Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06

SADRŽAJ
Dr. Andrija Štampar
(01.09.1888. - 26.6.1958.)
Dr. Andrija Štampar 2 „Već u onim danima, kad je
uz pomoć svojih učitelja na bečkoj
medicinskoj školi došao do nekih
Hepatitis C 3 socijalno-medicinskih spoznaja,
već tada je sagorijevao. Sagori-
jevao je, kako bi mogao za svoja
Intrahospitalne načela predobiti i druge, jer je već
infekcije 6 tada bio svijestan, da tako obiman
posao ne će moći izvršiti bez
pomoći drugih. Zbog toga je
Pojavnost logično da je i pored dobrog
samoubojstava tjelesnog i duševnog zdravlja i
svježine nedavno sagorio...“
u gradu Zagrebu
od 1993. godine Tako je u rujnu 1958. godine,
do 2005. godine 8 u časopisu za pitanja zaštite zdravlja
„SANITARNI TEHNIČAR“ Društva
sanitarnih tehničara NR Hrvatske,
Bedrenica počimao tekst na 6 stranica o tada
(antraks, crni prišt) 9 (nedugo) preminulom dr. Andriji
Štamparu.
Ako se malo osvrnemo na na
HACCP sustav 11 njegovu biografiju vidjet ćemo da se
rodio 01.09.1888., u Drenovcu kod Pleternice (kod Slavonskog Broda). Medicinske
znanosti završio je 1911. godine u Beču.
Plan zbrinjavanja Radni vijek počeo je kao bolnički liječnik u Karlovcu (1912.-1913), poslije toga
medicinskog otpada 13 bio je kotarski liječnik u Novoj Gradišci (1913.-1918.), a zatim je bio načelnik u
Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu (1919.-1931.). U to doba izgradio je mrežu
socijalno-medicinskih ustanova, među kojima su zdravstvene stanice bile početak. Uz
Strategija, planiranje, pomoć Rockeffelerove zaklade osnovao je Školu narodnog zdravlja u Zagrebu, koja je
postala ustanova za postdiplomski studij. U njoj je posebno mjesto i značenje dobila
programi, ciljevi higijena i socijalna medicina.
i smjernice Kad je u Ženevi, prilikom jedne počasti koju je primio, održao govor, dr.
organizacija Štampar je istaknuo:
(kratkoročni, „ Ako pogledam unazad, na svoj rad na području socijalne medicine,
želio bih da kažem nešto o prilikama u kojima sam odrastao, u kojima sam učio i
srednjeročni radio, kao i nešto o ljudima, koji su me potakli, radije nego da govorim o svojem
i dugoročni) u radu. Kao student živio sam u malenom selu, od nekoliko stotina stavnovnika,
prevenciji ovisnosti koji su se mučili na svojoj zemlji da prirade sredstva za život. Taj svijet bio je moj
prvi učitelj. Od njih sam naučio realistički gledati na život. Oni su me potakli na
(droge, alkohol, duhan) 14 razmišljanje o bezbrojnim faktorima ljudske aktivnosti, koji utječu na ljudsko
zdravlje. U atmosferi toga mukotrpnog svijeta izgradio sam svoje poglede i
stvorio odluke za svoj budući rad na unapređenju zdravlja...“
Neki psihološki aspekti
mobbinga: psihičkog Dr. Štampar zbog svoje socijalno-demokratske orjentacije i sukoba sa
zlostavljanja na komercijaliziranom medicinom, nije odgovarao vladajućim krugovima pa je je 1931.
radnom mjestu 15 godine bio prisilno umirovljen. Iste godine je izabran za profesora higijene i socijalne
medicine Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Bio je nekoliko godina dekan fakulteta, kao i
rektor Sveučilišta u Zagrebu. Isto tako, 1931. godine bio je stručnjak Higijenske
Zavod za javno zdravstvo organizacije Društva naroda u Kini.
Sisačko-moslavačke Njegova aktivnost nakon II. svjetskog rata, na polju međunarodne suradnje za
unapređenje zdravlja, bila je također velika. Godine 1946. bio je izabran za
županije 17
predsjednika tzv. Interim-komisije, koja je predstavljala početak Svjetske zdravstvene
organizacije (WHO).
02
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
„ZDRAVLJE je stanje potpunog fizičkog,
duševnog i socijalnog blagostanja i ne
znači samo odsustvo bolesti ili slabosti.“
(Svjetska zdravstvena organizacija,
autor dr. Andrija Štampar)
Predsjednikom Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti u Zagrebu postao je 1947. godine, a 1948. godine
izabran je za predsjednika prve skupštine Svjetske zdravstvene
organizacije u Ženevi. Bio je prvi potpredsjednik Ekonomskog i
socijalnog vijeća Organizacije ujedinjenih naroda.
Nagradu Leona Bernarda dobio je 1957. godine. Bio je
počasni član P.H. Association U.S.A. , počasni član Medicinske
akademije u New Yorku, dopisni član Srpske i Slovenske
akademije. Zaslužan je i za osnivanje Više škole za medicinske
sestre i Medicinskog fakulteta u Rijeci.
Umro je 26.6.1958. godine od cerebralnog krvarenja.
„Umro je veliki socijalni medicinar, koji je među
HEPATITIS C
Što je hepatitis?
Hepatitis je svaka bolest upale jetre. Klinička slika i
prognoza, kao i terapija ovisi o uzroku. Alkohol, kemikalije i
narkotici mogu uzrokovati hepatitis. Hepatitis može biti također
uzrokovan i virusnom zarazom. Postoji nekoliko različitih vrsta
hepatitisa uključujući A, B, C, D, E, F i G. Ovi virusi mogu stvoriti
slične simptome, ali se drukčije prenose, tako da su njihovo
sprječavanje i kontrola različiti.
Vrste hepatitisa
Virusni
Akutni hepatitis najčešće nastaje zbog virusnih infekcija:
- Hepatitis A
- Hepatitis B
- Hepatitis C
- D-agent (mora biti prisutan virus hepatitisa B)
- Hepatitis E
- Hepatitis G
Hepatitis C
Procjenjuje se kako je danas u svijetu 200 milijuna ljudi
zaraženo virusom hepatitisa C. Infekcija hepatitis C virusom
(HCV) može uzrokovati akutni i kronični hepatitis (upalu jetre).
Akutni proces, čija je osobitost kratko trajanje, obično je bez
simptoma, a ako su simptomi prisutni obično nestaju unutar
nekoliko tjedana. Akutna infekcija rijetko dovodi do zatajenja jetre
i tipično prelazi u kroničnu, dugotrajnu upalu. Kronična HCV
infekcija najčešće se sporo razvija te u mnogih bolesnika uopće
ne postaje klinički prepoznatljiva ako se razvije kasnije u životu.
Prosječno 20-30% kronično zaraženih osoba razvije cirozu jetre
tijekom dvadeset do trideset godina trajanja upale. Kronična
HCV infekcija najčešći je uzrok dugotrajne bolesti jetre.
Uzrok
Hepatitis C uzrokovan je hepatitis C virusom (HCV).
Nakon otkrića hepatitis A i B virusa krajem 1960-ih i početkom
1970-ih postalo je jasno kako se velik broj akutnih i kroničnih
svojim suvremenicima bio prvi. Koji je za unapređenje
zdravlja i općeg napretka svojeg naroda učinio najviše. Na
dobro izoranoj zemlji zasijao je sjetvu. Neka se njegovi
učenici pobrinu da ona dozri!“
Tim riječima završava tekst doc.dr.P. Tomašića iz rujna
1958., objavljenog u „Sanitarnom tehničaru“ časopisu Društva
sanitarnih tehničara NR Hrvatske.
Nakon skoro pola stoljeća od smrti dr. Andrije Štampara,
svima nama, mlađim generacijama, zaposlenim u zdravstvu ili
korisnicima zdravstvenih usluga, ostaje da procijenimo: Je li
sjetva dozrela te kakva će biti žetva?
LITERATURA
• http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:Andrija_%C5%A0tampar.jpg
28.07.2006., 11.22 h
• SANITARNI TEHNIČAR časopis za pitanja zaštite zdravlja“,
broj 9/1958. god. Društvo sanitarnih tehničara NR Hrvatske
Mirko Kelava, san.inž.
Vlasta Moskaljov, dipl.san.inž.
Je li hepatitis C opasan ?
Preko 70 posto osoba koje su zaražene mogu stalno
imati virus u svojoj krvi i postati dugoročni ili kronični prijenosnici
bolesti. Vjeruje se da će najmanje 20 posto osoba koje su
kronični prijenosnici dobiti cirozu, što je stvaranje ožiljaka na jetri.
Simptomi akutnog hepatitisa C
Većina akutno zaraženih bolesnika nema simptoma i
bolest je blaga; žutica se viđa u manje od četvrtine pacijenata.
Stoga je preporučljivo povremeno obaviti testiranje na ovaj virus
kod osoba koje su pod rizikom od infekcije HCV-om. Eventualno
se mogu javiti simptomi slični onima kod drugih oblika akutnog
virusnog hepatitisa: umor, mučnina, bol u gornjem desnom dijelu
trbuha. Kod bolesnika koji imaju simptome, akutna bolest obično
traje 2-12 tjedana. Naglo, fulminantno, zatajenje jetre zbog
akutnog hepatitisa C je rijetko, ali može biti češće kod bolesnika
koji imaju i kroničnu hepatitis B infekciju.
Kronični hepatitis C
Rizik od kronične infekcije nakon akutne bolesti
03
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
uzrokovane hepatitisom C je visok. U
većini studija 80-100% bolesnika ostaje
HCV-RNA pozitivno, što znači da se je
nukleinska kiselina virusa prisutna u krvi
bolesnika te da je bolesnik i dalje inficiran;
60-80% bolesnika ima trajno povišene
vrijednosti jetrenih enzima. Nakon što je
virus u tijelu proveo šest mjeseci, njegov
spontani nestanak je vrlo rijedak. Za
spontani nestanak virusa mogu biti
odgovorne i osobine zaražene osobe,
primjerice posjedovanje specifičnih HLA-
DRB1 i DQB1 gena, velika količina
neutralizirajućih protutijela protiv HCV
strukturnih proteina, trajno postojanje
odgovora posebnih imunoloških stanica
(HCV-specifične CD4 T-stanice); spontani
nestanak je češći i kod bijelaca koji
tijekom akutne infekcije imaju nisku razinu
virusa u krvi. Izgleda kako i djeca imaju
relativno nisku učestalost razvoja
kronične HCV infekcije nakon izlaganja
virusu.
