76

PILAR asopis za drutvene i humanistike studije / God. VII. (2012.), br. 13 (1)

on two occasions for a number of years: the first time during the Obrenovi dynasty, the second time during the era of Karaorevi. Both times he mixed with the Serbian literary elite, and as a musician he mingled in several circles, as well as in foreign diplomatic missions. Accordingly, he was able to authentically evaluate what Serbs thought about Croats, Croatia and Croatian national ideology. In his early youth, Mato became a supporter of the Party of (State) Right, and after the partys first splintering (1895) he became a follower of the Pure Party of (State) Right, also known in historiography as the Frankists (named after one of the partys founders. Dr. Josip Frank, a Jew by descent). For decades, and even today, public views as well as a predominant part of the older historiography on the Frankists were conflicting and charged with a powerful emotional relationship: for those who considered Yugoslav ideology to be acceptable or desirable, Frankists were mere traitors and foreign servants; for those who reject every Yugoslavia and any cooperation with Serbs, Frankists were synonymous with Croatian patriotism. Mato left the Frankists in late summer 1909, that is, a year and a half after returning from exile. The reasons for his departure should not be attributed to different views related to the need for unification of Croatian lands and their political and legal independence, but in Matos cultural and political views that the partys move towards Christian social welfare considered an unacceptable clericalisation of the party for him. Development of Matos views on Serbia, Serbism and Yugoslavism despite the occasional oscillations was contrary to the view of many of his young literary supporters and followers. While a significant number accepted Yugoslav ideology (and then were deeply disappointed during World War I, and especially afterwards, when it experienced its realisation), Mato permanently remained an advocate of the view that any supranational or international idea was a deadly threat to Croatian national identity. Moreover, when unity and cooperation with Serbs was advocated, Mato warned that Serbian interests were incompatible to Croatian ones and that the realisation of those interests that served Yugoslavism, was only a mask for a Greater Serbia. As the future confirmed the majority of Matos literary judgements, in the same way history confirmed the correctness of his national-political views.

Etnicitet Splita za mletake i osmanlijske dominacije prostorima dananje Dalmacije

Saa MRDULJA Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb Podruni centar Split
Pregledni rad (primljeno: 20. sijenja 2012.) UDK 323.11(497.5Split)(091)

S obzirom na to da je osnovan jo u starom vijeku, da kao grad opstoji gotovo tisuu i pol godina, Split je u svojoj povijesti iskusio niz dinaminih dogaaja i procesa. Oni su u bitnome utjecali na karakter njegova dominantnog etnikog identiteta viekratno ga mijenjajui. U kontinuitetu ivota u Splitu te promjene nisu bile nagle. Tako se romanski Split do kasnoga srednjeg vijeka preobrazio u etniki hrvatski grad. U radu se analiziraju promjene koje su dovele do toga da nacionalno-formirajue procese, otpoete u 19. stoljeu, Split doeka kao jezino podvojeni, hrvatsko-talijanski grad. Kljune rijei: Split, Mletaka Republika, Osmansko Carstvo, Hrvati, Talijani, etniki identiteti

1. Uvod: Split do uspostave mletake vlasti 1420. godine

Slavenski osvajako-seobeni valovi poetkom su 7. stoljea gotovo potpuno uruili vlast Bizanta nad jugoistokom Europe. Od nekad prostrane rimske provincije Dalmacije pod bizantskom su upravom ostali samo pojedini otoci i primorske enklave. Meu tim posjedima, na koje e se svesti dalmatinsko ime, bio je i Split. Zapravo, tada se on, unutar zidina palae-utvrde rimskog cara Dioklecijana (284.305.) i poinje oblikovati kao gradsko naselje. U neposrednoj blizini romanskim ivljem nastanjenog Splita, na solinsko-klikom prostoru s vremenom e se pak oformiti jedno od najznaajnijih sredita hrvatske drave. Nakon pokrtenja Hrvata u 9. stoljeu odnosi bizantske Dalmacije i hrvatskog susjedstva izrazito se intenziviraju to napokon dovodi do politike i vjersko-organizacijske integracije. Tako e Split poetkom 10. stoljea postati vjerskim sreditem hrvatske drave. Krajem 11. stoljea, inicijalno skromni oblici dalmatinsko-hrvatskoga
Prikazani rezultati proizali su iz znanstveno-istraivakog projekta Hrvatski identitet i multikulturalnost Mediterana u doba globalizacije (ifra projekta: 194-1941560-1546).

78

PILAR asopis za drutvene i humanistike studije / God. VII. (2012.), br. 13 (1)

S. Mrdulja: Etnicitet Splita za mletake i osmanlijske dominacije prostorima...

79

politikog povezivanja dovest e do formiranja jedinstvenog politikog entiteta, Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije.1 Dugotrajna interakcija Splita i hrvatskog okruja vodila je, kao i u sluaju drugih dalmatinskih enklava, kroatizaciji njegova ivlja. Ona je ve do kraja 11. stoljea, kada Hrvatska ulazi u personalnu uniju s Ugarskom i dravno se sredite dislocira na panonski prostor, znatno uznapredovala. U 14. stoljeu Split je gotovo posve etniki hrvatski grad.2 Uz to tada je dvostruko vei jer pored starog grada, smjetenog unutar zidina Dioklecijanove palae, obuhvaa i zapadno od nje smjeten, takoer utvren, novi grad. Pohrvaivanje Splita nije utjecalo na dravno-politiki izriaj njegovih stanovnika. Jo tijekom bizantske vlasti dalmatinske su enklave razvijale odreenu politiku samostalnost uvelike poticane udaljenou od dravnog sredita, meusobnom razdvojenou i injenici da su veinom bile preputene samima sebi. Iako je Split svoju politiku samosvojnost uobliavao dok je jo bio preteito romanskim gradom, on e je najsnanije manifestirati upravo nakon to postane etniki hrvatskom sredinom. Mada je za razliku od Dubrovnika nee uspjeti iskazati kroz dravnu neovisnost, ustrajno e pokuavati, pod vrhovnu vlau drugih dravnih sredita, ouvati svoj to autonomniji, komunalni status. Ipak, pohrvaenjem je stvoren bitan preduvjet da zajedno sa susjednim Trogirom i Zadrom u znatno veoj mjeri utjee na drutveni razvitak hrvatskog ivlja prvenstveno u jadransko-dinarskom masivu. Jedno od sredita moi koje je izrazito utjecalo na razvoj prilika u Splitu, Dalmaciji, Hrvatskoj bila je Venecija. Ta neko bizantska enklava uspjela je s vremenom stei dravnu neovisnost te postati politikom, trgovakom i pomorskom silom. Kao takva pretendirala je, od poetka drugog tisuljea, sve uspjenije na stjecanje istonojadranske obale s ciljem unitenja konkurentske sposobnosti njezinih gradova i osiguranja svojih plovidbenih putova.3 Iz tog razloga dalmatinske su komune, meu koje e se ubrajati i one nastale na hrvatskom dravnom tlu, najbolju zatitu svojih sloboda nalazile u okrilju hrvatsko-ugarskih vladara. Poetkom 15. stoljea, u doba dinastikih sukoba na tlu Hrvatske i Ugarske, Venecija uspijeva stei najvei dio istonojadranskog priobalja. Premda su time prouzroene bitne geopolitike promjene rije je bila o procesu koji se uklapao u stoljetnu tradiciju venecijanskog stjecanja i gubljenja vlasti na istom prostoru. to je posebice vano, koliko god Mletaka Republika umanjivala politiku i ekonomsku samostalnost svojih posjeda,4 nije dovodila u pitanje njihov etniki, vjerski i civilizacijski identitet. Tako je Split upravo za mletake vlasti, uspostav1 Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi i ideje, Zagreb, 1997., 21-22, 28, 35-36, 4447, 504-506.; Ferdo II, Povijest Hrvata u doba narodnih vladara, Zagreb, 1990., 469, 523, 652. 2

ljene jo 1420., iznjedrio oca hrvatske knjievnosti, velikog Marka Marulia (1450.1524.).5 Dalekoseni znaaj mletakog zaposjedanja istonojadranskog priobalja proizai e iz djelovanja jedne druge sile na hrvatskim prostorima, Osmanskog Carstva, koje takoer poetkom 15. stoljea poinje osvajanjem istih prostora. To e carstvo sudbinski odrediti sveukupnu drutvenu zbilju hrvatskih zemalja, pa i onih koje su ostale pod mletakom vlau. U tom smislu osobito e biti znaajne etno-demografske promjene koje e svoju dalekosenu, uz ostalo i politiku relevantnost sauvati do danas. U razdoblju osmanlijsko-mletake dominacije prostorom dananje Dalmacije te su promjene izrazito snano zahvatile i sam grad Split, do te mjere da je do kraja tog razdoblja krajem 18. stoljea njegov etno-jezino-socijalni identitet iz korijena izmijenjen.6
2. Osmansko Carstvo i etnike promjene u (irem) splitskom zaleu

