AULILARIA

Odlike drame
*DRAMSKA SITUACIJA (ishod prethodne situacije I nagovještaj sljedeće
situacije):Prizor Megadora I Eukliona ( 30.str.).Ishod je Meagadorovog
razgovora sa sestrom da oženi Euklionovu kćerku I nagovještaj je
sljedeće situacije samim tim vjenčanja Fedre I Megadora.
*DRAMSKI SUKOB (stvara napetost u odnosima između pojedinih
likova,pokreće radnju u njenom zapletu ali je I upravlja prema raspletu)-
sukob Eukliona I Strobila-to je sukob zasnovan na klasičnoj sebičnosti
Eukliona gdje se on posvađa sa Strobilom misleći da mu je on uzeo
novac.No,ipak Strobil je vidio da Euklion ima dosta novca te ga je pratio
ka mjestu gdje će ga zakopati.
Euklion-Stafila-to je sukob gdje se odmah na početku vidi da je on zbog
novca spreman ubiti I sve bliže ljude,te da nema povjerenja u apsolutno
nikoga kada je njegov novac u pitanju.Škrtice su takve kada je njihov
interes u pitanju,sve bi zamijenili zbog nečega što ne daju.Škrtost gubi
sve,želeći dobiti sve.
*DRAMSKI MONOLOG (produženi govor jedne ličnosti)-u ovoj knjizi
imamo dosta takvih primjera kada Euklion govori o tome kako mu svi
žele uzeti njegov novac,te se tu jasno vide njegove namjere,stavovi I
nepovjerenje prema drugima.On baš na taj način izražava svoju
sebičnost I pohlepu,smatrajući kako ga svi vole samo zato što on ima
novac I kako svi zapravo znaju za taj njegov novac.(26.str.)
*DRAMSKI TEKST: 1.Dijaloški dio-čine ga replike koje u dijalogu obično
izazivaju jedna dugu I tako izazivaju sukob I pokreću dramsku radnju
(Euklion-Kongrion,38.str.) 2.Didaskalije
LIKOVI U DRAMI
PROTAGONIST – glavni lik, nositelj radnje i pokretač zbivanja-Euklion
ANTAGONIST – lik koji je svojim idejama i postupcima suprotstavljen
glavnom liku-Strobil,Megador
Trojno jedinstvo;Mjesto se ne mijenja,vrijeme je nedoređeno ne znamo
da li se to desilo u toku jednog dana,godine,itd..

*KOMEDIJA
Porijeklo
Naziv komedija (gr. κωμωδια, lat. comedia) je složenica za koju se
pretpostavlja da je nastala od grčke reči komos (gr. κωμος) „vesela
povorka“ i oide (gr. ωδη) pjesma. Termin je označavao dramska djela
vesele sadržine koja su se prikazivala za vreme Velikih ili Gradskih
Dionisija u 5. vijeku prije n. e. U njihovoj strukturi hor je zauzimao
značajno mesto. Koliko je poznato, u srodnoj dramskoj vrsti, koja se
razvila oko 500. god. prije n. e. u književnosti zapadnih Grka na Siciliji
(Epimarh), hor nije učestvovao. Ta su se djela označavala kao drame
(δραματα). Vremenom, hor je izgubio svoju prvobitnu ulogu i u antičkoj
komediji (4. i 3. vijek prije n. e.) pa se termin komedija počeo
primjenjivati i na vesele drame bez obaveznog horskog dijela (i na one
koje su se razvile iz stare horske komedije iz Atine i na vesele nehorske
drame nastale izvan Atike). U ovom značenju termin komedija ulazi u
modernu književnu terminologiju.
Stara antička komedija nastala je u isto vreme kad i antička tragedija na
prelazu iz 6. u 5. vijek pre n. e. Međutim, obavezni deo svečanosti
posvećenih kultu Dionisa postaje pola veka posle tragedije. Počinje da
se prikazuje na Velikim ili Gradskim Dionisijama tek od 442. god. prije n.
e. Broj glumaca bio je ograničen na tri. Hor, podijeljen na dva poluhora,
imao je 24 člana koji su bili različito kostimirani (kod Aristofana u ptice,
žabe, zolje). Prema zagovornicima kompozitne teorije stara atička
komedija je nastala stapanjem elemenata različitog porijekla. Horski
središnji deo sa parabazom i agonom mogao se razviti iz komosa, vesele
povorke koje su bile sastavni deo običaja vegetativnih kultova. Učesnici
tih povorki nosili su maske raznih životinja, pjevali pjesme, rugali se,
nadmetali u pogrdama. Svečanost se završavala slavljem i veseljem.
Otud i eksodos u komediji dobija neki vid bučnog veselja. Epizodne
glumačke scene razvile su se po ugledu na dorske farse i Epimarhovu
sicilijansku komediju. Predstavnici stare atičke komedije su Aristofan,
Kratin, Eupolid. Sačuvano je samo 11 komedija Aristofana dok od
ostalih pisaca imamo samo fragmente.
Komedija dospijeva u Rim iz grčke književnosti oko 240. g. p. n. e.
(zajedno sa tragedijom). Rimska komedija je nastala kao slobodan
prevod srednje i nove komedije prikazujući Grke u njihovoj sredini i
odjeći. Zbog toga dobija naziv palijata. Glavni predstavnici
su Plaut i Terencije.

