Bitno je za narav Ideje da se ona razvija i kroz razvoj sama sebe shvaa (G. HEGEL, Vorlesungen ber die Geschichte der Philosophie. Frankfurt a. M. 1971, sv. I. str. 39). Rije proces (od lat. pro-cedere) ovdje nema pravno znaenje u smislu sudskog procesa. U pogl. Proces procesnoj teologiji posluit emo se i tim znaenjem.
5 8 7 8

272

Z b o g toga je temeljni pojam procesne filozofije nastajanje (becoming), a ne bitak (being). Vanije je nastajanje od njegova rezul t a t a . W . primjeuje d a je ensbeing* z a p r a v o glagolski particip, a ne imenica. R a d n j a , a n e pojam. Zbilja je uvijek u zbivanju i nastaja nju, n i k a d nije zavrena i gotova. O n a je serija meusobno povezanih nastajanja (a series of interrelated becomings), to se odvijaju u v r e menu k a o k o n t i n u i r a n i proces. U Whiteheadovoj filozofiji vremenska d i menzija ima bitnu ulogu. O s n o v n i elemenat itave stvarnosti W . najee n a z i v a actual occasions*, a k tome jo actual entities*, occasions of experience* ili moments of experience*. Sve te izraze je teko prevesti, a najtee p r vi. A t r i b u t o m actual* W . je htio istaknuti zbiljnost i stvarnost svojih osnovnih poela i ujedno njihovu vremensku dimenziju (sadanjost i trajnost promjena). U imenici occasion i opet dominira k o m p o n e n t a vremena, dogaaja, kontingencije. I p a k je teko pogoditi njezino p r a v o znaenje. O d mnogih moguih prijevoda prilika, p o v o d , razlog n e ega, prigoda, zgoda, zbivanje, dogaanje (happening), pojava, (u)potreba, p o g o d n o vrijeme, kritian as, mogunost nekog ostvarenja o d a b r a o bih znaenja: zbivanje, dogaanje, pojava ili p o j a v n a mogu nost. Z a W h i t e h e a d a su osnovne estice stvarnosti vremenskoga (proces!), a ne materijalnog k a r a k t e r a . A k t u a l n i entiteti sainjavaju itavu realnost, i z v a n njih nema nita!
9

U W h i t e h e a d o v u rjeniku je t a k o e r iskustvo (experience) vaan pojam. Ali t o nije samo ljudsko iskustvo. I stvari iskustvuju, t j . doivlja vaju n a svoj nain. Sve, naime, to postoji doivljava n e k o iskustvo drugih bia, t j . moe biti subjekt iskustva. Nesvjesna bia takoer ima,\x iskustvo, d a k a k o nesvjesno. O n o je samo k o d ovjeka svjesno. Z a W h i t e h e a d a je spoznaja svijeta pitanje iskustvenog modela. Jer stvar nost se, k a k o smo vidjeli, ne sastoji od estica materije, ve od isku stvenih m o m e n a t a . Za nain, n a koji sve stvari stjeu svoje iskustvo, W . je iznaao p o seban termin prehension. O p e t jedna n e p r e v e d i v a rije! O i t o ju je skovao okrnjivanjem engleskog supstantiva apprehension* (od lat. ad-prehendere, uzeti n a uvanje, p r i h v a t i t i , shvatiti, razumjeti, o v l a d a t i ) , ali ovim se nije htio sluiti zbog njegova povijesnog optereenja. Prehension je d a k l e sveopi, ne samo racionalni, nain spoznavanja i osje anja (feeling) kojim se slue i r a z u m n a bia (conceptual prehension) i nerazumne stvari (physical p.). T a k o je pomou svoje sposobnosti p r e hendiranja meusobno p o v e z a n a itava stvarnost i svaki njezin djeli. N a taj nain otkrili smo jo jednu bitnu kategoriju procesne filo zofije povezanost svih stvari (relational character of reality). N i t k o
U Whiteheada element* nema materijalno-prostorno znaenje. Stvarnost se sastoji od iskustvenih momenata, a ne od estica materije. Oni zapravo spadaju u etvrtu dimenziju. Jedinstvo su, a ne jedinice (unities, not units).
9

