1.

7 – Uvod u filozofsku terminologiju nije uvod u filozofiju jer se termini ne mogu izolirati
8 – filozofski jezik je iznimno važan (kod analitičara centralni problem ko semantika) i zato će Adorno
pokazat uz primjere pojmove koji nam daju osnovni uvid u filozofiju
9 – filozofiju se često optužuje da je opskurna sa svojim pojmovima, no iako empiričke znanosti imaju isti
problem nisu pod istom optužbom. To proizlazi iz toga što filozofija zahtjeva iznimnu preciznost u
riječima zbog razine apstrakcije, preciznost koja je nedostatna i na žalost se ne može definirati u
klasičnom smislu
10 – Walter Dubislavova podjela definicije – A) određivanje biti, onog bitnog i stalnog za neki pojam
B) analitičko rasčlanjivanje pojma na sastavne dijelove
C) fenomenološki pristup u kojem utvrđujemo sva značenja koja se koriste za neki pojam
11 - D) Postavljanje nekog znaka (pojma) te postavljanje njegove definicije što znači da se taj pojam od
tada treba koristiti točno tako. Kant je vjerovao da je to jedini mogući način
Adorno koristi C, te kaže da je važno prvo odrediti pojam od njemu suprotnog., razgraničiti ga. No da to
napravimo koristimo se ili definicijom pojma s pojmovima ili deiktičkim postupkom (δεικσίς) gdje se
pojam definira putem ovosvjetovnog primjera (npr crvena putem crvenog džempera te se razgraniči s
ljubičastom I narančastom).
12 – ipak pojam se uvijek definira pojmovima, što je pomalo paradoksalno. Moderna vjera u definicije je
lažna i ono što diferencira filozofiju je upravo to odbacivanje apsolutnih datosti
13 – 3 osnovne logičke kategorije – pojam – jezična fiksacija radi ujedinjenja svih predmeta koji spadaju u
pojam s fokusom na zajedničkim im atributima
-sud – činjenično stanje u kojem se smisaono može postaviti pitanje o njegovoj istini ili neistini (Hans
Cornelius). Ima i definicija da je to stav u kojoj se subjekt povezuje s predikatom.
-zaključak – stav koji proizlazi iz 2 suda i nalaže istinitost
14, 15 – mnoge filozofija odbije jer se susretnu s mnoštvom definicija u filozofiji koje se mogu shvatiti
samo u kontekstu filozofskog diskursa kao cjeline. Nemoguće je definirati neki pojam u filozofa bez da se
uz to ne prostudira cjelokupnost djela o kojima filozof progovara, a uz to postoje pojmovi poput prostora
i vremena koje je nemoguće definirati same po sebi.
16 – termini su u filozofiji promjenjivi. Često jedna filozofija prepušta drugoj problem skup s terminima
koji posljedično mjenjaju značenje. Često termini postaju sve specifičniji, a često kroz povijest znaju
promjeniti svakodnevno značenje što utječe i na filozofiju.
17 – primjer Pragma koja je u Grčkoj značila nešto stvarno, res, danas se uzima pragmatizam kao
svrsiishodno, korisno. Pojmovi se gledaju u kontekstu i kontinuitetu svijeta i filozofije te ih je tako
nemoguće definirati
18 – zadatak sft je buđenježivota zakopanog u pjmovima i terminima. Na kraju ak su se filozofi o nečem
slagali to je upravo u kritici definicije kao takve, iako su neki pokušavali izvoditi istinu iz definicija.

2.
19 – filozofija ipak ne odbacuje definicije, već je sam postupak puno teži. Definiranje je uvijek
povezivanje pojma i stvari i dok su se prije pojmovi uzimali kao dogmatski dati, poslije se shvatilo da
takvo baratanje pojmovima ne vodi nikamo. Nova strujanja filozofije su se ovima počela baviti, primarno
Descartes i Bacon.
20 – opet filozofija je morala stvoriti svoje definicije, što se ostavlja za drugi put kod učenja Hegela.
Kant se vrlo kritički odnosio prema definiciji, ali je opet osjećao potrebu za njima. Adorno tu potrebu
zove predkritičkom. Ono što se u znanostima uzimaju kao sigurne definicije filozofija mora propitati te je
ona uzdrmala takvu dogmatsku vjeru.
21 – Kant u kritici čistog uma definira definiranje kao označavanje opširnog pojma unutar nekih granica.
Opširno ovdje znači razvijati pojam u svim značenjima, a ne svoditi ga na rečenicu. Iskustveni pojam se
tako ne može definirati, već samo objašnjavati. Tako u pojmu zlata npr se može mislit na boju, težinu,
rastezljivost, ali i npr da ne rđa. Kad god se kaže neki pojam može nalagati više ili manje svojstva. A ni
nema se smisla zadržavat na takvim pojmovima pa je bolje da se za te iskustvene stvari koristi oznaka, a
ne definiranje. Tako je Kant isključio većinu definicija riječi.
22 – Kant međutim vjeruje da se apriori pojmovi poput supstancije ili pravednosti, svima nam poznati, ne
mogu definirati, već objašnjavati jer to ostavlja prostora sumnji i mogućnostima o kojim nismo mislili. To
ostavlja samo pojmove koje sam autor proizvede.
23 – Tako se u matemacici stvari mogu definirati jer proizlaze iz nas, no to bi se trebalo koristiti samo
pokusa radi. Navodi se da nitko ne želi izbaciti definicije, samo da su u filozofiji puno kompleksnije.
Jedno je stvaranje pojmova unutar jednog sustava, drugo je nači apsolutne pojmove koji vrijede kao
atomi i dati su početak filozofskog mišljenja i pitanje je hoćemo li do toga doći.
24 – raziličiti, oprečni filozofi su se slagali s ovim, uključujući i Nietzche koji je vjerovao da nam pojmovi
samo olakšavaju prepoznavanje i prepuštaju na volju kako definirati. Da su pojmovi puki dah i da jezik
nema objektiviteta. Po Adornu je stav prema definiciji osnova filozofa te odbacivanje slijepe vjere u nju
baza filozofije same.
25 – Nietzcheu nema smisla da se sistem i definicija koji su nam nametnuti slažu sa samom stvari. Uistinu
on vjeruje da je sama stvar iracionalna i ni približno tako strukturirana. Mi pretpostavljamo da je nešto
istinito ako je strukturirano jer je bitak stvari po nama takav, što je predrasuda proizašla iz naše potrebe
za racionalizacijom.