-Komedija (od lat. comoedia ← od grč. Kōmōidía-comos I ode znači

veseo ophod I pjesma) je vrsta drame, odlikuje se veselim sadržajem,
crta smiješne strane ljudskog života i ljudi, ismijava njihove nedostatke i
mane. Komedija se, kao i tragedija, razvila u antičkoj Grčkoj. U početku
je označavala pjesmu komosa, tj. grupe mladića koji su na otvorenim
prostorima izvodili šale na račun svojih sugrađana.
Za razliku od tragedije, komedija obrađuje rješive sukobe društvenog ili
psihološkog porijekla sa komične strane. Tema, likovi, radnja i govor u
komediji uvijek su bespoštedno uslovljeni navikama, shvatanjima i
pojavama jednog određenog društva i vremena.
Komedija prenosi takve poruke kojim se napetost, izazvana smiješnim,
razrješava u općem ironičnom stavu prema nekim ljudskim osobinama i
težnjama, prema tobožnjim idealima ili velikim strastima, ili prema
životu i svijetu u cjelini. (26 str.) pokazuje kako
U svojoj "Poetici" Aristotel komediju definira kao oponašanje nižih
karaktera, ali ne u onom obimu što je kod njih loše nego onog što je
ružno, a smiješno je samo dio toga: smiješno je samo ružno koje ne
nanosi bol i nije pogrdno.
Konkretno u ovom djelu ismijavaju se osobine Eukliona I njegova
škrtost.Tim se pokazuje I niz njegovih osobina koje su zapravo samo
reprezentativne osobine današnjeg društva.Na taj način pisac želi
ukazati na osobine društva i prikazati ih kao ruglo.Mislim da se na jedan
način ovdje upotrijebi neka obrnuta psihologija gdje na ovaj način,na
smiješan I ironičan način,želi ukazati ljudima na njihove nedostatke I
velike mane.
Prema temi koju obrađuje komediju dijelimo na:

 Komediju karaktera koja ismijava mane pojedinca (škrtost,

lažljivost...).Vrsta komedije koja kroz komične situacije podvrgava
kritici i ismijavanju ljudske karakterne osobine: pohlepu, tvrdičluk,
sebičnost, licemjerstvo, zavist, oholost i sl., (Aulilaria).Da bi se
negativne sklonosti što vidnije istakle, pisac komedije se služi
kontrastom. Uz negativne ličnosti postavlja pozitivne ličnosti, koje
imaju normalno ponašanje i stavove. Takvim postupkom ističu se
mane i slabosti glavnog junaka. Tako je ovdje došlo do kontrasta
Eukliona i Megadora koji ima mnogo novca,a ipak ne želi se toliko
iskazivati sa njim i sl.,te mu također nije toliko bitno što će se oženiti
siromašnom djevojkom.
 Komediju intrige koja se zasniva na nesporazumima. Vrsta komedije
koja se bazira na razgranatim zapletima i naglim obrtima u dramskoj
radnji, sa bezazlenim i dobroćudnim posljedicama. Radnja se odvija
kroz spletke, podmetanja, nesporazume, prerušavanja, zabune i sl.
Karakteri su tipizirani. Primeri su Plautove komedije. Osnovna joj je
svrha da razveseli i dobro zabavi,
 Društvenu komediju koja ismijava mane čitavog društva.
Prema načinu na koje ostvaruju komični dojam, komediju dijelimo
na:

