Sei sulla pagina 1di 3

Fridrih Nie

O siromatvu najbogatijeg

Deset godina je ve -
nijedna kap me nije takla
nijedan vlaan daak, ni rosa ljubavi
- beskina zemlja
Sada molim mudrost svoju
da ne bude krta u ovoj sui:
prelij se, istoi svoju rosu,
budi sama kia za oprljenu divljinu!
Jednom sam oblake pozvao
od mojih planina da se maknu.
Nekad sam govorio: Vie svijetla, vi tmasti!
Danas ih mamim da dou:
Potamnite oko mene sa vaim vimenima!
Hou da vas muzem,
o, krave sa visina!
Mudrou toplom kao mlijeko,
slatkom rosom ljubavi
plavim zemlju.
Odstupite! Odstupite, istine
sa mranim pogledom!
Na mojim planinama da vidim
neu vie opore, nestrpljive istine.
Smijehom pozlaena
neka mi je danas bliska istina
suncem zaslaena, ljubavlju preplanula, -
jer da uzberem elim sa drveta jedino ozrelu istinu .
Danas ruke ispruam
za viticama budunosti,
dovoljno lukav da je prevarim,
da budunost vodim poput djeteta.
Danas hou da budem gostoljubiv
prema nedobrodolom,
ni prema sudbini neu da budem bodljikav
- Zaratustra nije je.
Dua moja,
sa njenim jezikom nezasitim
sve je dobre i rave stvari ve lizala,
u svaku dubinu uranjala.
Ali poput plute uvijek,
uvijek isplivala opet,
kap ulja na morima tamnim:
zbog due ove zovu me sretnikom.
Tko su mi otac i majka?
Nije li mi otac knez Obilje
a majka tihi Smijeh?
Nisam li ja zaet u njihovoj lonici,
ja, zvijer zagonetka
ja, svjetlosna neman,
ja, Zaratustra, rasipnik mudrosti?
Bolan danas od njenosti,
juni vjetar,
sjedi Zaratustra i eka, eka na svojim brdima, -
u vlastitom soku
u slasti skuhan,
ispod svoga vrha,
ispod svoga gleera,
umoran i blaen,
tvorac u sedmome nebu.
- Tiina!
Istina se nada mnom vije
oblaku slina, -
nevidljivim munjama me ranjava.
irokim i sporim stepenicama
njena se srea meni penje:
Doi, doi, voljena istino!
- Tiina!
Istina je moja u meni!
iz treperavih oiju ,
iz kadifenih drhtaja,
pogaa me njen pogled,
ljubavan i zao, pogled djevice.
Ona sluti sree moje osnovu,
sluti mene ah , ta smilja?
Purpurni me zmaj jedan vreba
u bezdanu njenog pogleda djevianskog.
- Tiina! Moja istina govori!
Teko tebi, Zaratustra!
Izgleda kao netko
tko se nagutao zlata:
utrobu e ti jo rasparati!
Suvie si bogat ,
kvaritelju mnogih!
Pretvara ih u zavidljivce,
osiromauje mnoge
Tvoja svijetlost na mene baca sjenku -
smrzavam se: odlazi bogatau!
Odlazi , odbij, Zaratustra, od tvoga sunca!
Htio bi da dariva, da dijeli svoje obilje,
ali sam si ti najobilniji!
Budi pametan, ti bogatau!
Obdari najprije sebe samog, o Zaratustra!
Deset godina je ve, -
nijedna kap te nije takla?
Niti vlaan daak? Ni rosa ljubavi?
Ali tko bi i mogao da te voli ?
O prebogati!
Tvoja srea isuuje krajolik,
osiromauje ga u ljubavi,
- beskina zemlja
Nitko ti vie ne zahvaljuje,
da ti zahvaljuje svakome
ko prima tvoje darove.
Po tome te prepoznajem ,
o, prebogati,
najsiromaniji od svih bogatih!
rtvuje se, tvoje te bogatstvo mui, -
dijeli ga tedro,
ne tedi se, ne voli se:
muka te ogromna svakad pritiska,
muka od prepunih silosa, od prepuna srca -
a nitko ti vie ne zahvaljuje
Sebe mora osiromaiti,
umni bezumnie!
- ako hoe da bude voljen.
Vole se samo oni koji pate,
ljubav se nudi samo gladnima:
darivaj najprije sebe samog,
o Zaratustra! Ja sam tvoja istina

Potrebbero piacerti anche