26 – Adorno ovdje u nama budi skepsu da bi se suprostavili ovom nametnutom strukturiranju. Definicija
iako većinski maknuta iz filozofije je ostavila tragove u fenomenolozima i egzistencijalno-ontološkim
strujanjima koji opisuju bit bez da je trebaju utvrditi. Ovdje se često rabe novi termini i definiranje
pomoću negacije (ovo nije tako)
27 – Freud vjeruje da kad nešto ljudi poriču, upravo se to što poriču nalazi tamo. Adorno ovo aplicira na
filozofiju govoreći da kad filozofi govore da bitak ne treba biti empirijski, upravo tada postoji mogućnost
da je. Nadalje ne smijemo se prepustiti svakodnevnom jeziku jednostavno. Daje pr. kolokvijalnog
idealista i realista (netko materjalan ili u oblacima) vs filozofskog (usmjerenost na svijet ili sebe)
28 – u filozofiji može biti također i da je pojavnost svijeta realna ili proizlazi iz svijesti
29 – konkretno je ovo tu, stvari u vremenu i prostoru. Apstraktno su misaoni koncepti izvedeni iz
konkretnih stvari. U Hegelovoj filozofiji konkretno znači suprotno od kolokvijalnog termina. (Concrescere
– sraslo nasuprot razdvojenom). Apstraktno je s druge strane nešto trenutno i pojedinačno, razdjeljeno.
Ovakve pojedinosti otežavaju studij filozofije. Konkretna spoznaja je ona točna, ona u cjelini...

3.
30 – u pravu također opasno definirati (Omnis definition periculosa est in iure civila). Adorno nadalje
daje iskustvo života u Engleskoj kao mlad kad mu je znanje Engleskog bilo oskudno. Čovjek je pročitao
pun kurac krimića bez rječnika. Isto vrijedi za filozofiju.
31 – Benjamin je jednom rekao da je filozofski jezik vrlo zatvoren, teško mu je pristupiti i teško je
razumljiv. Adorno vjeruje da je ovo dobro prepoznati kao opasnost. Kad naučimo neku riječ nismo samo
naučili apstraktno značenje, već i kako korelira s ostatkom rečenice (oblikovna i mjesna funkcija) te se
tako možemo igrat s njom. Iako ovo ostavlja mjesto za promašaj, prednosti pristupanja filoz. Jeziku ko i
Engleskom Adorno su veće i tako se najbolje nauče termini. Kroz tekstove jbg.
32 – filozofija jako izvlači čovjeka iz neposrednosti pravog svijeta što je neugodno. Zbog toga se
filozofskom jeziku upučuju kritike koje se zapravo tiču filozofije, suptilnoj tj. finijoj diferencijaciji između
stvari, diferencijaciji koja ni u jednom trenu nije apsolutna (što ljude zna smetati).
U promjenjivosti terminologije Adorno počinje s Kantom jer: najvažnija Njemačka, i dalje aktualna, nema
novotvorenica puno i drži se nasljeđenica. Kant je bio nardnoprosvjetiteljski...
33 – Adorno izlaže ideju o povijesti filozofije u vidu termina jer sa promjenom termina i više od tog,
značenja termina bi se uistinu vidjela promjena mišljenja, ideja i zainteresiranosti za teme. Npr
supstancija kak je nakon skolastike se Descartes pozivao na Aristotela.
34 – Rudolf Eucken je napiso slično Povijest filozofske terminologije u skicama, no knjiga zanemaruje
važnost skolastike u poveznici s feudalizmom i veliča određene mislioce iznad drugih. Al je dobar uvod...
35 – Eucken je ipak primjetio da u antičkoj filozofiji nema čvrste terminologije jer su filozofski,
znanstveni, pravni pa i svakodnevni jezik jedan te isti. Prednost ovog je da su mišljenja neposrednija,
mana je da su često dvoznačna. Mi također projiciramo svoje ideje tadašnje filozofije koja je često bila
mistična i mitološka
36 – Zbog ovog je teško prodrjeti do istine njihove filozofije, osobito kad su fragmenti u pitanju (npr
Heraklit) pa ima puno debata o interpretacijama.
-Nakon arhaičkog doba kreće klasično s Platonom i Aristotelom (koji se nije kao tolko suprostavljao kolko
je izbrusio Plaotonove termine)
-Treća faza je kad se filozofski jezik oslobodio od datih značenja te je filozofija počela raditi s preuzetim
terminima koji se nisu preklapali s onim svakodnevnim
37 – Ovo je počelo u kasnoj antici sa stoicima koji su eklektički uzimali sve od svih, nastavilo se sa
skolastikom i danas se očituje u analitičkoj semantici. Nasuprot tome postoje trenutci kad se zahtjeva
utvrđivanje termina. Čak i oslobođene filozofije nakon stajanja imaju tendenciju hijerarhijski utvrditi
definicije. To su statične filozofije, dok su po Adornu one uistinu velike dinamične, labilnije terminologije.
Ove poput Hegela je teško shvatiti. Hegel s jedne strane razumje nužnost čvrstih termina, a sdruge se
trudi osloboditi filozofiju od takve jednoznačnosti.
38 – Hegel ko Heidegger koristi Njemačke novotvorenice no ne kao označavanje nečeg prvotnog neg iz
nužde komuniciranja neidentiteta, nestabilnosti pojmova. Tako je Hegelova filozofija koja pokazuje
nepoklapanje terminologije i filozofije suprotna Aristotelovoj koja je organizirana i definirana, al opet
promjenjiva zbog njegove metafizike.
39 – Aristotelova terminologija bila je toliko metafizička, koliko i iskustvena, ali iznimno podobna za
dogme zbog svoje hijerarhijske naravi. Ta terminologija čvrstih pojmova koja zrcali iskustvo je preko
Arapskih prijevoda došla i na Latinski, pa tako i u ruke crkve. Ovo je naravno oblikovalo kasnu skolastiku i
posljedično racionalizam pa i novi vijek u bilo kojoj filozofiji koja zatjeva pojmovnu čvrstoću.
40 – Iako je nominalizam pobjedio, u jednoj je mjeri Aristotelovski realizam (postojanje pojmova po sebi
u svijetu) nastavio skolastičku tradiciju. Ekstremniji nominalizmi ne vjeruju u pojmove i konzekventno ne
vjeruju u mogučnost govorenja o njima te bi najradikalnija verzija bila matematička komunikacija.
Realizam u mjeri je potreban za komunikaciju (što je paradoksalno jer čak i najviše empiričke filozofije
koriste pojmove). Leibniz je ovu ideju najviše pomirio s novom filozofijom što je djelomično zakočilo
prosvjetiteljstvo, a djelomično iznimno pozitivno ostavilo pojmove na životu i dapače održalo ih
samostalnim.
41 – iz ovih primjera vidimo povezanost povijesti terminologije i filozofije. Vidimo koliko su
novotvorenice ili jezik znakova siromašniji i izvađeni iz konteksta bez povijesti pojma kao takvog.
Danas se filozofija može gledati kao obrazovana i jedinstvena tehnika umovanja ili kao davno isčezla
disciplina fragmentirana na uže znanosti. Ovo vidimo i u terminologiji, s jedne strane specijaliziran, s
druge strane u koristi svakodnevnog jezika (za razliku od znanosti koje imaju svoje) i povezana s
povijesnosti razvoja jezika. Ovo je također dio relativnosti i labilnosti terminologije iz prva 2 poglavlja i u
vezi je s činjenicom da je filozofija struka i ne-struka.