 komediju karaktera
 komedija intrige
 komedija situacije
 komedija konverzacije
Vrste smijeha u komediji s obzirom na pristup pisca predmetu ili osobi
koju ismijava:

 humor je najblaži oblik smijeha, a karakterizira ga osjećaj simpatije

(smijeh kroz suze),
 ironija (grč. eironeia; lat. ironia) je diskretna poruga, koja se sastoji u
kazivanju riječi čije značenje je suprotno od onog što se zaista misli
(kad se škrtici kaže da je rasipnik, namćoru da je veseljak, kukavici da
je hrabar...). Ironija je prikriveni način podsmijeha i poruge; često se
koristi u komediji, a pogotovo u satiri.
 satira je smijeh koji se upotrebljava u situacijama kada su negativne
crte neke ličnosti toliko jake da uništavaju ljudskost u čovjeku, pa
koristeći ovaj oblik smijeha autor u potpunosti negira lik koji
ismijava.
 groteska (fr. grotesque, it. grottesco) je ekstremno neprirodno
izražavanje. Karikaturalno fantastična i iskrivljena slika stvarnosti,
koja izaziva komične reakcije, ali može i da zastraši. Pozorišni komad
ili scenski prikaz koji preuveličava i karikira odnose i likove u
dramskom zapletu do fantastike. Koristi se u svim oblicima scenskog
izražavanja (drama, opera, balet). Reditelji i izvođači moraju da imaju
istančano osećanje mjere prilikom kreiranja groteske, inače vrlo lako
mogu da "skliznu" u preterivanje i banalnost.
 Komad počinje prologom, koji je dat u
formi monologa za koji se može reći da stoji izvan same
komedije. Stoga ni lik koji ga izgovara ― a radi se o
porodičnom Laru, božanskom "čuvarkući" u
tradicionalnoj rimskoj religiji ― nije konzistentan s
ostalim likovima u drami. Lar se nakon prologa više i ne
pojavljuje u komediji; radi se zapravo o liku koji je
karakterističan za rimsku kulturu i religiju, a to je
neuobičajeno, s obzirom na to da u palijati, pisanoj po
uzoru na grčke originale, pojavljuju samo grčki likovi,
makar oni često imaju karakteristike koje su zapravo
 bile tipične za Rimljane. I Plautova odluka da ovu
komediju otvori jedan takav lik može se smatrati delom
procesa adaptacije i prilagođavanja grčke
komedije rimskom mentalitetu i senzibilitetu. Ipak,
ambijent, likovi i događaji ostaju u osnovi grčki, pa tako
nerealni i uvredljivi prema ljudima plemenita roda nisu
bili podvrgnuti cenzuri ili kritici zbog nedostatka
istinoljubivosti. Tako su se Rimljani prepuštali svetu
fantazije, tj. Grčkoj, kakvom su je oni videli krajem 3. i
početkom 2. veka pne.
 "Porodični Lar" ima trostruku funkciju, koja je direktno
povezana s temom drame, a i sama pozicija ove uloge
implicira njenu početnu svrhu. Pre svega, prolog
definitivno ima karakter uvoda. Tu se izlaže tema
komedije i traži se pažnja publike. Tu se otkrivaju
ključni elementi, odnosno ljubavna priča oko devojke i
važnost ćupa s novcem. Na drugom mestu, prolog
treba da ukratko predstavi i glavne likove, tako da oni,
kad se pojave na sceni, već imaju ocrtane konture
svojih ličnosti, tako da publika može brzo razumeti i
ceniti učinak koji u određenom kontekstu proizvodi
svaki dijalog i svako ponašanje likova na sceni.
Napokon, u prologu se iznose i činjenice o nekim
događajima koji su se dogodili pre početka radnje i koji
se u samoj komediji više neće obrađivati ili će biti tek
nagovešteni. Na primer, samo je u prologu spomenut
noćni ljubavni susret dvoje mladih tokom
proslave Cererine svetkovine. Pa i priča o tome kakva
je bila sudbina ćupa tokom prethodnih godina, makar je
od dosta male važnosti za sam zaplet, ispričana je
samo u prologu i ima za cilj da postavi okvire u kojima
će se odvijati radnja komedije. No ta su obaveštenja
prilično važna za celu predstavu, jer bez njih ni komični
efekti ni sam narativ ne bi bili razumljivi i delotvorni.
 Posebne vrste komedije jesu: Farsa, Lakrdija i Vodvilj.
Pored ove tri, odnosno četiri najpoznatije vrste komedija,
ima i dramskih dela koja u svom nazivu nemaju reč
komedija, ali su ovoj bliske u pristupanju pojavama, mada ne
i u umetničkom kvalitetu. I ona su zasnovana na komičnom
viđenju života i na komičnom kao načinu osmišljavanja
dramske radnje, ali je komika u njima manje, a nekad skoro i
nikakve estetičke vrednosti. To su obično i obimom manja,
kraća dramska dela, zasnovana na grubim, sočnim i
paprenim šalama, koje su često drastične i "jeftine" i
ispunjene kod nekih pisaca svakakim "ludorijama". U njima
su ljudski likovi dosta često svedeni na karikature. Ova dela
su obično stvarana bez umetničkih pretenzija, bez dubljeg
prodiranja u čovekovo društveno i moralno biće, bez težnje
za otkrivanjem velikih istina o životu i ljudima.

