Sei sulla pagina 1di 20

Izvorni

lanak UDK 17.026

Primljeno 26. 5. 2014.

Slobodan Sadakov
Univerzitet u Novom
Sadu, Pedagoki

fakultet
u Somboru,

Podgorika 4, RS-25000 Sombor
slobodansadzakov@yahoo.com

Egoizam i altruizam
Saetak

U radu se tematiziraju problemi egoizma i altruizma, prije svega u kontekstu njihova etikoga razmatranja. U okviru teksta nastoje se promisliti veze ovih dvaju fenomena s pojmovima moralne individualnosti, moralne dunosti, modernog identiteta i strukture praktikoga
svijeta.
Kljune rijei

egoizam, altruizam, etika, moral, individualnost

1.
Novovjekovno etabliranje principa egoizma predstavljalo je sastavni dio epohalnih promjena koje su zahvaale sve sfere drutvenosti i dovele do znaajne rekompozicije ivota u odnosu na prethodno razdoblje.1 Ta rekompozicija
podrazumijevala je i drugaije shvaanje biti ovjeka, praktikoga svijeta,
vremena itd. U idejnom smislu, rije je o prijeenome putu od kranskog
shvaanja svijeta (koje je u europskim okvirima, posebno tijekom srednjega vijeka, predstavljalo dominantni duhovno-moralni okvir) kao prolazne
doline suza (u okviru ega je naglaena vanost asketskoga stava i osuen
princip egoizma) do shvaanja svijeta ija je istina upravo u prezentnosti, a
ne u eshatolokome momentu. Takoer, ujedno je rije i o transformaciji od
feudalnog ka kapitalistikom konceptu drutvenosti.
Kada govorimo o filozofsko-etikoj refleksiji ovoga problema, postojale su,
u openitome smislu, dvije tendencije tumaenja egoizma, sa svojim razliitim postavkama i zakljucima.2 One su bile zasnovane na meusobno suprotstavljenim nainima tumaenja odnosa individualizma i egoizma.3 U okviru
jednog pravca tumaenja zastupano je miljenje da se individualizam sasvim
legitimno izraava u formi egoizma. Ta mogunost, kako je smatrano, sa1

O ovoj problematici: F. Borkenau, Prelazak


sa feudalne na graansku sliku sveta, Komunist, Beograd 1983.; H. Pirenne, Privredna
povijest evropskog Zapada u srednjem vijeku, V. Maslea, Sarajevo 1958.; V. Zombart,
Luksuz i kapitalizam, Mediterran publishing,
Novi Sad 2011.; R. H. Tawney, Religija i uspon kapitalizma, Prosveta, Beograd 1979.; H.
Kunov, Opta privredna istorija, tom 4, Kultura, Beograd 1957.; H. Kulier, Opa ekonomska povijest srednjega i novoga vijeka,
knj. 2: Novi vijek, Kultura, Zagreb 1957.; P.

Dincelbaher (prir.), Istorija evropskog mentaliteta, Slubeni glasnik, Beograd 2009.


2

O definiranju egoizma u: C. D. Batson, The


Altruism Question, L. Erlbaum, New Jersey
1991., str. 1759; The Oxford Dictionary of
Philosophy, Oxford University Press, Oxford
2005., str. 110; A. Regenbogen, U. Majer,
Renik filozofskih pojmova, BIGZ, Beograd
2004. (Odrednica Egoizam.)

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

408

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

drana je u samome pojmu individualnosti, koji podrazumijeva afirmaciju


prava subjektivnoga nahoenja, izbora, interesa, itd., kao i na pretpostavljenim temeljnim karakteristikama ljudske prirode (izvorno egoistine). Treba
naglasiti, nasuprot simplificiranim predodbama, da princip egoizma zaista
predstavlja jednu od moguih formi individualizma, da nije neto sluajno
nego da ima svoj epohalni znaaj kao specifini oblik kultivizacije praktike
svijesti.4 Fundament toga, izmeu ostaloga, ini i novovjekovno redefiniranje
odnosa ekonomske i moralne sfere, to je jedna od osnovnih poruka Locke
ove filozofije. Shodno tome stajalitu, individualna sloboda nezamisliva je
bez ekonomske slobode pa praktiko-moralne forme ivota moraju, meu
ostalim, biti u funkciji ovoga tipa slobode.5 Jednom rijeju, Locke inaugurira
stav, u odreenoj mjeri na tragu Hobbesa, da je princip egoizma (centriran,
prije svega, u ekonomskoj slobodi) istinit i da se njegova istinitost ogleda u
afirmaciji subjektivnoga interesa (privacije).
Jednu od dvije fundamentalne linije tumaenja egoizma moemo nazvati stajalitem pozitivizacije egoizma. Rije je o filozofsko-etikoj refleksiji egoizma u njenom novovjekovnom i modernom tijeku, u okviru koje postoji smisaona, unutranja, nadopunjavajua veza koncepcija koje su razvijali poznati
filozofi.6 Mislimo prije svega na Hobbesa, Lockea, Mandevillea, Smitha i
Benthama, ija su uenja presudno utjecala na idejno opravdanje principa
egoizma.
Drugi tip tumaenja odnosa individualnosti i egoizma bio je usmjeren ka
osvjetljavanju novih slojeva individualnosti i novih formi praktiko-moralnih odnosa, a nasuprot stajalitu pozitivizacije egoizma. Rije je o poziciji
koja kritiki propituje egoizam kao jedan od kljunih fenomena reprodukcije
graanskoga naina ivota, pri tom negirajui postavke o ljudskoj prirodi kao
iskljuivo egoistiki opredijeljenoj.7 Ovo stajalite moe se nazvati transegoistikim.8 Glavni zastupnici toga stajalita bili su, svatko na svoj specifian nain, More, Shaftesbury, Rousseau, Kant i Marx.9

2.
Treba napomenuti da postoje brojne zamke u sagledavanju principa egoizma. Posebno se u vidu mora imati nedovoljnost tzv. razumskog pristupa:
Egoizam i altruizam obino se metafiziki suprotstavljaju kao iskljuujue suprotnosti, a oni
su u sutini nerazdvojivi polovi proturjenog odnosa svake ljudske jedinke i svake ljudske skupine, prema samoj sebi i prema drugima. Svatko je istovremeno i egoist i altruist, samo to je
kojekada vie jedno nego drugo, pa tko vie izrazi jedno ili drugo, obino ga nazivaju egoistom
ili altruistom.10

Drugim rijeima, nitko ne moe biti


ni samo egoist ni samo altruist jer je svatko objektivno vezan za vanjski svijet, od kojeg
sudbonosno ovisi, od kojega uzima i kojemu daje, uzima da bi davao i daje da bi uzimao.11

Proces svakodnevne reprodukcije ivota svjedoi o raznovrsnim formama


ovisnosti individua jednih o drugima, odnosno o konstituiranju kompleksnih
sustava kooperacije i reciprociteta.12 Rije je o nunosti posredovanja naeg
djelovanja koje suspendira smislenost govora o nekakvome apsolutnome
egoizmu ili apsolutnome altruizmu. Jasno je da na takvoj iskljuivosti
djelatnoga principa, konsekventno izvedeno, nijedna osoba ne bi mogla opstati. Ulazak u vrtlog interakcije drutvenosti i podreivanje opim praktikim mjerilima pokazuje se kao nunost koja relativizira zasnovanost i odri-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

409

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

vost nekakvoga pretpostavljenoga apsolutnoga egoizma ili apsolutnoga


altruizma. Mnogo bolju zasnovanost i uporabnu vrijednost ima odreenje
prevladavajuega egoizama koje koristi Gregory Kavka.13
Ono to predstavlja dodatnu interpretativnu opasnost u pogledu fenomena
egoizma je i opredjeljivanje povodom pitanja o biti ljudske prirode.14 esto
je u tome kontekstu razmatrano pitanje je li ljudska priroda izvorno egoistina
ili altruistina, tj. je li i na koji nain fiksirana u svojoj izvornoj prirodnosti te kakve su konsekvence spomenute fiksiranosti. ini se da jedna od
3

Posebno je vana refleksija epohalnog procesa oslobaanja potencijala individualnosti to


je ujedno i jedno od najvanijih pitanja kojim se od svojih poetaka bavila etika (kroz
razmatranje pitanja o biti moralne individualizacije). ini se da se ni razmatranje egoizma
ne moe razdvojiti od spomenutog procesa
kao temeljnog povijesnog procesa te da je
vano u vidu imati problemsku korelaciju
principa egoizma i principa individualizacije.
Treba naglasiti da princip individualizacije u
novovjekovnoj i modernoj filozofiji ima izuzetnu filozofsku nosivost i da u vrijednosnorangovnom poretku stvari stoji znatno iznad
filozofsko-etikog pojma egoizma. Egoizam
se razvijao na epohalnoj osnovi procesa individualizacije i po svojoj sutini predstavlja
jedno od modernih lica individualizma, odnosno vaan segment ovoga principa. S druge
strane, ovaj princip tumaen je u filozofskoj
literaturi i kao svojevrsna forma hipostaziranja parcijalnog identiteta u praktiki apso
lut. Takva tumaenja naglasila su drugu
stranu principa egoizma, odnosno sagledavale ga kao manje ili vie sofisticiranu formu
neutraliziranja potencijala individualnosti,
kao iznevjeravanje prosvjetiteljskog optimizma u pogledu razumnog subjekta, kao jasan
simptom modernoga fenomena otuenja,
obezliavanja ovjeka, itd.

Treba naglasiti da problem egoizma u bitnom


smislu pripada povijesti etikoga miljenja i
da je tipian, prije svega, za novovjekovnu
metafiziku 17. i 18. stoljea, odnosno jo
konkretnije za metafizike etike racionalizma
i empirizma. Pojam egoizma ima sredinje
mjesto u tim etikama i predstavlja istaknutu
temu filozofskog istraivanja, posebno u britanskoj filozofiji u razdoblju od esnaestog do
devetnaestog stoljea. Ta tema prisutna je i u
okviru kontinentalne filozofije, posebno u filozofijama francuskih mislitelja 18. stoljea,
kao i u Kantovoj filozofiji u okviru koje je
egoizam sutinski izjednaen s hedonizmom.
Svojevrsni vrhunac filozofske upotrebe ove
teme nalazi se u okviru Smithove i Benthamove filozofije.