4.
42 – Filozofija je ne struka jer se bavi cjelinom, starofranački mudrost svijeta, a ne specifičnom strukom –
ići na sve! Filozofija naime ipak nije isključena iz razvoja nauka te u razvoju svijeta i studiranju nauka
preuzima to razvijeno u sebe te podliježe toj strukovitosti što dovodi do pretencioznih stručnjaka koji ko
fol razgraničuju filozofske discipline.
43 – Čak je i u ne-strukovnosti filozofija strukovna jer diferencirane znanosti otimaju filozofiji
neznanstvene termine i čine ih svojima te ono što ostaje je dovoljno partikularno da bude struka ne-
struke. Po Adornu se filozofija ne bi ovih preostalih termina trebala djetinjasto držati, već shvatiti zašto
se otkidaju te izgraditi novo na tom procesu.
44 – No da bi se filozofija dokazala kao vrijedna etabliranih znanosti mora izobražavati tehnike dorasle
prirodnim znanostima, tako i u opasnosti od njih. Logika je dana kao primjer koju je kao matematika već
otrgnula pa je filozofija mora razviti kao disciplinu samo unutar filozofije, na što se i misli pod
specifiziranje filozofije.
Filozofija uzima riječi iz govornog jezika i pridodaje im specifičnije značenje. Sokrat je tak pričo s ekipom
na ulici i ta svima poznata pitanja preobračivao u filozofska, i svima poznate riječi pretvarao u tuđice
specifične filozofiji koje zauzimaju određeno značenje te tvore filozofsku terminologiju.
45 – Kao već spomenuto ovaj jezik je hermetičan te tako izaziva resentiman što se već vidi u antici kod
Diogena Laertiusa (najvažnijeg izvora fragmenata antičke filozofije) koji kritizira Platona govoreći da
namjerno koristi složeno izražavanje da oteža puku.
46 – Neki bi čak rekli da se filozof samo pravi važan, što je nepravedno jer je Platon prvi probao
interpretirati pojmove u svojoj slojevitosti i mnogostrukosti. Filozofski jezik trudi se jako diferencirati
jezik prema stvari, viđeno samo još u umjetničkom jeziku. U drugom citatu Laertiusa koji pizdi na to što
Platon za iste stvari koristi druge riječi i često govori za pojmove suprotne atribute vidimo koliko je teško
s čisto leksikalnog stajališta uči u živost filozofske terminologije.
47 – Tako je kod Platona ideja naglašena u raznim kontekstima kao Božansku prasliku, najviši logički
pojam roda, idealni obrazac pa i počelo tj. uzrok. Platon ovdje ne ekvivocira pojam ideje, već ističe
različite njene aspekte. Tu se po Adornu vidi i nedostatak Platonove filozofije gdje se ujedinjuje tolko
toga u jedan pojam
48 – Genijalnost je Platona opet u tome što shvaća da pojmovi i poredci ujedinjavaju gro obilježja te tako
nadilaze sve pojedinačno ili apstraktno – to su ideje. Platon je razumio da je pojam tj. ideja više od
ujedinjavanja obilježja i značenja u definiciju. Još je jedna kritika Platonu da je svijet bivstvujuće i ne-
bivstvujuće što Adorno brani jer svijet je činjeničan (bivstvujuć), ali isto tako i prividan (ne-bivstvujuć)
49 – Tu vidimo koliko su povezana terminologija i filozofska pitanja sama. Korištenje terminologije i
filozofiranje samo je neodvojivo. Zbog tog postoje 'primitivci' ko Diogen Lartije. Navodi se da Aristotel
nije čist od ovih kritika u pojmu bitka koji je istovremeno kretanje ideja (geneza) i prapočelo.
50 – Problem je zapravo u tome šta mi ono što je već vidimo ograničeno i određeno te sadrži pojam. Ako
su ideje nasuprot toga one ne sadrže pojam i prazne su. To je problem u Aristotela i on do danas nije
riješen jer je vjerojatno krivo postavljeno pitanje počela. No tu se rađa i problem objektifikacije
(postvarenja) pojmova što ih ujedno izobličuje u samoj biti. A ne može biti B jer A ne sadrži B.Konj može
imati odrednice životinje, ali ima tolko svojstava da ju je nemoguće tako definirati. Ako pojam ne postoji
ne postoji ni istina.
51 – Hoffmannstahl – riječi više nemaju značenja. Jezik filozofije najpodobniji ovome, a najveće se
nepravde događaju tamo gdje terminologija objektificira zanemarujući ovu nemogućnost jezika. Ona
mora izgubiti tvrdoću da se izlječi što paradoksalno znači da pojmovi liječe rane nanesene pojmovima.
Wittgenstein je reko da se treba govorit samo ono o čemu je moguće govorit što je po Adornu vulagrno s
obzirom da bi filozofija putem pojmova trebala iskazivati ono putem pojmova neiskazivo konstantno
popravljajući ih medijem jezika.
52 – Filozofski tekstovi znaju biit kritizirani zbog previše pretpostavka ili opskurnosti šta je zbog on težine
više značenja pojmova. Skup s labilnošću filozofskih pojmova zapravo je jedini način izražavanja
filozofskog mijenja putem jezika, i to jako puno sadržano u stilu što za filozofiju nije nešto usputno.
Također se treba bit pažljiv s pripisivanjem termina filozofima (Leibniz-monade, Platon-dijalektika), a ne
mogu se smatrati toliko jednoznačnim kod njih (Platon je dijalektiku spominjao i kao sofističko izvrtanje
istine)
53 – Kant je koristio dijalektiku kao logiku privida, no nije se zadržo na tom, a kasna antika je koristila
termin kao oznaku logičkih disciplina.
Kršćanstvo nije podnosilo da postoji filozofija izvan njih te je tako usvojila svu terminologiju, no koristeći
je u drugom svijetlu. John Stuart Mill je primjetio da je dosta općih pojmova postalo specifizirano u
kristologiji jer je Krist bio čovjek u jednoj prostornovremenskoj točki, a istovremeno u doticaju s
apsolutnim i vječnim.
54 – Ovo određivanje općih, širokih pojmova ih je promjenilo. Logos je tako sad sveprožimajući pojam
duha (pitanje je kolko se duh može prevest u antici). Drugim rječima naše moderno gledište pojmova je
iznimno uvjetovano.

5.
54 – nemoguće je odvojiti povijest filozofije i terminologije. Pri izlasku iz antike filozofija je poprimila novi
oblik objašnjeno na pojmu duha koji je zbog Kršćanstva postao toliko utjelovljen koliko i transcendentan.