Simptomi kroničnog hepatitisa C mogu biti: Dijagnoza
Većina oboljelih od kroničnog hepatitisa C nema nikakvih Hepatitis C se najlakše dijagnosticira kad su povišene
simptoma ili su simptomi blagi i nespecifični (ne ukazuju na neku vrijednosti jetrenih enzima te su anti-HCV protutijela prisutna u
određenu bolesti ili poremećaj). Ipak, nerijetko i ovakvi blaži krvnom serumu. Dijagnoza se potvrđuje nalazom virusne
simptomi umanjuju kvalitetu života, što je ponekad posljedica nukleinske kiseline (HCV RNA) u serumu.
poznavanja dijagnoze i može se popraviti nakon početka Akutni hepatitis C dijagnosticira se temeljem informacije
liječenja. Nije potvrđen nijedan lijek koji bi omogućio liječenje o izloženosti virusu, simptoma (najčešće žutica, umor, mučnina),
osjećaja umora. poznavanjem čimbenika rizika kod pacijenta, značajnim
povećanjem jetrenih enzima (ALT povišen deseterostruko ili
Simptomi kronične HCV infekcije nisu pouzdan više) te prisutnošću anti-HCV protutijela.
pokazatelj aktivnosti bolesti. Manjak povezanosti između Kronični hepatitis C se dijagnosticira kad više od šest
simptoma HCV infekcije i razine jetrenih enzima ili rezultata mjeseci postoje anti-HCV protutijela i povišena je razina jetrenih
biopsije jetre dokazan je u više istraživanja; no izgleda kako se enzima. Testiranje HCV RNA pomoću PCR metode potvrđuje
simptomi češće javljaju nakon razvoja ciroze jetre. dijagnozu i postojanje virusa u krvi (viremija). Gotovo svim
- Od blage do jake letargije pacijentima s kroničnom HCV infekcijom dokazuje se prisutnost
- Gubitak apetita virusa u krvi.
- Mučnina i povraćanje
- Bolovi u gornjem desnom dijelu trbuha (ispod rebara) Prijenos bolesti
- Groznica Većina osoba zaraženih virusom hepatitisa C u Europi i
- Bolovi u zglobovima Sjevernoj Americi dobije bolest intravenskim injiciranjem droga ili
transfuzijama krvi. Prijenos virusa transfuzijama rijedak je nakon
što su se krvni uzorci 1990. počeli redovito testirati na ovaj virus.
Rizični čimbenici za zarazu su:
- intravenska narkomanija
- transfuzije krvi
- seks s intravenskim narkomanom
- boravak u zatvoru duži od tri dana
- namjerne ozljede kože iz religijskih razloga
- ubod ili porezotina nanešena krvavim predmetom
- bušenje ušiju i drugih dijelova tijela (piercing)
- injekcije imunoglobulina

Drugi načini prijenosa

Rijetki izvori zaraze uključuju korištenje zaražene
opreme tijekom medicinskih zahvata, primjerice tijekom
kolonoskopije. Procedure iz narodne i alternativne medicine
(ubadanje, grebanje kože, postavljanje šalica na kožu),

04
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
tetoviranje, bušenje tijela (piercing) i brijanje u salonu također
uzrokuje prijenos virusa u rijetkim prilikama. Iznenađujuće visoka
učestalost HCV infekcija pronađena je kod bolesnika
alkoholičara, čak i kad nema drugih očitih rizika za infekciju.
Nema dokaza za prijenos virusa ljubljenjem, grljenjem,
kašljanjem, kihanjem, dijeljenjem vode i hrane, pribora za jelo i
čaša, slučajnim dodirom ili drugim kontaktima kod kojih nema
kontakta s krvlju.
Liječenje
Pacijenti s hepatitisom C trebaju se posavjetovati sa
svojim liječnikom o najboljem obliku liječenja. Svi pacijenti nisu
pogodni kandidati za terapiju i stoga je nužna procjena iskusnog
specijalista. Glavni je cilj liječenja eliminacija virusne RNA iz
krvi.Svi trenutni terapijski protokoli za hepatitis C temelje se na
uporabi različitih pripravaka interferona alfa putem injekcije u
mišić (imtramuskularno) ili pod kožu (potkožno, subkutano).
Interferon alfa je prirodni glikoprotein kojeg stanice izlučuju kao
odgovor na virusnu infekciju. Njihova je funkcija poticanja
obrambenog odgovora protiv virusa.
Liječenje akutnog hepatitisa C
Zbog visokog rizika od kronične infekcije istraživanja
terapijskih mogućnosti usmjerena su na sprječavanje razvoja
kroničnog procesa. Mnoge su male studije procjenjivale
učinkovitost monoterapije interferonom kod akutnog hepatitisa C
(monoterapija je terapija jednim lijekom). Zasad su najbolji
rezultati viđeni kad je terapija započeta s 5 MU (milijuna jedinica)
potkožno (subkutano; sc) svaki dan tijekom četiri tjedna nakon
čega je nastavljeno s 5 MU potkožno triput tjedno tijekom
dvadeset ili više tjedana. Međutim, ako je nakon tri mjeseca HCV
RNA još uvijek prisutan u krvi bolesnika, razumno je prebaciti
bolesnika na kombinaciju pegilirani interferon plus ribavirin.
Liječenje kroničnog hepatitisa C
Iako većina bolesnika s kroničnim hepatitisom C nema
simptoma u vrijeme postavljanja dijagnoze, suočeni su s
ozbiljnom zdravstvenom prijetnjom koja može imati značajne
emocionalne i fizičke posljedice. Liječnici bi nakon dijagnoze kod
pacijenta trebali uočiti znakove depresije te preporučiti
odgovarajuću terapiju. Bolesnicima može mnogo pomoći
komunikacija sa sličnim pacijentima u grupi oboljelih od
hepatitisa C. Savjetovanje treba sadržavati informacije o
mogućim načinima prijenosa i zaštiti drugih osoba; oboljele
najčešće najviše zanima mogućnost prijenosa virusa seksualnim
kontaktom i rizik za osobe u istom kućanstvu.
Prevencija
Osoba zaražena virusom hepatitisa C može spriječiti
širenje infekcije na slijedeće načine:
- ne darivati krv, organe, druga tkiva niti sjeme (spermu)
- ne dijeliti ni s kim osobne higijenske predmete koji bi na sebi
mogli imati krv, primjerice četkice za zube, zubna pomagala,
opremu za pedikiranje i manikiranje, britvice
- prekriti rane na koži zavojem ili flasterom.
Zdrava osoba se može zaštititi od infekcije i drugih
bolesti koje se šire krvlju ovako:
- nikad ne injicirati droge ili, ako je osoba već ovisnik, prestati i
potražiti pomoć i rehabilitaciju. Ukoliko pokušaj odvikavanja
nije uspio, ne dijeliti ni s kim igle i štrcaljke, vodu i drugi pribor
te se cijepiti protiv hepatitisa A i B
- ne dijeliti četkice za zube, britve niti bilo koje druge predmete
za osobnu higijenu jer se na njima može nalaziti krv u
tragovima koja se ne mora primijetiti
- zdravstveni radnici trebaju koristiti propisana zaštitna
sredstva, rukavice i maske te propisno odlagati igle i druge
oštrice. Cijepiti se protiv hepatitisa B
- razmisliti o zdravstvenom riziku ako se želi tetovirati ili
napraviti piercing. Infekcija je moguća ako se u studiju za
tetovažu instrumenti ne steriliziraju i ponovno upotrebljavaju
kod više osoba, ako higijena u studiju ne izgleda
zadovoljavajuća i umjetnik ne koristi rukavice za jednokratnu
uporabu.
Seksualnim kontaktom se može prenijeti virus hepatitisa
C i stoga se osobama koje mijenjaju partnere preporučuje oprez.
Seksualnim se putem mogu dobiti i druge bolesti - AIDS, hepatitis
B, gonoreja, klamidija itd. Svaki put je potrebno koristiti kondom
od latexa. Preporučuje se i cijepljenje protiv hepatitisa B.
Zaražena osoba može poduzeti određene korake kako
bi zaštitila svoju jetru:
- prestati piti alkohol
- redovito posjećivati liječnika
- ne uzimati samostalno nikakve lijekove koji se mogu kupiti u
ljekarni bez recepta ili druge lijekove koje nudi Internet, travari,
kineska medicina, marsovska medicina...bez prethodnog
savjetovanja s liječnikom specijalistom
- cijepiti se protiv hepatitisa A
Postoji li pregled za otkrivanje hepatitisa C?
Pregled krvi za otkrivanje hepatitisa C je na
raspolaganju od 1990. godine. Može proći od dva do tri mjeseca
od vremena zaraze, prije nego se pregledom krvi mogu otkriti
znaci zaraze (to jest, prisustvo antitijela u krvi). Ovaj pregled
može samo pokazati da li ste bili u kontaktu sa virusom, ali ne
može ustanoviti je li zaražena osoba postala prijenosnik te
bolesti. Specijalizirani laboratoriji mogu izvršiti pretragu koja
može pomoći da se ustanovi ako je virus još prisutan u krvi ili jetri
osobe.
Ida Kovačić, san.inž.
LITERATURA:
1. www.hr.wikipedija.org
2. www.medicina.hr (autor Livia Puljak, dr. med.)
3. http://news.bbc.co.uk/2/low/health/
medical_notes/695934.stm
4. http://whyfiles.org/206tattoo/4.html
05
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
INTRAHOSPITALNE INFEKCIJE
UVOD
Infekcije stečene u bolnici (bolničke ili nozokomijalne
infekcije) značajan su problem u bolnicama većine zemalja, i
usprkos poboljšanjima u kontroli infekcija, prevalencija infekcija
iznosi 5-10%. Uglavnom su to infekcije kirurške rane, dišnog i
mokraćnog sustava i kože. Važni činitelji rizika za nastanak
infekcije su invazivni postupci koji uključuju operaciju,
intravaskularnu i urinarnu kateterizaciju i strojnu ventilaciju
dišnog sustava. Drugi činitelji rizika uključuju traumatske ozljede,
opekline, dob (stariji i novorođenčad), imunosupresiju i postojeću
osnovnu bolest.
Mnoge su infekcije endogene (tj. nastale od vlastite
mikrobne flore bolesnika) i nisu nužno preventabilne, premda se
mogu održavati na minimumu dobrim aseptičkim tehnikama.
Širenje infekcije od bolesnika do bolesnika često je teško
spriječiti, osobito u prenapučenim bolnicama s manjkom osoblja i
ograničenim prostorom. Prevencija unakrsnih infekcija
uzrokovanih mikroorganizmima visoko rezistentnima na
antibiotike, kao što je epidemijski meticilin-rezistentni
Staphylococcus aureus (MRSA), može biti teška i često zahtijeva
značajna sredstva. Infekcije uzrokovane vankomicin-
rezistentnim enterokokima može biti nemoguće liječiti trenutno
dostupnim antibioticima, a gram-negativni bacili, rezistentni na
kinolone i cefalosporine treće generacije, često uzrokuju
terapijske probleme. Unakrsne infekcije mogu se značajno
smanjiti pomoću nekoliko osnovnih mjera, na primjer pranjem
ruku ili dezinfekcijom ispravno provedenom u pravo vrijeme.
