Albert Camus

Stranac

Danas je mama umrla. Ili moda juer, ne znam. Dobio sam brzojav iz
ubonice: Majka preminula. Ukop sutra. S potovanjem. Ali, to nita
ne znai. Moda je to ipak bilo juer.
Ubonica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alira. Krenut u
autobusom u dva sata i stii tamo negdje poslije podne. Tako u moi
probdjeti no uz pokojnicu, a vratit u se sutra naveer. Zatraio sam od
svoga poslodavca dva dana dopusta, to mi nije mogao odbiti zbog
ovakva razloga. Ali, nije mu bilo pravo. ak sam mu rekao: Nisam ja
tome kriv. Nije mi nita odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebalo
da mu to kaem. Uostalom, nisam se imao zbog ega ispriavati.
Zapravo je trebalo da mi on izrazi suut. Ali, vjerojatno e to uiniti
prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A
nakon ukopa bit e to neto svreno i sve e poprimiti slubeniji izraz.
Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo vrue. Ruao sam bio,
kao i obino, u restoranu kod Clesta. Svi su me mnogo alili, a Celeste
je rekao: Samo je jedna majka. Kad sam odlazio, ispratili su me do
vrata. Bio sam malo smuen jer sam morao otii do Emmanuela da
posudim od njega crnu kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci
umro stric.
Trao sam da ne zakasnim na autobus. Od te urbe i tranja, pa od
drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste i neba, od svega
sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo za cijele vonje. A kad sam se
probudio, bio sam naslonjen na nekog vojnika koji mi se osmjehnuo i
upitao putujem li izdaleka. Odgovorio sam: Da samo da ne moram
s njim razgovarati.
Ubonica je na dva kilometra od sela. Taj sam put preao pjeice. Htio
sam odmah vidjeti mamu. Ali mi je vratar rekao da moram najprije
posjetiti upravitelja. Bio je zauzet, pa sam malo priekao. Za sve to
vrijeme vratar je neto govorio, a onda sam posjetio upravitelja
primio me u svom uredu. Bio je to sitan starac odlikovan Legijom asti.
Pogledao me svojim svijetlim oima. Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je
zadrao u svojoj da ve nisam znao kako da je izvuem. Pogledao je u
nekakve spise i rekao mi: Gospoa je Mersault dola ovamo prije tri
godine. Vi ste joj bili jedini oslonac. Pomislio sam da mi neto
zamjera, pa sam mu poeo razjanjavati. Ali me on presijee u rijei:
Ne morate se, drago dijete, opravdavati! Proitao sam spise vae majke.
Vi niste mogli podmirivati njezine potrebe. Njoj je bila potrebna
njegovateljica. Vi imate skromnu plau, a ona je, sve u svemu, bila ovdje
sretnija.
Rekoh: Jest, gospodine upravitelju. On nadoda: Imala je znate,
ovdje prijatelja, svojih vrnjaka. S njima je imala zajednike interese koji
pripadaju jednom drugom vremenu. A vi ste mladi, i ona bi se dosaivala
s vama.
To je istina. Dok je bila kod kue, mama me je neprestano nijemo pratila
pogledom. Prvih dana u ubonici esto je plakala. Ali, to je bilo zbog
navike. Nakon nekoliko mjeseci bila bi plakala da su je odveli iz
ubonice. I opet zbog navike. Djelomice je i zbog toga nisam u
posljednju godinu dana gotovo uope posjeivao. Pa i zato to bih tada
izgubio cijelu nedjelju a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban
da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.
Upravitelj je i dalje govorio. Ali ga gotovo vie nisam ni sluao. Zatim
mi ree: Sigurno elite vidjeti majku. Usta-
doh bez rijei, a on poe ispred mene prema vratima. Na stubitu mi
objasni: Prenijeli smo je u nau malu mrtvanicu. Da se ostali ne
uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi su dva-tri dana nervozni. A to
oteava rad. Proli smo kroz dvorite u kojemu je bilo mnogo staraca
koji su askali u malim skupinama. Uutjeli su dok smo prolazili. A iza
naih lea opet su nastavili razgovore. Ba kao prigueno brbljanje papi-
gica. Pred vratima jedne omanje zgrade upravitelj se pozdravi sa mnom.
Ostavljam vas, gospodine Mersaulte. Stojim vam na raspolaganju u
svom uredu. U naelu, ukop je zakazan za deset sati prije podne. Mislili
smo da ete tako moi probdjeti no uz pokojnicu. Jo netovaa je
majka, ini se, vieput izrazila elju svojim drugovima da bude pokopana
po vjerskom obredu. Ja sam poduzeo sve to treba. Htio sam vas samo o
tome izvijestiti. Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica, ali nije
nikad za ivota mislila na vjeru.
Uah. Bijae to vrlo svijetla dvorana, obijeljena vapnom, sa stropom od
arena stakla. U njoj je bilo stolica i stalaka s postoljem u obliku slova X.
Na dva stalka u sredini leao je poklopljen lijes. Vidjeli su se samo
blistavi, jedva utaknuti vijci kako stre iz dasaka premazanih smeom
bojom. Pokraj odra sjedila je bolniarka Arapkinja u bijelu haljetku, s
maramom kriave boje na glavi.
U taj tren ue iza mojih lea vratar. Mora da je dotrao. Zamuckivao je:
Zatvorili smo je, ali treba samo da odvijem vijke pa da je vidite.
Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih. Ree mi: Neete?
Odgovorih: Neu. Zastade, a ja se posramih jer osjetih da nisam
smio to rei. Domalo me pogleda i upita: Zato? ali bez prijekora u
glasu, kao da ga samo zanima. Odgovorih: Ne znam. Tada, suui
svoj bijeli brk, kaza, ne gledajui me: Razumijem. Oi mu bijahu
lijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac, pa i sam
sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i pode prema vratima. Vratar mi
tada ree:Ima rak. Nisam ga razumio, pa pogledah bolniarku i
opazih da ispod oiju nosi povoj obavijen oko cijele glave. U visini nosa
povoj je bio ravan. Na licu joj se vidio samo taj bijeli povoj.
Kad je izila, vratar ree: Ostavit u vas samog. Ne znam kakvu
sam kretnju uinio, ali je ostao stajati iza mene. Smetala mi je ta njegova
prisutnost iza mojih lea. Prostorija je bila puna lijepog svjetla u
predveerje. Dva strljena zujala su oko staklenog stropa. Osjeao sam
kako me obuzima drije-me. Ne osvrnuvi se, pripitah vratara: Jeste li
ve dugo ovdje? Umah mi odgovori: Pet godina kao da je ne-
prestano ekao da ga to upitam.
Zatim se raspriao. Bio bi se vrlo zaudio da mu je tkogod neko rekao
da e svriti kao vratar ubonice u Marengu. ezdeset etiri mu je godine,
a podrijetlom je iz Pariza. Upadoh mu u rije: A, niste odavde?
Zatim se sjetih da mi je, prije negoli me je odveo upravitelju, priao o
mami. Rekao mi je da bi je trebalo brzo pokopati, jer je u ravnici vrue,
pogotovo u ovom kraju. Tada mi je kazao da je ivio u Parizu i da ga ne
moe zaboraviti. U Parizu ovjek ostaje uz pokojnika po tri, pa i etiri
dana. Ovdje nema za to vremena, ovjek se jo nije ni snaao a ve mora
juriti za mrtvakim kolima. Tada mu je ena rekla: uti, o tome ne
treba da govori pred gospodinom. Stari je pocrvenio i ispriao se.
Upleo sam se i rekao: Ma ni govora! Mislio sam da dobro i
zanimljivo pripovijeda.
U mrtvanici mi je kazao da je doao u ubonicu kao ubo-gar. Budui da
se osjeao zdrav, ponudio se da bude vratar. Napomenuh mu da je
zapravo isto to i drugi u ubonici. Ree mi da nije. Ve sam se bio
zaudio kako govori: oni, ostali i, rjee, starci o ubogarima od
kojih neki nisu bili stariji od njega. Ali dakako da to nije isto. On je
vratar i, u neku ruku, ima nekakvu vlast nad njima.
Uto ue opet njegovateljica. Naglo se bilo smrklo. Vrlo se brzo mrak
zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu prekida, a iznenadni
blijesak svjetla zasjeni mi oi. Pozva me u blagovaonicu na veeru. Ali
nisam bio gladan. Tada mi ponudi da e mi donijeti alicu bijele kave.
Kako vrlo volim bijelu kavu, pristadoh i on se zaas vrati s
posluavnikom. Popih kavu. Poeljeh da zapuim. Ali sam se skanjivao
jer nisam bio naisto smijem li zapuiti pred mamom. Porazmislih i zakl-
juih da to uope nije vano. Ponudih vratara cigaretom pa za-palismo.
U jednom mi asu ree: Znate da e i prijatelji vae gospoe majke
doi daje uvaju. Takav je obiaj. Moram donijeti stolice i crne kave.
Upitah ga ne bi li se mogla ugasiti jedna svjetiljka. Zamarao me odsjaj
svjetla na bijelim zidovima. Odgovorio mi je da se ne moe. Elektrine
su instalacije tako ureene ili sve ili nita. Nisam se vie mnogo
obazirao na njega. Otiao je, vratio se i razmjestio stolce. Na jedan je od
njih poredao alice oko kavnika. Zatim je sjeo suelice meni, s druge
strane mame. Njegovateljica je bila takoer tu, u dnu dvorane, okrenuta
leima. Nisam vidio to radi. Ali, po pokretima ruku zakljuio sam da
plete. Bilo je ugodno, kava me bila zagrijala a kroz otvorena vrata
dopirao je miris noi i cvijea. ini mi se da sam malo zadrijemao.
Probudio me nekakav suanj. Kad sam otvorio oi, uinilo mi se da je
prostorija zbog bjeline jo blistavija. Preda mnom nije bilo ni sjene, a
svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrtavale su se toliko jasno da su
mi bole oi. U taj as uoe mamini prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak
i nijemo su stupali na tu jarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao to nikad
nikog nisam vidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjei nije
mi izmakla pogledu. Meutim, nisam ih uo i jedva da sam mogao
povjerovati u njihovu opstojnost. Gotovo su sve ene nosile pregae, a
vrpca koja im je stezala struk jo im je vie isticala ispupeni trbuh.
Nikad dotad nisam zapazio koliko stare ene mogu biti trbuaste.
Mukarci su bili gotovo svi vrlo mravi i nosili su tapove. Iznenadio
sam se to im ne vidim oi, nego samo nekakvo mutno svjetlucanje u
spletu bora. Kad su posjedali, veina me njih promatrala i klimala u
neprilici glavom, a usne im bijahu uvuene u bezuba usta pa nisam bio
naisto pozdravljaju li me ili su posrijedi nehotini trzaji. Ipak, mislim da
su me pozdravljali. Tada zapazih da su svi posjedali suelice meni, oko
vratara, tresui glavama. Naas me obuze smijean dojam da su doli da
mi sude.
Malo zatim jedna ena zaplaka. Sjedila je u drugom redu, zaklonjena
jednom svom drugaricom, pa sam je slabo vidio. Plakala je i neprestance
jecala, inilo mi se da nee nikad prestati. Ostali kao da je nisu uli. Bili
su skutreni, nujni i nijemi. Gledali su u lijes, ili u svoj tap, ili to drugo,
ali sugledali samo u to. Ona je ena svejednako plakala. udio sam se jer
je nisam poznavao. Poelio sam da umukne. Ipak, nisam se usudio da joj
to kaem. Vratar se sagnuo nad nju, rekao joj neto, ali je ona zavrtjela
glavom, neto promumljala i dalje plakala. Tada vratar doe na moju
stranu. Sjede do mene. Nakon podosta vremena izvijesti me, ne gledajui
me: Bila je vrlo privrena vaoj gospoi majci. Kae da joj je ona
ovdje bila jedina prijateljica i da sad vie nema nikoga.
Ostali smo tako prilino dugo. Uzdasi i jecaji one ene bivali su sve
rjei. esto je mrcala. Napokon je umuknula. Nije mi se vie spavalo,
ali sam bio umoran i boljela su me kria. Sad mi je utnja svih tih ljudi
bila muna. Tek od vremena do vremena zauo bih nekakav udan um,
ali nisam znao to je to. Naposljetku sam se dosjetio da neki starci
usisavaju obraze i tako proizvode to udno mljackanje. Oni to nisu ni
zapaali, toliko su bili zadubljeni u svoje misli. ak sam imao dojam da
im ta pokojnica to lei meu njima nita ne znai. Ali sad mislim da je
taj moj dojam bio pogrean.
Svi smo popili kavu kojom nas je posluio vratar. Poslije vie nita ne
znam. No je prola. Sjeam se da sam u jednom trenutku otvorio oi i
vidio kako starci spavaju zbijeni jedno uz drugo, osim jednog jedinog
koji me je, naslonjen bradom na ake u kojima je vrsto drao tap,
netremice gledao, kao da je jedva ekao da se probudim. Zatim sam opet
zaspao. Probudio sam se od sve jae boli u kriima. Danje je svjetlo
prodi-ralo kroz arena stakla. Malo zatim probudio se jedan starac i dugo
kaljao. Pljuvao je u velik kockast rupi a svaki isplju-
vak kao da je upao iz sebe. Probudio je i ostale, pa im je vratar rekao da
sad moraju otii. Poustajali su. Od tegobna bdjenja lica su im bila siva
kao pepeo. Izlazei, svi su se, na moje veliko udo, rukovali sa mnom
kao da nas je ta no, u kojoj nismo ni rijei progovorili, nekako zbliila.
Bio sam umoran. Vratar me odveo u svoj stan gdje sam se malo uredio.
Ponovo sam popio bijelu kavu koja je zaista bila dobra. Kad sam iziao,
bilo se ve razdanilo. Ponad breuljaka to razdvajaju Marengo od mora
nebo je bilo proarano rumenilom. A vjetar koji je puhao preko njih
donosio je miris soli. Na pomolu je bio lijep dan. Odavno nisam bio na
selu i osjeao sam kako bih, da nije majke, uivao u etnji.
Meutim, ekao sam u dvoritu, ispod platane. Udisao sam miris svjee
zemlje i nisam vie bio pospan. Mislio sam na kolege u uredu. U ovo
doba dana ustaju da podu na posao meni je to oduvijek bio najtei
trenutak. Jo sam neko vrijeme razmiljao o tome, ali mi pozornost
privue zvono to je zazvonilo negdje u zgradama. Unutra, iza prozora,
razlegnu se nekakvo komeanje, a onda se opet sve utia. Sunce je pois-
koilo na nebu ve mi je grijalo noge, vratar je proao kroz dvorite i
rekao mi da me trai upravitelj. Odoh u njegov ured. Dao mi je da
potpiem nekoliko spisa. Opazih da je obukao crn kaput i prugaste hlae.
Dohvatio je telefonsku slualicu i obratio mi se: Maloprije su stigli
slubenici pogrebnog zavoda. Zamolit u ih da zatvore lijes. elite li da
jo prije toga posljednji put vidite majku? Odgovorih da ne elim.
Sni-zivi glas, upravitelj zapovjedi u telefon: Figeac, recite ljudima da
mogu krenuti.
Zatim mi ree da e prisustvovati pogrebu, a ja mu zahva-lih. Sjede za
svoj pisai stol i prekrii svoje kratke noge. Saopi mi da emo ja i on
biti sami, s deurnom bolniarkom. U naelu, ubogari ne smiju
prisustvovati pogrebima. Doputa im samo da uvaju mrtve. Iz
ovjenosti pripomenu. Ali je u ovoj prilici iznimno odobrio jednom
starom maminom prijatelju da prati lijes: Thomasu Prezu. Tu se
upravitelj
nasmijei. Ree mi: Shvaate, rije je o pomalo djetinjastim
osjeajima. Ali, on i vaa majka bili su nerazdvojivi. U ubonici su se
alili na njihov raun, govorili su Perezu: To vam je zarunica. A on se
smijao. To im je inilo veselje. injenica je da ga se smrt gospode
Mersault duboko kosnula. Smatrao sam da mu ne smijem uskratiti to
odobrenje. Ali, na savjet lijenika koji ih redovito obilazi, zabranio sam
mu da noas. Jjdi.
Prilino smo dugo utjeli. Upravitelj ustade i pogleda kroz prozor, a onda
napomenu: Evo ve i upnika iz Marenga. Poranio je. Upozorio
me da ima najmanje tri etvrt sata hoda do crkve koja je u samom selu.
Siosmo. Ispred zgrade stajao je upnik sa dva djeaka iz crkvenog
zbora. Jedan je od njih drao kadionicu, a sveenik se sagnuo da podesi
duinu srebrnoga lanca. Kad smo izili, sveenik se uspravio. Obratio mi
se sa sinko i rekao mi dvije-tri rijei. Zatim je uao, a ja za njim.
Umah opazih da su vijci na lijesu privreni i da su u prostoriji etiri
ovjeka u crnom. U isti as zauh upravitelja kako mi kae da kola
ekaju na cesti, i sveenika kako poinje molitvu. Od tada je sve teklo
vrlo brzo. Oni su ljudi prili lijesu s mrtvakim pokrovom. Sveenik,
njegovi pratioci, upravitelj i ja iziosmo. Ispred vrata je stajala neka
gospoa koju nisam poznavao. Gospodin Mersault ree upravitelj.
Nisam dobro uo ime te gospoe, samo sam shvatio da je bolniarka
odreena da prati lijes. Bez smijeka je naklonila svoju koatu i
dugaku glavu. Zatim smo se sklonili da propustimo lijes. Poli smo za
grobarima i izili iz ubonice. Ispred vratnica stajala su kola. Onako
lakirana, duguljasta i sjajna, podsjeala su me na aku pernicu. Pokraj
njih je stajao pogrebnik, smijeno obuen ovuljak, i neki starac koji se
neprirodno drao. Shvatih da je to gospodin Perez. Nosio je mek pusten
eir okrugla tuka i iroka oboda (skinuo ga je kad je lijes prolazio kroz
vrata), odijelo kojem su hlae padale u naborima na cipele, i kravatu od
crne tkanine s velikim bijelim ovratnikom. Usne su mu podrhtavale
ispod nosa posutog crnim pjegama. Iz njegove sijede i prilino njene
kose virile su udne, klapave i ne-
pravilne ui kojih me boja crvena kao krv iznenadila na tom
bljedunjavom licu. Pogrebnik nam svima odredi mjesta. upnik je iao
sprijeda, a za njim kola. Oko njih ona etvorica. Iza njih upravitelj, ja i,
na kraju povorke, bolniarka i gospodin Prez.
Sunce je ve bilo preplavilo nebo. Poelo je pritiskivati zemlju i ega je
naglo rasla. Ne znam zato smo onoliko ekali prije negoli smo krenuli.
Bilo mi je vrue u tamnom odijelu. Stari koji je bio nataknuo eir
ponovo ga je skinuo. Okrenuo sam se donekle na njegovu stranu i
promatrao ga dok mi je upravitelj priao o njemu. Rekao mi je da su se
moja majka i gospodin Prez esto etali sve do sela u pratnji bolniarke.
Gledao sam krajinu oko sebe. Izmeu redova empresa koji vode na
breuljke to dodiruju nebo, ona crvena i zelena zemlja, one rijetke i
jasno ocrtane kue razumio sam mamu. Veer u ovom kraju mora da
je sjetno zatije. Sada je od arkog sunca treperio krajolik i doimao se
neovjeno i sumorno.
Krenusmo. Tada opazih da Prez hramlje. Kola su se malo-pomalo sve
bre kretala i starac je zaostajao. Jedan od onih koji su ili uz kola
takoer je bio zaostao i poravnao se sa mnom. Zaudio sam se koliko je
brzo sunce odskoilo na nebu. Opazio sam da polje ve odavno odzvanja
od zujanja kukaca i puc-ketanja trave. Znoj mi je curio niz lice. Bio sam
gologlav, pa sam se hladio rupiem. Namjetenik pogrebnog zavoda re-
kao mi je tada neto to nisam razumio. Istodobno je brisao glavu
rupiem koji je drao u lijevoj ruci, a desnom je odigao titnik kape.
Pripitah ga: Molim? On ponovi pokazujui u nebo: Ala ee.
Rekoh: Da. Malo zatim zapita: Je li vam to majka? Ponovo
rekoh: Da. Je li bila stara? Odgovorih: Pa, tako nisam
pravo znao koliko joj je bilo godina. Zatim je uutio. Osvrnuo sam se i
spazio staroga Poreza na pedesetak metara iza nas. urio se maui
eirom u ruci. Pogledah i upravitelja. Koraao je vrlo dostojanstveno,
bez ijedne nepotrebne kretnje. Nekoliko mu je kapljica znoja orosilo
elo, ali ih nije otirao. Uinilo mi se da sprovod odmie neto bre. Oko
mene svejednako jarko obasjana krajina. Nebo se nesnosno sjalo. Neko
smo vrijeme ili dijelom ceste koji je nedavno popravljan. Katran se
topio na suncu. Noge su upadale u nj i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj
kai. Koijaev eir od uinjene koe iznad kola kao da je bio umoen u
to crno blato. Osjeao sam se nekako izgubljen izmeu modrog i bijelog
neba i jednolinosti tih boja, ljepljive crnine raskvaena katrana, mutne
crnine odijela i lakirane crnine kola. Sve to, sunce, miris koe i balege,
miris laka i tamjana, umor od neprospavane noi, mutilo mi je pogled i
misli. Osvrnuh se jo jedanput uini mi se da je Perez, koji dobro
poznaje ovaj kraj, udario preacem ne bi li nas sustigao. Na zavoju nam
se pridruio. Zatim smo ga opet izgubili. Ponovo je udario poljem, i tako
vie puta. Osjeao sam kako mi krv udara u sljepoonicama.
Sve se nakon toga odigralo toliko brzo, sigurno i prirodno da se vie
niega ne sjeam. Samo neega kad smo ulazili u selo, obratila mi se
bolniarka. Glas joj je bio neobian, nije joj pristajao licu, bio je
milozvuan i drhtav. Rekla mi je: Ako ovjek ide polako, moe dobiti
sunanicu. A ako ide prebrzo, uznoji se pa ga u crkvi uhvati groznica.