55 – I dok su antički pojmovi zbog Kršćanstva poprimili određenu boju, također su je prevladali jer su po
sebi bili transcendentni, dok je kršćanstvo bilo više narativno. Kad je kršćanstvo shvatilo da se mora
analizirati antičku je terminologiju preuzelo. Kršćanstvo je dobilo potrebu za time u visokom srednjem
vijeku pri raspadu feudalne i kršćanske hijerarhije kad je shvatilo da više nije povijest, već se mora
preobratiti u filozofiju. Upravo iz ove sinteze po Adornu dolazi najveće Grčko nasljedstvo jer je nemoguće
razmišljati u pojmovima bez dijalektičkog odnosa prema tim pojmovima koje je kršćanstvo saćuvalo.
56 – najviše se tu možemo zahvaliti Johanesu Dunsu Scotu. Npr actualitas od Aristotela je on uveo u
filozofski jezik, a haecceitas (ovo-tu-bivstvo) je maltene skovao. On je došao taman prije nominalizma
koji je nastupio već s njegovim učenikom Wilhelmom Ochamom. Scota zovu Doctor Subtilis jer je suptilno
radio finu mrežu terminologije gdje je pokušavao raditi momente koji su učinci subjektivnog mišljenja*.
Radio je supstantivirane riječi putem –itas (ono što označava nešto univerzalno tipa građanstvo, jedno).
Od ovog se napravila subjektivna živa svijest*, ali se morala izražavati vrlo diferencirano zbog
zastarjelosti jezika.
57 – upravo iz te kasne skolastike dolazi moć finog diferenciranja mišljenja koja je do prije bila
nemoguća. Diferencijacija (ne ona osjetilna) je relativno nova stvar. Ove terminologije nastaju s
filozofskim školama. Filozofi izvan škola nemaju pravu terminologiju jer u školi postoji tradicija i razvoj
pojmova te se pritom učenicima prva pojam treba utuviti u glavu
58 – Ovo ima i disciplinarnu funkciju jer tjera učenike da misle točno na jedean način. Ovo je nalagalo i
retorički autoritet koji je uvijek dovodio do pobune zbog prevlasti terminologije. Termini nastaju gdje
pored svrhe samog mišljenja postoji i svrha komunikacije dotičnog. Upravo jer su ovakav posrednik
dolaze u sraz s neposrednim mišljenjem. Tako se terminologije tiču i drugi problemi kao kako nešto
komunicirati ili dovesti do nekog što je udaljava od same stvari. Posrednička misao tu zamjenjuje onu
neposrednu i tu dolazi do onog što se u mislilaca koji se previše vežu za terminologije i najzatvorenijim
filozofskim školama zove deformacija gdje prestaje briga za dovoljnu diferencijaciju.
59 – jednom kad se terminologija postvari i odvoji od misli same postaje na neki način iskaznica za
mišljenje koje se upotrebljava. Tipično za istočnu Europu je ovo u baratanju termina Diamata (dijalektički
materjalizam) . Blochu su isto upučene kritike da misli feljtonistički jer nije koristio etablirane termine
neg je dinamiku svoje misli izražavao na svoj način. Čovjek bi trebao samokritično baratati osobnom
terminologijom, a ne umišljeno se ponašati kao da zbog učenja par soma riječi zna filozofiju.
60 – Menschenbild (slika čovjeka) je onda slika putovnice za to da neko koristi pretenciozan jezik da bi
rekao da misli da se svijet vrti oko ljudi.
Prosvjetiteljstvo je bilo neodlučno o filozofskoj terminologiji, debata koja traje do danas. S jedne strane
zahtjeva za čvrtsim jezikom zbog razumljivosti prijenosa mišljenja.
61 – S druge strane misao prosvjetiteljstva zna da treba izbječ igre pojmova koja se stvara u odvajanju
jezika od mišljenja. Prosvjetiteljstvo ipak u cjelosti teži da ima stroža značenja zbog okončavanja čistog
verbalnog sukoba koje su neke škole po njima imale (stoa, skolastika). Jedna je također tendencija bila
Leibnizova da se napravi sveopći filozofski jezik kao jedan od glavnih ciljeva filozofije, a druga da se
napravi termine tako stroge da imaju funkciju matematičkih simbola lišenih izvanjskih konotacija. Iz tog
izlaze 2 kritike, jedna (upučena većinski skolastici) je da što je terminologija razrađenija to se više bazira
na nepotrebnim distinkcijama. U ekstremi je ovo antiintelektualno i potiče nepromišljenu uporabu riječi.
62 – Istina je u ovome da se ipak može s distinkcijama otiči tolko daleko da izgube vezu sa stvarima i
postanu puki odnosi. Ta brija se treba odbacit kad više nema supstancije i služi samo za proizvoljne
tvrdnje. Ovo se očituje u socioloziji tako da se daju značenja koje bi trebale diferencirati grupu kao takvu,
a istovremeno gube doticaj s realnošću. Po Adornu kad se dođe do tog stadija se treba savjetovat živi
jezik. Druga je kritika u sintezi riječi i slika pošto filozofiji nisu dati predmeti istraživanja ko prirodnim
znanostima često treba koristiti slike ili pretjerivanje što ima višak značenja izvan onog na što se misli te
to dovodi do mitologizacije, nešto što prosvjetiteljstvo aktivno izbjegava.
63 – Ovo dovodi do želje za odbacivanjem jezika. Leibniz je bio prigovaro Suarezu (začetniku nove
skolastike) da mu citati bude slike što se treba izbjeći kad se govori o silama/supstancijama. Ova kritika je
u pravu pošto filozofija u sebi teži demitologiziranju svega. Ali filozofija nije samo odnos misli i jezika s
predmetom, već puca na ono iznad njega pa je neizbježno koristiti trope i slike jer bi bilo nemoguće
formulirat filozofsku misao bez njih. Ovaj problem datira do Platona koji je s jedne strane ideje koristio
kao sjedinjavanje aspekata u pojam, a s druge mu fali pozivanje na iskustvo pa je morao koristit slike.
Treba jako oko za to gdje misao stvarno sadrži viškove te je tako neiskrena, a gdje je taj višak upravo ono
na šta se misli.
64 – Pitanje korištenja termina u jeziku je pitanje koliko nešto možemo izraziti, i koliko u tome i koliko tu
falsificiramo u odnosu s odnošenjem na samu stvar. Ovo je pitanje filozofskog prikazivanja i ne možemo
koristiti bilo kakve asocijacije samo zato što su povijesno povezane s onim na šta mislimo. Povijesne
konotacije moramo konfrontirati i preispitati dal su te konotacije i dalje aktualne. Seneka: „Mi smo
filozofi, filologija je napravila greške“. No i to nije skroz istinito jer bez jezika ne bi bilo filozofije pa je
filologija legitiman medij. No apsurdno je misliti da filologija može zamjeniti filozofsko mišljenje.