Najobičniji naš naziv za takva dela jeste lakrdija. Međutim, za

ovu vrstu dela postoje u drugim, stranim književnostima
njihovi naročiti nazivi, od kojih su neki prodrli u našu
književnu kritiku i pozorišni život, pa su postali i sastavni deo
rečnika kojim se služimo u svom govoru. To su nazivi: farsa,
burleska, bufonerija, harlekinada, vodvilj, skeč i drugi.
Farsa je bila u Francuskoj i Španiji u srednjem veku
neka vrsta međuigre, intermeca, šaljivog karaktera.
Prilikom izvođenja crkvenih prikazanja (drama sa
religioznim sadržajem) — da bi se razbila monotonija
ovih dramskih izvođenja — ubacivane su međuigre
(intermeca) komičnog karaktera, a nazivali su ih farsa.
Postojale su i seljačke farse koje su nastajale kada se
farsa oslobodila svoje zavisnosti od crkvenih prikazanja.
I kad se sasvim oslobodila, i kad ju je prihvatilo i
stanovništvo gradova, ona je ostala obimom malo delo.
Od italijanske reči burla došao je naziv burleska za pozorišno
delo istog ili sličnog karaktera kao i
farsa. Bufonerija i harlekinada dobile su naziv po glavnim
ličnostima u delima takve vrste: bufonerija
po bufonu (lakrdijašu, komedijašu, šaljivčini), a harlekinada
od harlekina (lika sličnog bufonu). Oba ova lika pre toga su
se dugo javljala u tzv. tipiziranim komedijama, u kojima su
imali uvek iste osobine. Vodvilj i skeč su prvobitno imali
drugo značenje, odnosili su se na kratku šaljivu pesmu, ali su
vremenom postali naziv za ovakvo pozorišno delo. Mada su
neki od ovih naziva nekada imali uže ili drukčije značenje,
ipak ih sve povezuje to što im je namena da pruže laku
trenutnu zabavu i što ne izbegavaju grubost u šalama, što
komično dobija nekad u njima i vid drastičnog. Neki naši pisci
izbegavali su da upotrebe bilo koji od ovih naziva, pa su
ispod naslova svojih dela ovog karaktera stavljapi: šala u
jednom činu; šala u dva čina, i slično.
Farsa (franc. farce), naziv za lakrdiju, šaljivu scensku igru,
odnosno lakomislenu i vulgarnu komediju.
Vodvilj je uz farsu, grotesku i satiru, vrsta komedije i to laka,
zabavna komedija koja je prošarana kupletima. Kupleti su
šaljivi monolozi i prizori u kojima se izvode popularne
melodije.
Groteska (ital. grottesco od grotta - pećina) je karikaturalno-
fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva
komična, već zastrašujuća osećanja. Naziv je dobila po
podzemnim razvalinama antiknih terma i palata, nazvanim
pećinama, a naročito po palati Titusa u Rimu, gde su nađene
neobične slikarije na kojima su neprirodno i paradoksalno
spajani biljni, životinjski i ljudski delovi, te je u početku
vezana isključivo za slikarstvo.
Satira (lat. satura ili satira) je književni oblik u kojemu se kritički
ismijava pojedinca, grupu, državu ili vlast. Često je korištena kao
sredstvo političke borbe.
Satira je jedina izvorna rimska književna vrsta