Imala je pravo. Nema, drugog izlaza. Sauvao sam u sjeanju jo
nekoliko slika od toga dana Perezovo lice, na primjer, kad nas je
posljednji put sustigao blizu sela. Krupne suze od uzrujanosti i boli ka-
pale su mu na obraze, ali zbog bora nisu tekle niz lice. irile su se,
stapale i stvarale vodenu pokost na tom oronulom licu. Tu su jo bili
crkva i seljani na nogostupima, crveni geraniji na grobovima. Perezova
nesvjestica (kao da se lutak razglavio), zemlja crvena kao krv to se
kotrlja po maminu lijesu, bijelo korijenje izmijeano sa zemljom, pa opet
ljudi, glasovi, selo, ekanje pred kavanom, neprekidno brenanje motora
i moja radost kad je autobus upao u more svjetala u gradu Aliru i kad
sam pomislio da u lei i spavati punih dvanaest sati. s
Probudivi se, shvatio sam zato je ef bio onako nezadovoljan kad sam
zatraio dva dana dopusta danas je subota. To sam bio tako rei
zaboravio, ali kad sam ustao, pala mi je na pamet ta misao. On je, posve
razumljivo, izraunao da u s nedjeljom imati etiri dana dana dopusta, a
to mu nije bilo pravo. Ali, s jedne strane, nisam ja kriv to su mamu
pokopali juer a ne danas, a s druge strane, ionako bih bio slobodan u
subotu i nedjelju. Razumije se samo po sebi da ga ipak razumijem.
Bilo mi je teko ustati jer sam bio umoran od jueranjeg dana. Dok sam
se brijao, pitao sam se to da radim, pa sam nakanio da poem na
kupanje. Odvezao sam se tramvajem u luko kupalite. Tu sam skoio u
kanal. Bilo je mnogo mlaarije. U vodi sam naao Mariju Cardonu,
daktilografkinju koja je nekad radila u naem uredu i koju sam tada
elio. A i ona mene, ini mi se. Ali je uskoro otila od nas pa nismo stigli
nita uiniti. Pomogao sam joj da se popne na bovu, i usput sam joj
oeao rukom grudi. Bio sam jo u vodi, a ona je ve leala potrbuke na
bovi. Okrenula mi se. Kosa joj je bila pala na oi i smijala se. Uspeo sam
se na bovu i legao do nje. Bilo je lijepo, i kao u ali zabacio sam glavu i
spustio je na njen trbuh. Nije nita rekla pa sam tako ostao. Cijelo mi je
nebo bilo pred oima, modro i zlaano. Ispod potiljka sam osjeao
lagano kucanje u Marijinu trbuhu. Dugo smo ostali na bovi drijemajui.
Kad
je sunce pripeklo, ona je skoila u vodu a ja za njom. Sustigao sam je i
obujmio je oko struka, pa smo zajedno plivali. Svejednako se smijala.
Dok smo se na keju suili, ree mi: Crnja sam od vas. Upitao sam
je bi li htjela naveer poi u kino sa mnom. Opet se nasmijala i rekla da
bi htjela pogledati jedan film u kojem igra Fernandel. Kad smo se obukli,
zaudila se to vidi na meni crnu kravatu, i upitala me jesam li u alosti.
Rekoh joj da mi je mama umrla. Htjela je znati kada, pa sam joj
odgovorio: Juer. Malko se lecnula, ali nije nita kazala. Htjedoh
joj rei da nisam ja tome kriv, ali se obuzdali jer se sjetih da sam to ve
rekao efu. Nije vano. Uostalom, ovjek je uvijek pomalo kriv.
Naveer je Marie bila ve sve zaboravila. Film je na mahove bio
smijean, a zapravo vrlo glup. Ona je pritisnula nogu uz moju. Milovao
sam joj grudi. Potkraj filma sam je zagrlio, ali nespretno. Kad smo izili,
pola je sa mnom u moj stan.
Kad sam se probudio, Marie je ve bila otila. Rekla mi je bila da mora
otii do tetke. Sjetio sam se da je nedjelja, pa sam se oneraspoloio ne
volim nedjelju. Okrenuo sam se u postelji ne bih li na jastuku osjetio
miris soli iz Marijine kose, i spavao sam do deset sati. Zatim sam puio u
postelji sve do podne. Nisam htio ruati kod Clesta kao obino jer bi me
zacijelo svata zapitkivali, a to ne volim. Isprio sam sebi jaja i pojeo ih
iz same tave, bez kruha jer ga vie nisam imao, a nije mi se dalo silaziti
da ga kupim.
Nakon ruka sam se malo dosaivao i tumarao po stanu. Stan je bio
ugodan dok je mama bila u njemu. Sad je prevelik za mene, pa sam
prenio stol iz blagovaonice u svoju sobu. Boravim samo u toj sobi, meu
stolicama podstavljenima poderanom slamom, ormarom na kojem je
zrcalo poutjelo, toaletnim stoliem i posteljom od mjedi. Sve je ostalo
zaputeno. Maloprije, da skratim vrijeme, uzeo sam neke stare novine i
itao. Izrezao sam reklamu za Kruschenove soli i zalijepo je u staru
biljenicu, gdje uvam stvari iz novina koje me zanimaju. Oprao sam
ruke i najposlije iziao na balkon.
Moja soba gleda na glavnu ulicu predgraa. Bilo je lijepo popodne.
Meutim, plonik je bio zamazan, a prolaznici rijetki i jo uurbani. Bile
su to uglavnom obitelji koje su izile u etnju, dva djeaka u mornarskim
odijelima, s hlaicama do ispod koljena, pomalo sputani u svojoj krutoj
odjei, i djevojica s velikom ruiastom manom, u crnim lakiranim ci-
pelama. Za njima golema majka, u smeoj svilenoj haljini, i otac,
slabaak ovjek kojeg poznajem iz vienja. Nosio je slamnat eir ravna
oboda i leptir kravatu, a u ruci tap. Gledajui ga tako sa enom, shvatio
sam zato u naoj etvrti govore o njemu da je otmjen. Neto kasnije
prooe mladii iz predgraa, zalizane kose i crvenih kravata, u
kaputima pripijenim uz tijelo, s izvezenim rupiem u depiu i u
cipelama kockastog vrha. Pomislio sam da idu u grad u kino. Zato su i
krenuli tako rano i urili se na tramvaj smijui se grohotom.
Iza njih je ulica malo-pomalo opustjela. Bit e da su predstave posvuda
ve poele. Na ulici su ostali samo trgovii i make. Nebo je bilo vedro,
ali bez sjaja, ponad smokava uz rub ceste. Na ploniku preko puta
trafikant je iznio stolac, postavio ga pred vrata, opkroio ga i nalaktio se
na naslon. Jo maloprije dupkom puni tramvaji bili su sad gotovo prazni.
U ka-vanici Kod Pierotta, pokraj trafike, konobar je u pustoj dvorani
meo piljevinu. Bila je zaista nedjelja.
Okrenuo sam stolac i postavio ga isto onako kao i trafikant, jer sam
zakljuio da je tako udobnije sjediti. Popuio sam dvije cigarete, uao u
sobu da uzmem komadi okolade i vratio se da je pojedem na prozoru.
Malo zatim nebo se naoblailo pa sam pomislio da e izbiti ljetna oluja.
Malo-pomalo se ipak razvedrilo. Ali, prolazak oblaka kao da je navijestio
kiu pa je na ulici postalo mranije. Dugo sam promatrao nebo.
U pet sati tramvaji su poeli buno pristizati. Dovozili su sa stadiona iz
predgraa skupine gledalaca naikane na stepenicama i ogradama.
Iduim tramvajima vraali su se igrai koje sam prepoznao po njihovim
koveiima. Derali su se i pjevali iz sveg grla da njihov klub nee nikad
propasti. Nekolicina me njih pozdravila. Jedan mi je doviknuo: Dali
smd
im po repu! Potvrdio sam: Da i klimnuo glavom. Tad*
su poeli pristizati brojni automobili. ^
Nagao je dan. Nebo se iznad krovova zaarilo, a kako je padao mrak,
ulice su oivjele. etai su se pomalo vraali. Opazio sam, meu
ostalima, opet onog otmjenog gospodina. Djeca su plakala ili su ih
morali vui. Odmah zatim iz kina u naoj etvrti izlio se val gledalaca.
Meu njima su mladii mahali rukama odlunije nego obino, pa sam
zakljuio da su gledali nekakav pustolovni film. Oni koji su se vraali iz
kina u gradu stigli su neto kasnije. inili su mi se nekako ozbiljniji. Jo
su se smijali, ali su na mahove bili nekako umorni i zamiljeni.
Zadravali su se na ulici, hodajui gore-dolje po ploniku preko puta.
Gologlave djevojke iz nae etvrti drale su se za ruke. Mladii su se
poredali da im presijeku put i dobacivali im ale kojima su se one smijale
okreui glave. Neke su me od njih, moje poznanice, pozdravljale.
Odjednom se upalie uline svjetiljke, a od njihova blijeska
poblijedjee prve zvijezde to su sinule u noi. Osjetih da su
mi se oi zamorile od gledanja plonika punih ljudi i svjetla.
Vlani plonik blistao je na svjetlu, a tramvaji su u pravilnim
razmacima bacali odsjaj na neiju sjajnu kosu, na pokoji smi
jeak ili srebrnu narukvicu. Domalo su tramvaji sve rjee pro
lazili, mrkla se no spustila na drvee i svjetiljke, etvrt se neo-
pazice praznila, sve dok prva maka ne prijee lagano preko
iznova opustjele ulice. Tada pomislih da bi trebalo veerati.
Malo me bolio vrat to sam onoliko sjedio naslonjen na stolici.
Sioh da kupim kruha i tjestenine, spravih veeru i pojedoh je
stojeki. Htjedoh popuiti cigaretu na prozoru, ali je bilo zah-
ladjelo pa mi je bilo malo hladno. Zatvorih prozore, a u prola
zu opazih u zrcalu dio stola na kojem su, kraj svjetiljke na es-
tu, leali komadii kruha. Pomislih da je prola jo jedna
muna nedjelja, da je mama ve pokopana, da u ponovo na
posao i da se, sve u svemu, nita nije promijenilo.
Danas sam mnogo radio u uredu. ef je bio prijazan. Pitao me nisam li
umoran, i zanimalo ga je koliko je mami bilo godina. Odgovorio sam mu
oko ezdeset, da ne bih pogrijeio, a ne znam zato je njemu nekako
odlanulo, kao da misli da je time sve svreno.
Stol mi je bio pretrpan tovarnim listovima koje je trebalo sve pregledati.
Prije nego to sam otiao iz ureda na ruak, oprao sam ruke. O podne
volim taj trenutak. Uveer ne uivam toliko u tome jer je smotani runik
koji upotrebljavam ve sasvim mokar slui nam cijeli dan. Jednom
sam na to upozorio efa. Odgovorio mi je da mu je ao, ali da je to ne-
vana sitnica. Iziao sam malo kasno, u dvanaest i pol, s Em-manuelom
koji radi u otpremi. Na ured gleda na more pa smo izgubili neto
vremena promatrajui teretne brodove u luci uarenoj od sunca. Uto je
naiao jedan teretnjak zveei lancima i praskajui. Emmanuel me upita
hoemo li, a ja potrah. Teretnjak je ve bio proao pa smo pojurili za
njim. Utonio sam u buku i prainu. Nisam vie nita vidio, samo sam
osjeao neobuzdan zanos od te trke sred dizalica i strojeva, jarbola to su
poigravali na obzorju i trupova brodova pokraj kojih smo trali. Prvi sam
se dohvatio teretnjaka i uskoio. Zatim sam pomogao Emmanuelu da
sjedne. Bili smo se zapuhali, teretnjak je poskakivao po neravnoj kaldrmi
na keju, usred praine i sunca. Emmanuel se zagrcnuo od smijeha.
Stigli smo uznojeni do Clesta. On je uvijek tamo, sa svo-i,
jom trbuinom, pregaom i sijedim brkovima. Upitao me ka
ko je. Rekao sam da nekako ide i da sam gladan. Smazao sam
ruak na brzinu i popio kavu. Zatim sam otiao kui i malo
odspavao, jer sam popio odvie vina, a kad sam se probudio,
htjedoh jednu zapaliti. Bilo je kasno pa sam potrao da uhva,
tim tramvaj. Radio sam cijelo popodne. U uredu je bilo vrue, |
pa sam uveer uivao vraajui se polagano kejom. Nebo je bi-1
lo zeleno, bio sam zadovoljan. Ipak sam se vratio ravno kui|
jer sam htio skuhati krumpira. >
Uspinjui se uz mrano stubite, sudario sam se sa starim; Salamanom,
svojim prvim susjedom. Bio je sa psom. Ve su, osam godina zajedno.
Prepeliar ima nekakvu konu bolest^ crljenicu, mislim, pa mu je
poispadala gotovo sva dlaka i tijelo mu se osulo pjegama. I smeim
krastama. ivei tako s njim (njih dvojica sami u jednoj sobici), stari
Salamano postao mu je napokon slian. I on ima crvenkaste kraste na
licu i ute rijetke dlake. Pas je pak poprimio od svoga gospodara
nekakvo pognuto dranje, njuka mu je isturena a vrat istegnut. Ba kao
da su od iste pasmine, a ipak se mrze. Dva puta na dan, u jedanaest i u
est sati, starac izvodi psa u etnju. Ve osam godina idu uvijek istim
putem. Mogu se vidjeti u Lvonskoj ulici, pas vue ovjeka sve dok se
stari Salamano ne spotakne. Tada tue psa i grdi ga. Pas puzi od straha i
odupire se nogama. Tada je na starcu red da njega vue. Kad pas to
zaboravi, ponovo potee gospodara i ovaj ga ponovo tue i grdi. Zatim
obojica zastanu na ploniku i gledaju se, pas obuzet stravom, a ovjek
mrnjom. Tako svaki dan. Kad pas hoe da se pomokri, starac ga ne
puta na miru nego ga vue, pa prepeliar ostavlja za sobom trag od
kapljica. Ako se sluajno oneredi u sobi, opet izvue batina. Tako to traje
osam godina. Celeste uvijek govori daje to alosno, ali, zapravo, tko
zna? Kad sam ga susreo na stubitu, Salamano je upravo grdio psa. Tada
ga zapitah to mu je pas skrivio. Nije mi odgovorio. Samo je ponavljao:
Gade! Mrcino! Dosjetio sam se kad se sagnuo nad psa da
mu neto popravi na ogrlici. Progovorih glasnije. Tada mi, ne osvrui
se, odgovori odajui nekakav suzdran bijes: Uvijek je tu. Zatim
ode vukui za sobom ivotinju, koja se odupirala sa sve etiri noge i
skviala.
Ba u taj as ude moj drugi susjed. O njemu govore da ivi od ena.
Meutim, kad ga tko upita to je po zanimanju, odgovara da je
skladitar. Openito, nije ba omiljen. Ali sa mnom esto poavrlja i
gdjekad provede pokoji trenutak kod mene jer ga ja sluam. Mislim da je
zanimljivo ono to govori. Uostalom, nemam nikakva razloga da ne
razgovaram s njim. Zove se Ravmond Sintes. Onizak je, pleat i ima
boksaki nos. Uvijek je besprijekorno obuen. I on mi je rekao o
Salamanu:
Zar nije to alosno? Pitao me ne gadi li mi se sve to, a ja
mu odgovorih da mi se ne gadi.
Popesmo se i htjedoh otii u svoj stan kadli mi on ree: Imam
krvavica i vina. Hoete li da prezalogajite sa mnom?...
Pomislih da bar neu morati kuhati, pa pristadoh. I on ima
samo jednu sobu i kuhinju bez prozora. Iznad postelje mu visi
aneo od bijelog i ruiastog tuka, fotografije prvaka i dvije-
tri snimke golih ena. Soba je bila prljava, a postelja nepos-
premljena. Najprije je upalio petrolejku, pa je izvadio iz depa
prilino sumnjiv zavoj i previo sebi desnu aku. Upitah ga to
mu je. Ree mi da se pograbio s jednim tipom koji je zametnuo
s njim kavgu.
Razumijete, gospodine Meursaulte ree mi nije da sam zao nego
samo nagao. Frajer mi veli: Sii s tramvaja ako si muko.A ja njemu
lijepo: Hajde, smiri se! A on e opet meni da nisam muko. Onda ja
siem i velim mu: Bolje e ti biti da prestane jer u te inae nauiti
pameti. A on e meni: A kako?Onda sam ga tako odalamio da je pao.
Htio sam ga podii, ali me on, onako leei, pone udarati nogama. Onda
sam ga maznuo koljenom i dvaput akom. Raskrvario sam mu lice.
Upitao sam ga je li mu sad dosta. Rekao mi je da jest.Za sve to
vrijeme Sintes je namjetao zavoj, a ja sam sjedio na krevetu. Nadodao
je: - Eto vidite da nisam ja zametnuo kavgu.
On je mene vrijeao. To je bila istina, i to sam mu priznao. Tada mi
ree da se ba htio posavjetovati sa mnom u vezi s tim dogaajem, da
sam ja muko, da poznajem ivot, da bih mu mogao pomoi i da emo
onda biti dobri prijatelji. Ja sam utio, pa me ponovo upitao bih li mu
htio biti prijatelj. Rekoh mu da mi je to svejedno, a on kao da je bio time
zadovoljan. Izvadio je krvavicu, ispekao je na tavi i postavio ae,
tanjure, pribor i dvije boce vina. Sve to bez rijei. Zatim sjedosmo za
stol. Dok smo jeli, poe mi priati o svojoj dogodovtini. Isprva se malko
skanjivao.Upoznao sam se s jednom damom... bila mi je, da tako
kaem, ljubavnica. ovjek s kojim se potukao bio je njen brat. Ree
mi da ju je uzdravao. Nisam nita rekao na to, pa ipak je odmah dodao
da zna to se pria o njemu, ali da je njemu savjest ista i da je on
skladitar.
Ali, da se vratim na svoju priu ree mi primijetio sam da me vara.
Davao joj je koliko je bilo potrebno za ivot. Sam je plaao najamninu
za njenu sobu i davao joj po dvadeset franaka na dan za hranu. Tri
stotine franaka za sobu, est stotina franaka za hranu, s vremena na
vrijeme po par arapa, sve skupa oko tisuu franaka. A gospoa nije nita
radila. Govorila mi je da je to istina, ali da ne moe izii na kraj s onim
to joj dajem. A ja joj kaem: Zato ne radi pola dana? Prilino bi me
rasteretila za sve te sitnice. Ovaj sam ti mjesec kupio jedan kostim,
dajem ti po dvadeset franaka na dan, plaam ti stanarinu, a ti lijepo
poslije podne pije kavu s prijateljicama. Daje im kavu i eer. A ja tebi
dajem pare. Ja s tobom lijepo, a ti meni tako. Ali, nije htjela raditi, uvijek
je govorila da ne moe sastaviti kraj s krajem, i tako sam primijetio da
me vara.
Zatim mi ispria kako joj je u torbici naao sreku, a ona mu nije znala
objasniti ime ju je kupila. Malo poslije je naao kod nje priznanicu
zalagaonice, iz koje se vidjelo da je zaloila dvije narukvice. Sve do tada
nije ni znao za te narukvice.Bilo mi je jasno da me vara. Tada sam je
ostavio. Ali sam je najprije izlemao. Rekao sam joj da joj nije ni do ega
drugog stalo nego do one stvari. Ovako sam joj rekao, gospodine
Meursaul-
te, razumijete: Ti ne vidi da ti svi zavide na srei koju ti pruam. Tek
e poslije vidjeti koliko si bila sretna.
Prebio ju je namrtvo. Prije toga je nije tukao. Mlatio sam je, ali
njeno, da tako kaem. Malo bi se derala. Zatvorio bih kapke na
prozorima i zavrilo bi se kao i obino. Ali ovaj put je za ozbiljno. A
koliko je do mene, nisam je dovoljno kaznio.
Zatim mi objasni da se zbog toga eli posavjetovati sa mnom. Zastao je u
govoru da popravi stijenj svjetiljke koja se dimila. Neprekidno sam ga
sluao. Popio sam bio gotovo litru vina i udarilo mi je u glavu. Puio sam
Ravmondove cigarete jer svojih vie nisam imao. Prolazili su posljednji
tramvaji i odnosili sa sobom sad ve daleku buku predgraa. Ravmond
nastavi. Bilo mu je krivo to jo eli spavati s njom. Ali ju je htio
kazniti. Isprva je kanio da je odvede u neki hotel pa da pozove policiju,
izazove skandal te da je registriraju kao prostitutku. Nakon toga se
obratio nekim prijateljima iz podzemlja, ali ni oni nisu nita smislili. A,
kao to mi ree Ravmond, muka je ivjeti u podzemlju. To je i njima
rekao pa su mu predloili da je udese. Ali, ni to nije ono to on eli.
Porazmislit e. Ponajprije bi me htio neto upitati. Meutim, prije nego
to me upita, htio bi znati to ja mislim o svemu tome. Odgovorih da ne
mislim nita, ali da je sve to zanimljivo. Upita me mislim li da ga je
varala. Ja sam zaista stekao dojam da ga je varala. A smatram li da je
treba kazniti, i to bih ja uinio na njegovu mjestu? Rekoh mu da ovjek
nikad ne zna, ali da razumijem da je eli kazniti. Popih jo malo vina. On
pripali cigaretu i povjeri mi svoju zamisao. Htio bi joj napisati pismo u
kojem bi je izgrdio na pasja kola, a u isto je vrijeme naveo da se pokaje.
Poslije, kad mu se vrati, lei s njom i upravo u trenutku kad bi trebalo
da svri, pljunut e joj u lice i izbacit e je iz stana. Smatrao sam da e
je tako dobro kazniti. Ali, Ravmond mi ree da se ne osjea sposoban da
napie takvo pismo, i daje pomislio na mene da mu ga ja sastavim, utio
sam pa me je upitao bi li mi bilo teko da to odmah uinim, a ja
odgovorih da ne bi.
Tada on popi jo jednu au, ustade, odgurnu tanjure i ono
malo hladne krvavice to je jo ostalo. Pomno obrisa stolnjak od
votanog platna. Iz ladice nonog ormaria izvadi list kockasta papira,
utu kuvertu, malo crveno dralo i etvrtastu tintarnicu s ljubiastom
tintom. Kad mi ree ime te ene, shvatih da je Maurkinja. Sastavih
pismo. Napisao sam ga pomalo zbrda-zdola, ali sam se trudio da
zadovoljim Ravmonda, jer nisam imao razloga da mu ne udovoljim.