65 – Ovdje je Adorno u suprotnosti s Heideggerom jer vjeruje da je osobno mišljenje uvijek važnije od
puke istrage riječi.

Pojmovi u filozofiji su puno više podobni mjenjanju, ostavljaju prostora za sumnju, povezani sa
superstrukturom svijeta i drugih filozofskih djela te ovise o autoru. Mogu se koristiti matematički kao
baza za daljnja istraživanja, ali nikad ne smiju biti apsolutna i konstantno se moraju propitivati. Moraju
biti opširni i uzimati u obzir sva značenja. Filozofija ne odbacuje termine, već je puno kritičnija prema
njima te ih tako često ne može definirati nego može neprestano promišljati o njima. Filozofija razumje da
su naši pojmovi uvjetovani vremenom i prostorom te se moraju konstantno redefinirati da bi se približili
istini, te često propitkuje mogućnost istine same u boliku početnih datih istinitih atoma mišljenja.
Filozofski jezik je centralan za filozofiju, no za razliku od drugih znanosti zbog razine apstrakcije i
kritičnosti mora biti puno ciljaniji, opširniji i specifičniji.

6.
65 – Filozofija kao ljubav prema mudrosti za mnoge označava približavanje univerzalnoj istini. Filozofija
kao takva se ipak veže s određenom aurom koji označava predosječaj.
66 - ipak da bi dobili pojam filozofije nije dovoljno se sam bavit njom jer bi onda bila ko svaka disciplina.
Hegel i Kant su nalagali da se može naučiti filozofiranje, ne filozofija sama. Orijentacija filozofije prema
sebi je drugačija. Prva se tiče ono klasično istine (logika), lijepote (estetika) i dobrote (etika). Ovdje već
kreću problemi.
67 – Logika se dijeli na formalnu (pravilno zaključivanje, kako inducirati i deducirati...). Logika kao
objektivna istina je od Hegela izjednačena s metafizikom, Kantov pojam logike u užem smislu.
Transcendentalna logika pita o mogućnostima spoznaje (epistemologija). Ipak ove 2 logike nisu oprećne
68 – Problem je ovo oblika mišljenja pa je pojam logike neodvojiv od osnovnih filozofskih pitanja te ga je
zato Hegel izjednačio s metafizikom. Preko pitanja etike i estetike je jednako zamršeno doći do filozofije
kao takve. Hegel je ovo izjednačio samo zato jer logika prethodi mišljenju koje vodi do metafizike.
Možemo logiku proširiti na kritiku znanosti i filozofiju povijesti, prirode, kulture itd... Uistinu sad postoji
težnja da se granice među filozofijama razbiju i da postoji samo jedna.
69 – Ako se moderna strujanja u ičem slažu to je da je filozofija danas puno labilnija i međupovezanija.
Ova tradicija ima povijest i već je Kant baratao s pojmom arhitekture, u vjeri da um može raditi
organizaciju i jasnu razliku objektivnog duhovnog kozmosa, ako već same discipline nisu mogle. Kod
Fichtea je ovo bilo snažno gdje je postavio prednost etike nad logikom gdje se uspostavilo djelovanje
između ta 2 dijela.
70 – Hegel je nakon tog žustrije još eliminirao etiku i estetiku zovući ih samo stupnjevima duha, estetiku
smo već prošli. Prekretnica ekstrema ove unificiranosti dolazi od Schellera. Ipak ovo jedinstvo ima
popratne negativne posljedice gdje će filozofija izgubiti objektivno značenje discipline. Nadalje Adorno
uviđa probleme ove teorije, prvenstveno pretpostavka da su te discipline nastale kao jedna, iz čovjeka
kao jedinstvenog bića, interpretirane filozofijom kao cjelovitom stvari.
71 – Ovo je po Adornu vrlo ideološki s obzirom da je čovjek vrlo proturječan, i kako ukazuje Freud na
principu jastva, sam po sebi nije jedinstvo i vrlo je neuhvatljiv. Ova strujanja su dakle ideološka. Opet ne
treba se odbacivati međupovezanost disciplina jer smo ih mi same po sebi stvorili prema podjeli rada.
Granice mislećeg, opažajućeg i djelujučeg čovjeka su na isti način podložne promjeni i međusobno djeluju
jedno na drugo te ne možemo cjelovito sagledati filozofiju ako se zadubimo u samo jednu granu.
72 – Što se dublje uđe u neko pitanje se vidi da ga je nemoguće odvojiti od cjeline. Problem s modernim
strujanjima je što previše vjeruju u ono prožeto u svim filozofijama iznad apstraktnih, etabliranih
pojmova i ideja. Ne može se jedna ideja aplicirati na cijelu filozofiju na isti način na koji matematička
istina može bit samostalna. No u logici moramo razmišljati i o kognitivnim procesima koje nam dopuštaju
valjanost stava
73 – Tako bez transcendentalne konstitucije tj. povratnog pitanja il stava o mjestu u jedinstvu, ne postoji
ni logički stav po sebi. Dakle ne možemo misliti logično bez mišljenja o logici što znači da logika po sebi
upućuje izvan logike. Zaključuje se da se filozofiji ne može priči neovisno od podjele njene, ali se na umu
mora držati njihov povijesni razvoj te tako trebamo težiti uzdizanju iznad njih. Zato se tako maglovitom
pojmu trebamo približiti putem refleksije
74 – Filein i sofia – voljeti i mudrost. Ako volimo ono što nemamo, a to nije znanje jer je ono vodje samo
ne kod svih. Mudrost koja je izmakla. Traženje toga simbolizira ljubav (Scheller je rekao da je svaka
spoznaja utemeljena u mudrosti), ali se ne zadovoljava datošću poput duhovnih ili empirijskih znanosti.
Još kod Platona se vide naznake oprećnosti filozofije s realiziranjem naših misli u sjedinjavanju
entuzijazma dostizanja transcendentnog (anamnezis, težnja prema idejama) i apsolutne metafizike (sam
svijet ideja kojem težimo). Subjektivno kretanje duha i objektivni svijet ideja su jedno te isto. Možda se
filozof samo trudi putem jezika objektivno prikazati svoj subjektivni dojam svijeta što, ako je istina, bi bila
zanimljiva definicija pojma istine

7.
75 – Filozofija drugačije uvodi subjekt pokušavajući reči što je nepojmljivo (tu se Adorno protivi
Wittgensteinu da je filozofija upravo dugi napor da kažemo neizrecivo)
76 – Šokantno je u Adornovim predavanjima da ne izjednačava filozofiju i istinu na klasičan način. On se
počeo baviti filozofijom ne da nađe neku univerzalnu istinu, već filozofija dopušta da uistinu iskažeš što ti
upada u oči. Traženje istine u filozofiji se radi o izražavanju, a ne samo-prilagođavanju u približavanju
njoj.
