ducation / Istraživanja paradigmi djetinjstva, odgoja i obrazovanja / Researching Paradigms o

hildhood and Education / Istraživanja paradigmi djetinjstva, odgoja i obrazovanja / Researching

aradigms of Childhood and Education / Istraživanja paradigmi djetinjstva, odgoja i obrazovanja / Re

IV. simpozij / 4th Symposium

earching Paradigms of Childhood and Education / Istraživanja paradigmi djetinjstva, odgoja i obra
ovanja / Researching Paradigms of Childhood and Education / Istraživanja paradigmi djetinjstva
dgoja i obrazovanja / Researching Paradigms of Childhood and Education / Istraživanja paradigm
jetinjstva, odgoja i obrazovanja / Researching Paradigms of Childhood and Education / Istraživanj
aradigmi djetinjstva, odgoja i obrazovanja / Researching Paradigms of Childhood and Education
Istraživanja paradigmi djetinjstva, odgoja i obrazovanja / Researching Paradigms of Childhood
nd Education / Istraživanja paradigmi djetinjstva, odgoja i obrazovanja / Researching Paradigm
f Childhood and Education / Istraživanja paradigmi djetinjstva, odgoja i obrazovanja / Researching
aradigms of Childhood and Education / Istraživanja paradigmi djetinjstva, odgoja i obrazovanja / Re
earching Paradigms of Childhood and Education / Istraživanja paradigmi djetinjstva, odgoja i obra
ovanja / Researching Paradigms of Childhood and Education / Istraživanja paradigmi djetinjstva
13. – Paradigms
dgoja i obrazovanja / Researching 15. 4. 2015. / Opatija,
of Childhood CROATIA
and Education / Istraživanja paradigm
djetinjstva, odgoja i obrazovanja / Researching Paradigms of Childhood and Education /
ZBORNIK RADOVA / BOOK OF SELECTED PAPERS

IV. simpozij: Nastava i škola za net-generacije:

Unutarnja reforma nastave u osnovnoj i srednjoj školi
4th Symposium: School for Net-generation:
Internal Reform of Primary and Secondary School Education

Konferencija Učiteljskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu
međunarodna znanstvena konferencija

The Faculty of Teacher Education

University of Zagreb Conference
international academic conference

www.UFZG2015.com
 The Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference –
Researching Paradigms of Childhood and Education – UFZG2015, Opatija, Croatia

Aleksandra Mindoljević Drakulić

Pregledni rad / Review paper
Fenomenologija adolescentskog samoozljeđivanja: pokušaj samoozdravljenja
ili pokušaj suicida – izazov empatijskoj i mentalno zdravoj školi
The phenomenology of adolescent self-harm: attempted self-healing
or attempted suicide – challenge to empatic and mentally healthy school 672

Emina Ogrizek
Pregledni rad / Review paper
Tržište rada i generičke kompetencije kao ključni element reforme
strukovnog obrazovanja
The labor market and generic competences as a key element
in the reform of vocational education 679

Jadranka Pavić and Iva Filipušić

Review paper / Pregledni rad
Advertising Messages in Media and Education for Media
Reklamne medijske poruke i odgoj za medije 687

Ivana Perković Krijan i Vesna Gajger

Pregledni rad / Review paper
Podrška škole i učitelja darovitim učenicima u nastavi Prirode i društva
School and teachers support to gifted students in science and society 697
 The Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference –
Researching Paradigms of Childhood and Education – UFZG2015, Opatija, Croatia

UFZG2015 Konferencija
13. – 15. 4. 2015. / Opatija, Hrvatska
Pregledni rad
stranice: 672-678

