3.

TUMAČENJE ZNAKOVA NEVERBALNE KOMUNIKACIJE

3.1. Facijalna ekspresija (pokreti i izrazi lica i očiju)

Lice predstavlja veoma važan kanal neverbalne komunikacije. Mi izraze lica koristimo u
širokom spektru socijalnih situacija i to kada želimo pokazati svoje emocije, osobine naše
ličnosti, inteligenciju, narav i slično (Slika 1)14.
Naš osmijeh govori ljudima da nam je drago što ih vidimo, mrgođenje ih odbija, pogled
uperen u pod im daje do znanja da nismo baš najsrećniji, a podignuta glava i izvijene
usne ukazuju da smo raspoloženi za šalu. Mnogo toga možemo reći licem. Možemo da
koristimo izraze lica onda kada su riječi nepodobne, a kada neko kaže nešto što i nije baš
u redu mi licem možemo da mu pokažemo da je napravio grešku. Iz ovoga postaje jasno
da je glavna uloga lica u našem korištenju govora tijela izražavanje emocija. Lice daje
veliki doprinos u samom izražavanju intenziteta neke emocije koju osjećamo. Govor lica
se ne ograničava samo na izraze lica. Ovdje je važno istaći i ulogu pojedinih njegovih
dijelova, a to su usne, oči, obrve, ljepota, pa i boja lica koja ovisi od stepena uzbuđenosti
našeg organizma ili našeg zdravstvenog stanja. Još u 19 i 20 vijeku postojale su dvije
grane, nazovimo ih pretečama moderne misli, frenologija i fiziognomija koje su davale
karakteristične upute i dokaze za tumačenje osobina ljudi na osnovu izgleda njihove
glave. Tačnije, frenologija, čiji je osnivač bio Franz Joseph Gall, zagovara stanovište po
kojem svako područje na ljudskoj
glavi odgovara određenim osobinama ličnosti i sposobnostima, pa prema tome oblici
(udubljenja ili ispupčenja) koja su karakteristična za neku osobu i koja se nalaze na tako
određenim područjima govore nešto o ličnosti te osobe. Termin fiziognomija (ili
fiziognomika) se odnosi na svojstva lica koja se pokušavaju povezati sa nekim
karakteristikama ili temperamentom pojedinca. Ta svojstva uključuju oblike i pozicije
glavnih područja lobanje i obilježja lica, kao što su čelo, obrve, nos, obrazi i usta. Druge
oznake nisu direktno povezane sa lubanjom, kao što su boja i tekstura kože, tjelesna
dlakavost, kao i detaljne osobine ostalih dijelova tijela (npr. mesnati obrazi, punije usne i
sl.), a svi se ovi dijelovi pomalo mijenjaju tokom vremena tako noseči fiziognomske
14
Slika 1, izvor: Morris, D.: Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje. Izdavački zavod Jugoslavija,
Beograd, 1979, str. 28.

34
poruke. Pretpostavljanje povezanosti između ovih facijalnih karakteristika i drugih
aspekata osobe, uključujući ličnost, karakter, medicinske tretmane, ljubavni život ili
sudbinu osobe, jeste fiziognomski pristup.
Također, još jedan važan aspekt izražavanja govora tijela putem facijalne ekspresije i
lica jesu artifakti. U njih spadaju brkovi, brade, naočare, minđuše, frizura i upotreba
šminke. Pošto takve stvari utiču na našu pojavu i govore puno o nama, treba da uzmemo
u obzir i način na koji oni utiču. Na primjer, brkovi i brada će često ukazivati na veću
starost nego obrijana gornja usna, što može biti razlog tedencije nekih mladih ljudi da je
puštaju. Naočare često doprinose da se osobama pripisuje veća inteligencija od one koju
posjeduju. Postoje još razne varijacije na temu artifakata i njihovog značenja, a o njima
ćemo opširnije govoriti u nastavku teksta.
Istraživanje izraza lica nije samo otkrilo njihovu ulogu u izražavanju emocija, već nam je
pružilo uvid i u njihovu ulogu u otkrivanju tipova ličnosti, stavova prema drugima,
seksualnoj privlačnosti, želju za komunikacijom i stepen izražajnosti tokom
komunikacije. Također, kada prvi put sretnemo nekoga i pogledamo ga u lice vjerovatno
je prvi sud koji donesemo da li nam se dopada ili ne, da li nas privlači ili ne, ljepota lica
druge osobe. I prilikom pozdravljanja pokret koji se skoro univerzalno pojavljuje svugdje
u svijetu jeste podizanje obrva.
Znakovima koje odaje lice i njegovi dijelovi, odnosno facijalnom ekspresijom, mi
ljudima koji nas okružuju možemo u interakciji pružati različite signale, a ovo su neki
znakovi:15

Izražavanje emocija. Osnovni kanal izražanja emocija jesu facijalne ekspresije kojima
se izražavaju različite emocije. Dva američka istraživaća, Ekman i Friesen, otkrili su da
postoji šest glavnih izraza lica koji se koriste da pokažu sreću, tugu, ljutnju, strah,
gađenje i iznenađenje (slike dolje) (Ekman, 1997)16:
15
Značenja znakova i tumačenja poglavlja 3. ove diplomske radnje su najvećim dijelom preuzeti iz dva
izvora: Givens B. David: The Nonverbal dictionary of gestures, signs & body language cues From Adams-
Apple Jump to Zygomatic Smile, na internet stranicama http://members.aol.com/nonverbal2/diction.html
(a u nastavku teksta The Nonverbal Dictionary...)
Morris. D.: Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd, 1979.
(u nastavku Morris D. Otkrivanje čovjeka...)
16
Ilustracije izažavanja emocija preuzete sa internet stranice:
http://face-and-emotion.com/dataface/emotion/expression.jsp

35
Slika 2 Slika 3 Slika 4 Slika 5 Slika 6 Slika 7

Sreća. Izražavanje sreće je univerzalno i lako prepoznatljivo, a interpretira se preko

poruka koje se povezuju sa uživanjem, zadovoljstvom, pozitivnim osjećanjima i
prijateljstvom. Osmijeh se lako može upotrijebiti u manipulatorske svrhe i često smo u
prilici da kod ljudi vidimo lažno osmjehivanje koje je često u funkciji maskiranja nekih
pravih osjećanja. Tako je lažni osmijeh moguće prepoznati po krajevima usana
zakrivljenim nadole i prema očima koje ostaju u pozi pravog osjećanja, odnosno rubovi
očiju se ne zatežu nagore zajedno sa krajevima usana i licem u smijeh čitavog lica. Slika
gore pokazuje iskreni osmijeh koji karakteriše podizanje uglova usna i podizanje uglova
očiju tako da se „čitavo lice smije“(Slika 2).
Tuga. Mišljenje koje dijeli većina psihologa je da emocije tuge predstavljaju formu lica
koje plače, ali umanjenog intenziteta. Premda su i suze zajednička pojava svim tužnim
stanjima one nisu indikator neke posebne emocije jer mogu biti viđene i u stanjima velike
sreće (Slika 3).
Ljutnja. Znakovi ljutnje uključuju ukrućeno tijelo, namrštene obrve, stisnuta usta,
raširene nozdrve i „oči koje sijevaju“. Ljutnja se jasno vidi u donjem dijelu lica i
području obrva (Ekman, Friesen i Tomkins, 1971; prema Givens, 2005). Ova facijalna
ekspresija se javlja kod dojenčadi između tri i četiri mjeseca (Burgoon i sur., 1989; prema
Givens 2005) (Slika 4).
Strah. Emocija straha se kod nekoga može prepoznati po povećanoj ugaonoj udaljenosti,
po pojačanom znojenju, ubrzanom disanju, plakanju, po češćem treptanju očima,
reakcijama ukočenosti, po znojnim dlanovima, po sušenju usta, nakostriješenim dlakama,
pročišćavanju grla, po proširenim zjenicama i zaprepaštenom izrazu očiju. Strah se jasno
vidi u području očiju (Ekman, Friesen i Tomkins, 1971; prema Givens, 2005) (Slika 5).

36
 Gađenje je ekpresija koja prati tjelesni odgovor na objekte koji nam se gade, koji nas
tjeraju na povraćanje i koji nas veoma uznemiruju. Karakteriše ga iskrivljeni izraz lica
kao što je prikazano na slici (Slika 6).
Iznenađenje. Izraz koji se skoro uvijek javlja u situacijama kada se desi nešto
neočekivano. Iznenađenje karakterišu otvorena usta, raskolačene oči, trenutna ukoćenost
lica i tijela, ubrzan puls i gubitak daha (Slika 7).