Odluujui utjecaj na uistinu radikalne etno-demografske preinake na tlu dananje Hrvatske i Bosne i Hercegovine imala je injenica to su te zemlje vie od tri stoljea bile bojnim poljem. Naime, nakon osmanlijskog osvojenja Bosne 1463. te Hercegovine 1471., za vladavine kralja Matijaa Korvina (1458.1490.), uspostavljen je relativno vrst obrambeni sustav priblino na potezu Janja (donje Podrinje) Doboj Jajce Glamo Sinj/avina Imotski/Vir. Jugozapadno, u priobalju, obrambeni se pojas nadovezivao na Poljica i Omi na mletakom posjedu.7 O znaenju tog sustava govori primjerice i to to su Osmanlije svoj osvajaki put od prvih europskih uporita (Cimpe i Galipolje 1353./1354.) pa do navedene crte, dug oko 900 kilometara, prole u 110 godina. Krajem toga razdoblja, za Mehmeta II. (1451.1481.), osvojile su oko 850.000 km2. Dodue, Osmanlije nisu zaustavljene na spomenutoj liniji. U kontekstu hrvatskih zemalja njihova su se osvajanja i nadalje nastavila. Bit e zaustavljena tek krajem 16. stoljea priblino na potezu Pitomaa Sisak Karlovac Slunj Otoac Karlobag Jasenice.8 Ipak, za napredovanje do te crte, za prodor od kojih 150 kilometara Osmanlijama je trebalo 130 godina, no tada, za sultana Mehmeta III. (1595.
5 6

T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 341-343, 379-383.

U srednjem vijeku a i kasnije politiki znaaj etnikih imena kao i njihova uporaba u bitnome odudaraju od uloge i koritenja tih imena nakon to od poetaka 19. stoljaa ponu stjecati (neka od njih) nacionalno-identifikacijski karakter. Stoga se, naravno uvjetno te sukladno ustaljenoj praksi, tim imenima koristimo da obiljeimo i one pojedince, grupacije, zajednice koje se u vremenu o kojem je rije nisu morale identificirati s imenima koja e postati nacionalnim nazivima irih etnikih formacija kojima su i ti pojedinci, grupacije, zajednice pripadale. T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 127-129.; Vjekoslav KLAI, Povijest Hrvata, Zagreb, 1974., knj. IV., 263; Hrvatski povijesni atlas, prir. Kreimir Regan i Tomislav Kaniki, Zagreb, 2003.; Miroslav UJDUROVI, Stanovnitvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljea, Gradac, 2002., 4-32.
8 Historija naroda Jugoslavije, Bogo Grafenauer, Duan Perovi i Jaroslav idak (redakcija), knj. II., Zagreb, 1959., 416-417. 7

Grga NOVAK, Povijest Splita, knj. I., Split, 1957., 257.

3 Vidi: Lovorka ORALI, Kraljica mora s lagunarnih sprudova: povijest Mletake Republike, Samobor, 2004. 4

T. RAUKAR, Studije o Dalmaciji u srednjem vijeku, Split, 2007., 154.

80

PILAR asopis za drutvene i humanistike studije / God. VII. (2012.), br. 13 (1)

S. Mrdulja: Etnicitet Splita za mletake i osmanlijske dominacije prostorima...

81

1603.), Osmansko Carstvo zauzima oko 2,5 milijuna, odnosno s vazalnim teritorijima 3,5 milijuna km2.9 Na hrvatskim e se prostorima ratovi s Osmanlijama nastaviti sve do kraja 18. stoljea. Njihov teritorijalni rezultat u osnovi je obiljeen dananjom granicom izmeu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Svoenje hrvatskih zemalja na razinu bojnog polja, na toku konanog zaustavljanja osmanlijskih osvajanja, imalo je izrazito visoku cijenu. Osmanlijski nain ratovanja ukljuivao je duboke prodore iza neprijateljskih poloaja s ciljem demografskoga pustoenja osvajanih krajeva. Tako su obrambene utvrde gubile logistiku osnovu i s vremenom su osvajane. Istodobno, Osmanlije su na taj nain prikupljale na istonim tritima toliko traeno roblje.10 Kako opisuje suvremenik tih dogaaja Frene Boievi-Natalis (1469.1542.):

prema osmanlijskoj vlasti. Kako stoji u pismu koje su 15. lipnja 1481. Dubrovani odaslali napuljskom kralju Ferdinandu:

U Bosni sve kipi bunom, te e je ono malo Turaka, to je u njoj, ostaviti; stoga Bonjaci jedan drugog robe, mrcvare i ubijaju. Ali svima je u ustima Matija (Korvin, op. S. M.); Matijaa dozivlju, Matijaa ele, na Matijaa svi svraaju oi svoje.14
Problem nelojalnosti i subverzivnosti pokorenog dijela Bosne, koju je pored toga izbjegla bosanska kraljica Katarina Kosaa (1425.1478.) oporuno ostavila rimskim papama najodlunijim protivnicima osmanlijske ekspanzije, Turci su rijeili masovnom, uglavnom za prve polovice 16. stoljea provedenom islamizacijom.15 Time su na svojim zapadnim granicama mjesto nepodobnog dobile podoban ivalj. Takav koji su mogli ukljuiti u svoja daljnja osvajanja te djelomino i u kolonizaciju zauzetih krajeva. Masovnou islamizacije omoguen je nastanak nove, od preostataka katolikih/hrvatskih starosjedilaca Bosne jasno odvojene, muslimanske/bonjake etnike zajednice. Njezinim dijelom postat e i sve one manje, porijeklom nebosanske islamizirane grupacije sredinjega junoslavenskog prostora. Prve pak osmanlijske provale u splitsku okolicu pa i na splitski teritorij poele su odmah nakon pada Bosne. One su poglavito bile usmjerene prema unitavanju usjeva, otimanju stoke i robljenju. O razornom uinku tih upada, pored ostalog i u splitsko okruje, svoja su svjedoanstva, uz Marka Marulia, ostavili i drugi istaknuti Spliani poput Tome Nigera, nadbiskupa Bernada Zane te spomenutog Boievia, koji kae:

... vode nas poput ulovljene divljai preko vrhova, krapa i nepoznatih staza. Odvode nas gole, ruku vezanih iza lea to dalje od oinske zemlje. Sve je puno suza to teku potocima, tolike nas nevolje pritiu, alosti i neprestane boli...11
Nepripravnost na takav nain ratovanja, neuobiajen kod unutar kranskih sukoba, dovela je do toga da su hrvatski prostori, osim robljenjima i pogibijama branitelja, pogoeni i masovnim iseljavanjem nezatienog ivlja u sigurnije hrvatske te inozemne krajeve. Do oblikovanja opsenog, skupog, uglavnom od tadanjih austrijskih i slovenskih zemalja financiranoga obrambenog sustava tijekom druge polovice 16. stoljea nije se moglo sprijeiti demografsko uruavanje hrvatskog prostora. Rezultat je bio da je na najveem dijelu prostora izmeu dviju spomenutih obrambenih crta praktiki nestalo starinakog katolikog/hrvatskog ivlja. Tako je stvorena osnova za korjenite promjene njihova etnikog karaktera koje e uslijediti nakon to te opustoene teritorije osvoje Osmanlije. Oni e ih sa svrhom gospodarskog iskoritavanja i obrane kolonizirati preteito pravoslavnim/srpskim ivljem.12 Rije e biti o govornicima novotokavsko-ijekavskog dijalekta koji svoje izvorite ima na prostorima istone Hercegovine te zapadne Crne Gore i Sandaka. Druga, iznimno vana etnika promjena zbila se na onim bosanskim prostorima to su ih Osmanlije zauzeli jo 1463. U razdoblju kada su se na granicama okupirane Bosne vodili kransko-osmanlijski sukobi i kad se ak moglo initi da postoji mogunost osloboenja te zemlje, razumljivo da je njezin domicilni, katoliki ivalj13 izraavao naklonost kranskoj strani pa i subverzivno djelovao
9 10 11

Izii iz grada sve je samo turska strahota, krvav plijen, pokolji plamen, jadikovka, bijeg! Teak trei blijeda lica i bez krvi nabraja imena zarobljenika, pria o borbama. A s osmatranica straar daje znakove o iznenadnom prepadu i vie: Hajde, bjei, pouri to bre u bijeg! Svatko se viui sprema na oruje, odjekuje oruje, oruje nosi mladi, po oruje tri starac ... uza zidine gradske neprestano je bila krv, oruje, rat16
su osmanlijski porezni popisi (defteri) sve do poetka 17. stoljea kad im nestaje traga. Vidi: Sreko M. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1992., 25-27, 43; S. M. DAJA i Dubravko LOVRENOVI, Srednjovjekovna Crkva bosanska, Svjetlo rijei, Sarajevo, sijeanj 2007., 14; D. LOVRENOVI, Utjecaj Ugarske na odnos crkve i drave u srednjovjekovnoj Bosni, u: Sedam stoljea bosanskih franjevaca 12911991., ur. Marko Karamati, Sarajevo, 1991., 85, 86-87, 92; Noel MALCOLM, Povijest Bosne, Zagreb Sarajevo, 1995., 54-56.; Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Zagreb, 2003., 28-30.; Snjeana VASILJ i sur., Katolianstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1993., 56-58.
14 15

Josef MATUZ, Osmansko Carstvo, Zagreb, 1992., 48, 104, 185. Ive MAURAN, Hrvati i Osmansko Carstvo, Zagreb, 2004.