Fenomenologija adolescentskog samoozljeđivanja: pokušaj

samoozdravljenja ili pokušaj suicida – izazov empatijskoj
i mentalno zdravoj školi
Aleksandra Mindoljević Drakulić
Katedra za psihologiju, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak
Samoozljeđivanje prema većini istraživanja, najviše rabi adolescentska populacija te
osobe u ranoj odrasloj dobi. Adolescentsko samoozljeđivanje ide od ovisnosti o psihoaktivnim
tvarima, kockanju i sl. do raznih oblika automutilacije, poput probadanja i rezanja vlastitog tijela.
Danas se smatra i dijelom nove subkulture mladih koji samoozljeđivanje rabe gotovo kao stil ži-
vota. Iako se danas ne zna dovoljno o pojavnosti i učestalosti (namjernog) samoozljeđivanja
(engl. deliberate self-harm, DSH), taj fenomen uz suicid predstavlja stigmu i veliki javnozdravstve-
ni problem. U radu se razmatraju dvije koncepcije: namjerno adolescentsko samoozljeđivanje s
ishodom koji nije fatalan te pokušaj adolescentskog suicida. Recentni podaci naglašavaju dvije
gotovo oprečne ideje: a) da samoozljeđivačko ponašanje adolescenata služi ponajprije kao regu-
lator negativnih afekata te da kao takvo ne može biti vezano uz pokušaj suicida i b) da je samo-
ozljeđivanje parasuicidalan čin u kojemu se isprepleću dvije tendencije: težnja za smrću i apel u
pomoć, točnije da svako automutilirajuće ponašanje, durkheimovskim rječnikom, u sebi krije za-
metak samoubojstva. Također, u radu se naglašava da je samoozljeđivanje vidljivo ponajprije u
školskom okružju u kojemu se prvobitno identificira te odakle potekne i prva inicijativa za traže-
njem pomoći. Nastavnici, profesori i stručnjaci mentalnoga zdravlja koji rade u školama prve su
osobe koje razotkrivaju ovaj složeni adolescentski problem, pa se smatra da unatoč kliničkom
neiskustvu imaju jedinstvenu priliku za pružanjem prve psihološke pomoći adolescentu u krizi,
budući da se zna da je rana intervencija, u tom smislu, krucijalna.
Ključne riječi: adolescent; pokušaj suicida; samoozljeđivanje; suicid; škola

Uvod
Golemi je raspon različitih ljudskih autodestruktivnih i samouništavajućih ponašanja i
postupaka. Mnogi istraživači smatraju da je u objašnjavanju tih postupaka osnovni problem defi-
niranja kontinuuma namjernog-nenamjernog, točnije definiranja (ne)svjesne namjere nasilnog
uništavanja vlastitoga života.
Tako je britanski psihijatar Erwin Stengel (1902. – 1973.) smatrao da postoje čovjekova
samouništavajuća ponašanja koja nisu povezana s idejama oduzimanja vlastitog života, pa se ne
mogu smatrati suicidalnim pokušajima. U svojim je radovima konstatirao da su jedino ponašanja
koja završe smrću - samoubilačka. S druge je strane, američki psihijatar i suicidolog Karl Mennin-
ger (1893. – 1990.) razradio pojam tzv. kroničnog samoubojstva pod kojim je smatrao da je suici-
dalno ponašanje svako samoozljeđujuće ponašanje koje može ići od specifičnog načina života koji
osoba vodi i koji joj skraćuje i ugrožava život (primjerice asketsko ponašanje, zlouporaba psihoak-
tivnih tvari, treniranje rizičnih sportova, zanemarivanja liječničkih uputa i sl.) pa do izravnih i na-
mjernih pokušaja samoubojstva (Mindoljević Drakulić, 2013.). Tako je skovana koncepcija svje-
snog (namjernog) samoozljeđivanja (engl. deliberate self-harm, DSH), no istraživanja tog fenome-
na nisu bila jednoznačna. Kanadski su psiholozi Chapman i Dixon Gordon (2007) pronašli da osobe
s DSH nemaju izraženu krajnju želju za smrću, nego nastoje ovladati svojom psihičkom patnjom
putem emocionalnog pražnjenja koje im je odušak za reduciranje i reguliranje negativnih osjećaja

672
 The Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference –
Researching Paradigms of Childhood and Education – UFZG2015, Opatija, Croatia

