Sei sulla pagina 1di 4

Jezik je kao glina koju možemo oblikovati

Poslijeratni putevi nas vode i u nove misteriozne teritorije, i u nove jezike koje
osvajamo a i u potpuno nepoznate dubine nas samih koje otkrivamo u sklopu svih tih
mehanizama od kojih se sastoji naš život POSLIJE. Banjalučki pisac sa
stockholmskom adresom Adnan Mahmutović nas uvodi u svoj književni svijet.
Neobičan svijet.

Ako u današnje vrijeme možemo pričati o nacionalnom identitetu pisca, ti si


veoma zanimljiv slučaj. Bosanski si pisac, nastanjen u Švedskoj a fikciju pišes na
engleskom. Možes li nam podrobnije objasniti ovu neobičnu jezičku situaciju?
Postoji li strategija iza ovoga odnosa prema jezicima?

AM: Ne toliko promišljena, koliko slučajna. Kako god to da zvuči bosanskim i šire
balkanskim čitaocima, ja sam bio u situaciji kad sam osjećao da nemam jezik.
Nekoliko godina nakon dolaska u Svedsku (1993), već sam savladao osnove
švedskog, međutim nisam bio previše zagrijan da se više posvetim tom jeziku jer sam
dugo mislio da ću se vratiti u Bosnu. Bio sam jako angažovan da naša manja djeca,
pogotovo ona rođena u Švedskoj nauče taj jezik. Međutim, krajem 90-tih kad je već
postalo jasno da ću ostati u Švedskoj, i kad sam odselio da živim u Stockholm, počeo
sam se više posvećivati švedskom i engleskom. Počeo sam studirati englesku
literaturu na Stockholmskom univerzitetu, tako da sam jedno vrijeme zapostavio i
bosanski i švedski. U tom periodu, kad sam imao najveću potrebu da pišem o
Bosancima u dijaspori, osjecao sam da nemam ni jedan jezik. Engleski, kao radni
jezik, mi se poboljšao pa je to nekako bio prirodan prijelaz. Međutim, ono što mi
postalo važnije je to što je korištenje trećeg jezika imalo više smisla. Dalo mi je
distancu od samog materijala a isto tako pružilo i izazov. Dakle, pitanje je kako
predočiti iskustva i osjećaje bosanskih izbjeglica na jeziku koji nema veze s njima. Ja
želim da Bosanci čitaju moje priče, ali mi je postalo važnije da drugi čitaju o nama.

Nedavno si doktorirao engelsku književnost i radiš na univerzitetu u


Stockholmu. Kakva je veza između tvog akademskog i spisateljskog rada?

AM: Oni se nadovezuju tako što me akademski rad čini svjesnijim kako se literatura
sve može pisati i tumačiti. Ali ja ne pišem sa slikom akademskog kritičara u mislima.
Naprotiv, puno mi je važnije da se u prvi mah isključim iz tog svijeta mozgovanja.
Zato kad čitate moje priče vidite koliko su one fokusirane na osjećanja i afektivitet, i
sirovost života, pojave koje nisu logične i racionalne.

Prva knjiga Refugee se odlikovala eksperimentalnošću, dok se u drugoj knjizi,


kraćem romanu, Illegitimate tretira surovost života bosanske izbjeglice u
Njemačkoj. Treća knjiga Thinner Than a Hair koja je izašla ove godine se bavi
proslošću protagonistice iz drugog romana. Njeno djetinjstvo je oslikano na
veoma topao način jezikom koji začarava čitatelje. Zbog čega izbor
protagonistice umjesto muškarca? Da li je u pitanju veći izazov ili postoje stvari
koje ovim izborom želiš iskazati?
AM: Prvo je u pitanju izazov a isto tako i distanca od samog sebe. Dakle, izazov da
napišem priču koja nije autobiografska više od desetak posto, a pogotovo moja želja
da opišem likove koji nisu kao ja. Ono što je najpozitivnije u svim recenzijama koje
sam dobio je upravo to što čitaoci nisu dobili dojam da im namećem neka svoja
shvatanja, da im prodajem ideološka shvatanja života. Drugi razlog za odabir žene je
taj sto su žene tokom rata ostavile najveći uticaj na mene. Počevsi od mojih nana, do
drugih žena u porodici koje su bile izložene raznim strahotama a ipak sve to
proživjele sa čudnovatom kreativnošću, različitom od žene do žene, nikako
jednoličnom.

Da li pratiš bosansku i švedsku književnu scenu? Postoje li imena koja bi


izdvojio zbog kvaliteta? Kako bi okarakterizirao bosansku kulturnu scenu
uopćeno? Kakve probleme vidiš u njoj? Postoje li dobre strane?

AM: S obzirom na posao, vrlo malo pratim bosansku književnost. Nedavno sam imao
kontakt sa Osmanom Arnautovićem koji upravo izdaje zbirku priča iz dijaspore. Kad
sam bio na sajmu u Sarajevu prije dvije godine upoznao sam Meliku Salih-Beg
Bosnawi, i par izdavača, koji nažalost nisu bili zainteresovani za suradnju. Možda
postoje predrasude prema dijasporskim piscima, kao već i u svim kulturama. Poznato
nam je to iz afričke i indijske književnosti, da su dijasporski pisci bolje primljeni
svuda osim u zemljama odakle potiču. Švedsku scenu također slabo pratim, osim što
sam prilično čitao starije klasične pisce. Jedino sam malo uključen preko švedskog
PEN-a u vezi sa piscima koji su prognani iz svojih zemalja, dakle novopečeni
Svedjanima. S tom kategorijom osjećam najviše bliskost.