Zatim mu proitah pismo. Sluao me puei i klimajui glavom, a onda
me zamolio da mu ga iznova proitam. Bio je potpuno zadovoljan. Ree
mi. Znao sam ja da si dobro potkovan. Iz poetka nisam primijetio
da me tika. Tek kad mi je kazao: Sad si mi pravi prijatelj iznenadio
sam se tome. Ponovio je tu reenicu, a ja rekoh: Jesam. Bilo mi je
svejedno jesam li mu prijatelj ili nisam, a inilo mi se da je njemu zaista
stalo do toga. Zatvorio je pismo pa smo popili ostatak vina. Zatim smo
neko vrijeme puili bez rijei. Vani se sve smirilo, uli smo kako prolazi
neki automobil. Rekoh: Kasno je. Ravmond se sloi sa mnom.
Pripomenu da vrijeme brzo prolazi, to je donekle istina. Spavalo mi se,
ali mi je bilo teko ustati. Mora da sam izgledao umoran, jer mi
Ravmond ree da ovjek ne smije klonuti. Isprva ga nisam razumio. Tada
mi objasni da je uo da mi je mama umrla, ali da se to moralo kad-tad
dogoditi. I ja sam tako mislio.
Ustadoh, Ravmond mi vrlo vrsto stisnu ruku i ree da se mukarci
uvijek razumiju. Kad sam iziao, zatvorio sam vrata za sobom i ostao
asak stajati u mraku u hodniku. U kui je bio mir, a iz dubine stubita
dizao se neodreen i vlaan zadah. uo sam samo kako mi damara i zuji
u uima. U sobi starog Salamana prigueno je cvilio pas.
Mnogo sam radio cijeli tjedan. Ravmond mi je doao rei da je poslao
pismo. Bio sam dva puta u kinu s Emmanuelom, koji katkad ne razumije
to se zbiva na platnu. Tada mu treba tumaiti. Juer je bila subota i
dola je Marie, kako smo se bili dogovorili. Silno sam je poelio jer je
bila u lijepoj haljini s crvenim i bijelim prugama i u konim sandalama.
Nazrijevale su joj se jedre dojke, a lice preplanulo od sunca bilo joj je
kao cvijet. Ukrcali smo se u autobus i odvezli se na nekoliko kilometara
od Alira, do ala pritijenjena hridinama i obrasla trskom s kopnene
strane. Sunce u etiri sata nije suvie peklo, ali je voda bila mlaka, a
valii podugaki i tromi. Marie me nauila jednu igru. Plivajui, pije se
pjena s vrha valova, napuni se njome usta pa se ovjek okrene na lea i
izbacuje je uvis. Tako nastaje pjenasta ipka to se gubi u zraku ili pada
kao mlaka kia na lice. Ali su me nakon nekog vremena zapekla usta od
gorine soli. Tada Marie dopliva do mene i priljubi se uza me. Pritisnu
svoja usta na moja. Njen jezik osvjei mi usne i neko smo se vrijeme
ljuljukali na valovima.
Kad smo se na alu obukli, Marie me pogleda zacakljenim oima.
Poljubih je. Od tog trenutka nismo vie razgovarali. Privio sam je uza se
i pohitali smo na autobus, da se vratimo, da odem u moj stan pa da se
bacimo na postelju. Ostavio sam prozor otvoren, i bilo je ugodno osjeati
kako ljetna no klizi po naim pocrnjelim tjelesima.
Toga jutra Marie je ostala kod mene i rekao sam joj da emo zajedno
ruati. Siao sam da kupim mesa. Vraajui se, uo sam neki enski glas
iz Ravmondove sobe. Malo zatim stari je Salamano izgrdio svoga psa,
uli smo bat koraka i tapkanje apa po drvenim stubama, a onda:
Gade, mrcino! Izali su na ulicu. Priao sam Mariji o starcu pa se
nasmijala. Obukla je bila moju pidamu i zavrnula rukave. Kad se
nasmijala, ponovo sam je poelio. Malo zatim upitala me je volim li je.
Od-govorih joj da to nita ne znai, ali da mi se ini da je ne volim.
Rastuila se. Ali, pripravljajui ruak, bez ikakva razloga ponovo se tako
nasmijala da sam je poljubio. U taj as izbi buna prepirka kod
Ravmonda.
Najprije smo zauli otar enski glas, a onda Ravmonda: Prevarila si
me, prevarila si me! Pokazat u ja tebi koga si prevarila! Nekoliko
tupih udaraca, a onda je ena zajaukala, ali toliko stravino da se u
hodniku na stubitu zaas okupilo mnogo svijeta. Marie i ja smo takoer
izili. ena je svejednako jaukala, a Ravmond ju je svejednako tukao.
Marie mi ree da je to strano, ali joj nita ne odgovorih. Zamoli me neka
odem po policajca, ali joj rekoh da ne volim policajce. Meutim je stigao
policajac sa stanarom s drugoga kata, nekim limarom. Policajac zakuca
na vrata i tada sve utihnu. Zakuca jae, ubrzo ena zaplaka, a Ravmond
otvori vrata. Iz usta mu je visila cigareta, a izraz lica bio mu je sladunjav.
Djevojka jurnu na vrata i ree policajcu da ju je Ravmond istukao.
Kako se zove? upita ga policajac. Ravmond mu ree kako se zove.
Izvadi cigaretu iz usta kad razgovara sa mnom ree policajac.
Ravmond se skanjivao, pogledao mene i povukao jo jedan dim. U isti
tren policajac mu svom snagom opali uku tako da je sve zazvonilo.
Cigareta je odletjela nekoliko metara dalje. Ravmond se promijeni u licu,
ali u prvi mah nita ne ree nego tek malo poslije ponizno upita smije li
podii opuak. Policajac mu ree da smije, i nadoda: Drugi put e
znati da s policijom nema ale. Dotle je djevojka plakala i neprestance
ponavljala: Istukao me je. To vam je svodnik. Gospodine
obrati se tada Ravmond policajcuje li to po zakonu, rei ovjeku da je
svodnik? Ali mu policajac zapovjedi da zavee. Tada se Ravmond
okrenu djevojci i ree joj: ekaj samo, mala, jo emo se sresti.
Policajac mu ree da umukne, da djevojka treba da ode, a on da ostane u
svojoj sobi i eka dok ga ne pozovu u komesarijat. Doda da bi trebalo da
Ravmonda bude stid to je toliko pijan da se sav trese. Ravmond mu
objasni: Nisam ja pijan, gospodine, nego se tresem samo zato to sam
ovdje, pred vama, nema mi druge. Zatim zatvori vrata i svijet se
razie. Marie i ja smo zgotovili ruak. Ali ona nije bila gladna, pa sam
gotovo sve sam pojeo. Otila je ujedan sat, a onda sam malo odspavao.
Oko tri sata Ravmond mi pokuca na vrata i ue. Ostao sam leati. On mi
sjede na rub kreveta. asak je utio pa ga upitah kako je bilo. Ree mi da
je uinio to je htio, ali da ga je ona uila pa da ju je onda istukao.
Ostalo sam i sam vidio. Rekoh mu da mi se ini da joj se dobro osvetio i
da bi morao biti zadovoljan. I on je tako mislio, i napomenuo da
policajac moe raditi to hoe, ali da nita ne moe izmijeniti one udarce
koje je ona primila. Doda da dobro poznaje policajce i da zna kako treba
s njima. Zatim me upita jesam li moda oekivao da e vratiti policajcu
milo za drago. Odgovorih da nisam nita oekivao i da, uostalom, ne
volim policajce. ini se daje Ravmond bio vrlo zadovoljan mojim
rijeima. Upita me ne bih li htio izii s njim. Ustadoh i poeh se eljati.
Ree mi da bi me trebao za svjedoka. Bilo mi je svejedno, samo nisam
znao to bi trebalo da kaem. Po njegovu miljenju, bilo bi dovoljno da
izjavim da mu se djevojka iznevjerila. Pristadoh da mu budem svjedok.
Iziosmo i Ravmond me poasti dobrim konjakom. Zatim je zaelio da
odigramo partiju biljara, i ja sam za dlaku izgubio. Onda je htio da
odemo u bordel, ali sam rekao da neu, jer to ne volim. Potom smo se
polako vratili kui, a on mi je rekao kako mu je drago to se uspio
osvetiti ljubavnici. Bio je vrlo prijazan sa mnom i pomislio sam da smo
se lijepo zabavili.
Izdaleka sam spazio na kunom pragu starog Salamana
nekako uzrujana. Kad smo mu se pribliili, opazio sam da nema psa.
Gledao je na sve strane, okretao se, pokuavao proniknuti pogledom
mrak u hodniku, mrndao neke nesuvisle rijei i iznova pretraivao ulicu
svojim sitnim crvenim oima. Kad ga Ravmond zapita to mu je, ne
odgovori mu odmah. Jedva sam uo kako mrmlja: Gade, mrcino
svejednako se uzrujavajui. Upitah ga gdje mu je pas. Naglo mi odgovori
da je nestao. A onda se odjednom raspria: Odveo sam ga, kao i
obino, na Vojno vjebalite. Oko daara u zabavitu bilo je mnogo
svijeta. Zastao sam da pogledam Kralja izvrda-vanja. A kad sam htio
krenuti dalje, njega vie nije bilo. Zapravo sam mu ve odavno htio
kupiti tjenju ogrlicu. Ali nikad ne bih vjerovao da bi se ta mrcina samo
tako mogla izgubiti.
Ravmond mu tada kaza da je pas moda zalutao i da e se vratiti. Naveo
mu je nekoliko primjera kako su psi prevalili na desetke kilometara da se
vrate gospodaru. Pa ipak, starac se jo vie uzrujao. Ama, oduzet e mi
ga, razumijete! Kad bi ga bar tko primio k sebi! Ali to se nee dogoditi
jer se svima gade njegove kraste. Policija e ga uloviti, to je sigurno.
Tada mu rekoh da treba otii u ivodernicu, i da e mu vratiti psa poto
plati nekakvu taksu. Upitao me nije li ta taksa velika. Nisam znao. Tada
se on raesti: Da dam novaca za tu mrcinu! Ah! Neka samo krepa!
I poe ga opet grditi. Ravmond se nasmija i ue u kuu. Pooh za njima i
rasta-dosmo se na odmoritu naeg kata. Malo zatim zauh stareve
korake. Pokuca na moja vrata. Kad otvorih, zastade asak na pragu i
ree: Oprostite, oprostite! Pozvah ga da ude, ali ne htjede.
Zagledao se u vrkove svojih cipela, a krastave su mu ruke drhtale. Ne
gledajui me u oi, upita me: Nee mi ga valjda oduzeti, je li,
gospodine Meursaulte? Vratit e mi ga. Jer, to u ja inae? Rekoh mu
da u ivodernici psi stoje po tri dana na raspolaganju njihovim
vlasnicima, a da onda rade s njima to ih je volja. Gledao me nijemo.
Zatim mi ree: Laku no! Zatvorio je svoja vrata i uo sam ga ka-
ko hoda gore-dolje. Postelja mu je zakripala. A po udnom tihom glasu
koji je dopro kroz pregradni zid, pojmih da plae. Ne znam zato sam
pomislio na mamu. Meutim, sutradan je trebalo rano ustati. Nisam bio
gladan i legao sam bez veere.
Raymond mi je telefonirao u ured. Rekao mi je da me jedan njegov
prijatelj (kome je priao o meni) poziva da provedem nedjelju u njegovoj
vikendici nedaleko od Alira. Odgovorih mu da bih se rado odazvao, ali
da sam obeao jednoj prijateljici da u taj dan provesti s njom. Ravmond
mi odmah ree da i nju poziva. eni njegova prijatelja bit e vrlo drago
da ne bude sama meu mukarcima.
Htio sam odmah spustiti slualicu, jer znam da ef ne voli da nam
telefoniraju iz grada. Ali me Ravmond zamoli da priekam, i ree da mi
je mogao prenijeti taj poziv i veeras, ali da bi me htio obavijestiti o
neemu drugom. Cijeli ga dan prati skupina Arapa, meu kojima i brat
njegove bive ljubavnice. Ako ga opazi veeras u blizini kue kad se
vrati, obavijesti me! Rekoh da hou.
Malo zatim me pozvao ef, i naas sam se ozlovoljio jer sam pomislio da
e mi rei neka manje telefoniram, a vie radim. Ali o tome nije bilo ni
rjei. Kazao mi je da bi htio porazgovarati sa mnom o jednoj svojoj
posve neodreenoj zamisli. Namjerava osnovati u Parizu zastupstvo koje
bi na licu mjesta obavljalo poslove, i to izravno, s velikim kompanijama,
pa bi htio znati ne bih li ja pristao da se toga prihvatim. To bi mi
omoguilo da ivim u Parizu, a i da jedan dio godine putujem. Vi ste
mladi i ini mi se da bi vam se svidio takav ivot. Rekoh da bi, ali da
mi je zapravo svejedno. Tada me upita zar
ne bih elio promijeniti ivot. Odgovorih mu da se ivot ne moe nikad
promijeniti, da svakako jedan ivot vrijedi koliko i drugi, i da nemam
nita protiv ovakva ivota kakav ovdje vodim. Bio je nekako
nezadovoljan i rekao mi da uvijek okoliam u odgovorima, da nemam
ambicija, a da je to propast za poslove. Tada sam se vratio na posao. Bilo
mi je krivo to sam ga ozlojedio, ali nisam vidio razloga da mijenjam
ivot. Ako dobro promislim, nisam bio nesretan. Dok sam studirao, imao
sam mnogo slinih ambicija. Ali, kad sam morao prekinuti studije, vrlo
sam brzo shvatio da sve to zapravo nije vano.
Uveer je Marie dola po mene i upitala me bih li je htio uzeti za enu.
Rekoh joj da mi je svejedno, ali da se moemo vjenati ako ba eli.
Htjela je znati volim li je. Odgovorih joj isto onako kako sam joj ve
jednom odgovorio, da to nita ne znai, ali da je sigurno ne volim.A
zato bi me onda uzeo za enu? pripita me. Objasnih joj da to uope
nije vano i da se moemo uzeti ako ba eli. Uostalom, to je ona traila,
a ja sam se zadovoljio da kaem da hou. Tada napomenu da je brak
ozbiljna stvar. Odgovorih joj: Nije.Ona naas uutje promatrajui
me nijemo. Zatim opet progovori. Htjela je samo znati bih li prihvatio tu
ponudu i od neke druge ene s kojom bih bio jednako vezan. Rekoh:
Naravno. Tada upita samu sebe voli li ona mene, ali ja o tome nisam
mogao nita znati. Nakon krae utnje promrmlja da sam udan, da me
zacijelo upravo zbog toga voli, ali da u joj moda jednog dana i
omrznuti iz istog razloga, utio sam jer nisam imao to dodati, a ona me
uhvati ispod ruke smijeei se i ree da bi se htjela udati za mene.
Odvratih da emo se vjenati kad god zaeli. Tada joj ispriah to mi je
ef ponudio, a Marie ree da bi rado upoznala Pariz. Kazah joj da sam
ivio neko vrijeme u Parizu, a ona me upita kako je tamo. Rekoh joj:
Prljavo. Ima mnogo golubova i mranih dvorita. Ljudi imaju bijelu
kou.
Zatim smo se proetali po glavnim ulicama grada. ene su bile lijepe, i
upitao sam Mariju je li to zapazila. Ree mi da jest i da me razumije.
Neko smo vrijeme utjeli. Meutim, htio sam
da ostane kod mene, i rekoh joj da bismo mogli zajedno ruati kod
Celesta. I ona je to eljela, ali je imala posla. Bili smo blizu moga stana
pa sam joj rekao: Do vienja. Ona me upita: Zar ne eli znati
to u raditi? elio sam znati, ali se nisam sjetio da je pitam, a inilo
se da mi je ba to zamjerila. Zatim se, gledajui me onako ukipljenog,
ponovo nasmijala i nagnula se prema meni cijelim tijelom da mi prui
usne.
Veerao sam kod Celesta. Ve sam bio poeo jesti kad je ula nekakva
udnovata enica i upitala me za doputenje da sjedne za moj stol.
Dakako da sam joj dopustio. Kretnje su joj bile odsjene, a oi joj sjale
na sitnom licu okruglom kao jabuka. Svukla je kaputi, sjela i
grozniavo pregledala jelovnik. Pozvala je Celesta i odmah sve naruila
glasom u isti mah razgov-jetnim i brzorekim. ekajui predjelo, otvorila
je torbicu, izvukla iz nje etvrtast komadi papira i olovku, unaprijed sve
sraunala, te izvadila iz novarke toan iznos koji je imala platiti, dodala
tome napojnicu i sve stavila preda se na stol. Uto joj donesoe predjelo
koje bre-bolje pojede. Dok je ekala idue jelo, opet je izvukla iz
torbice plavu olovku i asopis koji donosi program radio-emisija u toku
tjedna. Vrlo je briljivo obiljeila gotovo sve emisije jednu za drugom.
Kako je asopis imao dvanaestak stranica, nastavila je savjesno obavljati
taj posao za cijele veere. Ja sam ve poveerao, a ona je jo jednako
revno obiljeavala emisije. Zatim je ustala, obukla kaputi istim onakvim
tonim pokretima automata i otila. Kako nisam imao drugog posla,
iziao sam i ja i pratio je neko vrijeme. Stala je na rub plonika i
nevjerojatno brzo i sigurno krenula svojim putem, ne skreui i ne
obazirui se. Napokon mi je iezla iz oiju pa sam se vratio istim putem
kui. Pomislio sam da je udna, ali sam je prilino brzo zaboravio.
Ispred svojih vrata zatekao sam starog Salamana. Pozvah ga unutra, a on
mi ree da mu se pas izgubio, da ga nema u ivodernici. Tamonji su mu
slubenici rekli da ga je moda netko pregazio. Pitao ih je bi li mogao to
saznati na policiji. Odgovorili su mu da se o tome ne vodi rauna jer se
to dogaa
svaki dan. Rekoh starom Salamanu da bi mogao nabaviti drugog psa, ali
je on imao pravo kad mi je odgovorio da se na onoga ve bio navikao.
Skutrio sam se na krevetu, a Salamano je sjeo za stol. Sjedio je suelice
meni i drao ruke na koljenima. Nije skinuo svoj stari pusteni eir.
Cijedio je nevezane reenice ispod ukastih brkova. Pomalo mi je
dosaivao, ali nisam imao nikakva posla i nije mi se jo spavalo. Tek
toliko da togod reknem, zapitkivao sam ga o njegovu psu. Ree mi da
ga je nabavio nakon enine smrti. Oenio se prilino kasno. U mladosti
je elio da postane glumac u pukovniji je igrao u vodviljima iz voj-
nikog ivota. Ali se na kraju uposlio na eljeznici, i nije se pokajao jer
sad prima malu mirovinu. Nije bio sretan u braku, ali se, sve u svemu,
bio navikao na enu. Kad je umrla, bio je vrlo osamljen. Tada je zamolio
jednog druga iz radionice da mu dade psa, i dobio ga je vrlo mlada.
Hranio ga je na dudu. Ali kako pas ivi krae od ovjeka, na kraju su
obojica zajedno ostarjeli. Bio je zle udi ree Salamano.
Pokatkad bismo se pograbili. Ali je opet bio dobar pas. Rekoh da je
bio dobre pasmine, a Salamanu je to, ini se, bilo drago. A tek da ste
ga vidjeli prije nego to je obolio! dometnu. Dlaka mu je bila
najljepa. Svaku veer i svako jutro, otkako je pas dobio onu konu
bolest, Salamano ga je mazao nekakvom mau. Ali, po njegovu
miljenju, njegova je prava bolest bila starost, a starost se ne lijei.
U taj as zijevnuh, a starac mi ree da ide. Kazah mu da jo moe ostati,
i da mi je ao to mu se to dogodilo sa psom, a on mi zahvali. Ree mi da
je moja mama mnogo voljela njegova psa. Govorei o njoj, nazivao ju je
vaa sirota majka. Nabacio je da sam jamano vrlo nesretan otkako je
mama umrla, ali ja nisam na to nita rekao. Zatim mi ree, vrlo brzo i
nekako snebivljivo, da zna da su mi u naoj etvrti zamjerili to sam
otpremio majku u ubonicu, ali me on dobro poznaje i zna da sam
mnogo volio mamu. Odgovorih mu, ni sam ne znam zato, da nisam
imao pojma da su mi to zamjerili, ali da mi se
inilo sasvim prirodnim da to uinim, jer nisam imao dovoljno novaca da
plaam nekoga da uva mamu. Uostalom dodah odavno mi ve
nije imala to kazati i bilo joj je dosadno, onako samoj. Jest ree
on a u ubonici bar ovjek ima drugova. Zatim se oprosti sa
mnom. Htio je lei. Sad mu se ivot promijenio i ne zna pravo to da
radi. Prvi put otakako ga poznajem, pruio mije ruku, bojaljivom
kretnjom, i osjetio sam ljuske na njegovoj koi. Ovla se osmjehnuo i na
odlasku mi rekao: Valjda noas nee psi lajati. Onda uvijek mislim da
on laje.
U nedjelju sam se jedva probudio, Marie me morala zvati i prodrmati.
Nismo nita jeli jer smo htjeli rano poi na kupanje. Osjeao sam se
nekako prazan i malo me boljela glava. Cigare- ta mi je bila nekako
gorka. Marie mi se narugala i rekla da se drim kao da sam na sprovodu.
Obukla je bila bijelu platnenu haljinu i raspustila kosu. Rekoh joj da je
lijepa, a ona se nasmi- ja od uitka.
Kad smo silazili, pokucali smo Ravmondu na vrata. Odgo- vorio nam je
da e odmah sii. Kako sam bio umoran a nismo bili otvorili rebrenice,
na ulici me zapljusnu danje svjetlo koje je ve bilo puno sunca. Marie je
skakutala od radosti i nepres- tance je govorila kako je lijepo. Osjeao
sam se malo bolje, ali sam bio gladan. Rekoh to Mariji, a ona mi pokaza
svoju torbu od votanog platna u koju je bila strpala nae kupae kostime
i runik. Preostalo mi je samo da se strpim, a onda smo zauli
Ravmonda kako zatvara vrata svoga stana. Nosio je plave hlae i bijelu
koulju kratkih rukava. Meutim, na glavu je bio nataknuo slamnat eir,
zbog ega se Marie nasmijala. Podlak- tie su mu se bijeljele ispod crnih
dlaka. To mi se malko gadilo. Fukao je silazei i bio je dobre volje.
