Jacques Derrida

ONO TO OSTAJE SNAZI MUZIKE

Snaga, rabim ovu rije ovla i pomalo mranjaki, nadasve rtro, sa zakanjenjem o tekstu
Rogera Laportea: koji doista ispisuje i ras-pisuje i protu-pisuje jezik snage, praktino ga
propitkuje i diskvalificira. Preciznije, ne diskvalificira ga, nego upisuje i postavlja na scenu,
scenu ne naprosto reprezentativnu, upisuje i protu-upisuje, dakle, ekonomsku ili energetsku
toku motrita. Zapoinjem citiranjem Dodatka (Supplment): Posvuda je u ovom postscriptumu izgledalo kao da se struktura i funkcioniranje literarnog pogona mogu opisati
terminima investiranja, dezinvestiranja, protu-investiranja, nadinvestiranja: ne odriem se takve
interpretacije.

Doista,

ono

to

provizorno

imenovati

potpisnikom Fuge/Dodatka (Fugue/Supplment) ne odrie se nikada niega i u tom smislu pie

takoer kao nesvjesno, kao netko tko je nesvjestan, postavlja izvanrednu budnost, kulturu bez
mane mjeri elje nesvjesnog: ne odrie se niega nego iznovice ispisuje neumornim tumaenjem,
neumoljivim, sve ono to se priinja kao da e napustiti, izbrisati, uiniti zastarjelim, u prostoru
puno monije i puno ire igre, da, u prostoru igre. Preuzimam citat: jer ekonomska toka
motrita, daleko od toga da bi bila odbijena, bila je proirena u teoriju igara ili prije integrirana u
strateku toku motrita. No to je strategija bez svrnosti (finalit), bez zajamene pobjede, gdje
je pobijediti ekvivalentno izgubiti, gdje igra dislocira i stavlja na kocku raun: Znamo da Ja [Ja
piem u treem licu] ne samo to stavlja sve svoje resurse, svoju energiju, svoje elje u slubu
vojske koja slabi, nego i samo u tome sudjeluje; znamo i da to ulaganje ne proistjee ni iz
velikodunosti, ni iz ambicije da se vjeto bude na strani pobjednika, nego posve suprotno da
nijedna vojska ne bi pobijedila, to je nuan uvjet dobrog funkcioniranja stroja. Dakle, snaga
sluit u se ovom rijeju sa zakanjenjem eda bih, insuficijentno, naznaio napredak,
fascinantnu i zastraujuu snagu ovog teksta (Fuga i Dodatak Fugi) znai da se moda nikad
ne treba prepustiti prihvaanju, razumijevanju, reduciranju na neki od diskursa kojem bi ovaj
tekst danas mogao biti podvrgnut. Mjera te snage fascinantnosti bila bi dakle mjera razmaka
(cart). Razmaka, s jedne strane, izmeu svih kritikih shema, svih kodova teorije, svih danas
dostupnih programa itanja kako bi se konstruirao jedan metajezik (mtalangage) kojim bi se
govorilo o ovom tekstu, i, s druge strane, razmak samog teksta, ako se to jo moe tako rei. To
to on nije uhvatljiv, ovladiv, razumljiv, ne znai da krije neku tajnu ili se prikriva u nekakvu
mranom rezervatu; naprotiv, u njemu je nekovrsna eksplikativna providnost, analitina strogoa

i besprijekorna retorika jasnoa. On s neusporedivim strpljenjem i tonou analizira sve