273

i nita ne stoji samo za sebe. N i t i Bog. Sve je meusobno uvjetovano i povezano te se nalazi u odreenom odnosu. Ta sveobuhvatna odnosnost svega je objektivnog reda, ali je i subjektivna, jer snaga prehenzije dje luje medu svim objektima. Tako je itav svijet jedan organizam, pa W. svoj sistem zove a philosophy of organism*. Uslijed svoje povezanosti aktualna zbivanja se odvijaju u snopovima ili serijama, koje po Whiteheadu nose ime nexus. Svi iskustveni nexusi tvore opet jedan iri i vii snop, splet ili niz (nexiis u mnoini). Pu tem tih spletova povezana je i ujedinjena itava stvarnost. Svijet je procesivan p o razvoju i odnosan po ustrojstvu. Povezanost ili odnosnost svih stvari ukazuje na njihovu Kod Whiteheada relativnost ima dva vida: 1. onaj upravo spomenuti: odnosnost, uvjetovanost ili svih stvari (interrelatedness, interrelation). U tom smislu je tivan, jer se ne moe zamisliti odvojen od svijeta. Krist je svojoj jedinstvenoj pojavi Bogoovjeka, ve u vjeri to ju svojim sljedbenicima. 2. kao suprotnost apsolutnome (relativity), cesnom tijeku nije primarno ni privilegirano. relativnost. povezanost i Bog rela velik ne u je udahnuo

jer nitko i nita u pro

Relativnosti svijeta doprinosi njegovo nastajanje i postajanje u vre menu. Nastajanje uvijek otvara vidike budunosti, nastajnih mogu nosti, ideja koje e se ostvariti. One su eternal objects* zbilje. W. ih zamilja po prilici onako kako je Aristotel zamiljao universalia ili Platon vjene forme. One se konkretno ostvaruju u aktualnim bii ma. K a k o je vrijeme srna dimenzija svega to postoji, u svakoj sa danjosti je ukljuena i budunost, a ona nosi sa sobom besmrtnost. Nije samo ovjek besmrtan, sve (p)ostaje u novim oblicima, nita na svijetu ne propada definitivno (objective immortality). A k o neto ne stane, to je zato da postane neto drugo, tj. ue u vii nexus. I tako se proces nastavlja. Razvoj tee u smislu sinteze mnotva u jedno kom pleksno jedinstvo. The many become one and are increased by one.
10

A kako izgleda procesna antropologija? ovjek nije individualna supstancija, kako se neko mislilo, ve niz aktualnih dogaanja (occasions!) ili an enduring objecU, koji postoji u prostoru i vremenu. Sastavljen je od tijela i misli, koja se moe zvati duh. N o u ljudskoj osobi nije od bitne vanosti compositum tijelo-duh, ve stupanj suraujuih pojava ili dogaanja (coordinating occasions) u ivom nexusu ovjeka. Tijelo je usklaeni sustav fiziolo kih aktualnih pojava, prostornih i vremenskih. Dua je sredinja po javnost (central occasion), koja uspostavlja vezu izmeu tjelesnih zbi vanja i jastva (the self).

1 0

A. N . WHITEHEAD, Process and Reality.

Macmillan, N. York 1969, str. 26.

274

Iako se W. esto slui rijeju dua, ona u njega nema religiozne konotacije. P o njemu dua nije supstancijalna forma tijela, ve samo sredinja koordinaciona struja osobnih iskustva. Svako ivo bie ima dua, a ovjek se istie nad ivotinjom samo time to ima duu vieg stupnja (higher-grade soul). W. pae misli da postoji gradualna razlika i meu samim ljudskim duama. Procesni filozofi su uvjereni da je njihova antropologija blia bi blijskoj od tradicionalnoga crkvenog shvaanja ovjeka, to potjee iz grke filozofije dualizma duha i tijela. Premda se i ljudski duh nalazi u trajnom razvitku i promjeni, ipak u njemu postoji kontinuitet jastva, iz kojeg proizlazi svijest moralne odgovornosti. ovjek je slobodno bie, stoga udoredno ubrojiv. U svom ivotu mora se dati voditi konkretnim etikim vrednotama, a one se moraju usmjeravati opem dobru, boljoj budunosti ovjeanstva i sve mira kao cjeline. isto humanistiki moral nije dovoljan. Svrha morala je omoguiti razvoj svjetskog procesa d o njegove punine. W. je veliki zagovornik aksiologije, osobito estetskih, znanstvenih i etikih vred nota.
11