Ree mi: Zdravo, stari a Mariju oslovi s gospoice.
Dan prije bili smo na policiji, gdje sam posvjedoio da se ona djevojka
iznevjerila Ravmondu. Izvukao se samo s opo- menom. Nisu
provjeravali moj iskaz. Porazgovarali smo o tome ispred kue, a onda
smo odluili da se odvezemo autobusom. Plaa nije bila ba daleko, ali
emo tako bre stii. Ray-mond je drao da e njegovu prijatelju biti
drago to smo poranili. Ba smo se spremali da krenemo kad mi
Ravmond odjednom dade znak da pogledam na drugu stranu ulice.
Opazio sam skupinu Arapa naslonjenih na izlog trafike. Gledali su nas
nijemo, ali onako kako oni umiju, ba kao a smo kamenje ili klade.
Ravmond mi ree da je drugi slijeva njegov neprijatelj, i kao da se
zabrinu. Doda, meutim, daje sad s tim svreno. Marie nije nita
shvaala pa nas je upitala o emu je rije. Rekoh joj da su ti Arapi kivni
na Ravmonda. Ona je htjela da odmah krenemo. Ravmond se uspravi,
nasmija se i ree da se valja pouriti.
Poosmo prema autobusnoj stanici to je bila malo dalje, a Ravmond me
izvijesti da nas Arapi ne prate. Okrenuh se. Jo su bili na istom mjestu i
gledali jednako ravnoduno ono mjesto gdje smo bili stajali. Ukrcasmo
se u autobus. Ravmondu kao da je odlanulo, neprestano se alio s
Marijom. Slutio sam da mu se svia, iako mu ona nije gotovo uope
odgovarala. S vremena na vrijeme pogledala bi ga smijui se.
Sili smo s autobusa u predgrau Alira. Plaa nije daleko od autobusne
stanice, ali je valjalo prijei zaravanak to se die iznad mora, a zatim se
naglo sputa prema obali. Bio je pokriven ukastim kamenjem i
asfodelima, koji bijahu posve bijeli na plavetnilu ve uarena neba.
Marie se zabavljala tako da im je rasprivala latice maui snano svo-
jom torbom od votanog platna. Prolazili smo izmeu redova malih vila
sa zelenim i bijelim ogradama. Neke su od njih bile sakrivene, s
verandama pod tamarisima, a neke su stajale gole meu kamenjem. Jo
prije nego to smo stigli do kraja zaravanka, ugledali smo nepomino
more, a neto dalje dremljivi i masivni rt u bistroj vodi. Kroz mirni zrak
dopiralo je sve do nas lagano brujanje motora. U daljini opazismo
ribarski brodi kako neosjetno plovi po blistavu moru. Marie je ubrala
nekoliko perunika. S obronka to se
sputao prema moru vidjesmo da ve ima nekoliko kupaa.
Ravmondov prijatelj boravio je u maloj drvenoj vikendici na kraju ala.
Kuica se naslanjala na litice, a stupovi koji su je sprijeda podupirali
kupali su se ve u moru. Ravmond nas predstavi. Prijatelj mu se zvao
Masson. Bio je to visok ovjek, krupan i pleat. ena mu je bila niska,
punana i prijazna, a govorila je kao Parianka. On nam odmah ree da
se raskomo-timo i da ve ima prene ribe koje je jutros ulovio. Rekoh
mu da mu je kuica vrlo lijepa. Odvrati mi da tu provodi svaku subotu,
nedjelju i cijeli godinji odmor. Sa enom se dobro slaem nadoda.
ena mu se upravo smijala s Marijom. Moda prvi put ozbiljno pomislih
da u se oeniti.
Masson se htio okupati, ali njegovoj eni i Ravmondu nije bilo do
kupanja. Nas troje siosmo i Marie odmah skoi u vodu. Masson i ja
malo priekasmo. On je govorio polako, a zapazio sam da ima obiaj da
svemu to kae nadoda: rekao bih, dapae, ak i onda kad zapravo ne
bi nita dodao smislu svoje reenice. O Mariji mi je rekao: Sjajna je i,
rekao bih, dapae, draesna. Poslije nisam vie svraao panju na tu
smijenu naviku jer sam bio zaokupljen uivanjem u suncu. Pijesak mi je
ve grijao stopala. Jo sam obuzdavao elju da uem u vodu, ali sam
najposlije rekao Massonu: Hoemo li? Zaronio sam. On je polako
ulazio u vodu i bacio se tek kad se oskliznuo. Plivao je slobodnim
nainom i prilino slabo, pa sam ga ostavio da se pridruim Mariji. Voda
je bila hladna i plivanje mi je godilo. Slagao sam se s Marijom u
pokretima i u uivanju, pa otplivasmo daleko.
Na puini smo se okrenuli na lea, i sunce mi je s lica skidalo posljednje
koprene vode to mi je curila u usta. Vidjeli smo kako Masson izlazi iz
vode da se izvali na suncu. Izdaleka se inio golem. Marie je htjela da
plivamo skupa. Postavio sam se iza nje da je obujmim oko struka, ona je
grabila rukama a ja sam joj pomagao mlatarajui nogama. Tih ubor
vode pratio nas je cijelo jutro, sve dok me nije obuzeo umor. Tada osta-
vih Mariju i vratih se na obalu plivajui ravnomjerno i diui
duboko. Na plai se opruih potrbuke pokraj Massona i za-rih lice u
pijesak. Rekoh mu da je sjajno, a on se sloi sa mnom. Malo zatim
doe Marie. Okrenuh se daje gledam kako dolazi. Sva je bila ljepljiva od
slane vode, a kosu je bila zabacila. Ispruila se pokraj mene, i toplina
njena tijela i sunca pomalo me uspavae.
Marie me prodrma i ree da je Masson otiao u kuu i da emo ruati.
Odmah ustadoh jer sam bio gladan, ali mi Marie ree da je od jutros
nisam poljubio. To je bila istina, a i elio sam je poljubiti. Hodi u
vodu ree mi. Potrasmo da se izvalimo na prve valie. Zamahnusmo
nekoliko puta rukama a Marie se privi uza me. Osjetih njene noge oko
svojih i poel-jehje.
Kad smo se vraali, Masson nas je ve zvao. Rekoh da sam gladan kao
vuk, a on odmah ree svojoj eni da mu se sviam. Kruh je bio dobar i
zaas sam pojeo svoju porciju ribe. Zatim je bilo mesa i prenih
krumpira. Svi smo utke jeli. Masson je esto posezao za aom s vinom
i neprestano meni nadolijevao. Kad je dola kava, glava mi je bila teka,
mnogo sam puio. Masson, Ravmond i ja dogovarali smo se da mjesec
kolovoz provedemo tu o zajednikom troku. Najednom nam Marie ree:
Znate li koliko je sati? Jedanaest i pol.Svi smo se zaudili, a Masson
ree da smo rano objedovali i da je to prirodno, jer je vrijeme objedu
onda kad se ogladni. Ne znam zato se Marie tome nasmijala. Mislim da
je malo vie popila. Tada me Masson upita ne bih li se htio proetati
nakon ruka. A ja to ne volim. Moramo se progibati. Uvijek joj govorim
daje to bolje za zdravlje. Ali, uostalom, to je njezino pravo. Marie
ree da e ostati da pomogne gospoi Masson oprati posue. Mala
Parianka ree da radi toga treba istjerati mukarce iz kue. Sva trojica
siosmo na obalu.
Sunce je gotovo okomito upiralo svoje zrake u pijesak a njegov je odsjaj
na moru bio nepodnosiv. Na plai nije vie bilo nikoga. Iz kuica to su
obrubljivale zaravanak i dizale se nad morem dopiralo je zveckanje
tanjura i jedaeg pribora. Jedva
smo disali od jare to je izbijala iz kamenja. S poetka su Ravmond i
Masson razgovarali o stvarima i ljudima koje nisam poznavao. Shvatih
da se odavno poznaju i da su ak neko vrijeme zajedno stanovali. Uputili
smo se prema moru i hodali du obale. Pokatkad bi nam koji val, dui od
ostalih, skvasio platnene cipele. Nisam ni na to mislio jer sam bio
napola uspavan suncem to mi je grijalo golu glavu.
Uto Ravmond ree Massonu neto to nisam razumio. Meutim, u isti
mah opazih, na samu kraju plae i vrlo daleko od nas, dva Arapina u
plavim kombinezonima kako idu prema nama. Pogledah Ravmonda, a on
mi ree: To je on! Hodali smo dalje. Masson zapita kako su nas
mogli sve dovde slijediti. Pomislih da su zacijelo vidjeli kako se s
torbom za kupanje ukrcavamo u autobus, ali ne rekoh ni rijei.
Arapi su se polako primicali i ve su nam bili vrlo blizu. Mi smo i dalje
ili istim korakom, ali Ravmond ree: Ako doe do tunjave, ti e,
Massone, uzeti na sebe onoga drugoga, a ja u se obraunati s onim
mojim. A ti, Meursaulte, ako se pojavi trei, taj je tvoj. Rekoh:
Dobro. Masson turi ruku u depove. Uinilo mi se da je vreli pijesak
porumenio. Produili smo ukorak prema Arapima. Razmak se ravnom-
jerno smanjivao. Kad smo se nali na nekoliko koraka jedni od drugih,
Arapi su stali. Masson i ja smo usporili korak. Ravmond poe ravno na
svoga protivnika. Nisam dobro uo to mu je rekao, ali onaj kao da se
spremao da ga udari glavom. Ravmond ga tada prvi put odalami i odmah
zovnu Massona. Masson nasrnu na onoga drugoga i udari ga dva puta
svom snagom. Arapin se isprui u vodi, licem prema dnu, i ostade tako
nekoliko trenutaka, a oko glave mu na povrini vode iz-bie mjehurii.
Dotle je Ravmond ponovo udario svoga protivnika koga obli krv.
Ravmond se okrenu meni i dobaci mi:
Sad e vidjeti kako e se ovaj provesti! Doviknuh mu:
Pazi, ima no! Ali je Ravmondu ve bila rasjeena ruka i
porezana usta.
Masson mu priskoi, ali se onaj drugi Arapin ve pridigao i
stao iza onoga to je bio oboruan. Nismo se usudili ni prstom maknuti.
Polako su uzmicali neprestano nas motrei i drei nas u strahu od noa.
Kad su vidjeli da su se dovoljno odmakli od nas, pobjegoe glavom bez
obzira, a mi ostadosmo kao prikovani na suncu. Ravmond je stezao ruku
iz koje je curila krv.
Masson odmah ree da tu ima neki lijenik koji provodi nedjelju na
zaravanku. Ravmond htjede smjesta poi do njega, ali kad god bi
progovorio, na usta bi mu izbili mjehurii od krvi iz rane. Poduhvatili
smo ga i vratili se u kuicu to smo bre mogli. Tu nam Ravmond ree
da je samo lake ranjen i da moe poi do lijenika. Ode s Massonom, a
ja ostadoh da razjasnim enama to se dogodilo. Gospoa Masson je
plakala, a Marie je bila blijeda kao krpa. Meni je dozlogrdilo da im dalje
razjanjavam. Napokon sam uutio i puio gledajui u more.
Oko jedan i pol vratie se Ravmond i Masson. Ravmondu je ruka bila
previjena, a u kutu usana nosio je flaster. Lijenik mu je rekao da to nije
nita ozbiljno, ali je Ravmond bio namrgoen. Masson gaje pokuavao
nasmijati, ali je Ravmond svejedno utio. Kad je rekao da ide na plau,
upitah ga kamo e; Odgovori mi da e se proetati. Masson i ja rekosmo
da emo poi s njim. Tada se on raesti i izgrdi nas. Masson napomenu
da ga ne valja ljutiti. Ipak pooh za Ravmondom.
Dugo smo hodali po alu. Sunce je bilo ubitano. Lomilo se u komade na
pijesku i na moru. Imao sam dojam da Ravmond zna kamo ide, ali
zacijelo nisam imao pravo. Na mali izvor iz kojeg je tekla voda u
pijesak, iza velike litice. Tu zatekosmo onu dvojicu Arapa. Leali su u
onim svojim masnim plavim kombinezonima. Bili su naoko posve mirni
i, rekao bi se, zadovoljni. Na dolazak nije nita izmijenio. Onaj koji je
ubo Ravmonda gledao ga je nijemo. Onaj drugi svirao je na svirali-cu od
trske i, gledajui nas ispod oka, neprestance ponavljao tri note koje je
mogao izvesti na svom glazbalu.
Za sve to vrijeme nije bilo nieg drugog doli sunca i tiine, tihog ubora
izvora i one tri note. Ravmond se mai za revolver u depu, ali onaj se i
ne pomaknu, samo su se gledali. Za-
pazih da su onome koji je svirao prsti na nogama iroko razmaknuti. Ne
odvajajui oiju od svoga protivnika, Ravmond me upita: Da ga
ucmekam? Pomislih, ako kaem: Nemoj, da e se samo uzrujati i
svakako opaliti. Rekoh mu samo: Nije ti jo nita rekao. Ne bi bilo
poteno da samo tako puca. Jo sam uo tih ubor vode i svirale
usred muka i vruine. Zatim mi Ravmond ree: E, onda u ga
izvrijeati, a kad mi odgovori, ucmekat u ga. Odgovorih: Tako je.
Ali, ako ne izvadi no, ne smije pucati. Ravmond se poe pomalo
uzrujavati. Onaj je svejednako svirao, a obadvojica su motrila svaku
Ravmondovu kretnju. Nemoj rekoh Ravmondu. Uhvati se s
njim ukotac kao ovjek s ovjekom i daj mi svoj revolver! Ako se onaj
drugi uplete, ili ako izvadi no, ja u ga ucmekati.
Kad mi Ravmond dade revolver, sunce sijevnu na njemu. Meutim, jo
smo stajali na mjestu, kao da se sve zatvorilo oko nas. Gledali smo se
netremice i sve se tu zaustavilo, izmeu mora, pijeska i sunca, u
dvostrukoj tiini svirale i vode. U taj tren pomislih da mogu pucati ili ne
pucati. Ali iznenada Arapi uzmaknue natrake na liticu. Ravmond i ja
vratismo se istim putem. inilo mi se da mu je bolje, i govorio je o
povratku autobusom.
Dopratio sam ga sve do kuice, a dok se uspinjao drvenim stubama,
zastadoh pred prvom stepenicom, u glavi mi je umilo od sunca,
obeshrabrio sam se od napora koji je trebalo uiniti da se popnem na
drveni kat i ponovo razgovaram sa enama. Ali je ega bila tolika da mi
je isto tako bilo muka da ostanem nepomino stajati pod arkom kiom
to je padala s neba. Da ostanem ili da odem, izlazilo je na isto. Nakon
nekog vremena okrenuh se prema alu i pooh.
Ponovo onaj isti crveni sjaj. Na pijesku je more dahtalo ubrzanim i
priguenim dahom svojih valia. Hodao sam polako prema liticama i
osjeao kako mi je elo nabreklo od sunca. Sva ona ega upirala je u
mene i ometala me u hodu. A kad god bih osjetio njen snaan i vreo dah
na licu, stisnuo bih zube i stegnuo ake u depovima hlaa, upeo bih se iz
petnih ila da nadvladam sunce i mutnu opojnost kojom me oblijevalo.
Na svaki ma svjetla to je izbijao iz pijeska, iz pobijeljele koljke ili iz
krhotine stakla, grile su mi se vilice. Dugo sam hodao.
Izdaleka sam spazio omanju, tamnu masu litice okruenu sjajnim
kolobarom svjetla i vodene praine. Pomislih na svjei izvor iza litice.
Obuze me elja da ponovo oslunemmrmor vode, elja da izbjegnem
suncu, naporu i enskom plau, elja da se napokon sklonim u hlad i
otpoinem. Ali, kad se pri-bliih, opazih da se Ravmondov protivnik
vratio.
Bio je sam. Izvalio se bio na leda, podavio ruke pod glavu, elo mu je
bilo u sjeni litice a tijelo na suncu. Plavi kombinezon isparavao se od
vruine. Malo sam se iznenadio. Za mene je cijela pripovijest bila
svrena i doao sam ovamo ne mislei vie na to.
im me ugledao, pripodigao se i turio ruku u dep pa sam, naravno,
stegnuo Ravmondov revolver u depu na kaputu. Zatim se on ponovo
izvalio, ali nije izvadio ruke iz depa. Bio sam prilino daleko od njega,
desetak metara. Na mahove sam nazrijevao njegov pogled, izmeu
napola sklopljenih vjea. Ali uglavnom je njegov lik titrao u uarenom
zraku preda mnom, umor je valova bio jo tromiji i spokojniji nego u
podne. Isto ono sunce, isto ono svjetlo na istom onom pijesku to se
protezao i ovdje. Ve dva sata dan nije odmicao, ve dva sata bio je
usidren u oceanu usijana metala. Na obzorju je proao jedan brodi,
nazreo sam krajikom oka samo crnu mrlju jer sam netremice gledao
Arapina.
Pomislih da treba samo da se okrenem pa da se ovo svri. Ali na lea mi
se bio navalio cijeli al ustreptao od sunca. Ui-nih nekoliko koraka
prema izvoru. Arapin se nije ni pomaknuo. Ipak je jo bio prilino
daleko. Moda zbog sjene na licu uinilo mi se da se smije. ekao sam.
Obrazi su mi gorjeli od sunca i osjeao sam kako mi se kapljice znoja
sakupljaju u obrvama. Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad
smo pokopali mamu i, isto onako kao i onda, najvie me boljelo elo i
sve su mi ile na njemu u isti mah damarale ispod koe. Zbog toga ara
koji vie nisam mogao podnositi, koraknuo sam naprijed. Znao sam da je
to glupo, da se neu izbaviti od sunca ako se pomaknem za jedan korak.
Ipak, preao sam jedan korak, samo jedan korak. A tada, ne pridiui se,
Arapin izvadi no i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na eliku i
kao da me duga svjetlucava otrica pogodi u elo. U isti mah znoj na-
kupljen u obrvama potee mi odjednom niz kapke i zastre ih mlakim i
gustim velom. Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oi. Osjeao sam samo
cimbale sunca na elu i, nekako nejasno, blistavi ma uperen iz noa
svejednako u mene. Taj uareni ma palio mi je trepavice i kopao bolne
oi. Tada sve zaigra preda mnom. Zapahnu me teak i vreo dah mora.
Uini mi se da se nebo irom otvorilo da pusti ognjenu kiu. Napeh se
svim svojim biem i ruka mi se zgri na revolveru. Otponac popusti,
dotaknuh glatki trbuh drka i tada sve poe, usred praska koji bijae u
isto vrijeme rezak i zagluan. Stresoh sa sebe znoj i sunce. Pojmih da
sam poremetio ravnoteu dana, izvanrednu tiinu ala na kojem sam bio
sretan. Zatim opalih jo etiri puta u nepomino tijelo u koje se meci
zabijahu a da se nita nije opaalo. Bijahu to kao etiri kratka udarca
kojima sam pokucao na vrata nesree.
Odmah nakon hapenja vie puta su me presluali. Ali, kako je posrijedi
bilo samo utvrivanje identiteta, ta presluavanja nisu dugo trajala. Prvi
put, u komesarijatu, inilo mi se da moj sluaj nikoga ne zanima. Nakon
osam dana, meutim, istraitelj se radoznalo zagledao u mene. Najprije
me pitao samo za ime i prezime, adresu, zanimanje, datum i mjesto
roenja. Zatim je htio znati jesam li izabrao sebi branitelja. Rekoh da
nisam, i upitah ga je li neophodno potrebno da ga uzmem. Zato
pitate? pripita me. Odgovorih da smatram da je moj sluaj vrlo
jednostavan. On se osmjehnu i ree: Tako vi mislite. Ali, tu je zakon.
Ako ne izaberete sami sebi branitelja, odredit emo vam ga mi, po
slubenoj dunosti. Drao sam da je vrlo zgodno to se sud brine o
takvim pojedinostima. To mu i rekoh. On se sloi sa mnom i zakljui da
je zakon sve predvidio.
S poetka ga nisam ozbiljno shvatio. Primio me u sobi s na-vuenim
zastorima, na pisaem stolu stajala je samo jedna svjetiljka to je
osvjetljavala naslonja koji je meni ponudio, a on je ostao u sjeni. Nekad
sam u nekoj knjizi proitao slian opis, pa mi se sve to uinilo kao
nekakva igra. Meutim, nakon razgovora sam ga promotrio i vidio da su
mu crte lica profinjene, oi plave i duboko usaene, da je visok i da ima
duge, sijede brkove i bujnu, gotovo bijelu kosu. Uinilo mi se da je vrlo
razuman i, sve u svemu, simpatian, usprkos nervoznom
trzanju od kojeg su mu se krivila usta. Kad sam izlazio, htio sam mu ak
pruiti ruku, ali sam se na vrijeme sjetio da sam ubio ovjeka.
Sutradan me u zatvoru posjetio branitelj. Bio je nizak i de-beljukast,
prilino mlad, pomno zalizane kose. Iako je bilo vrue (ja sam bio u
koulji), nosio je tamno odijelo, ovratnik s previnutim krajevima i
neobinu kravatu sa irokim-crnim i bijelim prugama. Odloi na moj
krevet torbu koju je nosio pod pazuhom, predstavi se i ree da je prouio
moj predmet. Moj je sluaj vrlo kakljiv, ali on ne sumnja u uspjeh, pod
uvjetom da mu se povjerim. Zahvaliti mu, a on mi ree: Da prijeemo
odmah na bit stvari!
Sjede na krevet i saopi mi da su se raspitali o mom privatnom ivotu.
Znaju da mi je majka nedavno umrla u ubonici. Zatim su poveli istragu
u Marengu. Istraitelji su doznali da sam se pokazao beutnim na dan
mamina sprovoda. Znate ree mi branitelj malo mi je neugodno
da vas to pitam, ali je to vrlo vano, i bit e jak argument optube ako ne
budem mogao na to nita odgovoriti. Htio je da mu pomognem. Upita
me jesam li taj dan mnogo patio. Neobino sam se zaudio tom pitanju,
inilo mi se da bi i meni bilo vrlo neugodno kad bih ga morao kome
postaviti. Odgovorih mu, ipak, da sam se uglavnom odvikao da sam sebe
ispitujem, i da mi je teko o tome bilo to kazati. Svakako sam mnogo
volio majku, ali to nita ne znai. Sva su zdrava bia manje-vie koji put
poeljela da umru oni koje vole. Tu me branitelj, vrlo uzbuen, presijee
u rijei. Zatrai od mene da mu obeam da to neu rei na suenju ni
pred glavnim istraiteljem. Objasnih mu, meutim, da sam po naravi
takav da mi esto tjelesne potrebe potiskuju osjeaje. Onoga dana kad
smo pokopali mamu, bio sam vrlo umoran i pospan, pa nisam vodio
rauna o onome to se dogaalo. Jedino mogu pouzdano rei da bih
radije da mama nije umrla. Ali, inilo mi se da branitelj nije time zado-
voljan. Ree mi: To nije dovoljno.