LJEPOTA jeste kvalitet izgleda ljudskog lica koji izaziva estetsko divljenje, požudu i
privlačnost. Iako se možemo držati izreke da je ljepota u očima posmatrača
postoje neke kvalitete i proporcije za koje se smatra da su obilježje univerzalne
ljepote.
Istraživači su 1930 godine izolirali posebne karakteristike koje neko lice
karakterišu kao „slatko“, a koje su prihvaćene od strane svih društava. To su tzv.
mladalačke odlike i proporcije odnosno popularno nazvani baby face (engl.
bebino lice čije su karakteristike široko razmaknute i krupne oči, pune usne i
mekana, glatka koža) koje se jednako jako sviđaju i muškarcima i ženama
(Givens, 2005).
Lijevo: fotografija supermodela Kate Moss, desno: primjer fotografije 4-godišnje
djevojčice. Lice Kate Moss jasno pokazuje karakteristike bejbi fejsa (baby face) i
karakteristike lica odrasle žene. Cunningham tvrdi da je prisustvo ove dvije osobine
karakteristika aktraktivnog lica (Slika 8).17 U istraživanju koje je sa pripadnicima
različitih kultura proveo Cunningham (1995)18 utvrđeno je je većina atraktivnih ženskih
lica imalo krupnije široko razmaknute oči, manje noseve, manje brade, obrve više
Slika 8
postavljene, veće i spuštenije usne, šire osmijehe, proširene zjenice i
gustu, dugu kosu. Neka druga istraživanja koja su provedena na životinjama govore u
korist simetrije kao oblika ljepote, naime istraživanja na zebrama su pokazala da one

17
1

Slika 8 preuzeta sa internet stranice: http://www.beautycheck.de/english

18
Istraživanje izvor: Schmidhuber, Juergen (1998) Facial beauty and fractal geometry. Technical Report
IDSIA-28-98, Machine Learning Institute, IDSIA., http://cogprints.org/690/00/newlocoface.html

37
redovno biraju partnere koji imaju simetrične šare, jer se naime pretpostavlja da su i kod
njih asimetrične šare znak slabosti i nekih nedostataka (Molnar i Segestrile, 1997).

Bezizrazno lice je facijalni znak predstavljen neutralnim, relaksiranim licem bez emocija
(Slika 9).19 Kroz svoju bezizražajnost ovaj znak šalje jaku emocionalnu poruku „ne
uznemiravaj“. Naročito ukoliko se nalazimo u šoping centrima, liftovima ili tramvajima
mi pravimo bezizražajno lice kako bi se distancirali od stranaca. U psihijatriji, jedan
simptom šizofrenije predstavlja pojava bezizražajnog lica (Givens, 2005).

Crvenilo lica je jak emocionalni znak fizičke aktivnosti, stida ili ljutnje (Sl. 10). Crvenilo
lica je rijetko znak čiste agresivnosti pojedinca, kako se popularno vjeruje, već je češće
znak moguće ili trenutne odbrane, pokazuju istraživanja. Istraživanja koja je sproveo
Ekman (1998) također pokazuju da je crvenilo lica redovno znak da osoba obraća pažnju
na sebe, što je slučaj kod stida, a u jednom istraživanju, Blurton Jonesa (1967), djece u
obdaništu utvrđeno je da je do crvenjenja lica došlo samo kod one djece koja su bila m
otivirana da nekog napadnu ali u stvari to nisu ni uradila.20

KONTAKT OČIMA. U svakodnevnim ljudskim interakcijama postoji nekoliko situacija

ili načina na koji se gledamo sa drugim ljudima i na osnovu načina gledanja između ljudi
mi možemo zaključiti u kakvom se međusobnom odnosu oni nalaze (Sl.11). 21 U
prijateljskim susretima, u društvu, kontakti pomoću očiju traju nešto duže nego obično,
također kada neki pojedinac nalazi da mu je sagovornica privlačna osoba on je duže
gleda. To produženo fiksiranje se obično vrši nesvjesno i njegova poruka se prima na isti

19
Slike 9 i 10, izvor: The Nonverbal dictionary...

20
Istraživanja, izvor: Gary Collier, Donna DiCarlo: Emotional Expression, Lawrence Erlbaum
Associates, New York, 1985.

21
Slika 11, Izvor: The Nonverbal Dictionary...

38
način. Sagovornici su svjesni neobične topline susreta, ali oni ne analiziraju znake koji se
tu daju.
Gledišno ponašanje mladih ljubavnika prolazi kroz nekoliko različitih faza. U početku,
zbog stidljivosti dolazi do čestog gledanja u stranu, kolebanja i izbjegavanja pogleda
onog drugog. Tu su zatim i pogledi iskosa, pri kojima oči gledaju u partnera dok je glava
i dalje okrenuta na drugu stranu. Ponekad se taj položaj namjerno usvaja i kao šaljivo
flertovanje. Kasnije kad ljubavnici postanu istinski bliski i nema više straha, oni mogu da
sjede jedno uz drugo, duboko zagledani jedno drugom u oči, samo uz povremeno
skretanje pogleda u stranu (Morris, 1979).
A šta se događa sa očima kada umjesto ljubavi, u nekom odnosu postoji preovlađujući
status. Tako, aktivno neprijateljski nastrojen muškarac – pretpostavljeni unosi se svojim
licem u lice zaplašenog potčinjenog koji ne smije da se sretne sa njegovim pogledom.
Kada oba protivnika aktivno prijete jedan drugom, piljenje na malom rastojanju postaje
uzajamno i dvojica koji se svađaju gledaju jedan drugome pravo u oči.
Sumirajući sve ove prizore ljubavi i mržnje, možemo reći da direktan pogled u oči
ukazuje na veoma aktivna osjećanja ljubavi, neprijateljstva ili straha, dok je skrenut
pogled vezan za stidljivost, indiferentnu nadmoćnost ili potčinjenost.
Gledanje je svakako važan aspekt svakog oblika ljudske komunikacije i možemo u
svakodnevnom životu naići na različite varijacije u gledanju ovisno od situacije i ličnosti
pojedinca. Tako možemo susresti brbljive ljude koji ne skreću svoj pogled sa
sugovornika, stidljive ljude koji nas manje gledaju, ljude koji pilje u nas kako bi smo mi
prvi skrenuli pogled kako bi oni pokazali svoju nadmoćnost i slično. I ostale emocije
ispoljavaju tipično ponašanje očiju. Kada su ljudi uzbuđeni, oči im naginju ka brzim,
skenirajućim pokretima. Kada su uplašeni, oči im djeluju razgoračeno i sleđeno, kao da
ne žele da propuste ni najmanji pokret koji bi mogao još više da im približi opasnost.
Kada su ljuti, oči su im sužene, često liče na male proreze. Tuga se ispoljava gledanjem
na dole, smanjivanjem kontakta očima, a to se dešava skoro svugdje u svijetu (Heslett i
Samter, 1997). Rezultati istraživanja kontakta očima pokazuju da mi generalno
započinjemo svoje izjave tako što sklonimo pogled od sugovornika, a završavamo ih tako
što ga ponovo pogledamo. Tokom govora mi neizmjenično gledamo u i od sugovornika
(Nielsen, 1962; Argyle i Dean, 1965; Kendon, 1967 prema Givens, 2005). Potom,

39
kontakt očima je direktniji kada postoji sviđanje i kooperacija između dvoje ljudi (Argyle
i Dean 1965, prema Givens, 2005). Nadalje, ljudi prave manje kontakata očima kada se
ne vole i kada ne dijele isto mišljenje (Argyle i Dean 1965, prema Givens, 2005). Kod
primata direktno i dugotrajno zurenje u oči predstavlja znak dominantnosti i prijetnje
(Blurton Jones 1967, Eibl-Eibesfeldt 1975, prema Givens, 2005), dok izbjegavanje
pogleda znači submisivnost (Altmann 1967, prema Givens, 2005).