Pranje ruku se općenito smatra najvažnijom pojedinačnom
mjerom kontrole infekcija. Premda je prevencija prijenosa od
najvećeg značenja, racionalna primjena antibiotika i restrikcija
nekih antibiotika nužna je za postizanje dugotrajnog učinka.
Drugi mikroorganizmi koji su se pojavili u novije vrijeme u
bolnicama uključuju Clostridium difficile, koji uzrokuje epidemije
u starijih bolesnika, i legionelu povezanu s tornjevima za
hlađenje i kontaminiranom vodom. Trovanje hranom uglavnom je
problem izvan bolnice, ali se događaju i epidemije u bolnicama.
Escherichia coli O157:H7 nedavno je bila odgovorna za velike
epidemije teškog gastroenteritisa i nekoliko smrti uslijed
zatajenja bubrega.
Bolnice moraju imati organizaciju kontrole infekcija koja
uključuje liječnika za kontrolu infekcija, obično je to medicinski
mikrobiolog u Ujedinjenom Kraljevstvu, i jednu ili više sestara za
kontrolu infekcija, ovisno o veličini bolnice i tipu bolesnika. To su
članovi tima koji se moraju sastajati svakodnevno ili bar nekoliko
puta na tjedan. Povjerenstvo za bolničke infekcije je proširenje
tima i sastaje se rjeđe. Ono je bitno za odobravanje postupnika,
programa, i donešenje preporuka, koje imaju značajne
financijske posljedice, upravitelju bolnice. Potrebna je također i
suradnja s izvanbolničkim službama, te bi izvanbolnički
epidemiolog morao biti član bolničkog povjerenstva.
IZOLACIJA IZVORA
Preporuke CDC-a (Centers for Disease Control and
Prevention) preporučuju pristup na dvije razine. Prva razina su
opće/standardne mjere zaštite koje se odnose na sve bolesnike
unutar zdravstvenih ustanova, bez obzira na njihovu dijagnozu ili
infektivni status. Drugu razinu ili dodatne mjere zaštite čine mjere
koje se temelje na prijenosu uzročnika i rabe se u radu s
bolesnicima u kojih postoji suspektna kolonizacija ili infekcija
patogenima koji se prenose kontaktom (koža ili kontaminirana
površina), kapljicama ili zrakom.
Standardne mjere zaštite sadrže temeljnu razinu mjera u
kontroli infekcije koje se odnose na sve bolesnike bez obzira na
njihovu dijagnozu ili pretpostavljeno infektivno stanje. Cilj
uporabe standardnih mjera opreza jest smanjenje rizika od
prijenosa mikroorganizma s poznatih i nepoznatih izvora
infekcija. Rutinska primjena ovih mjera opreza trebala bi postati
drugom prirodom svakog zdravstvenog djelatnika. Ove su mjere
opreza primarna strategija uspješne kontrole infekcija zbog
sljedećih razloga:
• Inficirani bolesnici ne moraju pokazivati znakove niti simptome
infekcije koja se može otkriti rutinskom anamnezom i
medicinskim pregledom.
• Infektivni status često se utvrđuje laboratorijskim testovima
koji ne mogu biti završeni dovoljno brzo da bi se mogla
primijeniti odgovarajuća skrb.
• Bolesnici mogu biti infektivni i prije nego što su laboratorijski
testovi pozitivni ili se mogu prepoznati simptomi bolesti.
• Bolesnici mogu biti bez simptoma a ipak infektivni.
Dodatne mjere zaštite idu dublje od standardnih mjera
zaštite i utemeljene su na prijenosu infekcije. Oblikovane su tako
da nadopune standardne mjere zaštite, odnosno sadrže mjere
zaštite koje nisu navedene u općim mjerama. Te su mjere zaštite
temeljene na prijenosu i grupirane u različite kategorije prema
načinu prijenosa mikroorganizama.
06
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
Mjere zaštite kod prijenosa zrakom
Mjere zaštite kod prijenosa putem zraka primjenjuju se u
bolesnika u koji je dijagnosticirana ili suspektna infekcija
uzročnicima koji se prenose zrakom, kao tuberkuloza, vodene
kozice (vodene kozice ili diseminirana varičela-infekcija), ospice.
Takvi patogeni prenose se tako da osjetljiva osoba udahne male
jezgre kapljica veličine ? 5μm. Takve čestice rasprše se strujom
zraka i mogu ostati u zraku kroz dugi vremenski period,
uzrokujući infekciju osijetljive osobe ako je izložena na 1 metar ili
dalje od izvora čestica. Kad osijetljiva osoba udahne čestice
prašine koje sadrže infektivne mikroorganizme, oni mogu doći do
alveole u plućima primatelja i izazvati infekciju. Mehaničko
prozračivanje pomaže time što razređuje i uklanja taj izvor
infekcije. Soba za izolaciju izvora mora biti pod negativnim
tlakom. Vrata moraju biti trajno zatvorena.
Neosjetljiva bi osoba, ako je moguće, trebala zamijeniti
zdravstvenog djelatnika koji je osjetljiv prema ospicama ili
kozicama i brinuti se za takvog bolesnika. Ako to nije moguće,
osjetljivi zdravstveni djelatnik treba nositi masku. Mjere opreza
kod prijenosa zrakom nalažu da zdravstveni djelatnik nosi
zaštitnu masku kada ulazi u sobu bolesnika za kojeg se zna ili
sumnja da ima plućnu tuberkulozu.
Mjere zaštite kod prijenosa kapljicama
Mjere zaštite kod prijenosa kapljičnih infekcija
usmjerene su na smanjenje infekcija koje se prenose kapljicama
velikih čestica. Prijenos kapljicama događa se kad takve čestice
dođu u kontakt s očima ili sluznicom nosa ili usta osjetljive osobe,
kao npr. kad inficirana osoba kašlje, kiše, govori ili tijekom
postupaka koji uključuje respiratorni sustav, kao što su sukcija,
fizioterapija, intubacija ili bronhoskopija. Nadalje, kapljice se
također stvaraju kad se voda pretvara u finu maglicu pomoću
aeratora ili tuša.
Prijenos velikih kapljica zahtijeva bliski kontakt s
inficiranom osobom. Kapljice se prenose na kratkoj udaljenosti
(do 1 metar) od izvora i ne zaostaju u zraku kroz duži vremenski
period. Stoga nije potrebna posebna ventilacija u sprečavanju
prijenosa kapljičnih infekcija. Primjeri infekcija uzrokovanih
velikim kapljičnim jezgrama su: meningitis koji uzrokuje
Neisseria meningitidis, pertusis, streptokokni faringitis,
multirezinstentni Streptoccocus pneumoniae, virus gripe,
ospica, zaušnjaka, rubeole itd.
Mjere zaštite kod prijenosa kontaktom
Kontakt je najvažniji i najčešći naćin širenja bolničkih
infekcija. nastaje direktnim ili indirektnim putevima. Prijenos
direktnim kontaktom uključuje doticaj kože na kožu, te se
mikroorganizmi fizički prenose s inficiranog ili koloniziranog
bolesnika na osjetljivog domaćina. Direktni kontakt između
bolesnika može također nastati prijenosom rukama zdravstvenih
djelatnika. Prijenos indirektnim putem nastaje kad osjetljivi
domaćin dođe u kontakt s kontaminiranim predmetom (kao vaga
na krevetu, stolica za defekaciju) u okolini inficirane osobe.
Primjeri širenja mikroorganizama kontaktom sa
sekretima uključuju Staphylococcus aureus (uključujući
meticilin-rezinstentni Staphylococcus aureus (MRSA), fekalna
kontaminacija od kliconoša vankomicin-rezistentnog
enterokoka, svrab, Escherichia coli 0157, Clostridium difficile,
Herpes simplex, respiratorni sincicijalni virus itd.
ZAŠTITNA IZOLACIJA
Imunokompromitirani bolesnici općenito imaju povećani
rizik i od endogenih i od egzogenih izvora infekcija. takve
bolesnike treba zaštititi od infekcija i od osoblja koje ih zbrinjava iz
okoline. Njihova osjetljivost na razvoj nozokomijalnih infekcija
može varirati ovisno o težini i trajanju imunosupresije. Većina
stečenih infekcija u imunokompromitiranih bolesnika je
endogenog podrijetla i izolacija u jednokrevetnoj sobi nije
potrebna. Ipak, imunokompromitirani bolesnici koji imaju najveći
rizik od nastanka infekcija uključuju pojedince koji su teško
neutropenični (npr. <1.000 polimorfonuklearnih leukocita/ml kroz
2 tjedna, ili <100 stanica polimorfonuklearnih leukocita/ml kroz
jedan tjedan), bolesnici koji su primili alogeni transplatant hema-
topoetskih matičnih stanica i leukemije. Mjere izolacije obično su
maksimalne za bolesnike koji idu na transplataciju. Ti bolesnici
mogu biti posebno osjetljivi na kontaminante iz okoline, kao što je
aspegiloza ili legionarska bolest. Za njih je potrebna specijalna
soba s pozitivnim tlakom i filtracija zraka HEPA filterima.
Nadalje, treba imati na umu sljedeće mjere zaštite kod
zbrinjavanja imunokopromitiranog bolesnika:
• Kad se predviđaju invazivni medicinski ili stomatološki
postupci razumno je planirati imunokompromitiranog
bolesnika na početku operativnog programa.
• U čekaonici za ambulantne bolesnike, potrebne su dodatne
mjere opreza za kontrolu zrakom prenosivih uzročnika. Te bi
bolesnike trebalo primiti na red odmah po dolasku, kako ne bi
čekali u čekaonici s drugim bolesnicima, čime se smanjuje
vrijeme izloženosti mogućim uzročnicima infekcije od drugih
bolesnika.
• Oni bi trebali biti odvojeni od bolesnika koji su inficirani, ili
imaju stanja koja povećavaju rizik od prijenosa infekcija.
PRAKTIČNA PRIMJENA I PROMIŠLJANJA
Uvijek kad se razmišlja o izolaciji bolesnika, treba
napraviti procjenu rizika i treba ocijeniti nedostatke u odnosu na
korist. Smještaj bolesnika u izolaciju nikada se ne smije
provesti samo zato što je to u stvari praktično. Bolesnikovo
stanje je jedini razlog koji bi trebao odlučiti o mjerama
zbrinjavanja i o tome gdje bi trebalo pružiti skrb bolesniku.
