Documenti di Didattica
Documenti di Professioni
Documenti di Cultura
0
I PSIHOLOGIJA I NJENA PRIMJENA U SAOBRAĆAJU
UVOD
1
II OSNOVNI PSIHIČKI PROCESI
1. SAZNANJE ( SPOZNAJA )
Sve ono što se vidi, čuje ili zapaža pomoću čulnih organa, tačnije sve ono što se
osjeća i zna, postiže se putem saznanja. Saznanje je osnov cjelokupnog našeg psihičkog
života; ono je preduslov da bi živo biće moglo adekvatno reagovati na okolinu koja ga
okružuje, da bi joj se moglo prilagoditi. Na osnovu svog saznanja okoline, živo biće je u
mogućnosti da iskoristi one faktore okoline koji mu omogućavaju da se održi u životu ( da
pronađe hranu, vodu, da se prilagodi toploti i sl. ) a da izbjegne one utjecaje okoline koji bi
mogli na njega štetno djelovati.
Prvi korak saznanja u saobraćaju čini sve ono što nas okružuje i što na nas kao
učesnike u saobraćaju djeluje ( npr. put, oznake na putu, saobraćajni znaci, vozila, buka
motora i dr.). Takvo naše saznanje o objektivnim predmetima i pojavama naziva se
objektivno iskustvo, pomoću kog se preduzimaju odgovarajuće akcije da bi se moglo
sigurnije kretati i snalaziti u saobraćaju. Viši stepen saznanja, a koji se odnosi na
najkomplikovanije situacije u saobraćaju ( npr. iznenadne opasnosti, intenzivni saobraćaj u
uslovima ograničene vidljivosti i dr. ), zasniva se, pored opažanja, na drugim psihičkim
procesima, naročito povezanim sa mišljenjem, koji omogućuju da se ponašanje prilagodi
iznenadnim – nepredviđenim – okolnostima, radi veće sigurnosti svih učesnika u
saobraćaju.
2. OSJEĆAJI (OSJETI )
2
impulse pokrenute u pojedinim čulnim područjima i oni čine centralni dio svakog čulnog
analizatora.
Osjećaji (osjeti) se međusobno razlikuju po svom kvalitetu, intenzitetu i
lokalnom znaku.
Kvalitet osjećaja, prvenstveno zavisi od osjetnog organa što podrazumijeva
razlikovanje osjećaja različitih čulnih područja. Tako se razlikuje zvuk od svjetla, miris od
dodira i sl. Ali i unutar jednog čulnog područja mogu se razlikovati osjećaji po kvalitetu.
Tako se razlikuju zvukovi različitih visina, na području vida-različite boje, na području
ukusa- različiti kvaliteti ukusa i sl.
Osjećaji se razlikuju i po intenzitetu što zavisi od intenziteta draži, pa se govori o
tišem ili glasnijem zvuku, o jačem ili slabijem bolu. Minimalni intenzitet draži koja izaziva
osjećaj (osjet) naziva se apsolutni prag (limen) draži.
Lokalni znak osjećaja ukazuje koji je dio tijela dražen i odakle draženje dolazi.
Prema tome znamo da li nas je neko taknuo po ruci, nozi ili leđima, znamo sa koje strane
dolazi zvuk, a slično je i sa drugim osjećajnim područjima.
Vrste osjećaja (osjeta):
3. PERCEPCIJA ( OPAŽANJE )
Osjećaji predstavljaju osnovu putem koje čovjek upoznaje svijet oko sebe.
Međutim, pri saznanju o jednom predmetu ili pojavi, čovjek istovremeno ima veliki broj
različitih osjećaja. Tek kombinacije osjećaja mogu da pruže donekle vjernu sliku naše
okoline. Te cjelovite slike predmeta i pojava, sastavljene iz većeg broja istovremenih
osjećaja, nazivaju se opažanja ili percepcije. Definišemo je kao psihički proces kojim se
predmeti i pojave spoljneg svijeta obuhvataju u cjelini.
Proces opažanja ima svoje zakonitosti na osnovu kojih predmete i pojave
doživljavamo kao cjeline a ne kao pojedinačna svojstva tih predmeta. Osnovne zakonitosti
opažanja su: princip grupisanja draži u cjeline, zakonitost opažanja figure i osnove i
zakonitost stalnog opažanja. Od ovih zakonitosti zavisi tačnost, brzina i smjer opažanja.
Veliki broj osjećaja u saobraćaju, posebno u saobraćajnoj signalizaciji, predstavlja
osnovu za regulisanje saobraćaja. Psihološki uzeto, osjećaji bez obzira koje je osjećajno
područje u pitanju, svakom učesniku u saobraćaju omogućuju stvaranje jedinstvenih
doživljaja ili percepcija određenih predmeta ili stvari.
Sasvim je jasno koliki je značaj tačne i brze percepcije (opažanja) u saobraćaju; to
je osnova za ispravnu i blagovremenu reakciju vozača. Stoga treba razmotriti faktore koji
djeluju na percepciju.
3
U prvom redu osvrnimo se na sam predmet koji zapažamo. Ako je potrebno da
neki predmet bude lako primijećen, treba ga prilagoditi čovjekovim mogućnostima
percepcije. On treba da bude dovoljno velik i da daje dovoljan intenzitet podražaja ( npr.
dovoljno svjetlo, dovoljno da bude glasan i sl. ) i treba da se lako razlikuje od svoje
pozadine tj. da između njega i ostalih predmeta u njegovoj okolini postoji dovoljno jak
kontrast.
Nadalje, na čovjekovu percepciju utiče i funkcije njegovih čulnih organa. Svakako
da oštećenje funkcije nekog čulnog organa umanjuje mogućnost zapažanja podražaja koji
djeluje na odnosni čulni organ.
Na percepciju djeluju tzv. psihološki faktori. Mnogi od tih psiholoških faktora
zavise od čovjekovog prethodnog iskustva. Često puta iskustvo pomaže čovjeku pri
opažanju jer mu omogućuje predviđanje. Omogućuje mu da na osnovu manjeg broja
informacija zaključi kakav predmet, odnosno kakva pojava je u pitanju.
Perceptivna spremnost ili očekivanje da ćemo nešto čuti, vidjeti ili uopšte
primijetiti takođe je psihološki faktor. Perceptivna spremnost može, ponekad, pomoći da
zaista brže opazimo ono što očekujemo, te da brzo i adekvatno reagujemo. Ali tu može ,
ponekad, doći do zablude a najčešće onda kad se umjesto onog što očekujemo pojavi nešto
drugo, čemu se nismo nadali. Tada je vrijeme reakcije na taj neočekivani podražaj duže
nego što bi bilo da uopšte nismo ništa očekivali a može se , ponekad, javiti neočekivana
reakcija koja bi odgovarala onom podražaju koji smo zapravo očekivali.
4. ILUZIJE
Često puta kada percepcije nisu potpuno jasne, a pod uticajem iskustva, nastaju
tzv. iluzije ili «krive percepcije». Npr. ako nam se u mraku ili magli umjesto drveta koje se
nalazi pored puta učini da je to čovjek, tada je u pitanju iluzija. Iluzije doživljavaju normalna
lica, jer su one uvijek izazvane određenim spoljnim podražajima.
Vozači, ponekad, doživljavaju iluzije u vezi sa brzinom kretanja vozila. Ako
poslije izrazito brze vožnje vozač smanji brzinu, ima iluziju o znatno smanjenoj brzini (iako
nije) zbog čega je sklon da vozi vrlo brzo, pa i u prilikama u kojima to nije dozvoljeno. S tim
u vezi je i nepoštivanje propisa u saobraćaju, ako se vozač poslije vožnje na auto-putu
uključuje u saobraćaj na put na kome postoji ograničenje brzine. Zbog iluzije vozač će put na
kome se sa obe strane nalazi npr. visoka ograda doživljavati užim nego što je on u stvarnosti, i
biće sklon da promijeni način kretanja i da se što više udalji od desne strane kolovoza a što
može biti opasno za vozila koja dolaze u susret. Takva iluzija se gubi ako su objekti ( ili
rastinje) udaljeni bar 1,7 m od vozila.