Procesna

teologija

Kako smo rekli, W. nije bio strunjak u teologiji, ali ga je ona izvje sno vrijeme jako zanimala. Procesno bogoslovlje su razvili njegovi ue nici, koji su nadopunili Whiteheadove praznine te pokuali objasniti nejasnoe i otupiti suprotnosti kranske i procesne misli. Vjera poinje potrebom samoe. Religiozno iskustvo i intuicija daju nam n o v o znanje, koje nadilazi filozofiju i znanost. W. se, kao strogi uenjak, redovito ne poziva na Objavu. Sadraj religije vie je svijet nego Bog. Religion is world-loyalty*, veli W. Religija je bolja od filozofije, jer je ova samo spekulativna. ovjek je najprije religiozan, pa vjernik, ne obratno. Najdublji element religije je kult (worship, litur gija). W. odbacuje B o g a filozofa: apsolutnog, nepromjenljivog, apstrakt nog, hladnog poput ideje, nepristupanog, transcendentalnog, bezosjeaj nog, samozadovoljnog u samom sebi. Bog je imanentan svijetu i totali tetu svih mogunosti. O n je aktualni bitak koji daje egzistenciju svemu moguemu. Bog je integralni dio u procesu itave stvarnosti, te on s njome raste, mijenja se u vremenu i usavruje. N e moe se odrediti vri jeme stvaranja, ono je o d vijeka. Po Whiteheadovoj teoriji o Bojoj di-polarnosti (divine dipolarity) u Bogu su dvije naravi (rije ovdje nije uzeta u skolastikom znae1 2

A. N. WHITEHEAD, Modes of Thought. Macmillan, N . York 1968, str. 161. A. N. WHITEHEAD, Religion in the Making. World Pub. Comp. N . York 1960, str. 59.
1 1 1 2

275

nju, ve u m o d e r n o m ) : a) p r v o t n a n a r a v (primordial nature), p o kojoj Bog ivi sam u sebi i sam sobom u svojoj vjenosti. P o njoj ima u sebi neto a k t i v n o , s t v a r a l a k o , apsolutno, impersonalno i misteriozno, b) U svojoj susljednjoj n a r a v i (consequent n.) Bog se oituje u svom odnosu p r e m a svijetu, postaje receptivan, ulazi u povijest i postaje arite svjet skog jedinstva. Bog ulazi u vrtlog zbivanja, dobiva vremeniti vid i n a lazi se u trajnoj promjeni. I m a n e n t a n svijetu utjee n a nj i biva z a h v a en svjetskim p r o m j e n a m a . O n o to smo m i i to postajemo utjee na ono to je Bog i k a k a v i m a biti, misli W . Bog je, dakle, d i p o l a r a n : sam i relacionalan, a k t i v a n i receptivan, stvaralac i primalac. U njemu se spaja p r o l a z n o i n e p r o l a z n o . Bog nije svemogu, t v r d i W., jer je nemoan p r e d slobodom p o jedinca. O n , dodue, z n a i moe vie, ali stoga i trpi vie, on je na d r u g u patnji (the great companion, the fellow sufferer who understands). * O n suosjea sa svim stvarima, u njemu se sve o d r a z u j e : p r o lost, sadanjost i budunost. U njemu je p u n i n a svega postojeeg, jedin stvo svih nexusa. Zahvaljujui svojoj susljednjoj n a r a v i , Bog je ivi or ganizam koji o b u h v a a i s a d r a v a sve ostale organizme. O n se zove ivim Bogom jer m o e ljubiti, trpjeti i doivljavati promjenu. W h i t e h e a d o v pristaa R o b e r t Mellert o v a k o saima uiteljevo p o i manje Boga: U k r a t k o , Bog je onaj a k t u a l n i entitet koji je i s t r u k t u r a ili k o n t e k s t u kojemu nastaje stvarnost (primordial nature) i ujedno t o talitet te stvarnosti (consequent n.). A t o stoga to on p o t p u n o obuhvaa cjelokupnost mogunosti (primordial n.) i cjelokupnost ostvarenja (conse quent n.). O n je i a p s t r a k t a n i k o n k r e t a n , i vjean i vremenit, i t r a n s cendentalan i i m a n e n t a n . Bog je t a k o p o v e z a n sa svijetom d a nema svijeta bez Boga, niti Boga bez svijeta. O n je samo odnosni pojam (relational term): Bog ne ega ili nekoga. O n je formativni faktor u procesu stvaranja, ali stva ranje nije j e d a n in p r o i z v a a n j a iz niega, ve proces u kojemu je svijet koegzistentan s Bogom. Svijet je oduvijek u t o k u nastajanja, p r i emu sudjeluje i Bog k a o sveprisutni i stvaralaki a k t u a l n i b i t a k . T a k o Bog igra a k t i v n u ulogu p r i nastajanju svakog n o v o g bia (in the emergence of each actual occasion). N o i svijet doprinosi Bojem postajanju u njegovoj susljednjoj n a r a v i . Bog ne bi bio stvarnost bez stvarnosti svi jeta. O n o to se d o g a a u svijetu odrazuje se u Bogu i t a k o svijet stva ra Boga. O n o to teolozi z o v u gloria Dei extrnseca* z a W h i t e h e a d a je j e d n a k o b i t n o k a o i gloria Dei intrnseca*. Stoga W . t v r d i : Jed n a k o je istina rei d a Bog s t v a r a svijet k a o i d a svijet stvara B o g a . I p a k mjesto rijei stvaranje W . radije govori: Bog doziva stvari u ivot.
1 S 1 15 18