Izolacija bolesnika nema samo psihološki učinak na njegovo
zdravstveno stanje, nego i izolacijski odjeli mogu imati obrnuti
utjecaj na kvalitetu njege, zato što udaljavaju bolesnika od
specijalizirane njege. Stoga je bitno da se potreba o nastavku
izolacije ispituje svaki dan i bolesnik bi trebao biti otpušten iz
bolnice ili premješten na opći bolnički odjel što je prije moguće.
Ako se izolacija bolesnika smatra nužnom, tada ga treba smjestiti
odmah po primitku u prikladnu jednokrevetnu sobu, ako je
moguće s ugrađenim toaletom.
Odgovarajuće mjere zaštite od infekcija moraju
početi čim se postavi klinička sumnja. Ako jednokrevetna
soba nije dostupna, tada bolesnici s istom infekcijom ili
kolonizirani istim mikroorganizmima mogu biti kohortirani u za to
određena područja; to je posebno korisno za vrijeme epidemije.
Bolesnici s visoko prenosivim i opasnim infekcijama,
npr. virusnom hemoragijskom groznicom, moraju biti primljeni ili
premješteni u lokalnu jedinicu za infektivne bolesti u strogu
izolaciju.
07
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
Svi zdravstveni djelatnici trebaju biti prikladno i
adekvatno procijepljeni protiv zaraznih bolesti, i zbog svoje
osobne zaštite i zaštite drugih. Zdravstveni se djelatnici uvijek
moraju pridržavati osnovnih pravila kontrole bolničkih infekcija.
Nadalje, moraju biti adekvatno educirani i izvježbani u
provođenju svih aktivnosti u cilju prevencije izlaganja
mikroorganizmima samih sebe i drugih. Edukacijski se programi
moraju redovito revidirati, s obzirom na promjene u znanju i
tehnici izvođenja pojedinih postupaka.
Bitno je da iskusniji zdravstveni djelatnici moraju
služiti kao primjer u provođenju postupaka dobre prakse u
kontroli bolničkih infekcija. Tijekom vizita oni moraju
primjenjivati sve potrebne mjere zaštite od nastanka infekcija
(npr. pranje ruku) i ako je moguće, trebali bi obići bolesnika u
izolaciji izvora na kraju, nakon što su obiđeni svi ostali neinficirani
bolesnici.
Higijena ruku je apsolutno bitna za smanjenje rizika
od prijenosa infekcija. Treba koristiti antiseptičke preparate za
pranje ruku ili alkoholna sredstva za utrljavanje u ruke. Ruke se
moraju prati ili dezinficirati nakon skidanja rukavica, između
kontakta s bolesnicima, nakon dodirivanja kontaminirane
opreme za njegu bolesnika, i nakon kontakta s krvlju i ostalim
tjelesnim tekućinama.
Bolnica treba imati postupnik o primanju potencijalno
inficiranog bolesnika, premještaju bolesnika unutar bolnice te
prijem bolesnika izvana. Mjesto prijema predstavlja prvi kontakt
između bolnice i inficiranog bolesnika; to je najčešće ambulanta
za hitni prijem bolesnika. U ambulantama hitnog prijema postoji
LITERATURA:
povećani rizik od prijenosa mikroorganizama zato što često ima • Breuer J, Jeffries DJ. Control of viral infections in hospitals. Journal
mnogo bolesnika odjednom, bolesnici mogu duže boraviti u of Hospital Infection 1990.
hitnom prijemu i obično ih zbrinjavaju zdravstveni djelatnici koji • Davies H, Rees J. Psychological effects of isolation nursing: mood
rade pod značajnim pritiskom. Da bi se smanjili rizici prijenosa disturbance. Nursing Standard 2000.
infekcije, uprava bolnice bi trebala razmisliti o uvođenju sistema • Lynch P, Jackson MM, Cummings JM, et al. Rethinking the role of
brze trake odnosno sistema trijaže kroz hitni prijem za isolation pratices in the prevention of nosocomial infections. Annals
potencijalno inficirane bolesnike. of Internal Medicine.
Kad je jednom takav bolesnik primljen trebalo bi • Wilson P, Dunn LJ. Risk analysis can identify those patients
ograničiti njegovo kretanje samo na ono što je bitno. Posjete needing isolation. British Medical Journal 1997.
drugim odjelima moraju se smanjiti na najmanju mjeru, kako bi se
smanjio vremenski period u kojem je inficirani bolesnik izvan
izolacije i u kontaktu s drugim bolesnicima. Ako je moguće, Dario Brdarić, san.inž.
bolesniku treba savjetovati na koji način on sam može pomoći u
prevenciji prijenosa infekcije.

POJAVNOST SAMOUBOJSTAVA U GRADU ZAGREBU

OD 1993. GODINE DO 2005. GODINE
Samoubojstvo i kombinirano ubojstvo samoubojstvo su kronična opstruktivna bolest pluća, prometne nesreće itd.),
definitivne i notorne činjenice, odraz individualne psihopatologije meteoropatske bolesti, posttraumatski stresni poremećaj,
i socijalnih poremećaja bez obzira na način provođenja postoje genetska predispozicija (niske serotonergične aktivnosti
otkad svijet postoji i uvijek iznova intrigiraju moguća objašnjenja, mozga), epilepsija, Huntingtonova bolest itd.
zahvatne točke u spriječavanju tog čina kao i medicinska i
znanstvena objašnjenja. BROJ SAMOUBOJSTAVA OD 1993. GODINE DO 2003.
Uzroci samoubojstava mogu biti različiti, na prvom GODINE
mjestu je depresija, pa shizofrenija, stres, alkoholizam, zloraba 1993 godina 160 (m:107, ž: 53)
droga, poremećaji osobnosti, anksiozne smetnje, agorafobija i 1994 godina 190 (m:135, ž: 55)
tzv. “crowd” fobija (strah od mase), kronične bolesti (ishemijska 1995 godina 136 (m: 99, ž: 37)
bolest srca, kardio-vaskularne bolesti, reumatske bolesti, 1996 godina 156 (m:114, ž: 42)
08
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
1997 godina 144 (m: 98, ž: 46)
1998 godina 156 (m:112, ž: 44)
1999 godina 144 (m: 93, ž: 49)
2000 godina 135 (m: 96, ž: 39)
2001 godina 122 (m: 90, ž: 32)
2002 godina 156 (m:146, ž: 10)
2003 godina 143 (m:101, ž: 42)
2004 godina 141 (m:105, ž: 36)
U gradu Zagrebu u 2001 godini bilo je 122
samoubojstva, od toga 90 muških, a 32 žene (muškarci su
skloniji samoubojstvima, čak dvije trećine suicida otpada na
muškarce). Najčešći uzroci smrti (priroda povrede) kod
samoubojstava u gradu Zagrebu u 2001. godini bila je asfiksija
(52), nespecificirane višestruke ozljede (21), prijelom lubanje i
kosti lica (17) itd. Prema podacima najveći broj samoubojstava
dogodio se 1994. godine u tijeku domovinskog rata, da bi broj
samoubojstava nakon toga padao do 1998. godine
(posttraumatski stresni sindrom), uz daljnji lagani pad do 2004.
godine kada se broj samoubojstava vraća na razinu 1998.
godine.
ZAKLJUČAK:
U cijelom svijetu, Republici Hrvatskoj, kao i u gradu
Zagrebu, na prvom mjestu uzroka samoubojstava je depresija.
To znači da svaki peti depresivni bolesnik izvrši samoubojstvo
(20%). Broj samoubojstava muškaraca je znatno veći od žena.
Prema različitim podacima provedenih studija u različitim
zemljama ukazalo se na važnost edukacije liječnika opće prakse
BEDRENICA (ANTRAKS, CRNI PRIŠT)
Bacillus anthracis
Antraks, bolest poznatu i pod nazivima bedrenica i crni
prišt, uzrokuje snažna bakterijska infekcija koju uzrokuje Bacillus
anthracis. Od bolesti obično obolijevaju životinje (goveda, ovce,
koze, deve, antilope i drugi biljojedi). Zaraziti se može i čovjek,
ako se izloži zaraženim životinjama ili tkivu zaraženih životinja.
Veterinarskim nadzorom bolest je danas postala rijetka.
Ljudi najčešće obolijevaju od kožnog antraksa
neposrednim kontaktom s oboljelim životinjama (poljoprivred-
nici, mesari, veterinari), jedenjem mesa zaraženih životinja
(crijevni antraks) ili u industriji tijekom obrade kože, vune, mesa i
drugih dijelova zaraženih životinja. Industrijski oblik obično se
javlja kao plućna bolest.
Habitat
U leševima uginulih životinja i u zemlji spore se B.
anthracis mogu održati desetljećima te kontaminirana zemlja i
trava mogu predstavljati izvor infekcije kod biljojeda i u
područjima u kojima antraks dugo nije registriran.
Mikromorfologija
Odgovara drugim predstavnicima roda te se javlja u vidu
gram-pozitivnih štapića veličine 0,5 x 2,5 - 10 mm. Bakterijske
stanice okruglog su ili ravnog završetka, a u bolesničkom
materijalu često se nalaze u lancima te podsjećaju na
bambusovu trstiku. Virulentni sojevi okruženi su polipeptidnom
kapsulom. U aerobnim uvjetima stvara centralne ili
u prepoznavanju simptoma nemanifestne depresije i srodnih
stanja kao i depresije bez obzira koliko traje (par sati, nekoliko
dana, tjedana ili mjeseci). Važnost liječnika opće medicine je i u
tome da “snima”stanje pacijenta uz svrsishodnu terapiju
davanjem antidepresiva i inih lijekova, naravno u slijedećoj fazi u
dogovoru sa specijalistom psihijatrom, a sve u svrhu smanjenja
stope samoubojstava (suicidi). Psihoedukacija i psihoterapija uz
postepeno davanje psihofarmaka u pomaganju organizmu da se
riješi stvorenog psiho-fizičkog disbalansa i posebno, uz već
spomenutu stručnu pomoć liječnika opće oprakse su imperativi u
smanjenju broja samoubojstava.
Prim.mr.sc. Višnja Žulj-Juvančić, dr.med.,
Mirko Kelava, san.inž.,
Vlasta Moskaljov, dipl.san.inž.,
Jasna Pribanić
LITERATURA
Žulj-Juvančić, V.: Pobol i smrtnost od kroničnih masovnih nezaraznih i
zaraznih bolesti u gradu Zagrebu od 1985. do 2005. godine,
Demografska slika grada Zagreba, Zdravstveno stanje
stanovništva grada Zagreba, Praćenje demografskih i zdravstvenih
pokazatelja od 1985. do 2005. godine, Zavod za javno zdravstvo
grada Zagreba, Zagreb, veljača 2005. godine, 1-125
Žulj-Juvančić, V.: Suicidi u gradu Zagrebu, Samoubojstva hrvatskih
branitelja i mogućnosti preventivnog djelovanja, Okrugli stol,
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH,
Zagreb, 09. svibnja 2006. godine
supterminalne endospore koje su cilindrične, ovalne, okrugle, a
ponekad čak i bubrežastog oblika. U zaraženom tkivu i u krvi
formira kapsulu.