O razliitom definiranju pojmova egoizma i


altruizma u: S. Sadakov, Egoizam etika
studija o moralnim principima kapitalizma,
Mediterran publishing, Novi Sad 2013., str.
46.
5

O navedenim aspektima Lockeove filozofije


ire u: A. Parel; T. Flangan (ur.), Theories of
Property: Aristotle to the Present, Calgary
1979.; D. Lok, Dve rasprave o vladi, Utopija, Beograd 2002., str. 283; J. Dunn, Locke, Oxford University Press, Oxford 1984.;
J. Waldron, The Right to Private Property,
Oxford University Press, Oxford 1988., str.
137253; J. Tully, A Discourse on Property:
John Locke and His Adversaries, Cambridge
University Press, New York 1980.; R. Rauni, Filozofija politike Johna Locka, Politika
kultura, Zagreb 2009.; C. B. Machperson, Politika teorija posjednikog individualizma,
Centar drutvenih djelatnosti Saveza socijalistike omladine Hrvatske, Zagreb 1981.

U okviru ovoga pravca tumaenja, kod pojedinih autora ilo se u drugu krajnost, krajnost
tzv. dobre/altruistiki nastrojene ljudske prirode.
8

Usp. M. Horkhajmer, Tradicionalna i kritika


teorija, BIGZ, Beograd 1976., str. 121186.
9

O tome ire: S. Sadakov, Egoizam.


10

. Markovi, Egoizam i altruizam, Savez nau


nih stvaralaca/Nauna KMD, Beograd 2010.
11

Isto, str. 3.
12

O nunosti stvaranja sustava ljudske suradnje i altruizmu: B. Williams, Problems of the


Self, Cambridge University Press, Cambridge
1973.
13

Usp. G. Kavka, Hobbesian Moral and Political Theory, Pricenton University Press, New
Jersey 1986.
14

Usp. G. Graham, Eight Theories of Ethics,


Routledge, New York 2004., str. 20.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

410

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

konsekvenci pristupa striktnog opredjeljivanja u pogledu biti ljudske prirode


u konanici vodi neralanjivanju problema, odnosno ostajanju u strogo razumskoj odijeljenosti kategorija egoizma i altruizma. Legitimacija iz prirodnosti problematina je i zbog injenice da ovjek nije samo bie kauzaliteta
prirode. Uz navedeno, takav pristup donosi i zanemarivanje povijesno-procesualne dimenzije, kao i zanemarivanje kompleksnosti ljudske motivacije.
Takav je pristup u velikoj mjeri promaen jer ne uvaava specifian kontekst
drutvenosti i diferenciranost praktikih izraavanja, nego se temelji na apstraktnim konstruktima. Moe se, istina, govoriti o nekoj vrsti relativne fiksiranosti ljudske prirode, odnosno o obiljejima vezanima za stalnu potrebu
ovjekove reprodukcije (potreba da se preivi, potreba da vodimo primarnu
brigu o sebi, itd.), kao i o tome da su evolutivni procesi suvie spori da bi je u
tome smislu drastino promijenili. Ali sve to nikako se ne treba apsolutizirati
niti sagledavati mimo povijesnoga konteksta, odnosno kompleksnih mehanizama praktike interakcije. Ako proglasimo da je ljudska priroda na ultimativan nain egoistina (ili pak altruistina), onda smo zavrili istraivanje
toga fenomena prije negoli je ono sutinski i poelo, odnosno ostali smo bez
objanjenja o praktiko-moralnim obrascima, razliitima od epohe do epohe. Fiksirati egoizam i opravdati ga kao jedinu istinu i osnovu drutvenosti,
kao to to ine pojedini autori, moe predstavljati i ideologijsko podmetanje, odnosno tribut kapitalistiki oblikovanom trinom konceptu linosti. To
ujedno predstavlja i suavanje mogunosti transcendencije takvoga horizonta
drutvenosti (mogunosti da ljudi djelaju i na drugaije naine), tj. pokuaj
ovjekovjeenja postojeega stanja.

3.
Od jedne etike studije ne treba oekivati puke moralistike osude egoizma
ili konkretne sugestije kako se treba odrediti spram egoizma u nekoj odreenoj situaciji. Takva pretenzija izostat e i u ovome radu iz nekoliko razloga.
Osnovna namjera ogleda se u prvome redu u ukazivanju na strukturne karakteristike fenomena egoizma na tragu refleksije relevantnih mislitelja o ovome
problemu. Bitni tijek praktiko-etike diskusije koja je voena nekoliko stoljea u dobroj je mjeri osvijetlio, prema naemu miljenju, a shodno zadatku
i mogunostima praktike filozofije, znaajne karakteristike fenomena egoizma. Sam praktiki ivot (pa u okviru toga i izraavanja egoizma) mnogo
je kompleksniji i bujniji te ga je zato i nemogue u potpunosti zahvatiti
ili normirati.15 Naravno, svako razmatranje moralnih pitanja, to je smisao i
zadatak etike, sugerira barem implicitno neku vrstu naelnoga normiranja i
opredjeljivanja, odnosno razvrstavanja u pogledu onoga to se treba shvatiti
kao dobro (i njemu teiti) i onoga to treba shvatiti kao zlo u moralnome
smislu. Tako je i refleksija problema egoizma, kao jednog od fundamentalnih
problema etike, nerazdvojiva od pitanja to ovjek treba initi, to je valjano
djelovanje, odnosno to je ono to predstavlja istinsku svrhu i funkciju morala. No to esto donosi i opasnost moralizma, to je istovremeno i opasnost da
se ne sagledaju sve dimenzije odreenoga problema. Moralizam, kako je to
posebno u svojim radovima istaknuo Milan Kangrga, predstavlja apstraktno
apeliranje na ljudsku humanost, solidarnost, brigu, itd., i najee sutinski
predstavlja nedjelatni stav, odnosno besplodni palijativ djelovanja. U kon
tekstu problema kojima se u ovome radu bavimo, moralistika osuda egoizma zaista najee predstavlja neto na prvu loptu, jednostavno rjeenje
koje zamagljuje injenicu da egoizam prvenstveno pripada jednoj povijesnoj
fazi praktiko-moralnoga ivota. Nesumnjivo je i to da nad pokuajima negi-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

411

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

ranja ili osude principa egoizma uvijek lebdi opasnost padanja ispod izborene razine statuiranosti modernoga individuuma, odnosno njegove slobode.16
Graanska epoha proivljava i mora proivjeti ovo stajalite jer je tek
epohalnim prolaskom kroz njega mogua i eventualna transformacija ka
drugaijim, sadrajnijim i humanijim formama individualnosti i ljudskih odnosa. S druge strane, smatramo da je pogreno fenomenu egoizma pristupiti
pozitivistiki, odnosno opravdati ga i hipostazirati kao vjeno stanje i kao
jedini mogui nain moralno-praktikoga odnoenja. O tome e biti vie rijei
u nastavku teksta.

4.
Objanjenja razliitoga praktiko-moralnoga ponaanja ljudi u raznim epohama, kao to smo napomenuli, moraju se dovesti u vezu s velikim strukturnim, odnosno epohalnim promjenama drutvenoga ivota. Podsjetimo ovdje
na injenicu da etabliranje egoizma kao legitimnoga vida praktiko-moralnoga djelovanja proistjee iz etabliranja koordinatnog sustava kapitalizma,
a prije svega statuiranosti ekonomskoga individualizma. Kapitalizam kao
epohalni poredak drutvenosti predstavlja prirodno stanite egoizma kao
praktiko-moralnoga principa. Njegova reprodukcija podrazumijeva najtjenju vezu ideje privatnoga vlasnitva i shvaanja slobode (identiteta). Glavni
tijek interakcije spomenutoga sustava drutvenosti vezan je za trite koje
je obiljeeno konkurencijom ekonomskih djelatnika. Kritiari kapitalizma
smatraju da trina utakmica raspaljuje sebinost, zavist, beskrupulozno
nadmetanje, zaborav interesa veine ljudi te da u konanici vodi manje ili
vie sofisticiranom ratu svih protiv sviju, dok apologeti toga poretka tvrde
upravo suprotno da kapitalizam kroti loe strasti, da potie racionalnost i
vodi ureenome ivotu, da donosi znaajan stupanj drutvenoga blagostanja,
itd. Jedan od najmarkantnijih zastupnika takva miljenja bio je Adam Smith.
Upravo ovaj autor daje etiko opravdanje kapitalizma kao racionalnoga i
svrsishodnoga sustava drutvenosti. On legitimira egoizam jer smatra da u
konanici, posredstvom mehanizma nevidljive ruke, donosi prvenstveno
pozitivne uinke.17
15

Aristotelovo izjanjavanje u Nikomahovoj


etici o typos kao nainu izlaganja praktikofilozofske refleksije donijelo je ujedno i ukazivanje na posebnost podruja praktikih
stvari. O praktikom se, kako smatra Aristotel, moe govoriti samo u nacrtu jer praktike stvari ne osiguravaju mogunost da se o
njima govori matematikom preciznou, to
ne znai da nemaju svoj stupanj znanstvenos
ti. Spomenuta metodska uputstva mogu se
odnositi i na istraivanje egoizma kao praktiko-etikog problema.
16

Uz navedeno, u vidu treba imati da temeljnu


misaonu nit u velikim praktiko-etikim sustavima ini ukazivanje na vezu izmeu principa egoizma i odreenog tipa racionalnosti
(kao povijesno uvjetovane kategorije ureivanja praktiko-moralnih odnosa). Novovjekovni mislitelji naglasili su da egoizam ne
donosi samo, kako se to u obinim predod-

bama najee ini, drutvene anomije, nego


i odreeno ujednaavanje i racionalnost, te
forme ograniavanja samovolje (kao rezultat
traganja za optimalnom ravnoteom izmeu
pojedinanog i opeg). Fenomen egoizma
raa permanentne praktike napetosti, ali i
mehanizme njihovog stiavanja (trite, drava, itd.). Na slian nain je kod nekih novovjekovnih mislitelja shvaana i sfera ekonomije kao sfera posredovanja egoizma. Ova
sfera opisivana je, pored ostalog, kao polje realizacije slobode, smirivanja strasti, produkcije racionalnosti ljudskog ivota, itd. Time se
posebno bavi knjiga A. O. Hirschmana Strasti
i interesi (F. Vinji, Beograd 1999.).
17

Pretpostavka da je egoistiko djelovanje pra


eno najboljim posljedicama ne samo za po
jedinca nego i za drutvo ini temelj Smithova odgovora na pitanje o regulaciji odnosa
pojedinano-ope te je i klju njegova eti-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