Širenje i skupljanje zjenica. Na veličinu naših zjenica ne utiče samo promjena

svjetlosti. One su podložne i uticaju naših emocionalnih promjena (Sl.12). 22 I upravo zato
što emocionalne promjene mogu primjetno da mijenjaju veličinu naših zjenica pri nekom
stalnom svjetlu, povećavanje i smanjivanje zjenica su znaci koji govore o čovjekovom
raspoloženju. Ako ugledamo nešto što nas uzbuđuje, bilo da nam je zastrašujuće ili
prijatno, naše zjenice se prošire više nego obično pod postojećim svjetlosnim uvjetima.
Ako ugledamo nešto čega se blago gnušamo, one se skupe više nego što bi trebalo pod
postojećim svjetlosnim uvjetima. Ove se promjene normalno događaju bez našeg znanja,
a kako su umnogome i izvan naše kontrole, one predstavljaju vrijedan vodič kroz
čovjekova istinska osjećanja.
Ali, zjenični signali ne samo da se nesvjesno emituju već se nesvjesno i primaju. Dva
prijatelja koja razgovaraju imat će međusobno veće emocionalno uzbuđenje ukoliko im
se zjenice šire, a osjećat će međusobno gnušanje ukoliko im se zjenice skupljaju. Obojica
osjećaju da se nešto između njih događa ali im ni na kraj pameti ne bi bilo da je uzrok u
veličini njihovih zjenica (Morris, 1979).
U nekim su istraživanjima grupi gledalaca bile pokazivane dvije slike iste djevojke, s tim
da je na jednoj slici djevojka imala sužene zjenice, a na drugoj proširene. Potom se
ispitivalo koja im je djevojka sa koje slike izgledala ljepše. Oni su znali da se radi o
nekom triku ali nisu znali šta je u pitanju i svi su birali djevojku sa proširenim zjenicama
(prema Morris, 1979). U prošlosti su italijanske kurtizane koristile drogu koju su
ukapljavale u oči kako bi im se proširivale zjenice da bi one izgledale ljepše, zato je ta
droga poslije nazvana „belladona“ (lijepa žena), a ovu činjenicu nalazimo u više izvora o
neverbalnoj komunikaciji. Kasniji nam primjeri dolaze iz Kine gdje se masovno trgovalo

22
Slika 12, izvor: Morris, D.: Otkrivanje čovjeka...

40
dragim kamenom žadom. „Orijentalni trgovci su imali običaj nositi tamne naočare, kako
nebi izgubili igru kada vide posebno dobar primjerak“, govori Morris D. 23 (koje u ovom
slučaju otkriva veliku zainteresovanost za kamen, pa bi tako morali platiti veću cijenu).

Usmjeravanje očiju na stranu je pokret koji se redovno javlja kao neverbalna reakcija
na postavljeno verbalno pitanje. Ovaj pokret se naročito javlja kada neko rješava
postavljeni zadatak koji zahtijeva razmišljanje i signalizira procesiranje informacije i
razmišljanje (Sl.13).24 U klasičnoj studiji koju je proveo Harnad (1972, prema Givens
2005) o lateralnom kretanju očiju kod matematičara tokom mentalne aktivnosti, utvrđeno
je da je pomjeranje očiju na desnu stranu povezano sa simboličnim razmišljanjem, dok je
pomjeranje očiju na lijevu stranu povezano sa vizuelnim mišljenjem. Za ljude koji češće
pomjeraju oči na lijevu stranu kada razmišljaju se smatra da su kreativniji. „Inače se ljudi
mogu podijeliti na one koji tokom razmišljanja redovito pomjeraju oči na lijevu stranu i
na one koji ih redovito pomjeraju u desnu.“

23
Ibid., str. 198.
24
Slika 13, izvor: The Nonverbal Dictionary. Napomena: slike u nastavku teksta opisa pokreta lica su iz
istog izvora.

41
Treptanje je pokret brzog spuštanja i podizanja očnih kapaka, a posmatranje brzine tih
pokreta može biti sredstvo detekcije laži. Naime, dosta istraživanja na temu ovog
neverbalnog znaka daju rezultatse koji kažu da se u normalnim situacijama
ljudsko treptanje svodi na oko 20 treptaja, a kada je pristno uzbuđenje i
emocionalni stres količina treptaja se znatno povećava. Istraživanja pokazuju da
kod mentalnih bolesnika, dolazi do povećanog treptanja očima kada se govori o
anksioznim i napetim temama, kao i kada se započinje nova tema (Kanfer 1960).25

Mrštenje obrva. Kao dio facijalne ekspresije se vidi u situacijama koncentracije, ljutnje,
ne sviđanja ili razmišljanja, a predstavlja skupljene i prema predjelu između očiju
spuštene obrve (Sl.14). Smatra se, a i istraživanja su pokazala, da mrštenje
predstavlja senzitivni indikator neslaganja, sumnje ili nesigurnosti. "Nizovi
skorašnjih studija otkrivaju da muškarci i žene u grupnim situacijama kada trebaju
odgovarati ženskim vođama reaguju mrgođenjem i mrštenjem, dok se smiju i
klimaju glavom kada su u pitanju muški lideri koji govori istu stvar“.26

Podizanje obrva je izraz lica koji se može javiti u različitim situacijama. Može se javiti
kao bljesak obrvama prilikom pozdravljanja, kao pojačavanje dominantnosti ili
kao naglašavanje submisivnosti. Prema Morrisu (1979) podizanje obrve odražava
nečiji skepticizam.27

USNE. Usne kao dio znakova facijane ekspresije predstavljaju emocionalno

najekspresivniji dio tijela. Usne pružaju puno znakova o nečijim
unutrašnjim osjećanjima i raspoloženjima. Nesvjesna napetost u području
usana odražava naša stvarna osjećanja. Tako, samo lagano spuštanje krajeva
usana, može odražavati našu trenutnu tugu ili razočarenje.

25
Istraživanja, izvor: Erik J. Coats, Robert S. Feldman, Pierre Philippot: Nonverbal Behavior in Clinical
Settings, Oxford University Press. New York. 2003.
26
The Nonverbal Dictionary, prema The Manpower Comments, 2004.
27
Prema: Otkrivanje čovjeka...

42
 Kompresija usana je obično negativan znak koji izražava trenutnu ljutnju, nesviđanje,
tugu ili nesigurnost. Prema Ekmanu (1998) kada su muškarci iz Nove Gvineje
pitani koji bi izraz pokazali ako su ljuti, oni su pravili kompresiju usana (Sl.15).28

Durenje usnama. Ekspresija kada se donja usna izboči prema gornjoj, a izražava
razočarenje, tugu, nezadovoljstvo ili nesigurnost. Ovaj izraz viđamo kod djece
koja se dure, a ukoliko kod odraslih vidimo ovaj izraz za konferencijskim stolom
on predstavlja neslaganje sa komentarima (Sl.16).29

Napućene usne viđamo kod postojanja neslaganja, intrigiranja ili proračunatog

razmišljanja (Sl.17). Zato što je pućenje usana signal mentalnog otpora,
govornik bi odmah trebao upitati svog slušatelja da li se slaže sa njim, prije
nego nastavi svoj verbalni argument, a ovo bi opet trebalo da izazove
zahvalnost slušatelja spram govornikove intuitivnosti o shvaćanju njegovih
misli.30

Dodirivanje nosa je radnja vezana za trenutni stres. Kada čovjekove misli nisu u skladu
sa njegovom prividnom smirenošću, on svoj nos može da dodirne, protrlja ili pritisne
(Sl.18).
Ovaj signal se smatra prikrivenim ili premještenim pokrivanjem usta jer lažov
izbjegavajući da pokrije njih pokriva nos koji je odmah iznad. Morris kaže: „Među
gestovima koji se koriste tokom obmanjivanja su: glađenje brade, češkanje obrve,
povlačenje za uho, pritiskanje usana, pokrivanje usta, dodirivanje nosa, trljanje obraza i
glađenje kose. U toku obmanjivanja najčešće se prave dva: dodirivanje nosa i pokrivanje
usta. Pokrivanje usta je najlakše razumjeti kao lažne riječi naviru na usta, a mozak kojem
je to neugodno šalje poruku ruci da pokrije usta. Ima više tipičnih oblika te radnje:
28
The Nonverbal Dictionary..., fraza Lip-compression
29
Ibid., fraza Lip-purse
30
Ibid., fraza Lip -pout

43
lepezasto rašireni prsti, kažiprst spušten na gornju usnu ili ruka na obrazu pored usta.
Ovdje je važno dodati da, ako vidite nekog kako pravi taj djelimičan gest pokrivanja usta,
to ne mora značiti da on laže. To samo znači da on vjerovatno laže onda kada mu ruka ne
traži usta !“31

Dodirivanje usana je signal za mnoga raspoloženja i mentalna stanja uključujući

anksioznost, dosadu, uzbuđenje, strah, zaprepaštenost i nesigurnost. Kao
samo-dodirujući gest, dodirivanje usana je ekvivalent za infantilno sisanje
palca. Tokom konverzacije, unakrsnog ispitivanja ili intervjua, ova radnja
predstavlja tačku ispitivanja tj. odražava neko unutrašnje stanje koje tek
treba ispitati. Ovaj akt se često povezuje sa signalom laganja (Givens, 2005).