Cit. po R. B. MELLERT, What is process theology? Paulist Press, N. York 1975, str. 46. " WHITEHEAD, Process and Reality, str. 413. R. B. MELLERT, op. cit. 48. WHITEHEAD, Process and Reality, 410.
1 8 1 5 1 8

276

W . ne nijee Boju onostranost, ali naglaava ovostranost. Bog utjee n a svaku stvar jer se i nalazi u svakoj stvari. O n je uvuen u je dinstveni proces svega postojeega. Isto t a k o i sva stvorenja se nalaze u Bogu k a o dio njegove konsekventne n a r a v i . Isus je bio p r a v i i p o t p u n i ovjek k a o svaki od nas. N o od samog poetka njegova postojanja Bog je u njemu poeo ostvarivati svoje b o a n s t v o . Isus je slobodno i r a d o p r i h v a t i o taj boanski p l a n . Cijeli svoj ivot je sebe shvaao (prehended!) i doivljavao i k a o ljudsko i k a o b o a n s k e bie. N i t k o drugi n i k a d a nije doivio t a k o usko svoju vezu s Bogom. U njemu je imanencija Boja dostigla svoju najveu dubinu. U Kristu n a m se oitovao sam Bog (inkarnacija). Krist je zauvijek ostao i m a n e n t n o i usko p o v e z a n s Bogom (uskrsnue). W . priznaje o t k u p i teljsku misiju Kristovu, ali se priklanja D u n s Skotu, tvrdei d a je Isus z a p r a v o predestiniran d a b u d e k r u n a svega stvorenja, bez obzira n a o vjeje grijehe. Boanstvo K r i s t o v o se vie sastoji u njegovoj p o v e z a nosti s Bogom nego u njegovoj razliitosti od svijeta. Isus je najsavreniji model ovjenosti koji je i k a d a postojao. U njemu o t k r i v a m o smi sao svog ivota i svoje spasenje. D a v i d Griffin o v a k o tumai K r i s t o v p o l o a j : poetni cilj svakog zbivanja (occasion) d a n je od Boga (kao finis operis), a ostvarenje se d o vruje subjektivnim doprinosom izvritelja (finis operands). Bog je for m a l n o u svakoj pojavi, o n joj daje poetni cilj i svrhu. Ljudska zbivanja p a k sadrajno ispunja ovjek i stoga su v e o m a razliita. Isus je ciljeve i sadraj svoga i v o t a t a k o p o d r e d i o i poistovjetio s Bogom d a meu njim i Bogom vie i nije bilo r a z l i k e .
17

u d n o je d a W . nije isKoristio trojstveni i v o t u Bogu z a p o t v r d u svoje teologije. Taj z a d a t a k je u z e o n a se P . Schoonenberg. P o njemu je samo O t a c osoba o d vijeka, a Sin je postao (has become) drugom oso bom Trojstva tek p o svom upuenju. Slino se zbilo i s D u h o m . Doavi k n a m a i boravei u kranskoj zajednici, uao je u dijalog s O c e m i Si n o m i t a k o postao treom b o a n s k o m o s o b o m .
18

Crkva t a k o e r ima procesnu n a r a v . O n a je nastala k a d su p r v i ue nici povjerovali Kristu, a o d r a v a se sukcesivnom vjerom svih vjerni kih narataja d o danas. O n a nije nepromjenljiva u s t a n o v a boanskog porijekla, ve tjekoviti (procesni) slijed kranske vjere, i za nju v r i jedi p r a v i l o : Ecclesia semper reformanda. C r k v a se mijenja i t r e b a d a se mijenja skupa sa svijetom u kojem ivi. C r e d o , dogme, hijerarhija i ostale strukture sporedne su, b i t n a je vjera u Krista. C r k v a je proces, a ne struk t u r a . Stoga m o r a i potivati tradiciju i razvijati se p r e m a naprijed. S a k r a m e n t i su d i v n o kransko iznaae jer obuhvaaju ovjeka u cjelini, u njegovoj tjelesnosti i duhovnosti. Stvoreni su o d zajednice (created by the community) i stvaraju zajednicu (creative of the c).
1 7