412

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

Nesumnjivo da modernim graanskim drutvom dominira trini koncept


osobe i irenje onoga tipa vrijednosti i kulture koji ohrabruje, primjereno spomenutome konceptu, egoistiku usmjerenost u svakodnevnim ivotnim izraavanjima. Na djelu su, u sutini, u veoj ili manjoj mjeri modificirane postavke psiholokoga egoizma, odnosno specifina interpretacija odreenja sree i
morala. U takvome poretku kapitalistiki strukturiran koncept privatnoga vlas
nitva predstavlja osnovu trajne dominacije egoizma nad altruizmom. Ova
dominacija povezana je i s injenicom ogranienoga zadovoljavanja potreba
uslijed ogranienih mogunosti proizvodnje i raspodjele ivotnih sredstava,
a u skladu s temeljnom podjelom tzv. drutvenoga bogatstva. To presudno
utjee na mogunosti praktikih izraavanja, odnosno modelira ih u onome
pravcu koji je potreban za nesmetanu reprodukciju takvoga poretka. Drugim
rijeima, moderno drutvo uvijek je drutvo napetosti i ogranienih mogunos
ti koje, izmeu ostaloga, karakteriziraju svojevrsna drama preivljavanja
(determinirana ogranienim resursima) i specifini hobsovski momenti:
Nema samo jedne sree koja bi postojala usporedno s patnjom drugih, kao recimo: srea imunoga, dok se siromani zlopate. Postoji srea koja ivi od patnje drugih.18

Egoizam naravno ne mora u svakoj situaciji biti povezan s nanoenjem tete


drugome i povredama osobe drugog, ali je u koordinatnom sustavu kapitalizma, imajui u vidu modele eksploatacije i poticanja gramzivosti, esto upravo
ba to sluaj.

5.
Princip egoizma, postavi praktiko-moralnom stvarnou modernoga ovjeka, postao je i vanim dijelom njegova neprestana opredjeljivanja u pogledu
praktiko-moralnih obveza te tako i znaajnom temom refleksije moderne
etike. Moderne moralne obveze formiraju se prema predodbama o biti moralnoga individuuma. Te predodbe relevantne su i kada procjenjujemo je li
neko djelovanje egoistiko ili nije, je li neto moralno dopustivo ili zasluuje
moralnu osudu. Loim se u moralnome smislu ocjenjuje ono djelovanje u
okviru kojega je proputeno uiniti ono to je spadalo u nau obvezu prema
statusu nekoga kao moralnoga individuuma. Podsjetimo, primjera radi, da u
antikome razdoblju robu nije bila priznata moralna punoljetnost, on stoga
u sutini i nije smatran ovjekom u pravome smislu te, ako se prema njemu
odnosilo na degradirajui nain, nije smatrano da se ini neto loe. U modernome vremenu koje je, meu ostalim, i vrijeme znaajnoga moralnoga
relativizma, kljuni a istovremeno i najtei problem predstavlja odreivanje
pojma moralnoga subjekta. Ovaj problem direktno je povezan i s ustanovljenjem opsega naih moralnih dunosti. Sam status moralnoga subjekta vremenom se mijenjao, kao i raspon i sadraj moralnih dunosti. Kroz formiranje
moderne troslojne ljestvice drutvenosti (obitelj, graansko drutvo, drava),
moralne obveze postajale su sve vie diferencirane. Njihov raspon je irok,
shodno brojnosti moguih odnosa (obiteljski, prijateljski, profesionalni, itd.).
To otvara pitanje: Kako (da bi jedna etika teorija bila djelotvorna) odrediti
vrste i opseg moralnih obveza koje imamo prema razliitim grupama ljudi?
Moderni ivot prvenstveno se vezuje za grad, za urbanitet. Taj ivot mahom
karakteriziraju tzv. bezlino-formalni odnosi u javnoj sferi. Za razliku od ljudi
koji su ivjeli prije nekoliko stoljea i bili uglavnom cijeloga ivota upueni
na iste osobe, na one koje su dobro poznavali, moderni ovjek svakodnevno
susree mnotvo onih koje ili ne poznaje ili poznaje slabo. Danas, kao to
kae Giddens, svi znaju tko je Nelson Mandela, ali obino ne znaju ime prvoga susjeda. I u pogledu poslovnih odnosa stvari ne stoje bitno drugaije jer

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

413

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

se sve odvija bez puno znanja o ivotima onih s kojima se surauje, kao i bez
formiranja znaajnijih moralnih i drugih obveza prema njima. Na djelu su u
prvome redu racionalno-operativne, odnosno kalkulativno-pragmatine veze
meu ljudima. Iz toga se razloga i postavlja pitanje: Kakve su nae moralne
obveze i odgovornost prema ljudima koje znamo povrno i koji u naem ivotu nemaju velik znaaj? In praxi, brojnost moguih odnosa zahtjeva neprestano odluivanje, odnosno permanentno filtriranje prioriteta. To filtriranje
najee je gotovo potpuno uhodano i automatizirano. Ono, zaotreno reeno,
predstavlja realizaciju mogunosti potpune ravnodunosti spram veine osoba s kojima se susreemo. Jednom rijeju, moderni ivot, koji podrazumijeva
da su meuljudski odnosi prije svega pravno omeeni i s minimalnim obvezama u moralnome smislu, donosi mogunost da u veini sluajeva bude
doputeno biti ravnoduan spram drugih. U odreenome smislu, hladnoi
i ravnodunosti koja vlada u pogledu javnih odnosa treba parirati usmjerenost na blinje (obitelj, prijatelji) kao polje iskazivanja osjeaja, portvovanja, brige, itd. To je u svojim radovima posebno naglasio David Hume.19 On
je istaknuo da dunosti koje imamo prema drugim ljudima izviru upravo iz
injenice da smo s njima u nekome posebnome odnosu te da tako i moemo
precizno utvrditi konkretne efekte naega djelovanja.20 Mi smo motivirani
time to pomaemo osobi koju poznajemo dobro i koja nam neto znai, osobi
s imenom i prezimenom, pri emu moemo i prilino tono utvrditi efekte
naega djelovanja. No postavlja se i pitanje kriterija odnoenja spram onih
koji nisu nai srodnici ili prijatelji:
U sluaju brige o potomstvu egoizam i altruizam se u izvjesnome stupnju podudaraju, ali ako
kao primjer altruistikoga postupanja uzmemo brigu o srodnicima, time se problem altruizma u
neku ruku trivijalizira. Filozofski zanimljiviji problem (moda jedini zanimljiv u tome kontekstu)
jest ona vrsta altruistikoga ponaanja koja se odnosi na druge s kojima nismo u srodstvu.21

Kant radnje usmjerene na pomo najbliima prvenstveno svrstava u legalne.22 Uz legalitet, Kant govori o moralitetu, odnosno o moralnim radnjama u
kog opravdanja principa egoizma. Egoizam
nije shvaen kao nemoralno djelovanje, ve
kao najbolji nain da se postigne ope dobro
(posredstvom mehanizma nevidljive ruke).
Egoizam svoje vrhunsko opravdanje crpi,
prema Smithu, zato to je princip napretka,
tj. zato to je ekonomsko ponaanje koje donosi ope dobro. Smith je naglasio pozitivne
uinke egoizma na opem planu drutvenosti,
smatrajui da ostvarivanje individualnog egoistikog interesa nuno utjee u pozitivnom
smislu na ope dobro, ne uzimajui u obzir
da takvo vienje moe biti problematino, od
nosno da interesi pojedinaca u nekom drutvu
mogu biti razliiti, kao i efekti realizacije interesa odreenih pojedinaca ili grupa. Ti interesi su esto sukobljeni.
18

Usp. O. Hefe, Umijee ivljenja i moral, Akademska knjiga, Novi Sad 2011., str. 193.
19

Usp. S. Sadakov, Egoizam, str. 125127.


20

Usp. P. Singer (ur.), Uvod u etiku, Izdavaka


knjiarnica Z. Stojanovi, Sremski Karlovci
Novi Sad 2004., str. 471480.

21

Usp. I. ivanovi, Egoizam, altruizam i samoobmanjivanje, u: Theoria, god. 54, sv. 3


(2011), str. 6185, ovdje str. 64.
22

Legalne su, prema Kantu, one radnje koje su


izvrene iz voenosti odreenim osjeanjima,
naklonou, zatim iz koristi, interesa, slavoljublja, simpatije, itd. Rije je, dakle, o svim
onim radnjama iji motivi potjeu iz emprijsko-osjetilne sfere (tzv. patologijski aficirana volja), a izvana odgovaraju moralnim
zakonima. Meutim, moralna je u pravom
smislu samo ona radnja, smatra Kant, koja se
ini iz iste dunosti, odnosno iz potovanja
moralnoga zakona. Zato Kant navodi da je,
recimo, majinska ljubav pri spaavanju vlastitoga djeteta neto legalno, ali ne i moralno
jer se iz tog ina ne moe nuno izvui zakljuak da bi majka spaavala i druge osobe (njen
postupak, naime, nije nuno neto ope).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

414

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

pravome smislu te rijei. Mi se u moralnome smislu, istie Kant, potvrujemo


ne samo djelima prema najbliima nego prije svega djelovanjem u skladu s
kategorikim imperativom kao zadovoljavajuom i jedino moguom formom
oposti moralnoga djelovanja. Kategoriki imperativ shvaen je kao pouzdani kriterij naega moralnoga odnoenja prema svim osobama. No konkretizacija ovoga imperativa u graanskome svijetu predstavlja ogroman problem
s obzirom na poznate kalkulativno-pragmatine mehanizme funkcioniranja
toga svijeta (posebno u vidu imamo nain promiljanja ekonomske sfere kao
dominantne sfere graanskoga ivota).
U novovjekovnoj filozofiji odreenje prirode pokazalo se pogodnim i vanim u postupku praktiko-etikog opravdanja egoizma (posebno u okviru
prirodno-pravnih uenja). Naglaavano je da iz prirodnosti potiu nae potrebe, kao i to da se one u sferi ekonomije posreduju do pojma individualnoga (osobnoga) interesa, koji se onda opravdava i na etiki nain. Takvo
kontekstualno stapanje pojmova moralnosti, individualnosti i ekonomskoga
djelovanja (osobnoga interesa) Kant osnovnim postavkama svoga etikoga
uenja na radikalan nain dovodi u pitanje. Ovaj njemaki mislitelj ukazao je
na drugaiju interpretaciju praktiko-moralnoga odnoenja u odnosu na onu
koja je centrirana u pozitivizaciji ekonomskoga tipa djelovanja i egoistikih
ciljeva. Kant sutinski osporava utemeljenost moralnoga individualizma potenciranoga od strane mislitelja kao to su Hobbes, Locke i Smith. On smatra
da postavke na kojima su ovi autori gradili svoju interpretaciju moralnoga
djelovanja nisu dovoljno univerzalne i da je za moralno djelovanje potrebno nai izvornije utemeljenje, ime sutinski slijedi Rousseauovu namjeru.23
To podrazumijeva i zakljuak da djelovanje koje potjee iz sfere ekonomije
nije, nasuprot Lockeovu i Smithovu miljenju, ono koje se moe legitimirati
kao moralno i umno u pravome smislu rijei. Takvom pozicijom za Kanta se
otvorio problem objanjenja cjeline modernoga praktikoga ivota, obiljeenoga u velikoj mjeri ekonomskom sferom koja modelira veliki broj obiteljskih, drutvenih i dravnih odnosa. Ukratko, svojevrsna istoa Kantove
etike pozicije podrazumijeva da se (moralna) dunost i (ekonomski) interes
in praxi nalaze u svojevrsnoj disparaciji, koja je za ovoga autora, zaotreno
reeno, isto to i disparacija umnog i prirodnog.