Makromorfologija
Na krvnom agaru raste normalno u R-obliku (virulentni sojevi) te
stvara. velike nepravilne, izbočene, hrapave, sivo-bijele kolonije
nepravilnih rubova. Kolonije nisu okružene zonom ß-hemolize,
dok je ovo svojstvo karakteristično za većinu drugih vrsta u rodu.
Kolonije u S-obliku glatke su, sjajne i pomalo sluzave; S-oblik nije
virulentan. Gubitak kapsule takoder je praćen gubitkom
virulencije.
Mikroskopska snimka bakterije antraksa
09
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
Patogenost
Antraks je zoonoza od koje najčešće obolijevaju
biljojedi. U prošlosti je bolest predstavljala veliki ekonomski
problem. Iz lešina uginulih životinja (uključujući i one koje su
plitko zakopane) bakterija dospijeva u zemlju gdje se može
održati desetljećima. Različite manje životinje (kao gujavice)
premetanjem zemlje iznose spore u površne slojeve zemlje gdje
kontaminiraju travu, a biljojedi se zaraze ispašom na takvu
terenu.
Čovjek obolijeva nakon kontakta sa zaraženim ili
uginulim životinjama, ili prerađevinama i produktima takvih
životinja (meso, koža, vuna, dlaka), te je bolest najčešće
profesionalna u poljoprivrednika, veterinara i radnika u preradi
kože, vune i mesa, kao i kod prelja (na usnici).
Klinička slika antraksa
Kožni antraks najlakši je oblik bolesti i počinje kao
oteklina slična ugrizu komarca, ali se za nekoliko dana pretvara u
bezbolnu otvorenu ranu s crnim odumrlim tkivom u središtu. Taj
oblik bolesti vrlo lako se liječi i od njega umire oko 20 posto
neliječenih bolesnika.
Plućni antraks u početku je sličan običnoj prehladi, ali
se vrlo brzo razvija u tešku upalu pluća uz otežano disanje i šok.
Ovaj je oblik bez liječenja obično smrtonosan, ali nije zarazan.
Crijevni antraks počinje gubitkom apetita, mučninom,
povraćanjem i povišenom temperaturom, a nakon nekog
vremena oboljeli počinje povraćati krv i javljaju se teški proljevi.
Taj je oblik bolesti smrtonosan u 25 do 60 posto slučajeva, ali je
vrlo rijedak u ljudi.
Bolest, pogotovo njezin kožni oblik, može se liječiti nekim
antibioticima, koji su uspješni ako se daju vrlo brzo nakon
izlaganja uzročniku, prije pojave prvih simptoma.
Prevencija i liječenje
Prevencija antraksa provodi se veterinarskim mjerama;
domaće životinje mogu se zaštititi cjepivom. Bolest životinja
podliježe prijavljivanju, a uginule životinje spaljuju se ili kremiraju.
Treba izbjegavati obdukcije životinja tijekom kojih može doći do
širenja spora iz zaražene krvi. Cjepiva se temelje na dijelovima
Kožni antraks je najlakši oblik i počinje kao oteklina slična ugrizu komarca, ali se za
nekoliko dana pretvara u bezbolnu otvorenu ranu s crnim odumrlim tkivom u središtu
bakterija ili na oslabljenim bacilima i djelotvorna su ako se daju
mjesec dana prije dodira s mikroorganizmom. Kožni oblici
antraksa u čovjeka se uspješno liječe s 2 milijuna jedinica
penicilina svakih 6 sati dok ne splasne otok, nakon čega se
nastavlja liječenje peroralnim penicilinima do ukupno 7-10 dana.
Penicilinska terapija ne zaustavlja razvoj kruste. U bolesnika
alergičnih na penicilin daju se eritromicin, tetraciklini ili
kloramfenikol. Iskustva s liječenjem unutarnjeg antraksa
nedostatna su, ali se vjeruje da bi smrtnost i pored terapije bila
visoka.
Uzorci za mikrobiološku analizu
Svi uzorci na antraks moraju se obradivati u biološkom
sigurnosnom kabinetu zbog opasnosti stvaranja aerosola.
Osoblje se obvezatno mora zaštititi maskama, kirurškim
rukavicama i zaštitnim kutama. Nakon rada odjeća i instrumenti
moraju se autoklavirati, a laboratorijski stolovi i površine
sigurnosnog kabineta dezinficirati glutaraldehidom.
Kod kožnog antraksa uzima se serozna tekucina iz vezikula ili
materijal ispod ruba crne kruste i 3 seta hemokultura. Kod
plucnog antraksa uzima se iskašljaj i 3 seta hemokultura. Kod
crijevnog oblika obraduju se aspirat želuca, stolica, hemokultura i
ostaci sumnjive hrane.
Mikrobiološka dijagnostika
Da je životinja uginula od antraksa, može se dokazati
prisutnošću precipitinogena koji se nalaze u životinjskom tkivu
(koža, jetra, slezena) Ascolijevom reakcijom termoprecipitacije.
Istom metodom može se testirati čisti soj suspektan na B.
anthracis. Usitnjeno tkivo suspendira se u 1-2% otopini karbola,
kuha 30 minuta i filtrira. Filtrat u kojem je sadržan.precipitinogen
mora biti bistar. U uskoj epruveti (promjera 3-4 mm) na 0,5 ml
antiseruma pažljivo se dolije 1 ml filtrata tako da ne dode do
miješanja tekućina. Unutar 15 minuta na dodirnoj površini javlja
se tanak disk precipitata ukoliko se u ispitivanom materijalu
nalaze precipitinogeni B. anthracis.
Ida Kovačić, san.inž.
LITERATURA:
1. Internet stranica www.moravek.net (Iz
knjige S. Kalenić, E. Mlinarić-Missoni i
sur.: Medicinska bakteriologija i mikologija)
2. Internet stranica www.klik.hr
3. Internet stranica www.inet.hr
10
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
HACCP SUSTAV
Teorija i praksa u ugostiteljskim objektima
O HACCP sustavu
Sve češće se u svakodnevnom životu susrećemo sa
pojmom HACCP bilo kada posjećujemo velike trgovačke centre
koje riječ HACCP često koriste naglašavajući nama, potrošačima
nešto poput: imamo uveden HACCP -garancija kvalitete i
sigurnosti hrane. Ili pak, dok se vozimo gradskim prijevozom za
oko nam zapadne ne tako rijetko, na pojedinim jambo plakatima
lijepa i privlačno oslikana hrana iznad koje velikim slovima piše:
HACCP. Što to naime znači?
HACCP je akronim od engleske riječi Hazard Analysis Critical
Control Points, što u prijevodu znači analiza opasnosti kritičnih
kontrolnih točaka. Taj su sustav prvi put zajednički primjenili
Pillsbury Co, američka vojska i NASA 1960 god. za američki
svemirski program, jer je trebalo pronaći i osmisliti proizvodne
postupke kojima se može ukloniti opasnost od kontaminacije
hrane patogenim mikroorganizmima. HACCP sustav se od tada
intezivno razvijao i usavršavao i postao sastavni dio zakonskih
propisa u mnogim zemljama diljem svijeta.
Obzirom da u RH još zakonski (Zakon o hrani, N.N.
117/03) nije obavezan sustav HACCP-a za one subjekte koji
rade sa hranom (do 01.01.2009.), važno je naglasiti da
prepoznavanje prednosti takavog sustava u svojoj organizaciji,
veliki je iskorak za samu tvrtku. Prednosti poput smanjenja rizika
isporuke zdravstveno neispravnog proizvoda, osiguranje
sukladnosti sa zakonskim propisima i dokaza o primjeni istih,
osiguranje sukladnosti sa specifikacijama proizvoda,
dosljednosti u kvaliteti proizvoda, pomoć pri identificiranju
procesnih poboljšanja i troškovno najdjelotvornije upravljanje
sigurnošću hrane te povećanje povjerenja i zadovoljstva kupca,
razlozi su zbog kojih je Adria servis d.o.o. u Sektoru ugostiteljstva
implementirao sustav upravljanja sigurnošću hrane prema normi
ISO 22000:2005. Takvim sustavom se jamči neškodljivost hrane:
tehnologijom proizvodnje, kontrolom procesa, razvojem
tehnologije i neizbježnim nadzorom sustava.
O Preduvjetnim programima
Trenutno veliku prepreku za uspješnu implementaciju
HACCP sustava u mnogim ugostiteljskim objektima
predstavljaju preduvjetni programi. Isti predstavljaju opće
aktivnosti koje utječu na zdravstvenu ispravnost hrane. To su
aktivnosti koje su neophodne za održavanje higijenskog
okruženja kroz cijeli prehrambeni lanac.
Preduvjetni programi uključuju: dobru higijensku praksu, dobru
proizvođačku praksu, kontrolu štetočina, čišćenje kao i stalnu
edukaciju ljudi koji manipuliraju sa hranom.
Dobra proizvođačka praksa; minimalni zahtjevi za kontrolu
procesa i sanitaciju u proizvodnji hrane, a uključuje: prikladnu
opremu i održavanje iste, njeno redovito čišćenje i dezinfekciju te
nadzor, lokaciju i konstrukciju objekta i veznih prostorija, dizajn
zgrade, dizajn okoliša, otklanjanje otpada, opskrba zrakom,
vodom, položaj proizvodnih linija, radnih površina, kontrolu
štetočina i dr.
11
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
U mnogim ugostiteljskim objektima ulaganja u kuhinjske
i preteće prostore izostala su čitav niz godina, pa i desetljeća pa
tako nisu ni građevinsko-tehnološki prilagođeni svim sanitarno-
higijenskim propisima, a posebno zahtjevima koje zahtijeva
HACCP sustav. Sa gore navedenim problemima susrela se
tvrtka Adria servis d.o.o. pri implementaciji HACCP sustava u
određenim restoranima, poglavito jer ti restorani nisu u vlasništvu
iste.
Dezobarijere
Jedan od vrlo zahtijevnih problema sa stručnog aspekta
u pojedinim restoranima Adria servisa, bilo je rješavanje istog
puta-koridora dovoz robe, odvoz otpada i ulaz osoblja. Kako je
tvrtka Adria servis d.o.o. zaista pionir u smislu postojanja i
održavanja sustava upravljanja sigurnošću hrane, riješenje o tom
problemu tražilo se te su osim internih konzultirani i eksterni
stručnjaci.