18

D. R. GRIFFIN, A Process Cbristology. Westminster Press, Philadelphia 1973. Theology Digest, br. 3, g. 1975, str. 225.

277

O n i uprisutnjuju m e u n a m a Isusov dogaaj ga i ujedno stvaraju. Euharistija, n a primjer, cijacija, transfinalizacija ili transsignifikacija, prisutnost K r i s t o v a v e z a n a uz sakramentalni

(Jesus-event), t j . oznauju nije n i k a k v a transsupstanve vremenska i prostorna obred.

U W h i t e h e a d o v o j filozofiji nastajanje (emerging) i nestajanje (pe rishing) ine polove istoga procesa te imaju j e d n a k u vrijednost. Obje se istodobno odvijaju u svakom asu nae stvarnosti. Stoga je smrt dio p r i r o d n o g r a z v i t k a . O d r u g o m ivotu n e z n a m o nita, ali besmrtnost postoji, jer sve to je jednom postojalo ulazi u budunost. T a k o i ovjek prelazi u svijet v r e d n o t a , t j . u susljednju n a r a v Boju. K a k o se W . nije izrazio o n a r a v i vjenog ivota, njegovi pristae o tome imaju razliita miljenja.

Proces

procesnoj

teologiji

N e m a m o namjeru ulaziti u filozofsku problematiku W h i t e h e a d o v a n a z o r a n a svijet. O g r a n i i t emo se samo n a sumornu ocjenu teolokih implikacija i aplikacija njegove filozofije. Prije svega m o r a m o rei da, zbog teke i jedva razumljive W h i t e h e a d o v e terminologije, ovjek nije n i k a d siguran d a ga je d o b r o ra z u m i o . Poto se r a d i o filozofiji ija je glavna kategorija proces, treba i W h i t e h e a d o v o nazivlje shvatiti procesno, k a o pojmove u razvoju i stalnoj promjeni. Procesna teologija s v a k a k o je jedan nov i zanimljiv pokuaj d a se stara kranska shvaanja izreknu n a n o v i suvremen nain. Ve samo z a t o joj se radujemo i doekujemo je blagohotno. V a n o je istak n u t i d a procesna filozofija nije ni areligiozna ni antireligiozna. D a p a e , o n a je u o v o m pozitivistikom i materijalistikom svijetu prijateljski raspoloena p r e m a vjeri i eli joj biti o d pomoi. P o m o joj n u d i p r e k o svoga racionalnog instrumentarija, jer i ona potuje naelo fides quaerens intellectum. Vjera t r a i r a z u m , ne eli ga istisnuti niti se postaviti n a njegovo mjesto. Procesna teologija slui se procesnim i organicistikim modelom miljenja d a bi p r o t u m a i l a kransku vjeru. O n a smatra d a je t o si gurniji apologetski p u t o d skolastikog i tradicionalnog o p r a v d a n j a vjere. D r i d a u kranskoj teologiji ima dovoljno mjesta za plurali zam, stoga se i o n a javlja z a rije. I p a k m o r a m o n a p o m e n u t i da, p r e m d a je procesna teologija n a rijei t o l e r a n t n a , njezin svjetonazor i uope nain poimanja je radikalno nov i n e ostavlja slobodna prostora tradicionalnoj filozofiji i teologiji. O n a zahtijeva p o t p u n o premiljanje itave katolike predaje i p r e imenovanje (prekrtenje) gotovo svih ustaljenih p o j m o v a i termina. N a k o n t a k v a p r e k r t a v a n j a to e jo ostati o d staroga kranskog krsta? 278

Procesna misao nastoji biti u skladu s modernim shvaanjima d a nanjeg ovjeka i s t o k o v i m a suvremene filozofske misli. U v a a v a najnovija z n a n s t v e n a otkria i oslanja se n a teorije evolucije i relativiteta. N a m j e r e su joj i p a k sasvim potene i jasne: procesna teologija eli izraziti svoju vjeru suvremenim rjenikom, k a o to je t o u svoje doba uinio Augustin i T o m a , k a d su P l a t o n o v u i Aristotelovu filozo fiju pokuali prilagoditi p o t r e b a m a svoga vremena. Stoga ne zazire od rijei promjena, pae je u z i m a z a svoje polazite. * P r e m d a sasvim trijezno procesna teologija n e poistovjeuje rijei proces i progres, ona ima optimistiki pogled n a svijet i ostavlja dovoljno p r o stora ljudskoj slobodi.
1

