Sei sulla pagina 1di 2

LE ORIGINI DELLA LINGUA ITALIANA.

La lingua
italiana deriva dal latino volgare. Anticamente la
lingua latina presentava due forme: una forma scritta e
letteraria (LATINO LETTERARIO) usato dai dotti e
dalle persone colte e una forma volgare e parlata
(LATINO VOLGARE) usata dal volgo, dal popolo. Nel II
secolo d.C. ai tempi del suo massimo splendore, Roma
aveva unificato il suo immenso impero sia da un punto
di vista politico-giuridico, sia linguistico: impose le
proprie leggi e la propria lingua ai popoli conquistati.
La lingua che i soldati romani trasferivano nelle nuove
terre era il latino volgare. Con la caduta dell’Impero
Romano di Occidente nel 476 d.C. sotto le invasioni
barbariche, i vari tipi di latino volgare esistenti nelle
diverse zone di conquista, si trasformarono tanto da
dar vita a nuove lingue, tutte derivanti dal latino, ma
ciascuna con caratteristiche proprie: le “lingue
neolatine o romanze” (italiano, francese, spagnolo,
catalano, rumeno e ladino).

POREKLO ITALIJANSKOG JEZIKA. Italijanski jezik potče od vulgarno latnskog. U staro vreme
latnski jezik imao je dva oblika: pisanu i književnu formu (književni latnski) koju su koristli učeni
i ljudi od kulture i vulgarnu i govornu formu (vulgarni latnski) koji je koristo puk, narod. U II
veku n.e. u vreme svog najvećeg sjaja, Rim je već bio ujedinio svoje ogromno carstva kako s
politčko-pravne tačke gledišta tako i sa jezičke: nametnuo je svoje zakone i svoj jezik osvojenim
narodima. Jezik koji su rimski vojnici prenosili u nove zemlje bio je vulgarni latnski. S padom
Zapadnog rimskog carstva 476.godine pod varvarskom invazijom, različite vrste vulgarnog
latnskog koje su postojae u različitm zonama osvajanja, toliko su se izmenile da su dale život
novim jezicima, koji su svi potekli od latnskog, ali svaki sa sopstvenim karakteristkama:
neolatnskim ili romanskim jezicima (italijanskom, francuskom, španskom, katalonskom,
rumunskom i ladinu).

Potrebbero piacerti anche