4
Za vrijeme noćne vožnje može se pojaviti iluzija odstojanja, ukoliko vozilo koje nam
dolazi u susret ima razmak farova znatno bliži nego što je uobičajeno, to će nam se učiniti da
je vozilo na znatno većoj udaljenosti iako je ono sasvim blizu nas.
5. HALUCINACIJE
Pod utjecajem hemijskih materija, neobičnih prilika, izuzetnih duševnih stanja ili
bolesti, mogu se doživljavati «percepcije» bez objektivnog podražaja, odnosno tzv.
halucinacije. Tako čovjek vidi oko sebe životinje, čuje glasove i šumove, vidi dim ili patuljke
koji objektivno ne postoje. Halucinacije se kod vozača, ponekad, mogu pojaviti u stanju
bolesti, teškog umora, alkoholisanog stanja, narkomana ili jake emocionalne uzbuđenosti.
6. PAŽNJA
5
7. PREDSTAVE (PREDODŽBE)
Predmete koje smo ranije vidjeli ili situacije koje smo već doživjeli možemo često
puta tako dobro zamisliti odnosno predočiti sebi kao da ih ovog trenutka gledamo. Drugim
riječima, predstave su reprodukcija ranijih opažaja odnosno zamišljanje ranije opaženih
sadržaja. Od percepcije se razlikuju u tome što ne nastaje neposrednim podražajem senzornih
organa nego oživljavanjem postojećih fizioloških tragova u moždanoj kori. Ipak, predstava
rijetko može predstavljati sasvim vjernu sliku predmeta sa svim njegovim detaljima. Stoga
između predstava i percepcije postoje razlike koje se ogledaju u slijedećem:
U predstavi su obično zastupljene samo bitne karakteristike predmeta ili pojave.
Što više blijedi predstava jednog predmeta ili jedne pojave, to više se u našem mišljenju
stvara simbol tog predmeta odnosno pojave. On je uopšten i zamjenjuje čitavu grupu
konkretnih predmeta, zadržavajući pri tom samo njihove bitne karakteristike. Na primjer, kad
sa nekim licem razgovaramo o njegovom automobilu «Zastava 750» kojeg ranije nikada
nismo vidjeli, ne možemo, naravno, sebi da predočimo upravo taj automobil, ali ga
nadomještamo pojmom «Zastava 750». Taj pojam sadrži sve one bitne karakteristike po
kojima taj tip vozila razlikujemo od drugih motornih vozila odnosno od ostalih tipova
automobila. Svaki vozač koji upravlja vozilom po nepoznatom putu izložen je povećanoj
opasnosti iako ga saobraćajni znaci upozoravaju na način kretanja. No, ukoliko više puta
upravlja vozilom po istom putu, predstave mu pomažu da bolje i sigurnije može da vozi,
naročito noću, jer unaprijed zna kakav je put ispred njega.
U saobraćaju, osim toga, predstava ima važnu ulogu naročito pri vještačenju i
svjedočenju u slučajevima saobraćajnih nesreća. Postavlja se pitanje koliko su iskazi svjedoka
vjerodostojni. Zna se da se oni zasnivaju na predstavi koja nema potpune senzorne živosti,
neodređena je, nestalna i oskudna u detaljima. Svjedoci mogu na osnovu prethodnog saznanja,
namjernog dopunjavanja ili iskrivljavanja unijeti poteškoće u otkrivanju krivca za nesreću.
Nerijetko se uzroci saobraćajnih nezgoda utvrđuju samo na osnovu očevidaca i njihovih
predstava.
8. EMOCIJE
6
smetaju čak i pri vršenju sasvim jednostavnih pokreta. Želja da se u takvim situacijama
«smirimo» obično ostaje bez uspjeha.
Emocije se mogu klasifikovati prema različitim kriterijima. Prema složenosti
emocije možemo podijeliti na proste i složene.
Proste emocije:
Strah je emocija koja se javlja u situacijama koje ugrožavaju čovjeka u kojima se
on ne može adekvatno suprostaviti. Pod djelovanjem straha povećava se krvni pritisak,
ubrzava se puls i disanje, suše usta i grlo, šire zjenice, grče se mišići. Strah djeluje i na ostale
psihičke funkcije i procese. U strahu čovjek je manje kritičan, mišljenje je slabije, moralni
principi nepostojani, motorne reakcije su manje koordinirane.
Gnjev ili srdžba je emocionalna reakcija koja se javlja kada se neopravdano
ograniči željena aktivnost. Intenzitet joj se pojačava ako ograničavanje duže traje. Tada se,
obično, pojavljuju nekontrolirane reakcije koje mogu biti usmjerene prema drugim ljudima ili
stvarima.
Radost i tuga
Radost je ugodna emocija koja se javlja kada se ostvari neki cilj. Što je cilj teži, to je radost
njegovim ostvarenjem veća.
Tuga se javlja kada izgubimo nešto što nam je naročito važno. Nju prati osjećaj
bespomoćnosti, potištenosti i bezvoljnosti, uz prisustvo jedne opće pasivnosti i nespremnosti
na akciju.
Složene emocije:
7
tako da se izbjegavaju situacije koje mogu dovesti do neugode. Strah je najizrazitija neugodna
emocija.
Emocije utječu na rad cjelokupnog organizma, posebno unutrašnjih organa. One
utječu na rad srca, krvni pritisak, disanje, rad organa za varenje i rad endokrinih žlijezda.. Iako
se emocije ne mogu podvrći voljnoj kontroli, ipak postoje neki načini da se izbjegnu jake i
neugodne emocije. U prvom redu mogu se izbjegavati situacije koje jako uzbuđuju. Lica koja
su emocionalno vrlo labilna i lako se uzbuđuju u saobraćaju ne treba da pokušavaju da
upravljaju automobilom. Međutim, mogu se povećati čovjekove sposobnosti ako se suprostavi
situaciji koja ga uzbuđuje. Ako se neko lice boji da upravlja vozilom u uslovima gradskog
saobraćaja, može negdje na sporednim putevima naučiti početnu vožnju, pa tek kad mu
upravljanje vozilom više ne bude predstavljalo teškoću, tj. kad stekne vještinu upravljanja,
može pokušati da upravlja vozilom u gradu.
Detaljno razmatranje situacije koja izaziva strah ili srdžbu može, takođe, smanjiti
emocionalnu napetost. Treba razmotriti, na primjer, gdje su opasni momenti, kad treba biti
naročito oprezan, koji momenti su manje opasni i kojih se ne treba plašiti. Dobar poznavalac
ljudskog ponašanja može u velikoj mjeri smanjiti emocionalnu napetost i uzbuđenje drugih
ako na njih djeluje pravilnim postupkom.
Na vozača početnika djelovaće umirujuće ako primijeti da se njegov instruktor ni
malo ne uzbuđuje i da je sposoban da kandidatove pogreške blagovremeno ispravi. Naravno,
tu se ne misli na potpuno prepuštanje svake brige i odgovornosti instruktoru, jer će se u tom
slučaju vozač početnik teško osamostaliti i steći pouzdanje u sebe.
Veliki broj problema, koji po svojoj prirodi spadaju u probleme odnosa među
učesnicima u saobraćaju, proističu iz činjenice da se za volanom različitih motornih vozila
nalaze kako lica koja su tek postali vozači tako i lica sa dugogodišnjim vozačkim iskustvom.
Ona djeluju jedna na druga kao ličnosti i stvaraju jedna prema drugima nepisane norme
ponašanja koje doprinose pojavi različitih vrsta emocionalnih doživljaja. Poznati su sukobi
između vozača brzih i sporijih automobila, ili između pješaka i vozača iz kojih se javlja niz
neugodnih emocija (ljubomora, srdžba, strah i sl.) koje, ne samo što negativno djeluju na
organizam čovjeka, nego i na njegovu sposobnost upravljanja vozilom. Ljubomora se može
pojaviti kod vozača koji se pretiče, te on ili povećava brzinu kretanja vozila ili ne ostavlja
dovoljno mjesta za preticanje.
U afektu srdžbe vozači su u stanju da učine krivična djela za koje se kasnije kaju u
toku cijelog svog života. Koliko je samo pješaka stradalo na pješačkim prijelazima jer se
vozačima žurilo i u afektu srdžbe prouzrokovali su nesreću.