Potom je detektirana kritična točka riješena
postavljenjem tzv. dezobarijere na tom jedinstvenom ulazu, a
spriječavanje križanja puteva točno determiniranim vremenskim
razdobljem (satima): za ulaz osoblja, za prijem robe i za izlaz
otpada.
Kada je nastala „ideja“ o postavljanju dezobarijere na
kritično mjesto, drugi problem koji se potom pojavio, bio je gdje
iste nabaviti. Razmišljajući da kroz dezobarijeru osim zaposlenih,
trebaju proći i dostavna kolica sa određenom hranom i gastro
kolica, jedino rješenje je bilo dati ih izraditi po narudžbi za svaki
pojedini objekat prema specificiranim dimenzijama i naravno sa
određenom blagom kosinom kako bi kotačići na kolicima i pod
određenim opterećenjem - težinom robe uzlazno i silazno mogla
nesmetano, bez zapinjanja kliziti.
Tražene su tvrtke i privatni majstori koji bi iste mogli
izraditi. Obzirom da je osnovna namjena dezobarijera prolazak
osoblja kroz istu, potrebno je bilo odabrati tvrdu, ali dovoljno
poroznu gumu koja bi popunila prostor unutar okvira
dezobarijere. Naime, sama dezobarijera odabrana je i izrađena
od inox materijala, kako konstantnom i svakodnevnom
upotrebom dezinficijensa ista ne bi hrđala.
Postupak je zapravo slijedeći, natopiti tvrdu poroznu
gumu dezinficijensom koja stoji u dezobarijeri od inoxa. Ista je
fiksirana u pod, te se prema propisnim radnim uputama čisti i
dezinficira svaki dan. Na taj način prolaskom osoblja, robe na
kolicima, preko lagane kosine od svega 1 cm visine i određenog
pojačanja na kosom dijelu, osnovna namjena o dezinfekciji je
zadovoljena.
Najteže je bilo naći adekvatnog dobavljača koji je mogao
izraditi upravo takve dezobarijere. Nakon podužeg traženja,
pronađena je tvrtka koja je adekvatno i profesionalno izradila
dezobarijere prema zahtjevima Adrie. Obzirom da je istoj tvrtci
izrada takvih vrsta dezobarijere bila prvi put, novo, stručno
iskustvo podijelilla je upravo sa Adriom.
Potom se pojavio još jedan maleni problem. Po ulasku
osoblja izvana u kuhinjski prostor, a prolaskom kroz dezobarijeru
(obzirom da je riječ o tekućem sredstvu) mokri đonovi ostavljali
su tragove u kuhinji pa je trebalo nabaviti adekvatne nepropusne
otirače na kojima se višak tekućine odstranio.
Nakon nekoliko mjesci praksa je pokazala novi
problem. S vremenom su se tvrde gume „stisnule“, tako da
više nisu popunjavale cijelu dezobarijeru i nisu bile sigurne za
korištenje. Sada je tvrtka Adria u fazi zamjene tvrde gume sa
poroznijom polimernom masom koja bi se natapala
dezinficijensom i uložila u samu dezobarijeru.
I na kraju, postoji li možda neko idealnije riješenje??
Hm, ne znamo, ali ponosni smo što svoje prve korake i životnu
praksu pri svakodnevnoj primjeni HACCP-a dijelimo upravo sa
svima vama. Možda će naše praktično iskustvo pomoći
kolegama ugostiteljima koji se spremaju ili se već kao i mi
suočavamo sa razno raznim zahtjevima i primjeni istih u
svakodnevnoj praksi.
Vilhelmina Shita, dipl.inž.
(HACCP manager,
Adria servis d.o.o.)
12
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
PLAN ZBRINJAVANJA MEDICINSKOG OTPADA
Vrste otpada koji nastaju u bolnici
Otpad koji nastaje u bolnici je:
(A) OPASNI MEDICINSKI OTPAD
Vrste opasnog medicinskog otpada:
1. Patološki otpad: dijelovi ljudskog-anputati, tkiva i organi
odstranjeni tijekom kirurških zahvata, tkiva uzeta u
dijagnostičke svrhe, placente i fetusi.
2. Infektivni otpad: otpad koji sadrži patogene biološke
agense koji zbog svojeg tipa koncentracije ili broja mogu
izazvati bolesti kod ljudi koji su mu izloženi, kulture i pribor iz
mikrobiološkog laboratorija, dijelovi opreme, materijal i pribor
koji je došao u dodir s krvlju ili izlučevinama infektivnih
bolesnika ili je upotrebljen pri kirurškim zahvatima, previjanju
rana i obdukcijama, otpad s odjela za dijalizu, rukavice i drugi
pribor za jednokratnu upotrebu.
3. Oštri predmeti: igle, lancete, štrcaljke, skalpeli, sistemi za
infuziju i transfuziju te ostali predmeti koji mogu izazvati ubod
ili posjekotine.
4. Farmaceutski otpad: uključuje farmaceutske proizvode,
lijekove i kemikalije koji su vraćeni s odjela gdje su bili
proliveni, rasipani, pripremljeni, a neupotrebljavani ili im je
istekao rok upotrebe ili se trebaju baciti iz bilo kojeg razloga.
5. Kemijski otpad: odbačene krute, tekuće ili plinovite
kemikalije koje se upotrebljavaju pri medicinskim,
dijagnostičkim ili eksperimentalnim postupcima, čišćenju i
dezinfekciji. Dijele se na opasni kemijski otpad - toksične,
korozivne, lako zapaljive, reaktivne, genotoksične i inertni
kemijski otpad koji nema navedena kemijska svojstva, krv s
kemikalijama iz laboratorija.
6. Posude pod tlakom: bočice koje sadrže inertne plinove pod
tlakom pomiješane s djelatnim tvarima (anibiotik,
dezinfekcijansi itd.) koji se apliciraju u obliku aerosola, a pri
izlaganju višim temperaturama mogu eksplodirati.
B) INERTNI MEDICINSKI OTPAD sličan je komunalnom, a
nastaje u kuhinjama, restoranima, uredima itd. Zbrinjava se kao
komunalni otpad jer nije nastao pri medicinskim postupcima i ne
predstavlja rizik za zdravlje i okoliš.
Ambalaža za skupljanje otpada
Ambalaža za razvrstavanje i skupljanje medicinskog
otpada, odnosno njene karakteristike ovise o vrsti i svojstvu
otpada. Ambalaža mora zadovoljiti po boji, obliku, veličini i
nepropusnosti da bi se olakšalo razvrstavanje otpada prema
vrsti.
Kao ambalaža mogu se koristiti:
- plastične vreće,
- kartonske kutije,
- plastične posude,
- kontejneri.
Oznake ambalaže po boji za medicinski otpad:
- infektivni otpad - crvena boja,
- patološki otpad - crvena boja s crnim pojasom,
- kemijski otpad - žuta boja,
- farmaceutski otpad - zelena boja,
- inertni otpad - crna ili plava boja.
Posude za oštre predmete moraju biti neprobojne i
označene oznakom OŠTRI PREDMETI.
Ambalaža za skupljanje otpada može biti za jednokratnu
ili višekratnu upotrebu, pa kao takva mora omugućavati
adekvatno pranje i dezinfekciju.
Razvrstavanje medicinskog otpada
Medicinski otpad razvrstava se na mjestu nastanka u za
to predviđenu ambalažu. Glavna sestra službe (odjela) brine o
pravovremenom postavljanju ambalaže te kontrolira
razvrstavanje. Samo postavljanje ambalaže prema uputama
glavne sestre vrši spremačica koja vodi brigu o popunjenosti i
zamjeni ambalaže.
Inicijalno skladište medicinskog otpada
Inicijalno skladište je prostor u kome se razvrstani
medicinski otpad skuplja u za to predviđenoj ambalaži (prostorija
za nečisto i sl.). Odvoz otpada iz inicijalnog skladišta obavlja se
po mogućnosti jednom u smjeni. Odvoz vrše spremačice.
Ambalaža za skupljanje oštrih predmeta mora imati natpis
OŠTRI PREDMETI dok se ostala ambalaža za medicinski otpad
označava bojom. Ako se koriste plastične vreće one moraju biti
postavljene na odgovarajuće držače. Glavna sestra službe
odredit će mjesto za inicijalno skladište za svaku pojedinačnu
službu.
Sekundarna skladišta i postupanje s medicinskim otpadom
Sekundarna skladišta su prostori kojima se skladišti
medicinski otpad do njegovog predavanja obrađivaču ili
skupljaču. Prostor sekundarnog skladišta mora biti odvojen,
označen, natkriven i mora služiti samo za tu svrhu. Prostor mora
biti opskrbljen instalacijama za električnu energiju, kanalizaciju i
tekuću vodu. Dezinfekcija skladišta vrši se jednom tjedno poslije
svakog odvoza otpada. U skladištu se vrši i dezinfekcija
prijevoznih sredstava poslije svakog dovoza otpada iz inicijalnog
skladišta.
U bolnici postoje slijedeća sekundarna skladišta:
1. Sekundarno skladište infektivnog otpada i oštrih
predmeta
Postupci skladištenja su sljedeći: iz inicijalnog skladišta
bolničkih službi u označenoj ambalaži spremačice odvoze otpad.
Otpad se odlaže na mjesto označeno natpisom OPASNI
MEDICINSKI OTPAD. Postupcima kondicioniranja opasni
medicinski otpad dovodi se u stanje kad više nije opasan. Odlaže
se u dio skladišta označeno natpisom KONDICIONIRANI
MEDICINSKI OTPAD.
Tako kondicionirani otpad jednom u 8 dana odvozi se na
spaljivanje.
2. Sekundarno skladište farmaceutskog otpada
Postupci skladištenja su slijedeći: patološki otpad se skuplja
na mjestu nastanka u za to predviđenu ambalažu (ranije
navedenu) i skladišti u zamrzivaču označeno oznakom OPASNI
MEDICINSKI OTPAD.
Duboko zamrznut predaje se djelatnicima čistoće.
3. Sekundarno skladište farmaceutskog otpada
Postupci skladištenja su slijedeći: farmaceutski otpad
skuplja se u zasebnu ambalažu (ranije navedenu), privremeno
skladišti u skladištu ljekarne, a potom odvozi u sekundarno
skladište gdje čeka daljnje zbrinjavanje. Sekundarno skladište je
označeno natpisom OPASNI MEDICINSKI OTPAD.
Posude pod tlakom se deaktiviraju, dovode u stanje kad
nisu opasne te odlažu kao inertni medicinski otpad.
Odgovorne i zadužene osobe za postupanje s medicinskim
otpadom
Za postupanje s medicinskim otpadom zaduženi su svi
zaposlenici bolnice koji se moraju pridržavati uputa iz ovog
13
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
Plana. Svi zdravstveni djelatnici tijekom rada na samom mjestu
nastanka trebaju razvrstati i odlagati otpad u postavljenju
ambalažu prema vrsti i svojstvima.
