Sei sulla pagina 1di 5

CINEMATOGRAFIA CROATA

Erano passati soltanto dieci mesi dalla prima proiezione dei fratelli Lumière a
Parigi (28 dicembre 1895) quando a Zagabria (Croazia) fu organizzata la proiezione di
stessi spezzoni il 8 ottobre 1896. Presto seguirono spettacoli nelle altre città croate lungo
la costa: a Pola, Fiume, Zara, Spalato e Dubrovnik. In un certo senso si poteva dire che
sono state poste le basi della cinematografia in questo Paese. Nell’anno 1900 a Zagabria
aprono i primi cinematografi e subito dopo anche nelle altre principali città croate.
Accanto al pioniere in cinematografia nei balcani macedone Milton Manaki
appaiono in Croazia con i loro primi lavori i registi Josip Karaman (1910) e Josip Halla.
In quegli anni nascono le prime case di distribuzione cinematografiche Urania e Orao.
Nel 1916 a Zagabria esce la prima rivista specializzata Kino (Cinema) la quale scrive:”
…è ora che si cominciano a girare i film croati.” Nel 1917 è stata fondata La prima
casa cinematografica Croatia che gira il suo primo film “Brcko u Zagrebu”(Brcko a
Zagabria) di Amost Gronda con tutto il cast degli attori del Teatro Popolare Croato.
Nello stesso anno si gira un altro film “Matija Gubec” di Aleksandar Binicki. La vita
dell’eroe e capo dei contadini in rivolta che nel 1573 fu incoronato in una piazza a
Zagabria con la corona rovente. Nel 1917 la casa di produzione Croatia apre a Zagabria
la prima scuola del cinema che fu una delle prime in Europa. L’attore teatrale croato Tito
Strozzi nel 1925 fonda la sua casa di produzione cinematografica Strozzi film e dirige il
suo film “Dvorovi u samoci”(Le corti nella solitudine). Tra i pionieri del cinema croato
un posto particolare occupa il poliedrico cineasta Oktavijan Miletic, un autore completo
che si ricorda già dal suo primo film “Nocturno” girato nel 1938.
Negli anni della seconda Guerra Mondiale la produzione cinematografica in
Croazia subisce un certo ristagno. Unica nota positiva da registrare era la formazione nel
1942 di una casa di produzione dal nome alquanto romantico Hrvatski slikopis ( Pittore
delle immagini Croato) che, due anni dopo, realizzerà un film sulla vita del grande
compositore croato “Lisinski”
Nell’immediato dopoguerra la cinematografia croata era impegnata nella
realizzazione dei film dalla tematica in cui partigiani erano sempre vincitori nei
confronti dei tedeschi o fascisti, il tema che andava di moda in tutta la cinematografia
delle repubbliche del ex Jugoslavia. Nel 1946 inizia la produzione di una nuova casa
cinematografica la “Jadran film ”con il primo film di dopoguerra dal titolo “Zivjet ce
ovaj narod”(Questo popolo vivrà) del regista Nikola Popovic a cui seguirà un altro film
dalla stessa tematica “Zastava”(La bandiera) di Branko Marjanovic. I più significativi
film sulla guerra furono realizzati nel passaggio agli anni 70 dai registi come Antun
Vrdoljak e Lordan Zafranovic. “Kad cujes zvona”(Quando sentirai le campane) 1969 e
“U gori raste zelen bor” (Nel bosco cresce un verde cipresso)1971 di A. Vrdoljak e
“Okupacija u 26 slika” (Occupazione in 26 immagini) 1978 e “Pad Italije”(La
capitolazione dell’Italia)1981 di L. Zafranovic.
Il cinema croato era sotto l’influenza della poetica del social realismo da una
parte e dall’altra subiva l’influenza del neorealismo italiano che si può leggere
chiaramente nei film come “Kameni horizonti”(Gli orizzonti di pietra) 1953 di Sime
Simatovic. Questo genere dei film resterà a lungo nel repertorio dei registi croati.
Giuseppe De Santis era venuto a girare in Croazia “Cesta duga godinu dana” (La
strada lunga un anno) un film croato di storia, ma profondamente italiano e fedele allo
spirito dei film neorealisti del suo Paese. Un altro grande, Cesare Zavattini ha scritto la
sceneggiatura per un film, non brillantemente riuscito, dal titolo “Rat” (La guerra) di
Veljko Bulajic.