ODLIKE KOMEDIJE
-komički duh-koji provijava I u likovima I u situacijama I u govoru,to je
zapravo ono što je komično I smiješno odnosno neki duh koji se javlja
kroz čitavu komediju.
-2 osnovna komička tipa-
1.Grci su ga zvali alazon,smiješan je u apsurdnosti sovjih pretenzija,kao
neznalica koja se pravi učen,prostak koji se pravi otmjen,škrtac koji se
jadi da je siromah a leži na parama itd.
Ja bih ovo zapravo opisala kao neku apsurdnost društva,da se prave sve
ono što nisu I da je to neka ‘bolest’ društva uvijek bila I ostala,ljudi
vječno žele biti ono što nisu,a ne žele da vide stvari koje ih sprječavaju
da budu takvi.Konkretno u ovom djelu Euklion je zapravo siromah,ali
ima mnogo novca koji ne želi iskoristiti,stalno misli da ce mu ga neko
ukrasti I sl. Čisti apsurd današnjeg društva. (29.str.)
2.veseli šaljivdžija I lukavi lakrdijaš-koji svojim potezima,šalama I
lukavstvima stvara smiješne situacije I void komičku radnju. (26.str.)
-stalne peripetije (Obrti)-čine radnju dinamičnijom,brzom I življom
nego u tragediji.U ovoj knjizi imamo primjer gdje se dešava neočekivani
preokret kada rob Strobil ukrade testiju sa zlatom iako je Euklion dao
sve od sebe da je sačuva.
-komički efekti:
1.efekat ‘prevarenog očekivanja’-kada očekujemo nešto veliko I bitno,a
pojavi se nešto potpuno beznačajno,pa nesklad između nagoviještanog
I ostvarenog izaziva smijeh.
2.kontrast između organskog I mehaničkog-kad se umjesto nečeg što
je pokretno,prilagodljivo I živo (tj.organsko) pojavi nešto
kruto,ponovljeno,neprilagođeno I automatizovano
(mehaničko).Komedija se uglavnom bavi onim što je u ljudskom
društvu,karakteru I sl. Umrtvljeno,ukalupljeno I mehanizovano umjesto
da bude živo,slobodno I u svom prirodnom razvoju.
-govor je izvor smijeha I zbog toga se izbjegavaju dugi monolozi I više se
koristi brze I kratke replike.