I a k o procesna teologija hoe d a b u d e suvremena i trai preispiti vanje (sadrajno i formalno) dosadanjih kranskih pozicija, ona ipak u naelu potuje tradiciju, ne eli je obezvrijediti, n a njoj gradi i ukljuuje ju u sadanje i budue procese (objective immortality!). U z a svu svoju d o b r u volju, procesna misao stavlja vjernika u ozbiljne tekoe. O n a , naime, ne z n a za bit Boju (ni uope za bilo k a k v u bit), z a Boga k a o osobu, z a boansku narav Kristovu ili za supstancijalnu p r e t v o r b u k r u h a i vina u Euharistiji. Za nju je sve proces, evolucija, nastajanje promjena. Procesni sustav se opredjeljuje za filozofiju H e r a k l i t a (sve tee), a n e za onu njegova suvremenika P a r m e n i d a (esencijalistika filozofija), n a kojoj su gradili Aristotel, T o m a , Descartes i itava dosadanja z a p a d n a epistemologija. A k o je ba sve u radikalnoj mijeni, o n d a n i t k o i nita n e moe ouvati svoj identitet, o n d a z a p r a v o nita i ne postoji. Z a svako postojanje je p r e t p o s t a v k a neki ontoloki id-entitet i n e k o vremensko trajanje. A k o nema nosioca promjene, p i t a m o se to se t o uope mijenja? U s v a k o m procesu m o r a ostati neto stalno da bi pro-ces bio mogu. Gdje se mijenja apsolutno sve, tu je nitavilo i kaos, a ne p r o -ces. N e m a potekoe da u svijetu uoimo i p r i h v a t i m o goleme i k a p i talne promjene. Samo je teko shvatiti da se a m a ba sve totalno, bitno i r a d i k a l n o mijenja. P o g o t o v o je to teko primijeniti n a Boga. U z m i m o radije za primjer ovjeka. I on je u stalnoj mijeni: dijete mladi o d r a s t a o starac, n o uvijek je ostao istovjetan sebi: ovjek. N e t o se, dodue, mijenjalo (nain biti-ovjek), ali je neto ostalo i nepromi jenjeno (ovjetvo, jastvo). Kranin se nelagodno osjea n a terenu procesne teologije i stoga to ona n e v o d i rauna o O b j a v i . Dodue, sadanja generacija proce snih teologa nastoji potkrijepiti svoju teologiju Biblijom i Evaneljem, ali njezin utemeljitelj ignorira Pismo. O n se p o z i v a samo n a r a z u m i
To je u skladu s dananjim mentalitetom, kako konstatira Heinrich Dietz: Rije promjena kraljuje kolama, dravnim ustanovama, parlamentima, sinodama i crkv. skupovima. Kontinuitet se sa katedara optuuje kao neto patoloko (G. K. KALTENBRUNNER, Sprache u. Herscbaft, Herder 1975, st. 43).
1 8

279

ostale oblike prehenzije. O n a k o k a k o je utemeljena, procesna teolo gija ostaje t i p naravne teologije. P o teoriji procesa Bog ne moe biti apsolutno bie. O n je u sebi promjenljiv, a u odnosu p r e m a svijetu relativan. W . odbacuje ideju Boga k a o n e p o k r e t n o g P o k r e t a a . I Bog se nalazi u procesu nastajanja i razvijanja. T a k o W . N o m o r a m o p r i z n a t i d a ima i drugih kranskih teologa koji n e prihvaaju apsolutnu nepromjenljivost u Bogu. H e i n z Z a h r n t pie: G o t t ist nicht, G o t t geschieht. Ve spomenutom Schoonenbergu je trojstveni ivot d o k a z dinamike u Bogu. P o njegovu shva anju Isus je tek poslije utjelovljenja postao d r u g o m boanskom osobom, a D u h Sveti p o silasku n a kransku zajednicu t r e o m . Z a r Isus nije za sebe izjavio: Ego ex D e o processi ( I v 8, 42), a za D u h a d a a P a t r e procedit (ib. 15, 2 6 ) ? ^ P o A . Hulsboschu i Krist ulazi u evoluciju svijeta. W a l t e r Kasper pie o Bogu: Njegova nadvremenska vjenost nije ukoena nepromjenljivost, nego p o k r e t , ivot, ljubav koja samu sebe saopava o n o m e to je o d njega razliito. H e r i b e r t Miihlen misli da e promjenljivost Boja biti h o r i z o n t budue teologije. U k o liko procesna teologija pretpostavlja apsolutnu promjenljivost Boju, razbija sam pojam boanstva, n o a k o eli naglasiti dinamiku boanskog ivota nije daleko od istine. Bog je bog-atstvo u svakom pogledu.
20 21 23 24 25