(Chapman i Dixon-Gordon, 2007.). S obzirom na ove dvije (oprečne) konstatacije (težnja za smrću
ili apel u pomoć) danas nema jedinstvene definicije i klasifikacije suicidalnog ponašanja te se sve
rjeđe zastupa koncepcija dihotomnosti suicidalan-nesuicidalan (Marčinko, 2011.).
S obzirom na navedena proturječja, kod adolescenata je ta granica zbog njihovih razvoj-
nih obilježja još propusnija, pokretljivija u oba smjera i time nejasnija , pa su mladi zato posebno
ranjiva skupina. Kako se njihovo samoozljeđujuće i suicidalno ponašanje događa uvijek u kon-
kretnom društvenom kontekstu (kod mladih je to najčešće u obitelji ili školi), od škole se danas
očekuje (žuran) odgovor, ponajprije identificiranje i razumijevanje samoozljeđivačkog i suicidal-
nog ponašanja, a zatim i adekvatno zbrinjavanje samoozljeđujućeg/suicidalnog adolescenta
(uljučivanjem specijaliziranih zdravstvenih ustanova i socijalnih službi u problem).

Osnovna obilježja adolescentskog namjernog samoozljeđivanja

Posebnost adolescentskog samoozljeđivačkog i samoubilačkog ponašanja proizlazi iz nji-
hove razvojne psihodinamike. Naime, u adolescenciji kao turbulentnom razvojnom periodu živo-
ta česta su pitanja vezana o smislu života i smrti. Adolescent je uznemiren pred takvim pitanjima
te je granica između težnji za životom i težnji prema samodestrukciji veoma izražena.
Adolescentsko namjerno samoozljeđivanje kompleksan je, multikauzalan i težak jav-
nozdravstveni problem kojeg prati izrazita društvena stigma. Javlja se oko 12. godine te se kao
obrazac ponašanja može zadržati sljedećih 10 do 15 godina. Manifestira se na različite, često re-
petitivne i ritualne načine. Namjerno samoozljeđujuće ponašanje adolescent može rabiti sam ili
uz pomoć vršnjaka, od kojih su najčešći rezanje vlastite kože, samospaljivanje dijelova tijela te
udaranje samog sebe. Ostali uobičajeni načini namjernog samoozljeđivanja zabilježeni u različi-
tim studijama su: grebanje/čačkanje kože/kraste do krvi, udaranje glavom, bacanje u zid, čupa-
nje kose, grizenje (posebice usne šupljine), probadanje tijela s iglama, (samo)tetoviranje, predo-
ziranje, gladovanje i slično (D’Onofrio, 2007.). Sukladno četvrtom izdanju dijagnostičke klasifika-
cije duševnih poremećaja (1996), namjerno se samoozljeđivanje smatralo simptomom graničnog
poremećaja ličnosti te je tek nakon niza kliničkih istraživanja prepoznato kao jedinstvena psiho-
patološka kategorija koja može egzistirati kao zaseban klinički sindrom (engl. impulsive self-inju-
rious behaviors), i to u kliničkoj, ali i nekliničkoj populaciji. Dijagnostički kriteriji su: okupiranost
tjelesnim samoozljeđivanjem, nemogućnost da se osoba tom impulsu odupre, osjećaj olakšanja,
gratifikacije i smanjenja tenzije neposredno prije i za vrijeme trajanja samoozljeđujućeg ponaša-
nja te nepostojanje svjesne suicidalne namjere (APU, 1996.; APU, 2014.).
Statistički podaci na nacionalnom, reprezentativnom uzorku u Velikoj Britaniji (2005) po-
kazali su da se 10% petnaestgodišnjaka i šesnaestgodišnjaka namjerno samoozljeđuje (Prever,
2006.). U američkim je studijama prevalencija znatno veća (od 12 do 30%), a u kliničkom uzorku
adolescenata još veća, i to od 40 do 60% (D’Onofrio, 2007.). Nadalje, tijekom 20-godišnjeg raz-
doblja epidemioloških praćenja, nađeno je da je u SAD-u od 1983. do 2003. godine učestalost fe-
nomena namjernog adolescentskog samoozljeđivanja narasla za 250% (Yates, 2004.). Upravo
zbog velikog varijabiliteta u prevalenciji adolescentskog namjernog samoozljeđivanja koji postoji
između različitih istraživanja, navedene bi statističke podatke trebalo uzeti sa stanovitim oprezom.
No, istraživači se u jednom ipak slažu: čak i kad bi se uzela najniža stopa pojavnosti adolescentskog
namjernog samoozljeđivanja, ona je i do 40 puta niža od stope pokušaja suicida (Walsh, 2012.).