Porazmisli i upita me smije li rei da sam toga dana gospo-
dario svojim osjeajima. Rekoh mu: Nemojte, to ne bi bila istina.
Pogledao me nekako udno, kao da mu se pomalo gadim. Ree mi
gotovo pakosno da e upravitelj i osoblje ubonice biti svakako
presluani kao svjedoci, i da bi mi to moglo grdno nakoditi. Upozorih
ga da to nema nikakve veze s mojim sluajem, ali mi on samo odgovori
da se vidi da nisam imao nikad posla s pravosuem.
Otiao je nekako srdit. Htio sam ga zadrati i rastumaiti mu da elim
stei njegovu naklonost, ne zato da bi me bolje branio nego, ako mogu
tako rei, iz prirodnih razloga. Najgore je to sam vidio da se osjea
nelagodno sa mnom. Nije me razumio i malo se naljutio na mene.
Zaelio sam da ga uvjerim da sam kao i drugi ljudi, ba kao i drugi ljudi.
Ali od svega toga ne bi zapravo bilo velike koristi, i iz lijenosti sam
odustao od svoga nauma.
Malo zatim ponovo su me odveli pred suca istraitelja. Bilo je dva sata
poslije podne i ovaj put je njegova soba bila puna svjetla koje prozirni
zastor jedva da je priguivao. Bilo je vrlo vrue. Ponudio mi je da
sjednem, i vrlo uljudno saopio da moj branitelj nije mogao doi zbog
neke nezgode. Ali ja imam pravo da ne odgovaram na njegova pitanja i
da priekam dok me branitelj ne bude mogao savjetovati. Rekoh da
mogu i sam odgovarati. On pritisnu na jedno dugme na stolu. Ue mlad
zapisniar i zauze mjesto tik iza mojih lea.
Nas smo se dvojica udobno smjestili u naslonjae. Zapoe presluavanje.
Najprije mi ree da o meni vlada miljenje da sam utljiv i povuen, pa
ga zanima to ja o tome mislim. Odgovorih: To je zato to nikad
nemam bogzna to rei. Zato utim. Osmjehnuo se kao i prvi put,
priznao da je to posve valjan razlog i dodao: Uostalom, to ionako nije
vano. Uutje, pogleda me, naglo se uspravi i ree mi kao iz topa:
Od svega me najvie vi sami zanimate. Nisam pravo shvatio to hoe
da kae, pa sam utio. Ima poneega nadoda to mi nije jasno u
vaem postupku. Uvjeren sam da ete mi pomoi da to shvatim.
Rekoh da je sve vrlo jednostavno.
Zatraio je da mu opiem kako sam proveo cijeli onaj dan. Ponovio sam
ono to sam mu ve bio ispriao o Ravmondu, alu, kupanju, svai,
ponovo o alu, o onom malom izvoru, o suncu i o pet revolverskih
hitaca. Uz svaku moju reenicu dometao je: Dobro, dobro. Kad
sam doao u prianju do ispruena tijela, potkrijepio je: U redu.
Bilo mi je ve dojadilo ponavljati uvijek istu priu, inilo mi se da u
ivotanisam toliko govorio.
Nakon krae utnje on ustade i ree da bi mi htio pomoi, da ga ja
zanimam i da e s Bojom pomoi uiniti neto za mene. Ali bi mi prije
toga htio postaviti jo nekoliko pitanja. Onako napreac me upita jesam
li volio mamu. Odgovorih: Jesam, kao i svaki drugi ovjek.
Zapisniar koji je do tada ravnomjerno tipkao na stroju vjerojatno je
udario u krivu tipku, jer se smeo i morao se vraati u pisanju. I opet
naoko nelogino sudac me upita jesam li svih pet hitaca ispalio za
redom. Promislio sam i tono odgovorio da sam najprije opalio jedanput,
a nakon nekoliko sekunda jo etiri puta. Zato ste ekali izmeu
prvog i drugog hica? pripita me tada. Ponovo sam ugledao u duhu
onaj crveni al i osjetio kako mi sunce pali elo. Ali ovaj put nisam nita
odgovorio. Za cijele te utnje koja je nastala, vidio sam kako se sudac
uzrujava. Sjeo je, proao rukom kroz kosu, nalaktio se na pisai stol i
nagnuo se prema meni drei se nekako udno: Zato, zato ste pucali
u tijelo koje je lealo na zemlji? Ni ovaj put nisam znao to da mu
odgovorim. Sudac prijee rukama preko ela i ponovi pitanje poneto
drukijim glasom: Zato? Morate mi to rei. Zato? I dalje sam
utio.
Iznenada ustade, ode krupnim koracima na kraj sobe i otvori ladicu u
ormaru za spise. Izvadi iz nje srebrno raspelo i vrati se do mene maui
njime. I posve izmijenjenim, gotovo drhtavim glasom uzviknu: Znate
li tko je ovo? Rekoh: Znam, naravno. Tada mi ree brzoreicom
i nekako strastveno da on vjeruje u Boga, da je uvjeren da nijedan ovjek
nije toliko grean da mu Bog ne bi mogao oprostiti, ali da je za to
potrebno da ovjek kajanjem postane kao dijete kojemu je dua ista i
spremna da sve primi. Nagnuo se cijelim tijelom nad stol. Mahao mi je
raspelom gotovo ispred nosa. Da pravo kaem, vrlo sam slabo pratio
njegovo umovanje, ponajprije zato to mi je bilo vrue i to je u sobi bilo
krupnih muha koje su mi sjedale na lice, a i zato to mi je pomalo
ulijevao strah. U isti mah shvatih da je to smijeno, jer sam, na kraju
krajeva, ja zloinac, a ne on. Meutim je nastavio. Malo-pomalo dokuih
da je njemu samo neto nejasno u mom priznanju, a to je injenica to
sam ekao da po drugi put ispalim hitac iz revolvera. Sve je drugo bilo u
redu, ali ovo mu nikako nije ilo u glavu.
Zaustih da mu kaem da grijei to toliko jae na tometa pojedinost
nije toliko vana. Ali me on presijee u rijei i posljednji put opomenu,
uspravivi se to je vie mogao, pitajui me vjerujem li u Boga.
Odgovorih mu da ne vjerujem. On ogoreno sjede. Ree mi da je to
nemogue, da svi ljudi vjeruju u Boga, ak i oni koji se odvraaju od
njega. Takvo je njegovo uvjerenje i, kad bi ikad posumnjao u to, ivot
mu vie ne bi imao smisla. Zar vi elite uskliknu da mi ivot
nema vie smisla? To se mene, po mom miljenju, nije ticalo, i tako
mu i rekoh. Ali mi on preko stola opet turnu Krista pod nos i uzviknu
izbezumljeno: Ja sam kranin. Molim ovoga ovdje da ti oprosti tvoje
grijehe. Kako moe da ne vjeruje u onoga koji je za tebe stradao?
Odmah primijetih da me tika, ali mi je bilo ve svega dosta. Vruina je
bivala sve vea. Kao i uvijek kad jedva ekam da se otresem nekoga
koga pravo i ne sluam, pretvarao sam se da mu povlaujem. Iznenadio
sam se kad mi slavodobitno ree: Vidi, vidi. Je li da vjeruje i da e
se povjeriti u njegove ruke? Dakako da sam mu jo jednom rekao da
ne vjerujem. Skljokao se u naslonja.
inilo mi se da je mrtav umoran. utio je neko vrijeme dok je stroj, koji
je neprestano pratio na razgovor, zapisivao jo posljednje reenice.
Zatim me pozorno i pomalo turobno pogleda i proapta: Nisam vidio
okorjelije due od vae. Zloinci koji su stupili preda me uvijek su se
rasplakali pred ovom slikom boli. Htjedoh mu odgovoriti da je to ba
zato to su bili zloinci. Ali pomislih da sam i ja isto to i oni. Na tu se
misao nisam nikako mogao naviknuti. Tada sudac ustade, kao da mi daje
znak da je presluavanje zavreno. Jedino me isto onako pomalo umorno
zapita alim li zbog svog ina. Po-razmislih i kazah da bih prije rekao da
osjeam nekakvo nezadovoljstvo, nego pravo aljenje. Imao sam dojam
dartne ne razumije. Meutim, toga dana nije se vie nita dogodilo.
Poslije sam esto viao suca istraitelja, smo to je svaki put uz mene bio
moj branitelj. Sve se svodilo na to da se tono utvrde neke potankosti iz
mojih ranijih iskaza. Ili je pak sudac raspravljao s braniteljem o iskazima
svjedoka. U tim se trenucima zapravo uope nisu obazirali na mene.
Kako bilo da bilo, malo-pomalo se ton presluavanja promijenio. inilo
mi se da se sudac vie ne zanima za mene i da je u neku ruku zavrio is-
tragu. Nije mi vie govorio o Bogu i nisam ga vie vidio onako uzrujana
kao prvog dana. Posljedica je svega toga bila da su nai razgovori postali
srdaniji. Nekoliko pitanja, dvije-tri rijei s mojim braniteljem i
presluavanje je bilo gotovo. Moja je stvar, prema rijeima sama
istraitelja, ila svojim tokom. Ponekad, kad bi raspravaljali o opim
pitanjima, uvukli bi i mene u razgovor. Malo sam lake disao. Nitko nije
u to vrijeme loe postupao sa mnom. Sve je bilo toliko prirodno, toliko
dobro ureeno i toliko se jednostavno obavljalo da sam stekao smijean
dojam da sam lan obitelji. Ana kraju jedanaest mjeseci, koliko je
trajala istraga, mogu rei da sam se gotovo zaudio to se nisam nikad
niemu toliko radovao koliko onim rijetkim trenucima kad bi me
istraitelj ispratio do vrata, potapao po ramenu i srdano rekao: Za
danas je gotovo, gospodine Antikriste! Zatim bi me predao u ruke
andarima.
Ima nekih stvari o kojima nisam nikad volio priati. Kad sam dopao
zatvora, shvatio sam ve nakon nekoliko dana da ne bih nikad volio
priati o tom dijelu svoga ivota.
Poslije nisam vie pridavao vanosti toj sustezljivosti. Prvih dana nisam
zapravo ni bio u zatvorunekako sam nejasno oekivao da e se opet
neto dogoditi. Sve je poelo tek nakon Marijina prvog i posljednjeg
posjeta. Onoga dana kad sam primio njeno pismo (pisala mi je da joj vie
ne doputaju da me posjeuje, jer mi nije ena), onoga sam dana osjetio
da mi je elija dom i da mi se ivot zaustavio. Kad su me uhapsili,
najprije su me zatvorili u jednu prostoriju u kojoj je bilo ve nekoliko
zatvorenika, mahom Arapa. Zatim su me upitali to sam uinio. Rekoh
da sam ubio jednog Arapina. Tada su uutjeli. Uskoro je pala no.
Pokazali su mi kako da namjestim rogoinu na kojoj je trebalo da
spavam. Jedan se kraj smota pa se tako napravi uzglavlje. Cijelu no
stjenke su mi miljele po licu. Nakon nekoliko dana premjestili su me u
samicu gdje sam spavao na daskama. Imao sam nonu posudu i eljezni
umivaonik. Zatvor se nalazi navrh grada pa sam kroz prozori mogao
vidjeti more. Jednog dana, dok sam se rukama grevito drao za reetke i
ispruio lice prema svjetlu, ue kljuar i ree mi da imam posjet.
Pomislih da je Marie. I zaista je bila.
Na putu do prostorije za primanje posjeta proao sam dugakim
hodnikom. Uao sam u veliku dvoranu u koju je dopi-
Hvala. Ali mi glas nadjaa susjed koji je pitao kako mu
je. ena se nasmija odgovarajui da mu nikad nije bilo bol
je. Moj susjed slijeva, onizak mladi njenih ruku, neprestano
je utio. Primijetio sam da stoji suelice onoj sitnoj starici i da
se netremice gledaju. Ali nisam imao vremena da ih dulje pro
matram, jer mije Marie doviknula da se valja nadati. Potvrdih:
Da. U isti je mah pogledah i zaeljeh da joj stisnem rame
pokriveno haljinom. Zaeljeh da dotaknem onu tanku tkani
nu, a nisam pravo znao emu bi se jo valjalo nadati. Zacijelo je
i Marie to htjela rei jer se neprekidno smijeila. Vidio sam joj
samo bljesak zuba i sitne bore oko oiju. Ponovo uzviknu:
Izii e pa emo se uzeti! Odvratih: Misli?Ali sam to
rekao tek toliko da neto kaem. Tada ona dobaci bre-bolje i
isto onako glasno da u biti osloboen i da emo opet na ku
panje. Ali je ona ena takoer vikala da je ostavila koaru u pi
sarnici, Nabrajala je stoje sve strpala u nju. Trebalo je svaku st
var provjeriti jer je sve to bilo vrlo skupo. Moj drugi susjed i
njegova majka svejednako su se gledali. amor se Arapa nas
tavljao i dalje, do naih nogu. inilo se da svjetlo izvana sve
vie nadire kroz prozor.
Bilo mi je pomalo muno i htio sam ve otii. Smetala me buka. Ali sam,
opet, htio to bolje iskoristiti Marijinu nazonost. Ne znam koliko je
vremena prolo. Marie mi je priala o svom poslu i neprestano se
smijeila. amor, uzvici i razgovori su se isprepletali. Jedini je otoi
tiine bio pokraj mene, onaj mladi i starica koji su se samo gledali.
Malo-pomalo su odvodili Arape. im je prvi iziao, gotovo su svi
umuknuli. Starica se primaknula reetki, a u isti mah kljuar dade znak
njenu sinu. Ovaj potonji ree: Do vienja, mama! a ona prui ruku
kroz reetku da ga pozdravi polaganom i dugotrajnom kretnjom.
Dok je odlazila, uao je neki ovjek sa eirom u ruci i zauzeo njeno
mjesto. Doveli su jo jednog zatvorenika s kojim onaj poe ivo, ali
potiho razgovarati jer je u prostoriji ponovo zavladala tiina. Dooe i po
mog desnog susjeda kojem ena
59
ralo svjetlo kroz irok prozor. Dvorana je podijeljena na tri dijela dvjema
velikim reetkama to je presijecaju po duini. Izmeu reetaka je
razmak od kojih osam do deset metra koji razdvaja posjetioce od
zatvorenika. Suelice sebi opazih Mariju u njenoj prugastoj haljini, lica
opaljena suncem. Na mojoj je strani bilo desetak zatvorenika, mahom
Arapa. Marie je bila okruena Maurkinjama i stajala je izmeu dvije
posjetiteljice
neke sitne starice stisnutih usana, u crnini, i krupne golo-
glave ene koja je neto vikala i mlatarala rukama. Zbog raz
maka izmeu reetaka posjetioci i zatvorenici bili su prisiljeni
da govore vrlo glasno. Kad sam uao, od larme koja je odjeki
vala medu visokim golim zidovima, i od otra svjetla koje je
padalo s neba na okna i odbijalo se u dvorani, zavrtjelo mi se
malo u glavi. U mojoj je samici bilo tie i mranije. Trebalo mi
je nekoliko asaka dok se nisam prilagodio. Na kraju sam ipak
mogao raspoznati sva lica to su se jasno ocrtavala na danjem
svjetlu. Zapazih da jedan kljuar sjedi na kraju prolaza iz
meu dvije reetke. Veina arapskih zatvorenika i njihove rod
bine uali su jedni suelice drugima. Oni nisu vikali. Usprkos
halabuci, i premda su tiho govorili, uspijevali su se sporazum
jeti. Njihov prigueni mrmor to je dopirao odozdo bio je kao
kakav bas, koji je neprestano pratio razgovore to su se ukrta
li vie njihovih glava. Sve sam to vrlo brzo zapazio idui pre
ma Mariji. Ona se ve bila priljubila uz reetku i smijeila mi se
koliko je mogla. Bila je vrlo lijepa, ali joj to nisam znao rei.
Onda? priupita me vrlo glasno. Eto, vidi. Kako ti je, ima li
sve to eli? Imam, sve.
Uutjesmo, a Marie se svejedno smijeila. Ona krupna ena dovikivala je
neto mome susjedu, zacijelo svome muu, plavoj ljudeskari otvorena
pogleda. Nastavili su zapoet razgovor.
Jeanne ga nije htjela uzeti derala se ona iz sveg glasa.
Da, da odgovarao je ovjek. Rekla sam joj da e ga ti
opet uzeti im se vrati, ali ga ona nije htjela uzeti.
Marie mi doviknu da me Ravmond pozdravlja, a ja rekoh:
58
i \\
ree, ne snizujui glasa, kao da nije zapazila da vie ne treba vikati:
uvaj se i pazi na sebe! Zatim doe na mene red. Marie mi posla
poljubac. Okrenuh se jo jednom prije nego to 6a izii. Nepomino je
stajala, lica priljubljena uz reetku, smijeei se i dalje onim iskrivljenim
i zgrenim smijekom.
Uskoro mi je nakon toga pisala. I upravo je tada poelo ono o emu
nisam volio pripovijedati. Bilo kako mu dragofne valja nikad pretjerivati,
meni je bilo lake nego drugima. U prvo mi je vrijeme ipak bilo najtee
to sam mislio kao slobodan ovjek. Obuzimala me, na primjer, elja da
se naem na nekom alu i da siem u more. Zamiljajui kako mi prvi
valovi ume pod tabanima, kako ulazim u vodu i osjeam olakanje,
odjednom bih outio koliko su mi tamniki zidovi tijesni. Ali, to je
potrajalo nekoliko mjeseci. Poslije sam mislio samo kao zatvorenik.
ekao sam svakidanju etnju po dvoritu, ili svoga branitelja. Ostatak
sam vremena dobro rasporedio. esto sam tada mislio da bih se, kad bih
morao ivjeti u kakvu up-ljem stablu i kad ne bih mogao nita drugo
nego gledati rascvjetano nebo iznad sebe, malo-pomalo i na to priuio.
ekao bih da prolete ptice ili da se oblaci sretnu, isto ovako kao to
ovdje ekam da vidim udnovate kravate svoga branitelja, ili kao to
sam, u jednom drugom svijetu, strpljivo ekao subotu da privijem Mariju
uza se. A kad bih dobro promislio, nisam bio u upljem stablu. Bilo je i
nesretnijih od mene. Tako je, uostalom, i mama mislila, i esto je
ponavljala da se ovjek, na kraju krajeva, na sve priui.
Meutim, obino nisam u mislima iao tako daleko. Prvi su mjeseci bili
teki. Ali, upravo napor koji sam morao uloiti pomogao mi je da ih
preturim preko glave. Muila me, na primjer, udnja za enom. Bilo je to
prirodno, bio sam mlad. Nikad nisam mislio na samu Mariju. Ali sam
toliko mislio na enu, na ene, na sve one koje sam upoznao, na sve one
prilike u kojima sam ih ljubio, da mi se elija ispunila svim njihovim
licima i napuila mojim udnjama. To me je u jednu ruku izbacivalo iz
koloteine, ali mi je u drugu ruku kratilo vrijeme. Na-
posljetku sam stekao naklonost glavnoga kljuara koji je za di-| jeljenja
obroka pratio kuharskog pomonika. On je prvi progovorio preda mnom
o enama. Rekao mi je da se ostali na to najvie ale. Rekoh mu da sam i
ja kao oni i da mislim da je takvo postupanje nepravedno. Ali ba zato
i jeste zatvoreni ree on. Kako zato? Pa da, u tome i jest
sloboda. Oduzeli su vam slobodu. Nisam nikad pomislio na to.
Povladih mu: To je istina jer u emu bi inae bila kazna? Eto, vi
razumijete o emu se radi. A ostali ne razumiju. Ali na kraju se sami
snalaze kako znaju. Zatim je kljuar otiao.
Tu su bile i cigarete. Kad su me zatvorili, oduzeli su mi remen, vezice s
cipela, kravatu i sve to su mi nali u depovima, napose cigarete. Kad
sam ve bio u eliji, zatraio sam da mi ih vrate, ali mi rekoe da je to
zabranjeno. Prvih mi je dana bilo teko. Moda me ba to najvie utuklo.
Sisao sam treice koje sam otkidao s dasaka svoga leaja. Po cijeli
bogovetni dan bilo mi je muka. Nisam mogao shvatiti zato mi uskrauju
neto to ne moe nikome nauditi. Poslije sam shvatio da je i to dio
kazne. Ali dotle sam se ve bio odvikao puenja i ta me kazna nije vie
pogaala.
Izuzev tih neugodnosti, nisam bio odvie nesretan. Sav je I problem,
kaem, bio u tome kako da utuem vrijeme. Od trenutka kad sam se
nauio prisjeati, nisam se vie dosaivao. Gdjekad bih pomislio na
svoju sobu, u duhu poao iz jednoga kuta i, nabrajajui u sebi sve na to
bih naiao na svom putu, vratio se opet u njega. Iz poetka sam to brzo
obavljao. Ali, kad god bih to ponovio, trajalo bi neto dulje. Jer, prisjeao
sam se svakog komada pokustva, i svakog predmeta koji se na njemu
nalazio, i svake pojedinosti toga predmeta, a od svih tih pojedinosti,
ukrasa, napuklina ili okrnjena ruba njihove boje ili grae. U isto sam
se vrijeme trudio da ne izgubim pregled nad svojim inventarom, da nita
ne izostavim. Tako sam nakon nekoliko tjedana provodio sate i sate
nabrajajui samo sve i ono to se nalazilo u mojoj sobi. Na taj nain, to
sam vie razmiljao, to sam vie previenih i zaboravljenih stvari
izvlaio
Kad mi je jednog dana kljuar rekao da sam ve pet mjeseci u zatvoru,
povjerovao sam mu ali ga nisam razumio. Za me je to bio neprestano isti
dan koji mi je plavio eliju, i ista zadaa koju sam obavljao. Toga dana,
kad je kljuar otiao, pogledao sam se u svoju limenu zdjelicu. Uinilo
mi se da mi je odraz lica ostao ozbiljan ak i kad sam se trudio da se
nasmijeim. Prodrmao sam ga ispred sebe. Osmjehnuo sam se, ali je on
zadrao onaj isti strogi i tuni izraz. Danje bio na izmaku, a to je bio sat
o kojem nerado govorim, bezimen sat, kad su se sa svih katova zatvora
dizali veernji umovi praeni tiinom. Primaknuh se prozoriu i na
posljednjim zrakama svjetla promotrih ponovo svoj lik. Bio je i dalje
ozbiljan, ali to nije bilo nikakvo udo jer sam i sam u taj as bio ozbiljan.