Procesna teologija r a d o istie misao da Bog trpi, jer joj je i to d o k a z Boje promjenljivosti. P o z i v a se n a biblijske izraze o Bojoj srdbi i kajanju, n a Jeremiju ( 3 1 , 2 0 . . . ) i sv. P a v l a , koji moli Efeane: Nemojte alostiti D u h a Svetoga (4, 30). N a l a z i saveznika u Origenu, koji veli: P a t e r ipse n o n est impassibilis. Procesistima priskau u p o m o i neki suvremeni teolozi. J a p a n s k i protestantski pisac K a z o h K i t a m o r i u svom djelu Teologija Boje boli t v r d i da i Bog t r p i s n a m a ljudima, a osobito zbog patnja svoga Sina. Franois Varillon u svojoj knjizi Boja patnja nije zadovoljan to smo naslijedili sliku d'un Dieu impassible. N a p r o t i v , on misli d a bi neranjivi O t a c bio otac bez ljubavi. Boje milosre sastoji se u p r a v o u njegovoj ranjivosti (vulnrabilit) i o b r a z l a e : U redu bitka patnja je nesavrenost, u redu ljubavi o n a je peat savrenstva. Jiirgen M o l t m a n n se stalno v r a a n a misao o Bojoj boli u poznatoj knjizi R a z a p e t i B o g . J e a n G a l o t je p r o u a v a o temu Boje patnje, ali ne s filozofskog stanovita,
86 27 28

H. ZAHRNT, Gott kann nicht sterben. Piper, Mnchen 1970, str. 152. Theology Digest, br. 3, g. 1975, str. 225. Medutim, tu moramo napomenuti da processiones divinae nisu isto ho i Whiteheadov proces. A. HULSBOSCH, Jezus Christus... (Tijdschrift Th., br. 6, g. 1966, str. 250 273). W. KASPER, Jesus der Christus. Grnewald, Mainz 1974, str. 198. H. MHLEN, Die Vernderlichkeit Gottes als Horizont einer zuknftigen Christologie. Mnster 1969. K. KITAMORI, Theologie des Schmerzes Gottes. Vandenhoeck, Gttingen 1972. " F. VARILLON, La souffrance de Dieu. Centurion, Paris 1975, str. 71. J. MOLTMANN, Der gekreuzigte Gott. Kaiser Verlag, Mnchen 1972.
2 0 2 1 2 2 2 3 2 4 2 5 2 6 2 8

280

nego s biblijskoga, i doao je d o z a k l j u k a : Bog u sebi ne m o e trpjeti. Njegova passio* z a p r a v o je compassio s ljudima. * N o compassio je i p a k n e k a passio*, rekli bi procesisti.
2