Zijevanje je iznenadna inhalacija vazduha kroz otvorena usta, a javlja se u situacijama

kada osjećamo pospanost, dosadu, emocionalni konflikt ili zamor. Kada se ovaj
znak pojavi u javnosti obično ga je teško preduhitriti i zaustaviti. Zijevanje se
također javlja i na poslovnim sastancima kao znak blage anksioznosti, neslaganja
ili nesigurnosti (Sl.19).

3.2. Znakovi koje šalje tijelo

Kao što je u tekstu ranije navedeno, a ovdje ponavljamo, govor tijela je poseban kanal
neverbalne komunikacije koji je najviše proučavan, kojem se daje najveća praktična
vrijednost i koji u više slučajeva predstavlja sinonim onoga što je neverbalna
komunikacija. Drugi naziv za ovo područje je kinezika, izraz „kinesis“ označava kretanje
i prvi je pojam uveo R. Birdwhistell32, a bavi se proučavanjem pokreta tijela i
dekodiranjem tih značenja. Kada se kao komunikativni sistem posmatraju pokreti i
stavovi tijela, to se odnosi na sve njegove dijelove i to: na pokrete glave, ruku, nogu, na
stavove tijela i na gestove koji se prave bilo licem ili rukama.

31
Morris, D., Otkrivanje čovjeka..., str. 110
32
Vidi tekst u uvodu diplomske radnje

44
Svaki čovjek tokom svoje komunikacije sa drugima zauzima različite stavove tijela, a svi
ti stavovi imaju određeno značenje i predstavljaju znake na osnovu kojih drugi ljudi
mogu zaključivati o nama, a i mi o njima. Znakovi koje šalje tijelo mogu pokazivati
nečiju dominantnost, submisivnost, nesvjesnu želju za zaštitom, nervozu, agresivnost,
nesigurnost, a ukoliko su ti znaci kontradiktorni, i naša osjećanja koja pokušavamo
sakriti. Tako, Desmond Morris (1979) u svojoj knjizi Otkrivanje čovjeka kroz gestove i
ponašanje, kada sažima tjelesne stavove, između ostalog govori o postojanju znakova
zaklona (barijera), o ppp radnjama, o iskopčavanju, o kontradiktornim znacima i o
autokontaktnim ponašanjima (samododirivanju).
Znaci zaklona (barijere). Su sve one radnje kojima čovjek štiti svoje tijelo u društvu.
Naime, kada se u nađu u nekoj stranoj situaciji, a u kojoj se na bilo koji način osjete
ugroženima, ljudi oko sebe naprave neke vrste fizičke barijere. Kada malo dijete osjeti
takvu potrebu kada se nađe ispred neke strane osobe, ono na to reaguje prostim
sakrivanjem iza majčinog tijela ili, ukoliko ona nije tu može zaklon potražiti iza neke
stolice ili kauča. Kako čovjek odrasta, strah od stranih situacija i dalje ostaje prisutan u
njemu ali se načini na koje on pravi tjelesne barijere počinju mijenjati. Tako u
svakodnevnim situacijama možemo vidjeti ljude kako prave neke sitne tjelesne pokrete
koji ustvari predstavljaju „skrivanje iz majčine suknje“.
33
Najpopularniji oblik znaka zaklona jeste „tjelesni krst“. Tu se šake ili ruke drže
prekrižene na grudima. Postoje razne druge varijacije ovog ponašanja. Tako neka ugledna
ličnost prilikom izlaska iz limuzine može, prije neugodnog susreta sa mnogim
zvanicama, ovlaš desnom rukom načiniti pokret kao da popravlja dugme na svom odijelu.
U sličnoj prilici, specijalni gost je žena. Upravo u trenutku u kojem bi se muškarac
njenog ranga pozabavio dugmencetom na manžetni, ona pokreće desnu ruku i njome
malčice i diskretno popravlja položaj svoje tašne koja joj visi na lijevo.
Ima i drugih varijacija na ovu temu. Muškarac može da se igra i sa dugmetom na kaputu
ili da dodiruje kaišić na svom ručnom satu, umjesto dugmenceta na manžetni. Žena može
da ispravlja neki zamišljeni nabor na svom rukavu ili da popravlja položaj marame ili
kaputa prebačenog preko njene lijeve ruke.

33
Vidi dodatno značenje na str. 51 u nastavku teksta

45
Manje privlačni oblici tjelesnog krsta mogu se vidjeti kod manje iskusnih pojedinaca.
Tako neka osoba može ući u restoran trljajući svoje ruke jednu od drugu ili ih držeći
stisnute pravo ispred sebe.
Kada ljudi stoje i razgovaraju ako se jedan čovjek mnogo približi drugom, ovaj pravi
radikalniji pokret nego što je to bilo diranje manžetne, ovaj sada pravi frontalni znak
barijere ili prekrštanje ruku na grudima. On nesvjesno šalje poruku „Ne približavaj se
više!“. Ovakav stav možemo vidjeti i kod tjelohranitelja koji nekoga čuvaju.
Izgled ovih barijera može da se proširi u situacijama kada sjedimo na gestove prekriženih
nogu koje su okrenute u pravcu suprotnom od sagovornika, ili često viđeni položaj
prekriženih ruku između nogu (Sl.20)34, a psihološki veoma jak znak ove barijere jeste
u situaciji poslovnih ljudi koji ne bi mogli opstati u kancelarijama bez sakrivanja iza
svojih stolova (u ovom su slučaju njihovi stolovi njihova barijera). Djevojke koje nose
oskudne haljine što im otkrivaju butine često daju specijalne odbrambene znake sa
prekriženim rukama postavljenim između nogu tj. prave gestove kojima štite genitalije.
Ovaj djevojački gest predstavlja prenaglašavanje radnje sakrivanja svoj intime, naime
kada neki muškarac sjedi nasuprot djevojci koja sjedi prekriženih nogu i tako ih jako
stišće to je isto kao da ih je skroz raširila, jer, prema Morrisu, ona samo naglašava ono o
čemu razmišlja, a to je seksualni kontakt sa muškarcem peko puta nje (strah od istog).

Iskopčavanje – Iskopčavanje je način na koji ljudi tokom konverzacije nalaze načina da

se na momenat isključe i odlutaju u svoj svijet, odnosno da se odmore ukoliko osjete
preveliki pritisak od strane društva u kojem se nalaze. Svakodenevne oblike iskopčavanja
vidimo kada osoba koja sa nama razgovara, na momenat, zatvori oči ili okrene glavu na
drugu stranu ili pokrije oči ili ima tzv. mucav pogled (dok nas gleda on stalo spušta
trepavice kao da će da zatvori oči). To su trenutci u kojima naš sagovornik ne želi reći
otvoreno da mu je potrebno malo mira i tišine, već nam tim malim iskopčavanjima
pokazuje da bi radije bio negdje drugdje nego tu sa nama. Ekstremne oblike iskopčavanja
imamo kod duševnih bolesnika kada se oni npr. satima drže za pognutu glavu zatvorenih
očiju.

34
Slika 20, izvor: Morris, D.: Otkrivanje čovjeka..., str.135. Napomena: slike 21 i 22 u nastavku ovog
teksta su iz istog izvora.

46
Pomicanje, pomjeranje, premještanje – PPP radnje. PPP-radnje su sitni, naizgled
beznačajni pokreti koje ljudi prave u trenutcima unutrašnjeg konflikta ili frustracije.
Tako, nervozna djevojka koja čeka da je pozovu na važan razgovor, sjedi i stalno otvara i
zatvara kopču na svojoj narukvici iako toj kopči ništa ne fali i narukvica sasvim
bezbjedno stoji na ruci. Ovdje djevojka radi jednu radnju ppp-premještanja. Ona je
trenutno toliko uzbuđena, ali trenutno ne može ništa da učini. Nije u stanju da svoje
uzbuđenje preobrati u glavne radnje – ne smije da umaršira u sobu nadležnog za razgovor
prije nego što je pozovu, a ne može ni da jurne ka izlazu i ona reaguje umetanjem
beznačajnih sitnih radnji u nastalu prazninu svog ponašanja. Posmatranja vršena na
željezničkim stanicama prije polaska vozom i na aeorodromima prije polijetanja
avionom, pokazala su da u situacijama prije polijetanja, ima deset puta više ovakvih
putničkih ppp-radnji nego na željeznici. Razni vidovi ppp-aktivnosti su načini nesvjesnog
odabira vršenja nekih radnji kako bi se maskirao onaj unutrašnji emocionalni nemir.
Mnogi ljudi razvijaju svoje lične ppp-navike kao što su: zveckanje sitninom u džepu ili
glađenje kose koja nije čupava, češkanje po glavi ili zijevanje.
Postoje zanimljivi izvještaji o ppp-spavanja (zijevanje) kada su vojnici u Drugom
svjetskom ratu imali neodoljivu želju da spavaju u trenutcima kada bi im bilo naređeno
da pođu u napad. Nije to bilo niti zabušavanje niti prava iscrpljenost. I čim bi stvarno
prešli u napad, vojnici bi se potpuno rasanili. Samo je neposredno pred odlazak u napad
dolazilo do iznenadnog, jakog osjećanja sanjivosti.
Pored navedenih ppp-radnji postoje i ppp-pušenja (ljudi najviše popuše cigareta kada su u
konfliktnim situacijama), ppp-pijenja i ppp-hranjenja (koji su najizraženiji na nekim
napetim društvenim skupovima), te ppp-sređivanja (kada neka domaćica koja ima goste
slaže časopise koji su već složeni) itd.