Diferencijalnodijagnostički pogled: adolescentsko namjerno samoozljeđivanje

u odnosu na adolescentski pokušaj suicida
Brojne su dijagnostičke razlike koje pomažu jasnijem razumijevanju ova dva psihopatološ-
ka fenomena: namjernog samoozljeđivanja i pokušaja suicida kod adolescenata: 1. Prva je dija-
gnostička razlika namjera: suicidalni će adolescent, bez obzira na posljedice, pokušati pronaći na-
čin kako bi se potpuno riješio psihičke patnje. Cilj mu je „napasti“ i zauvijek „ubiti“ svoju svjesnost,
a ne tijelo. S druge strane, cilj adolescenta koji se samoozljeđuje jest samo modificirati i promije-
niti vlastitu svijest kako bi s manje stresa i manje neugodnih afekata mogao nastaviti dalje sa živo-

673
 The Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference –
Researching Paradigms of Childhood and Education – UFZG2015, Opatija, Croatia

tom; 2. Letalnost metoda: adolescent suicidant rabi visoko letalne metode samoozljeđivanja po-
put vatrenog oružja, vješanja, ispijanja smrtonosne doze lijekova ili pak skoka s visine, dok adoles-
cent koji se namjerno samoozljeđuje bez suicidalnih ideacija, rabi znatno bezopasnije metode
koje ne rezultiraju smrtnim ishodom; 3. Čestina javljanja: golema većina mladih suicidanata poku-
ša počiniti suicid u prosjeku dva puta tijekom života, i to ponajprije za vrijeme iznimno stresnog
perioda. Uspiju li preživjeti krize, većina adolescenata razvija stanovitu psihološku otpornost te
nastavlja život bez daljnjih suicidalnih pokušaja. Adolescenti koji se namjerno samoozljeđuju bez
suicidalnih ideacija, svoje ponašanje ponavljaju znatno češće od mladih suicidanata, uz prosjek
godišnjeg samoranjavanja od 20 do 100 puta (Nock i Kessler, 2006.; Walsh i Rosen, 1988.); 4. Broj-
nost metoda samoozljeđivanja: adolescent suicidant rabi „svoju“ i „provjerenu“ metodu, dok ado-
lescent koji se namjerno samoozljeđuje bez suicidalne namjere, često rabi različite metode samo-
ozljeđivanja što ponajviše ovisi o situacijskom kontekstu i trenutačnom emocionalnom stanju
mlade osobe; 5. Stupanj psihičke patnje/bola: kod adolescenta suicidanta bol je nepodnošljiva, za
razliku od adolescenta koji se namjerno samoozljeđuje čija psihička patnja rijetko dostiže letalnu
razinu suicidalne krize; 6. Kognitivna konstrikcija i bespomoćnost: značajno su izraženije kod ado-
lescenata suicidanata. Suicidant je sklon dihotomizaciji mišljenja, gledanju na svijet kroz pesimi-
stične i crno-bijele naočale, dok je mišljenje adolescenta s DSH kaotičnije i dezorganizirano; i 7.
Osjećaji nakon počinjenja automutilacije: preživjeli suicidant će se nakon pokušaja suicida često
osjećati lošije („nisam se uspio čak ni ubiti kako treba!“), dok će adolescent koji se namjerno sa-
moozljeđuje bez suicidalnih misli, nakon samoranjavanja osjećati smirenije („nakon što porežem
ruke sva mi tenzija ode i tada se osjećam bolje pa mogu mirnije spavati.“) .
Ipak, uza sve nabrojane diferencijalnodijagnostičke smjernice stručnjaci koji rade s dje-
com trebaju biti svjesni da adolescentsko namjerno samoozljeđivanje može biti rizični čimbenik
za budući pokušaj njihova suicida. Znanstvenu potvrdu za navedenu činjenicu nalazimo i u brojim
istraživanjima: primjerice Nock i suradnici otkrili su da je 70% adolescenata koje se samoozljeđi-
valo imalo barem jedan pokušaj suicida tijekom života (Nock i sur., 2006.). Sve to usložnjava
problem razumijevanja oba psihopatološka fenomena, pa s pravom možemo postaviti pitanje je
li opravdano inzistirati na strogoj dijagnostičkoj distinkciji između adolescentskog pokušaja suici-
da i adolescentskog namjernog samoozljeđivanja?
S tim u vezi, američki je klinički psiholog Thomas Joiner (2005) razradio tzv. interperso-
nalnu teoriju suicida i samoozljeđivanja (engl. interpersonal theory of suicide and self-injury) uz
pomoć koje je pokušao objasniti usku vezu između ova dva fenomena. Ustanovio je da oba feno-
mena vezuje: naviknutost na bol, osjećaj tegotnog života te osjećaj nepripadanja. Što se naviknu-
tosti na bol tiče, Joiner smatra da dulja osobna povijest samoozljeđivanja pridonosi i izraženijem
riziku za suicid jer se adolescent na taj način „navikava“ i „vježba“ za budući pokušaj suicida.
Osjećaj tegotnosti opisuje kroz suicidantov uvid da je drugima i sebi na teret, a osjećaj nepripa-
danja prikazuje kao poseban doživljaj alijeniranosti i izdvojenosti od drugih, što se ne može uspo-
ređivati s uobičajenom usamljenosti. Budući da se zna koliko osjećaji pripadanja i ostvarivanja
iskrenih i autentičnih socijalnih veza mogu ublažiti rizik suicida, osjećaj tegotnosti i nepripadanja
ga, prema Joineru, mogu znatno povećati (Joiner, 2005.).

