Nura Bazdulj - Hubijar

NO U BRELIMA

NO U BRELIMA
Nura Bazdulj - Hubijar
Biblioteka
Ayna
Izdava
Sejtarija d.o.o.
Za izdavaa
Jasmina Sejtarija
Glavni i odgovorni urednik
air Filandra
Urednik
Alma Palalija
Recenzenti
Bisera Alikadi
Nihad Agi
Lektor
Alma Palalija
Dizajn, naslovna strana i DTP
saninkatica.deviantart.com
Sarajevo, 2009. godine.

Dragim kolegama i prijateljima

Halidu Genjcu i Kemi Lukaeviu

1.

ije urila na veeru. Pola je neto

iza pola osam. Polako se sputala
stubitem i brojala stepenike ma
da je sasvim dobro znala da ih je devedeset i
etiri. Lani ih je svakoga dana brojala najmanje
po est puta.
I sada je odsjela u Marini, depadansu hotela
Maestral. Nita nije mislila, samo je duboko udi
sala miris smole iz borove ume i, naravno, dra
gi, dobro znani miris mora.
Sila je niz zadnji stepenik i uputila se betoni
ranom stazom do novog stubita. Ovaj put se
trebalo penjati do Maestrala jer se tamo servira
la veera. Lagano zadihana ula je u hol i uputi
la se ka restoranu. Na ulazu ju je uz lak naklon
doekao konobar i poveo do stola.
Ovo e narednih veeri biti va stol, gospo
ice.
Samo veeras proletjelo joj je kroz glavu.
Restoran je bio u prizemlju, s vanjskim stak
lenim zidovima i otvorenim vratima prema


parku. Stol joj je bio blizu vrata i ona usmjeri

pogled prema njima. uta sparuena trava, po
njoj razbacane iarke, a borove grane su doti
cale stakleni zid. Meu granama je, kao i lani,
bez velikog naprezanja i ekanja mogla vidjeti
ivahne vjeverice.
Bacila je letimian pogled po restoranu. Bio
je gotovo pun. ene i mukarci razliitih dobi u
arolikoj odjei, od sveane do sportske, prepla
nulih lica i tijela, djeca, potmuli amor, zvecka
nje posua. Konobari u crnim hlaama i bijelim
kouljama kratkih rukava s crnim leptir mana
ma, sa tacnama u obje ruke, kretali su se lakim
koracima kao da ne dotiu tlo.
Ovo e biti va stol, gospodine ula je glas
iz neposredne blizine pa vidjela konobara koji ju
je dopratio. Iza njega je iao mukarac kojem ni
je mogla odrediti dob. Mogao je imati trideset,
trideset pet, ali i eterdeset, pa i vie godina.
Dobro vee kazao je sjedajui.
U istom asu pojavio se novi konobar s pita
njem da li gospoda ele neto popiti.
au crnoga vina kazala je.
Viski sa sodom dodao je mukarac. Glas
mu je bio dubok, promukao, kao da se s mukom
izvlaio iz stegnutog grla.
Predjelo je stiglo kad i vino pa su se dvojici
mladia, dok su istovremeno posluivali, neka


ko saplele ruke. aa se zanjihala. U trenu, pri

je nego je iko od prisutnih uspio da je zadri,
prevrnula se i pala. Po bijelom stolnjaku brzo se
irila velika crvena mrlja.
Kao krv pomislila je i u tome asu vidje
la kako lice mukarca to je sjedio preko puta
naglo mijenja boju. vrsto se uhvatio objema
rukama za stol, a onda klonuo. Prvo mu se gla
va mlitavo oborila prema prsima, pa je lagano
kliznuo sa stolice na pod. Dvojica mladih ko
nobara, vjerovatno uenika na praksi, sasvim
su se izgubili. Jedan je urno nestajao izmeu
stolova, a drugi, oito se ne mogavi savladati,
glasno poeo dozivati:
efe!
Prila mu je u dva koraka. Okolo se ve skupi
la gomila radoznalaca.
Vratite se na svoja mjesta kazala je gotovo
zapovjedniki, istovremeno ga hvatajui za do
nji dio podlaktice. Ja sam ljekar.
Puls je bio mekan, pravilan, blago ubrzan, di
sanje plitko. Uzela je bokal vode sa stola i salila
mu na lice.
ta se desilo?
Iznad nje je stajao uglaen, vremean gospo
din, vjerovatno ef restorana.
Gospodinu je pozlilo. Molim vas da ga neko


prenese na mirnije mjesto.