Da li smatraš da je tvoja pozicija pisca koji piše na engleskom kao svom zapravo
trećem jeziku drugačija od pisaca i spisateljica kojima je engleski maternji jezik
i, ako jeste, na koji način? Da li razmisljaš na engleskom?

AM: Ja razmišljam na jeziku kojim trenutno radim. Dakle, dok ovo pišem, na
bosanskom (mada možda zapnem na nekim mjestim, pokušam da se sjetim neke
riječi). Jedan dio recenzenata je povlačio paralele između mene i Conrad-a kojem je
engleski također bio treći jezik. Mada je moj jezik uopšteno pod uticajem svih jezika
koje znam, i svih iskustava koje sam imao, jezik se prilagođava pričama likova o
kojima pišem. Kako se oni mijenjaju, mijenja se i stil. Sam si spomenuo da je stil
dosta različit od knjige do knjige. To je svjesna radnja. Pogotovo kad pišem u prvom
licu. Na primjer, Fatimin jezik u Illegitimate je drugačiji od onog u Thinner than a
Hair, jer je njeno mentalno stanje drugačije. Pisci kojima je engleski maternji ne
moraju da se odlikuju nekom inovativnošću u pogledu jezika. Mogu biti konzervativni
u upotrebi jezika, ja ne mogu. Najviše volim pisce koji koriste engleski kao glinu koja
se može oblikovati na razne načine.

Roman Thinner than a Hair, da mu se vratimo, je jedna od boljih knjiga koje


sam pročitao o bosanskom ratu. Zapravo, rat je ovdje izmješten na marginu i
predstavlja pozadinu Fatiminoj (protagonistica romana) drami. Nekoliko je tu i
neobičnih likova i cijeli roman odaje osjećaj velike kontrole koju ti kao autor
uspostavljaš nad tekstom. Patos je nemoguće pronaći među redovima koje si
napisao. S obzirom da si u nekim intervjuima izjavljivao da malo planiraš kad
pišeš, na koji način si postigao ovako dobru strukturu romana? Pošto je Fatima
bila protagonistica i prošlog romana, krenuo si od nje i radio na fabuli? Na koji
način, bez mistifikacije, funkcionira tvoj rad na prozi?

AM: Mislim da mi tu pomaže moje akademsko iskustvo, dakle da prepoznam kad se


tušim u sentimentalnosti i mistifikaciji, i nekim modernim mitovima koje smo mi
Bosanci svjesno i nesvjesno stvarali od početka rata, a i prije. Nije mi nikad bilo stalo
da pišem o likovima koji će potvrđivati mitove koje smo napravili o nama samima,
već preferiram da pišem o onima koji su drugačiji, čija su iskustva drugačija i koji nas
svojom osobenošću privlače da život gledamo sa raznih strana. Upravo je to razlog
zašto ne planiram strukturu romana. On mora da proizađe iz samih karaktera.
Međutim, kad je priča gotova onda pada pod nož sve dok se tok radnje ne svede na
ono što je najbitnije. Nikako ne volim previše fokusa na raznorazne opise i previše
detalja. Interesuju me samo detalji koji su dovoljni da pokažu ono što je najbitnije.
Gledaoci mog kratkog filma su na primjer reagovali na par slika i stvari koje
protagonistica radi a koji daju punu sliku nje u jednoj specifičnoj situaciji. Ta priča,
Gusul, na primjer, ima jači fokus na islamski identitet dvije Srebrenicanke u Švedskoj,
međutim ta priča je građena na istim principima kao i druge. Bez obzira na vjerovanja
koja su im najbliža, moji karakteri ih slobodno izražavaju. Kako ih čitaoci shvataju to
je do njih. Ja dajem sve od sebe da u mom stilu nema lične osude, bez obzira šta ja
mislio o njima. Dakle, ono što moje priče traže od čitaoca je da sami donose svoje
zaključke.

Prevodio sam jednu od tvojih priča na švedski. Da li imas u pripremi još prevoda
na švedski ili na jezike sa područja bivše Jugoslavije?

AM: Dosad nisam imao nikakvih ponuda za prijevod na balkanske jezike, mada je,
recimo, Aleksandar Hemon prevođen. S obzirom na kvalitet mojih priča i njihov
renome u Engleskoj i Americi, dakle ne radi se o tom, već o nečem drugom što ja ne
razumijem. Možda izdavači očekuju da ja sam prevedem knjige, za šta ja jednostavno
nisam dovoljno sposoban. Ti si u svakom slucaju napravio izvanredan posao, i volio
bih kad bi ti preveo i ostalo sta sam napisao. Što se tiče švedskog nikad nisam imao
vremena da to bliže proispitam. Bonniers je jedno vrijeme razmatrao da je prevede ali
kažu da ljudi nisu više toliko zainteresovani za Bosance. Trenutno knjige o Balkanu
nisu toliko interesantne. Više se gleda na Aziju i Bliski istok, priče koje se bave
temama terorizma i američkih agresija.

Bloger si (http://undermidnightsun.wordpress.com), pisac i akademik. Šta ti je


najbitnije od ovih uloga? Čemu danas služi tvoj popularni blog?

Zapostavio sam dosta taj blog. Nemam vremena od drugog posla, ali nekad se napiše
neka recenzija, možda neki članak. Biće više, nadam se.

Na kraju, šta dalje možemo očekivati od pisca Adnana Mahmutovica?

Počeo sa da radim na novoj knjizi, ovaj put radnja nije o Bosni. A radim i na novom
filmskom scenariju (ovaj put dječiji film), i trenutno tražimo sponzore. Zainteresovani
se mogu javiti producentu Arminu Osmančeviću (preko http://www.werk.se/)
Alan Pejković

Potrebbero piacerti anche