Kako se današnja škola nosi s adolescentom koji se namjerno samoozljeđuje?

Pitanje koje se postavlja u ovom podnaslovu ima smisla, budući da se zna koliko je suici-
dalno ponašanje mladih danas u svijetu u velikoj ekspanziji, a školsko okružje relativno nepripre-
mljeno za sustavno identificiranje, preveniranje i tretiranje takvih teškoća. Iako su škole ponajpri-
je ustanove za obrazovanje i odgoj te ne mogu biti „servisi“ za unapređenje mentalnog zdravlja
njihovih učenika, ipak stanovita odgovornost škola, u realističnim okvirima, mora postojati. Sui-
cidalno ponašanje i samoozljeđivanje adolescenata vidljivo je ponajprije u školskom okružju bu-
dući da znatan dio svog vremena učenici provode upravo u školi. Nastavnici, profesori, stariji
učenici i stručnjaci mentalnoga zdravlja koji borave i rade u školama tako postaju prve osobe
(engl. gatekeeper) koji i prije roditelja, među adolescentima razotkrivaju ovaj fenomen, pa se

674
 The Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference –
Researching Paradigms of Childhood and Education – UFZG2015, Opatija, Croatia

smatra da unatoč kliničkom neiskustvu, uz prikladnu edukaciju, imaju jedinstvenu priliku za pru-
žanjem prve psihološke pomoći adolescentu u krizi. S obzirom na to psihijatar dr. Darko Marčinko
u sveučilišnom udžbeniku „Suicidologija“ (2011) prevodi spomenuti engleski izraz kao „vratar“
(Marčinko, 2011.).
Iskustva iz anglosaksonskih zemalja potvrđuju da postoji nekoliko načina primarne i se-
kundarne prevencije suicidalnog i samoozljeđivačkog ponašanja u osnovnim i srednjim školama.
Pritom, istraživači za učinkovitu destigmatizaciju naglašavaju pravilno i dovoljno dugotrajno (po
mogućnosti kontinuirano višegodišnje) izvođenje programa prevencije kao i njihovo sinergijsko,
zajedničko djelovanje (Lake i Gould, 2011.).
Školsko okružje omogućava brojne načine prevencije suicidalnog i samoozljeđivačkog
ponašanja od kojih su najčešći: 1. utvrđivanje/otkrivanje razine suicidalnog rizika učenika (gru-
pnom uporabom standardiziranih dijagnostičkih mjernih instrumenata u razredima, primjenom
individualnih razgovora i povezivanjem s obitelji učenika te ustanovama mentalnog zdravlja); 2.
opća psihoedukacija za različite subgrupe u školi (za učenike, roditelje, liječnike školske medicine
i za cjelokupno školsko osoblje) u cilju podizanja svjesnosti o važnosti mentalnog zdravlja; 3. kon-
tinuirana uporaba treninga socijalnih vještina (vođenjem radionica aktivnog slušanja, asertivno-
sti, emocionalne pismenosti, rješavanja sukoba nenasilnim metodama i sl.) te 4. obrazovanje i
jačanje mreže „vratara” tj. educiranih neprofesionalaca (volontera) pomagača (školskih vršnja-
ka-tinejdžera i/ili odraslih) koji bi činili poseban krizni stožer u školi (Mindoljević Drakulić, 2015.).
Mnogi istraživači smatraju da „vratari“ kao prva crta pomoći adolescentu u školi mogu biti zapra-