V. KLAI, Povijest Hrvata, 161.

Govori protiv Turaka, ur. Vedran Gligo, Split, 1983.,147. 12 Historija naroda Jugoslavije, 840-852. 13 Do osmanlijske okupacije Bosne praktiki je eliminirana samosvojna Crkva bosanska, a njezini vjernici, tj. krstjani, kako su sami sebe nazivali, djelovanjem franjevakog reda gotovo su potpuno (re)katolicizirani. U dananjoj istonoj Hercegovini te dijelovima jugoistone Bosne, koje su Osmanlije zauzeli do polovice 15. stoljea, vjerojatno je dio krstjana preao na pravoslavlje. Njihove neznatne ostatke registrirali

S obzirom na to da golema veina bosansko-hercegovakih muslimana dijeli svoje dijalekte s katolicima a ne s tamonjim pravoslavcima (Devad JAHI, Jezik bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1991., 9-14.) opravdano je zakljuiti da je u Bosni i Hercegovini masovno islamiziran prvenstveno katoliki ivalj. Vie o procesu islamizacije vidi kod: S. M. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, 5970; N. MALCOLM, Povijest Bosne, 71-92.; Nenad MOAANIN, Turska Hrvatska, Zagreb, 1999., 102-116.
16

Govori protiv Turaka, 144-145.

82

PILAR asopis za drutvene i humanistike studije / God. VII. (2012.), br. 13 (1)

S. Mrdulja: Etnicitet Splita za mletake i osmanlijske dominacije prostorima...

83

Nakon to 1512.1516. Osmanlije zauzmu preostali, zapadni dio imotske i cijelu sinjsku krajinu te nakon to im se tada podvrgnu i Poljica, od Splita e ih razdvajati jo samo tvrdi hrvatski Klis pod zapovjednitvom Petra Kruia.17 No, Osmanlije 1522.1528. osvajaju dananju sjevernu Dalmaciju i vei dio Like. Klis postaje izolirana utvrda koju je unato ustrajnom i grevitom otporu branitelja sve tee bilo ouvati. Kako je 1528. pisao sam Krui:

... a godi sam imil vse sam u zaklad dal, blago, veru i duu i ni mi vee a u zaklad dati, a dokle ga i blo ivil sam i branil sam i dral sam grade svitlosti kraljeve, a sada jur dale ne mogu, za mi je vsega nestalo, ob em ljudi ivu i ovo vim, da mi je u ovoj nevolji i umrit...18
Kako slikovito kae don Lovre Kati, Klis se branio do posljednjeg daha i sam je pokazao vie junatva nego sve balkanske drave protiv turske najezde.19 Zauzet je tek 1537. godine. U sklopu Osmanskog Carstva postat e sjedite sandakata koji e 1580. biti ukljuen u tada osnovan bosanski paaluk. Ipak, do osmanlijskog osvojenja u klikoj su se sredini, pod Kruievim okriljem, oformile prve uskoke postrojbe. Njihovim odlaskom u Senj, oblikovanjem uskokog, tj. kasnijega krajikog drutvenog modela konano je stvoren odgovarajui oblik hrvatske obrane.20 On e u bitnome pridonijeti zaustavljanju osmanlijskih prodora, a poslije i oslobaanju dijela hrvatskih zemalja. Potpadanjem kliko-solinskog bazena pod Osmansko Carstvo Split e, zajedno s oblinjim mletakim posjedima, postati neposredno ugroen osmanlijskom osvajakom politikom. to je posebice vano, iz splitskog zalea i najblie okolice nije nestalo samo hrvatsko-ugarske dravne vlasti. Osmanlijska pustoenja dovela su do toga da je na prostorima s kojih je pruan otpor unitena i veina starosjedilakoga hrvatskog ivlja. Tako su do osmanlijskih osvajanja govornici (juno)akavskog dijalekta na prostoru dananje kontinentalne Dalmacije obitavali priblino do crte Arano Zadvarje.21 Okonanjem tih osvajanja junoakavsko narjeje svedeno je tek na primorska mjesta koja su pod mletakom vlau funkcionirala kao utvrde, a njihovi stanovnici kao svojevrsna posada tih utvrda. U tom smislu posebno su uoljiva Katela, veinom nastanjena stanovnicima nekadanjih, pred Osmanlijama naputenih akavskih sela s junih obronaka Kozjaka,22 kod kojih ve samo ime govori o tvravinskom karakteru.23 Na ju17 V. KLAI, Povijest Hrvata, 300-301.; Ante NAZOR, Poljiani u Morejskom ratu (1684.1699.), Povijesni prilozi, Zagreb, 21/2001., br. 21, 49. 18 Kreimir KUI, Povijest Dalmatinske zagore, Split, 1997., 110-111. 19 eljko RAPANI i Lovre KATI, Prolost i spomenici Solina, Solin, 1971., 110. 20 Gligor STANOJEVI, Senjski uskoci, Beograd, 1973., 23, 35-36. 21 Vidi: Josip LISAC, Hrvatski dijalekti i jezina povijest, Zagreb, 1996., 15. 22 Ivo BABI, Prostor izmeu Trogira i Splita, Trogir, 1984., 107, 116, 128-135.; Duko KEKEMET i Petar BAKOTI, Katel-Suurac, Split, 1978., 370. 23 Kstel, 2. mn. kste la lat. (castellum) utvreni dvor, zamak, tvrava, kula, bedem (Bratoljub KLAI, Rjenik stranik rijei, izraza i kratica, Zagreb, 1962., 719).

nohrvatskim prostorima, izvan granica mletake vlasti, govornici akavtine ouvali su se tek u primorskim te dijelom zavrkim Poljicima,24 prvenstveno zahvaljujui diplomatskom segmentu poljike politike oitovanom, uz ostalo, povremenim plaanjem danka Turcima jo od 1474. kako bi se Poljica ostavilo na miru.25 Na opustoene prostore splitskog zalea Osmanlije su naseljavale (novo)tokavsko-ikavsko puanstvo. Za razliku od veine drugih, osmanlijskom politikom poticanih kolonizacija u ovom se sluaju uglavnom radilo o katolikim doseljenicima. Manjim dijelom unutar pristigle tokavsko-ikavske grupacije bilo je jo prije doseobe islamiziranog ivlja ili onog koji se islamizirao u novoj sredini, preteito uz osmanlijske utvrde i u plodnijim krajevima. Tako su prvi susjedi Spliana postali muslimani. O njihovoj naseljenosti u neposrednoj blizini Splita i hrvatsko-muslimanskim odnosima na splitsko-solinskom prostoru dojmljivo svjedoi mletaki izvjetaj iz 1574. u kojem se opisuje lokalni, pogranini sukob:

Nisu dobro izrekli, kad evo Abdula, naniani pukom i rani jednog od sinova, Duju Feretia, u rame, uslijed ega se srui. Braa i ene i otac potre k mladiu i podignu ga, a netko potri kao lud ka kui, koju imaju na onom svom zemljitu, pa skine oruje, i otac opali i pogodi Abdula u bok, zbog ega reeni proe preko ograde, viui, te se odvoji od brata i poe velikom trkom gore ka kuama, gdje Turci imaju kue, prvom selu, sav iskrvavljen i viui svima i svakome da su oni dvojica brae bili napadnuti i da se Ahmet brani te nek se potri, ako ga ele spasiti. Meutim, se nai s oblinjih polja prebacuju preko ograda u velikoj urbi sa svih strana, svi naoruani. I bilo je na posjedu Feretia vie od sto ljudi. I Turci su takoer doli, naoruani pukama i sabljama i viui da je doao as da se pogubi i uniti krane koliko ih god ima, puk i plemie, u gradu.26
Nakon to je solinsko-kliki bazen osloboen u drugoj polovici 17. stoljea, muslimansko e se stanovnitvo uglavnom iseliti. Tako su iz klike utvrde, poslije predaje Mletcima 1648., otili ne samo muslimanski branitelji ve i njihove obitelji.27 Iseljavanjem muslimanskog stanovnitva dobiven je prostor za mletako naseljavanje tokavsko-ikavskoga katolikog stanovnitva iz oblinje Zagore
24 Nedjeljko MIHANOVI, Jezik na podruju Poljica, u: Poljiki zbornik II., ur. G. Novak, Zagreb, 1971., 151. 25 Iz prolosti Podstrane, ur. Vjeko Omai, Podstrana, 1991., 110. Rije je ujedno o jedinim govornicima akavtine koji su na svojim ognjitima doekali osmanlijsku okupaciju i njezino okonanje. 26 27

Povijesni dokumenti o Istri i Dalmaciji, prir. Vicko Solitro, Split, 1989., 204.