Nakanjivanje ili smjerajući pokreti. Pod ovom skupinom pokreta Morris

podrazumijeva sve one pokrete koji ukazuju na naše buduće namjere. Npr. kada želimo
da ustanemo mi svjesno ili nesvjesno možemo na stolici napraviti smjerajući pokret ka
ustajanju i taj stav često djeluje drugoj osobi kao nagovještaj potrebe da prekinemo
razgovor (Sl. 21).

47
Kontradiktorni znaci su oni znaci kada se istovremeno daju dva potpuno suprotna
znaka. Na primjer, čovjek koji stisnutom pesnicom traži mir, daje jedan kontradiktoran
znak posebne vrste. Kad gledamo, mi nalazimo da je njegovo raspoloženje u suprotnosti
sa njegovom verbalnom porukom, te smo skloni da znacima koje on daje svojim tijelom
vjerujemo više nego što bi on to želio. Imajući ovo na umu, moguće je izraditi skalu
vjerovatnoće za različite vrste radnji. Kada se počne od najvjerovatnijih do najmanje
vjerovatnih, to će izgledati ovako:
1. Autonomni znaci. Oni su najpouzdaniji jer i onda kad smo ih svjesni rijetko
možemo da ih kontrolišemo, kao što su crvenjenje ili bljedilo lica. Neke možemo
i glumiti kao što je zadihanost i problemi sa disanjem.
2. Znaci nogom i stopalom. Očigledan primjer jeste u situaciji kada sjedimo sa
čovjekom koji nas sluša, a koji u isto vrijeme pomiče svoje stopalo gore dole.
Iako je lice i gornji dio tijela miran, noge i stopala odaju njegovo pravo
raspoloženje. Drugi pokreti stopalom koji otkrivaju igru predstavljaju jednu malu,
skraćenu verziju agresivnog trzaja – kratko trzanje nožnog palca sa unutrašnjim
bockanjem luba cipele – koje može da prati prijateljske radnje gornjeg dijela
tijela. Ovdje su stopalna neprijateljstva pouzdaniji elementi, te se na sudrugova
prijateljska osjećanja može gledati sa sumnjom. Ili najzad, seksualne nožne radnje
koje su u suprotnosti sa krutim gornjim dijelom tijela. Ako to učini djevojka čije
je ponašanje ne-erotično (npr. trljanje noge od nogu ili trljanje noge rukom) onda
se ona vjerovatno osjeća seksualnije nego što želi priznati.
3. Znaci trupom. Cjelokupan tjelesni stav osobe u nekoj nekonvencionalnoj situaciji
jeste koristan vodič u istinsko raspoloženje posmatrane osobe, jer on odražava
mišični tonus cijelog tjelesnog sistema. Uzrujanom je čovjeku tako teško održati
tijelo opuštenim i relaksiranim, ma koliko on to pokušavao.
4. Neidentifikovane gestikulacije. Ruke kontrolišemo nešto strože nego stopala, noge
i trup. Ako rukama pravimo pokrete dok govorimo mi ih vidimo ispred sebe. Mi
smo ih „polusvjesni“. Tako, političar koji dok govori o potrebi i neophodnosti
miroljubivnog razrješenja situacije, a istodobno bijesno prstom bocka vazduh,
daje jedan potpuno kontradiktoran znak.

48
 5. Izrazi lica. Mi smo toliko svjesni naših izraza lica da ovisno od situacije možemo
da odglumimo nešto što stvarno ne osjećamo. Značajan je primjer lažnog osmjeha
za koji je karakteristično krivljenje krajeva usana ma koliko se mi trudili da taj
smijeh izgleda istinski. Kontradiktoran je i tzv. lažni stid, kada osoba pored
pravog znaka stida, spuštanja glave, podiže pogled i pravo nas gleda u oči (Sl.22).
Autokontaktno ponašanje (samododirivanje) – Autokontaktno ponašanje se javlja
kadgod dodirujemo naše sopstveno tijelo. Kada sami sebe dodirujemo mi puno o tome ne
razmišljamo jer samodrodirivanje smatramo normalnim i datim, pa je ono tako uglavnom
nesvjestan čin. Upravo zbog toga, ono može da pruži prave, nepatvorene putokaze za
tumačenje našeg raspoloženja. Najčešći oblik autokontakta jeste samoprisnost, a može se
definisati kao niz pokreta koji nam pružaju ugodnost, jer oni su naši nesvjesni mimički
činovi koji nam pružaju osjećanje da nas neko drugi dodiruje. Postoje tri oblika
autokontaktnog ponašanja koji pružaju olakšanje u trenutcima napetosti. Ruka pritisnuta
uz usta podsjeća na trenutke bezbjednosti odojčeta na majčinim grudima, dok ruka na
bradi simulira milovanje. Samoobgrljivanje predstavlja ekstreman oblik kod kojeg tijelo
samo sebe obgrljuje gotovo kao da su dvije osobe spojene zagrljajem.
Proučavanje stotina pokreta ruka-glavi radnji omogućilo je pronalaženje najomiljenijih
rješenja problema odraslih kako bi našli male utjehe u društvu punom prinuda i stresova.
Najčešća su slijedeća: 1) podnimljena vilica; 2) podnimljena brada; 3) obuhvatanje kose;
4) podupiranje obraza; 5) dodirivanje usta i 6) podupiranje sljepoočnice.
Prekrštanje ruku, kojima se stvara zaštitna barijera preko grudi također ima u sebi
elemenat utjehe, kao da se time stiže na po puta ka samoobujmljivanju. U napetim
situacijama ljudi su mnogo skloniji da drže „ruke k sebi“ na taj način što isprepliću prste
ili spoje šake. Isto tako, svi oblici prekrštanja nogu pružaju neku noga-nozi samoprisnost
pri kojoj jedna površina tog uda osjeća ugodan pritisak drugog. Tijesno priljubljivanje
jedne noge uz drugu može pojačati to osjećanje, a ta radnja je pouzdan znak da je onome
tko je vrši potrebna utjeha (Morris, 1979; Givens, 2005).

49
3.3. Tumačenja pojedinih pokreta tijela

Kretanje adamove jabučice predstavlja nesvjestan signal emocionalne anksioznosti,

straha, stida ili stresa (Sl.23).35 Na primjer, kada na poslovnim sastancima vidimo
pomjeranje adamove jabučice kod slušaoca, on ili ona se jako ne slaže sa sugestijama
govornika, njegovim perspektivama ili tačkom gledišta. Pokret je evidentan kod
kontrakcije mišića za gutanje, kod pročišćavanja grla ili vokalizacije nedorečenih stvari.
Istraživački izvještaji govore da je pokret gutanja povezan sa submisivnošću i
izbjegavanjem36

35
Slika 23, izvor: The Nonverbal Dictionary..., a slike u nastavku teksta su iz istog izvora.
36
Ibid., a prema Grant, E.: Human Facial Expressions, 1969, pp. 528.

50
Ruke prekrižene preko grudi jeste tjelesni stav koji predstavlja samostimulirajući i
odmarajući položaj ruku, a nesvjesno se koristi da ublaži anksioznost i socijalni
stres. Premda se ovaj stav redovno dekodira kao odbrambeni stav tijela,
prekrižene ruke predstavljaju odmarajuću poziciju za relaksaciju ramena (Sl.24).
Ukoliko su ramena i laktovi čvrsto stisnuti i priljubljeni uz tijelo ovaj gest može
otkrivati akutnu nervoznost ili kroničnu anksioznost osobe. Ukoliko se ruke drže
manje čvrsto nasuprot grudima i sa laktovima usmjerenim od tijela, prekrštanje
ruku predstavlja stav sličan stražarskom, sugestirajući aroganciju, nesviđanje ili
neslaganje (Morris, 1979).