vo svi koji bez značajnijih vlastitih otpora nastoje razumjeti samoozljeđivačko/suicidalno ponaša-
nje, koji intrinzično žele pomoći adolescentu u krizi, bez moraliziranja i bez osuđivanja i koji će na
sebe preuzeti „rizik“ strpljivog, pravovremenog i obzirnog obavljanja prvih razgovora s adoles-
centom. To mogu biti ravnatelj, psiholog, pedagog, defektolog, socijalni radnik, školski liječnik,
medicinska sestra, netko od administrativnog/tehničkog školskog osoblja, nastavnici, učitelji ili
pak školski vršnjaci i stariji učenici. Svi motivirani školski djelatnici bez obzira na njihovu bazičnu
struku mogu postati pomagači u borbi protiv namjernog adolescentskog samoozljeđivanja te
mogu naučiti voditi razgovore bez bojazni oko postavljanja neposrednih pitanja o svim adoles-
centovim osjećajima i (samoubilačkim) namjerama. Stoga, prvi koraci uspostavljanju tzv. empa-
tijske i mentalno zdrave škole su provođenje redovite psihoedukacije u školi (čije se teme ne bi
fokusirale na suicidalno ponašanje per se, nego prije svega na važnost duševnog zdravlja), zatim
formiranje članova kriznog stožera te razrada okvirnog protokola za psihološke hitne krizne situ-
acije (u prevencijskom i postvencijskom periodu), u koje spada i suicidalno/samoozljeđivačko
ponašanje učenika. Zadatak kriznog stožera bio bi oprezno i suosjećajno poticanje adolescenta
na suradnju (razgovor), ublažavanje negativnih osjećaja koje ima (strepnje, osjećaja krivnje, ne-
prijateljstva, zbunjenosti) te time pokušaj osnaživanja njegovih ego snaga.
Nažalost, ne čini se sve tako jednostavnim. Naime, dio stručnjaka pomagačkih profesija
programe prevencije i postvencije suicidalnog i samoozljeđivačkog ponašanja u školama smatra-
ju kontroverznom temom, ponajprije zbog upitne održivosti povjerljivosti podataka, niza teškoća
usaglašavanja školske prakse i formalnih zakonskih okvira, delikatnosti miješanja uloga edukato-
ra i pomagača, čestih pojava tzv. suicidalne/samoozljeđivačke zaraze (engl. suicide/self-injury
contagion) u adolescentskom uzorku i mnogih drugih organizacijskih i etičkih pitanja. Unatoč
tomu, ipak prevladava stajalište o važnosti strukturiranja (što konkretnijih) procedura prevencije
i postvencije u školske kurikulume. Smatra se da bi tako institucionalizirane sveobuhvatne strate-
gije za svaku školu posebno (prema principima dobre školske prakse) pridonijele mobiliziranju i
održavanju kontinuiteta pomaganja u školama, posebice sve brojnijim adolescentima koji zbog
svojih ograničenih komunikacijskih vještina sami ne traže pomoć (Lake i Gould, 2011.).
U svemu tome postoji još jedna važna razina problema koja se u prevenciji i postvenciji ne
smije zanemariti i o kojoj svakako treba voditi računa. Riječ je o kontratransfernim teškoćama škol-
skog osoblja što može otežati ili pridonijeti razvoju empatijske školske klime. Naime, takav će spe-
cifičan angažman školskim djelatnicima otvoriti mnoge, veoma snažne protuprijenosne (kontra-