6.
Kada spominjemo Kanta, u ovome je kontekstu od interesa naznaiti i to da
je njemaki mislitelj u jednome segmentu svojih analiza kriv za specifino
usmjeravanje i tretiranje odreenih etikih pitanja. U svojim djelima Kant je
inaugurirao itav niz drastinih primjera kao to su utapanje u rijeci, potjera
od strane potencijalnoga ubojice, itd. Ti primjeri posluili su mu da razmotri
kakve odluke trebamo donositi, odnosno kako je ispravno postupiti u takvim
situacijama i koje djelovanje se moe smatrati moralnim u punome smislu
te rijei. S jedne strane, ovakve tematizacije, odnosno zaotreno stavljanje u
sredite navedenih primjera, predstavljaju neto razumljivo s obzirom da su
pogodne za demonstraciju nekih od konsekvenci Kantovih etikih postavki.
Meutim, s druge strane, to se u odreenoj mjeri moe sagledati i kao svojevrsna etika stranputica. Spomenute drastine situacije toliko su specifine da
je posebno pitanje kako uope uspostaviti stabilne kriterije moralnoga djelovanja (odluivanja) u njima. Nasuprot tome, ini se da je vanije orijentirati
se u pogledu tzv. prosjenih situacija svakodnevnoga ivota, situacija koje
su, po prirodi stvari, predmet naega permanentnoga moralnoga promilja-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

415

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

nja, odluivanja i djelovanja. Ovo navodimo kako bi se dodatno razmotrili


mogui naini sagledavanja problema egoizma, a ukazat emo i na koji nain
upravo tzv. ekstremne situacije ipak imaju relevantnost u pogledu odreivanja
moralnih obveza i napora nadilaenja egoizma.
Znaajni mislitelji liberalizma legitimirali su egoizam kao moralno doputeno
ponaanje i inaugurirali shvaanje o minimalnim moralnim obvezama koje se
imaju prema drugim ljudima. Koncept tzv. negativne slobode sainjava sr
svakodnevnoga ivota. U okviru toga koncepta naglaava se faktika distanca
u ljudskim odnosima, obveza nepovrjeivanja drugih i zatite nas samih, ali
najee ne i obveza aktivne pomoi drugima. Nema sumnje da nae moralno
djelovanje ovisi o brojnim kontekstualnim mogunostima, ali i o naoj sposobnosti i elji da neto vidimo kao problem te da u danoj situaciji pruimo
pomo onome kome je potrebna, na taj nain iskaui iz egoistike statuiranosti. Altruistiko djelovanje podrazumijeva osobnu rtvu u njenim razliitim
formama, bilo da je rije o troenju vremena, materijalnih sredstava, itd., bilo
svega onoga to bi individuum mogao iskoristiti za sebe i svoje egoistike
ciljeve u odreenome koordinatnome sustavu vrijednosti. Svakodnevno se
moe zapaziti itav niz situacija pred kojima najee odstupamo smatrajui,
shodno naoj procijeni moralnih obveza i svojevrsnoj skali ivotnih prioriteta,
da se nije nuno angairati. Mi moemo detektirati da netko ima probleme i
da mu je pomo potrebna, ali ne osjeamo moralnu obvezu pomoi i svjesni
smo da neemo biti moralno diskreditirani odnosno prezirani ako u odreenoj
situaciji nismo pomogli. Rije je, dakle, o pravu na ravnodunost o emu
smo govorili neto ranije. To je ono to proistjee iz epohalno strukturiranih
graanskih odnosa. Refleksivni izraz spomenutoga suenoga shvaanja praktiko-moralnih obveza je knjiga Ayn Rand Vrlina sebinosti. Prema miljenju autorice, statuiranost modernoga ovjeka podrazumijeva da on ne rtvuje
sebe potrebama drugih, da ublaavanje patnji drugih nije njegova osnovna
briga, da nema moralnu obvezu pruiti im pomo svakodnevno, nego samo u
iznimnim situacijama, i da to ini iz velikodunosti, a ne iz moralne dunosti.
Pruena pomo, u pravilu, ne smije znaajnije naruiti nau komociju. Kada
pomaemo drugima ta pomo, smatra Rand, ne smije biti rtvovanje, odnosno
mora imati specifinu formu:
Ako nam je prijatelj u nevolji, trebali bismo mu pomoi svim sredstvima ija upotreba ne predstavlja rtvovanje. Ako je, na primjer, na prijatelj gladan, neemo se rtvovati ve pokazati da
posjedujemo integritet ako mu damo novac za hranu umjesto da sebi kupimo kakvu beznaajnu
sitnicu, jer njegovo blagostanje zauzima znaajno mjesto na skali naih osobnih vrijednosti.24

Gdje u praksi svakodnevlja iskrsava neto to je za moralnu osudu? Ovdje se


na neki nain vraamo Kantu i to upravo njegovu tematiziranju ekstremnih
situacija. ini se da se tek povodom ekstremnih situacija moe govoriti o nekoj vrsti moralnih obveza koje se ne mogu mimoii a da se ne doivi moralni
prijezir od strane drugih ljudi. Ako se nekome dogaa teka nesrea i tom
prilikom se, primjerice, bori za ivot, a osoba u njegovoj neposrednoj blizini
se apsolutno ne obazire na to i ne prua mu pomo (i primjerice daje prednost
nekome vlastitome trivijalnome zadovoljstvu), onda je to svakako neto to
izaziva moralnu osudu (moralni prijezir). Dakle, faktiki tek kada je u pitanju
spaavanje neijeg golog ivota, odnosno u odreenim ekstremnim situacijama, iskrsavaju neke vrste naglaenih moralnih obzira. Naravno, niti to
nije uvijek jednoznano niti konstituirano na ultimativan nain kao moralna
23

24

Usp. S. Sadakov, Egoizam, str. 171.

Usp. A. Rand, Vrlina sebinosti, Global Book,


Novi Sad 1997., str. 61.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

416

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

dunost (jedna od formi relativizacije je i tzv. rasuta odgovornost, kada na


neki nain ostaje neodreeno tko i do koje mjere treba reagirati).25 O ovome
problemu na specifian nain govori i Ayn Rand. Pomaganje drugima svedeno je, u osnovi, na tzv. krizne situacije:
Moralna svrha ovjekovog ivota je osobna srea. To ne znai da je on nezainteresiran za
ostale ljude, da ljudski ivot za njega nema vrijednost i da on nema razloga pomagati drugima
u kriznim situacijama.26

Meutim, dodaje Rand, svaki takav in je marginalan i sluajan kao to su


i nesree marginalne i sluajne pojave u ljudskome ivotu, a cilj, osnovna
briga i motivacijska snaga njegova ivota nisu nesree ve vrijednosti.27

7.
Analiza etabliranja egoizma kao praktiko-moralnoga principa podrazumijeva da se u vidu moraju imati znaajne epohalne promjene naina ivljenja, a
jedna od njih vezana je, kako je ve spomenuto, za transformaciju donedavno
dominantnoga seoskoga u suvremeni gradski nain ivota. Ta transformacija,
koja je naravno bila postepena, donosila je puno novina u strukturi svako
dnevnoga ivota pa tako i u pogledu shvaanja praktiko-moralnih obveza.
Ovdje nam nije namjera ire se baviti tim pitanjem pa emo samo podsjetiti
na injenicu da je seoski nain ivota podrazumijevao sasvim drugaije shvaanje obveza, prvenstveno onih proisteklih iz tijesnih neposrednih veza meu
ljudima.28 U tradicionalnim drutvima, ili statikim kako ih neki sociolozi
nazivaju, postojala je sutinska odreenost raznim vrstama obiaja. Obiaji
su nosili znaajnu prinudu i zahtijevali potovanje da bi netko uope mogao
opstati u zajednici, stei ugled, itd.29 Neposredna komunikacija i razne vrste
suradnje i pomoi predstavljale su obrazac preivljavanja, ali se tu jo uvijek
ne moe govoriti o nekome autentinome altruizmu, u prvom redu zato jer on
podrazumijeva izgraenost pozicije moralne (samo)svijesti, a ne dominantnu
determiniranost kolektivnim obrascima miljenja i djelovanja. Nasuprot tome,
moderni ivot podrazumijeva bitno drugaije modele praktikoga djelovanja,
odnosno drugaije ustrojstvo ljudskih odnosa. Aktualno stanje predstavlja
etapu dugotrajnog epohalnog procesa koji je podrazumijevao atomizaciju, odnosno individualizaciju. Sve to je neodvojivo od dokidanja prijanjih
prirodnih, patrijarhalno-obiajnosnih veza. Njihovim uklanjanjem, koje je
praeno urbanizacijom ivota, razvijali su se novi tipovi ljudskih odnosa. U
sreditu toga procesa nalazila se legitimizacija privacije koja je nuno podrazumijevala odmak od feudalnih kolektivistiko-patrijarhalnih matrica ivota.
Atomizirani pojedinac vie nije dio plemena, obiteljske zadruge i slinih oblika kolektiviteta, a moderni odnosi u javnoj sferi mahom se javljaju kao odnosi
distanciranih alerginih subjekata, koji povremeno sklapaju kalkulativne
ad hoc veze u skladu sa svojim interesima. Moderni subjekti jedni druge doivljavaju prije kao svojevrsnu konkurenciju (moguu opasnost i ugroavanje
graanski definirane slobode), nego kao mogunost integracije i raznovrsnog
potvrivanja u meuljudskim odnosima.30 Na djelu je apsolutizacija individualne samovolje gdje god je to mogue, odnosno legitimizacija brojnih formi
narcistiki i egoistiki protumaene individualnosti. Rije je nesumnjivo o
vrhuncu jedne od moguih formi izraavanja individualizacije, one koja u
najveoj mjeri dozvoljava proizvoljnost naih odluka te ravnodunost spram
drugih. Jedan od autora koji na to skree panju je i Gilles Lipovetsky. Govorei o interakciji modernih individuuma, Lipovetsky napominje da