Un altro tema presente nella cinematografia croata è il film basato sulla
letteratura. Fedor Hanzekovic è il maestro tra i registi che portarono sullo schermo le
opere letterarie i suoi due film più significativi sono tratti dalle novelle di Sime Matavulj
(“Bakonja fra Brne”) e Slavko Kolar (“Svoga tela gospodar”- Padrone del proprio
corpo). Un altro racconto di Slavko Kolar ha ispirato film “Breza” di Ante Babaja nel
1967 mentre i altri due film dello stesso Babaja (“Mirisi, zlato i tamjan” – Profumi,
oro e incenso 1971 / “Izgubljeni zavicaj” - Il paese perduto 1980) sono tratti dalle
opere letterarie di S.Novak.
Alla fine degli anni cinquanta cominciarono ad apparire sulla scena i film che
trattavano la problematica quotidiana moderna. Nikola Tanhofer insieme a Veljko
Bulajic è il regista che ha il merito di aver trattato per primo la realtà quotidiana nei suoi
film. “H8”di Nikola Tanhofer è un film del 1958 che racconta la sventura dei passeggeri
di un autobus di linea che si scontra sull’autostrada. Nel “Vlak bez voznog reda”(Il treno
senza orario) di Veljko Bulajic (1959) troviamo un intreccio di destini sopra un treno
straordinario, senza orario. Negli anni 60 nascono dei film con posizioni critiche alla
società in cui operano certe situazioni. Branko Bauer con il suo “Licem u lice” (Faccia
a faccia) mette sotto accusa un certo mal comportamento in una sezione del partito
comunista ( allora unico partito in ex Jugoslavia). “Protest” è film in cui Fadil Hadzic
mette a nudo nel 1967 il mondo operaio in fermento e Krsto Papic lo fa in un modo
differente nel suo “Lisce”(Le volpi) che è del 1969. Contemporaneamente negli anni 60
nascono anche dei film come trattamenti e studi psicologici di una società che non ha più
niente da dire o comunicare al proprio vicino di casa come nel “Rondo” 1966 di
Zvonimir Berkovic e nel film di Vatroslav Mimica dal titolo “Ponedjeljak ili utorak”
(Lunedì o martedì)1966. Del tutto contraria e l’atmosfera che si respira nei due film
commedie dalla vita cittadina zagabrese del regista Kreso Golik “Imam dvije mame i
dva tate” (Ho due mamme e due papà) 1968 e “Tko pjeva zlo ne misli”(Chi canta mal
non pensa) 1970. Lo stesso regista Golik ha debuttato nel cinema nel 1950 con un’altra
commedia, questa volta dal mondo di calcio “Plavi 9” ( Il 9 azzurro). Qualche anno più
tardi, nel 1955, Golik gira un melodramma stilizzato “Djevojka i hrast”(La ragazza e la
quercia) in cui ha fotografato con contrasti di un bianco e nero la difficile vita delle
donne nel entroterra sassoso della Dalmazia. Negli anni 70 il numero dei film di
tematica contemporanea praticamente scompare dalla produzione croata ( non
dimentichiamo che quella è l’epoca quando era in corso la caccia “ alle streghe”-
quando molti intellettuali croati finiscono nelle carceri di Lepoglava o Goli otok ) si
producono solo i film di un genere meno pericoloso – film di fantascienza come
“Izbavitelj” (L’esorcista) 1976 di Krsto Papic e “Gosti iz galaksije” (Gli ospiti dalla
galassia) di Dusan Vukotic.
Un capitolo nel cinema croato che merita essere menzionato è quello del
cinema dell’animazione. La scuola dei cartoni animati è l’appellativo informale che fu
dato da Georges Sadoul e Andrè Martin allo Studio za crtani film “Zagreb film”al
festival di Cannes nel 1958. I primi passi nella storia dei cartoni croati furono fatti prima
della seconda guerra mondiale dal 1931 – 1936 quando nascono i primi corti
pubblicitari sotto la direzione di Sergije Togatz, Viktor Rybak, Oktavijan Miletic e
Kamil Tompe. Negli anni 50 a Zagabria nascono alcune case produttrici che cominciano
a realizzare i disegni animati tra cui è doveroso ricordare una, la redazione del giornale
satirico “Kerempuh” dove lavoravano i fratelli Norbert e Walter Neugebauer. Presto
nasce un dei primi cartoni in bianco e nero dal titolo “Veliki miting”(La grande
radunata). In un’altra parte della città, gli altri “fanatici” del cartoon lavoravano presso i
studi della “Duga film” e “Zora film” nella realizzazione del primo disegno animato a
colori. Nasce così nel 1955 “Crvenkapica” (Cappuccetto Rosso) un film per i ragazzi di
Nikola Kostelac i Aleksandar Marks. Ma la casa madre dei cartoni resta sempre la
“Zagreb film”- quella che nel mondo chiamavano La scuola di cartoni animati di
Zagabria dove nel 1956 nasce “Nestasni robot”( Il robot biricchino) di Dusan Vukotic.