Meutim, u isti mah, prvi put nakon vie mjeseci, jasno sam zauo svoj
glas. Prepoznah glas koji mi je ve dane i dane odjekivao u uima, i
shvatih da sam za sve to vrijeme razgovarao sa samim sobom. Tada se
sjetih to mi je bolniarka rekla na maminu sprovodu. Ne, nema drugog
izlaza i nitko ne moe zamisliti kakve su veeri u zatvorima.
iz sjeanja. Tada sam shvatio da bi ovjek koji bi samo jedan dan ivio
na slobodi mogao lako proivjeti i stotinu godina u zatvoru. Imao bi
dovoljno uspomena da mu ne bude dosadno. To je u neku ruku bila
prednost.
Tu je bilo i spavanje. U poetku sam nou slabo spavao, a danju nikako.
Malo-pomalo sam nou sve bolje spavao, i mogao sam spavati ak i po
danu. Mogu rei da sam posljednjih mjeseci spavao po esnaest do
osamnaest sati na dan. Ostajalo mi je, dakle, est sati koje je trebalo utuci
jelom, prirodnim potrebama, uspomenama i priom o ehoslovaku.
Izmeu slamnjae i dasaka naiao sam bio na ut i proziran komadi
starih novina koji je bio gotovo slijepljen sa suknom. Tu je bio opis
dogaaja, kojem je nedostajao poetak, a dogaaj se zacijelo zbio negdje
u ehoslovakoj. Jedan se ovjek iz nekog ekog sela otisnuo u svijet
ne bi li se obogatio. Nakon dvadeset pet godina vratio se bogat, sa enom
i djetetom. Njegova majka i sestra drale su svratiste u njegovu rodnom
selu. Da bi ih iznenadio, ostavio je enu i dijete u nekom drugom
svratitu i otiao majci, koja ga nije prepoznala kad je doao. Palo mu je
na pamet da se naali i da uzme kod njih sobu. Pokazao im je svoje
novce. U noi ga majka i sestra ubie batom da ga opljakaju, i bacie
mu tijelo u rijeku. Ujutro je dola ena i nehotice otkrila tko je bio onaj
putnik. Majka se objesila, a sestra se bacila u bunar. Bit e da sam tu
priu proitao tisuu puta. U jednu je ruku bila nevjerojatna, a u drugu
ruku posve prirodna. Bilo kako mu drago, zakljuio sam da je putnik
pomalo i zasluio takvu sudbinu i da se nikad ne valja igrati.
I tako mi je vrijeme prolazilo u spavanju, sjeanjima, itanju onog
novinskog izvjetaja i smjenjivanju svjetla i tame. Proitao sam negdje
da ovjek u zatvoru izgubi najposlije pojam o vremenu. Ali mi se to
inilo prilino besmislenim. Nije mi bilo jasno koliko dani mogu biti u
isti mah i dugi i kratki. Dugi, svakako, da ih proivi, ali toliko otegnuti
da se na kraju stapaju jedan s drugim. Gube svoje ime. Rijei jueri
sutra jedine su sauvale za me jo nekakav smisao.
Mogu rei da je zapravo ljeto vrlo brzo smijenilo proljee. Znao sam da
u, kad ponu prve vruine, doivjeti neto novo. Moj je sluaj bio
predvien za posljednje zasjedanje porotnog suda, a to se zasjedanje
zavravalo u mjesecu lipnju. Suenje je poelo kad je vani sunce ve
peklo svom snagom. Branitelj me uvjeravao da suenje nee potrajati
dulje od dva-tri dana. Uostalom dodao je sud e se pouriti jer
va sluaj nije najvaniji u ovom zasjedanju. Odmah poslije vas sudit e
se jednom ocoubojici.
U sedam i pol izjutra dooe po mene i odvezoe me zatvorskim kolima
u Palau pravde. Dva me andara uvedoe u prostorijicu u kojoj se
osjeao miris hladovine. ekali smo sjedei pokraj vrata kroz koja su
dopirali glasovi, povici, lupanje stolicama i komeanje, koje me
podsjealo na proslave u naoj etvrti kad se, nakon koncerta, ureivala
dvorana za ples. andari mi rekoe da moramo priekati suce, a jedan mi
od njih ponudi cigaretu, ali odbih. Malo me zatim upita je li me trta.
Odgovorih da nije. ak me donekle zanima da vidim suenje. Nikad u
ivotu nisam imao prilike da ga vidim. Da ree drugi andar ali
to na kraju ovjeka pone zamarati.
Nakon kraeg vremena u prostoriji zazvoni zvonce. Ski-nue mi lisice,
otvorie vrata i odvedoe me do optuenike klupe. Dvorana je bila
dupkom puna. Usprkos zastorima, sunce je ovdje-ondje prodiralo u
dvoranu i bilo je ve
zaguljivo. Prozori su bili zatvoreni. Sjedoh, a uza me andari. U taj as
spazih pred sobom niz lica. Svi me gledahu shvatih da su to porotnici.
Ali ne bih mogao rei po emu su se razlikovali jedan od drugoga. Imao
sam samo dojam da sam pred klupom u tramvaju i da svi ti neznani
putnici motre pri-dolicu ne bi li otkrili na njemu to smijeno. Dobro
znam da je to bila blesava pomisao, jer oni nisu traili nita smijeno
nego zloin. Meutim, razlika nije bila velika, a kako bilo da bilo, ta mi
je misao pala na um.
Bio sam i malko oamuen od sveg tog svijeta u zatvorenoj sudnici.
Ponovo sam promotrio sudnicu, ali nisam prepoznao nijedno lice. Rekao
bih da u prvi mah nisam ni pojmio da se sav taj svijet tu tiska da mene
vidi. Obino se ljudi nisu obazirali na mene. Morao sam se upeti da
shvatim da sam ja uzrok svom tom komeanju. Rekoh andaru do sebe:
Koliko svijeta! Odgovori mi da je to zbog novina, i pokaza mi
skupinu ljudi koji su stajali oko stola podno klupe za porotnike. Ree mi:
Eno ih. Pripitah: Tko? a on mi ponovi: Novinari. On
je poznavao jednoga novinara koji ga u taj as spazi i uputi se prema
nama. Bio je to ve postariji ovjek, simpatian, poneto iskrivljena lica.
Rukova se vrlo srdano sa andarom. Primijetih da se svi ti ljudi sastaju,
obraaju jedan drugom i razgovaraju kao u kakvu klubu, gdje su svi
sretni to su se nali s ljudima iz istoga drutva. Protumaio sam takoer
sam sebi udan dojam, koji sam stekao, da sam tu suvian, kao kakav
uljez. Meutim se novinar obrati meni smjekajui se. Ree mi da se
nada da e se na kraju sve dobro svriti. Zah-valih mu, a on doda: Va
smo sluaj, znate, malo napuhali. Ljeto je mrtva sezona za novine. A
jedino va sluaj i ono ocou-bojstvo neto vrijede. Zatim mi pokaza, u
skupini iz koje je doao, starkelju koji je nalikovao na ugojenu lasicu, s
velikim naoalama u crnu okviru. Ree mi da je to poseban dopisnik
parikih novina: Uostalom, nije on doao radi vas. Ali, budui da je
dobio zadatak da izvjetava o suenju zbog ocou-bojstva, zatraili su od
njega da ujedno javi neto i o vaem
66
sluaju. Umalo to mu nisam i na tome zahvafl8| Mi pomiri
lih da bi to bilo smijeno. Srdano mi mahne ruMMii i ode oA
nas. ekali smo jo nekoliko minuta. !*J '4
Stigao je i moj branitelj, u togi, okruen brojnim kolegama. Otiao je do
novinara i rukovao se s njima. alili su se, smijali i bili, ini se, dobre
volje, sve dok nije u sudnici zazvonilo zvonce. Svi odoe na svoja
mjesta. Moj branitelj doe do mene, rukova se sa mnom i posavjetova
me da kratko odgovaram na pitanja, da nita sam ne govorim i da se u
svemu ostalome pouzdam u njega.
Lijevo od sebe zauh kako netko odmie stolac i ugledah visoka, vitka
ovjeka odjevena u crveno, s lornjonom, kako sjeda namjetajui
paljivo togu. Bio je to javni tuilac. Pod-vornik najavi dolazak sudaca.
U isti mah zazujae dva velika ventilatora. Tri suca, dvojica u crnom a
trei u crvenom, uoe sa spisima u rukama i zaputie se hitrim koracima
prema podiju koji je zauzimao najistaknutije mjesto u dvorani. ovjek u
crvenoj togi sjede u srednji naslonja, odloi kapu preda se, obrisa
rupiem svoju sitnu elavu glavu i objavi da rasprava poinje.
Novinari su ve drali naliv-pera u ruci. Svi su se doimali podjednako
ravnoduno i pomalo podrugljivo. Meutim, jedan od njih, znatno mladi
od ostalih, u sivom flanelskom odijelu, s plavom kravatom, ostavio je
svoje naliv-pero pred sobom i promatrao me. Na njegovu poneto
nepravilnu licu zapaao sam samo dva bistra oka to su me pomno
prouavala, ne izraavajui nita odreeno. Imao sam udan dojam da
promatram samog sebe. Moda ba zbog toga, a i zato to nisam
poznavao sudske obiaje, nisam pravo shvatio sve ono to je slijedilo,
izvlaenje porotnika drijebanjem, pitanja koja je predsjednik suda
upuivao branitelju, javnom tuiocu i poroti (svaki put su se glave svih
porotnika okretale u isti mah prema sucima), brzo itanje optunice u
kojoj sam prepoznao imena mjesta i osoba, i opet pitanja upuena mom
branitelju.
Meutim, predsjednik ree da e prozvati svjedoke. Pod-
Ree da sam mora naeti neka pitanja koja se naoko ne tiu moga
predmeta, ali su moda ipak tijesno povezana s njim. Shvatih da e
ponovo biti rije o mami, a istodobno osjetih kako mi je neugodno. Upita
me zato sam smjestio mamu u ubonicu. Odgovorih da sam to uinio
zato to nisam imao novaca da uzmem nekoga da je uva i njeguje. Upita
me je li mi to osobno bilo teko, a ja mu odgovorih da ni mama ni ja
nismo vie nita oekivali jedno od drugoga, pa ni od bilo koga, i da smo
se oboje bili ve naviknuli na novi nain ivota. Tada predsjednik ree da
se ne eli dulje zadravati na tome, i upita javnog tuioca ima li on
kakvih pitanja.
Okrenuvi mi napola lea i ne gledajui me, tuilac izjavi da bi, s
predsjednikovim doputenjem, htio znati jesam li se vratio sam na izvor
u namjeri da ubijem Arapina. Nisam rekoh.A zato je onda bio
naoruan, i zato se vratio ba na to mjesto? Rekoh da je to bilo
sluajno. Tuilac pripomenu, sa zlobnim prizvukom u glasu: Zasad
samo toliko. Sve je zatim bilo pomalo zbrkano, bar meni. Meutim,
nakon kratkog savjetovanja, predsjednik objavi da se rasprava prekida i
da e se nastaviti poslije podne presluavanjem svjedoka.
Nisam imao kad razmiljati. Odveli su me, ukrcali u zatvorska kola i
odvezli u zatvor, gdje sam jeo. Uskoro zatim, upravo kad sam osjetio da
sam umoran, dooe opet po mene; sve je iznova poelo i naao sam se u
onoj istoj dvorani, pred onim istim licima. Samo to je vruina bila jo
vea i, kao nekim udom, svi porotnici, javni tuilac, moj branitelj i
nekoliko novinara drali su u rukama slamnate lepeze. Mladi novinar i
ona enica bili su takoer tu. Ali oni se nisu hladili nego su me
svejednako nijemo promatrali.
Obrisah znoj koji mi je oblio lice, a tek kad zauh kako proz-vae
upravitelja ubonice, postadoh ponovo donekle svjestan sama sebe i
mjesta gdje se nalazim. Upitae ga je li se mama tuila kad na mene, a on
odgovori da jest, ali da je i pomalo bolesna navika njegovih tienika da
se tue na rodbinu. Predsjednik zatrai da poblie navede je li mi
zamjerila to sam
vornik proita imena koja privukoe moju pozornost. Vidjeh kako iz
donedavno posve bezlina opinstva ustaju jedan po jedan, pa nestaju za
pobonim vratima, upravitelj i vratar ubonice, stari Thomas Perez,
Ravmond, Masson, Salamano i Marie. Ona me tjeskobno i jedva
primjetno pozdravi. udio sam se to ih nisam prije primijetio kadli
posljednji, na poziv, ustade Cleste. Pokraj njega prepoznah onu staru
enicu iz restorana, u njenu kaputiu, sigurna i odluna dranja. Napeto
me promatrala. Ali, nisam imao kad razmiljati jer je predsjednik poeo
govoriti. Ree da e sad poeti sama rasprava i da smatra za nepotrebno
da upozorava opinstvo na mir. Prema njegovim rijeima, on je tu zato
da nepristrano vodi raspravu o predmetu koji eli objektivno razmotriti.
Osuda koju e izrei porota bit e donesena u duhu pravde, a ako doe i
do najmanjeg izgreda, svakako e zapovjediti da se sudnica isprazni.
Vruina je rasla, opazih kako se prisutni u dvorani hlade novinama. Zbog
toga se neprestano ulo ukanje zguvana papira. Predsjednik namignu
podvorniku i ovaj donese tri lepeze od pletene slame, kojima se sva tri
suca odmah posluie.
Ubrzo me poee presluavati. Predsjednik me ispitivao mirno i, tovie,
kako mi se uinilo, pomalo srdano. Ponovo sam morao izrecitirati
podatke o sebi, a premda me to raz-draivalo, pomislio sam da je
zapravo posve prirodno, jer bi bilo i te kako tragino suditi nekom
drugom ovjeku, a ne pravom. Zatim predsjednik uze ponovo izlagati to
sam poinio obraajui mi se nakon svake tree reenice pitanjem: Je
li tako? Svaki put odgovorih: Jest, gospodine predsjednie
prema uputi svoga branitelja. To je dugo potrajalo jer je predsjednikovo
izlaganje bilo vrlo opseno. Za sve to vrijeme novinari su neto
zapisivali. Osjeao sam na sebi pogled najmlaega meu njima i pogled
one enice-automata. Svi su na tramvajskoj klupi bili okrenuti prema
predsjedniku. Predsjednik se nakalja, prelista spise i okrenu se meni
hladei se lepezom.
smjestio u ubonicu, a upravitelj opet odgovori da jest. Ali ovaj put nita
ne doda. Na jedno drugo pitanje odgovori da se udio kako sam bio
miran na dan ukopa. Pripitae ga to podrazumijeva pod rijeju miran.
Upravitelj se tada zagleda u vrkove svojih cipela i ree da nisam elio
vidjeti mamu, da nisam ni suzu pustio i da sam odmah nakon ukop.a, ne
zadravajui se na grobu, otiao. Jo se neemu zaudio slubenik
pogebnog zavoda rekao mu je da nisam znao koliko je mami bilo godina.
Naas nastade muk, a onda ga predsjednik priupita je li sve to zaista o
meni govorio. Upravitelj nije razumio pitanje, pa mu predsjednik ree:
Takav je zakon. Zatim predsjednik upita javnoga tuioca ima li on
kakvih pitanja za svjedoka, a tuilac uzviknu: O ne, to je dovoljno
toliko buno i s takvim slavodobitnim pogledom prema meni da me prvi
put nakon mnogo godina obuze glupa elja da zaplaem, jer sam osjetio
kako sam svim tim ljudima mrzak.
Poto je jo priupitao porotu i moga branitelja imaju li oni kakvih
pitanja, predsjednik saslua vratara ubonice. Ponovila se ista ceremonija
kao i s ostalima. Kad je ulazio, vratar me pogleda, a onda odvrati pogled.
Odgovarao je na pitanja koja su mu postavljali. Ree da nisam htio
vidjeti mamu, da sam puio, spavao i pio bijelu kavu. Tada osjetih kako
je neto ogorilo cijelu dvoranu, i prvi put shvatih da sam kriv. Za-traie
da vratar ponovo ispria ono o bijeloj kavi i puenju. Javni me tuilac
gledao s podrugljivim bljeskom u oima. Tada moj branitelj zapita
vratara nije li i on puio sa mnom. Ali se tuilac estoko usprotivi tom
pitanju: Tko je ovdje zloinac, i kakve su to metode kojim se blate
svjedoci optube ne bi li se obezvrijedili njihovi iskazi, koji nisu zbog
toga nita manje porazni! Predsjednik ipak zatrai od vratara da
odgovori na pitanje. Starac ree pomalo zbunjeno: Znam da sam
pogrijeio, ali nisam se usudio odbiti cigaretu kojom me je gospodin
ponudio. Na kraju i mene zapitae imam li to dodati. Nemam
odgovoriti nego samo to da svjedok ima pravo. Istina je da sam ga
ponudio cigaretom. Vratar me pogleda
70
malo zaueno i nekako zahvalno. Skanjivae se, a onda ree da je on
mene ponudio bijelom kavom. Branitelj je buno likovao i ustvrdio da e
porotnici to znati ocijeniti kako treba. Ali tuilac zagrmje vie naih
glava: Jest, gospoda porotnici znat e to ocijeniti kako treba. I
zakljuit e da je jedna strana osoba mogla ponuditi gosta kavom, ali da
ju je sin morao odbiti pred tijelom one koja mu je dala ivot. Vratar se
vrati na svoje mjesto.
Kad je doao red na Thomasa Pereza, podvornik ga je morao pridrati da
doe pred suce. Prez ree da je dobro poznavao moju majku, a da je
mene vidio samo jedanput, na dan ukopa. Upitae ga to sam radio toga
dana, a on odgovori: Bio sam, razumijete, suvie alostan pa nisam
nita vidio. Od alosti nisam nita vidio. Jer, to je za me bila prevelika
alost. ak sam se i onesvijestio. I zato nisam mogao vidjeti gospodina.
Tuilac ga upita je li me barem vidio da plaem. Perez odgovori da nije.
Tada tuilac ree: Gospoda porotnici znat e ovo ocijeniti kako treba.
Ali branitelj se rasrdi i upita Pereza, tonom koji mi se uini pretjerano
otar, je li vidio da nisam plakao. Perez odgovori da nije. Publika se
nasmija, a branitelj zavrnu rukav i ree tonom koji nije doputao
prigovora:Eto vam slike ovoga procesa. Sve je istina i nita nije istina!
Lice javnog tuioca bilo je bezizraajno. Bockao je olovkom naslove
svojih spisa. Nakon pet minuta prekida, za vrijeme kojeg mi je branitelj
rekao da sve ide kao po loju, presluae Celesta koji je bio svjedok
obrane. Obrana sam bio ja. Celeste je od vremena do vremena bacao
pogled na mene i vrtio panama-eirom u rukama. Nosio je novo odijelo
koje je oblaio kad bi gdjekad u nedjelju iao sa mnom na konjske trke.
Ali, ini se da nije mogao nataknuti ovratnik jer je koulju zakopao
samo jednim bakrenim pucetom. Upitae ga jesam li bio njegov stalni
gost, a on odgovori: Jest, ali i prijatelj. Zatim, to misli o meni, a
on odgovori da sam ovjek. to hoe time da kae a on ustvrdi da svi
znaju to to znai. Je li zapazio da sam nekako zatvoren on samo
priznade da ne govorim kad nemam to da kaem. Tuilac ga upita jesam
li mu redovito plaao hranu. Celeste se nasmija i izjavi: To su bile
sitnice meu nama. Upitae ga jo to misli o mom zloinu. On se
tada uhvati rukama za ogradu, vidjelo se da je neto smislio. Ree: Za
mene je to nesrea. A svi znaju to je nesrea. Od nesree se ovjek ne
moe obraniti. E, pa za mene je to ngprea! htio je nastaviti, ali mu
predsjednik ree da je dosta i da mu zahvaljuje. Celeste se malko zbuni,
ali doda da bi htio jo neto rei. Upozorie ga neka bude kratak. On opet
ponovi da je to nesrea, a predsjednik mu ree: Jest, to se razumije,
ali mi smo ovdje da sudimo o takvim nesreama. Hvala vam. Tada,
kao da je iscrpao sve svoje znanje i dobru volju, Celeste se okrenu meni.
Uini mi se da mu se oi cakle a usne dru. Kao da me je pitao kako bi
mi jo mogao pomoi. Ja nita ne rekoh, ne uinih nijedne kretnje, ali
prvi put otkako znam za sebe poeljeh da zagrlim jednog ovjeka.
Predsjednik mu jo dobaci neka napusti mjesto za svjedoke. Celeste se
vrati na svoje mjesto. Tu ostade do kraja rasprave, malko sagnut,
nalaken na koljena, s panama-eirom u rukama, sluajui sve to se
govori. Ue Marie. Na glavi je imala eir i bila je opet lijepa, iako mi se
vie sviala gologlava. S mjesta na kojem sam sjedio nazrijevao sam
njene sitne dojke i razabirao donju usnu koja joj je uvijek bila malko
ispupena. inilo mi se da je vrlo nervozna. Prvo je zapitae otkad me
poznaje. Ona navede vrijeme kad je kod nas radila. Predsjednik je htio da
zna u kakvim je odnosima sa mnom. Ona ree da mi je prijateljica. Na
jedno drugo pitanje odgovori da je istina da je trebalo da se uda za mene.