*GLAVNI LIKOVI
-Euklion:
Klasični primjer čovjek tvrdice I škrtca koji iako je siromašan I važi za
takvoga,radije ce da ga ljudi posmatraju na takav način nego da znaju za
njegov novac (26.str)
Škrtica je kao zlatom natovaren magarac koji se hrani
slamom.
Tvrdičluk se čak nekada može smatrati pozitivnom stranom ako pod tim
podrazumijevamo razumnu štednju I nepotrebnu rasipnost.Takvo
nastojanje može biti uslovljeno težnjom da se osigura bezbjednija
budućnost,pa se ova pozitivna osobina danas kategorzira kao štednja.
Kada šredja kao osobenost ljudskog karaktera pređe u svoju krajnost I
postane čovjeku opsesija I opterećenje,ona tada postaje predmet
ismijavanja,podrugivanja I kritiziranja.
Kod Eukliona se može vidjeti kakoje došlo do potpune transformacije
njegovog lika otkako je pronašao blago;on više ne spava normalno,
ne izlazi iz kuće,svi su mu sumnjivi,opterećen mislima da bi neko mogao
otkriti njegovo bogatstvo.Ovo je tip tvrdice koji ne želi uvećati svoje
bogatstvo već ga zadržati samo za sebe.Onda tu ima I Megador koji je
tvrdica koji tu osobinu ima oduvijek I koji se niej naglo obogatio već mu
je to bogatstvo po tradiciji naslijeđeno.Na jedan način osobine Eukliona
možemo posmatrati sa određenom dozom sažaljena jer je tek stekao to
bogatstvo,Megador je klasičan primjer škrtca kojeg je strah da mu se
žena ne bude rasipala bogatstvom (28.str.)
Kod Eukliona se čak vidi I da mu je novac bitniji od kćerke pa ne želi čak
dati novac ni za njenu svadbu (36.str.)
Također kod njega se može primijetiti I neka vrsta religioznosti odnosno
klasičnog primjera ljudi koji se mole samo kad im je potrebno (44str.)
Euklionove mane su iskazane I kad on kroz šalu (30str) kaže nešto
Megadoru,a on mu ipak na potpuno drugačiji način odgovori. Ovdje je
prisutan I motiv ljubavi između Megadorovog nećaka I Euklinove kćerke
koja je trudna sa njim.

*BILJEŠKA O PISCU*
Plaut je rođen oko 254. pr. Kr. u gradu Sarsini u Umbriji, najvjerojatnije
u prilično siromašnoj obitelji. Najprije je radio kao radnik na pozornici
u Rimu, a zatim je dosta putovao i trgovao, ali u trgovini nije imao
sreće. Kao siromašan vratio se u Rim i tu zarađivao za život radeći u
mlinu. Tu je napisao tri komedije koje je publika dobro primila, pa je,
ohrabren tim uspjehom, napustio mlin i potpuno se predao poeziji, na
kojoj je radio sve do svoje smrti 184. pr. Kr. Rimski pisac Aul Gelije iz 2.
stoljeća poslije Krista prenosi nam sljedeći epitaf koji je navodno bio
postavljen na Plautovom grobu, ali koji ipak nije autentičan:
Otkad je Plauta odnijela smrt, komedija tužna
postade, scena je prazna, a Smijeh i Igra i Šala,
 stihovi bezbrojni plakati stadoše svi k'o jedan.
U antici je Plautu bilo pripisivano oko 130 komedija, od kojih je
čuveni rimski polihistor Marko Terencije Varon u 1. stoljeću pr. Kr.
kao autentične izdvojio 21 komediju, koje su zato skupno nazvane
fabulae Varonianae i od kojih nam se u potpunosti sačuvalo njih
dvadeset a jedna (Vidularia) samo fragmentarno. Sve komedije
predstavljaju adaptacije nove atičke komedije; tri ili četiri su
pouzdano Menandrove, dvije su Difilove, dvije Filemonove, a
jedna vjerojatno Aleksidova. Sve one obrađuju grčki život i običaje
te, uz humoristično pretjerivanje, grčki karakter. Plaut svoj uspjeh
kod neobrazovane rimske publike duguje najviše svojoj slobodnoj
i živoj obradi grčkih izvornika, koje je po volji mijenjao,
pojednostavljivao i kombinirao (»kontaminirao«, tj. od dva grčka
originala stvarao jednu latinsku preradu), uz unošenje drugih
elemenata čiji je cilj bio da se komadi dopadnu suvremenoj
rimskoj publici. Takve su, na primjer, kratke dijaloške scene u
kojima likovi razmjenjuju prijetnje i uvrede, motiv roba koji trči, lik
roba u ulozi zabavljača koji slobodno govori i drsko se ponaša
(što je Plautova publika možda smatrala uobičajenim kod Grka),
kome je ponekad postavljen nasuprot lik odanog roba koji se
brine za svoga gospodara (što je trebalo da izazove odobravanje
od robovlasnika prisutnih u publici), grube šale, mnoštvo
aliteracija i igra riječima. Pored toga, umjesto da stvara komedije
sastavljene isključivo od dijaloga (diverbium), Plaut je značajno
uvećao glazbeno-recitativni element (cantica), koji u nekim
komadima zaprema i do dvije trećine cijele komedije.