Spustila je pogled do poda. ovjek je treptao
oima.
Ili da mu pomogne da pree. Dolazi svijesti.
Ima li u ovom mjestu ambulanta?
Ne. Najblia je u Makarskoj.
Ja u ga pregledati. Vidjeemo hoe li biti
nuno neto vie.
Poloili su ga na neki leaj u sobi iza recepcije.
Raskopala mu je lanenu koulju boje pijeska,
primjeujui da je ispod pazuha sasvim mokra.
Spustila je uho na predio u podruju srca. To
novi su bili jasni, pravilni, ak se i uestalost
otkucaja bila neto smanjila.
Ne brinite ula je duboki glas. Sve je ure
du. Sada sam sasvim dobro.
Bolujete li od neke bolesti?
Preko lica mu je preletjela laka sjenka, neto
nalik ironianom osmijehu.
Ne. Sparina, umor, ta li? Sada sam sasvim
dobro kazao je uspravljajui se. U svakom
sluaju, hvala vam.
Hoete li saekati da donesem aparat? Samo
jo da vidimo kakav je krvni pritisak.
Nizak. To znam.
Ipak saekajte.
10

Kada se vratila kazali su joj da je gospodin oti

ao.
Iako je imala kratko ljekarsko iskustvo, bila je
gotovo sigurna da se radi o sasvim bezazlenom
kolapsu, te nije osjetila ni ljutnju ni brigu. Tek
aljenje to je uzalud prela etiri puta po deve
deset i etiri stepenika, plus onih etrnaest od
ulaza do prvog kata i njene sobe.
Iznenada joj se javi elja da se nasmije.
to li sam uope nosila ovaj aparat?
Osmijeh se najednom sledi. Ono radi ega je
tu, trenutak u kojem se mora suoiti sa sobom,
kada sve drugo postaje nevano i nakon kojega
nastupa nitavilo, primicao se.
Kako u? ta u osjeati kada se prsti stegnu
oko hladne drke pitolja?
Gdje u nianiti? U srce, stomak, glavu? ta
ako ruka zadrhti?
Sjetila se kako je kao studentica na vjebama
upoznala mladia koji se pokuao objesiti. Bio
je krupan, teak, uzica nedovoljno jaka da to iz
dri, pa se prekinula, a on tresnuo na beton i te
ko povrijedio glavu, mozak. Ve treu godinu
je leao na Neurokirurgiji i vegetirao. Gledao,
jeo (majka ga je svakodnevno hranila keksom
izdrobljenim u mlijeko), spavao. Sjetila se uasa
koji ju je proimao svaki put kad bi ula u onu
tunu sobu, praznih oiju njegove majke i bolne
11