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

417

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

prostor meuljudskog suparnitva postepeno ustupa mjesto neutralnome javnome odnosu u


kojemu Drugi, izgubivi svu punou, nije vie neprijateljski nastrojen niti je suparniki raspoloen, ve ravnoduan desupstancijaliziran.31

Ravnodunost postaje primarnim vidom meuljudskog openja to je u potpunoj suglasnosti s rastuim diskursom bezosjeajnosti. Tome treba dodati i
Taylorovo miljenje o javljanju specifinog eskapizma modernoga graanskoga individuuma, odnosno bijega u vie ili manje znaajna podruja privatnih zadovoljstava, to objektivno moe voditi gubitku politike moi, kao
i pojavi nove vrste ovjekova otuenja od javne sfere.32 Giddens govoriti
o zatitnoj ahuri koju pojedinac plete oko sebe kako bi izgradio ontoloku sigurnost u svijetu rizika, a Lipovetsky o sustavu blage izolacije pri
emu javni interesi i vrijednosti opadaju tako da jedino ostaje traganje ega
za egom i vlastitim interesom (ekstaza osobnoga osloboenja, opsjednutost tijelom), odnosno hiperinvestiranje privatnoga i demobiliziranje javnoga
prostora.33
Jedan od problema koji se otvorio, poslije faktikoga etabliranja egoizma kao
praktiko-moralnoga stava (koji podrazumijeva svojevrsni zaborav drugih
i dominantno kalkulativno-ekonomske forme drutvenosti), je kako konsti
tuirati (na kojim osnovama, u kojemu opsegu) drugaije, pretpostavljeno sadrajnije, intersubjektivne odnose. Na tome tragu evidentno je i to da, usprkos
brojnim blagodatima modernoga graanskoga svijeta, postoji ogromno nezadovoljstvo nainom ivota, otuenjem i raznim patolokim oblicima proisteklim iz aktualne konstitucije drutvenosti. Brojne recentne knjige rjeito
kazuju o toj vrsti frustracije i praznine modernoga ivota.34 Moderni ivot
neprestano se lomi izmeu pozitivizacije aktualnoga praktikoga sustava
drutvenosti te raskrivanja i upranjavanja novih formi praktiko-moralnoga
identiteta.
25

27

stinje, proiruje je i produbljuje, budui da je


nesposoban da ivi ono Drugo. Ne zadovoljavajui se proizvoenjem izolacije, sustav raa
elju za njom, nemoguu elju koja se, im
je ispunjena, pokazuje kao nepodnoljiva:
ovjek trai da bude sam, uvijek sve samlji,
i istovremeno ne podnosi samoga sebe, nasamo sa samim sobom. Isto, str. 42.

Isto, str. 67.

31

28

Isto, str. 61.

O tome ire: V. Zombart, Luksuz i kapitalizam, Mediterran publishing, Novi Sad 2011.

32

Ovdje samo usputno spominjemo i problem


prelijevanja obveza iz moralne u pravnu
sferu. Usp. I. ivanovi, Egoizam, altruizam
i samoobmanjivanje, str. 81.
26

A. Rand, Vrlina sebinosti, str. 47.

29

Kao elementarne strukture divljih drutava,


ast i osveta su krvni kodeksi. Tamo gdje prevladava ast, ivot ima malu vrijednost u odnosu na javno uvaavanje; hrabrost, preziranje smrti, prkos visoko su vrednovane vrline,
kukaviluk se svugdje prezire. Kodeks asti
obuava ljude da se potvruju snagom, da prije osvajaju priznanje drugih nego da osiguravaju svoju sigurnost, da se bore na smrt da bi
bili potovani. . Lipovecki, Doba praznine,
Knjievna zajednica Novog Sada, Novi Sad
1987., str. 153.
30

Tako smo na kraju pustinje; svatko, ve atomiziran i odvojen, postaje aktivni agens pu-

Usp. . Tejlor, Prizivanje graanskog drutva,


igoja tampa, Beograd 2000., str. 34.
33

Usp. B. Jaovi, Dehumanizacija i samo


otuenje izmeu potroake kulture i globalnih rizika, u: Sociologija, god. XLVII, sv. 2
(2005), str. 117142.
34

Spomenimo knjige kao to su: D. Risman,


Usamljena gomila, Nolit, Beograd 1965.; R.
Patnam,Kuglati sam: slom i obnova amerike zajednice, Mediterran publishing, Novi
Sad 2008.; .Terkl,Sami zajedno, Clio, Beo
grad 2011.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

418

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

8.
Epohalne promjene naina ivota dovele su do toga da su granice naega svijeta pomaknute. One nisu vie svedene samo na lokalnu zajednicu, na jedan
grad ili dravu. Mi lako dolazimo do brojnih spoznaja o dogaajima i ljudima
koji su teritorijalno jako udaljeni. Putem jedne vijesti moemo se upoznati sa
situacijom nekoga tko se nalazi tisuama kilometara daleko od nas, moemo
se informirati o prirodnim katastrofama, ratovima, siromatvu, egzodusima,
itd. To donosi priliku oblikovanja odnosa prema tim pojavama, odnosno mogunost novih vrsta moralne senzibilnosti, brige, solidarnosti i pomoi nepoznatim ljudima.35 U ovome kontekstu mogu se postaviti sljedea pitanja:
Zato nam ljudi vrlo udaljeni od nas, o kojima esto ne znamo ak niti kako
fiziki izgledaju niti kako se zovu, bivaju vani?36 Zato to postaje u nekome
smislu dijelom nae situacije i zato smo time dirnuti? Zato imamo potrebu
da im pomognemo? Je li svijet moralna zajednica? U pomaganju nepozna
tima esto ima neega zaista nepatvorenoga i samosvrhovitoga, na tragu afirmacije svijesti o oskudnosti klasinoga egoistikoga ivljenja i potrebi da se
iz nje iskorai. Meutim, mora se, s druge strane, povodom odreenih situacija uzeti u obzir i ona dimenzija koju je posebno naglasio slovenski filozof
Slavoj iek, a to je opasnost lanog angamana i licemjerja, to je povezano
s manje ili vie prikrivenim oblicima manipulacije i kalkulativnosti. iek
smatra da mi odreeni dio navedenih stvari koje se podvode pod altruistiko
djelovanje u stvari inimo da ne bismo morali zaista neto uiniti. To inimo da bismo se osjeali dobro. Recikliramo, aljemo pet dolara mjeseno
siromanima u Somaliji ili nekoj drugoj zemlji, itd., smatrajui da smo time
obavili svoju dunost. Ali kako navodi iek, mi smo zapravo prevareni (i
samoprevareni) jer samo koristimo sigurnosne ventile koji dozvoljavaju da
status quo ostane netaknut. Mi, u odreenome smislu, upranjavamo privid
djelovanja. Takoer, nesumnjivo je da iza nekih postupaka koji na prvi pogled
mogu izgledati kao altruistiki ustvari stoji mimikrijski prikrivena egoistika
raunica, stoga takvi postupci predstavljaju licemjerje i formu manipulacije.
Netko, poznata je stvar iz svakodnevnoga ivota, moe nastojati prikazati se
velikodunim, ne iz uvjerenja i istinske elje da pomogne, nego kako bi stekao
dobar glas. Netko odvajanjem odreene svote novca u humanitarne svrhe
omoguuje sebi smanjenje poreza, itd. Rije je o modernoj kupovini moralnih indulgencija i raznim formama osobnoga ili kolektivnoga marketinga. Iz
toga razloga treba naglasiti da se, kada je rije o ocjeni nekoga moralnoga
djelovanja, mora razmotriti odreeni, uvijek posebni, kontekst u kojemu se to
djelovanje odvija, odnosno nastojati utvrditi kakvi moralni motivi (uvjerenja)
vode djelatnika.
U svom zanimljivo napisanom tekstu Egoizam, altruizam i samoobmanjivanje, ivanovi ukazuje na to da kada na ovaj ili onaj nain otkrijemo da iza
odreenog altruistikog postupka stoje egoistiki motivi, takvom postupku
umanjujemo vrijednost.37 On razmatra i problem odnosa altruistikih motiva
i realnih uinaka.38 Naglaava da kod razmatranja motivacijskih mehanizma
postoji teko premostiva epistemoloka prepreka39 te s pravom konstatira
da slijepo povjerenje u iskrenost subjekta () nije pouzdan oslonac u analizi
motiva.40 U vidu, izmeu ostaloga, moramo imati i raznovrsne mehanizme
samoobmanjivanja.41 Uz to, autor navodi i sljedee:
Miljenje da postupak otkriva motive je zabluda. U najveem broju sluajeva motivi ostaju
skriveni i o postupcima moemo suditi samo na osnovi njihovih vidljivih posljedica. Oekivati
od nesavrenih bia kao to su ljudi da kada god neto altruistiki ine ine to iz altruistikih
motiva, izgleda potpuno nerealno.42

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

419

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

Ispitivanje motiva nekog djelatnika, prema njegovu miljenju, moe donijeti


i ugroavanje privatnosti.43 Autor iznosi sljedei stav:
Teza koju branim je da egoistiki motivi ne umanjuju vrijednost altruistikoga postupka. Vrijednost altruistikoga postupka ostaje ista neovisno o tome ime je on motiviran. Da nije tako,
to bi znailo da uinjeni postupak ima podvojenu vrijednost ili bi njegova vrijednost bila relativizirana u odnosu na motive iz kojih je uinjen.44