Istraživanja koja su proveli Baxter i Rozelle (1975) navode da se u velikim gužvama

pojava prekriženih ruku preko grudi povećava, Vrugt i Kerkstra (1984) navode da žene
koriste poze otvorenih ramena i ruku ukoliko su u društvu muškaraca koji im se sviđaju, a
pozu prekriženih ruku ako im se taj muškarac ne sviđa, te također da žene pokazuju
uznemirenost prekrštajući svoje ruke, a muškarci ne. Nadalje, Richmond i sur. (1991) 37
navode da prekrižene ruke mogu biti neka vrsta zaštite od nekog verbalnog ili
neverbalnog napada, a Desmond Morris navodi da ovaj stav širom svijeta znači
odbrambenost.38

Njihanje ramenima je tjelesni pokret kojim pokrećemo ruke u ramenima, obično dok
hodamo (Sl.25). Istraživanja pokazuju da opušteni pokreti njihanja ramena pri
konferencijskom stolu odnosno na sastancima predstavlja nesvjesnu želju da se „odšeta“
sa sastanka (Givens, 2005).

Povijanje tijela je veoma jak ekspresivni znak i ovaj stav predstavlja jak signal našeg
trenutnog raspoloženja (Sl.26). Ukoliko osoba koja sjedi nasuprot nas, npr. tokom nekog
sastanka, napravi ovaj pokret, to je pouzdan znak nesviđanja, neslaganja ili stida (Givens,
2005).

37
Navodi i istraživanja iz: The Nonverbal Dictionary..., izraz Arms-cros
38
Morris, D.: Otkrivanje čovjeka..., str. 251.

51
Isprsivanje je znak pokazivanja moći tj. akt raširivanja i pokazivanja tjelesne veličine
kako bi se dominiralo, prijetilo ili zavaralo protivnika. U životinjskom svijetu se ovaj
znak pojavljuje kako bi se pokazala fizička moć, a u ljudskom svijetu postoje primjeri
poslovnih odijela i vojnih uniformi koji se kroje tako da bi se istakla veličina gornjeg
dijela tijela kao znaka dominantnosti i snage (Givens, 2005).

Ruka iza glave je pokret koji se u konverzaciji može protumačiti kao potencijalni znak
nesigurnosti, konflikta, neslaganja, frustracije, ljutnje ili nesviđanja (društvene averzije).
Ovaj pokret obično reflektira negativne misli, osjećanja i raspoloženja (Sl.26). U
savjetovanju, intervjuisanju ili unakrsnom ispitivanju ovaj gest odašilje neko neriješeno
pitanje koje treba izverbalizirati i istražiti. Prema Grantu (1969) u psihijatrijskim
intervjuima, pacijenti koriste pokret ruka iza glave kada se ne slažu sa ljekarom.
Brannigan i Humphries (1969) nalaze da djeca i omladina koriste ovaj gest u
frustrirajućim situacijama. Nierenberg i Calero (1971) govore da sportisti ovaj pokret
koriste kada su frustrirani ili ljuti, a Eibl-Eibesfeldt (1973) opservira da u frustrirajućim,
zamršenim i konfliktnim situacijama, gluhonijema djeca češu svoje glave (istraživanja
prema Givens, 2005) .

Ruke na bokovima ili akimbo stav. Psiholog Albert Mehrabian otkriva da u

komunikaciji u kojoj obje osobe stoje, položaj akimbo biva upotrijebljen više spram
osoba koje nam se ne sviđaju (Sl.27). Morris D. govori da ovaj stav širom svijeta znači
„drži se dalje od mene", kao i to da je ovo nesvjesna radnja koju vršimo kada se osjećamo
anti-socijalno u socijalnom okruženju, viđena je kod sportista kada izgube šansu, igru ili
takmičenje. Nadalje, Morris govori da je ovaj stav viđen kod Malazijaca i Filipinaca kao
znak ljutnje i bijesa (Givens 2005, fraza hands on hips).

52
Nagnuta glava može pokazivati znak submisivnosti, prijateljstva ili osjećaja slatkoće
prema nečemu (Sl.28). Istraživanja pokazuju da se ova poza redovno viđa kod
žena kao znak flertovanja tokom udvaranja (Givens 1978). Ovaj se pokret kod
djece i odraslih tumači kao znak stida (Givens 1972)(prema Givens, 2005).

Nesigurnost je kognitivno osjećanje neodlučnosti i sumnje. Nesigurnost druge osobe mi

možemo vidjeti po: gestovima samododirivanja, mrštenju, pozama ruka iza glave,
kretanjem glave sa jedne strane na drugu (tamo-vamo), po stisnutim usnama, napućenim
usnama, po usmjeravanju očiju na stranu (vidi u nastavku teksta), ručnom gestom
dlanovima okrenutim na gore i po slijeganju ramenima (Sl.29). Pokret slijeganja
ramenima je pokret tijela kojeg je identificirao Charles Darwin (1872), u knjizi
Ekspresija emocija kod čovjeka i životinja, a ovaj se pokret širom svijeta koristi kako bi
se pokazala bespomoćnost, rezignacija i nesignurnost. Ukoliko kod nekoga, u situacijama
nekog unakrsnog ispitivanja ili intervjua, primjetimo znakove nesigurnosti možemo
iskoristiti za podrobnije propitivanje.

53
Spušten pogled je stav povijanja i spuštanja glave tako da oči gledaju u pod (Sl.30). Stav
spuštenog pogleda može odražavati krivnju, sramotu ili submisivnost, a u
situacijama kada neka osoba laže i kada kaže „nevin sam“, a u isto vrijeme spusti
pogled to govori da možda ne govori istinu. Istinite izjave se obično daju sa
samouvjerenošću i stavom licem u lice tj. pogledom koji može trajati duže od tri
sekunde (Givens, 2005).

54
Dodirivanje je znak fizičkog kontakta i u terminologiji neverbalne komunikacije se
pojam dodirivanja označava kao taktilna ili haptička komunikacija. Znakovi
dodirivanja se širom svijeta koriste kao signali izražavanja emocija u situacijama
njege za djecu, kod udvaranja i u prijateljskim odnosima. Postoje i oblici
samododirivanja39koje se redovno primjećuje u anksioznim i napetim situacijama
kao oblik samo-stimulacije (Givens, 2005). Od trenutka rođenja tjelesni dodir je
prvi kontakt djeteta sa vanjskim svijetom, majke sa djetetom, a on je izuzetno
značajan za razvoj i zdravlje djeteta. Procesom odrastanja ovaj najraniji oblik
međuljudske komunikacije postaje podložan različitim društvenim normama koje
počinju određivati dopuštene i nedopuštene načine tjelesnog dodirivanja i načine
interpretiranja pojedinih tjelesnih dodira. Na osnovu vrste i mjesta nekog dodira
mi možemo, kao posmatraći, a i kao sudionici zaključiti o kakvom se odnosu radi,
emotivnom, dominantnom, submisivnom ili poslovnom. Za neka zaposlenja je
karakterističan čest dodir sa klijentima npr. kod medicinskih sestara, psihologa,
psihijatara, fizioterapeuta, zubara, liječnika, kozmetičara i slično (Sl.31). Edward
Hall (1966) govori da postoje kulture koje podržavaju veći stepen dodirivanja kao
što je u Francuskoj, Latinskoj Americi i Saudijskoj Arabiji, a za razliku od njih
postoje i kulture koja podržavaju manje kontakata dodirivanjem kao što je u
Njemačkoj i Sjevernoj Americi. Poseban, svakodnevno viđen, oblik dodirivanja
jeste rukovanje i predstavlja široko rasprostranjen oblik iskazivanja čestitanja,
pozdravljanja ili opraštanja.40

3.3. Gestovi

Gestovi kao dio znakova neverbalne komunikacije obuhvataju jedan veliki opus
pojedinačnih vrsta znakova i njihovih značenja, a sve ovisno od konteksta u kojem se
javljaju. Jedna od najvažnijih karakteristika gestova jeste mijenjanje njihovog značenja