pomirenosti u njima.
Moram biti precizna, jako, jako precizna
zakljuila je i olovnih nogu uputila se u sobu
da uzme pitolj.
Hou li pisati oprotajno pismo?
Pitanje je visilo u zraku, na smjeni dana i no
i, pod modrim nebom Brela, uz um talasa koji
su ljubili obalu.
im je ula u sobu, prola je ravno na balkon.
Bio je okrenut moru. Izmeu kronji borova vid
jela je samo komadi puine. Veer, tiha i blaga,
istrajno se borila s danom. Nebo vedro, prozra
no, svijetloplavo.
Sutra e biti lijep dan. Samo...
Pomisao je nije zaboljela, kamoli uasnula. Bi
la je sasvim mirna. Dani pakla bili su iza nje, da
ni dok nije donijela konanu odluku. Zapravo je
odluka donijela mir.
Bilo je tako uglavom u cijelom njezinom ivo
tu. Znala je zapadati u krize, osjeati razdirui
nemir, strah, ali to bi trajalo samo dok bi dvoji
la. Kada bi napravila rez, opredijelila se, dola
zila je i unutarnja ravnotea. Sutina je bila u
tome da je voljela izvjesnost. Nije bila od osoba
koje ive u svijetu stvorenim u sebi i za sebe,
padaju na lijepe rijei i obeanja, puno polau u
nadu i onda kada za nju ne postoje realne osno
ve. Za sebe je voljela misliti da je neko to s obje
12

noge vrsto stoji na zemlji i da e je to zatititi

od zlogukog porodinog usuda ena to se, goto
vo bez izuzetka, prenosio s koljena na koljeno.
Zapalila je cigaretu i puila nalakena na be
tonsku ogradu balkona. Ni na ta ne mislei, za
mahnula je da baci opuak pa ustuknula. Lako
je mogla izazvati poar.
Ula je u sobu i ugasila je u pepelnici.
U sobi jo nije bio mrak. Sve je bilo u savre
nom redu. Dola je popodne i odmah zatim sva
lila se u fotelju gdje ju je savladao san. Nikakvo
udo. Prethodnu no je spavala tek sat-dva. Od
luka jo nije bila doneena.
Kreveti su bili netaknuti. Prtljaga, izuzev tor
bice, nije imala. Koferi su bili tamo, kod kue,
spakovani. Od sutra su, na desetodnevnom od
moru kao i lani, u ovoj sobi trebali biti sve troje.
Ali sutra za nju nema. Za njih dvojicu ima. Za
njih e osvitati jo mnoga sutra.
U roditeljsku sobu je samo provirila. Mama se
smijeila pri blijedoj svjetlosti zore, tata leao
na boku. Lice mu nije vidjela, samo ruku to je
mlitavo visila niz krevet. I oni e ivjeti. Mama
ima svoju muziku, tata vrt.
Iz kue je izala tiho, gotovo beumno, ne pog
ledavi usnula lica mua i sina. Bez aljenja, bez
kosti u grlu. Tugovati e. Viktor dva-tri, sedam
dana, Emin mjesec, godinu, dvije. Tugovati i iv
13

jeti. Poslije samo ivjeti.

Ispod madraca je uzela pitolj koji je zajedno
s tlakomjerom izvadila prije veere da tamo ne
nosi pretrpanu torbicu. Sasvim mirno stavila
ga je unutra. Iz novanika je izvadila novac za
hotelski raun i stavila ga na stol.
Bacila je jo jedan pogled na sobu, na sliku
to je trebala ukrasiti zid, a bila samo jeftina
mazarija zalaska sunca, pa zakljuala vrata. Na
recepciji se nasmijeila deurnoj djevojci prua
jui joj klju. Nije se mogla oduprijeti osjeanju
da je istovremeno s kljuem sobe u neke tue,
nepoznate ruke, predala i kljueve vlastitog i
vota.
Nikad sporije nije silazila niz devedeset i e
tiri stepenika. Nogu za nogom, po prvi put ui
vajui u svakom udisaju, svakom otkucaju srca
to ga je ula u vratnim ilama, svjesna svako
ga koraka, daka vjetra na licu i u kosi.
Torbicu je objesila preko desnog ramena, sa
vila ruku u laktu i palcem ko zna koliko puta
prelazila preko jagodica ostalih prstiju.
Lijepo je imati ruke, prste, nokte, vidjeti, u
ti, osjeati... Lijepo je disati, lijepo ivjeti.
Bila je obuena u izlizane traperice i laganu
crnu majicu koja je sezala visoko uz vrat a ot
krivala ramena i gotovo cijele lopatice. Sjetila
se kako je lani gotovo svaku veer u etnju ob
14