Ovdje je otvoreno nekoliko vanih pitanja za temu kojom se bavimo, pa emo


se osvrnuti na njih. Prvo, ini se zaista razumljivim to to odreenom altruistikom postupku umanjujemo vrijednost kada otkrijemo da iza njega stoje
egoistini motivi. Legitimna je i elja da to tonije sudimo o nekome inu,
o njegovim aspektima i konsekvencama. Vidljivi uinak moralnoga djelovanja predstavlja samo dio moralnoga fenomena. Uz motive i konkretna
djela, sastavni dio moralnoga fenomena ini i moralno ocjenjivanje (dakle,
ne iskljuivo samoocjenjivanje), odnosno sud drugih o djelovanju koje im je
uinjenom radnjom postalo prezentno. Naravno, utvrivanje neijih motiva
predstavlja najee tei dio moralnoga ocjenjivanja. Ali to ne znai da je
uvijek rije o apsolutnoj neprovidnosti i nepremostivoj prepreci. U ovome
kontekstu moe se postaviti pitanje kako uope, slijedimo li postavku o neprovidnosti motiva i u drugim vrstama interpersonalnih odnosa, a ne samo u
sferi morala, moemo saznati neto o motivima i ocijeniti neko djelovanje.
Smatramo da postoji mogunost da se, s odreenom tonou, utvrde neiji
motivi i to upravo preko (dodatnoga) kontekstualnoga razmatranja i pokuaja
da saznamo i razmotrimo relevantne determinante odreene situacije. Smatramo takoer da ispitivanje motiva ne mora nuno predstavljati ugroavanje
privatnosti osim ako netko nije zaista podvrgnut fizikoj ili psihikoj torturi.
Kao to smo napomenuli, ispitivanje motiva je neto razumljivo i potrebno
kako bi se ustanovila sutina odreenoga moralnoga djelovanja. Neki uinak
koji u prvome trenutku moemo okarakterizati kao altruistiki (na osnovu
35

39

To je, recimo, bio sluaj povodom tsunamija i


velike solidarnosti (raznovrsne pomoi) koja
je dola s raznih strana svijeta nakon te katastrofe.

Isto, str. 72.

36

41

Usp. I. Kant, Metafizika udorea, V. Maslea,


Sarajevo 1967., str. 30. to su vee prirodne
zapreke (osjetilnosti), to je manja moralna
zapreka (zapreka dunosti), to vie se dobri
in uranava u zaslugu. Npr: ako ja svojom
velikom portvovanou spasim iz velike nevolje meni posve nepoznatog ovjeka.

42

37

Usp. I. ivanovi, Egoizam, altruizam i samoobmanjivanje, str. 71.


38

U strogom smislu iz altruistikih motiva


uvijek bi trebali slijediti altruistiki postupci, ali se ipak moe dogoditi da altruistiki
motivi stoje u pozadini postupaka koji su u
moralnom smislu zli. Ukoliko je netko uvjeren da neto ini za dobro drugih ili drugoga,
njegovo uvjerenje moe biti tako jako da on u
jednom trenutku prekorai granice razlonog
postupanja i da se poslui sredstvima koja bi
bila civilizacijski nedopustiva. Isto, str. 65.

40

Isto, str. 74.


Samoobmanjivanje predstavlja psiholoki,
logiki, epistemoloski i etiki problem. Isto,
str. 7579.
Isto, str. 7071.
43

Usp. isto, str. 74. Ispitivanje motiva moe


biti filozofski interesntan poduhvat, ali se
ini da je on prilino jalov ili, s moralne toke
gledita, prilino nedopustiv, osim u sluaju
moralnog samoprocjenjivanja, jer ugroava privatnost. O motivima uope moemo
suditi samo na osnovu njihovih manifestiranih posljedica, tako da u krajnjem sluaju i
strogom filozofskom smislu moramo izraziti
skepiticizam u pogledu mogunosti stvarne
spoznaje motivacionih mehanizama koji stoje
iza njih.
44

Isto, str. 72.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

420

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

uinjene koristi nekome, ukazane pomoi, itd.) nesumnjivo moe imati i manipulativnu vrijednost te biti potpuna parodija moralnoga ina. Iz svakodnevnoga ivota nam je poznato da postoji dosta razloga da se egoistiko postupanje zaogrne velom altruizma. In praxi, pokazuje se da u aktualno strukturiranome svijetu i altruistiki inovi esto predstavljaju neku vrstu robe, da iza
njih moe stajati licemjerje i najbanalnija raunica, elja da se stekne dobar
glas, ostvare neke vrste posredne ili neposredne koristi, itd.45
Vratimo se sada razmatranju onoga to je nazvano altruistikim inom iza
kojeg stoji egoistiki motiv (pretpostavka je da to moemo utvrditi s odreenom sigurnou). Odreeni in proglaen je altruistikim jer je osoba A
pruila osobi B pomo (uslugu) od koje je osoba B imala neku vrstu trenutne
konkretne koristi, doivjela olakanje u odreenoj situaciji, itd.46 Osoba A je,
dakle, pruila neto osobi B (u pogledu materijalnih sredstva, truda, panje,
vremena) to je, objektivno gledano, mogla sauvati za sebe. Tu je i njena
motivacija za takvo postupanje (za koju smo spomenuli da ju je nekad teko precizno prozreti jer moe biti raznovrsna). U pojedinim situacijama ta
motivacija zaista moe biti smatrana sporednom, ako se radi o jednostavnoj
situaciji, bez puno dodatnih implikacija. Meutim, nekada se odreeni in
ne moe tako usko formatirati, odnosno ne moe se promatrati odsjeeno,
upravo zato jer predstavlja dio kompleksnoga konteksta djelovanja. Drugim
rijeima, posljedice odreenih postupaka ne iscrpljuju se uvijek trenutno, izvrenim djelovanjem. Nema sumnje da su i egoizam i altruizam dio
posredovanja razliitih interesa, sklonosti, motivacija, principa, a, takoer,
potencijalno i dio manipulacije i naruavanja integriteta. Zato ocjenjivanje
odreenoga postupka mora uvaiti kontekst, razliit od sluaja do sluaja,
esto kompleksan i s mnogo nijansi (determinanti). Problem je s onim sluajevima u kojima osoba B moe, u narednim koracima (nastupajuim situacijama) biti uvuena u posredovanje s raznim, esto po nju i nepovoljnim,
implikacijama (osoba A koja trai protuuslugu na osnovu neke vrste oekivanja i obvezivanja prvobitnim inom). Problem takoer postoji s vrednovanjem i uincima onoga to bismo ovdje nazvali marketinkim altruizmom,
u okviru kojega se prije moe govoriti o obmanjivanju, perfidnosti, raznim
formama koristoljublja, itd., pa samim time i kao o neemu nemoralnom (to,
iza naoko altruistikih inova, potie upravo iz egoistikih motiva). Kao klasian primjer moe se uzeti ponaanje odreenoga broja politiara, posebno
u vrijeme predizbornih kampanja. Naime, poznati su prizori kada se u tim
prilikama nose pokloni institucijama, graanima odreenih gradova, pokazuje velika zainteresiranost i panja za njihove probleme, itd., prije svega s
krajnje prozainom raunicom. Gledano kao odsjeeni in, ovo ponaanje
nosi peat altruistikoga, a u osnovi predstavlja primjer trivijalnoga pokuaja
obmane. Jedan od spornih momenata u odreenim vrstama altruistike pomoi (u okviru ega se pokazuje vanost konteksta) je i situacija kada uinjena
pomo (osobi B) podrazumijeva oteivanje nekih drugih osoba. Uzmimo
primjer da je osoba A pomogla osobi B (iz elje da pomogne prijatelju, zato
to je ba njen prijatelj), ali tako da je to podrazumijevalo da se na neki nepravedan nain oteti osoba C. ira perspektiva razmatranja odreenoga ina
naprosto baca drugaije svjetlo na one postupke koji bi se u prvi mah mogli
okarakterizati kao altruistiki.
Uz navedeno, ini se da se s tezom da egoistiki motivi ne umanjuju vrijednost altruistikoga postupka, odnosno da vrijednost altruistikoga postupka
ostaje ista neovisno o tome ime je on motiviran, uvodi znaajna nivelacija
u pogledu ocjenjivanja moralnih postupaka u cjelini.47 Motivacija je u odreenim sluajevima, kako smo napomenuli, manje bitna, onda kada se radi o

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

421

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

relativno bezazlenim situacijama. Ipak, smatramo da se ne mogu na isti nain


vrednovati oni inovi gdje se sa znaajnom sigurnou moe utvrditi da je
rije o egoistikome motivu (posebno u kontekstu mogue manipulacije o
kojoj smo govorili) i inovi gdje je, to se takoer moe utvrditi, zanemarena banalna kalkulacija, a uinjena istinska rtva, iskazana ogromna hrabrost i posveenost vrijednostima ivota, solidarnosti, humaniteta (primjeri
Oskara Schindlera, Irene Sendler, Nicholasa Wintona, itd.). Nema sumnje da
egoistiko djelovanje (i egoistiki motivi) u modernom graanskom svijetu
predstavljaju vaan segment realnoga stanja stvari i neto moralno dopusti
vo, ali svakako ne i ono moralno izvrsno. Nain funkcioniranja epohalnoga
sustava drutvenosti kakav je kapitalizam preteno potie egoizam, on je, u
strukturnom smislu, kako smo ve spomenuli, njegovo prirodno stanite.
Spomenuti sustav obiljeava do krajnjih granica razvijeni trini princip,
odnosno trini koncept osobe s tipinom kalkulativnom pragmatinou
koja je primjerena navedenom sustavu drutvenosti (kako bi on uope mogao funkcionirati u spomenutom obliku). U tome kontekstu, i fenomenologija
motivacije vezana je na dominantan nain za spomenuti tip kalkulativnosti.
Jednom rijeju, kako je to i Hegel naveo, vlastito vrijeme ne moe se preskoiti, odnosno ne mogu se preskoiti sve one situacije, determinante, motivacije, itd., vezane za dramu preivljavanja (posebno u vidu treba imati
ekonomske uvjete interakcije i ograniene resurse koji presudno odreuju
djelovanje).48 Ipak, sve navedeno ne znai da se treba povesti za tipinim
ideolokim jednostranostima i pozitivizacijom kapitalistike kalkulativnosti i
egoizma kao jedinih moguih, smislenih i opravdanih obrazaca ljudske inter
akcije, uz odricanje od mogunosti kritikoga promiljanja i upranjavanja
novih formi praktike senzibilnosti i transcendencije.49 Naravno, u situaciji
kada je egoizam gotovo samorazumljiv princip reprodukcije realiteta (uz to i
moralno-etiki opravdan), kada su trini odnosi i odnosi eksploatacije (kao
dominantni) u svojoj pragmatinosti gotovo ispranjeni od veine moralnih
45