diskurse koje danas moemo na njega primijeniti, on ih situira, on ih u svakom sluaju predvia,
u njihovim glavnim shemama, u njihovim tipinim sredstvima, u njihovoj metafori i openito u
njihovoj retorici. To ne implicira da takav svagda mora biti i da Fuga dezorijentira ili na svoj
nain unaprijed ovladava sadrajem svakog mogueg metajezik uope. No ako moja povijesna
hipoteza nije odve nesmotrena a u svakom sluaju treba promiljati Fugu, itati Fugu kao to
se Fuga ita, to e rei upisati se u polje, kao to se esto kae, odreeno libidinalnom,
ekonomskom, politikom tokom motrita tada nijedan metajezik danas nije dostatno moan
kako bi ovladao radom (marche), ili bolje reeno ne-radom (d-marche), ovog pisanja. Upravo je
to taj odreeni razmak to ga imenujem njegovom snagom ili njegovom sposobnou fascinacije.
On e se mjeriti aprs-coup, no takva struktura povijesnog aprs-coup u moi itati ili pisati jest
i sama uFugi i nadasve u Dodatku priznata kao zakon. Ti tekstovi nisu neto s onu stranu danas
mogueg metajezika, kakavgod on tipa bio (kritiki, teorijsko-filozofski i tomu slino).
Jednostavno, on ih tretira metajezikom, ini s njim transakciju koje struktura, status i proces su
dostatno komplicirani da ne mogu biti ovladani. ak i kada bi novi metalingvistiki sadraji
doputali da se jednoga dana kau stvari koje Fuga nije rekla, zapisala ili propisala, ukazujui
tako na izvanjskost nevidljivu Fugi, njezinu potpisniku i njezinu itatelju, tim bi manje
metalingvistika strukturaunaprijed bila prepoznata i ispisana. Zato e se i kategorije povijesti i
budunosti, za koje se ini da sam ih maloprije akreditirao, i same morati iznovice razmatrati,
barem u svom naivnom obliku. Fuga dakle ispisuje i unaprijed nosi sva metalingvistika sredstva
i od te kvazi-operacije stvara neuvenu muziku, izvan anra. Otuda onaj spontani defanzivni
stav, stav obrane i upozorenja, kod onoga koji ita i a fortiori kod onoga koji treba govoriti
o Fugi i o Dodatku. On upozorava druge i sebe to inim i ja na ono to iznosi i to njega
iznosi, to ga je ve osvojilo, stvarajui od svojega itanja i diskursa predstavu koja ne slabi
uinak bezdana, komad koji se ne moe predstaviti, ak ni da izgovori, dakle, djelominu snagu
u openitoj bezdanosti (mise en abyme).
Grimo se dakle i branimo protiv bezdanosti koja je ve na djelu. Ovo ve znaajnije je od sama
djelovanja i zagonetka cijelog ovog rada moda jest, kako emo uskoro vidjeti, zagonetka
tog ve. Branimo se naime aprs-coup i prekasno. No bilo bi neutemeljeno zanemariti ono na to
ta obrana, kao i mehanizmi odbijanja to ih poluuje, mogu izazvati na sadanjem tritu
knjievnosti. Izlaui unaprijed i demontirajui sve kodove i sve programe kojima bi si itanje
i sve snage koje se njim pokreu moglo prisvojiti takav tekst, potroiti ga i reproducirati,
opisujui te programe strogo, diskretno i s nekom vrstom hladnokrvne tvrdokorne neutralnosti,
potpisnik se ini odbaenim, izbaenim, u svakom sluaju neosvojivim (imprenable), sve do asa