Za postavljanje ambalaže na držače, skupljanje, odvoz
od inicijalnog do sekundarnog skladišta te dezinfekciju prevoznih
sredstava zadužene su spremačice.
Za kondicioniranje infektivnog otpada te za održavanje
čistoće i dezinfekciju sekundarnog skladišta zaduženi su vanjski
pomoćni djelatnici.
Glavna sestra službe zadužena je da nadzire
STRATEGIJA, PLANIRANJE, PROGRAMI, CILJEVI
I SMJERNICE ORGANIZACIJA (kratkoročni,
srednjoročni i dugoročni) U PREVENCIJI OVISNOSTI
(DROGE, ALKOHOL, DUHAN)
ZDRAVSTVENO-SOCIJALNA SKRB I UNAPRJEĐENJE
ZDRAVLJA
Strategija (grč.riječ) je znanost koja istražuje i koordinira
različita djelovanja u suradnji sa svim relevantnim segmentima
društva, u ovoj problematici, naročito sa zdravstvenim,
gospodarstvenim i socijalnim sustavom kao i srodnim službama.
Središnje mjesto na gradskom, županijskom i državnom nivou
imaju zavodi za javno zdravstvo.
Na prvom mjestu uvijek je javna odgovornost za zdravlje uz
aktivnu orijentaciju na nacionalnom, regionalnom i lokalnom
nivou prilikom razrješavanja problema od velike društvene
važnosti. Već spomenuta javna odgovornost je osnovni uvjet
jačanja “nove zdrave” javne politike.
Strateška komunikacija je prije operacionalizacije
najvažniji međuperiod. Naime, nakon strogo definiranih ciljeva i
predradnji u svezi određene problematike, senzibilizacija
javnosti je na prvom mjestu. Nadalje, razgranata mreža
djelovanja od najviše razine do lokalne samouprave (uz podršku
informacijskih sustava) do ciljanog subjekta - individua sa
samozaštitnim, suzaštitnim mehanizmima samopomoći, “stilom”
života (“behaviour”) i složenim ekološkim okruženjem.
“Nova zdrava” javna politika mora odgovoriti novim
potrebama i zahtjevima (“needs and demands”) u zdravstvu
zbog sve dinamičnijeg i tehnološki sofisticiranijeg razvoja s
rastućim međunarodnim povezanostima i ovisnostima. Mnoga
zdravstvena stanja još uvijek se mogu izliječiti sa sadašnjom i
predvidivom zdravstvenom zaštitom. No, napori u unapređivanju
zdravlja su neophodni i zahtjevaju integralni pristup društvenom i
gospodarstvenom razvoju, uz reforme zdravstva, reorganizaciju
i racionalizaciju istih sustava. Integralna zaštita zdravlja znači
provođenje mjera samozaštite, suzaštite, samopomoći,
spriječavanja, ranog otkrivanja, suzbijanja i dijagnosticiranja
bolesti, primjerenog (adekvatnog) liječenja, njege i rehabilitacije
oboljelih, povrijeđenih, dizabiličnih, hendikepiranih i invalidnih
osoba uz prosvjećivanje (edukaciju) i znanstveno-istraživački
rad.
S obzirom na porast zlouporabe sredstava ovisnosti i
eksperimentiranja mladih s drogama, težište aktivnosti na svim
nivoima međusektorskog djelovanja bit će primarna, te
sekundarna i tercijarna prevencija ovisnosti. Smjernice,
programi i planovi djelovanja u svezi suzbijanja bolesti ovisnosti
razvrstavanje, skupljanje, transport medicinskog otpada na
Odjelu te vođenje očevidnika o vrsti i dnevnoj količini otpada na
samom odjelu.
Dario Brdarić, san.inž.
LITERATURA:
• Pravilnik o zbrinjavanju infektivnog otpada u Općoj bolnici “Dr. Josip
Benčević”, Slavonski Brod, 2000.
• Vrste otpada koje nastaju u zdravstvenim ustanovama (N.N. 50/00)
temelje se na socijalno-medicinskoj dijagnostici. Navest ćemo
postupni put djelovanja u smanjenju trenda povećanja broja
ovisnika u gradu Zagrebu, Republici Hrvatskoj i šire
(međunarodna povezanost).
Program suzbijanja ovisnosti obuhvaća:
• snimanje (“screening”) uvjeta za praćenje, promatranje i
dokumentiranje uzoraka promatrane populacije;
• odabir statističkih metoda;
• praćenje zdravstvenih indikatora (pobol, smrtnost, zdravstve-
no stanje, kronične masovne nezarazne bolesti) i registara
udruga i registara ovisnika za grad Zagreb;
• indentificiranje čimbenika rizika i način njihovog promatranja;
• uspostavljanje strateške komunikacije i konzultacija koje
uključuju zainteresirane skupine, tijela državne uprave
različitih resora itd.;
• jačanje struktura koje olakšavaju provođenje programa s
javnim učeščem;
• uključivanje inicijativnih skupina koje se oslanjaju na vlastite
snage u razriješavanju postulata pravičnosti i odgovornosti u
zdravstvu i šire u društvu (nevladine civilne udruge, terapijske
zajednice, klubovi liječnih ovisnika);
• analiziranje pravicnosti i odgovornosti od strane zaintere-
siranih skupina gradana;
• kreiranje upitnika za ovisnike, provođenje istraživanja,
interpretacija i prezentacija rezultata;
• pronalaženje resursa za provođenje istraživanja i njihovu
najbolju moguću raspodjelu za primarnu, sekundarnu i
tercijarnu prevenciju ovisnosti, kao i posljedica (sequalae)
kronične masovne nezarazne bolesti;
• postizanje ravnoteže između sredstava namijenjenih
prevenciji i terapiji ovisničkog ponašanja;
• traženje podrške za subprograme od državnih institucija;
• uključivanje javnih medija i tiska, publicitet (besplatna medij-
ska prisutnost, odnosno nekontrolirana metoda plasiranja
poruka u medije uz informativno promotivne materijale koji se
dostavljaju novinarima kako bi ih se podrobnije upoznalo s
određenim projektom ili temom “press kit”.);
• lobiranje senzibiliziranje i razvijanje odnosa s javnošcu koji
gradi i održava odnos s institucijama vlasti, prvenstveno sa
14
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
ciljem utjecaja na zakonsku i drugu regulativu (lobiranje koje
se uglanom odvija kroz neformalne kontakte s predstavnicima
vlasti);
• javne debate o problemima ovisnosti, tribine, predavanja
(posebno u školama), seminari, tečajevi;
• marketing, odnos s javnošću (“public relations”);
• povezivanje s dijelom službi za odnose s javnošću koji se bavi
kreiranjem događaja kao i njihovim upravljanjem s ciljem
privlačenja pozornosti javnosti u rješavanju problema
ovisnosti (“event management”);
• “management”, rukovodenje djelovanjem u podrucju
problematike ovisnosti, komparacija s drugim zemljama itd. ;
• interno komuniciranje komuniciranje s unutarnjom javnosti,
odnosno djelatnicima koji se bave problematikom ovisnosti
npr. Centar za ovisnosti grada Zagreba - Zavod za javno
zdravstvo grada Zagreba;
• priopćenja za javnost i medije kojim Centar priopćava
određenu novost ili informaciju u obliku novinske vijesti ili
izvješća (“press release”);
• predstavljanje temeljnih informacija određenim ustanovama,
agencijama i sličnim tijelima kako bi se na primjer Centar za
ovisnosti grada Zagreba predstavio sa svojim namjerama,
uvjetima, zahtjevima i naročito ciljevima vezanim uz realizaciju
projekata i programa i inog materijala vezanog uz suzbijanje
zlouporabe droga (“brief”);
• stalno praćenje i analizu medija u svezi ovisnosti (“press
cliping”) i dijela službi koje grade i održavaju odnose s
institucijama vlasti i lokalnom zajednicom s namjerom utjecaja
na javnu politiku (“public affairs”).
Ovi strateški ciljevi “nove zdrave” javne politike
posebno se odnose na rizične i vulnerabilne skupine
stanovništva grada Zagreba s posebnim osvrtom na ovisničku
rizičnu skupinu, a u svezi toga i na suzbijanje zlouporabe
sredstava ovisnosti.
Novi koncept unapređenja zdravstvenog stanja
stanovništva, doveo bi do novine, da se s dosadašnje
zdravstvene zaštite u općem smislu, prelazi na ciljanu
zdravstvenu zaštitu stanovništva.
NEKI PSIHOLOŠKI ASPEKTI MOBBINGA:
PSIHIČKOG ZLOSTAVLJANJA NA RADNOM MJESTU
Istraživanja pokazuju da je mobbing na radnom
mjestu ozbiljan problem pa su mnogi istraživači pokušali utvrditi
uzroke. Prema rezultatima mnogih istraživanja za pojavu
mobbinga najodgovorniji su situacijski činitelji, način
rukovođenja i situacija u organizaciji, dok su jednim dijelom
uzroci vezani uz karakteristike ličnosti zlostavljača, ali i žrtve.
Svatko od nas može postati zlostavljač, kao što
svatko od nas može postati žrtva.
Zlostavljač je osoba koja psihički zlostavlja svoju žrtvu
napadima usmjerenim na ličnost radnika, njegov rad itd.
Zlostavljač može biti: pretpostavljeni koji sam ili uz pomoć
najbližih suradnika mobbizira jednog ili grupu radnika određenih
za eliminaciju; pretpostavljni koji zbog osjećaja ugroženosti,
zavisti, ljubomore ili želje za vlašću zlostavlja jednog ili grupu
radnika; grupa radnika zlostavlja svog pretpostavljenog zbog
nezadovoljstva ili privučena nekim njegovim slabostima; radnik
zbog osjećaja ugroženosti, zavist, ljubomore ili želje za vlašću
Prim.mr.sc. Višnja Žulj-Juvančić, dr.med.
Vlasta Moskaljov, dipl.san.inž.
Mirko Kelava, san.inž.
Krunoslav Peter, dipl.oec.
Jasna Pribanić
LITERATURA:
• Žulj-Juvančić,V.: Reforma, reorganizacija I racionalizacija
zdravstva, Elaborat, Zavod za javno zdravstvo grada Zagreba, 1-25,
2002.
• Žulj-Juvančić,V.: Droge, Elaborat, Zavod za javno zdravstvo grada
Zagreb a,1-400, 2003.
• Skoko,B.: Nedostaju stručnjaci s potrebnim kvalifikacijama za nove
discipline, PR (Public relations - odnosi s javnošću), Privredni
vjesnik, Godina I., Broj 3296, ožujak 2003.