Strah kao jedna od najintenzivnijih i vrlo važnih emocija pojavljuje se u sobraćaju
dosta često: pri vožnji na nepoznatim dionicama puta, pri iznenadnim opasnostima i ponekad
pred organima službe javne bezbjednosti ako vozač nije vozio propisno ili mu nije bilo
ispravno vozilo.
Da bi se, na neki način, izbjegle neugodne emocije u saobraćaju, potrebno je
stvoriti kvalitativno nove odnose i veći nivo solidarnosti, prije svega, među vozačima a zatim
među ostalim učesnicima u saobraćaju.
9. MIŠLJENJE / PREDODŽBE
8
simbolima pomoću koga dolazimo do uviđanja odnosa.Ono se oslanja na osjećaje i percepcije
a omogućuje da se zahvati i ono što se nije neposredno zapazilo. Svako se mišljenje odvija u
pojmovima. Međutim, u samom procesu mišljenja pojmovi nisu izolirani, oni su uvijek u
oređenom jedinstvu i kombinuju se sa predstavama i riječima. Misaoni proces se sastoji od:
konkretnih predstava o predmetima i pojavama, uopćenih shema i riječi kojima operira
pojmovno mišljenje.
Ako na ulici primijetimo jako oštećen automobil zaključujemo da se nešto
dogodilo, najvjerovatnije saobraćajna nesreća. Takav misaoni zaključak donosi se na osnovu
veza i odnosa između oštećenog automobila, ulice i ljudi koji se tu obično zaustavljaju. Ako
smo više puta posmatrali takve događaje, nije nam bilo teško donijeti takav zaključak.
U predviđanju budućih događaja i rezultata određenih zbivanja pomaže mišljenje.
Misao se obično izražava govorom i ona sazrijeva zajedno sa govorom. Često je iznošeno
tvrđenje da je mišljenje «tihi govor», međutim, ono je daleko brže od govora. Misaona
djelatnost je osnova svake inteligentne reakcije, te su mišljenje i inteligencija u najužoj vezi.
U saobraćaju mišljenjem se stvara i održava povjerenje među vozačima. Na osnovu
pojedinih signala, koje vozači daju za vrijeme vožnje, predviđaju se načini kretanja i donose
se zaključci o radnjama koje oni namjeravaju da preduzmu. Tako, na primjer, ako se na vozilu
koje se kreće ispred nas upale « stop-svjetla « naš zaključak će biti da vozilo usporava brzinu i
da se i mi moramo prilagoditi novonastalim uslovima kretanja.
10. REFLEKSI
Veliki broj pokreta koji nisu praćeni nikakvim posebnim psihičkim doživljajima a
izazvani su određenim podražajima nazivamo refleksima. To su, u stvari, reakcije organizma
na podražaj receptora. Bitno je za reflekse da mišljenje ne mora prethoditi reakciji.
Refleksi se mogu podijeliti na dvije kategorije: bezuslovne i uslovne reflekse.
Među besuslovne reflekse ubrajaju se: refleks skupljanja zjenice na svijetlo,
refleks kašljanja i kihanja, refleks zijevanja, refleks skupljanja i širenja krvnih sudova itd.
Takvi uslovni refleksi se ne stiču iskustvom. Bezuslovni refleksi odvijaju se samo na području
nižih nervnih struktura.
Uslovni refleksi su nove refleksne radnje koje se obrazuju u toku života. Oni se
obrazuju zahvaljujući stvaranju privremenih veza u najvišim dijelovima centralnog nervnog
sistema. Neki podražaji koji sami po sebi ne izazivaju reflekse mogu, ako se za duže vrijeme
daju uvijek zajedno sa nekim drugim podražajem koji sam po sebi izaziva uslovni refleks,
poslije toga i sami početi da izazivaju taj refleks.
Neke jednostavne radnje koje se veoma često čine ( kao što je kočenje vozila u
slučaju opasnosti) postaju toliko automatizovane da se pri njihovom izvođenju uopšte ne
upotrebljava proces mišljenja. Takve visoko automatizovane radnje mnogi takođe nazivaju
refleksima. One su daleko brže od misaonog reagovanja na situaciju, što je veoma važno za
saobraćaj. Vozači sa slabijim refleksima moraju vožnju prilagodiiti mogućnostima svog
organizma te upravljati vozilom sporije i opreznije.
UČENJE
9
Od rođenja svako se živo biće prilagođava sredini u kojoj će živjeti. Dijete uči da
hoda, da govori i da se sporazumijeva sa najbližima. Učenjem se stiču i različite motorne
vještine, različita osjećanja i formiraju različite osobine ličnosti.
U stjecanju znanja, vještina i navika razlikuju se četiri oblika učenja:
METODE UČENJA
10
Parcijalna metoda učenja primjenjuje se u situacijama gdje nije moguće primjeniti
globalnu metodu. Posao se rastavlja na dijelove i u toku učenja savladava se sukcesivn dio po
dio. Tako, na primjer, da bi kandidat mogao naučiti kako se vozilom kreće s mjesta potrebno
mu je parcijalno učenje pojedinih radnji koje su sastavni dio cijele radnje ( kretanje s mjesta ).
Takav parcijalni način učenja krije u sebi opasnost da se gradivo koje se uči teško dijeli u
zaokružene cjeline te je veza među cjelinama znatno oslabljena.
11
Iz svega što je do sada rečeno nije teško zaključiti da je za sigurnost saobraćaja
najvažniji faktor čovjek, te je savremenom saobraćajnom odgoju i obrazovanju neophodno
pokloniti punu pažnju.
Vrste treninga
Kad se određena aktivnost savlada prelazi se na trening, koji može biti formalni i
specifični. Formalnim treningom uvježbavaju se neke opšte funkcije za koje se pretpostavlja
da će koristiti pri izvođenju različitih poslova. Takav trening izvodi se posebnim aparatima
koji sa stvarnim aparatima-strojevima nemaju bliže veze. Specifičnim treningom uvježbavaju
se konkretne radne aktivnosti. Pri obučavanju kandidata za vozača primjenjuju se oba oblika
treninga. Formalni trening primjenjuje se u smislu pružanja opšteg znanja iz saobraćaja i
tehnologije motornih vozila i dr. a specifični trening u smislu uvježbavanja određenih
aktivnosti koje budući vozač mora da savlada da bi mogao uspješno upravljati automobilom
( mjenjanje brzine, dodavanje i oduzimanje gasa, kočenje, kretanje i zaustavljanje).
PAMĆENJE
12
Proces pamćenja sadrži tri glavne faze:
- učenje,
- zadržavanje,
- sjećanje (reprodukcija i rekognicija)
Kazali smo da se učenje definiše kao proces pomoću kog iskustvo koje čovjek
doživi mijenja njegove sadašnje i buduće ponašanje.
Zadržavanje materije koju smo učili ostaje u potpunosti ili samo u nekim
dijelovima što znači da smo nešto i zaboravili. Koliko se materije poslije učenja zadrži može
se izmjeriti indirektno putem sjećanja na osnovu reprodukcije koja predstavlja verbalno,
grafičko ili motorno obnavljanje ranije naučene materije i na osnovu rekognicije kojom se
prepoznaje naučena materija. Na slici 3. prikazane su krivulje učenja materije koja ima smisla
i krivulja materije koja nema smisla.
STICANJE VJEŠTINA
Upravljati automobilom uče punoljetni - odrasli ljudi različitog uzrasta, različite školske
spreme i različitih ličnih osobina i predznanja. Vozač-instruktor, kome je povjereno
poučavanje kandidata za vozača, mora biti sposoban da učenje organizuje tako da uz najmanje
truda i vremena kandidat nauči što više i da stečeno znanje što duže zadrži i efikasno primjeni
u praksi.
13
Poučavanje se može izvoditi na više načina i ono obuhvata:
a) Tumačenje
b) Demonstriranje
c) Oponašanje
d) Ponavljanje
14
nego ako periodi vježbe gusto slijede jedan za drugim. Koje vremenske intervale treba
koristiti između vježbi zavisi od vrste intenziteta vježbe i stvarnih mogućnosti kandidata.