39
Vidi str. 50, ovog teksta.

40
Edward T. Hall: Proxemic Theory, 1966, na internet stranici: www. csiss.com

55
kroz kulturu, odnosno jedan te isti gest može imati desetine različitih značenja u
različitim dijelovima svijeta. Tako npr. gest koji predstavlja jednostavno gore-dole
klimanje glavom, koje je svima nama poznato kako gest kojim govorimo da i slažem se,
može imati potpuno suprotno značenje i značiti ne u nekom dijelu planete zemlje. Isti je
slučaj i sa gestom palac gore, koji ima značenje da je nešto dobro i ima široku upotrebu
kod autostopera, ali taj isti gest u nekim dijelovima Španije označava uvredu falusnog
tipa. Postoje razne vrste podjela gestova, a jednu su podjelu dali i Ekman i Friesen koji
gestove dijele u pet grupa: amblemi (pokreti koji zamjenjuju riječi), ilustratori (pokret
koji prate govor), regulatori (pokreti koji zadržavaju ili signaliziraju promjenu u ulozi
govornika ili slušaoca), adapteri (pokreti kao što su češkanje glave ili trljanje ruku, a koji
mogu da ukažu na emocionalno stanje te osobe) i pokazivači efekta (pokreti koji
direktnije izražavaju emocije, kao što su izrazi lica) (Wainwright, 2001).
Najbolju i najopširniju podjelu gestova i njihovo mijenjanje kroz kulture dao je Morris
Desmond u svojoj knjizi Mape Gestova, a u kojoj podrobno opisuje dvadesetak osnovnih
gestova i promjenu njihovog značenja kroz različite zemaljske regije. Desmond Morris
polazi od činjenice da se gestovi po regijama mijenjaju isto kao i jezik, odnosno govori o
sličnosti mapa gestova i lingvističkih mapa (Kendon, 1994).
Što se tiče ovih kulturoloških razlika, one nisu samo ograničene na gestove već se odnose
na cjelokupan govor tijela. Tako Edward Hall, u svojim studijama proksemike, govori o
slučajevima u kojima neodgovarajuće neverbalno ponašanje zajedno sa opštom
kulturnom neosjetljivošću može prouzrokovati lošu komunikaciju i njen potpuni prekid.
Gestovi, nadalje, mogu biti mimički tj. gestovi kojima nešto pokušavamo opisati npr.
rukom opisujemo čašu kao da pijemo vodu; ili hranu kao da jedemo; cigaru kao da
pušimo, izrazni; to je svijet osmijeha i podrugljivih grimasa, slijeganja ramenima i
durenja, smijeha i trzanja, crvenila i blijedila, mahanja i klimanja, naklona i buljenja.
Potom imamo simbolične gestove koji ukazuju na jedan apstraktan kvalitet koji nema
prost ekvivalent u svijetu predmeta i pokreta. Tako, kada simbolično želimo za nekoga
reći da je tupoglav, mi ćemo to uraditi zavrtanjem kažiprsta na sljepoočnici. Mnogi bi
ljudi razumjeli ovu radnju sa kažiprstom na sljepoočnici, ali neki i ne bi. Ovi drugi bi
imali svoje sopstvene lokalne gestove za prikazivanje tupoglavosti, koji bi nas opet
zbunjivali. Situacija se dalje komplikuje činjenicom da neki signali koji označavaju

56
tupoglavost znače nešto sasvim drugo u drugim zemljama. Na primjer, u Saudijskoj
Arabiji tupoglavost se signališe dodirivanjem donjeg očnog kapka vrhom kažiprsta. A ta
ista radnja u raznim drugim zemljama može označavati nevjericu, odobravanje, slaganje,
sumnju, skepticizam, opreznost, tajnost, lukavost, opasnost ili krivicu. Postoje i tehnički
gestovi koje izumjeva manjina samo za upotrebu u granicama njene specifične aktivnosti.
Znaci televizijskih gestova su dobar primjer tehničkih gestova u današnjoj upotrebi.
Vatrogasci, rukovaoci kranova, ronioci, aerodromski signalizatori na pisti, krupijei u
kockarnicama, osoblje restorana – svi se oni služe svojim specifičnim tehničkim
gestovima. Šifrovani gestovi za razliku od svih ostalih predstavljaju dio formalnog
sistema znakova. Oni stoje u uzajamnom odnosu tj. jedan je u vezi sa drugim na složen i
sistematski način, tako da sačinjavaju jedan pravi jezik. Najznačajniji primjer za ovo jeste
jezik znakova gluhonijemih koji se sastoji od jednoručne i dvoručne verzije (Sl.32)
(Morris, 1979; Kendon, 1994).

Kao što smo vidjeli postoje razne varijacije gestova, a osim gore navedenih značenja
gestovima se mogu iskazati i razne vrste uvredljivih znakova, potom gestovima na razne
načine možemo pokazati pravac kretanja ili smjer gdje se nešto nalazi (tzv. znaci
kažiputi), kao i ogroman opus prijetećih znakova koje možemo poslati našim ručnim ili
tjelesnim gestovima (Sl.33 predstavlja neke od prijetećih gestova, pokazivanje pesnice,
davljenje, zavrtanje šije, bodenje očiju, ugriz, odsijecanje glave, prema Morris D.
Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, str. 196).

DIRIGENTSKI ZNACI. Dirigentski znaci daju takt riječima koje izgovaramo i

odražavaju nihov ritam. Ruke živahnog govornika rijetko miruju; one se trzaju, podižu i
spuštaju dok on diriguje muziku svoji riječi (Morris, 1979).

Dlanovi na dole. Dok slušamo ili govorimo, gest dlanovima na dole pokazuje
samopouzdanost, asertivnost i dominantnost (Sl.34). Praćeno sa agresivnim, dlanovima

57
na dole signalima udaranja, naše ideje, mišljenja i zaključci izgledaju jače i uvjerljivije
(Givens 2005, izraz palms-down).

Dlanovi na gore predstavljaju ranjivu ili neagresivnu pozu koja apelira na slušatelje
kao na saveznike, a ne rivale (Sl.35). Oko svijeta ovaj znak reflektira
raspoloženja poniznosti, skromnosti i nesigurnosti. Za konferencijskim
stolom ova nas poza poziva na mir. Waal (1982) navodi da ovaj znak sa
dlanovima na gore koriste šimpanze kada mole za hranu, kada pozivaju na tjelesni
kontakt i kada traže potporu tokom konflikta (Givens 2005, izraz palms-up).

Morris D. u svom iscrpnom opisu gestova u knjizi Otkrivanje čovjeka kroz gestove i
ponašanje prikazuje ukupno dvanaest vrsta dirigentskih znakova koji se javljaju u
govorničkim izlaganjima (Sl.36):

1. Vakumski zahvat preciznosti. Ovaj oblik dirigovanja rukom-palicom odražava

govornikovu prinudu da se izrazi delikatno i sa velikom tačnošću. Postoje dva
oblika vakumskog zahvata preciznosti, dodir palac-kažiprst i dodir ruka-kesa.
2. Namišljeni zahvat preciznosti. Ruka-palica u ovom položaju pravi zamišljeni
pokret nježnoh hvatanja nekog imaginarnog, malog predmeta, ali ta radnja ne ide
do kraja, do tačke na kojoj se vrh palca spaja sa vrhovima prstiju. Taj pokret koji
odražava raspoloženje koje je više neko traženje preciznosti nego sama
preciznost. Tu obično postoji elemenat sumnje ili neizvjesnosti u stavu
gestikulatora, kao da istražuje nešto.
3. Vakumski energični zahvat. Ovaj energični zahvat se odražava kroz pokret čvrsto
stisnute pesnice. Ovaj pokret najjače odražava naše raspoloženje i nosi poruku o
našoj odlučnosti. Često, prilikom govora, političari koji govore konfuzno i
neodređeno mogu namjerno da obmanjivački koriste ovaj pokret kako bi pokazali
svoju mentalnu krepkost i odlučnost. Različit je pokret savijena ruka kod kojeg