Isto, 255-272. Osmanlije su se teko mirili s gubitkom solinsko-klikog pojasa te su u sklopu svojih diplomatskih napora za njegovim povratkom tvrdili da ne mogu prepustiti kraj u kojem je, kako se pogreno dralo, pokopana Mihrimah (1522.1578.), kerka sultana Sulejmana Velianstvenog te supruga velikog vezira Rustem-pae Hrvata (Ivan ALDUK, Rustem-paa i Mihrimah, Tusculum, Solin, 3/2010., br. 1, 66-67.).

84

PILAR asopis za drutvene i humanistike studije / God. VII. (2012.), br. 13 (1)

S. Mrdulja: Etnicitet Splita za mletake i osmanlijske dominacije prostorima...

85

u Splitu najblia mjesta, tj. u Klis, Solin, Vranjic, Kamen, Kuine, Mravince, Stobre te djelomino u rnovnicu.28 Krajem 17. i poetkom 18. stoljea, tijekom konanog oslobaanja dananje Dalmacije, nastavlja se iseljavanje islamizirane populacije. U pojedinim sluajevima, upravo kao i u solinsko-klikom kraju neto ranije, muslimani koji nisu izbjegli prevoeni su na katolicizam.29 Ujedno, posebice u splitskom zaleu, Mletci e nastaviti s daljnjim doseljavanjima tokavsko-ikavskog ivlja, ovaj put izravno sa susjednih prostora dananje Bosne i Hercegovine (Livno, Duvno, Rama, Hercegovina).
3. Hrvati splitskih Varoi

Demografsko uruavanje nije zaobilo ni grad Split, dijelom zbog izloenosti njegovih stanovnika, naroito onih koji su obraivali splitsko polje, osmanlijskim pustoenjima. No ponajvie je bilo rezultatom kataklizmikih epidemija kuge. Godine 1525. Split je imao oko 5000 stanovnika, a nakon kuge 1527. tek neto vie od 2000 itelja.30 Jo straniji pomor uzrokovan je poetkom 17. stoljea. Split je 1606. imao 4233 stanovnika, a nakon kuge 1607. tek 1405.31 Tijekom 16. i 17. stoljea, u uvjetima osmanlijske opsade, Split je jedino jamstvo opstojnosti mogao nai u vrstom osloncu na Veneciju. Jednako tako, vezu sa Zapadom mogao je osigurati tek morskim putem, prvenstveno preko susjedne Italije. No unato tome to je bio vrsto integriran u mletaki dravni sustav, a drutveno-ekonomski upuen prema zapadnojadranskoj obali, to je talijanski bio jezikom vojske, trgovine, kole te od poetka 16. stoljea i uprave 32 Split je uspijevao zadrati svoj hrvatski etniki karakter. U vremenu za kojeg je, poput ostalih dalmatinskih gradova pod venecijanskom vlau, bio sveden na isturenu utvrdu izloenu pritiscima susjednog islamskog carstva, jednostavno nije mogao privui znatniji broj useljenika iz naprednije i sigurnije Italije. Iznimka su bili sposobni trgovci kojima su nerijetko upravo ratno-graniarske prilike u kojima je Split ivio pogodovale razvitku njihove djelatnosti. S druge strane, bilo je dovoljno domaeg svijeta kojem je i u tim tekim vremenima Split bio poeljnija ivotna sredina od one u kojoj je obitavao. Stoga je svoje demografske praznine kontinuirano popunjavao hrvatskim ivljem izbjeglim pred osmanlijskim prodorima ili onim koji je doseljavao s ve zauzetih prostora. Na taj nain nije samo ouvan njegov hrvatski karakter te umanjivano znaenje dotadanje talijanizacije nego se i poticao proces asimilacije ak i istaknutih splitskih talijanskih obitelji.
28 Ivo JAVORI, rnovnica : od davnina do danas, Split, 1989., 14, 23.; I. JAVORI i D. KEKEMET, Vranjic kroz vjekove, Split, 1984., 70-82.; Sreko LISTE, Klis : prolost, toponimi, govor, Klis, 1998.,4653. 29 K. KUI, Povijest Dalmatinske zagore, 179; . RAPANI i L. KATI, Prolost i spomenici Solina, 128129. 30 31 32

Split i okolica u vrijeme Kandijskog rata (1645.1669.)

Tako je npr. istaknuti splitski plemi Jerolim Kavanjin (1641.1714.), kojemu je otac doao iz Italije, napisao svoje Bogatstvo i ubotvo na hrvatskom jeziku. Rije je o najopsenijem epu na zapadnom junoslavenskom prostoru u kojem, pored ostalog moemo proitati: ... Di su zadn i Kresimiri, Mihal, Kolman i Slavica, najpokon i Zvonimiri, duga uzresta, mila lica, jadovito koga smlati, silna naglost od Hrvati....33 Kavanjin je uz ostalo bio lan Ilirske akademije (1703. 1714?) kojoj je cilj bilo njegovanje i razvoj hrvatskog jezika. Njezin predsjednik Ivan Petar Marchi (1658.1733) preveo je molitvenik francuskog isusovca Dominiquea Bourse te ga 1704. tiskao pod naslovom Misli krstjanske za svaki dan miseca. Sudei iz jednog dokumenta iz 1710. hrvatskim se sluila i plemika obitelj Capogrosso. Takoer, 1736. redovnici samostana sv. Marije od Taurella, pripadnici plemike obitelji Gaudentije-Radovi, trebali su tekst parnice prevoditi s talijanskog na hrvatski itd.34 Tijekom osmanlijskog pritiska odvijala su se stalna useljavanja hrvatskog ivlja u Split. Meutim sukladno potrebama grada, primarno vezanim uz obradu zemlje i obranu te najee ruralnom podrijetlu pristiglog ivlja, utvreni dio Splita nije bio glavna toka njihove koncentracije. U gradsko je sredite useljavao tek manji, uglavnom bolje stojei dio. Glavnina hrvatskih useljenika nasta33 34

T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 174. Silvio BRAICA, Mala splitska kronologija, Split, 1999., 41-42. Josip VRANDEI, Dalmatinski autonomistiki pokret u XIX. stoljeu, Zagreb, 2002., 29. Jerolim KAVANIN, Poviest vanelska (Bogatstvo i ubotvo), Zagreb, 1913., 241. Danica BOI-BUANI, Privatni i drutveni ivot Splita u 18. stoljeu, Split, 1982., 20-21, 124-126.