U toku vježbanja obično se razlikuju tri faze:
a) faza naglog napredovanja
b) faza sve sporijeg i sporijeg napredovanja,
c) faza zastoja u napredovanju
Na faze vježbanja djeluju, uglavnom, tri faktora: težina i složenost rada, psihofizičke
sposobnosti i motivacija onog koji uči, kao i metodi i načini vježbanja. Ukoliko je rad koji se
uvježbava složeniji, utoliko se opšte sposobnosti
kandidata bolje razvijaju, a ukoliko su metode
treninga bolje to je i napredovanje brže i duže. Svi
kandidati neće moći u toku vježbanja jednako
napredovati, a to zahtijeva od instruktora poseban
takt i individualno prilaženje pojedincima.
Razlike će uvijek više biti rezultat različitih
mehanizama koje kandidat primjenjuje pri učenju
nego razlika u opštim sposobnostima kandidata.
Sl.4. Krivulja vježbe karakteristična za sticanje
jednostavnih senzomotornih navika
Zbog toga instruktor mora da kombinuje različite oblike podučavanja. Posebno je
važno da instruktor zna da će u toku uvježbavanja nastati privremeni zastoji u napredovanju
usljed utjecaja različitih nesistematskih promjena u kandidatu koji se uvježbava. Najčešći
faktori koji usporavaju napredovanje su: nejednako zalaganje, promjena načina rada, loše
zdravstveno stanje, loš postupak instruktora, porodični problemi i sl. Korisno je u toku
uvježbavanja određene aktivnosti, ako se primijete znaci umora, upotrijebiti određenu vrstu
odmora kao što je, na primjer, slobodan razgovor koji nema nikakve veze s prethodnom
vježbom.
Da kandidat ne bi izgubio motivaciju, odnosno da ne bi stekao uvjerenje da je njegov
trening završen, zadatak je instruktora da ga upozori da postoje periodi kad se napredak ne
odražava na radni učinak ali da kandidat i u tom periodu napreduje. Neki autori smatraju da
vježbe imaju svoj «fiziološki plato» preko kog se daljim uvježbavanjem ne može postići
napredak, ali takav plato je samo prividan, jer postoji mogućnost da se radni učinak podigne i
preko te granice uz odgovarajuće psihološke stimulatore. Dobro organizovan trening, koji
sprovodi uvježban i sposoban instruktor, daje vrlo dobre rezultate.
U saobraćaju se, kao vozači-početnici, nerijetko susreću i lica starijeg uzrasta. Tjelesne i
duševne sposobnosti čovjeka razvijaju se paralelno sa razvojem mozga. Prestankom razvoja
mozga uglavnom prestaje razvoj sposobnosti. Najbolje se može učiti u doba od 20 godina i na
toj razini se ostaje do 40 godina života, a poslije te godine života sposobnost učenja postepeno
opada. Stariji ljudi imaju najviše poteškoća u učenju onog sadržaja koji je za njih potpuno
nov. Smanjena sposobnost ljudi starijih od 50 godina u vezi je sa postepenim opadanjem
njihovih psihofizičkih sposobnosti. Ne samo da je slabiji vid i sluh nego i snaga i izdržljivost,
a posebno spretnost.
Ako se u toj dobi čovjek odluči da postane vozač, a bez ikakvog prethodnog
iskustva, obučavanje takvog kandidata zahtijeva maksimum zalaganja kao instruktora tako i
kandidata. Neki autori smatraju da poteškoće u učenju i uvježbavanju novih aktivnosti nisu
toliko posljedica toga što su ljudi stariji nego što su «izašli iz prakse učenja».
15
Obučavanje vozača ne prestaje poslije savladane osnovne vještine u upravljanju
automobilom. Da bi se postigla maksimalna automatizovanost pokreta i sigurnost u
upravljanju vozilom, potrebno je znatno duže vrijeme.
1. POJAM LIČNOSTI
16
svojstvima. Jedinstvo podrazumijeva tu cjelovitost, jer se ne mogu izdvajati pojedina svojstva
i zasebno razmatrati. Pojedini psihički procesi nisu izdvojeni jedan od drugog. Oni se
međusobno prožimaju i djeluju jedan na drugi. Mada u ponašanju pojedinca može dominirati
neki od psihičkih procesa, ipak u različitim situacijama ti će procesi različito dominirati.
b) osobitost
Svaki čovjek predstavlja originalni primjerak, jer su psihičke karakteristike ljudi
različite po svojim svojstvima i po svojim odnosima. To je ono što ljude razlikuje jedne od
drugih, ali opće zakonitosti funkcioniranja psihičkih procesa daju nam mogućnost da ljude
uspoređujemo. Postoje psihičke karakteristike koje su zajedničke svim ljudima, kao i one koje
karakteriziraju pojedine skupine unutar ljudske populacije.
c) dosljednost
Ova se karakteristika odnosi na relativno dosljedno ponašanje pojedinca u sličnim
situacijama. Iz iskustva znamo da čovjek mijenja svoje ponašanje, ali određene specifičnosti
tog ponašanja daju nam mogućnost da konkretnu ličnost izdvojimo od drugih i da možemo na
temelju toga predviđati njeno ponašanje.
Kao relativno stabilna svojsta ličnosti obično se izdvajaju temperament i karakter.
2. TEMPERAMENT
17
ličnost se jako uzbuđuje i pri tom ne može da kontroliše svoje ponašanje, pa prema tome ne
može razumno ni da reaguje.
3. KARAKTER
18
4. MOTIVI KAO POKRETAČI LJUDSKE AKTIVNOSTI
Svaki rad je usmjeren prema nekom cilju. Ništa se ne radi bez određenih
podsticaja. Ni jedna aktivnost ne niče sama iz sebe. Sve ono što čovjeka «iznutra» podstiče na
aktivnost naziva se motiv ili potreba.
Frustracije
Svaki vozač se može naći u situaciji da mu se pojavi kvar u motoru automobila ili
da mu pukne guma. On neće moći odmah da nastavi vožnju i neće na vrijeme stići na
određeno mjesto. Takve i slične pojave koje spriječavaju vozača da postigne postavljeni cilj
zovu se frustracije. Dakle, frustracije su osjećaj spriječenosti da se zadovolji neki motiv. Što
je jači motiv i teže se savladava prepreka, to je i veći stepen frustracije.
Uzroci frustracija:
a) Frustracije mogu biti vanjske, objektivno prisutne. Tako možemo imati potrebu
da pođemo na drugu stranu rijeke, ali ako nema mosta, to ne možemo ostvariti.
b) Prepreke mogu biti i socijalne prirode kao što su razna shvatanja i norme koje
nas sprječavaju da dođemo do cilja. Predrasude su često prepreka za ostvarenje socijalnih
motiva. (ženidba bjelca sa crnkinjom).
c) Uzroci frustracija mogu da budu i u samoj ličnosti i njenoj nesposobnosti da
ostvari cilj. Ovakve frustracije teže se podnose nego one koje su izvan čovjeka.
5. ODBRAMBENI MEHANIZMI
19
jedan sistem odbrane koji se zovu odbrambeni mehanizmni. Ovi su mehanizmi trajna
struktura u psihičkom životu koja služi odbrani samopoštovanja i zaštiti od psihičkih trauma.
Najčešći odbrambeni mehanizmi su:
a) Racionalizacija
Ovaj oblik odbrambenog mehanizma čovjek najčešće koristi da opravda svoj
neuspjeh. Frusrtirano lice prebacuje krivicu za svoj neuspjeh na drugog. Na primjer, kandidat
koji uči da upravlja vozilom ne uvježbava po uputstvu instruktora i mora zato produžiti obuku
a na kraju izjavljuje:»Ovaj instruktor ništa ne valja».
b) Kompenzacija
Ovim se odbrambenim mehanizmom nadoknađuje neuspjeh u nekoj aktivnosti
uspjehom u drugoj. Zbog neuspjeha koji ne mora uvijek biti stvaran nego više zamišljen,
pojedinac preduzima nove i nove napore da nešto postigne pa makar i na nekom drugom
području. Tako se ličnost brani od kompleksa manje vrijednosti. Oni koji se ne ističu
ljepotom, ističu se ukusnim odijevanjem. Ili, onaj koji ne može da postigne ugled položajem
koji zauzima u društvu, može da stekne priznanje svojim ljubaznim i predusretljivim odnosom
prema drugim ljudima.
c) Sublimacija
Kao i kompenzacija i sublimacija je zamjena ciljeva ali sa društveno
neprihvatljivog u društveno prihvatljivi cilj. Na ovaj način se mentalna energija oplemenjuje,
pa je sublimacija koristan odbrambeni mehanizam.
d) Identifikacija
Poistovjećujući se sa osobama, grupama ili institucijama koje postižu uspjehe,
pojedinac se brani od vlastitog neuspjeha. Identifikacija može biti pozitivna kada se pojedinac
identificira sa pozitivnim ličnostima i pokušava da dodatnim naporom dostigne uzor.