T v r d n j o m o Bojoj boli i promjenljivosti procesna teologija stavlja u pitanje Boje savrenstvo (bar dosadanji pojam savrenstva). Uvijek se govorilo: svaka promjena ukljuuje n e d o s t a t a k neega, neku nesavr enost. D a k l e , a k o se Bog mijenja, nije savren. W . o d g o v a r a : savrenije je o n o to se mijenja o d onoga to je statino. Bit savrenstva je p r o mjena, rast, n a p r e d a k , d o k statika iskljuuje pojam boljega. Bog je savren jer u s v a k o m d a n o m asu postie najvei stupanj savrenosti. Njega n i t k o ne m o e nadmaiti, ali on uvijek nadmauje sam sebe i sve drugo. Procesisti, dakle, n e nijeu Boju savrenost, ve joj daju drugi (moda dublji) smisao. N o ima jedna druga opasnost n a koju nas n a v o d i procesna teo logija. T o je p a n t e i z a m (posljedica W h i t e h e a d o v a i Russellova m o n i z m a ) . A k o je Bog integralni dio procesa itave stvarnosti, o n d a on nije razliit o d te stvarnosti. A k o je Bog o r g a n i z a m koji o b u h v a a i sadrava sve ostale organizme, o n d a su oni istovjetni s njime. Procesna teologija toliko naglauje Boju imanenciju d a ostaje m a l o mjesta z a njegovu transcendenoiju. Procesisti se otro b r a n e o d panteizma, ali se n e proti ve panenteizmu. Bog je stvarnost razliita o d svijeta, vele, ali se sva zbiljnost nalazi u Bogu. O n je neto vie od zbroja svih ostalih a k t u alnih entiteta, i t a v svijet u Bogu eto, t o je kraljevstvo Boje! Skolastici su odnos Boga p r e m a svijetu nazivali relatio rationis, a odnos svijeta p r e m a Bogu relatio realis*. P o Whiteheadu su o b a o d nosa realna i bitna. A k o je t a k o , gdje je Boja onostranost i apsolutnost? Procesna teologija se, dodue, slui pojmom analogije, ali joj daje samo znaenje slinosti (i t a k o ostajemo o p e t u imanenciji), dok p r a v a a n a logija znai i slinost i razlinost. O d a t l e i onaj m u t n i pojam stvaranja k o d procesista. A k o nema stvaranja ni iz ega, stvara li Bog ita? Procesna teologija ne govori gotovo nita o D u h u Svetome. O Kristu neto vie, ali je pitanje d a li ispravno. J e li on p r a v i Sin Boji ab aeterno, a k o je to postao tek poslije inkarnacije? Gdje je mjesto za njegovu preegzistenciju? A k o je sva Kristova veliina u vjeri to ju je p r o b u d i o u svojoj C r k v i , u emu se sastojala njegova veliina prije osnutka C r k v e ? I je li prihvatljiva Mellertova t v r d n j a : I z v a n vjere C r k v a nije n i t a ? J e li C r k v a samo vjerski proces? I to t o znai da je C r k v a Kristova ustanova, ali n e boanskoga porijekla?
30

W h i t e h e a d o v a teologija ukazuje i n a neke slinosti s idejama Teilh a r d a de C h a r d i n a . M e u t i m , u njega n e m a toke Omega, kojoj sve stremi. U W h i t e h e a d a uope n e m a toke. Sve je proces bez kraja. Sto ga u procesnoj teologiji ima t a k o m a l o mjesta za eshatologiju. D o b r o
2 9

3 0

J. GALOT, // mistero della sofferenza R. B. MELLERT, op. cit. 91.

di Dio. Ed. Cittadella, Assisi 1975.

281

je primijetio P . Schoonenberg: k a o to je Ernst Bloch pokuao zamisliti eshatologiju bez Boga, t a k o n a m W . predlae Boga bez eshatologije. Z a njega, dodue, postoji besmrtnost, ali samo u n u t a r ovoga procesa, a u njemu smo ve ionako sjedinjeni s Bogom p o njegovoj susljednjoj n a r a v i . O posljednjem sudu te o novom nebu i novoj zemlji W . ne z n a nita. M o r a l je k o d procesista u visokoj cijeni, ali m u nedostaje religiozna utemeljenost. Procesni m o r a l nije fundiran n a Bogu, ve n a efikasnosti svjetskog procesa iji smo dio. Pae u popisu pet Whiteheadovih v r h o v nih v r e d n o t a (istina, ljepota, umjetnost, m i r i doivljavanje) nema uope spomena o dobru. W. ima vie sklonosti estetici nego etici. U zakljuku m o e m o rei: procesna filozofija je p o t p u n o napustila poimanja stare filozofije koja je bila statina, a temeljne kategorije su joj bile esencija, supstancija i zakonitost. Procesno pojmovanje je r a d i k a l n o dinamino i polazi od aksioma evolucije i procesa. Stoga u ovoj teologiji nema mjesta za apsolutno nepromjenljivog Boga, za vjene istine ni za i n d i v i d u a l n o spasenje. N a ekstrem statike se odgova ra ekstremom d i n a m i k e . T a k o se, opet jednom, ekstremi dodiruju. A m o d a je istina p o sredini: mir i promjena su k o m p l e m e n t a r n i pojmovi, a p s o l u t n o i relativno upuuju jedno n a drugo. Boje bog-atstvo i jest u tome to je o n ivot kat'exochen. Bie u vjenoj dinamici. Ljubav je trojstvena i stvaralaka. W h i t h e a d o v a teologija sicut stat et jacet nije u cijelosti p r i hvatljiva za kranina, ali je vrijedna nae panje i njome moemo osuvremeniti i obogatiti svoju vjeru.

31

" Theology Digest, br. 1, g. 1975, str. 41. 282