77 – Filozofija je više pokušaj artikulacije stvarnosti koje vidimo, prevođenje boli u medij pojma. Istina
nije nešto što se može uzeti i odnjesti, već je vrlo labilna i lomljiva. Ne postoji neka formula za istinu i
upravo je onaj pojam ljubavi naznaka toga da se filozofija konstantno kreće.
78 – Takvu se definiciju često napada prigovorom subjektivnosti, no Adorno odgovara da se svi fokusiraju
na to da iskustvo ovisi o onom tko stiče iskustvo, a ne da ovisi o iskustvu koje se stičke, jednako realna
tvrdnja. Postoji, osobito u moderni, nastojanje objektificiranja prvotnog iskustva i to je večinom kroz
ideju neke stvari koja omogućuje prvotno iskustvo. Weischedel čak vjeruje u praiskustvo.
79 – Ipak i ideja prvotnog iskusva u koju Adorno vjeruje zahtjeva subjektivnost. Adorno ovo zaobilazi
govoreći da se treba zadržati malo naivnosti tako da vjerujemo u objektivnost koju možemo vidjeti u
samoj postvarenoj stvari. To je mrvicu paradoksalno s obzirom da se treba bit kritičan prema pojavama,
al zato se i ne smije apsolutizirati ono što netko kaže. To je samo jedan dio filozofiranja i ipak stvari koje
nam upadnu u oči kliknu na mjesto u kompleksnijim sistemima.
80 – Iz toga valja zaključiti da filozofija nije pojam, sređivanje ili red, već na neki način afinitet prema
umjetnosti, što su Hegel i Schelling shvatili. Za razliku od umjetnosti ipak ona zahtjeva da je filozofska
realnost prava realnost, iako Hegel vjeruje da je to sam jedna stanica do apsolutnog duha. Nasuprot
umjetnosti filozofija nepojmovno izražava pojmom, a nemislivo mišljenjem. Paradoks filozofije je uvijek
da je to put od prvotnog iskustva ka objektivnosti, racionalni napor protiv racionalnosti...
81 – Izraz postaje istina i proturječje filozofije napreduje u iskazivanju neiskazivog. To je dijalektika,
sadržana u filozofiji. Za razliku od umjetnosti filozofija postaje istina. Filozofija je kretanje duha prema
istini bez da se na trenutak vjeruje da je neka njena interpretacija prava istina. Ipak sofia, mudrost,
nalaže da se bazira na valjanom zaključivanju.
82 – Hedieggeranska tendencija potpunog raskola od znanosti je jednako štetna kao tendencija
prilagođavanja filozofije drugim znanostima. Filozofija je prije bila klasična znanost, al danas je i kritika
znanja te se distancira od običnih znanosti. Kant je ovdje krivo gledao jer takva postavka filozofije nalaže
da dokazuje nešto u što smo već sigurni.
83 – Danas je i tema znanosti filozofska te kako je Bergson primjetio filozofija nije samo mišljenje o
mišljenju, već i o znanosti. Filozofija je refleksija znanja u doticaju sa znanošću, no ne u potpunosti
prepušteno njoj. Ovdje se ipak treba odmah presječi moderna ideja da je znanost u krivu jer je dogma i
da je filozofija iznad nje i može misliti mimo nje. Obje su vještine dokazive u sebi.
84 – Slijepa vjera u mišljenje kao takvo je jednako nefilozofska kao vjera u znanost kao današnju
filozofiju. Filozofija je neophodna jer provjerava je li mišljenje validno, zahtjeva žrtvu. Ne smije se
procjeniti znanost kao samo navika duha i reč pošto istina ne postoji da je sve relativno. Filozofija je
sprega između scijentističkog i mimetičkom mišljenja i čim izgubi doticaj s jedno od to dvoje se pokazuje
kao neistinito. Ona nije puki svijetonazor izoliran od ostatka svijeta. U protivnom se filozofija gubi u istini
i pričinjava kao neka privatna, osobna filozofija u svrhu ega

8.
85 – Ljudi koji studiraju filozofiju da bi dobili neki svijetonazor često zaglibe u jednog filozofa i prisvoje si
ga ko hobi (ja sam spinozist il platonist itd.)
86 – Kvalitetan studij filozofije nalaže da ne biramo pogled na svijet s police, već kritički promišljamo o
njima u cjelini. Treba se likvidirati tzv mnijenje, nisu đabe svi filozofi bili protiv ideologija.
87 – Kako je već rečeno filozof progovara o onom što mu upada u oči, ali ne pri tom birajući sebi
najsličnije istomišljenike, već suprotno kritički razmišljati osobno o tome. Onaj pojam ljubavi nam govori
da je filozofija proces koji nikad neće doći do kakvog konsenzusa, niti je to cilj. Filozofski svijetonazori
nisu ko na jelovniku, nego su neovisni jedni od drugih, u tom se procesu nadopunjuju i odgovaraju na
različita pitanja na koja druga nisu i tako jedna filozofija odmah postaje kritika druge. To se može
smatrati filozofijom...
88 – Tako je Aristotel na Platona, Leibniz na Lockea itditd. Hegel je ovo probao prikazati kao veliku
dijalektiku motiva i kritike na njih. Iako se to može kritizirati sa npr srednjovjekovnom filozofijom, uistinu
se može filozofiju izjednačiti s povijesti njenih problema (Dilthey).
89 – Ipak Adorno ne smatra stvar tako jednostavnom vjerujući da se moramo referirati u studiju bilo koje
filozofije i na samu stvar. Tako trebamo razmišljati i o povijesnom, no i o realnom značenju bilo koje
filozofije. U protivnom padamo u zamku vjerovanja da ako znamo kako je što nastalo, znamo i nešto o
samoj stvari
90 – Filozofska se problematika može odlučiti i preko nje razumjemo filozofiju. Za primjer Adorno uzima
Kritiku Čistog Uma gdje se problematizira ontološko postojanje Boga. Kritika znači što je čisti um u stanju,
a čisti um je ne samo empirijski, već cijelokupan potencijal uma. Um može kritizirat samog sebe jer je,
kao što je već rekao, filozofija kombinacija naivnosti i nenaivnosti.
91 – Za početak je najbolje da uzmemo ipak taj naslov doslovno. Kritika kao kritika i čisti um kao mišljenje
po sebi. Kant nam pokazuje da čim izvodimo apsolutne zaključke pukim mišljenjem smo u proturječnosti.
92 – Šta onda može um ako mu je oduzeta mogućnost da misli o apsolutnom, ono što i sam želi. Kant tu
želju odbacuje kao lažnu, utoliko je ovo i kritika racionalizma koju je Wolf sistematizirao prema
Leibnizovoj korespondenciji u pismima. Kant tako putem već spomenute nauke o logici (pojam, sud,
zaključak) kritizira Descartesov ontološki dokaz o Bogu.