kada snaga njegove spletke ili njegove strategeme ne bude preinaena, odnosno sve dok ne
zapone sudjelovati u preinaavanju razvoja i opeg trita itanja i pisanja, to se opet i to je
apsolutni rizik koji se ovdje javlja, bez ikakvih stratekih jamstava za cjelokupan ulog ne mora
uvijek dogoditi. Rizik da se nita nee na taj nain dogoditi, da se nita uope ne dogaa, da se
ak nita ne moe dogoditi, ma to se o tomu reklo, taj je rizik izriito naveden u muzikom
mehanizmu Fuge. On je usto naveden na kraju Fuge, kaobuntovniki rizik. Upravo polazei od
takva rizika, smatram da rije biografija treba ponovno iitati. ivo bie koje pie, to Ja koje
pie i protu-pie, potpisnik koji vie nije subjekt onog to ispisuje, oznauje i naznauje,
falsificirani potpisnik koji ak nije ni pravi falsifikator, nego falsificirani falsifikator
(pojedinani falsifikator, kae se u Fugi, imitira moj vlastiti potpis, ja ne elim nikoga
prevariti, ali su navedeni dijelovi neskladni i nepravilni; neto ranije, meu napetim
metaforama, izoblienim ili pokvarenim, nalazimo: Mogue je da sam, od poetka ovoga djela,
pisao sa skrivenim nakanama da stavim u pogon pokreta samo da bih iitao njegov pokret,
pretpostavljajui dakle da je taj pokretapisai stroj koji nuno ostavlja trag: vlastiti potpis.), taj
falsificirani falsifikator, taj fiktivni potpisnik sebe ne izostavlja iz pisanja kako bi na taj nain
njime ovladao, pa bilo i u svrhu stvaranja najzgodnijih diskursa o riziku, troenju,
neproduktivnosti, ekonomiji i anekonomiji itd. To je ono to on imenuje drugim uvjetom
biografskog. Meu svim preuzetim i ponovno aktualiziranim motivima Dodatka, evo jednog:
Govoriti o ekonomskom ivotu knjievnog pogona, nije li to naprosto metafora? Za as
prekidam citat: kritiko ispitivanje metaforinosti je neumorno, ono bdije nad svakim diskursom
sa strogou koja nije samo strogost zakona ili kakve represije u odnosu na poetiku ili retoriku.
Takva budnost, naprotiv, ponovno pokree proizvodnju metafora, koje se jedna za drugom
oprobavaju, beskrajno se smjenjuju, i to tako da, u tom opem povlaenju (retrait) metafore,
nikakav okvir, nikakva granica podruja ne uva protiv nadiranja, u nedogled, metaforikih
dodataka. Odsutnost okvira i zatvaranja (clture) vlasnitva daje toj tekstualnoj muzici ono to
u imenovati prema jednom ranijem citatu njezinom galaksikom ili galaktikom strukturom.
Galaktiki i treba shvatiti mnogostrukost u prostoru koji se neprestance iri i lien je izvanjskih
granica, onoga vanjskog, i ruba (arte) konstelacijska autonomija koja je u odnosu samo sa
sobom, koja sebe samu hrani, plodi i doji. Naravski, i ovo je metafora, pretoena u fugu, ali tema
koje se vazda neumoljivo vraa. Tako u Fugi i stoji: Obian se jezik razlikuje od reference koju
opisuje ili oznauje: sanjao sam da napiem djelo (oeuvre) u kojem forma, sadraj i referenca ne
bi bilo samo neodvojivi, nego nikad pobrkani. Zacijelo, to djelo (oeuverage) nipoto nije zrcalo
svijeta ali, kao ahovska igra, ono stvara u stanovitoj mjeri autonomnu galaksiju, pa ipak ja
nisam stvorio to Veliko Djelo (Grand-Oeuvre) strogo samo-referencijalno. Pred galaktikom
metaforom koja bi jo uvijek pretpostavljala auto-nomiju, vlasnitvo, samo-referencijalnost, taj

pokret povlaenja ili podcjenjivanja (dprise) naglaen je na krajuDodatka. Galaktika metafora

je posve sigurno primjerenija neemu drugome, primjerice tvornici izvorno poremeenih
arhiva: Pisanje ini i da razmiljamo o jednom neznanom prostoru, o galaksiji koju moe
istraiti samo pisar-argonaut: kako bih okvalificirao svoju zadau, jo sam odavna upotrijebio
metaforu kartografa ili istraivaa. Ali Dodatak je unaprijed iscrpio galaktiku metaforu.
Tako:
Mi ne bismo znali kako prisvojiti jezik bez vlasnitva: njegova gramatika nije jo uvijek
fiksirana nikakvim pravilima, njegov rjenik nije pouzdan, moda ak nema ni gramatiku ni
leksiku; ja ne mogu sebi prisvojiti pisanje, jer mi ono ne pripada, ono sebi ne pripada [Ono (Il)
ovdje moda funkcionira kao u Bdijenju]. Izgubio sam opreznost [pred jedinstvenou Onog,
moda], identificirajui njegov prostor s prostorom autonomne galaksije [dakle s neim ili nekim
koji sam sebi daje zakone autonomno kao neko zvjezdano nebo], jer ako je tono da pisanje
ne upuuje ni na kakvu realnost koja bi se nalazila izvan njega, ak ni na kakav tekst koji bi mu
bio imanentan, tada je pogreno tvrditi da je pisanje samo-referencijalno: kako pisanje moe
biti samo-opisivanje (auto-dsigner) kad ne posjeduje nita vlastito, nikakvu unutarnjost,
nikakvo sopstvo (soi-mme)!
Posrijedi je dakle bila samo metafora, ali nema niega s onu stranu metaforikog; metafora se ne
protustavlja vie nikakvim ogranienjima, nikakvim oprekama, ne oslanja se vie ni na to, ona
vie nije ono to jest u pravom smislu rijei metafora. Posrijedi je, kao to je reeno u Fugi,
pribliavanje indirektno, serijom metafora koje nisu predodreene biti jednoga dana
zamijenjene direktnim jezikom. Prema tome, treba biti oprezan ne samo pred metaforama ili
pred pravim znaenjima, nego i pred igrom koja, izgledajui kao da pravi beskonane razmake,
ne-metaforiko i ne-vlastito, moe sebe postaviti kao bit ili kao istinu, kao kada bismo rekli: igra
je pisanje, pisanje je igra to je bit biti. Nova opomena (mis en garde) pred tom zadnjom
straom (garde), opomena, ovoga puta u Dodatku, koja prethodi svakoj obrani (garde), predstraa (avant-garde) koja nije kodirana u svom pojmu:
Bez poetka i kraja, bez pravil, bez jedinstva, pisanje, svagda otpadnik, nije prilagodljivo
nikakvoj kodiranoj igri, i upravo zbog toga govoriti o besmislenoj igri pisanja nije metafora.
Moemo ak rei da je igra jedini nemetaforiki element moje leksike, ali neka se uva onaj koji
bi sada namjeravao uhvatiti bit pisanja! Samo zlouporabom jezika mogli bismo pripisati realnost
onome to nadmauje opoziciju izmeu metaforinog i realnog, onome to se igra (se joue de)
osamljena lovca koji na divlja svodi pokretljivost i brzinu jednog praznog meuprostora, onome