Negativna je kada pojedinac pasivno proživljava uspjeh osobe koja mu je uzor, umjesto da
aktivno djeluje i radi. U izvjesnim slučajevima takve osobe mogu toliko da se užive u identitet
uzora da njegov uspjeh doživljava kao svoj.
e) Agresija
To je takav oblik neprilagođenog ponašanja, pri kome se napada izvor frustracije ili
okolina. Tako, na primjer, kandidat koji nije uspio da položi ispit za vozača, fizički napada
komisiju koja ga nije ocijenila zadovoljavajuće. Takav napad može biti i verbalnog karaktera,
kao što su klevetanje, ogovaranje i sl. Ponekad se javlja i poremećena agresija, te se napada
neko ko nije u direktnoj vezi sa izvorom frustracije.
f) Regresija
Regresija označava takve reakcije kojima se čovjek vraća na primitivniji način
ponašanja. Kod djece se može tolerisati plač i lupanje nogama ako se ljute, no takav način
reagovanja odraslih lica smatra se neprilagođenim ponašanjem.
g) Projekcija
Kada nekom pripisujemo vlastite težnje, želje i namjere onda govorimo o
projekciji. Svoje želje projiciramo na drugo lice, na primjer, neku sopstvenu negativnu
osobinu pripisujemo drugima kod kojih ta osobina i ne postoji. Često plašljivac drugima
pripisuje plašljivost.
20
Gotovo svi odbrambeni mehanizmi, a posebno racionalizacija, kompenzacija i
druge javljaju se često kao oblici ponašanja koji pomažu prilagođavanju u datoj situaciji i koji
donose oslobađanje od napetosti i nemira izazvanih frustracijom. Povremeno javljanje takvih
mehanizama nema štetnih posljedica na razvoj ličnosti, ali ako oni postanu stalni način
reagovanja, postaju štetni i otežavaju život čovjeka.
Ako se stalno umjesto stvarnih razloga nalaze racionalizovani razlozi ili ako se
redovno nedopuštene želje projektuju na druge, onda se gubi sposobnost da se realno
ocjenjuju sopstveno stanje i sopstvene mogućnosti.
IV SPOSOBNOSTI
1. POJAM I PODJELA
Opšte je poznato da u pojedinom poslu neki ljudi bolje a neki slabije uspijevaju. Tačnije
rečeno, jedan čovjek bolje zadovoljava na jednom, a drugi opet na drugom poslu. Ako se
pretpostavi da su uslovi rada za sve radnike na istom radnom mjestu približno jednaki, koji su
to onda faktori koji uslovljavaju njihov različiti radni efekt? Svi ti individualni faktori koji
utiču na postizanje uspjeha u nekom poslu mogu se, uglavnom, svrstati u tri grupe:
- Jednu grupu čine sposobnosti za određeni posao. Tu se podrazumijeva sve
ono što čovjek može da uradi ili nauči;
- Drugu grupu čine znanja, vještine i navike tj. sve ono što je čovjek naučio i
uvježbao da radi;
- Treću grupu čine motivacija odnosno sve ono što čovjek želi da učini ili
postigne.
I sposobnosti i motivacija i znanje neophodni su pri vršenju svakog posla. Ne
možemo obaviti ni jedan posao, ako nemamo barem koliko-toliko sposobnosti da ga obavimo,
odnosno, ako ne znamo kako se taj posao obavlja. Isto tako, posao nećemo obaviti ako ga ne
želimo izvršiti.
Zadržimo se ukratko na sposobnostima. Sposobnosti su one osobine ličnosti, koje
su preduslov za uspješno obavljanje nekih poslova i aktivnosti. Sposobnosti uslovljavaju
razlike u postignutom radnom uspjehu ljudi koji rade pod istim objektivnim uslovima i koji su
podjednako školovani, uvježbani i motivisani za vršenje određenog posla. Nasljedni faktori su
važni za stvaranje sposobnosti, ali od značaja je i razvijanje sposobnosti u toku rada. Ne
možemo razviti sposobnosti na nekom području ako nismo naslijeđem stekli uslove za to, no,
isto tako, ako ne koristimo neku sposobnost za koju smo imali uslove ona će zatajiti.
Aktivnošću se iz dispozicija razvijaju sposobnosti, a iz ovih dalje vještine i eventualne navike.
O tome, koje sve sposobnosti postoje ima različitih mišljenja, ali najprihvatljivije je
mišljenje da se sposobnosti mogu svesti samo na nekoliko vrsta.
- čulne (senzorne) sposobnosti,
- psihomotorne sposobnosti,
- mentalne sposobnosti
21
Psihomotorne sposobnosti sastoje se u sposobnosti za izvođenje spretnih, brzih i
međusobno povezanih pokreta. To su: spretnost ruku, spretnost prstiju, izvođenje brzih i
preciznih pokreta pod kontrolom vida, brzina reakcije i sl.
Nije isključena mogućnost da zbog slabe psihomotorne sposobnosti vozač zapadne
u opasnost i izazove saobraćajnu nesreću, jer najčešće njegovo vrijeme reakcije je produženo.
Vrijeme reakcije se obično naziva ono vrijeme koje prođe od momenta pojave podražaja pa
do reakcije organizma na taj podražaj, na primjer, od momenta pojave iznenadne opasnosti pa
do momenta početka kočenja vozilom.
Vozači se međusobno razlikuju po vremenu reakcije koje je, osim toga, pod
utjecajem nekih faktora kao što su: umor, neraspoloženje, alkohol i dr. Smatra se da
prosječno vrijeme reagovanja za iskusne vozače u običnim saobraćajnim situacijama iznosi
oko jednu sekundu. Svakako da je vrijeme reagovanja drugačije, na primjer, kad reagujemo na
«stop-svjetla» vozila ispred nas od vremena reagovanja pri preticanju vozila na kolovozu sa
dvije saobraćajne trake.
Vozači, koji imaju slabije vrijeme reakcije, nastojaće da taj nedostatak kompenzuju
opreznijom vožnjom, povećanom pažnjom, smanjenom brzinom kretanja i slično.
c) Mentalne sposobnosti su sposobnosti koje dolaze do izražaja u misaonim
aktivnostima. Tu, prvenstveno spada inteligencija koja se definiše kao sposobnost snalaženja
u novim nepoznatim situacijama. Često se inteligencija poistovjećuje sa obrazovanjem, što je
pogrešno jer inteligencija isključivo predstavlja snalažljivost, bistrinu i sl.
Od svih čulnih organa za vozača je najvažnije oko jer preko 80% svih podataka
koje vozač dobiva u vožnji dolaze preko čula vida tj. oka.
Jasno je da vozač mora na vrijeme uočiti prepreku i reagovati u dovoljno kratkom
vremenu. Sposobnosti vida vozača su od primarne važnosti pri upravljanju motornim
vozilom. Nesreće se upravo događaju i zbog organske ili funkcionalne smanjene sposobnosti
vida ili u uslovima smanjene vidljivosti iako se na taj faktor često nedovoljna obraća pažnja.
Neophodno je omogućiti vozaču takve uslove vidljivosti, takvu osvijetljenost puta,
22
fotometričke karakteristike farova i signala koji će maksimalno odgovoriti fizičkim i
psihičkim sposobnostima vida. Na sl. 5. prikazan je uzdužni presjek oka (šematski).
Oko ima oblik nepravilne lopte (očna jabučica) a sastoji se iz tri dijela: beonjače,
sudovnjače i mrežnjače.
Beonjača u prednjem dijelu prelazi u rožnjaču, a ispod nje se nalazi dužica koja je
pigmentirana, pa na osnovu pigmentacije dužice razlikujemo razne boje očiju. U sredini
dužice nalazi se odvod, koji se zove zjenica. Svojstvo zjenice je da se pri svjetlosti sužava a u
mraku širi. Odmah iza dužice nakazi se sočivo čije je
svojstvo da može mijenjati zakrivljenost te na taj način
omogućuje jasno gledanje predmeta na raznim
udaljenostima.