93 – Argumentacija koja slijedi nije znanstvena jer nema nauke koja govori o postojanju Boga. Treba se
za nju i razlikovati pojam (sažimanje rasutih stvari u jedno zajedničko obilježje) i sud (skup pojmova koji
jesu ili nisu istiniti). To što možemo konstruirati pojam ne znači da postoji (Kentaur npr), a pojam Boga je
jedan veliki egzistencijalni sud.
94 – Problem je što kad razmišljamo o trukutu, sud nam govori da ima 3 kuta (ako postoji takav je), ne o
njegovoj egzistenciji. Naime kad govorimo o Bogu, nužno je u debatu uključeno i pitanje njegovog
postojanja. Kant govori da je iz čistog pojma nemoguće isplest postojanje ili nepostojanje.
95 – Egzistencija se odnosi na odnos, ne na sam pojam. Holderlin tako govori da je stotina stvarnih talira
samo pozicijsko pripisivanje pojma stotinu talira (ak ih je više i manje to onda nije taj predmet). Za
potvrđivanje egzistencije pojam mora uz sebe imati predmet. Putem predmeta se pojam etablira u
kontekst sveukupne realnosti. Jer ako egzistenciju mislimo čistim umom ne možemo navesti ništa osim
mogućnosti postojanja pojma.

9.
96 – Na Kantu nam je Adorno pokazao koliko rigorozne filozofske argumentacije mogu biti razlikujući je
od svjetonazora.
97 – Opet nama ako ne poznajemo kritiku čistog uma dosta toga nije jasno, a ak se udaljimo previše od
teksta možemo projicirati svoja mišljenja. Adorno će ipak pokušat reć neš o tome. Ideja otološkog dokaza
Boga je da sadržava i egzistenciju jer čim postoji pojam najsavršenije biti on mora posljedično egzistirati,
u protivnom nije savršen, te bi to bilo proturječno. Kant s druge strane kaže da je pojam misaona
tvorevina, apstrakcija napravljena od već poznatih stvari, te da nam ova tvorevina ništa ne govori o
svijetu.
98 – Da bi pojam Boga bio etabliran u realnosti mora imati susret s faktualnim. Ovakav pogled je najdalje
dovedena ideja nominalizma početa od Williama Ockhama u kasnom sr.vj. Ideja nalaže da su pojmovi
samo skraćenice činjeničnih stanja te su jednako prolazni i puki dah kao i same riječi koje ih označuju.
Aristotel je ovo već počeo u kritici Platona, no Kant je napokon to aplicirao na Boga govoreći da
egzistencijalni sud nije sadržan u pojmu, već je upravo samo odnos pojma i realnosti.
99 – Kant kaže da iz samog pojma nije moguće zaključiti postojanje pojma. Adorno se tu vraća na onu
razliku formalne logike i (po Kantu) transcendentalnu logiku. Dok ontološki dokaz ima smisla sa stajališta
formalne logike, transcendentalna se odnosi na realnost u materijalnom svijetu. Pojam Boga je ovdje
pojam čistog uma, a za Kanta treba i opažanje.
100 – S druge bi strane pojam Boga trebao biti nešto s onu stranu našeg iskustva, ne podloženo empiriji.
Tu Kant isključuje ispunjenje samog pojma u čistom umu, niti u empiriji. Po Kantu se Bog ne može
dokazati niti poreknuti bez kakvog opažanja. Ovo nije samo kritika teologije, već i čistog uma jer on
konstantno traži apsolutne zaključke koji su mu onemogućeni. Njegova tendencija da prekoračava svoje
granice dolazi do proturječnosti.
101 – Hegel upravo govori da je za um prirodno biti zamotan u proturječnosti čineći ga dijalektičkim
umom. Kant je upravo suprotno kritizirao takva prekoračenja i želio odvojiti zaključke čistog uma od onog
šta možemo znati. Ima metaforu da se naša spoznaja može kretati sigurno na pastrvi koja ide kroz
nepregledni ocean zaključaka čistog uma te je utoliko Kant agnostik. Tipično je mišljenje da je Kant suzio
prostor znanja da bi ostavio mjesta za vjeru iako je to problematično.
102 – Kant je zapravo rekao da vjeruje u Boga, al to šta on ima smisla formalno logički ne daje mu ni
mogućnost postojanja transcendentalno-logički. Nadalje čim počnemo misliti o njemu dolazimo do
proturječnosti, a čim ga tražimo opažanjem shvaćamo tu transcendentalnost te je tako Boga nemoguće
spoznati.
103 – Kant je, po Adornu, vjerovao da je patnja na svijetu toliko opsežna da bi bilo preloše misliti da
nema pravde na onu svijetu. Tako da ono popularno vjerovanje za Kanta je krivo, a njegovi pokušaji
spašavanja gzistencije Boga su više želja za izlazom iz očajanja. I ta kritika ontološkog dokaza je stvarno
silna, al ništa ne potvrđuje 100% i moramo se vratit samom dokazu u refleksiji, to je klima filozofije.
104 – Osoba koja se upušta u filozofiju mora biti svijesna da spoznaje nisu nešto po što dođeš i odneseš,
već da je vrlo promjenjivo, lomljivo i nestabilno. Treba se ipak i osvrnuti na činjenicu da mi ne možemo
funkcionirati izvan pojmova te se tako ne može samo misliti da fenomeni u sebi nemaju trunčicu pojma
za nas. Utoliko se ipak možemo upitati je li taj pojam koji smo razvili kao ljudi ipak neko iskustvu,
apsolutno ništa.
105 – Ako netko kaže A je B, već je nesvjesno stvoren najjednostavniji apsolutni sud iz kojeg se mogu
izvoditi druge ideje. Već je ideja apsolutnog sadržana u tome i ide se dalje, može li se bez ideje
apsolutnog o ičemu misliti? Ako nema apsolutnog, onda ništa nije. Naime um je prinuđen misliti
apsolutno za egzistentno, tako funkcionira.
106 – Na kraju što je istina ako se ne može spoznati apsolutna i nije li sve ništa ako Bog nije po tome?
Adorno postavlja ova pitanja da bi pokazao da čak i toliko uvjerljiv Kantov argument ostavlja prostora za
daljnje istraživanje. Hegel se trudio vratiti ontološki dokaz objedinjujući apsolutno postojanje i duh, dok
je centar Kantove filozofije bio pobiti to, staviti blok između to dvoje.
107 – Hegel je postavio nova pitanja uvodivši cijelokupnu ljudsku svijest i više se ne može razmišljati o toj
problematici bez njega. I tako se i razvija filozofska misao, posredujuči mišljenja ostaje otvorena. Može se
odlučiti, al njena problematika nikad neće biti odlučena. Uz to filozofija nije ni zatvoren sklop ni kaotična
što jako komplicira situaciju. Zanimljivo bi bilo zapisati povijest zaboravljenih problematika jer su
problematike nestale ili jer su prestale biti zanimljive ili jer su bile potisnute, nikako jer su bile riješene
(npr pitanje sveze tijela i duše u prosvjetiteljstvu zbog pobjede znanosti). Premalo je vođeno računa o
tome.