La caratteristica fondamentale dei cartoni animati zagabresi è che non hanno nessun
dialogo parlato, ma solo musica ed effetti per cui sono comprensibili a chiunque e
dovunque nel mondo. Un’altra caratteristica era che, a differenza di quelli di Walt
Disney, non furono creati per i bambini ma per il pubblico adulto. Per questa ragione
ebbero un enorme successo nel mondo. Accanto ai già menzionati Marx, Kostelac e
Vukotic e doveroso ricordare altri che con la loro maestria rappresentarono la “Scuola
zagabrese” e sono: Valtroslav Mimica, Vladimir Jutisa, Boris Kolar, Vladimir Kristl,
Borivoj Doivnikovic, Milan Grgic, Nedjeljko Dragic, Zlatko Bourek, Pavao Starter, Ivo
Vrbanic , Zvonimir Loncaric, Milan Blazekovic e, modestamente, l’autore di questa
breve carrellata sul cinema croato, Josip Duiella. Fino ad oggi i cartoni animati della
“Zagreb film” hanno vinto numerosissimi premi internazionali ai festival di Annecy,
Berlino, Bergamo, Venezia, Cannes, Oberhausen etc. Nel 1962, a Los Angeles, la
“Zagreb film” fu premiata con l’Oscar al fim “Surogat”come miglior cartone animato.
Per il momento questo rimane l’unico Oscar della cinematografia croata. A giudicare dai
premi e riconoscimenti che ultimamente piovono sul nuovo cinema croato, uscito
indenne dalle bombe e le granate, forse, la giovane generazione dei cineasti croati,
quella artisticamente nata dopo il 1991, presto ne porterà a casa un altro. Giovani registi
come Zrinko Ogresta e Vinko Bresan hanno già accumulato vari premi e riconoscimenti
dovunque nel mondo con i loro film “Crvena prasina”(La polvere rossa) e “Marsal”
(Il Maresciallo). Alla manifestazione romana UNO SGUARDO SULLA
CINEMATOGRAFIA CROATA saranno proiettati, oltre al già citato “Marsal” (1999) di
Vinko Bresan, i film di Lukas Nola “Rusko meso”(La carne russa) 1996, “Tri
muskarca Melite Zganjer” (I tre uomini di Melita Zganjer) 1997 di Snjezana Tribuson,
“Holding” (2000) di Tomislav Radic, “Isprani”(Gli slavati) 1995 di Zrinko Ogresta e
film “Blagajnica hoce ici na more” (La cassiera vuole andare al mare) 2000 del
vincitore al festival di cinema croato a Pola di quest’anno Dalibor Matanic.

Josip Duiella

HRVATSKA KINEMATOGRAFIJA

8 listopada 1896 godine, samo deset mjeseci nakon prve kino predstave brace
Lumière, održane u Parizu 28 prosinca 1895, u Zagrebu su organizirane
projekcije nekoliko Lumierovih filmova. Bili su to kratki filmovi u trajanju od svega
nekoliko minuta ali vrlo znacajni za poticanje i razvoj kinematografije na
hrvatskom tlu. Vlasnici tih putujucih kinematografa bili su po zanimanju fotografi i
zanimljivo je da su osim u Zagrebu te iste projekcije održane ljeti 1897 u Zadru.
Od 1900 godine otvaraju se prvi stalni kinematografi u Zagrebu, Puli, Rijeci ,
Zadru, Splitu i Dubrovniku. Uz priznatog pionira makedonca Miltona Manakija,
koji je prvi snimio filmove na balkanskom tlu, u Hrvatskoj se pojavljuju sa svojim
filmovima najprije Josip Karaman (1910) a godinu dana kasnije i Josip Halla. U
tim godinama osnivaju se i prve distributerske kuce Uranija i Orao. U Zagrebu
se 1916 pojavljuje i prvi strucni casopis Kino koji upozorava kako je vec vrijeme
da se pocnu snimati i hrvatski filmovi. Godine 1917 osnovano je Prvo
kinematografsko poduzece Croatia, koje snima komicni film “Brcko u Zagrebu”
Arnosta Gronda, s glumcima Hrvatskog narodnog kazališta; iste godine snima
se i “Matja Gubec” Aleksandra Binickog a zatim još pet igranih filmava i nekoliko
dokumentaraca ( toliko se, otprilike, u Hrvatskoj snima danas tokom jedne
godine ). Godine 1917 firma Croatia osniva u Zagrebu prvu filmsku školu koja je
bila jedna od prvih takve vrste u Evropi. Hrvatski kazališni glumac Tito Strozzi
1925 osniva poduzece Strozzi film i režira film “Dvorovi u samoci”. Medju
filmskim pionirima u Hrvatskoj posebno mjesto zauzima Oktavijan Miletic,
kompletna autorska osobnost: filmski tehnicar, scenarist, redatelj i montažer.