675
 The Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference –
Researching Paradigms of Childhood and Education – UFZG2015, Opatija, Croatia

transferne) reakcije poput osjećaja vlastite bespomoćnosti, ljutnje, srama i sličnih afekata te na
površinu izbaciti granice njihove vulnerabilnosti i sposobnosti podnošenja patnje te ponovno razot-
kriti dinamiku odnosa s njihovim važnim osobama iz prošlosti. Također, potaknut će njihova raz-
mišljanja i stajališta o suicidu kao socijalnom tabuu, pitanja o stupnju osobne odgovornosti, pitanja
o njihovoj spremnosti za traženje profesionalne supervizije kao i pitanja o povjerljivosti i etičnosti.
Nastavnicima i stručnim suradnicima u školama to može poljuljati osjećaj profesionalne kompeten-
cije i sigurnosti, no u konačnici pomaže svjesnijem i autentičnijem doživljavanju, pa sukladno tome
i ljudskijem i empatičnijem pristupu adolescentu u suicidalnoj/samoozljeđivačkoj krizi.

Zaključak
Adolescentsko namjerno samoozljeđujuće ponašanje kompleksan je i jedinstven psiho-
patološki fenomen. Iako se ne smatra životno ugrožavajućim ponašanjem, istraživanja su poka-
zala da je čimbenik rizika za pokušaj suicida mladih. U odgojno obrazovnim ustanovama je u po-
sljednjih nekoliko desetljeća u sve većem porastu te predstavlja veliki javnozdravstveni i društve-
ni problem. Stoga je rad sa suicidalnim adolescentima i adolescentima koji se namjerno samooz-
ljeđuju za sve aktere u školskom timu pomagača iznimno iscrpljujća, preplavljujuća i zahtjevna
zadaća. Upravo je zato kontinuirani multidimenzionalan timski pristup ovom problemu jedino
moguće rješenje, od edukacije školskog osoblja do njihove osobne supervizije, bez obzira na to
je li riječ o nastavniku ili stručnom suradniku. Školska sredina može imati značajnu ulogu u poti-
canju suradnje sa suicidalnim/samoozljeđujućim adolescentom, i to uz pomoć konkretnih pre-
ventivnih strategija od prikladne i neintruzivne psihoedukacije, individualnih razgovora, treninga
socijalnih vještina ili upućivanja na daljnju obradu. Navedeni načini mogu pomoći u promjeni
pravca kretanja adolescentskih negativnih promišljanja u optimističnije i prihvatljivije oblike po-
našanja. Osim otklanjanja neposredne opasnosti adolescentskog namjernog samoozljeđujućeg
ponašanja, krajnji cilj empatijske i mentalno zdrave škole je davanje nade i pokazivanje razumije-
vanja, potpore, naklonosti, poštovanja te na koncu i ljubavi prema mladima koji se namjerno
samoozljeđuju.