laila iletom isjeene traperice sa razmacima

od kojih petnaest centimetara i kako joj je mla
di konobar u kafiu Roma u luici, jedne veeri
rekao kako ima lipe gae. Porumenjela je, ne
vjerujui da joj prorezi na trapericama otkriva
ju rublje, a Emin se od srca nasmijao i umirio je
rijeima da Dalmatinci tako zovu hlae.
Radi li jo uvijek tamo onaj plavooki mla
di?- upitala se i odluila svratiti tamo da popi
je posljednju kafu i ispui posljednju cigaretu.
Obavezno e usput svratiti na klupu usjeenu u
stijenu visoko nadneenu nad morem koju je od
lani zvala svojom. Nalazi se na zavoju sa kojeg
se hotel gubi iz vida.
Nije dola autobusom. U malome gradu svako
svakoga poznaje, Emin bi bez po muke saznao
da je kupila kartu i u kojem je pravcu krenula.
Pola je stopom. Prvi put u ivotu. Bila je svjes
na da je to opasna avantura, ali se nije plaila.
Silovati je niko nee, u krajnjem e se posluiti
pitoljem. Opljakati nema ta, a da je neko ubi
je, uinio bi joj uslugu.
Maglovito se sjeala vozaa kamiona, niskog
ovjeka snane grae i tuna pogleda koji joj je
priao kako je prije tri dana na parkingu naao
vreicu i u njoj sveanj novanica u apoenima
po hiljadu maraka, ukupno dvjesto pedest hilja
da maraka. Izdvojio je tri i provjerio ih u banci.
Nisu bile krivotvorene. Otiao je u policiju i ka
15

zao ako se javi neko ko je izgubio novac da ga

upute njemu jer on zna ovjeka koji ga je prona
ao. Javilo se njih dvadesetak. Devetnaest njih
su kazali netane cifre, samo je jedan brani
par kazao tanu svotu. Ispostavilo se kako su
prodali sve to su imali da bi svom malodob
nom, teko oboljelom sinu, omoguili lijeenje
u inozemstvu.
Nije znala govori li istinu, nije joj to ni bilo
vano. Oito, ni njega nije zanimala njezina re
akcija, vozio je mirno, pogleda uperenog u kri
vudavu cestu pred njima.
Bre nego je eljela, dola je do klupe. Uz malo
napora se popela i bacila pogled na vjeno more
to se ljeskalo, pa sjela.
Zatvorila je oi i nekoliko puta duboko udah
nula i izdahnula, osjeajui pri tome istinsku
slast.
Kakav e biti posljednji udisaj, a tek izdisaj?
Hou li toga biti svjesna, poeljeti se boriti za
bar jo jedan dah?
Otkopala je torbicu da uzme cigarete i zasta
la odlaui to bar nakratko.
Svim osjetilima se predala mirisima i ljepoti
to su je okruivali. Sve je bilo sasvim tiho, ak
su i koraci etaa sa ulice bili gotovo neujni.
Najglasniji su bili zrikavci.
Da mi se jo jednom okupati poeljela je
16

i ve osjetila udesnu slast koja bi je redovito

ispunjavala kad god se podavala zagrljaju mora.
Znala je kako je to iskljueno. Kostim nije po
nijela, nije joj ni pao na pamet. Sve kostime je
ve bila spakovala u veliku zelenu torbu, tani
je, u njen boni dep da bi joj bili na dohvat ru
ke. Planirala je da im stignu, jo prije doruka,
uskoi u jedan i skokne do plae.
Prela je dlanovima po golim ramenima, po
kuavajui doarati dodir talasa.
Odjednom je iz sjene kronje nadvijene nad
klupu izronila silueta.
Dobro vee.
Dobro vee. Iznenadili ste me... Nadam se
da ste sada dobro kazala je smuemo prepoz
najui pored sebe ovjeka koji je za veerom
nakratko izgubio svijest.
Sasvim. Niste valjda i vi, gospoice, sami u
ovoj ljepoti?
Nisam gospoica, a sama jesam.
Doputate li da sjednem?
Zato ne kazala je s dvojakim osjeanjem.
Mijeali su se ljutnja i neka tiha, zatomljena ra
dost. Prekinuo je uivanje u mirisima, bojama,
sjeanjima, odlagao ono zbog ega je dola.
Kada ste doputovali?
Danas. A vi?
17