U većini komedija zaplet se gradi oko trikova nekog lukavog roba

koji treba da svom mladom i zaljubljenom gospodaru pomogne da
osvoji srce neke djevojke, u čemu mu smetaju ili neki suparnik ili
svodnik ili djevojčin strogi otac. Djevojka je obično robinja i
prostitutka za koju se do kraja komada otkriva da je zapravo
rođena kao slobodna i stoga pogodna za buduću ženu mladog
Atenjanina. Često je Djevojka u mladosti bila oteta pa njeno
prepoznavanje kao nečije davno izgubljene kćerke predstavlja
vrhunac komedije. Među drugim čestim likovima su hvalisavi
vojnik, parazit i kuhar.

Plautove komedije su gotovo jedini pisani trag govornog latinskog

jezika iz toga doba. Plautov jezik, iako je na granici standardnog
književnog latinskog, izrazito je živ i elastičan, vješto prilagođen
svakom liku u komediji. »Kad su Muze htjele da govore latinskim,
govorile su Plautovim jezikom«, rekao je Elije Stilon, rimski
književni kritičar iz 2. stoljeća pr. Kr. Plautova komična snaga i
duhovitost su velike, šale su mu ponekad frivolne, ali uvijek
uspjele i nisu dosadne, jer teže da budu originalne i da se ne
ponavljaju. Plautove su komedije bile veoma cijenjene u doba
kasne Rimske Republike i ranog Carstva, ali su se kasnije malo
čitale jer im je jezik bio previše arhaičan. Plaut je ponovo otkriven
i mnogo čitan u doba renesanse, pa je poslužio kao uzor i za
neke Shakespearove komedije.

Amfitrion (Amphitruo) jedna je od najboljih Plautovih komedija, u

kojoj Jupiter uzima lik tebanskog kralja Amfitriona da bi obljubio
njegovu ženu Alkmenu, a bog Merkurije lik Amfitrionovog vjernog
sluge Sosije. Na sceni se tako kreću dva para dvojnika, što
izaziva niz komičnih situacija. Plaut je ovaj komad nazvao
tragikomedijom (tragico-comoedia), jer je predstavljao
neuobičajen spoj suprotstavljenih elemenata: visokog morala
udate žene i burlesknog besa njenog muža, ali vjerojatno i zato
što obrađuje mitsku tematiku, koja je tradicionalno pripadala sferi
tragedije.

*GRČKI UZORI ZA ALULARIU

U ovoj se komediji u više aspekata može nazreti grčki svet iz
kojega je Plaut crpeo uzore. Do prvog pokazatelja ovih uticaja
stiže se etimološkom analizom imena likova; zapravo, ime
svakog lika u komediji grčkog je porekla. Tako, na primer,
"Euklion" potiče od grčkog priloga éu ("dobro)
i glagola kléio ("zaključati") i očito aludira na škrca koji je dobro
zaključao svoje blago; takvu etimologiju, dakako, nema Lar, koji
je u potpunosti rimskoga porekla. U tekstu ima i nekih grčkih
reči ili latinskih reči koje su poreklo grecizmi, no uglavnom se
radi o specifičnim termina čije razumevanje nije predstavljalo
teškoću za rimsku publiku. Dugo se verovalo da je Plaut ovu
komediju napisao po uzoru na Menandrovog Namćora. Međutim, kad
je 1958. otkriven papirus s gotovo celim tekstom ove
Menadrove drame, videlo se da se između nje i ovog Plautovog komada
ne može uspostaviti direktna veza.