86

PILAR asopis za drutvene i humanistike studije / God. VII. (2012.), br. 13 (1)

S. Mrdulja: Etnicitet Splita za mletake i osmanlijske dominacije prostorima...

87

njivala se u predgraima izvan gradskih zidina, u Varoima. One se poinju oblikovati prije osmanlijskih prodora, jo poetkom 15. stoljea te s vremenom prerastaju u etiri gotovo zasebna naselja. Tako e najvee predgrae, Veli Varo, biti smjeteno na padinama Marjana zapadno od sredita grada, dva manja, Dobri i Manu, sjeverno od utvrenog dijela Splita, a povei Luac istono od Dioklecijanove palae. Budui da su Varoi bile neposredno ugroene turskim upadima i da su naputane te pljakane i unitavane, u 15. i 16. stoljeu u njima ivi tek oko 20 posto splitskog stanovnitva.35 No, poslije kuge iz 1607., od koje je stradalo tri etvrtine gradskog i tek polovica varokog ivlja, taj se omjer poinje mijenjati u korist Varoana. Tako e u 17. stoljeu broj stanovnika sredita grada i Varoana biti izjednaen. Vrlo brzo nakon osloboenja dananje kontinentalne Dalmacije, krajem 17. i poetkom 18. stoljea, udio Varoana porast e na oko 65 posto ukupnog stanovnitva grada i takav e ostati sve do poetka 20. stoljea.36 S obzirom na to da se gospodarstvo Splita uvelike temeljilo na poljodjelstvu, da se tom djelatnou praktiki od splitskih poetaka bavio dio graana, prvotni su stanovnici splitskih Varoi bili sami Spliani.37 U njih su se nastanjivali i Hrvati iz okolnih krajeva no sporijim, prvenstveno ekonomskim potrebama odreenim ritmom. Dolaskom Osmanlija, demografskim potresima koje uzrokuju te vremenski podudarnim, razornim epidemijama kuge useljavanja se intenziviraju. Do zadnje etvrtine 16. stoljea u Varoi ponajvie pristiu Hrvati iz ugroene splitske okolice, tj. s katelanskog, solinsko-klikog i rnovnikog podruja. Nakon to je znatan dio najbliega splitskog okruja opustoen i okupiran, glavnina e doseljenika dolaziti iz Poljica. Useljavanja, pa i najuglednijih Poljiana u Split imala su dugu tradiciju. Tako se i poljiki knez arko Draojevi (1438.1508.), dalmatinskih svih vojvoda slava i cvijet (Marko Maruli), doselio jo 1461. gdje ga mletaki senat na elo splitske konjice postavi. Zbog zasluga u borbama protiv Turaka pokopan je, kao prvi od istaknutih svjetovnjaka, u splitskoj katedrali sv. Dujma.38 Doseobe Poljiana, koji tada naseljavaju i prostor rnovnice,39 posebice su izrazite poslije kuge 1607. koja je gotovo unitila dotadanje stanovnitvo Splita. Na iseljavanja iz Poljica poticajno su djelovali i pojedini, neuspjeno okonani pokuaji oruanog zbacivanja osmanlijske vlasti, kada se iz njih odlazilo kako bi se izbjegla od35 36 37

mazda. Pored ostalog iz tih su razloga Poljica, unato tome to su ih uvelike mimoila pustoenja s kraja 15. i poetka 16. stoljea, postupno, pod osmanlijskom vlau, ostajala bez znatnog dijela svoga domicilnog ivlja te su do 1615. izgubila polovicu kua.40 O razmjerima demografskih potresa kojima su bila zahvaena u odreenoj mjeri svjedoi i podatak da se od 37 prezimena koliko ih se u kontekstu Podstrane spominjalo u jednoj ispravi iz 1499. u tom mjestu ouvala samo dva Bani i Boikovi.41 Spomenutim iseljavanjima otvarao se pak prostor za useljavanje okolnoga, novotokavsko-ikavskog puanstva na poljike prostore to je bitno utjecalo na jezinu transformaciju Poljica iz akavske u preteito tokavsku sredinu. Glavnina useljenika u splitske Varoi po osloboenju kontinentalne Dalmacije, dakle od kraja 17. stoljea, dolazit e iz oblinje Zagore. U neto manjoj mjeri poinju pristizati i Splitu susjedni otoani.42 Sukladno prikazanim etno-prostornim izvoritima splitskih Varoana moe se pretpostaviti da su koncem 18. stoljea, u vremenu pada Mletake Republike, bili podjednakog (sub)etnikog podrijetla kao i krajem prve treine 19. stoljea. Tada je, prema podatcima koji su dostupni, priblino 12 posto njih pripadalo autohtonim splitskim rodovima, 20 posto onima iz neposredne splitske okolice, tj. katelanskog, solinsko-klikog i rnovnikog kraja, 45 posto poljikim rodovima, 10 posto onima iz Zagore i susjednih joj prostora dananje Bosne i Hercegovine, 6 posto bilo ih je otokog podrijetla, 5 posto iz drugih jadranskih sredina (Trogir, Makarska, Kotor, Istra), a 2 posto imalo je talijanske korijene.43 Predodbe pripadnika varokih rodova o njihovu davnom podrijetlu kao i vremenu dolaska u grad bile su, kakvo je ve pravilo s predodbama te vrste, krajnje maglovite, naroito kod obitelji koje su stoljeima ivjele u Splitu. Takoer, s obzirom na snano razvijenu splitsku samosvijest, promiljanja o krajevima iz kojih se poteklo nisu ukljuivala ikakvu identifikaciju s njihovom povijeu ili tradicijama. Najee se govorilo o dolasku iz Bosne.44 To je razumljivo ako se uzme u obzir da se bosanski paaluk protezao gotovo do zidina Dioklecijanove palae te da je dulje vrijeme ukljuivao i solinsko-kliki i poljiki kraj. No, kako proizlazi, splitski Varoani predstavljaju onu hrvatsku subetniku grupaciju koja je, uz ukorijenjenost u splitskoj identitetnoj sferi, u najveoj mjeri, uz
40 41

N. MOAANIN, Turska Hrvatska, 72. V. OMAI, Iz prolosti Podstrane, 108. Vidi: M. N. KUZMANI, Spliani. Autorov proraun prema podatcima navedenima kod: M. N. KUZMANI, Spliani.

S. BRAICA, Mala splitska kronologija; T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 171-172. Autorov proraun prema podatcima navedenima kod: S. BRAICA, Mala splitska kronologija.

42 43 44

Vidjeti splitska puka prezimena 1566. i podatke o splitsko-varokim obiteljima do 1832. kod: Vladimir RISMONDO, V. GLIGO, Marin BERKET i Ljerka IMUNKOVI, Zlatna knjiga grada Splita, knj. I., Split, 1996., 501-519.; Mario N. KUZMANI, Spliani obitelji i prezimena, Split, 2008.
38 Vidi: Bratislav LUIN, Nepoznati Maruliev epigram u ostavtini don Mate Ivevia, u: Poslanje filologa: Zbornik radova povodom 70. roendana Mirka Tomasovia, ur. Tomislav Bogdan i Cvijeta Pavlovi, Zagreb, 2008., 256, 258.; Draojevi arko, Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 1958., tom 3., 86. 39

I. JAVORI, rnovnica, 49-51, 55.

O raskoraku izmeu predodbi i stvarnosti o podrijetlu dobro svjedoi sljedei primjer: Tu, usred Velog Varoa, ivjela je moja obitelj, zapravo svi Mrduljai, roaci, a bilo nas je puno Bili smo teako ali bogato pleme, koje je kau, iz Bosne u Split dolo u 13. ili u 15. stoljeu. (Jerko Mrdulja ro. 1924. Arena, Zagreb, 15. VI. 1995., br. 1800, 34-37.) S druge strane, nema nikakve sumnje da su se Mrduljai doselili u Split iz Klisa nakon njegovog pada 1537. godine. Ve 1539. nalazimo Matiju, udovicu Stjepana Mrduljia (Marduglich), koja prodaje kuu Luciji Mrdulji iz Klisa, stanovnici Splita. Godine 1547. i 1566. spominje se Katua, udovica Luke Mrduljia iz Klisa. (M. N. KUZMANI, Spliani, 224)

88

PILAR asopis za drutvene i humanistike studije / God. VII. (2012.), br. 13 (1)