Mrežnjača se sastoji, kao što smo
napomenuli ranije kod osjećaja, iz ćelija osjetljivih na
svijetlost, dok je unutrašnji dio oka ispunjen prozirnom
masom (staklastim tijelom). Spolja je oko zaštićeno
očnim kapcima na kojima se nalaze trepavice koje štite
oko od prašine.
Sl. 5. Uzdužni presjek oka
(1) rožnjača, (2) beonjača, (3) sudovnjača (4) dužica
(5) mrežnjača, (6) zjenica, (7) vidni nerv, (8) sočivo
(9) centralna jamica
Da bi došlo do osjećaja vida, potreban je svjetlosni podražaj koji djeluje na organ vida, koji
onda putem nerva prenosi nastalo uzbuđenje u centar za vid u mozgu. Centar čula vida nalazi
se u potiljačnom dijeli mozga. U normalnom oku zraci svjetlosti koji dolaze spolja, sijeku se u
mrežnjači dok se u defektnom oku sijeku ispred ili iza mrežnjače. Takvi defekti očiju mogu se
ispraviti upotrebom naočara sa određenim sočivima. Svjetlosni zraci prilikom dolaska na
mrežnjaču nadražuju čepiće kojih ima u srednjem dijelu i služe za gledanje danju i štapiće
kojih ima pretežno na perifernom dijelu mrežnjače a služe za gledanje noću. Zbog takvog
njihovog rasporeda noću bolje vidimo ako gledamo perifernom stranom mrežnjače a danju
centralnom. Čepići služe za raspoznavanje boja a štapići samo za raspoznavanje crne i bijele
boje. S obzirom na veliku osjetljivost štapića može se vidjeti i po noći kad je svjetlost znatno
slabija nego po danu. Ako nastane poremećaj u osjetljivosti štapića javlja se bolest zvana
«kokošije sljepilo» tj. nemogućnost gledanja noću. Ako, pak nastane porećemaj čepića,
javljaju se razne mane u raspoznavanju boja. Ako je zjenica normalnog oka potpuno raširena,
priječnik otvora iznosi 7 do 8 mm, a ako je potpuno stisnuta priječnik otvora iznosi 1 do 2
mm. Isto tako postoji razlika u dužini vremena koje je potrebno da se zjenica oka proširi ili
suzi. Da bi se zjenica prilikom jake svjetlosti stisnula potrebno je oko 5 sekundi, a da bi se
potpuno raširila potrebno je i do 30 sekundi. To svojstvo zjenice je značajno jer vozač često
dolazi u situaciju u kojoj se intenzitet svjetlosti naglo mijenja te je potrebno da oko pravilno
reaguje. Utvrđeno je da nedostatak vitamina A, kog ima naročito mnogo u mrkvi i žumanjku
jajeta, prouzrokuje sporo reagovanje zjenice na podražaj svjetlosti.
Oči vozača u vezi sa upravljanjem motornim vozilom moraju raspoznavati oblike,
boje, intenzitet svijetlosti, pokrete i lokalizacije s prostornom orijentacijom. Na osnovu tog
glavne funkcije oka u saobraćaju su slijedeće:
- oštrina vida,
- vidno polje i polje pogleda,
- prostorna orijentacija,
- adaptacija vida pri vožnji u sumraku i po noći,
- adaptacija na zaslepljivanje,
- kolorni vid
23
2. OŠTRINA VIDA
Pri brzini kretanja od 60 km/h vozač sa oštrinom vida os 1,25 vidjeće prepreku na udaljenosti
od 312 metara odnosno 18 sekundi prije nego što stigne do te prepreke. Vozač sa oštrinom
vida od 0,8 vidjeće prepreku 12 sekundi prije nego što stigne do nje, a onaj s oštrinom vida od
0,4 vidjeće prepreku samo 6 sekundi ranije. S obzirom da je pri pomenutoj brzini za kočenje
potreban 51 m puta, sva tri vozača imaće dovoljno vremena da pravilno reaguju ukoliko su im
reakcije normalne. Međutim, ako je brzina kretanja 125 km/h, onda je situacija drugačija i
vozač sa oštrinom vida od 0,4 kasni sa pravovremenom reakcijom i više ne stiže da koči. Na
sl. 6. prikazan je odnos oštrine vida po danu i sumraku.
3. VIDNO POLJE
Vidnim poljem naziva se prostor koji se zahvata pogledom oba oka i taj prostor ima
oblik čepa. Svako oko mora imati odgovarajuću širinu u kojoj ne smije biti slijepih područja.
Cjelokupna širina vidnog polja iznosi 140 do 200º. Signale koje vozač dobiva u saobraćaju
mora na vrijeme primijetiti i na njih reagovati u što kraćem vremenu. Oštrina vida zavisi od
stanja perifernih dijelova mrežnjače. Pri povećanoj brzini oštrina vidnog polja je od naročite
važnosti, jer se ono povećanjem brzine smanjuje, a da bi se predmet ili prepreka na putu
dobro vidjeli moraju se nalaziti u vidnom prostoru. Zbog toga vozač često skreće pogled
predmetu da bi ga jasno vidio i identifikovao.
24
boje. Povećanjem brzine širina perifernog vidnog polja se smanjuje i to zbog koncentracije
vida ispred sebe. Slika 7. prikazuje odnos između brzine kretanja i vidnog polja.
4. RASPOZNAVANJE BOJA
5. PROCJENA RASTOJANJA
25
6. ADAPTACIJA OKA
7. ZASLEPLJIVANJE
26
VI UMOR VOZAČA
1. NASTAJANJE UMORA
Svakodnevno smo svjedoci da se ljudi žale na umor i, uglavnom, svi dobro znaju
šta to znači. Umor se smatra normalnom prolaznom pojavom. Uvijek se umor pojavljuje u
obliku opadanja radnog učinka, odnosno u obliku postepenog opadanja radne sposobnosti
organizma. U radu ne dolazi do smanjenja radne sposobnosti samo i izuzetno zbog umora,
nego i zbog nezadovoljstva u radu, uzbuđenja, djelovanja spoljnih faktora okoline i slično.
Takve okolnosti ne mogu se poistovjetiti sa umorom jer one samo na neki način ubrzavaju i
povećavaju umor. Umor nije jedinstvena pojava nego mnoštvo različitih i međusobno više ili
manje nezavisnih pojava koje variraju prema vrsti rada, prilikama u kojima se rad i osobinama
onog koji radi. Često se zaboravlja da je umor prirodno a ne bolesno stanje organizma. Svaki
rad u manjem ili većem stepenu zamara.
Vožnja automobilom je specifična vrsta rada, gdje potrošnja energije nije velika ali
se znaci umora redovno javljaju. Vožnja zahtijeva kompleksne koordinirane i vremenski tačne
aktivnosti koje pojava umora znatno remeti. Koliko god umoran vozač nastojao da njegova
vještina bude u toku vožnje bolja, ona u stvari postaje sve slabija. Za vrijeme vožnje
opterećeni su svi organi vozača bilo direktno ili indirektno. Dinamičko opterećenje nastaje
usljed napora mišića a odražava se na potrošnju kalorija.
Dinamičko opterećenje djeluje na vozača neprekidno. Ono uvijek postoji makar i u
minimalnom stepenu, čak i kod najudobnijeg sjedišta koje se pomjera u svim smjerovima.
Opterećenje zbog monotonosti kretanja uslovljeno je okolinom i vrstom puta.
Vozač koji može odoljeti djelovanju monotonije može isto tako aktivno biti koncentrisan i
nadvladati san.
Opterećenje vida zbog slabe vidljivosti, naglog smanjivanja svjetlosti i tame,
zaslepljenja od reflektora automobila i sunčevih zraka (najčešće kad je sunce nisko na
horizontu ili pri reflektovanju sunčeve svjetlosti od površine puta) pogoduje pojavi umora.