Javni tuilac, koji je prelistavao spise, iznenada je upita otkad traje naa
veza. Ona navede datum. Tuilac ravnoduno pripomenu da mu se ini
da je to bilo dan nakon mamine smrti. Zatim pomalo podrugljivo ree da
se ne bi htio dulje zadravati na tom kakljivom pitanju, da dobro shvaa
Marijine obzire, ali (tu mu glas postade trpkiji) da mu dunost nalae da
se izdigne iznad drutvenih obzira. Zamoli Mariju da ukratko opie onaj
dan kad sam se zbliio s njom. Marie nije
72
htjela odgovarati, ali na navaljivanje tuioevo ispripovjedi kako smo se
kupali, kako smo ili u kino i otili na kraju u moj stan. Tuilac ree da
je, proitavi Marijin iskaz u istrazi, pregledao program kino-predstava
toga dana. Doda da e i sama Marie rei koji smo film tada gledali. I
zaista, gotovo bezbojnim glasom, ona navede da je to bio jedan film s
Fernandelom. Kad je to rekla, u sudnici je nastao tajac. Tada tuilac
ustade i, vrlo ozbiljno, glasom koji mi se uini zaista potresenim, upre
prstom u mene i izusti polagano: Gospodo porotnici, sutradan nakon
smrti svoje majke, ovaj je ovjek otiao na kupanje, upustio se u
nedoputen odnos i smijao se gledajui jednu filmsku komediju. Nemam
vie to da vam kaem. Kad je sjeo, u sudnici je svejednako vladao
muk. Ali odjednom Marie zajeca, ree da nije bilo ba tako, da je tu bilo i
kojeega drugog, da su je natjerali da kae suprotno od onoga to misli,
da me dobro poznaje i da nisam uinio nikakvo zlo. Ali, na preds-
jednikov znak, podvornik je odvede i rasprava se nastavi.
Nakon toga jedva da su sasluali Massona, koji izjavi da sam ja poten
ovjek i, rekao bih, dapae, estit ovjek. Jedva da su sasluali i
Salamana, koji je istaknuo da sam bio dobar prema njegovu psu, i koji je
na jedno pitanje o mojoj majci i meni odgovorio da nisam vie imao to
rei mami i da sam je zato smjestio u ubonicu. Treba ovjeka
razumjeti ree Salamano treba ovjeka razumjeti. Ali inilo se
da nitko ne razumije. Odvedoe ga.
Zatim doe red na Ravmonda koji je bio posljednji svjedok. Ravmond
me jedva primjetno pozdravi i odmah ree da sam nevin. Ali mu
predsjednik kaza da ga nitko ne pita za njegovo miljenje nego samo za
injenice. Upozori ga neka eka na pitanja pa neka onda odgovara.
Zatrai od njega da poblie opie svoje odnose sa rtvom. Ravmond
iskoristi priliku da kae da je rtva njega mrzila otkako je bio unuo
njezinu sestru. Meutim, predsjednik ga upita nije li rtva imala razloga
da i mene mrzi. Ravmond ree da sam se ja sluajno zatekao na alu.
Tada ga javni tuilac zapita kako to da sam ja napisao pismo
od kojeg je potekla cijela drama. Ravmond odgovori da je to bilo
sluajno. Javni mu tuilac odbrusi da sluaj ima u tom dogaaju ve
mnogo nedjela na svojoj dui. Htio je znati je li sluajno i to to se nisam
umijeao kad je Ravmond ukao svoju ljubavnicu, jesam li mu sluajno
posluio kao svjedok na policiji, i je li sluajno to se poslije pokazalo da
sam svjedoio u njegovu korist iz puke naklonosti prema njemu. Na-
posljetku zapita Ravmonda od ega ivi, a kad Ravmond odgovori da je
skladitar, javni tuilac saopi porotnicima da je ope poznato da se
svjedok bavi svodnitvom. Ja sam mu bio ortak i prijatelj. Rije je o
gnusnoj drami najgore vrste, oteanoj injenicom to sud ima posla s
moralnom nakazom. Ravmond se htio braniti, a i moj je branitelj
prosvjedovao, ali im rekoe da treba pustiti javnoga tuioca da dovri.
Ovaj potonji ree:
Nemam vie bogzna to dodati. Je li vam on bio prijatelj?
priupita Ravmonda. Jest odgovori Ravmond bio mi je
dobar drug. Zatim javni tuilac to isto mene upita, a ja po
gledah Ravmonda koji ne odvrati pogleda. Odgovorili:Jest.
Tada se javni tuilac obrati poroti i ree: Ovaj isti ovjek
koji se sutradan nakon smrti svoje majke odao najsramotnijem
bludu poinio je ubojstvo iz beznaajnih razloga, a i zato da
okona jednu prljavu aferu.
Zatim sjede. Moj branitelj, na rubu strpljenja, dignu ruke tako da mu
rukavi spadoe i otkrie nabore ukrobljene koulje, te uzviknu: Je li
on, na kraju krajeva, optuen zbog toga to je pokopao majku ili zbog
toga to je ubio ovjeka? Publika se nasmija. Ali tuilac ponovo
ustade, zaogrnu se svojom togom i izjavi da bi ovjek morao biti naivan
kao asni branitelj pa da ne osjeti kako izmeu ta dva niza injenica
postoji duboka, potresna i bitna veza. Da uzviknu iz sveg glasa
ja optuujem ovoga ovjeka da je sa zloinakim srcem po
kopao svoju majku. ini se da se ta izjava snano dojmila
opinstva. Moj branitelj slegnu ramenima i obrisa znoj to mu
je oblio elo. Ali reklo bi se da je i sam bio uzdrman, pa shvatih
da mi se loe pie.
Suenje je prekinuto. Kad sam izlazio iz Palae pravde i spremao se da
se popnem u kola, razabrah ponovo naas miris i boju ljetne veeri. U
mraku svoga zatvora na kotaima ponovo sam raspoznavao, jedan za
drugim, kao da dopiru s dna mog umora, sve one poznate glasove
voljenoga grada i odreena sata kad sam ponekad bio zadovoljan.
Izvikivanje prodavaa novina u ve neto svjeijem zraku, cvrkut
posljednjih ptica na trgu, povici prodavaa sendvia, cviljenje tramvaja
na otrim zavojima u gradu i ono umorenje neba prije negoli se no
spusti na luku, sve je to tvorilo sljepaki put koji sam dobro poznavao
prije nego sam dopao zatvora. Jest, to je bio sat u koji sam, davno neko,
bio zadovoljan. Tada me uvijek oekivao lak poinak bez snova.
Meutim, neto se promijenilo jer sam se, oekujui sutranji dan,
ponovo naao u svojoj eliji. Ba kao da poznati putovi, obiljeeni na
ljetnom nebu, mogu isto tako odvesti ovjeka u zatvor kao i u nedune
snove.
IV
ak je i na optuenikoj klupi zanimljivo sluati kad govore o tebi.
Mogu rei da se u govorima javnoga tuioca i moga branitelja mnogo
govorilo o meni, moda i vie o meni nego o zloinu. Uostalom, je li
izmeu ta dva govora bilo velike razlike? Branitelj je dizao ruke i
priznavao da sam kriv, ali me je opravdavao. Javni je tuilac pruao ruke
i tvrdio da sam kriv, ali me nije opravdavao. Neto me, ipak, nekako
nejasno muilo. Ma koliko bio zaokupljen svojim mislima, zapadao sam
katkad u kunju da se umijeam, ali mi je branitelj tada govorio: Bit
e vam bolje da utite. Nekako se inilo kao da raspravljaju o mom
sluaju bez mene. Sve je teklo bez mog sudjelovanja. Krojili su mi kapu
a da me nisu pitali za miljenje. Od vremena do vremena spopadala me
elja da se uple-tem i kaem: Ama, tko je ovdje zapravo optuenik?
Vana je uloga optuenika. Imam i ja neto da kaem! Ali, kad bih do-
bro promislio, nisam imao to da kaem. Uostalom, moram priznati da
zanimanje za tue bavljenje sobom ne traje dugo. Na primjer, govor me
javnog tuioca vrlo brzo zamorio. Jedino su me neki odlomci, kretnje ili
cijeli dijelovi govora, ali odvojeni od cjeline, iznenadili ili pobudili moje
zanimanje.
Ako sam ga dobro shvatio, sr je njegove misli bila u tome da sam
promiljeno poinio zloin. Bar je to pokuavao dokazati. I sam je
govorio ovako: Dokazat u to, gospodo, dokazat u vam dvojako.
Najprije injenicama jasnim kao sunce, a
onda na krtom svjetlu koje e mi pruiti psihologija te zloinake due.
Ukratko je izloio dogaaje nakon mamine smrti. Podsjetio je na
moju beutnost, na kino, Fernandela i, napokon, na povratak kui s
Marijom. Tu ga u prvi mah nisam shvatio jer je rekao s ljubavnicom, a
za mene je ona bila Ma-rie. Zatim je preao na priu o Ravmondu.
Pomislio sam da , ima prilino jasan uvid u dogaaje. Sve to je govorio
5ilo je i, vjerodostojno. Ja sam napisao pismo u dogovoru s Ravmon-.'
dom ne bih li namamio njegovu ljubavnicu i predao je na milost i
nemilost ovjeku sumnjiva morala. Izazvao sam na alu Ravmondove
protivnike. Ravmond je bio ranjen. Zatraio sam od njega revolver.
Vratio sam se sam da se njime posluim. Usmrtio sam Arapina, kao to
sam i namjeravao. Zatim sam priekao i, da budem siguran da sam
dobro obavio svoj posao, ispalio sam jo etiri hica, hladnokrvno, sa-
brano i, moglo bi se rei, promiljeno.
Eto, tako, gospodo ree javni tuilac. Izloio sam vam tok
dogaaja koji je naveo ovoga ovjeka da posve svjesno poini umorstvo.
To posebno istiem ree. Jer, nije posrijedi obino umorstvo,
nepromiljen postupak u kojem bi se mogle uzeti u obzir olakotne
okolnosti. Ovaj je ovjek, gospodo, inteligentan. uli ste ga, je li? Zna
dobro odgovarati. I ne moe se rei da nije znao to ini.
Sluao sam i uo da me smatraju inteligentnim. Ali nije mi bilo jasno
kako se vrline jednog obinog ovjeka mogu pretvoriti u ubitanu
optubu protiv okrivljenika. To me je bar iznenadilo, pa nisam vie
sluao tuioca sve do trenutka kad zauh kako govori:Je li ikad rekao
da se kaje? Nikad, gospodo. Ni jedan jedini put u toku istrage ovaj
ovjek nije pokazao da mu je ao to je poinio taj gnusni zloin. U
taj as okrenu se meni, upre prstom u mene i nastavi me napadati a da
nisam pravo znao zato. Dakako da sam morao priznati u sebi da ima
pravo. Nisam mnogo alio zbog svoga ina. Ali sam se udio tolikoj
ozlojeenosti. Najradije bih mu objasnio srdano, gotovo njeno, da
nikad nisam mogao uistinu ni zbog ega aliti.
Uvijek bi me zahvatilo ono to se imalo dogoditi, danas ili sutra. Ali,
naravno, u poloaju u kojem sam se nalazio, nisam se nikome mogao
obratiti takvim tonom. Nisam imao prava da pokaem svoje osjeaje ni
dobru volju. Trudio sam se da i dalje sluam javnog tuioca, jer je poeo
govoriti o mojoj dui.
Rekao je da se nadnio nad nju, ali da nita u njoj nije naao, gospodo
porotnici. Ree da zapravo i nemam due, i da mi nita ljudsko, pa ak ni
jedno od moralnih naela koja uvaju ljudsko srce, nije dostupno.
Nedvojbeno je da mu ne moemo to zamjeriti doda. Ne moemo
ga kriviti da mu nedostaje neto to nije mogao stei. Ali, to se tie
ovoga suda, posve negativnu vrlinu popustljivosti treba da nadomjesti
vrlina koja je tea ali uzvienija, pravednost. Pogotovo kad praznina srca
koju otkrivamo u ovoga ovjeka postaje ponor u koji se drutvo moe
strovaliti. Zatim je govorio o mome dranju prema mami. Ponovio je
ono to je rekao u toku rasprave. Meutim, bio je mnogo opirniji nego
kad je govorio o mom zloinu, tovie, toliko opiran da sam najposlije
osjeao samo vruinu toga prijepodneva. Tako je bilo bar do trenutka kad
je uutio i, nakon krae utnje, nastavio vrlo dubokim i ganutim glasom:
Sutra e, gospodo, ovaj isti sud suditi zbog najodvratnijeg od svih
nedjela ubojstva oca. Prema njegovim rijeima, i mata mora
ustuknuti od tako grozna zloina. Uzda se da e ljudska pravda kazniti
taj zloin bez milosti. Ali ne sustee se kazati da uas koji mu ulijeva taj
zloin gotovo i nije vei od uasa to ga obuzima pred mojom beut-
nou. Isto tako prema njegovim rijeima, ovjek koji je moralno ubio
majku izopio se sam iz ljudskoga drutva, isto onako kao i onaj koji je
podigao ubilaku ruku na zaetnika svoga ivota. Kako bilo da bilo, prvi
je pripremio in drugoga, najavio ga u neku ruku i opravdao. Uvjeren
sam, gospodo doda povisujui glas da neete smatrati da je moja
misao suvie smiona ako ustvrdim da je ovjek koji sjedi na ovoj klupi
isto tako kriv i za umorstvo zbog kojeg e ovaj sud sutra suditi. Prema
tome treba da bude i kanjen. Tu javni tuilac
obrisa lice to mu se ljeskalo od znoja. Napokon ree da je njegova
dunost bolna, ali da e je nepokolebljivo izriti. Ustvrdi da ja nemam
to traiti u drutvu ija bitna pravila ne priznajem, i da se ne mogu
pozvati na ljudsko srce ije osnovne reakcije ne poznajem.Traim od
vas glavu ovoga ovjekaree i to je traim laka srca. Jer, iako sam u
toku svoje ve duge karijere vieput zahtijevao smrtnu kaznu, nikad jo
nisam kao danas osjeao da tu munu zadau nadoknauje, izravnava,
rasvjetljava spoznaja o neumoljivoj i svetoj dunosti, i gnuanje koje
osjeam pred licem ovjeka, na kojem ne vidim nita doli udovinost.
Kad tuilac ponovo sjede, nastade prilino duga utnja. Bio sam
oamuen od vruine i zaprepatenja. Predsjednik se na-kalja i upita me
vrlo tiho imam li to dodati. Ustadoh i, kako sam elio govoriti, rekoh,
uostalom nekako nasumce, da nisam imao namjeru da ubijem Arapina.
Predsjednik mi odvrati da je to puka tvrdnja, da mu dosad nije ba jasan
nain obrane i da bi bio sretan kad bih, prije nego to saslua branitelja,
poblie naveo pobude svoga ina. Zapleui se malko u govoru i
uviajui da sam smijean, izvalih da je sve to bilo zbog sunca. U
dvorani se razlegnu smijeh. Moj branitelj slegnu ramenima, a odmah mu
zatim dadoe rije. Meutim, on izjavi da je ve kasno, da namjerava
govoriti vie sati i da moli da se suenje nastavi poslije podne. Sud
pristade na to.
Poslije podne veliki su ventilatori neprestano tjerali zaguljivi zrak iz
dvorane, a porotnici su mahali malim arenim lepezama u istom smjeru.
inilo mi se da govoru moga branitelja nee nikad biti kraja. U jednom
sam ga trenu ipak uo jer je rekao: Istina je da sam ga ja ubio.
Zatim je nastavio u (istom tonu, govorei ja kad god je govorio o
meni. Tome sam se silno zaudio. Sagnuo sam se prema jednom andaru
i upitao ga zato tako govori. On mi ree neka utim, a zatim odmah
dometnu: Svi advokati tako rade. Pomislih da me time jo vie
izdvajaju iz zbivanja, da me svode na niticu i da me, u neku ruku,
zamjenjuju nekim drugim. Ali ini mi se
da sam ve bio daleko od te sudnice. Uostalom, branitelj mi je bio
smijean. Kratko se zadrao na povodu ubojstva, a onda je i on govorio o
mojoj dui. Ali uinilo mi se da nije ni priblino toliko nadaren koliko
javni tuilac. I ja sam se ree nadnio nad tu duu, ali, nasuprot
cijenjenom zastupniku javnoga tuilatva, naao sam u njoj neto i mogu
rei da sam itao iz nje kao iz otvorene knjige. Proitao je da sam
poten ovjek, savjestan i neumoran radnik, privren poduzeu u kojem
sam radio, da su me svi voljeli i da sam suosjeao s tuom nevoljom. Po
njegovu miljenju, bio sam uzoran sin koji je uzdravao majku dok je
god mogao. Napokon sam se pouzdao da e mirovinski dom pruiti
starici udobnost koju mi moja sredstva nisu doputala da joj pruim.
udim se, gospodo nadoda to se oko te ubonice digla tolika
vika. Jer, napokon, ako treba dati nekakav dokaz o korisnosti i znaenju
takvih ustanova, dovoljno je rei da ih sama drava potpomae.
Samo, nije govorio o sprovodu, i naslutio sam da to nedostaje njegovoj
obrani. Meutim, od svih tih dugakih reenica, od svih tih dana i
beskrajnih sati za kojih se govorilo o mojoj dui, stekao sam dojam da
sve postaje nekakva bezbojna voda u kojoj me hvata vrtoglavica. Na
kraju se samo sjeam da je, dok je moj branitelj i dalje govorio, s ulice,
kroz sve sudske dvorane i prostorije, doprlo ak do mene trubljenje
sladoledara. Saletjee me sjeanja na ivot koji mi vie ne pripada u
kojem sam nalazio svoje najsitnije i najtrajnije radosti ljetne mirise,
gradsku etvrt koju sam volio, odreeno veernje nebo, Marijin smijeh i
haljine. Sve ovo to sam utaman radio na tom mjestu popelo mi se do
grla, i jedva sam ekao da se sve to svri i da se opet naem u eliji i
usnem. Jedva da sam uo branitelja kako na kraju uzvikuje da porota
nee poslati u smrt potena radnika koji je posr-nuo u asu slabosti, i
kako trai da se uzmu u obzir olakotne okolnosti zloina, zbog kojeg sam
ve optereen, kao najpouzdanijom kaznom, vjeitom grinjom savjesti.
Sud je prekinuo suenje, a branitelj je sjeo posve iscrpljen. Meutim,
pri
oe mu kolege da mu estitaju. uo sam kako govore: Sjajno, dragi
moj! Jedan se od njih obrati i meni da posvjedoim: A?
Potvrdih, ali moja pohvala nije bila iskrena jer sam bio odvie umoran.
Nagao je, meutim, dan i vruina je bila popustila. Po nekim glasovima s
ulice koje sam uo zakljuio sam da je veer blaga. Svi smo jo bili tu i
ekali. A ono to smo zajedno ekali ticalo se samo mene. Ponovo bacih
pogled na sudnicu. Sve je bilo isto onako kao i prvog dana. Ukrstih
poglede s onim novinarom u sivom kaputu i enom-automatom. To me
navede na pomisao da za cijelog suenja nisam potraio pogledom Mari-
ju. Nisam bio zaboravio na nju nego sam bio samo suvie zaokupljen
mislima. Opazih je izmeu Clesta i Ravmonda. Ona mi namignu, kao
da kae: Konano! Vidjeh joj pomalo tjes-kobno lice kako se smijei.
Outjeh, meutim, da mi je srce nekako zatvoreno, i ne mogoh joj
uzvratiti ni smijekom.
Suci se vratie. Na brzinu proitae porotnicima niz pitanja. Zauh: kriv
za umorstvo... s predumiljajem... olakotne okolnosti. Porotnici
izioe, a mene odvedoe u onu prostorijicu gdje sam ve jednom ekao.
Branitelj doe za mnombio je vrlo govorljiv i govorio je
samopouzdanije i sr-danije nego ikad prije. Mislio je da e se sve dobro
svriti i da u se izvui s nekoliko godina zatvora ili robije. Upitah ga
postoji li mogunost da se poniti osuda ako bude nepovoljna. Odgovori
mi da ne postoji. Njegova je taktika bila u tome da ne podnosi nikakve
zahtjeve kako ne bi oneraspoloio sud. Razjasni mi da se osuda ne
ponitava samo tako, bez razloga. To mi se inilo jasnim pa sam se
pokorio njegovim razlozima. Kad se hladno sve promotri, to je posve
prirodno. Inae bi bilo isuvie nepotrebnog piskaranja. Kako bilo da
bilo ree mi branitelj postoji priziv. Ali uvjeren sam da e ishod
biti povoljan.
ekali smo vrlo dugo mislim gotovo tri etvrti sata. Napokon zazvoni
zvonce. Odlazei, branitelj mi ree: Predsjednik porote proitat de
najprije odgovore. Vas e uvesti tek kad
I
se bude izricala osuda. Lupali su vratima. Ljudi su trkarali po
hodnicima o kojima nisam znao jesu li blizu ili daleko. Zatim zauh kako
netko priguenim glasom ita neto u sudnici. Kad zvonce ponovo
zazvoni i kad se vrata pregrade otvo-rie, doeka me tiina u sudnici,
tiina i onaj udni osjeaj koji me obuze kad primijetih da je mladi
novinar odvratio pogled od mene. Nisam pogledao na onu stranu gdje je
bila Marie. Nisam imao kad jer mi predsjednik sudskog vjea nekako
udno saopi da e mi glava biti odrubljena na javnom mjestu u ime
francuskog naroda. Uini mi se da prepoznajem osjeaj to bijae ispisan
na svim licima. Vjerujem da je to bila obzirnost. andari su bili vrlo
blagi prema meni. Branitelj mi stavi ruku na zapee. Nisam vie ni na
to mislio. Meutim, predsjednik me upita nemam li to dodati.
Porazmisliti i rekoh: Nemam. Zatim me odvedoe.
Po trei put sam odbio da primim ispovjednika. Nemam mu to rei, nije
mi do razgovora, a ionako u ga uskoro vidjeti. Ovog me asa jedino
zanima kako da izmaknem onoj maineriji, da doznam ima li kakav izlaz
iz neega to je neminovno. Premjestili su me u drugu eliju. Iz ove, kad
se ispruim, vidim nebo i samo nebo. Dani mi prolaze tako da gledam na
njegovu svodu kako se mijenjaju boje to pretvaraju dan u no. Leei
tako, podavijem ruke pod glavu i ekam. Ne znam koliko sam se puta
zapitao je li se ikad dogodilo da je osuenik na smrt izmakao tom
neumoljivom mehanizmu, izgubio se prije smaknua, probio se kroz
redove policajaca. Pre-koravo sam se to nisam paljivije itao opise
smaknua. Trebalo bi se uvijek zanimati za te stvari. Nikad se ne zna to
se sve moe dogoditi. itao sam, kao i sve, izvjetaje u novinama. Ali
zacijelo ima o tome posebnnih knjiga, a ja nisam bio dovoljno radoznao
da ih proitam. Moda bih u njima naao opise bjegova. Tako bih doznao
da se bar u jednoj prilici kota zaustavio, da su u toj neodoljivoj
promiljenosti bar jednom sluaj i srea neto izmijenili. Bar jednom!