S. Mrdulja: Etnicitet Splita za mletake i osmanlijske dominacije prostorima...

89

akavske Katelane, Trogirane i Poljiane, vezana uz izvorite etnikog hrvatstva i njegovih dravnih tradicija. Stanovnici Varoi prvenstveno su bili teaci koji su obraivali splitsko polje. Posjedovali su manji dio zemlje, a glavnina obradivih povrina bila je u rukama splitskih plemia, graana, Crkve. Te su posjede kao slobodni ljudi obraivali posredstvom kolonatskog ugovora. Vlasnik im je preputao zemlju, koju je ista obitelj mogla obraivati naratajima, a posjedniku se davao dio uroda. Manji dio Varoana bavio se ribarstvom te pojedinim, za varoki ivot svrsishodnim zanatima. Kako su Splitom vladali mletaki knez te plemiko vijee, Varoani, kao i velika veina stanovnika splitskog sredita, nisu bili ukljueni u upravu grada. Oni su se okupljali, poput ostatka Spliana, u bratovtine, tj. udruenja vjerskog, socijalnog, drutveno-komunikacijskog i rjee cehovskog karaktera. Za razliku od stanovnika gradskog sredita, odijevali su se u narodne nonje koje su jo za druge polovice 19. stoljea, po svemu sudei, bile sline onima u splitskom zaleu. Naime, 1870. Ludwig Salvator u svojoj mapi prikazuje Splianina u tipinom dinarskom haljetku, istom onakvom kakvog su nosili u Dalmatinskoj zagori, a na glavi mu je iljasta dinarska crvenkapa, pa se prema ovome i navodima Ante Belasa moe pretpostaviti da je muka nonja na poetku 19. stoljea pripadala dinarskom tipu.45 Vjerojatno je tako bilo i u prethodnim stoljeima. Varoani su imali vlastitu vojno-teritorijalnu organizaciju u koju su bili ukljueni praktiki svi vojno sposobni mukarci. U tu svrhu mletake su vlasti sastavljale popise iz kojih je vidljivo da je npr. 1553. od 583 stanovnika splitskih Varoi za oruje bilo sposobno njih 100 ili 17,15 posto, 1567. od 672 njih 150 ili 22,32 posto, 1657. od 1560 njih 416 ili 26,7 posto itd.46 Opisujui Spliane, splitski knez Nikola Correr (158083.) pie da su nagli, nasrtljivi, ponosni i uvijek spremni krenuti protiv Turaka. Predvoeni svojim kapetanima i harambaama, Varoani svoju hrabrost nisu samo iskazivali u borbama oko Splita ve i daleko od njega. Tijekom oslobodilakih protuosmanlijskih ratova istaknuli su se u borbama oko osvajanja tvrave Zadvarje, u Hercegovini, pri osvajanju itluka i Ulcinja, obrani Sinja itd..47 Sukladno vremenu i okolnostima Varoani su zadugo ivjeli u svijetu epike. U tom smislu zanimljiv je jedan podatak iz 1574. godine. Te je godine naime grad pogodila velika glad te je splitski knez na trgu dijelio pomo okupljenom narodu. Meu ostalim, pozvao je jednog starog, slijepog vojnika koji je oslijepio u prolim borbama protiv Turaka... njega zapadne dvopek. Na to on doe u sredinu, a vodila ga je kerka, lijepa i visoka, sva crvena i stidljiva, kojoj ni esnaest godina nije bilo. Svijet joj je dobacivao tisue povika a oni su bili veseli kao nikada. I vojnik doe, uzme i pozdravi, a onda izie iz sredine pjevajui na hrvat45 46 47

skom jeziku o kraljeviu Marku. A sav narod i svi koji su bili naokolo, pjevali su s njim, kao po dogovoru, jer su svi znali ovu pjesmu.48 Epska je tradicija oito bila iva i oko 1700. s obzirom na to da Jerolim Kavanjin u svom Bogatstvu i ubotvu govori o tome kako su o kraljeviu Marku pjevale ak i starice uz komine splitskih predgraa.49 Ostala je dominantna u 18. te ak poetkom sljedeeg stoljea. O tome primjerice svjedoi Pisma o smrti Jurja Matutinovia koju je napisao Ivan Jakaa (1795.1882.) po ukusu njegovih varokih suvremenika. U toj pjesmi autor, kao svjedok lokalnih zbivanja, opisuje jedan tragian splitski dogaaj iz vremena pada Mletake Republike: ... Na to se raja rasrdila / Kolunela u kuu ubila / I njegovu pravovirnu jubu / Od zla roda nek nij poroda! Kolunela mrtva istegoe / Vanka kue, svega izbodena / Najposli mu glavu odsikoe / I na srid grada nasadie....50 Splitske su Varoi poetak 19. stoljea doekale, kako se vidi, jo uvijek snano proete arhainim duhom. Drukije nije ni moglo biti u drutvu koje je iza sebe ostavljalo najtraginije stranice vlastite povijesti. Odjek tog, izrazito militariziranog vremena vidio se i u tome to su prema jednom popisu iz 1802. splitski Varoani, kojih je tada bilo 4159, posjedovali 435 puaka, 203 pitolja, 145 sablji, 327 noeva i handara. Praktiki svaka od 760 varokih kua bila je naoruana. U Varoima je dakle bilo 1110 komada vatrenog i hladnog oruja, tek neto manje od 1494 popisom zabiljeena poljodjelska alata.51 U 19. stoljeu, sukladno daljnjem razvoju splitskog drutva, u vremenu kad ubrzano iezava sjeanje na sukobe s Osmanlijama, postupno e nestajati i epikom proet ivotni stil splitskih Varoana.52 Tada se unutar varokog miljea stvaraju uvjeti za konanu prevagu mediteranskih kulturnih oblika. Po njima e Varoani ostati i trajno prepoznatljivi: po zadnjoj, sada ve urbaniziranoj verziji svoje nonje;53 po plesovima koje karakterizira za razliku od onih koje su jo poetkom 19. stoljea plesali uz sviranje dipli ili za razliku od moreke koju su takoer izvodili54 otmjeno dranje, elegantni pokreti i meki koraci te kojima se Hrvatska, u folklornom smislu, predstavlja svojim najviim gostima;55 po klapG. NOVAK, Povijest Splita, knj. II., 94; V. SOLITRO, Povijesni dokumenti, 225. J. KAVANIN, Poviest vanelska, 166. 50 Frano BARAS, Staro zrcalo splitsko, Split, 1994., 12, 26.; Dujam S. KARAMAN i imun JURII, Marjanska vila ili Sbirka narodnih pjesama sakupljenih u Spljetu, Split, 1988., 36.; Anatolij KUDRJAVCEV, Vjeni Split, Split, 1985., 47. 51 Autorov proraun prema podatcima navedenima kod: D. BOI-BUANI, Anagraf podruja Splita s otocima i distrikta Klisa iz 1802. godine, Split, 1987. 52 Do koje je mjere iezlo sjeanje, a i sam interes za dva i pol stoljea splitske ukljuenosti u sukobe s Osmanlijama, koji su nerijetko prijetili unitenjem grada i potiranjem njegovog stanovnitva, svjedoi da ni to razdoblje ni rtve ni pothvati tadanjih Spliana nisu obiljeeni nikakvim primjerenim spomenikom. Vidi: D. KEKEMET, Stari Split od kantuna do kantuna, Zagreb, 2009., 186. 53 I. VIDOVI-BEGONJA, Narodna nonja Splita, 9. 54 D. KEKEMET, Stari Split, 276. 55 Prva dama Laura Bush oduevljena starim splitskim plesom u izvedbi Lada, Slobodna Dalmacija, Split, 6. IV. 2008., 1, 6.
49 48

Ilda VIDOVI-BEGONJA, Narodna nonja Splita, Zagreb, 1988., 9. G. NOVAK, Povijest Splita, knj. II., Split, 1961., 466.

Isto, 96, 470-471.; Goran BORI i Radoslav TOMI, Obrana Splita u doba mletake vlasti, Split, 1985., 16.

90

PILAR asopis za drutvene i humanistike studije / God. VII. (2012.), br. 13 (1)

S. Mrdulja: Etnicitet Splita za mletake i osmanlijske dominacije prostorima...

91

skoj, na fundamentu pukoga crkvenog pjevanja iznikloj pjesmi itd.56 No, sudei po tome da su se jo poetkom 20. stoljea, tijekom zime, na varokim ognjitima prepjevavale pjesme iz Razgovora ugodnog naroda slovinskog fra Andrije Kaia Mioia, stare tradicije nisu tek tako nestajale.57 S obzirom na podrijetlo i socijalnu odvojenost Varoana od sredita grada, na to da su ivjeli gotovo u samosvojnim naseljima, da se u njihovim crkvama zadugo koristio i crkvenoslavenski jezik,58 da se vjeronauk odravao na hrvatskome, oni su tek sporadino bili izloeni jezinoj talijanizaciji. Ona se ponajprije oitovala u preuzimanju niza talijanskih rijei u jezik koji su ustrajno nazivali ervaskim. U tim okolnostima, rijetke talijanske obitelji koje bi se nastanile u splitskom varokom ambijentu brzo bi se kroatizirale. Jednako tako Varoani su ustrajno ostajali govornicima starog, hrvatsko-akavskog jezinog izriaja. Tome je pridonijelo to su, ba kao i prvotni, autohtono splitski stanovnici Varoi i sami doseljenici velikom veinom potjecali iz akavskih sredina. U taj dio Splita useljavali su se i brojni govornici tokavske ikavtine, ponajprije iz Poljica, koja su tek u manjem dijelu ostala akavska te naknadno iz Zagore i susjednih joj dijelova dananje Bosne i Hercegovine. No, potomstvo tih doseljenika, sukladno dominantnom jezinom izriaju sredine u kojoj je ivjelo, bilo je akavsko. Tako je u konanici Split prerastao u najvee naselje akavskog govora. Kakva je u svojoj zavrnoj fazi poetkom 20. stoljea bila splitska verzija tog govora koja bi, da se nisu zbile migracije to su ih potaknuli Osmanlije, vjerojatno ozbiljno konkurirala za osnovu hrvatskoga standardnog jezika (s obzirom na to da je proistekla s izvorita etnikog hrvatstva, na svoju knjievnu tradiciju itd.) moe se vidjeti iz odlomka knjige Ivana Kovaia Smij i suze starega Splita:

4. (Jezina) talijanizacija sredita Splita

I po samin sveciman mogla se vidit razlika izmeju stari i mladi jer stariji svit jema je sve nike strane svece, sve tuno i krvavo, izranjano srce Isusovo, vas izboden, krvav, ol kako umire na kriu i u mukan kako zabilije oiman, pa onda jo Gospu o Sedan alosti sa sedan zabodeni maev. Doin je mlajiman, modernijiman sveci su bili mlaji, lipji, veseliji: Gospe o Ruzarija, mlada, lipa, rickasta enska sa svilenon modron veton i uzdignutin prsiman, pa sveti Jure na konju ratnik a ubija sedmoglavega zmaja, preenca o borca, pa sveti Ante sa trinaest gracij, lip k koji bidelo o skule, ol sveta Mande, fina bjonda sa kolanin prsiman i miican debelin, bilin, pupastin, da bi je gleda tri ure iza sebice i ne bi je se tufa.59
56 57 58 59

Sinia VUKOVI, Dalmatinsko evanelje, Split, 2010., 23, 27. Ivan KOVAI, Smij i suze starega Splita, Split, 1971., 13. G. NOVAK, Povijest Splita, knj. II., 349. I. KOVAI, Smij i suze starega Splita, 32.

Osmanlije su za Kandijskog (1645.1669.), Morejskog (1684.1699.) i Malog rata (1714.1718.) istisnuti iz preteito kontinentalnih dijelova dananje Dalmacije kojima su vladali oko dvjesto godina. Tada se takoer iri dalmatinsko ime na osloboene prostore. Nakon 1718. Dalmatinci vie nisu angairani u sukobima s Osmanskim Carstvom. Godine 1878. sudjeluju u vojnom zauzimanju Bosne i Hercegovine, koja e pod formalnom vlau osmanlijskog sultanata ostati sve do aneksije Austro-Ugarskoj Monarhiji 1908. godine. No tada su se sukobili s ustanikom vojskom mjesnog muslimanskog/bonjakog ivlja. Osloboenjem Dalmatinske zagore iznova je omoguena nesmetana komunikacija Splita s njegovim, gotovo iskljuivo Hrvatima nastanjenim zaleem. Ali sada su i Split i Zagora egzistirali u bitno drukijim okolnostima od onih koje su vladale u predosmanlijskom razdoblju. Neko je Split, u vremenu poleta, vodei se vlastitim komunalnim interesima, vodio aktivnu politiku unutar koje su odnosi sa zaleem imali istaknuto mjesto. Sada je bio tek jedan od mletakih, potencijalom skromnih istono-jadranskih gradova koji je dvostoljetni osmanlijski pritisak gotovo iskljuivo usmjerio na Italiju. Opet, nekad je u njegovom zaleu bila hrvatska, a poslije i bosanska drava. Obje su, poput samog Splita, imale vie ili manje razvijenu zapadnoeuropsku civilizacijsku strukturu poticajnu za uspjenu, stalnu i svestrano korisnu komunikaciju. Sada se splitsko zalee svodilo na uski pojas Zagore koja je, kao i sam Split, bila podreena Veneciji i u kojoj su Osmanlije temeljito zbrisali nekadanji zapadnjaki ustroj. Problem je bio to se po osloboenju gotovo nita nije inilo za njegovu obnovu, kako od strane mletake vlasti tako i onih koje su je naslijedile.60 Uvelike i zbog toga nije dolazilo, na obostranu tetu, do odgovarajue interakcije Splita i Zagore te openito primorskog i kontinentalnog dijela Dalmacije. Tako su se i u novim prilikama nastavljale, tovie intenzivirale sveukupne veze Splita s Italijom pridonosei jezinoj talijanizaciji njegova sredita. Na proces talijanizacije utjecalo je vie faktora, a jedan od njih, kronoloki prvi, bio je vezan uz temeljito prostorno-drutveno odvajanje teaka od grada. Pretpostavke za odvajanje stvorene su jo za trajanja osmanlijske opasnosti. Za Kandijskog rata otpoela je izgradnja novog, masivnog fortifikacijskog sustava uokolo novog i starog dijela Splita. Nakon njegove izgradnje izmeu splitskih Varoi i gradske jezgre stajat e goleme utvrde koje e ih fiziki, do ruenja u 19. stoljeu, znatno vie odvajati od prethodnih. Odbacivanjem Osmanlija, nestankom prijetnje koju su predstavljali, stvoreni su pak uvjeti za minimiziranje kontakata izmeu Varoana i sredita grada u kojem su stoljeima traili zaklon za osmanlijskih pustoenja. Na taj je nain dan poticaj otpoinjanju uvelike samostalnog i od gradskog sredita odvojenog ivo60 Vidi: Josip DEFILIPPIS, Dalmatinsko selo u promjenama, Split, 1997.; K. KUI, Povijest Dalmatinske zagore.

92

PILAR asopis za drutvene i humanistike studije / God. VII. (2012.), br. 13 (1)

S. Mrdulja: Etnicitet Splita za mletake i osmanlijske dominacije prostorima...

93

ta splitskih Varoi. One se pretvaraju u stabilna naselja prepoznatljiva po skromnim kamenim kuama i uskim ulicama. U svakom sluaju, prostorna i komunikacijska odvojenost varokog, talijanizaciji najmanje podlonog ivlja od sredita Splita utjecat e na njegovu daljnju etno-jezinu sudbinu. Dok je s jedne strane oslobaanje od osmanlijskog pritiska vodilo udaljavanju teakog ivlja od sredita Splita, istodobno je za susjedne Talijane prvenstveno njegov sredinji dio postajao mnogo prihvatljiviji za useljavanje. Pored nestanka osmanlijske prijetnje, poticajno je djelovalo i to to trajnom dislokacijom teaka gradska jezgra potpuno poprima urbani znaaj. Stoga je rasla potreba za onim djelatnostima i zanimanjima kojima je Split bio deficitaran, a koja se uglavnom nisu mogla popuniti pridolicama iz ruralnih hrvatskih sredina. Kad se tome doda da je prestankom sukoba s Osmanlijama borbena, epikom proeta atmosfera, za ijeg se trajanja bilo lake pomiriti sa skromnijim egzistencijalnim uvjetima, iezavala pred vedrijem i sadrajnijim ivotnim stilom, razumljivo je da se grad dodatno otvarao prema talijanskoj, kulturno bogatoj sredini i prema njezinim prenositeljima. Sukladno tome, u sredite se od poetka 18. stoljea sve vie doseljavaju talijanski trgovci, obrtnici, obrazovani pojedinci itd. U kolikoj se mjeri tada intenzivira talijansko useljavanje vidi se iz podataka koje o stanovnitvu Splita imamo za kraj prve treine 19. stoljea, za vrijeme u kojem graani talijanskog porijekla predstavljaju znatan dio stanovnitva sredita grada. Od ukupnog broja tada evidentiranih pripadnika (porijeklom) talijanskih obitelji nastanjenih u gradskoj jezgri priblino je samo njih 13 posto pripadalo obiteljima koje su u Splitu ivjele do 1699., tj. do okonanja Morejskog rata i trajnog suzbijanja osmanlijske prijetnje. S druge strane, njih 56 posto pripadalo je obiteljima koje su pristigle izmeu 1699. i 1797., kada dolazi do pada Mletake Republike, a 31 posto obiteljima useljenim nakon te godine.61 U okolnostima sve vee prisutnosti talijanskih doseljenika i njihovih potomaka, kad im uz politike prilike i vlastita brojnost omoguava zadravanje materinskog jezika, usmjerenost je hrvatskih, posebice bolje stojeih stanovnika sredita Splita prema talijanskoj kulturi dodatno pridonosila njihovoj jezinoj talijanizaciji. Primjerice, u 18. stoljeu, kao i ranije, ugledne i poslovne obitelji i pojedinci u Splitu imali su u svojim kuama manje ili vie bogate biblioteke i arhive... koje dokazuju kulturu i pismenost ak i jednostavnijih gradskih obitelji. Hrvoje Morovi kae da se na itavom slavenskom jugu jedva moe nai grad s tako starom knjievnom tradicijom kao Split.62 Za itanje veine knjiga trebalo je znati talijanski s kojim su se hrvatski posjednici biblioteka sada ve mogli dodatno stopiti kroz svakodnevnu komunikaciju sa sve brojnijim splitskim Talijanima. Pored ostalog to je sigurno pridonijelo da talijanski, prvo kod gornjega hrvatskog sloja, relativno brzo preuzme ulogu hrvatskog te s vremenom postane
61 62