• Žulj-Juvančić,V.: Pobol i smrtnost od kroničnih masovnih nezaraznih
i zaraznih bolesti u gradu Zagrebu od 1985. do 2005. godine,
Demografska slika grada Zagreba, Zdravstveno stanje stanovništva
grada Zagreba, Praćenje demografskih i zdravstvenih pokazatelja
od 1985. do 2005. godine, Zavod za javno zdravstvo grada Zagreba,
Zagreb, veljača 2005. godine, 1-125
• http://news.bbc.co.uk/2/low/health/medical_notes
/695934.stm
mobbizira svog kolegu na istom položaju; grupa radnika svoje
napetosti i frustracije usmjerava prema „žrtvenom jarcu“
izabranom često zbog svoje različitosti. Da bi realizirao svoj plan,
zlostavljač često mora naći suradnike, odnosno uvjeriti druge
osobe kako je izabrana žrtva štetna.
Zlostavljači se opisuju kao autoritarne, manipulativne,
bezosjećajne, sadističke osobe kojima nedostaju socijalne
vještine, a ponekad i kao psihopati. Zlostavljači su najčešće
osobe s poremećajem ličnosti, čija je najvažnija karakteristika
egocentričnost. To su manje sposobne, ali moćne osobe željne
još više moći, bez kapaciteta za ljubav, radost, igru, kreativnost,
davanje i dijeljenje. Njima se lako pridružuju slabi drugi u strahu
da ne postanu žrtve. Zlostavljač prikriva svoju nemoć u nekoj
drugoj sferi života, najčešće privatnog i na račun žrtve,
formirajući grupu oko sebe u kojoj dokazuje svoju moć i važnost.
Zapravo se često osjećaju inferiorno i nemoćno, a svoju
nesposobnost skrivaju projekcijom na druge. Tako lako i
15
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06
preuzimaju tuđe zasluge. Na taj si način osiguravaju Depresija, gubitak samopoštovanja i socijalne
dominantniju poziciju ili miču onoga koji im stoji na putu uspjeha. uloge, uz psihosomatske simptome, najčešće su posljedice
Nerijetko to čine iz osobnog straha da neće biti cijenjeni ili da će kod žrtava mobbinga. Žrtva se osjeća bezvrijedno i beskorisno
sami postati nečijom žrtvom. Neki to rade svjesno, s namjerom u svakom smislu. Dovodi u pitanje ne samo svoju profesionalnu
da naškode drugome ili da ga prisile da napusti radnu sredinu. No ulogu nego i ulogu partnera, roditelja, prijatelja...Često se zatvara
često mobbizirajuće ponašanje započinje nesvjesno. U u samog sebe i prestaje komunicirati sa svima. U obitelji može
teškim vremenima nekih organizacija „žrtveni jarac“ izabire se doći do situacije dvostrukog mobbinga, u kojoj žrtva
zbog unutarnjih problema i napetosti, pa na njemu svi sami sebi zlostavljana na poslu, gubi potrebnu potporu svoje obitelji koju je
dokazuju da su snažniji i sposobniji. u početku imala i izložena je njihovim dodatnim napadima. To je
Nekada se smatralo da su žrtve mobbinga samo slabići još više uništava, a sve to dodatno nerazumijevanje i svađe, vode
i nespretne osobe, ali istraživanja su s vremenom pokazala da se žrtvu ili potpunom zatvaranju u sebe ili raste agresivnost žrtve i
žrtvom može postati i zbog mnogih drugih razloga. Žrtve posljedica je često rastava braka.
mobbinga obično su: „poštenjaci“ koji su prijavili nepravilnosti u Mobbing može izazvati različite fizičke, psihičke i
radu ili nepoštivanje zakonskih odredbi koje su uočili u svojoj socijalne posljedice koje mogu zahtijevati pomoć psihologa ili
tvrtki; fizički invalidi; mlade tek zaposlene osobe ili starije osobe psihijatra. U tom slučaju problem je postavljanje dijagnoze jer za
pred mirovinom koje imaju slabiji ritam rada, manje su motivirane sada još nema posebne dijagnostičke kategorije za mobbing i
ili imaju previsoka primanja; osobe koje traže novije instrumente rasprava o ovoj temi još je otvorena. Najčešće se postavljaju
rada ili više samostalnosti u radu; višak radne snage nastao dijagnoze Poremećaja prilagodbe ili PTSP- a, a moguće su i
modernizacijom, reorganizacijom ili spajanjem dviju tvrtki; osobe Depresivna epizoda, Generalizirani anksiozni poremećaj,
koje nakon niza godina besprijekornog rada traže priznavanje Panični poremećaj i sl.
radnog položaja i povećanje plaće; „različiti“ zbog pripadnosti Ako se mobbing događa nama ili ga prepoznamo u
manjinskim grupama zbog: drugačije ideologije, religije, svojoj okolini važno je da se ne damo uvući u njega! Potrebno
drugačijeg etničkog ili regionalnog podrijetla, različitog spola je pismeno zabilježiti svaki mobbinški nasrtaj i arhivirati sve
(žena u grupi muškaraca, muškarac u grupi žena), različite pisane dokumente; obavijestiti osobu iz svoje radne sredine u
seksualne orijentacije, vrlo kreativne osobe, ekscentrične osobe, koju imamo povjerenja ili se obratiti sindikalnom povjereniku,
bolesne osobe, posljednji zaposlenik u nekoj tvrtki... aktivistu neke udruge za zaštitu ljudskih prava; pokušati
Heinz Leymann bio je njemački psiholog koji je živio i radio u razgovarati s mobberom o njegovom ponašanju i postupcima;
Švedskoj i prvi znanstvenik koji je fenomen mobbinga počeo pomoći žrtvi, razgovarati s njom; u slučaju pojave psihičkih ili
izučavati na znanstven i sustavan način. U svojim istraživanjima tjelesnih poremećaja, potražiti savjet psihologa, psihijatra,
(1996.) došao je do zaključka da svaki radnik u svojoj karijeri ima liječnika opće medicine ili medicine rada; potražiti savjet pravnika
25% šanse da bude jedanput mobbiziran. koji se bavi radnim pravom; educirati se o komunikaciji, koristiti
Istraživanja karakteristika ličnosti žrtava mobbinga ugodne tjelesne aktivnosti i vježbati tehnike relaksacije.
pokazala su da su žrtve ovisne i introvertirane osobe, manje
stabilne i savjesnije od drugih. Na taj način laše postaju Mr.sc.Inga Tonković, dipl.psih.
ciljevima psihološke agresije. Čini se da su idealne žrtve osobe KB Dubrava, Odjel psihijatrije
koje su odgovorne, motivirane za rad, savjesne, osjetljive na Referentni centar za poremećaje uzrokovane
priznanje i kritiku i s visokim osjećajem za socijalnu pravdu. stresom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH
Njihova reakcija na nepravedno okrivljavanje nije napad nego
sumnja jesu li dobro obavili posao, a posljedica toga je povećanje
napora da zadovolje mobbera. Uvjerenje da će „pravda kad tad
pobijediti“ čini ih zakočenima da poduzmu akcije.
Mobbing ima vrlo negativne posljedice za žrtve, između
ostalog i zdravstvene. Kolike i kakve će zdravstvene posljedice
uzrokovati, ovisi o njegovom intenzitetu, razdoblju trajanja i
karakteristikama ličnosti zlostavljača i žrtve, te o njihovim
interakcijama. Sve zdravstvene simptome i smetnje možemo
svrstati u tri kategorije: promjene socijalno- emotivne ravnoteže,
promjene psihofiziološke ravnoteže i promjene ponašanja.
Pojavljuju se poremećaji raspoloženja kao što su depresija,
anksioznost, krize plača, opsesivna ideacija (stalno razmišljanje
o onome što nas muči), osjećaj depersonalizacije („to više nisam
ja“), napadi panike u dodiru sa svakidašnjim problemima,
smanjenje interesa prema drugima. Javljaju se glavobolje,
poremećaji spavanja, gubitak ravnoteže s vrtoglavicom, osjećaj
pritiska u grudima, nedostatka zraka, tahikardija, srčane
poteškoće, gastrointestinalne smetnje, kožne promjene...Žrtva
se počinje ponašati agresivno (prema sebi ili drugima), postaje
pasivna i izolira se od ljudi, dolazi do premećaja hranjenja (do
anoreksije i/ili bulimije), povećano je uzimanje alkohola,
pretjerano pušenje, nekontrolirano uzimanje lijekova. Mogu se
javiti i seksualni poremećaji kao smanjenje seksualne želje ili
poremećaj seksualne aktivnosti.

16
 Naše zdravlje i okoliš 07 i 08/06

Nakladnik / publisher:
IMPRESSUM Časopis “Naše zdravlje i okoliš” izdaje:
Hrvatska sanitarna udruga
Mirogojska cesta 16
10 000 Zagreb, Hrvatska
"Naše zdravlje i okoliš" Tel: 01/4696-180, 01/4696-290;
god. 3 Br 7/8 2006. Fax: 01/4677-099, 01/4678-011
ISSN 1334-8108 GSM: 091/4678-072, 091/4678-017
E-mail: hsudruga@gmail.com;
Uredništvo/editorial board: Web: www.hsudruga.hr.
Uredništvo: Zagrebačka banka, žiro-račun: 2360000-1101673930
Vlasta Moskaljov, dipl.san.inž. Napomene: Tekstove koje želite objaviti u časopisu šaljite na e-mail Udruge.
Ida Kovačić, san.inž. Članom Hrvatske sanitarne udruge možete postati tako da ispunite
Miroslav Subanović, san.inž. pristupnicu i pošaljete je na sjedište udruge ili da ispunite on-line pristupnicu
Glavni urednik: Mirko Kelava, san.inž. na www.hsudruga.hr. Članom se postaje nakon podmirenja članarine.
Recezent: Mr.sc.Željko Slemenšek, dr.med. Mišljenja koja su iznesena u časopisu nisu nužno i stavovi Hrvatske
sanitarne udruge. Sukladno Zakonu o knjižnicama (N.N.105/97) 9
Foto: Mirko Kelava, san.inž., Ida Kovačić, san.inž., Darko Kordovan, dipl. primjeraka svakog broja poslano je Službi obveznog primjerka Nacionalne i
inž., Vilhelmina Shita, dipl. inž. sveučilišne knjižnice. Časopisu “Naše zdravlje i okoliš” dodijeljen je ISSN
Naklada: 1000 komada broj (International Standard Serial Number međunarodni standardni broj
serijske publikacije): ISSN 1334-8180. Skraćeni naslov: ”Naše zdr. Okoliš”.
Tisak : Papirna konfekcija "Hlad", 10296 Luka
Časopis izlazi kvartalno.

17