Pored navedenih opterećenja postoji još niz drugih opterećenja koja se odnose na
sluh, mikro-klimu unutar vozila i dr. koja pospješuju pojavu umora. U praksi se najčešće
javlja kombinacija različitih faktora koji ubrzavaju pojavu umora, kao na primjer:
- nepovoljni klimatski uslovi,
- slabo osvjetljenje,
- nepovoljni ritam, tempo i pauze u radu a posebno nedostatak odmora poslije rada,
- predugi rad ili veća zastupljenost nefizioloških stavova i položaja tijela pri radu,
- noćni i prekovremeni rad,
- rad vezan sa stalno napregnutom pažnjom,
-stalna mogućnost pojavljivanja nepovoljnih i iznenadnih slučajnosti koje mogu
imati dalekosežne posljedice,
- buka i vibracija
- neprikladna ishrana i piće u toku vožnje i loši uslovi za odmor
Kod vozača se najčešće umor pojavljuje poslije višečasovne vožnje na teškoj
dionici puta, po magli kiši ili lošem putu. Dužina vožnje, prije svega, djeluje na opadanje
psihomotornih sposobnosti vozača. Obično poslije osam sati vožnje povećava se broj
saobraćajnih nezgoda, u početku neznatno a kasnije brže. Postoji veliki broj vozača koji su
zaspali za volanom, više zbog «starog» umora koji je postojao prije rada odnosno vožnje.
Pojavi umora naročito pogoduje noćna vožnje jer mozak vozača istovremeno obavlja dvije
funkcije: upravlja automobilom i odolijeva prirodnoj sklonosti k snu. Za vrijeme dnevne
vožnje teška hrana, ako je vozač uzima, dovodi do pospanosti, te se preporučuje uzimanje
manje količine lako svarljive hrane da bi vožnja bila sigurnija.
27
Poznavanje subjektivnih i objektivnih znakova umora je od velike praktične
važnosti u suzbijanju umora.
2. SUZBIJANJE UMORA
Prema ovom obliku, odmaranje može biti aktivno i pasivno. Pasivno odmaranje se sastoji u
relativnom mirovanju jednostavnim prekidom aktivnosti, u sjedenju, ležanju i spavanju. Ono
28
se primjenjuje u suzbijanju umora izazvanim težim tjelesnim radom. Krajnji oblik pasivnog
odmora je spavanje.
Aktivnim odmorom smatra se i sama promjena prethodne aktivnosti. Redovno se
kod rada koji se vrši uz relativno male energetske potrošnje i uz slab opšti tjelesni napor
primjenjuje aktivni oblik odmora. Aktivnim oblikom odmora smatra se kratkotrajna sportska
aktivnost kao što su igre, razgibavanje, lagane šetnje i drugo. Takav način odmaranja, ne samo
da povoljno djeluje na organizam u fiziološkom smislu, nego omogućuje i potpuno popuštanje
psihičke napetosti i emocionalno rasterećenje a što je posebno važno poslije složenog
intelektualnog rada i lakšeg monotonog fizičkog rada.
Upotreba stimulatora
Da bi se na neki način smanjio umor koriste se najčešće tri različite vrste
stimulatora: fiziološki, farmakološki i psihološki.
Ako znaci malaksalosti i pospanosti u toku vožnje još nisu jako izraženi,
preporučuje se zaustavljanje vozila i šetnja po svježem vazduhu a zatim laka gimnastika,
duboko disanje, pranje hladnom vodom i sl. Poslije takvih načina osvježavanja osjeća se lakše
funkcionisanje organa koji su bili u toku rada više opterećeni. Ipak, djelovanje takvih
stimulatora je kratkotrajno.
Uzimanje farmakoloških stimulatora kao sredstava u borbi protiv umora nije
dovoljno efikasno, jer se češćim uzimanjem organizam navikava na određeni preparat pa se
moraju uzimati sve veće doze da bi se izazvalo određeno djelovanje. Takvi stimulatori daju
čovjeku živahnost, svježinu i sposobnost za dalji rad. Međutim, pod utjecajem takvih
stimulatora mogu se preći fiziološke granice pa to onda dovodi do premorenosti.
Psihološki stimulatori su, izgleda, najuspješniji. Tu se misli na interesovanja prema
poslu, zanos, različite oblike takmičenja i sl. Karakteristika im je da ne djeluju direktno na
organizam i da njihovo djelovanje ne otupljuje s vremenom upotrebe.
Uzimanje deficitarnih materija
U stanju umora u organizmu dolazi do deficita nekih vitamina, hormona,
kiseonika, šećera i drugo, te njihovo nadoknađivanje smanjuje znakove umora.
1. ALKOHOL
Nema dana da se alkohol ne pije. Piju stariji i mladi, pa često i u velikim količinama, i
to iz navike, zbog običaja ili iz raznih predrasuda. Alkohol i alkoholizam povlači čovjeka u
niz neprilika, teškoća, razočaranja i sukoba u porodici i društvu. Kod vozača koji trajno
prekovremeno uživaju alkohol nastaju oštećenja fizičkog i psihičkog zdravlja. Takvi vozači se
isključuju ili su isključeni iz javnog saobraćaja i ne predstavljaju toliku opasnost kao oni koji
se prigodno opijaju. Na sposobnost vožnje više djeluje akutna intoksinacija (trovanje)
alkoholom a manje hronični alkoholizam. Najveći broj alkoholičara nalazi se u razdoblju
između 30 i 60 godina života, upravo u produktivnim godinama života. Alkoholizam je češći
kod muškaraca nego kod žena.
29
Veliki broj saobraćajnih nesreća koje prouzro kuju alkoholisani vozači spadaju u
najteže, kako po broju žrtava tako i po materijalnoj šteti. Konzumirani alkohol dostiže
maksimalnu koncentraciju u krvi čovjeka poslije pola sata do jednog sata po uzimanju. Poslije
konzumiranja alkohol ostaje u tijelu još oko 18 sati.
Alkohol svojim dejstvom ne štedi ni jedan organ. Na slici 9. su navedeni samo neki
najvažniji organi na koje dejstvuje alkohol.
Konzumirani alkohol nema uvijek jednako dejstvo Najjače dejstvo ima ako se pije na prazan
stomak. Ako se pije poslije obilnog obroka dejstvu alkohola se pridružuje i tromost od sitosti.
Ako umorni pijemo - utjecaj alkohola je znatno jači.
Nesposobnost alkoholiziranih vozača da upravljaju vozilom uslovljavaju,
uglavnom, dva faktora: fiziološki i psihološki. Pod utjecajem alkohola vozač ima produženo
vrijeme reakcije, teškoće u koordiniranju pokreta, suženo vidno polje i drugo. Psihološki,
vozač pod utjecajem alkohola mijenja ponašanje, shvatanje mu je otežano, pažnja i
samokritičnost smanjene, nastaje osjećaj lakše sigurnosti i samopouzdanja. On precjenjuje
sopstvene sposobnosti a opasnosti podcjenjuje. Opreznost i osjećaj odgovornosti opada. Slika
10. pokazuje tok događaja kod vozača kad se pojavi opasnost.
30
Ono kratko vrijeme
koje proteče između
javljanja opasnosti i
cjelishodne reakcije
naziva se refleksno
vrijeme ili vrijeme
latencije.
Kod trijeznog vozača
od momenta javljanja
opasnosti do kočenja
prođe oko jedna
sekunda. Ako
koncentracija u krvi
iznosi samo 0,8 promila
refleksno vrijeme se produžuje za 1,25 sekunde. Smatra se da je pod utjecajem alkohola lice
kod kog se analizom krvi i urina utvrdi više od 0,5 promila alkohola ili kod kog se, bez obzira
na količinu alkohola, ljekarskim pregledom utvrde znaci alkoholne poremećenosti.
Koncentracija alkohola u krvi daje samo približnu ocjenu pijanosti jer simptomi nisu uvijek
paralelni sa koncetracijom u krvi. Obično se uz to provjerava i koordinacija pokreta, stajanje i
hodanje, emocionalne reakcije, brzina reagovanja, prostorna i vremenska orijentacija i sl.
Vozač ne smije da pije alkohola pića dok upravlja motornim vozilom, jer se u protivnom
izlaže bujici različitih podražaja i to obično onih o kojima u toku vožnje mora voditi računa
da bi mogao sigurno upravljati vozilom.
1. NIKOTIN
Nesumnjivo je da veliki broj vozača puši i da pušenje postaje sve veća strast.
Pušenjem se u organizam unosi nikotin koji prvenstveno djeluje na centralni nervni sistem, a
time i na vozačevu sposobnost.