dominantan jezik gradske jezgre. Tim lake to je u njoj tijekom 18. stoljea ivjelo tek izmeu 1343 i 2500 ljudi.63 O tome kojim je tempom talijanski izrastao od jezika manjine, kojim se znao sluiti znatan dio hrvatske veine, u prevladavajui govorni jezik slikovito govore sljedei podatci. Splitski nadbiskup Stjepan Cosmi (1682.1707.) krajem 17. stoljea gledao je na koritenje i hrvatskog jezika u katedrali sv. Dujma kao na neto to je narodu na utjehu. Njegov nasljednik Stjepan Cupilli (1708. 1719.), koji je nauio hrvatski, odrao je na Boi 1708. u katedrali propovijed na hrvatskome to je, prema tvrdnji jednog suvremenika, oduevilo nazoni narod.64 Uoljivo je da je jo poetkom 18. stoljea narod i u kontekstu samog sredita Splita poistovjeivan s hrvatskim jezikom. U drugoj pak polovici istog stoljea od niza splitskih bratovtina samo e jedna s matrikulom na hrvatskom, to pretpostavlja da su se njezini bratimi sluili tim jezikom, biti locirana u sreditu. Ostale hrvatske bratovtine nalazit e se u Varoima. Nadalje, dok je poetkom 18. stoljea kratkotrajno djelovala Ilirska akademija, od 1767. u gradu djeluje Societ economica di Spalato. To e drutvo biti iznimno vano s obzirom na zalaganje za unapreenje poljoprivrede, ribarstva, obrta i trgovine. Sukladno svom cilju, objavit e niz odgovarajuih radova od kojih e veina biti na talijanskom.65 Na istom su jeziku bila i brojna, tematski raznovrsna djela njegova lana Splianina Julija Bajamontija (1744.1800.) jednog od najuenijih, najsvestranijih i najnaprednijih likova ne samo u dalmatinskoj, nego i u cijeloj hrvatskoj povijesti.66 Da se dominacija talijanskog nije ograniavala samo na ui, ueniji gradski krug svjedoe npr. prve splitske kavane, bottega del caff koja je otvorena 1772. na glavnom gradskom trgu te bottega del caff e da scalitera, otvorena 1786. na rivi.67 Uzimajui u obzir da Mletaka Republika nije bila zainteresirana za nametanje (venecijanskog) talijanskog, da je do jezine talijanizacije dolazilo spontano te da ona nije podrazumijevala i prihvaanje talijanske etnike identifikacije, njezini rezultati tada jo uvijek nisu imali politiki znaaj. No, injenica je da je Split doekao kraj mletake vlasti i poetak nacionalno-formirajuih procesa kao jezino podvojen grad. to je takoer vano, njegova se jezina podvojenost uvelike podudarala sa socijalno-prostornom. Splitski se centar iz nekadanjeg arita hrvatske kulture, iz kojeg je iznjedren otac hrvatske knjievnosti Marko Maruli, transformirao u sredinu u kojoj dominira talijanski jezik. Uokolo tog sredita bio je poluprsten akavskih, teakih Varoi u kojima se ustrajno i bez prekida kontinuiteta uvao starosplitski hrvatski identitet, koji su oblikovali potomci pohrva63 64 65

Vidi: S. BRAICA, Mala splitska kronologija, 46-51. G. NOVAK, Povijest Splita, knj. II., 298, 331-333. D. BOI-BUANI, Privatni i drutveni ivot Splita u 18. stoljeu, 126-130, 135-136. D. KEKEMET, Kulturna i umjetnika batina Dalmacije, Split, 2004., knj. II., 62. D. BOI-BUANI, Privatni i drutveni ivot Splita u 18. stoljeu, 162-163.

Autorov proraun prema podatcima navedenima kod: M. N. KUZMANI, Spliani. D. BOI-BUANI, Privatni i drutveni ivot Splita u 18. stoljeu, 145, 150.

66 67

94

PILAR asopis za drutvene i humanistike studije / God. VII. (2012.), br. 13 (1)

enih Romana i davno pridolih Hrvata. Zahvaljujui Varoanima Split je u etnikom smislu trajno ostajao hrvatski. Da je bio sveden samo na svoj stari i novi dio, vjerojatno bi u dolazeim vremenima iz jezino talijanskog prerastao u nacionalno talijanski grad. Split, dakle, sa sloenom jezinom i socijalnom stvarnou ulazi u novo, burno razdoblje postojanja u kojem latentni hrvatski i talijanski identitet, mada ne pravocrtno, stjeu svoju politiku dimenziju.

Dualizam ili monizam sila u prirodi? Bokoviev zakon privlano-odbojnih sila

Stipe KUTLEA Institut za filozofiju, Zagreb
Izvorni znanstveni rad (primljeno: 14. travnja 2012.) UDK 1Bokovi, R. 118

Saa Mrdulja The Ethnicity of Split during Venetian and Ottoman Domination in the present-day Region of Dalmatia
The most important ethnic process in Split was its gradual transformation from a Roman-Dalmatian to an ethnic Croatian town during the Middle Ages. Following the completion of this process in the 14th century, Split assumed the role as one of the centres of Croatian folk culture that produced the father of Croatian literature, Marko Maruli. However, in the climate of Venetian and Ottoman domination in the present-day region of Dalmatia, fundamental changes in the ethnicity of Split took place. Until the early 18th century liberation of mainly continental Dalmatia from the Ottomans, Split remained a predominantly Croatian town. Nevertheless, the Ottoman invasion and in particular the devastating epidemics extremely reduced the elderly population. It was replaced by Croats from the immediate surroundings of Split, mostly from neighbouring Poljica. Hence, these new settlers and their descendants proportionally became crucial bearers of old Split Croatian identity. During the 18th century until the fall of the Venetian government, there was another significant, far-reaching ethnic change. With elimination of Ottoman threat, almost autonomous agrarian suburb settlements were stabilised around the centre of Split: Veli Varo, Dobri, Manu, and Luac. Simultaneously with the sharp spatial separation of the peasant Croatian-Chakavian population from the core of Split, a significant number of Italian immigrants arrived. Due to their number, they substantially contributed to the Italianisation of the language for a large part of the Croatian population in the town centre and to the social stratification.

Objanjenje prirodnih pojava s pomou koncepta sile kao djelatnog uzroka prevladalo je u novovjekovnoj filozofiji prirode i znanosti. Newtonovim matematiziranjem pojma sile zapoinje nova paradigma tzv. klasina mehanika, koja dominira u znanosti sve do kraja 19. stoljea. Ruer Josip Bokovi svojim konceptom privlano-odbojne sile nije samo dopunio Newtonovo poimanje sile nego je stvorio novu izvornu teoriju koja je sve prirodne pojave objanjavala s pomou jednog jedinog zakona sila. U radu se raspravlja o tome kako se dogaala transformacija u poimanju sile kao aktivnog principa svih promjena te kako je Bokovi svojim zakonom sila prevladao prijanji silnosni dualizam. Posljedice proizale iz tog zakona postale su temeljne ideje nekih kasnijih znanstvenih teorija.
Kljune rijei: Bokovi, Newton, odbojna sila, privlano-odbojna sila, Bokoviev zakon i krivulja sila, suvremena znanost

Uvod

Pojam sile jedan je od temeljnih pojmova novovjekovne i suvremene znanosti. On je na neki nain prisutan u poetcima europske filozofijske misli u staroj Grkoj. Istina je da se u suvremenom znaenju artikulirao tek s novovjekovnom prirodnom znanou, ali je u raznim filozofskim, religijskim i drugim metamorfozama prisutan u starim misaonim sustavima ovjeanstva. U tom smislu nije samo i tek prirodoslovni koncept vaan za razjanjenje prirodnih pojava nego je jo iri okvir za razumijevanje svekolike prirodne i drutvene stvarnosti. Nema dvojbe da su starogrki filozofijski koncepti ljubavi (philia) i mrnje ili sukoba, borbe (neikos) kao poela i uzroka svekolike promjene u dugostoljetnoj genezi doveli do prirodoslovnih pojmova (meu)djelovanja razliitih prirodnih entitePrikazani rezultati proizali su iz znanstvenog projekta Metafiziko utemeljenje znanosti i njezino osamostaljenje od metafizike (191-1911113-1095) provoenog uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske te iz projekta Study Group on Science and Spirituality, provoenog uz potporu The John Templeton Foundation.