 Isto.
Koliko ostajete?
Naas je zanijemila.
Jo veeras. Vi ete sigurno ostati mnogo
due.
Pokuao se nasmijati. Pokuaj se zavrio napo
la razvuenim usnama.
Ni ja neu ostati due. Puite li? pruio je
prema njoj kutiju Marlboroa.
Svoje u kazala je i sagnula se nad torbicu.
Sa vrha je izdajniki virila cijev pitolja.
Rairila je desni dlan i zaklonila otvor, a lije
vom rukom vjeto izvukla cigerete istovreme
no govorei, tek da mu zaokupi panju:
Zato ste mi danas utekli?
Bio sam sasvim dobro. Kocka eera i aa
vode su me povratili.
Vjerovatno ste i kolabirali zbog pada eera
u krvi.
Gledao je preda se u plamen upaljaa.
Mislim da to nije bio razlog.
Nego?
Vino, pretpostavljam.
Zato?
18

 Kao da sam vidio veliku krvavu mrlju.

Vjerujte, i meni se javila ista asocijacija. Ali
ja sam ljekar, na krv sam se navikla. Vi se bojite
krvi? Onda vas, ako vam je vade radi analize,
mora etvoro drati.
Nije dobila odgovor nego pitanje:
Spremate li se ubiti nekoga? Ili ste samo
spremni na samoodbranu?
Ne razumijem.
Zato nosite pitolj?
Javio se bijes. Htjela je kazati kako je drzak,
da nema pravo postavljati joj takva pitanja, da
se njega ne tie ta ona nosi u torbici, da ide do
vraga, a sasvim blago, s mirom apsolutno pomi
renog izrekla:
Noas se kanim ubiti. Nije reagirao.
Mora da misli kako se alim pomisli. To
je dobro. Ipak, ta me je nagnalo da mu to ka
em? Valjda to je neko meni potpuno stran,
drugi put ga vidim. Moda misli da jeftinom
melodramatinou pokuavam probuduti
njegovu panju, da sam to pokuala i prolijeva
njem vina. Bilo joj je drago da ga je to to je
izgovorila ostavilo ravnodunim.
Ne volite ivot?- nenadno je progovorio.
Nije ga pogledala, ali iz boje glasa i intonacije
nije mogla zapaziti iznenaenje, kamoli zapre
19

paenje.
O, ne. Volim. Silno. Iskazati vam ne mogu
koliko.
Zato onda?
Jer bi mi uskoro mogao prirediti neto zbog
ega bih ga prestala voljeti. Postao bi patnja i
meni i onima koji me vole.
Bolesni ste?
Imam rak.
utke su puili gledajui more kako zapljusku
je obalu i povlai se ostavljajui na alu bijelu
pjenu.
I ja se noas kanim ubiti. Zato sam doao ov
dje. Ali, bojim se. Ne smrti, bojim se umiranja.
Vi se sa mnom alite?
Umjesto odgovora zadignuo je lanenu kou
lju boje pijeska. Za pojasom je bio zataknut pi
tolj.
Ovaj susret bi mogao biti spasonosan za obo
je nastavio je.
Ne pokuavajte me odgovoriti. Neu se pre
domisliti. Moja odluka je definitivna.
Neu ni ja.
Po emu je onda ovaj susret spasonosan?
Ne kaem da jeste. Mogao bi biti ako se sug
20

lasite.
Sa im?
Da sklopimo savez.
Kakav?
Da ne pucamo sami u sebe, nego jedno u dru
go.

21