Literatura
Američka psihijatrijska udruga (APU). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje,
četvrto izdanje. Jastrebarsko: Naklada Slap, 1996.
Američka psihijatrijska udruga (APU). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje,
peto izdanje. Jastrebarsko: Naklada Slap, 2014.
Chapman, A. L. & Dixon-Gordon, K. L. (2007). Emotional antecedents and consequences of delib-
erate self-harm and suicide attempts. Suicide and Life Threatening Behavior. 37, 543-
552.
D’Onofrio, A. A. (2007). Adolescent self-injury: a comprehensive guide for counselors and health
care professionals. New York: Springer Publishing Company.
Joiner, T. (2005). Why people die by suicide. Cambridge: Harvard University Press.
Lake, A. M. & Gould, M. S. (2011). School-based strategies for youth suicide prevention. U R. C.
O’Connor, S. Platt & J. Gordon (Ur.), International handbook of suicide prevention: rese-
arch, policy and practice (str. 507-529). Chichester: John Wiley and Sons.
Marčinko, D. (2011). Suicidologija. Zagreb: Medicinska naklada.
Mindoljević Drakulić, A. (2015). Prevencija dječjeg suicidalnog ponašanja – iskustva iz školske
prakse. Gyrus, 3 (1), 93.
Mindoljević Drakulić, A. (2013). Suicid: fenomenologija i psihodinamika. Zagreb: Medicinska na-
klada.
Nock, M. K., Joiner, T. E., Gordon, K., Lloyd-Richardson, E. & Prinstein, M. J. (2006). Non-suicidal
self-injury among adolescents: diagnostic correlates and relation to suicide attempts.
Psychiatry Research, 144, 65-72.

676
 The Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference –
Researching Paradigms of Childhood and Education – UFZG2015, Opatija, Croatia

Nock, M. K. & Kessler, R. C. (2006). Prevalence and risk factors for suicide attempts versus suicide
gestures: analysis of the National Comorbidity Survey. Journal of Abnormal Psychology.
115, 616-623.
Prever, M. (2006). Mental health in schools: a guide to pastoral and curriculum provision. London:
British Association for Counselling and Psychotherapy & Sage Publications Company.
Walsh, B. W. (2012). Treating self-injury: a practical guide (second edition). New York: The Guil-
ford Press.
Walsh, B. W. & Rosen, P. (1988). Self-mutilation: theory, research, and treatment. New York: Guil-
ford Press.
Yates, T. M. (2004). The developmental psychopathology of self-injurious behavior: compensato-
ry regulation in posttraumatic adaptation. Clinical Psychology Review, 24, 35-74.

Aleksandra Mindoljević Drakulić

Katedra za psihologiju, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Savska cesta 77, 10 000 Zagreb, Hrvatska
aleksandra.mindoljevic@ufzg.hr

677
 The Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference –
Researching Paradigms of Childhood and Education – UFZG2015, Opatija, Croatia

UFZG2015 Conference
13th – 15th April 2015/ Opatija, Croatia
Review paper
pages: 672-678

The phenomenology of adolescent self-harm: attempted

self-healing or attempted suicide – challenge to empatic
and mentally healthy school
Aleksandra Mindoljević Drakulić
Department of psychology, Facutly of Teacher Education University of Zagreb, Croatia

Abstract
According to most studies self-harm is mostly used by adolescents and people in the ear-
ly adulthood. Adolescent self-harm ranges from dependence on psychoactive substances, gam-
bling, etc. to various forms of automutilation, such as piercing and self-cutting. Today it is regard-
ed as part of the new subculture of young people who use self-harm almost as their lifestyle. Al-
though not enough is known today about the incidence and prevalence of (deliberate) self-harm
(DSH), this phenomenon with suicide is a stigma and a huge public health problem. This paper
discusses two concepts: intentional self-harm with adolescent outcome that is not fatal and ado-
lescent suicide attempt. The recent data emphasize the two almost contradictory ideas: a) self-
harm adolescent behaviour serves primarily as a regulator of the negative affects and as such
cannot be related to suicide attempt and b) self-harm is a parasuicidal act in which two tenden-
cies intertwine: the pursuit of death and appeal for help, or to be more precise, that each of the
automutilation type of behaviour, in Durkheimian terms, hides a rudiment of suicide. Also, the
paper points out that self-harm is evident primarily in the school environment in which it is orig-
inally identified and where the first initiative to seek help is launched from. Teachers, professors
and mental health professionals who work in schools are the first person to reveal this complex
adolescent problem, so they are considered to have, despite their relative clinical inexperience, a
unique opportunity for providing first psychological assistance to the adolescent in crisis, since it
is known that early intervention, in this regard, is crucial.
Key words: adolescent; attempted suicide; school; self-harm; suicide

678