to je nestalna igra, svagda drukija, koja osujeuje (djoue) svaku definiciju, koja je protupisanje to lomi sva zatvaranja i proizvodi vjeitu pukotinu punu divljih provala bjeline.
Nakon ove velike digresije o digresiji bez kraja, vraam se prekinutom navodu koji se odnosi
na drugi uvjetbiografskog: Govoriti o ekonomskom ivotu knjievna pogona, nije li to naprosto
metafora? Doista bih to volio znati!; i nakon to je pretresao, preokretao, preinaio pitanja rada,
produktivnosti, troenja itd., Dodatak odreuje drugi uvjet biografskog: ne zadovoljiti se
diskursom o ekonomiji ili o proizvodnji:
Ako je pisac, ukoliko je pisac, i posljedino ukoliko je ovjek, ganut u ivotu, tovie ugroen,
to je nedvojbeno dostatan uvjet da tekst bude obiljeen peatom Biografije, ali samo taj uvjet
ne doputa mi sretno zavriti projekt koji mi je oduvijek najvie prirastao srcu: zauzeti protivno
stajalite od svake knjige koja se zadovoljava govoriti o pisanju, o neplodnom troenju, o
besmislenom rasipanju, u kojoj autor, protuslovno, svjesno ili ne, vlastitim diskursom, ne
izlaui se nikakvoj pogibelji, izvlai iz svojega pogona korist ekonomske znanosti zasnovane na
potlau, to je potronja koju bi mogao proivjeti samo ako bi ponajprije prestao pisati. Kako bi
se ostvario taj projekt u koji sam toliko uloio, nije dostatno odbaciti svaki diskurs samo
teorijski, nego treba nainiti stratigrafijsku studiju djela, rendgenski snimiti praksu pisara, otkriti
ulogu dvostrukog agenta u jednoj osobi teksta, to sainjava mutnu, nasilnu, bolnu, skupu
avanturu koja formira cjelokupnu materiju knjige: to je drugi uvjet.
Shodno tomu, vie volim rezervirati termin Biografija, ili ak termin pisanje, za literarni pogon u
kojem pisanje konstituira jedini predmet; ono o emu se radi, jedini predmet: a ono to se ite, i
to je jedina praksa, neodvojivo je od njegove bezdanosti (mise en abyme). Nije posrijedi
pisanje Traktata, nabrajanje operacija koje provodi netko nepoznat, na nekom drugom mjestu i u
drugo vrijeme, nego ustanovljavanje nekog praktino-teorijskog teksta.
Treba insistirati na tome da je ta bezdanost (mise en abyme) praksa i vie od prakse, zato to
razrauje tradicionalni pojam prakse, teoriju ili tezu o praksi. Ta bezdanost (mise en abyme) ne
zapoinje tezom o tezi, teoretizacijom teorije, predstavljanjem predstave. Fuga i Dodatak, ne
vie od onog smjera koji im je prethodio i koji im se prilagodio, ne pripadaju brojnim zasienim i
zasiujuim diskursima koji se, u aktualnom knjievnom polju, dre, ako moemo rei, samih
sebe, predstavljaju se i postavljaju se sami sebi, u svakom sluaju privlae panju na sebe. I
istodobno zasiuju vlastiti prostor. U modernom toposu bezdanosti (mise en abyme), tovie u
njegovu modernistikom proirenju, moemo zamijetiti tu samoobranu teksta koji,
objanjavajui se, obuavajui se, postavljajui se, smjetajui se, s uitkom, u vlastiti auto-