10.
108 – Filozofija ne potvrđuje, već likvidira poglede na svijet (naravno ne uvijek) i međusobno oprećni
filozofi su se tu slagali. Pogled na svijet se ovdje definira kao viđenje svijeta koje se uzima kao
objektivnim unaprijed i postoji radi zadovoljenja osobne spoznajne potrebe.
109 – Pogled na svijet je sistematiziran svijetonazor o kojem netko govori kao „svojem pogledu na svijet“.
Fichte je npr nazivao svoj pogled svojom filozofijom, no on je konstruirao samoodrživi svijet te time
eliminirao potrebu za objektivnošću. Pogled na svijet postaje toksičan kad pretpostavlja da ima neki
apsolutni odgovor koji nam može dati mir u nekim pitanjima. Kantove kritike se mogu svesti na
sprječavanje filozofije u postajanju pogleda na svijet. Adorno upozorava da tko god ulazi u filozofiju s već
čvrstim pogledom na svijet ga treba odbaciti jer će u protivnom gledati na filozofije samo u usporedbi sa
svojom i dobit iluzija izdizanja iznad nje.
110 – Pristupanjem filozofiji kao sredstvo nalaženja sveobuhvatne teorije istine lišava je od objektivnosti i
tu ona postaje samo način da se lakše nosimo sa životom. Filozofija ima neograničenu istinu, a da je
suprotno bi se samo svodila na samopotvrđivanje bez kretanja misli. Opet pojam istine ima tren jedinstva
koji ostaje kao filozofski residuum i može nam dat kao kakvu utjehu osobne filozofije za komfor
svakodnevnice, naravno u koju ni sami ne vjerujemo do kraja.
111 – Svijet želi biti prevaren te čak i potiče to radi duševne higijene. Društvo uistinu nikad nije ozbiljno
shvaćalo duh, već ga koristi kao dekoraciju, no netko se može tih svijetonazora, ako je u stanju, odreći
govoreći da nikad nije bilo objektivno. Fašizam i drugi apsolutizam je na kraju osnovan na ekstremnom
relativizmu, vakumu na kojem je izgradio apsolutnu istinu. Treba se prepustiti stvari i odbaciti ideologiju,
no to je naravno lakše reći nego učiniti. Kako je Adornov učitelj reko, jedini maestro treba vam biti vaš
um, a ne Kant, Hegel il tko već.
112 – Naravno nama zvuči glupo da odbacimo traganje svijetonazora i prebacimo se na apstraktni pojam
svog uma. Samo se kovanjem, naime, postaje kovač. Kad laik pristupa filozofiji on upravo traži neku istinu
u njoj, a kod nas mladih je ta tendencija još teža jer se ne možemo u potpunosti iščupati iz realnosti.
Filozofija ipak nam upravo to ne može dati, i proces je prepustiti se tome
113 – Nadalje je ovo teško jer današnje društvo ne ostavlja puno prostora za autonomno razmišljanje.
Galbraith je rekao da poticanje na autonomno mišljenje zavarava i da tako što nije ni moguće u svijetu, ili
je iznimno teško. Adorno nas ovdje pokušava manje apstraktno potaknuti da mi samo želimo razmišljati
svojom glavom. Ovdje ima i trenutak ideologije u tom što Adorno govori i zato trebamo likvidirati pogled
na svijet i zatim refleksijom se truditi sami razmišljati te se tek tad možemo lišiti nazora na svijet.
114 – Nazor na svijet zvuči starinski, ko iz 1890ih/1900ih kad je vladao Judgenstil te je Nietczhe naivno
probao etablirati novi. Danas se s pojmom nazora nitko ne može proslaviti. Rickter je u kritici
svijetonazora filozofije života pisao da su stari svijetonazori propali jer su vjerovali da se duhovni i realni
svijet objedinjuju upravo iz svijesti, što je nedovršeno i krivo.
115 – No opet se treba zadržati i dio svijetonazora, a to je vitalnost subjekta. Da čovjek sam nešto misli i
ne dopušta da mu se propisuju stvari što je često kritizirana stavka u modernom svijetu. Danas je na
mjesto nazora došla vezanost koja se ne može napadati, ona se uzima apsolutno dok se subjekt vezanosti
ne podvrgava analizi. Ovo proizlazi prvo iz potrebe da imamo nešto čega se držimo. [Adorno ovdje misli
na primarno religijska vezivanja]
116 – S druge se strane um odbacuje kao sredstvo koje može uspostavit realan duhovni kozmos. Tko se
neće upustiti u umno promišljanje može se odmah prestati baviti filozofijom jer će, ako se ne liši
vezanosti, zapasti u frustraciju te neće ozbiljno shvatiti filozofske misli. Naime ne govori da je filozofija
oprečna s vezanosću, čak je i Nietzche govorio da sve može naći uzrok u teoloziji. Um može reflektirati na
sama sebe i tako vezanost nije suprotna s filozofijom, ali filozofija ne poštuje vezanosti radi vezanosti.
117 – Međutim filozofija mora razmišljati čak i o vezanosti radi vezanosti. Bilo bi suludo da tek tako to
odbaci ili potvrdi, filozofija samostalno propitkuje bilo koji sadržaj misli i utoliko je Kantova kritika još
danas aktualna. Vezivanja poput ja sam Katolik poistovječuju osobu sa svijetonazorom i ta sveza je ovdje
objektivna šta uskraćuje slobodu. Adorno razumje takvu potrebu vezivanja za duhovno, ali kaže da tko se
bavi filozofijom iz takvih vezivanja, kako je Nietzche rekao, potreba za nečim ne dokazuje tu egzistenciju,
već je češće opovrgava.
118 – Koja god potreba nam je dovoljno jaka mi projiciramo njenu egzistenciju. Fatalistično je to da bez
te želje ne bi nigdje došli, ne bi mogli razmišljati o nečem izvan realnosti i sam bi ponavljali ono što
vidimo. Danas pošto se vezanosti ne shvaćaju kao objektivne ljudi ih biraju čisto reda radi što distorzira
njihovu sliku i radi ih nakaradnim, dok je u srednjem vijeku vezivanje moglo biti u sukoraku s
najnaprednijim duhom vremena.
119 – Danas vezanosti sputavaju razvoj filozofije i osoba koja nema duhovnog avanturizma se ne bi
trebala upuštat u filozofiju. Pošto su vezanosti uzele nekakvu društvenu funkciju. Vezivanje i autonomno
mišljenje mogu biti u konstantnom plesu te u svakom času razrješiti jedno ili drugo, no na kraju jedino
vezivanje u filozofiji je ono za istinu. Treba se vezati za obavezu istine, ali je i Nietzche ipak shvatio da čak
i u tako banalnom pojmu ima nešto starog svijetonazora...