Spominje se njegov “Nocturno” film snimljen 1938.
Za vrijeme drugog svjetskog rata u Hrvatskoj uglavnom stagniraju sve filmske
inicijative iako se u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj osniva 23 travnja 1941
Ravnateljstvo za film koje proizvodi filmske novosti “Hrvatska u rijeci i slici”i
“Hrvatski slikopisni tjednik”. Godine 1942 osnovana je proizvodna kuca Hrvatski
slikopis koja ce, dvije godine kasnije, snimiti film o hrvatskom skladatelju
“Lisinski” Oktavijana Miletica.
Hrvatska je kinematografija nakon drugog svjetskog rata bila opterecena
realizacijom filmova koji su po tematici bili uglavnom ratni filmovi po uzoru na
filmove drugih republika koje su sacinjavale bivšu Jugoslaviju. Godine 1946
pocinje s radom zagrebacki Jadran film koji snima prvi poslijeratni film “Živjece
ovaj narod” režisera Nikole Popovica sa tematikom iz NOB-ea koja ce se još
dugo održati u filmovima ondašnje Jugoslavije poput “Zastave” Branka
Marjanovica koji je nastao dvije godine kasnije. Ratna se tema obogacuje
detaljnijom psihološkom analizom likova u drugim ratnim filmovima kao što su
“Ne okreci se sine” (1956) Branka Bauera i “Abeceda straha” Fadila Hadžica.
Najistaknutije filmove sa ratnom tematikom NOB-ea na prijelazu u 70-e godine
režira Antun Vrdoljak (“Kad Cujes zvona”, 1969 ; “U gori raste zelen bor”, 1971 a
na prijelazu u 80 Lordan Zafranovic (“Okupacija u 26 slika”,1978 i “Pad Italije”,
1981).
Drugu stalnu orijentaciju u hrvatskoj kinematografiji predstavljaju adaptacije
književnih djela kao što su filmovi Fedora Hanžekovica “Bakonja fra Brne”
(1951) prema romanu Sime Matavulja i “Svoga tela gospodar” po prici i
scenariju Slava Kolara. Jedna druga pripovijest Slavka Kolara podloga je za film
“Breza” Ante Babaja (1967) dok su njegovi filmovi “Mirisi, zlato i tamjan” (1971)
i “Izgubljeni zavicaj” (1980) radjeni prema djelima S. Novaka.
Filmovi s problematikom iz suvremenog života pocinju se ucestalije snimati tek
pokraj 50-ih godina i za njihovu su afermaciju najzaslužniji Nikola Tanhofer sa
“H8”(1958) i Veljko Bulajic “Vlak bez voznog reda” (1959). Ta tematika znacajan
razvoj, u smislu društvene kritike, doživljuje 60-ih godina, u svome najplodnijem
razdoblju najprije pojavom Branka Bauera sa filmom “Licem u lice”(1963) a
zatim i filmovima “Protest” (1967) Fadila Hadžica i “Lisice” (1969) Krste Papica.
Istodobno 60-ih godina nastaju i psihološke studije iz gradskog života sa
središnjim motivom otudjenosti kao što su “Rondo” (1966) Zvonimira Berkovica
te “Ponedjeljak ili utorak” (1966) Vatroslava Mimice. Protutezu takvim filmovima
predstavljaju dvije komedije iz gradskog (zagrebackog) života “Imam dvije
mame i dva tate”(1968) i “Tko pjeva zlo ne misli” (1970) Kreše Golika. Taj isti
režiser debitirao je 1950 sa filmskom komedijom iz sportskog života pod
naslovom “Plavi 9”da bi kasnije, 1955 u stiliziranoj melodrammi “Djevojkai hrast”
prikazao mukotrpan život seoskih žena u dalmatinskom kamenjaru. Od sredine
70-ih godina broj filmova suvremene tematike sa snažnom kritickom intonacijom
(intenziteta Hadžicevih i Papicevih ostvarenja) naglo se smanjuje (ne
zaboravimo da je u to doba bila velika hajka na hrvatsku inteligenciju i mnogi
hrvatski intelektualci završavaju u zatvore na Golom otoku) i javlja se nova
žanrovska orijentacija, manje opasna, film fantastike. Inaugurira ga “Izbavitelj”
(1976) Krste Papica a nastavljaju Zoran Tadic sa “Ritam zlocina”(1981) i “Treci
kljuc”(1983), te Dušan Vukotic sa filmom “Gosti iz galaksije”.