To se moe uoiti i na politikome planu kada


se u ime humanitarnih intervencija i zatite
ljudskih prava ostvaruju prije svega imperijalni ekonomski ciljevi, zaposjedaju teritoriji
te zadovoljava egoizam i interes odreenih
drava na tetu nekih drugih.
46

Ovdje bi se naravno moglo otvoriti i dodatno pitanje vezano za subjektivne i objektivne


procjene odreenih situacija.
47

Ovdje se ini korisnim podsjetiti i na Kantovo


razlikovanje meritum kada se po dunosti ini
vie nego to obvezuje zakon (pravna obvezanost), debitum ili primjerenost zakonu, te
demeritum (manje nego po zakonu). I. Kant,
Metafizika udorea, str. 29.
48

Iz toga duha vremena dolaze i postavke o


recipronom altruizmu i psiholokom egoiz
mu, koje u dobroj meri detektiraju realno
stanje ljudskih odnosa, odnosno dominantne
rezone praktiko-moralnog djelovanja. Usp.
R. Trivers, The Evolution of Reciprocal Altruism, u: T. H. Clutton-Brock; P. H. Harvey

(ur.), Readings in Sociobiology, W. H. Freeman and co., San Francisco 1978., str. 3133.
Indikativni su i sami primjeri u okviru etike
teorije, kao i nae prosjeno svakodnevno sagledavanje situacija povezanih s pojmom alt
ruizma: mi ih najee razmatramo preko nekog materijalnog davanja i proraunavanja
koristi i tete vezano za odreene postupke,
ugroavanja komocije, itd.
49

U tom kontekstu stvar je diskusije jesu li


mogui i drugaije motivirani inovi u odnosu na interpretacije koje dolaze iz raznih
kola psiholokog egoizma. Drugim rijeima, je li uope mogue bezinteresno davanje kao samosvrhovito (moralno) potvrivanje, podrazumijeva li razvijena (moralna)
individualnost i mogunost da je altruistiki
postupak slobodno izabrani in i dio kultivizacije praktiko-moralne svijesti, odnosno
pokuaj iskoraka izvan mrea kalkulativnosti trinoga tipa. Kant je, podsjetimo, govorio o moralnom interesu i potrebi da se on
razvija, nasuprot suavanju pojma interesa
koji se moe zapaziti u Lockeovu i Smithovu djelu.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

422

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

konotacija, teko je u tako omeenome poretku ljudskih odnosa jasno odrediti


djelokrug altruizma i potencijalni katalog dunosti u tome pogledu. U
ovome kontekstu otvara se itav niz pitanja koja, ini se, mogu posvjedoiti o kompleksnosti spomenute problematike. Navedimo neka od njih: Je li
altruizam uope moralna dunost, kako i kada? to sve spada u altruistiko
djelovanje? Nalazi li se altruizam (solidarnost, milosre, itd.) izvan obveznosti moralnoga zahtjeva, odnosno je li sasvim prihvatljivo da to bude trenutni
hir, sporadina akcija ili se ipak moe utemeljiti nalog sustavnoga (permanentnoga) altruistikoga djelovanja? Je li sasvim prihvatljivo djelovati prema
modelu tzv. minimalnog morala (ije je osnovno naelo ne ometati i ne initi
tetu drugima) ili postoji relevantna obveznost aktivnoga djelovanja (pomo,
pojaana briga i uvaavanje tuih interesa, samoportvovanost)?50 Kome bi
najprije trebali pomagati, postoje li prioriteti (odnos prema onima koje poznajemo i onima koje ne poznajemo)?51 Predstavlja li djelovanje prema modelu
ljubi dalekog tueg u odreenim situacijama tzv. apstraktni humanizam ili
je rije o dodatnoj kvaliteti djelovanja? Podrazumijeva li takvo djelovanje i
zaborav blinjih? Kakve su obveze prema buduim naratajima (u okviru
toga i odgovornost u pogledu ekolokih problema)?52 Naravno, u svemu tome
uvijek se u vidu moraju imati kontekstualne mogunosti, odnosno ogranieni
resursi koji odreuju opseg djelovanja i shvaanje moralnih dunosti. Kolika
je etika (i uope ivotna nevolja) odrediti naine i intenzitet naih dunosti
svjedoi i zavretak jedne ozbiljne etike rasprave u kojoj se na pitanje koliko
se trebamo brinuti odgovara s: onoliko koliko moemo.53 To je istovremeno i svojevrsna kapitulacija pred problemom, ali i konstatiranje faktikoga
fluidnoga stanja. Ono to, ini se, predstavlja vaan predmet promiljanja su
i mogunosti drugaijih tipova altruizma, mimo naih ustaljenih predodbi
o tome. Rije je o svim onim formama politike akcije u smjeru slobodnijega drutva, o dunostima koje ukljuuju zahtjeve pravednosti, odnosno
dunosti zaustavljanja aktivne nepravde, posebno u onim sluajevima gdje
smo dio i korisnici sustava koji je ovo uinio.54

9.
U okviru postojeeg praktikog konteksta reprodukcije svakodnevnog ivota
moe se uoiti svojevrsna rascijepljenost modernoga ovjeka, rascijepljenost
izmeu ideala i prakse te injenica da opredjeljivanje i vrednovanje povodom egoizma esto stvara svojevrsnu rastrzanost modernoga ovjeka. S jedne strane, kroz tradicionalni odgoj od djetinjstva prodiru imperativi da ne
treba biti egoist, da treba biti solidaran i portvovan prema drugima. S druge strane, sama struktura moderne drutvenosti, obiljeena ekonomijom kao
modernim praktikim bogom istie upravo princip egoizma kao opravdan
i djelotvoran. Svako drugo ponaanje u sutini biva protjerano na marginu
modernoga ivota. Fromm kae:
Moderno drutvo proeto je tabuom na sebinost. Ue nas da je grijeno biti sebian, a udoredno voljeti druge. Ta je doktrina zacijelo u flagrantnom proturjeju s praksom modernoga
drutva koje se dri stajalita da je najsnaniji i najlegitimniji poriv u ovjeku sebinost i da
pojedinac najvie pridonosi opem dobru ako slijedi taj imperativni poriv. Meutim, i doktrina
koja sebinost proglaava za vrhunsko zlo, a ljubav za druge najveom vrlinom jo je uvijek
snana. Sebinost se ovdje upotrebljava gotovo kao sinonim za ljubav prema samom sebi. Alter
nativa glasi: ili voljeti druge, to je vrlina, ili voljeti sebe, to je grijeh.55

Ovim pitanjem bavi se i Gilles Lipovetsky u svojoj instruktivnoj knjizi Paradoksi sree. Lipovetsky razmatra dilemu o tome donosi li moderno ivljenje
propast svakog ideala, je li naplatna razmjena progutala sve vidove egzi

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

423

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

stencije,56 ukida li potronja-svijet socijalno povjerenje, altruizam i empatiju te jesu li osjeaji empatije i postupci solidarnosti sorte koje izumiru?57
On smatra da i pored svih oblika ravnodunosti prema drugome koji postoje, naa drutva prije potiu identifikaciju s drugim nego njegovu propast.
Lipovetsky istie da sposobnost samilosti, smisao za pomaganje i solidarnost
nisu iskorenjeni i da prisustvujemo samo uzletu prikladne, emocionalne,
bezbolne velikodunosti.58 On dodaje i to da postoji uoljiva potreba da se
izbjegnu frustracije isto egoistinog i privatnog ivljenja emu je suprotnost potreba za nesebinou, izvan trine logike, vjerovanje u ljubav, prijateljstvo.59 Naravno, ovdje se moe uputiti primjedba da je rije o nekoj vrsti opeg utiska te da je teko sa sigurnou odrediti razmjere onoga o emu
Lipovetsky govori. Na drugome mjestu svoje knjige spomenuti autor navodi
neto to je u disparaciji s njegovim ocjenama koje smo prethodno citirali:
Pojedinci samo prividno postaju drutveniji i spremniji za suradnju; iza paravana hedonizma
i brinosti, svatko cinino eksploatira osjeanja drugoga i brine o vlastitome interesu ne vodei
rauna o buduim naratajima.60

Spomenute dileme vezane za moderni graanski ivot zahtijevaju kritiki


pristup od strane etike kao praktiko-filozofske discipline, pristup koji bi
nadilazio pozitivistike manire samorazumljivog i ahistorijskog gledanja na
praktike fenomene, meu njima i na egoizam. Mora se svakako preispitati,
ukoliko se etika smatra pozvanom promiljati vrijednosti, i to imaju li etika
naela modernog kapitalizma i moderno moralno djelovanje, u okviru toga
i egoizam, obrise onoga to Fromm naziva iracionalnom racionalnou i
patologijom normalnosti. U ovome kontekstu, jedan od zadataka moderne
etike moe biti i taj da se razmotre i naznae kriteriji drugaije strukturiranih
praktiko-moralnih odnosa i pravaca humaniteta. Na tome tragu podsjetimo
da je uoljiva tendencija kod novovjekovnih mislilaca bila ta da se moral vie
ne razumije kao boanski i uzvieni dar, nego kao ljudska tvorevina sa svojim specifinim funkcijama. To je bilo neodvojivo od naglaavanja uvida da
50

52

Moral se treba shvatiti prije kao skup pravila koja nas, ako ih potujemo, sprjeavaju
da drugima nanosimo tetu ili da bez opravdanja ograniavamo nau slobodu, no da od
nas trae da sprijeimo ili umanjimo zlo ili
patnju kod drugih. Usp. P. Singer (ur.), Uvod
u etiku, str. 404.

Usp. P. Singer (ur.), Uvod u etiku, str. 403.

51

E. From, ovjek za sebe, Naprijed, Zagreb


1984., str. 114.

Drugim rijeima, otvara se pitanje nae svako


dnevne individualne odgovornosti da svijet
u kojemu ivimo ne bude de-humaniziran i
ispunjen destrukcijom. Praktiki odnosi ne
podlijeu determinizmu slinom onome koji
vlada u prirodi, ve podrazumijevaju mo
samosvjesnog izbora te mogunost da se
postojee stanje, ma kakvo ono bilo, moe
nadilaziti makar sitnim djelatnim iskoracima
i snagom geste. U okviru toga, odnos prema egoizmu zaista je probni kamen naeg
praktiko-moralnog djelovanja. Egoizam je,
kako je spomenuto, legitiman stav modernoga graanskoga svijeta, ali je, ini se, i njegovo nadilaenje u svakodnevnom ivotu, kada
god je to mogue, korak ka dublje proivljenom, moralnijem i humanijem ivotu.