U našim cigaretama ima oko 2% nikotina. Nikotin je otrovan već u vrlo malim
količinama. Smrtna doza nikotina iznosi 1 do 5 stotih dijelova grama. Nikotin koji se nalazi u
cigareti sagorijeva i isparava, te s toga ne dolazi do trovanja koje bi moglo izazvati smrt.
Preporučuje se da pušači odbacuju što duži opušak, jer se najviše nikotina sakuplja na kraju
cigarete. Trovanje nikotinom može biti hronično i akutno. Hronično trovanje nikotinom
nastaje usljed prekomjernog pušenja. Ono djeluje podmuklo i nevidljivo zavisno od
organizma pušača. Akutno trovanje nastaje kod lica koja nisu ranije pušila, a počinju da puše
srazmjerno mnogo. Takvo trovanje ispoljava se glavoboljom, bljedilom i ozbiljnim
znojenjem.
Ako u toku vožnje vozač mnogo puši, a pogotovo ako puše suvozači, u organizam
prodire mnogo nikotina koji se nalazi u dimu. Trovanje nikotinom otežava shvatanje, slabi
pamćenje i pažnju, te se ne isključuje mogućnost da i to bude jedan od uzroka saobraćajne
nesreće.
2. MEDIKAMENTI
Pored nikotina, često se stalno ili povremeno konzumiraju sredstva za spavanje ili
umirenje (medikamenti). Upotreba takvih sredstava , ako je pretjerana, opasna je za vozača jer
djeluje uspavljujuće. Sredstva, kao što su largactil, merprobromat, nevargal i drugi prepisuju
ljekari. Vozači treba da ih uzimaju oprezno i da ih za vrijeme vožnje izbjegavaju što je više
31
moguće. Najbolje je konsultovati se sa ljekarom o štetnosti i posljedicama lijekova na
sposobnost za upravljanje vozilom.
Sredstva za umirenje kao i sredstva za spavanje i preparati protiv bolova smanjuju
reflekse i budnost, a to je dovoljan razlog da se vozač nađe u opasnosti.
Najčešći stimulator koji se upotrebljava za održavanje živosti, kao i brzine u
vožnji, je kofein kog ima u kafi i čaju. Šoljica kafe ili čaja sadrži 100 do 150 miligrama
kofeina, što je aproksimativno terapeutska količina. Glavni efekat djelovanja kofeina je
stimulisanje rada centralnog nervnog sistema. Toksične reakcije zavise od količine doziranja i
individualne tolerancije. Kafa je od koristi vozaču pri dužim vožnjama ako se uzima
umjereno. Velike količine kofeina koje dospijevaju u organizam poslije uzimanja 10 i više
šoljica kafe mogu izazvati trovanje. Pri takvom stanju kod vozača se javlja zvonjenje u ušima,
nervna napetost i razdražljivost što može da dovede do lakšeg oblika derilijuma. Vozači bi,
prema tome, morali da budu svjesni opasnosti koju može prouzrokovati prekomjerno uživanje
kafe.
3. UGLJEN-MONOKSID
Svi vozači, bez obzira koliko se vremena nalazili za volanom svog automobila i
bez obzira na kom putu, pod utjecajem su raznih spoljnih faktora, kako mikro – klime koja
vlada u unutrašnjosti vozila tako i spoljne sredine ( ulice, puta ) ili pak čitavog kompleksa
klimatskih faktora jednog geografskog područja. Do danas je u svijetu i kod nas izvršeno
dosta ispitivanja u pogledu utjecaja raznih spoljnih faktora na smanjenje psihofičkih
sposobnosti vozača sa ciljem da se poveća efikasnost, udobnost, zadovoljstvo i sigurnost
vozača i ostalih učesnika u saobraćaju.
2. TEMPERATURA
Normalno funkcionisanje ljudskog tijela iziskuje stalnu unutrašnju temperaturu ( oko 36ºC ).
Da bi se ta temperatura konstantno mogla održavati i u prilikama sa previsokom ili preniskom
spoljnom temperaturom, organizam nastoji da je održi pomoću svojih termoregulacionih
mehanizama ( npr. znojenjem za vrijeme vrućine i drhtanjem za vrijeme hladnoće).
32
Među ljudima postoje velike individualne razlike u osjetljivosti na temperaturu.
Najpogodnija temperatura okoline odnosno prostorije u kojoj čovjek radi iznosi oko 20ºC, jer
se pri toj temperaturi čovjek, koji sjedi i obavlja lagan posao, najbolje osjeća, a upravo takav
položaj tijela ima vozač automobila za vrijeme vožnje. Pri nižim ili višim temperaturama
čovjek se osjeća nelagodno i mogućnost pogrešaka u radu raste.
Veći negativni utjecaj ipak imaju temperature preko 20ºC, jer se pri takvim
temperaturama smanjuje pažnja i slabo zapažaju neznatne promjene okoline, reakcije postaju
spore i netačne a signali na putu ostaju nezapaženi. Ako vožnja duže traje dolazi do umora.
Da bi se smanjila temperatura unutar kabine vozila preporučuje se da se pojača strujanje
vazduha promajom. Niske temperature, a pogotovo tamo gdje je opšta tjelesna aktivnost
relativno mala ( stajanje i sjedenje ) a zaposlene su samo ruke, djeluju, takođe, negativno na
radnu sposobnost. Ne može se tvrditi da postoji direktna veza između pojedinačnih
metereoloških elemenata i pogrešnih reakcija koje su dovele do nezgoda iako je zapaženo da
se pri vrlo niskim pritiscima vazduha i to ispod 740 mm HG dogodilo znatno više nezgoda.
Isti je slučaj kad je relativna vlažnost vazduha visoka.
Od stanja puteva zavisi sigurnost vožnje a pogotovo ako se stanje puta tokom dana
mijenja tj. ako povremeno ima padavina. Radi zaštite od sunčevih zraka ponekad se krov
automobila premazuje bijelom bojom jer ona slabije upija toplotne zrake i to znatno manje od
drugih boja. Radi zaštite unutrašnjosti automobila od toplote koja dolazi od motora,
upotrebljavaju se razna izolaciona sredstva koja istovremeno smanjuju šum motora.
3. BUKA
4. VIBRACIJE
33
Pedale, kvačilo, kočnica, upravljač i dr. spadaju u najvažnije komande vozila.
Na svim motornim vozilima one su standardno raspoređene. Da bi se uspješno mogao
obavljati bilo koji posao, a posebno upravljati vozilom, potrebno je da se putem čulnih organa
(najčešće oka, uha i pipanja) neprekidno ili pak povremeno dobivaju potrebni podaci-
informacije. Neke instrumente treba samo povremeno kontrolisati, dok druge treba očitavati
veoma često i pažljivo. U svakom slučaju, njihov raspored mora biti u centralnom vidnom
polju da bi informacije bile primljene za najkraće vrijeme i sa što manje pogrešaka.
Iskusni vozač ima toliko «izoštreno « uho da i bez pomoći instrumenata zna da
nešto nije u redu s njegovim motorom na vozilu. Da bi vozač početnik mogao da izvršava
određene radnje u toku vožnje, on se koristi komandnim i kontrolnim uređajima uz znatno
više napora, kako fizičkog tako i psihičkog, nego vozač sa višegodišnjim iskustvom.
7. MONOTONIJA U VOŽNJI
Put često djeluje zamorno na vozača, a naročito ako prolazi područjem sa jednoličnom
okolinom koja ne daje nikakve promjene, utiske ili percepcije. Ta se monotonija nastoji
otkloniti sađenjem grupa raznog drveća ili grmlja cvijeća, dobro postavljenim reklamama kao
i upotrebom raznog materijala za uređenje gornjeg sloja puta. Vozačima se preporučuje da s
vremena na vrijeme letimično osmotre najbližu lijevu i desnu stranu puta pred sobom, da
povremeno gledaju u retrovizor da bi se odbranili od svakog iznenađenja i od zamora zbog
monotonije u vožnji.
34
vrijeme naši putevi postali su premali da prime iz dana u dan sve veći broj motornih vozila,
od osobnih do teretnih sa prikolicom. Posebno treba naglasiti da je takav intenzitet i brz
saobraćaj praćen, na žalost, nesrazmjerno negativnim posljedicama i materijalnim gubicima,
čemu smo danonoćno i sami svjedoci.
35