U pocetku je hrvatski film pod uticajem poetike socijalistickog realizma te
talijanskog neorealizma stvarao filmove kao što su “Kameni horizonti” (1953)
Šime Šimatovica i “Vlak bez vozog reda” (1959) Veljka Bulajica. Taj žanr je dugo
bio prisutan u crno bjelim filmovima i sam Giuseppe De Santis je godine 195?
snimio hrvatski film “Cesta duga godine dana” po uzoru na svoje filmove i
svojih kolega talijanskih neorealista. Cesare Zavattini napisao je scenarij za, ne
baš uspjeli, film Velka Bulajica “Rat”.

Zagrebacka škola crtanog filma, neformalni je naziv što su ga na festivalima u


Cannesu (1958) i Toursu (1959) dali Georges Sadoul i Andrè Martin dali Studiju
za crtani film “Zagreb film”. Prije drugog svjetskog rata (1931 – 1936) radjaju se
u Hrvatskoj pokušaji realizacije crtanih filmava, uglavnom kratkih reklamnih
filmava pod vodstvom Sergije Togatz-a , Viktora Rybaka, Oktavijana Miletica i
Kamila Tompe. Pedesetih godina u Zagrebu se radja nekoliko studija u kojima
se pocinju kreirati crtani filmovi, medju kojima je važno spomenuti Studio za
crtani film casopisa “Kerempuh” u kojem djeluju braca Norbert i Walter
Neugebauer koji stvaraju “Veliki miting”. Bili su tu još i “Duga film” i “Zora film” u
kojem je nastao 1955 prvi crtani film u boji “Crvenkapica” Nikole Kostelca i
Aleksandra Marksa. U okviru “Zagreb filma” Studia za crtani film nastao je 1956
godine “Nestašni robot” Dušana Vukotica. Uz vec spomenute, najznacajniji
predstavnici Zagrebacke škole su: Vatroslav Mimica, Vladimir Jutriša, Boris
Kolar, Vladimir Kristl, Borivoj Dovnikovic, Nedjeljko Dragic, Zlatko Bourek,
Pavao Štalter, Ivo Vrbanic i Zvonimir Loncaric. Zagreb film je okupljao mnoge
druge mlade autore kao što su Milan Blažekovic koji danas radi u “Croatia filmu”
gdje je realizirao, izmedju ostalih, “Šegrta Hlapica” crtani film koji je popularan i
izvan hrvatskih granica , i moja malenkost Josip Duiella. Zagreb film je za svoje
crtane filmove dobio bezbroj medjunarodnih priznanja na festivalima u Annecyju,
Bergamu, Berlinu, Cannesu, Oberhausenu itd.Godine 1962 u Los Angelesu
crtani film “Surogat” nagradjen je Oskarom kao najbolji crani film. Za sada je to
jedini hrvatski dobitnik Oscara.
Kinematografija nove Hrvatske, nakon 1991, obogacena je svježim i mladim
filmskim kadrom koji je, usprkos siromašnim mogučnostima i ratnom vremenu,
na medjunarodnoj sceni uspio dostojno raprezentirati novi hrvatski film. Mladi
su redatelji, poput Zrinka Agreste i Vinka Brešana sa filmovima “Crvena
prašina“ i “Maršal”, pobrali visoka medjunarodna priznanja. Na filmskoj
manifestaciji u Rimu “Pogled na hrvatsku kinematografiju” biti ce prikazani osim
vec navedenog “Maršala”(1999) Vinka Brešana i filmovi Lukasa Nole “Rusko
meso”(1996), “Tri muškarca Melite Žganjer” (1997) Snježane Tribuson, te
“Holding” (2000) Tomislava Radica, “Isprani” (1995) Zrinka Ogreste i
ovogodišnjeg pulskog laureata Dalibora Matanica “Blagajnica hoce ici na more”
(2000).

Potrebbero piacerti anche