53

Isto, str. 405.


54

Isto, str. 395.


55

56

. Lipovecki, Doba praznine, str. 166.


57

Isto, str. 165.


58

Isto, str. 166.


59

Isto, str. 183.


60

Isto, str. 61.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

424

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

moral nije odvojen od cjeline praktikoga konteksta, ve da sa drugim sferama


praktike regulacije ljudskoga odnoenja (pravo, ekonomija, politika) tvori
praktiku stvarnost pod odreenim povijesnim okolnostima. U kontekstu problema egoizma, kao praktikoga principa, ujedno i etiki legitimiranog, potrebno je imati u vidu upravo tu perspektivu, odnosno sagledati ovaj fenomen
u njegovoj povezanosti s opim epohalnim tlom (kompleksnim praktikim
mehanizmima). Ti mehanizmi obrazuju se dominantno iz ekonomske sfere,
koja je brojnim nitima povezana s modeliranjem moralnoga karaktera, interpretacijom pojmova dobrog, dunosti, moralnog individualizma, interesa,
koristi, zadovoljstva, itd. Fenomen egoizma razmatra se na nepotpun nain,
to miljenje iznijeli smo i na poetku teksta, ako se naglasak stavi samo na
moralistiki pristup ili na odreene vjene apriorne karakteristike ljudske
prirodnosti. Shaftesbury je, podsjetimo, problem egoizma razmatrao sutinski
preskaui perspektivu cjeline praktikih odnosa, posebno zanemarujui
utjecaj ekonomske sfere na formiranje moralnoga karaktera.61 Rezultat toga
bila je pozicija intuicionizma u pogledu odreenja dobra i postuliranje altruizma kao dominantne apriorne karakteristike (dobre) ljudske prirode, to je
svakako bilo kvazi-rjeenje. Marx je, s pravom, u kasnijem dijelu rasprave
o egoizmu, naglasio utjecaj ekonomskoga konteksta na sva druga praktika
izraavanja.62 On je istaknuo da egoizam predstavlja jedan od nunih oblika
ponaanja u kapitalistiki strukturiranome drutvu i da nad tom injenicom
ne treba moralizirati. Marx iznosi miljenje da veina do tada poznatih uvida
u pogledu etike kontroverze o egoizmu i altruizmu nita ne objanjava nego
samo potiskuje rjeenje ovoga problema u sivu maglovitu daljinu.63 Navodimo neto dulji citat, kao jedno od kljunih mjesta Marxova promiljanja
problema egoizma i altruizma:
[K]omunisti ne istiu ni egoizam nasuprot portvovanju ni portvovanje nasuprot egoizmu, i
teorijski ovu suprotnost ne shvaaju ni u onoj sentimentalnoj niti u onoj pretjeranoj, ideolokoj
formi, ve prije dokazuju njeno materijalno mjesto roenja zajedno s kojim ona sama od sebe
nestaje. Komunisti uope ne propovijedaju moral []. Oni ne postavljaju ljudima moralne zah
tjeve: Volite se, ne budite egoisti itd.; oni, naprotiv, vrlo dobro znaju da i egoizam i portvovanje
pod odreenim uvjetima jesu nuan oblik nametanja individue. Dakle, komunisti nikako ne ele
[] ukinuti privatnog ovjeka za ljubav opeg, portvovanog ovjeka; [] Oni znaju da je
ova suprotnost samo prividna, zato to jednu stranu, takozvano ope, neprekidno proizvodi
druga, privatni interes, i ni u kojemu sluaju ne predstavlja u odnosu na njega samostalnu silu
sa samostalnom historijom, da se, dakle, ova suprotnost neprekidno praktino unitava i proizvodi.64

Citirano mjesto svjedoi da Marx, izmeu ostalog, istupa protiv krutog razumskog suprotstavljanja egoizma i altruizma, smatrajui da su i egoizam i
portvovanje (altruizam) pod odreenim uvjetima [] nuan oblik nametanja individue. Njemaki autor takoer pokazuje i uvaavanje prava posebnosti, privacije, brige za sebe (komunisti nikako ne ele [] ukinuti privatnog ovjeka za ljubav opeg, portvovanog ovjeka), odnosno onoga na
emu je inzistirala i graansko-liberalna misao. Marxu je jasno da nadilaenja
dehumaniziranih aspekata koje nosi moderni graanski ivot (u okviru toga
i neki segmenti fenomena egoizma) ne moe biti (samo) moralnoga tipa.65
Njemaki mislitelj smatra da e ljudi tek onda kada budu osloboeni nu
nosti kapitalistiki strukturirane ekonomske reprodukcije biti u mogunosti,
na potpuniji nain, djelovati i drugaije, a ne preteno egoistino.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

425

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

Literatura
F. Borkenau, Prelazak sa feudalne na graansku sliku sveta, Komunist, Beograd 1983.
P. Dincelbaher (prir.), Istorija evropskog mentaliteta, Slubeni glasnik, Beograd 2009.
J. Dunn, Locke, Oxford University Press, Oxford 1984.
E. From, ovjek za sebe, Naprijed, Zagreb 1984.
G. Graham, Eight Theories of Ethics, Routledge, New York 2004.
O. Hefe, Umijee ivljenja i moral, Akademska knjiga, Novi Sad 2011.
A. Hirschman, Strasti i interesi, F.Vinji, Beograd 1999.
M. Horkhajmer, Tradicionalna i kritika teorija, BIGZ, Beograd 1976.
B. Jaovi, Dehumanizacija i samootuenje izmeu potroake kulture i globalnih rizika, u: Sociologija, god. XLVII, sv. 2 (2005), str. 117142.
I. Kant, Metafizika udorea, V. Maslea, Sarajevo 1967.
G. Kavka, Hobbesian Moral and Political Theory, Pricenton University Press, New Jersey
1986.
H. Kulier, Opa ekonomska povijest srednjega i novoga vijeka, knj. 2: Novi vijek, Kultura,
Zagreb 1957.
H. Kunov, Opta privredna istorija, tom 4, Kultura, Beograd 1957.
. Lipovecki, Doba praznine, Knjievna zajednica Novog Sada, Novi Sad 1987.
D. Lok, Dve rasprave o vladi, Utopija, Beograd 2002.
C. B. Machperson, Politika teorija posjednikog individualizma, Centar drutvenih djelatnosti Saveza socijalistike omladine Hrvatske, Zagreb 1981.
. Markovi, Egoizam i altruizam, Savez naunih stvaralaca/Nauna KMD, Beograd 2010.
K. Marx, F. Engels, Dela, Institut za izuavanje radnikog pokreta, tom 3 / tom 6, Prosveta,
Beograd 19681979.
A. Parel; T. Flangan (ur.), Theories of Property: Aristotle to the Present, Wilfrid Laurier
University Press, Calgary 1979.
H. Pirenne, Privredna povijest evropskog Zapada u srednjem vijeku, V. Maslea, Sarajevo
1958.
A. Rand, Vrlina sebinosti, Global Book, Novi Sad 1997.
R. Rauni, Filozofija politike Johna Lockea, Politika kultura, Zagreb 2009.
61

Usp. S. Sadakov, Egoizam, str. 98111.


62

Treba dodati da fenomeni egoizma i altruizma ne moraju uvijek nuno biti sagledavani
preko ekonomskih kategorija, ali je utjecaj
ekonomije na posredovanje ovih fenomena
zaista ogroman.
63

K. Marx, F. Engels, Dela, tom 3, Institut za


izuavanje radnikog pokreta, Prosveta, Beograd 19681979., str. 210.
64

Isto, tom 6, str. 198199.


65

Marx je na nekoliko mjesta u svojim radovima ukazao na ideologiziranost moralne sfere.

To nikako ne znai da tu sferu ljudskoga ivota treba podcijeniti, odnosno oglasiti za neto
sporedno. Upravo suprotno, ta je sfera vrlo
vana u procesu reinterpretacije praktikoga
djelovanja i raskrivanja nove praktike senzibilnosti naspram aktualnog stanja koje obiljeava pragmatino-kalkulativno djelovanje,
posesivni individualizam, otuenje, odnosno
raznovrsne forme ravnodunosti i degradacije. Nove forme moralne imaginacije i
moralnog djelovanja su potencijalni put ka reaktualizaciji pitanja o kvaliteti modernoga ivota, suvremenog individualizma, itd. Upravo
iz moralne (odnosno etike) sfere moe legitimno i argumentirano doi zahtjev za takvom
vrstom propitivanja, a nikako iz pozitiviranog
sustava pravnih, politikih, itd., naina djelovanja i refleksije. Navedeno prepokriva mogunost transcendiranja aktualnog stanja.

426

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
135 God. 34 (2014) Sv. 3 (407426)

S. Sadakov, Egoizam i altruizam

S. Sadakov, Egoizam etika studija o moralnim principima kapitalizma, Mediterran


publishing, Novi Sad 2013.
P. Singer (ur.), Uvod u etiku, Izdavaka Knjiarnica Z. Stojanovi, Sremski Karlovci
Novi Sad 2004.
R. H. Tawney, Religija i uspon kapitalizma, Prosveta, Beograd 1979.
. Tejlor, Prizivanje graanskog drutva, igoja tampa, Beograd 2000.
R. Trivers, The Evolution of Reciprocal Altruism, u: T. H. Clutton-Brock; P. H. Harvey
(ur.), Readings in Sociobiology, W. H. Freeman and co., San Francisco 1978.
J. Tully, A Discourse on Property: John Locke and His Adversaries, Cambridge University
Press, New York 1980.
J. Waldron, The Right to Private Property, Oxford University Press, Oxford 1988.
B. Williams, Problems of the Self, Cambridge University Press, Cambridge 1973.
V. Zombart, Luksuz i kapitalizam, Mediterran publishing, Novi Sad 2011.
I. ivanovi, Egoizam, altruizam i samoobmanjivanje, u: Theoria, god. 54, sv. 3 (2011),
str. 6185.

Slobodan Sadakov

Egoism and Altruism


Abstract

This paper aims to philosophize problems of egoism and altruism, primarily in the context of
their ethical consideration. The intention of this text is to philosophize the connection between
those two phenomena and the notions of moral individuality, moral duty, moral identity and the
practical world structure.
Key words
egoism, altruism, ethics, morality, individuality