Mislim da bi mi to, u neku ruku, bilo dovoljno. Srce bi obavilo ostalo. U
novinama esto piu o nekakvu dugu koji se vraa drutvu. Po njima, tre-
ba platiti taj dug. Ali to ostavlja matu hladnom. Najvanija bi tu bila
mogunost bijega, izmaknue neumoljivom obredu, luda trka koja bi
dala priliku nadi. Nada bi, naravno, bila u tome da te ustrijele na uglu
kakve ulice, u punom trku, tanetom ispaljenim na brzinu. Ali, kad bih
dobro promislio, nita mi nije doputalo taj luksuz, sve mi ga je
uskraivalo i ponovo me zahvaala mainerija.
Ni uz najbolju volju, nisam se mogao pomiriti s tom bezonom
izvjesnou. Jer, napokon, postoji smijean nesklad izmeu osude na
kojoj se ona zasniva, i njenog nepokofeblji-vog toka od trenutka kad je
osuda izreena. injenica da je osuda proitana u dvadeset sati, a ne u
sedamnaest, injenica daje mogla biti sasvim drugaija, da su je donijeli
ljudi koji redovito mijenjaju rublje, daje izreena u ime tako maglovita
pojma kao stoje francuski narod (ili njemaki, ili kineski), inilo mi se da
sve to oduzima mnogo ozbiljnosti takvoj odluci. Meutim, morao sam
priznati da je onoga asa kad je donesena njeno izvrenje postalo isto
toliko pouzdano, isto toliko ozbiljno koliko i postojanje ovoga zida uz
koji pritiskujem svoje tijelo.
U tim sam se asovima sjetio to mi je mama jednom priala o ocu.
Nisam ga poznavao. Sve to sam poblie znao o tom ovjeku bilo je
moda samo to to mi je tada mama ispriala kako je gledao
smaknue jednog ubojice. Bilo mu je muno i pri samoj pomisli da tamo
ode. Ipak je otiao, a kad se vratio, povraao je dobar dio prijepodneva.
Tada mi se otac malo zgadio. O, kako mi nije bilo jasno da nita nije
vanije od smaknua i da je, uope, to jedina stvar koja moe uistinu
ovjeku biti zanimljiva. Ako ikad iziem iz tamnice, ii u na sva smak-
nua. Drim da sam krivo inio to sam mislio na tu mogunost. Jer, pri
pomisli da budem u rano jutro slobodan iza kordona policajaca, s one
druge strane, da tako kaem, pri pomisli da budem gledalac koji je doao
da gleda i koji moe poslije povraati, srce bi mi se uzburkalo od otrovne
radosti. Ali to nije bilo razborito. Krivo sam inio to sam se predavao
tim pretpostavkama, jer bi me ve idui as obuzela takva strana studen
da bih se skvrio pod pokrivaem. Nisam se mogao suzdrati da ne
cvokoem zubima.
Ali dakako da ovjek ne moe biti uvijek razborit. U drugim sam
zgodama, na primjer, izraivao nacrte zakona. Mijenjao sam kazne.
Zapazio sam da je bitno dati osueniku neku priliku. Jednu jedinu na
tisuu, i to bi bilo dovoljno da se sve uredi kako treba. Tako mi se inilo
da bi se mogao nai neki kemijski spoj koji bi pacijenta (mislio sam
pacijenta), kad bi ga uzeo, usmrtio u devet sluajeva od deset. On bi to
znao, to bi bio uvjet. Jer, kad sam dobro promislio, kad sam sve mirno
promotrio, ustanovio sam da kod giljotine ne valja to to ne daje nikakve
prilike, ama ba nikakve! Ukratko, smrt je pacijentova odluena jednom
zasvagda. To je neto gotovo, posve zakljuena kombinacija, uglavljen
sporazum o kojem se vie ne moe raspravljati. Ako udarac nekim
udom promai, poinje iznova. Prema tome, najgore je to osuenik
mora eljeti da stroj dobro funkcionira. Kaem da je to ono to ne valja.
To je, u jednu ruku, istina. Ali, u drugu ruku, morao sam priznati daje ba
u tome cijela tajna dobre organizacije. Ukratko, osuenik je prisiljen da
moralno surauje. U njegovu je probitku da sve glatko tee.
Bio sam prisiljen isto tako ustanoviti kako sam sve do tada imao
pogrene pojmove o tim pitanjima. Dugo sam smatrao iako ne znam
zato da se do giljotine dolazi samo penjui se na stratite, uspinjui
se uza stube. Bit e da je to zbog revolucije iz 1789. godine, mislim zbog
svega onoga to su me uili ili mi pokazivali o tome. Ali jednog jutra
sjetio sam se fotografije koju su objavile novine u povodu smaknua to
je bilo izazvalo veliku pozornost. Stroj je zapravo stajao na zemlji,
najjednostavnije to moe biti. Bio je mnogo ui nego to sam mislio.
Prilino je udno to mi to nije prije palo na pamet. Taj stroj na slici
iznenadio me svojom preciznom i savrenom izradbom i sjajem. ovjek
uvijek preuveliava ono to ne poznaje. Morao sam, meutim, ustanoviti
daje sve to vrlo jednostavno stroj je na istoj razini kao i ovjek koji
stupa prema njemu. Prilazi mu kao da ide u susret nekoj osobi. A to je
ono gadno. Uspinjanje na stratite, uzlaenje pod vedrim nebom,
to moe podgrijati matu. Meutim, i tu mainerija sve satire ovjeka
ubijaju diskretno, pomalo stidljivo i vrlo precizno.
Jo su mi dvije stvari bile neprestano na pameti svitanje i molba za
pomilovanje. Meutim, trudio sam se da se urazumim i da ne mislim vie
na to. Ispruivi se, promatrao sam nebo, trsio se da se usredotoim na
njega. Pozelenjelo je, pala je veer. Jo sam nastojao odvratiti tok svojih
misli. Oslukivao sam svoje srce. Nisam mogao zamisliti da e to
kucanje koje me oduvijek prati ikad utihnuti. Nikad zapravo nisam imao
dovoljno mate. Ipak, pokuavao sam predoiti sebi onaj trenutak kad mi
otkucaji toga srca nee vie odjekivati u glavi. Ali uzalud. Svitanje i
molba za pomilovanje bijahu svejednako tu. Na kraju rekoh sam sebi da
je najpametnije da se ne suzdravam.
Znao sam da dolaze u svitanje. Ukratko, provodio sam noi u iekivanju
toga svitanja. Nikad nisam volio iznenaenja. Kad treba da mi se to
dogodi, najvolim biti spreman. Zbog toga sam naposljetku samo malo
spavao obdan, a za dugih noi strpljivo sam ekao da se javi svjetlo na
oknu neba. Najtee je bilo u onaj sumorni sat kad sam znao da obino
obavljaju svoj posao. im bi prola pono, ekao sam i vrebao. Nikad mi
uho nije razabiralo toliko umova, luilo toliko slabanih zvukova.
Mogu, uostalom, rei da sam u neku ruku imao i sreu za sve to vrijeme,
jer nikad nisam uo korake. Mama je esto govorila da ovjek nije nikad
posve nesretan. O tome sam se osvjedoio u zatvoru, kad se nebo arilo i
danje se svjetlo uvlailo u moju eliju, jer sam lako mogao zauti korake,
a tada bi mi srce moda prepuklo. ak i kad bi me najmanji suanj
privukao vratima, ak i kad bih prislonio uho na drvo i izbezumljeno e-
kao sve dok ne bih zauo svoj dah, prestravljen to je toliko potmuo i
slian pseem hroptanju, srce mi ipak ne bi prepuklo i dobio bih jo
dvadeset etiri sata ivota.
Povazdan mi je molba za pomilovanje bila na pameti. Mislim da sam se
okoristio tom milju to sam najbolje mogao. Raunao sam ono to mi je
ostalo, i iz tog svog premiljanja
izvlaio sam najvie koristi. Uvijek sam polazio od najgore pretpostavke
molba mi je odbijena. E, pa onda u umrijeti! Prije nego ostali,
oito. Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi ivjeti. Uglavnom sam znao da je
gotovo svejedno hou li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini
ivota, jer e, naravno, u oba sluaja drugi ljudi i druge ene i dalje
ivjeti, i to na tisue godina. Zaista, nita nije jasnije od toga. Uvijek u
ja biti onaj koji e umrijeti, bilo sada, bilo za dvadeset godina. U taj tren
omeo bi me malo u prosuivanju strahovit potres koji bih osjetio u sebi
pri pomisli da bih mogao poivjeti jo dvadeset godina. Ali je trebalo
samo da ga svladam zamiljajui to bih mislio za dvadeset godina, kad
bih se opet naao u istom poloaju. im se mora umrijeti, oito je da nije
vano kako i kada. Dakle (a najtee mi je bilo da ne smetnem s uma sve
ono to je to dakle znailo u mom umovanju), dakle, moram se
pomiriti s milju da e mi odbiti molbu.
U tom trenutku, tek u tom trenutku imao sam, da tako kaem, pravo,
doputao sam u neku ruku sam sebi da razmotrim i drugu pretpostavku
da me pomiluju. Tu je bilo neugodno to to sam morao obuzdavati
pomamni zanos krvi i tijela koji mi je palio oi bezumnom radou.
Morao sam se truditi da zatomim taj krik, da ga urazumim. Morao sam
biti prirodan ak i pri toj pretpostavci ne bi li pomirenost sa sudbinom pri
onoj prvoj pretpostavci ostala to vjerodostojnija. Kad bih u tome uspio,
imao sam sat mira. To je ipak valjalo cijeniti.
U takvu sam trenutku jo jednom odbio da primim ispovjednika. Leao
sam izvaljen i po plaventilu neba nasluivao da se blii veer. Upravo
sam bio odbacio mogunost pomilovanja i osjeao kako valovi krvi
pravilno krue u meni. Nisam imao potrebe da vidim ispovjednika. Prvi
put nakon dugo vremena pomislio sam na Mariju. Prolo je mnogo dugih
dana otkako mi nije pisala. Te sam veeri porazmislio i rekao sam sebi
da joj je moda dojadilo da bude ljubavnica osuenika na smrt. Pala mi
je na um i misao da se moda razboljela ili umrla. To ne bi bilo nita
neobino. Kako sam to mogao znati kad
nas nita, osim naih tijela koja su sad odvojena, ne vee i ne podsjea
jedno na drugo? Od toga bih trenutka, uostalom, ostao ravnoduan kad
god bih se sjetio Marije. Mrtva me Marie nije vie zanimala. Smatrao
sam da je to normalno, isto kao to sam dobro shvaao da e me ljudi
zaboraviti nakon moje smrti. Nee vie imati nita sa mnom. ak ne bih
mogao reijda je teko misliti na to.
Upravo u taj as ude ispovjednik. Kad ga ugledah, malko zadrhtah. On to
opazi i ree mi neka se ne bojim. Rekoh mu da inae dolazi u drugo doba
dana. Odgovori mi da je doao u posve prijateljski posjet koji nema
nikakve veze s mojom molbom, o kojoj on nita ne zna. Sjede na moj
leaj i pozva me da sjednem do njega. Odbih. Ipak, zapazih da mu je
izraz lica blag.
Sjedio je neko vrijeme, s podlakticama na koljenima, oborene glave, i
gledao u svoje ruke. Bile su tanke i miiave, podsjeale su me na ustre
zvjerke. Polako ih protrlja jednu o drugu. Zatim ostade tako, svejednako
oborene glave, toliko dugo da mi se naas uinilo da sam ga zaboravio.
Ali naglo dignu glavu i pogleda me u lice. Zato odbijate moje
posjete? upita me. Odgovorih mu da ne vjerujem u Boga. Htio je znati
jesam li u to posve siguran, a ja odvratih da nije ni potrebno da se pitam,
jer mi se ini da to pitanje uope nije vano. Tada se zavali i nasloni na
zid, a ruke stavi na bedra. I, gotovo kao da ne razgovara sa mnom
napomenu da ovjek kadto misli da je siguran, a zapravo nije. utio
sam. Pogleda me i zapita: to vi mislite o tome? Odgovorih da je to
mogue. Kako bilo da bilo, nisam moda siguran to me uistinu zanima,
ali sam posve siguran to me ne zanima. A upravo me to o emu on
govori ne zanima.
On odvrati pogled od mene i, ne mijenjajui poloaj, upita me ne
govorim li tako iz nekog oaja. Kazah mu da nisam oajan. Samo me je
strah, to je sasvim prirodno. Tada bi vam Bog pomogao
pripomenu. Svi oni koje sam upoznao u vaem poloaju obratili su se
njemu. Priznadoh da
je to bilo njihovo pravo. To ujedno pokazuje da su imali vremena za to.
to se pak mene tie, ja ne elim niiju pomo, a napose mi nedostaje
vremena da se zanimam za neto to me ne zanima.
U taj mah on odmahnu zlovoljno rukama, ali se zaas uspravi i popravi
nabore na halji. Kad je bio gotov, obrati mi se nazivajui me
prijateljem ne govori on tako zato to sam osuen na smrt; po
njegovu miljenju, svi smo mi osueni na smrt. Ali mu upadoh u rije i
rekoh da to nije isto, i da to, uostalom, ne moe biti nikakva utjeha.
Tako jepotvrdi on. Ali, ako ne umrete danas, umrijet ete poslije. I
opet ete se nai pred istim pitanjem. Kako ete podnijeti tu stranu
kunju? Odgovorih mu da u je podnijeti isto ovako kako je sad
podnosim.
Na te rijei ustade i pogleda mi pravo u oi. Tu igru dobro poznajem.
esto sam se tako zabavljao s Emmanuelom ili Ce-lestom, i obino su
oni prvi odvraali pogled. I ispovjednik je dobro poznavao tu igru, to
sam uas shvatio pogled mu se nije kolebao. A nije mu se ni glas
pokolebao kad mi ree: Pa zar vi nemate ba nikakve nade, i zar ivite
u uvjerenju da ete itavi umrijeti? Tako je odgovorih.
Tada pognu glavu i ponovo sjede. Ree da me ali. Dri da to ovjek ne
moe podnijeti. A ja sam samo osjeao da mi ve pomalo dosauje. Ovaj
put se ja okrenuh i prioh prozoriu. Naslonih se ramenom na zid. Iako
ga nisam pravo razumio, razabrah da me opet poinje ispitivati. Govorio
je uznemireno i uurbano. Shvatih da je uzbuen, pa ga poeh paljivije
sluati.
Ree da je uvjeren kako e moja molba biti prihvaena, ali da nosim
breme grijeha kojeg treba da se oslobodim. Po njemu, ljudska pravda
nije nita, a Boja je pravda sve. Napomenuh mu da me je ona prva
osudila. Odgovori mi da ipak nije sprala moj grijeh. Rekoh mu da ne
znam to je to grijeh. Samo su mi rekli da sam kriv. Kriv sam, platit u i
od mene se ne moe nita vie traiti. U taj as on ponovo ustade, a ja
pomismlih da u ovako uskoj eliji, ako se eli kretati, ne moe mnogo
birati. Mora sjesti ili ustati.
Upro sam pogled u tlo. On koraknu prema meni i zastade, kao da se ne
usuuje dalje. Pogleda kroz nebo. Varate se, sinko ree mi
moglo bi se od vas traiti i vie. A moda e se i traiti. A to to?
Moglo bi se traiti da vidite.to da vidim?
Sveenik pogleda oko sebe i odgovori glasom koji mi se odjednom uini
malaksalim: Iz sveg ovog kamenja izbija bol, znam. Uvijek sam ga
gledao sa zebnjom u srcu. Ali, u dubini due znam da su i najvei
bijednici meu vama vidjeli kako se iz njihove tame pomalja boanski
lik. Od vas se trai da vidite taj lik.
Malko ivnuh. Rekoh da ve mjesece i mjesece gledam te zidine. Nita i
nikoga na svijetu ne poznajem bolje od njih. Moda sam nekad i traio u
njima nekakav lik. Ali je taj lik bio boje sunca i gorio je od udnje bio
je to lik Marije. Uzalud sam ga traio. Sad je s tim svreno. I, bilo kako
mu drago, nisam nita vidio da izranja iz ovoga oroenog kamenja.
Ispovjednik me pogleda nekako tuno. Sad sam bio posve naslonjen na
zid i danje mi je svjetlo oblijevalo elo. On ree nekoliko rijei koje
nisam razumio, a onda me brzo upita smije li me zagrliti. Nemojte
odgovorih. Okrenu se, poe uza zid i proe po njemu polagano rukom:
Zar toliko volite ovozemaljski ivot? proapta. utio sam.
Prilino je dugo ostao tako okrenut. Njegova me nazonost titala i
razdraivala. Zaustavih da mu kaem neka ode, neka me ostavi na miru,
kad iznenada uzviknu nekako praskavo, okreui se prema meni: Ne,
ne mogu vam vjerovati. Siguran sam da ste ponekad poeljeli neki drugi
ivot. Odgovorih mu da se to razumije samo po sebi, ali da to vrijedi
isto toliko koliko i poeljeti da budem bogat, da vrlo brzo plivam ili da
mi usta budu ljepe oblikovana. To spada u isti ko. Ali me on presijee u
rijei i zapita kako zamiljam taj drugi ivot. Tada povikah: ivot u
kojem bih se mogao sjeati ovoga ov-
dje! I odmah mu rekoh da mi je ve svega dosta. On mi htjede jo
govoriti o Bogu, ali mu prioh i pokuah mu posljednji put objasniti da
nemam vie mnogo vremena i da ga ne elim tratiti na Boga. On pokua
skrenuti razgovor na drugu stranu i upita me zato ga zovem
gospodine, a ne oe. To me razjari pa mu odgovorih da mi on nije
otac da je uz ostale.
Nisam, sinko ree i stavi mi ruku na rame. Uz vas sam. Ali, vi to
ne moete znati jer vam je srce slijepo. Molit u se za vas.
Tada, ne znam zato, kao da neto puknu u meni. Proderah se iz sveg
glasa, ispsovah ga i rekoh neka se ne moli za mene. Zgrabih ga za
ovratnik sultane. Istresoh na njega sve to mi je lealo na srcu koje je
igralo od radosti i bijesa. On je ba tako siguran, je li? Pa ipak, cijela ta
sigurnost ne vrijedi ni piljiva boba. Nije ak siguran ni da je iv, jer ivi
kao mrtvac. Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam
u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj ivot i u smrt koja e uskoro
doi. Da, ja imam samo to, ali bar posjedujem tu istinu isto onoliko
koliko i ona mene posjeduje. Imao sam pravo, imam jo pravo, imam
svako pravo. ivio sam ovako, a mogao sam ivjeti i drukije. inio sam
ovo, a nisam inio ono. Ovo nisam uradio, a ono jesam. Pa onda? ini
mi se kao da sam cijelo vrijeme ekao ovaj as i osvit dana kad u se
iskupiti. Nita, nita nije vano, i dobro znam zato. I on zna zato. Sa
dna moje budunosti, za cijelog ovog besmislenog ivota koji sam vodio,
die se do mene, kroz godine koje jo nisu dole, neki neodreeni dah, a
taj dah izjednauje na svom putu sve ono to su mi nekad predlagali, u
onim godinama koje sam proivio i koje nisu bile nimalo stvarnije. to
se mene tie smrt drugih, ljubav jedne majke, to me se tie njegov Bog,
ivot za koji se netko odluio, sudbina koju je odabrao, kad jedna jedina
sudbina odabire mene i sa mnom na milijarde povlatenih koji, kao i on,
tvrde da su mi braa. Razumije li, razumije li napokon? Svi su
povlateni. Postoje samo povlateni. I ostali e jednog dana biti osueni.
I on e biti osuen, to mari ako ga optue zbog
umorstva i smaknu zato to nije plakao na sprovodu svoje majke?
Salamanov je pas vrijedio isto toliko koliko i njegova ena. Ona enica-
automat isto je toliko kriva koliko i Marie koja je eljela da se uda za
mene. to mari to mi je Ravmond bio isto tako pajda kao i Celeste koji
vrijedi vie od njega? ta mari to Marie prua danas usne nekom
drugom Meursaultu? Razumije li, napokon, taj osuenik, da sa dna moje
budunosti... Guio sam se viui sve ovo. Ali kljuari su mi ve oteli iz
ruku ispovjednika i prijetili mi. On ih, meutim, umiri i zagleda se
naasak nijemo u mene. Oi mu bijahu pune suza. Okrenu se i nestade.
im je otiao, opet sam se smirio. Bio sam iznemogao i sva-lih se na
leaj. Mislim da sam spavao, jer sam se probudio sa zvijezdama na licu.
Do mene su dopirali glasovi iz polja. Sljepoonice su mi osvjeavali
mirisi noi, zemlje, i soli. udesni mir tog usnulog ljeta nadirao je u me
kao plima. U tom trenutku, na izmaku noi, oglasie se sirene.
Navijetale su odlazak u svijet koji mi je postao zauvijek ravnoduan.
Prvi put nakon dugo vremena pomislih na mamu. Uini mi se da
razumijem zato je potkraj ivota nala zarunika, zato se pretvarala
da poinje sve iznova. Tamo, tamo takoer, oko one ubonice gdje se
gase ivoti, veer je bila kao neko sjetno zatije. Nadomak smrti, bit e
da se mama osjeala osloboena i spremna da ponovo sve proivi. Nitko,
nitko nije imao prava da za njom plae. I osjetih se spreman da ponovo
sve proivim. Kao da me ona silna srdba oistila od zla, oslobodila
nade, pred ovom noi krcatom znamenjem i zvijezdama, otvorih se prvi
put njenoj ravnodunosti svijeta. Osjeajui da je tako slian meni, da
mi je napokon bratski blizak, uvidjeh da sam bio sretan, i da sam jo
sretan. A da se sve ostvari, da se ne osjeam toliko sam, ostalo mi je
samo da poelim da na dan moga smaknua bude mnogo gledalaca i da
me doekaju povicima mrnje.
94