telizam ili auto-tetizam, u beskonano sebe-predstavljanje, stoji vrsto protiv bezdana, o kojem
ipak govori, govori mnogo budui da mu je govor prethodno ispunio bezdan. Kada ovdje,
nasuprot tomu, itamo da je tekst, koji sebe baca u bezdan (se met en abyme), praktinoteorijski, cijela struktura u fugi i dodatku pokazuje da to samo-bacanje nije auto-pozicija, autoproizvodnja, ponovno prisvajanje koje ini subjekt njegove teze, njegove proizvodnje i njegova
uloga (mise). Takav lo ulog (malmise), takav poraz pobjednika (qui-gagne-perd), takva
praktika neproduktivnost (koja nije negativna), ponovno upisivanje teorijskog u polje
agonistikog koje ga premauje sve to prijei pisanje da bude harmonina i potpuna
koegzistencija prakse i teorije, da bude ono to Fuga ponegdje imenuje teorijskim
homotetikim strojem prakse pisanja. Analizirajui vlastiti nain proizvodnje, piui da bi se
proizveo njezin nain proizvodnje i da bi se on transformirao po emu je ovaj rad politiki (s
onu stranu depolitizirajuih kodova i stereotipa kojima se najee zadovoljava stanovita
knjievna avangarda) , protupisanje uvodi, redovito i neredovito, disfunkcioniranje i razmake
(carts) u radu (marche) stroja. Ti razmaci nisu negativni, oni ne otvaraju praznine. Kao i
protupisanje, koje ga tvori i odreuje, pisanje neprestance kri logiku opozicije punoa/praznoa.
Bjelina se nikad ne odreuje kao manjak ili praznina, koju bi jedna vrsta negativne ili
hipernegativne teologije eljela izdvojiti, proistiti, staviti u transcendentalnu poziciju. Protiv
negativne teologije, o kojoj je Laporte krivo vjerovao ili se prije pravio da vjeruje da odve
obiljeava njegove prethodne knjige, Fuga-muzika (Fugue-musique).Fuga se ne zadovoljava
podizanjem brane (mises en garde), negacijama ili denegacijama (na odreenoj se toki
eksplicitno govori o denegaciji), Fuga muzika (Fugue musique). Nesvodljivost muzikog ovdje
ne znai nikakav melocentrizam. Nastojat u sada taj neuveni muziki uinak staviti u odnos
prema ostatku to ga ne moe prisvojiti nijedan mogui diskurs, to e rei nijedno filozofsko
predstavljanje openito. Za poetak, netom to je denuncirao stupicu koju je razapela teologija,
pa bila to i ona negativna, evo buntovnike dimenzije:
Neu podlei staroj nostalgiji; neu opetovano upasti u istu greku polaska; neu tvrditi da ne
treba kazivati bez djelovanja, ni djelovati bez kazivanja, odnosno potvrdit u taj trei uvjet,
znajui da je iskustvo pisanja nemogue. Igra pisanja, koja se ne podudara sa samim pisanjem,
neodvojiva od vlastitog deportiranja, ne oznauje se, nego se samo moe pratiti: moramo, i to
nuno prekasno (aprs coup), ponovno upisivati bjeline pisanja i iskreno priznati razilaenje,
konstituirajui novu, razliitu kopiju neprepoznatljiva teksta koji postaje banalnim arhivskim
komadom. Razlika kao proces, kontra-pisanje kao bezduna dua pisanja, ne bivajui nikad
predmetom neposredne intuicije, ne konstituira doivljaj, pa pisanje posljedino porie
Biografiju kao anr, odnosno svodi je na pravu mjeru, dajui joj samo jedno od mjesta u sistazi

[Sistaza (systase) je gotovo jedini neologizam ili neobina rije koju Laporte uvodi, u dugoj
analitikoj raspri koju pokree i koju treba pomno pratiti s obzirom na njezin monoglotizam i
napad na materinji jezik, raspri strogoj i nerazmjernoj, sumnjiavoj prema bilo kakvim
neposredno rekodiranim pseudo-transgresijama ] sistazi koju, prema definiciji, nijedan termin
ne moe obuhvatiti niti nadvisiti. Naime, nita drugo nego neko mjesto, no koje tono?
Buntovnika dimenzija ivota.
To ponovno upisivanje bjelina pisanja u bitnom je odnosu s muzikom i ritmom. Ritam je vaniji
od svih tema i sadraja to ih nosi i neprestance ponovno izbacuje (relance) i skandira (scande).
Zato umjesto pravljenja inventara to je nemogua i neprimjerena stvar svih tema
iz Fuge i Dodatka (fuga i dodatak su istodobno naslov, forma i tema ovog muzikog impetusa
pisma), umjesto pravljenja lane liste obraivanih tema (potpis, privilegij psihoanalitikog,
metafora, protu-pisanje, svetkovina, av, denegacija, referenca, igra, kod, kastracija, pitanje i
odgovor, istina i fikcija, gubitak, zakon, ekonomija, strojnitvo, funkcioniranje, fuga, dodatak
itd.), kratko u oznaiti, kako bih se to prije vratio na sam tekst, ako se tako moe rei, afinitet
izmeu muzikog, odnosno ritmikog udaranja bjeline (to su gotovo zadnje rijeiDodatka) i
ostatka. Naglasit u ga ne da bih zavrio govor, nego da bih ga otvorio, to znai u formi pitanja,
pitanja nedovrenog, nerazraenog, otvorenog, gotovo bez programa. Jednom kada svi kodovi,
svi programi, sve metafore pisanja budu iscrpljeni, otkriveni u svojoj insuficijentnosti,
nadmaeni, kada jedan veliki posao bude izgledao kao ist gubitak, kada svi utvreni tragovi
budu izbrisani ili uklonjeni, kada svaki put bude sebe sama potkopavao, sve do pitanja neto se
dogodilo?, neto mi se dogodilo?, neki se dogaaj odigrao? itd., to ostaje? Poneto. Ali
to ponetose nikad ne predstavlja, nije neto to postoji i to se pojavljuje. Njime ne vlada
nikakva ontologija. Jedno dogodilo se (setre-pass) odvaja taj udan ostatak koji i ini ono
to ostaje za itanje od svakog tematskog predstavljanja i ak od svake reference na neku
prolost koja je mogla biti sadanjost, koja je mogla biti. Otuda forma to je odreeni iskazi
svagda ponovno izbacuju, iskazi koji u prolost stavljaju neto, neko pisanje ili neko
funkcioniranje koje nikada nije bilo, koje nikada nije bilo prisutno, koje nije vezano na
glagol biti. Primjerice: stroj je djelovao (La machine a functionn) ili bilo je pisanja (il y
a eu criture). Kakav odnos uspostavlja taj ostatak bez bivstvovanja, bez supstancije, bez
forme, bez sadraja, bez biti, velianstveni nadgrobni spomenik sjeanju na nitinu, kakav
odnos taj potpis bez vlastita imena, jer nijedno ga ime ne nosi (aucun nom ne la porte), odrava s
onim to se aficira i to nas aficira ovdje u muzici? Ne moe se ak rei ni da se muzika
dogodila, niti da se neto kao muzika nekome dogodilo (Laporte ponegdje propituje i uzbibava
ono se, koje je refleksivno ili autoafektivno u izrazu neto mi se dogodilo), a ipak udno i

nelagodno prolo vrijeme onog bilo je pisanja (il y a eu criture) ovdje nesvodljivo prolazi
onim muzikim i ritmikim, i prisiljava nas to je takoer jedinstvena snaga Fuge na
promiljanje, na opetovano zamiljanje onog to podvodimo pod rijei: muzika-ritam. Takvo nas
zapaanje iz Dodatka upuuje, ali njegov se argument mora nai i u Fugi:
Pisanje nas vodi nekom istom oznaenom (signifi) i mogue je da se Biografija razlikuje od
filozofije, a da se, tomu usuprot, pribliava slikarstvu i nadasve muzici, utoliko jer ona
nedvojbeno nikad nema istinski sadraj

[Jacques Derrida, Ce qui reste force de musique in: Psyche (Paris: Editions Galile, 1987),
95-103.]

Preveo s francuskog Mario Kopi