58
 prsti samo ovlaš dodiruju šaku. Ovo je prilično bledunjav položaj ruke-palice i on
ne odražava ni preciznu misao ni žestinu.
4. Namišljeni energični zahvat. To je položaj zahvat vazduha i koristi ga govornik
koji želi da se nametne i koji nastoji da svojim govorom postane gospodar
situacije, ali u tome još nije uspio.
5. Vakuumski udarac. To su položaji ručni zasjek sa krutom pravom rukom koja
reže vazduh kao sjekira. Ovaj gest pokazuje agresivnog govornika koji želi da
njegove ideje prođu kroz konfuziju situacije, kao jedno nametnuto rješenje.
Potom, pokret ručne makaze koji atmosferi govora dodaje jak ukus osporavnja ili
odbijanja. U ovoj varijanti stiče se utisak da govornik prosijeca svoj put kroz neku
neprijateljsku barijeru, negirajući opoziciju na taj način što je udarcima odbija od
sebe i sa lijeva i sa desna. „Dirigovanje“ nazvano ručni bod, pri kojem vrhovi
prstiju oštro bodu vazduh u pravcu slušaoca, također je agresivan gest, ali je ovdje
agresija specifičnija. Ona je više u vezi sa slušaocem nego sa opštim problemom.
Udar kroz vazduh je najagresivniji položaj ruke-palice pri dirigovanju govora.
Skoro je isto značenje ovog gesta i stisnute pesnice.
6. Poluispružena ruka. Umjesto zamišljenog hvatanja ili udaranja dirigujuća ruka
može jednostavno da se pruži ispred tijela sa laktom uz grudni koš. Ovdje je bitan
položaj dlana govornika. Dlan naviše: preklinjajuća, prosjačka ruka, ruke
govornika u ovom slučaju mole publiku da se složi. Dlan naniže: dirigovanje koje
ima tenziju smirivanja situacije. Dlan naprijed. Odbojna ruka onog koji
protestuje. Šaka je okrenuta ka slušaocima kao da treba da zaštiti govornika od
napada. Dlan unazad: prigrljujuća ruka onog koji traži utjehu. Obje ruke su
istovremeno okrenute sa dlanovima ka grudima. Njihov položaj odaje
govornikovu težnju da prigrli neku ideju, da obuhvati misao o kojoj se diskutuje
ili da druge osobe metaforički približi sebi. Dlan u stranu: posežuća ruka
pregovarača. Reklo bi se da je ovdje preovladavajuće raspoloženje jaka želja da se
premosti jaz između govornika i slušaoca – da ideja izražena riječima dosegne
svijest druge osobe.
7. Namišljeni dodir. Kada se prsti rašire u zrakasti oblik. Ovaj položaj se zove dodir
vazduha i pokret je omiljen među profesionalnim komunikatorima. Ovdje

59
 saopštavać širi ruke kao da će svakim vrškom prsta dosegnuti i dodirnuti po jedan
dio auditorijuma. Sličnost ovog pokreta jeste sa već pomenutim zahvatom
preciznosti, a razlika je u tome što se ovdje prave namišljeni pokreti dodirivanja
slušalaca.
8. Spojene ruke. Ako govornik spoji svoju lijevu ruku sa desnom u nekoj vrsti ruka-
ruci dodira, taj gest teži da zamijeni dirigovanje. Ovi učutkani dirigentski pokreti
su uobičajeni među pojedincima punim strepnje i nesigurnosti usljed napetosti
društvene situacije u kojoj su se našli, ali koji ipak osjećaju jaku prinudu da svoja
osjećanja kažu drugima.
9. Kažiprst-palica. To je položaj sa ispruženim kažiprstom. Postoje dva oblika:
frontalni kažiprst palica i podignuti kažiprst palica. Razlika je u tome što se prvi
pokret koristi za naglašavanje nekog pojma ili predmeta važnog za diskusiju, a
drugi se koristi kao agresivna dominantnost ili usmjeravanje prijetnje prema
nekome (bockanje prsta po vazduhu kao zamjena za „oružje“).
10. Glava-palica. Često se naglo spuštanje i podizanje glave koristi kao dirigentski
znak.
11. Tijelo-palica. Sličan glavi–palici i ovaj dirigentski znak se javlja u
najdramatičnijim slučajevima kada se govornik bukvalno baca u ulogu
komunikatora kako bi u nešto ubijedio svoje slušaoce.
12. Stopalo-palica. Stopalo ima manju ulogu kao dirigentski znak ali ovdje postoji
jedan izuzetak, a to je tupkanje nogom. Ovaj pokret je isključivo vezan za vatreno,
žestoko naglašavanje, kad govornik maltene izgubi živce.

60
3.4. Prostorni raspored, razdaljina i orijentacija

Proksemika predstavlja studiju ljudske percepcije i upotrebe prostora. Korištenje prostora

govori isto kao i facijalna ekspresija, gestovi i tjelesni stavovi. Kao što smo u uvodnom
dijelu ove radnje rekli, utemeljitelj proksemike je antropolog Edward Hall o kojoj govori
u svojoj knjizi The Silent Language (prev. Tihi jezik). Da se podsjetimo, Hall identificira
četiri tjelesne razdaljine ili zone: intimnu (oko 50 cm), osobnu udaljenost (oko 1 metar),
socijalnu udaljenost (1 do 2 metra) i javnu udaljenost (više od 2 metra). Svi ovi oblici
udaljenosti se odnose na načine na koje smo u odnosu spram ljudi svakoga dana i ovisno
od poznavanja ljudi i naše intimnosti sa njima mi zauzimamo i određene distance u
odnosu na njih. Hall također zapaža da postoje različite norme o upotrebi osobnog
prostora u različitim kulturama, tokom poslovnih dogovora ili u udvaranju. Ukoliko neko
ne poznaje pravila o korištenju osobnog prostora u nekoj kulturi, može doživjeti kulturni
šok (Pennington, 1997; Poyatos, 2002; Collier i DiCarlo, 1985). .
Sumiranjem različitih istraživanja na ovu temu Vrugt i Kerkstra (1984, prema Dalgleish
1999) zaključuju da u interakciji između stranaca interpersonalna udaljenost između žena
jeste manja nego između muškaraca i žena koji su stranci. Nadalje, način na koji mi
upravljamo svojim ličnim prostorom i način na koji ulazimo u osobni prostor drugih jeste
usko povezan sa našim odnosom prema drugim ljudima. Veoma je važno da ljudi
posjeduju svoj vlastiti prostor, a pozicije koje osoba u tom prostoru zauzima i način

61
uređenja stvari u tom prostoru govore nešto i o toj osobi. Da li gost na nekoj
rođendanskoj zabavi sjedi među ostalim ljudima ili pak sjedi negdje odvojeno? Sa kim on
sjedi? Da li je mjesto koje je on zauzeo u sredini zbivanja ili negdje na periferiji? Koliko
prostora između sebe i drugih pravi ova osoba? Da li on gleda spram vrata ili je okrenut
ka drugim ljudima u sobi? Sve su pitanja koja se odnose na upotrebu vlastitog prostora, a
koja nam u isto vrijeme govore o nekoj osobi i njenom položaju u odnosu na grupu u
kojoj se nalazi.

Jedan drugi prostorni aspekt je način na koji ljudi namještaju svoje domove kako bi
odgovarali njihovim potrebama i zahtjevima. Ukoliko posmatrate unutrašnjost doma neke
osobe, vi možete puno zaključiti o toj osobi, a na osnovu uređenja njenog doma i onoga
što se nazivaju artifakti ili predmeti koje osoba posjeduje. Tu se može odgovarati na
pitanja: Kako je osobni prostor podijeljen? Da li su sobe pretrpane materijalnim stvarima
ili su prazne? Šta mislite koliko prostora je potrebno ovoj osobi ?

Distanca. Međusobne distance koje zauzimaju osobe u interakciji imaju nekoliko ciljeva.
Mijenjanje te udaljenosti signalizira početak i kraj neke konverzacije. Ta udaljenost
također signalizira o tome koliko su osobe u interakciji međusobno intimne te koliko
zajedničkog iskustva i zajedničkih tema one dijele. Prigodna upotreba distance između
partnera u razgovoru je podosta određena kulturnim normama i socijalnim pravilima
društva (Poyatos, 2002).

Blizina. Fizička udaljenost koju držimo u odnosu na druge i naša reakcija na to kako nam
neki ljudi prilaze, ima veliki uticaj na naše diskusije i veze sa tim ljudima. Količina
osobnog prostora kojeg tom prilikom koristimo, ima također veliku povezanost sa
kulturom kojoj pripadamo (kao kod distanci imamo kulture koje preferiraju bliži kontakt i
one koje preferiraju dalji kontakt). Ukoliko nam se neko približi više nego što smo mi to
navikli, to može u nama stvoriti osjećaj nelagodnosti. Iz takve se situacije izvlačimo
pomjeranjem tijela unazad i vračanjem u naš originalni osobni prostor u kojem se
osjećamo ugodno. Zaključak je da svaki čovjek treba neki optimalni osobni prostor kako
bi se u interakciji sa drugima osjećao dobro. U istraživanjima koja sprovodi Mehrabian
(1969, prema Poytos, 2002) navodi da usmjerenje gornjeg dijela tijela prema nekoj osobi

62
prenosi poruke sviđanja, a ne ukoliko je tijelo pod nekim kutom okrenuto od tijela osobe
kojoj govorimo. Nadalje, Mehrabian zaključuje da naginjanje unaprijed govori o
postojanju prijateljstva, dok odmicanje unatrag predstavlja neki negativan stav i pozu.
Nadalje, Givens (2005), u opisivanju ljubavnih signala pri Neverbalnom Rječniku,
navodi da prilikom udvaranja žene i muškarci nesvjesno naginju svoje tijelo u pravcu
partnera koji im se sviđa, iako istovremeno okreću svoje lice i oči na drugu stranu.

Konferencijski sto je još jedan očigledan primjer upotrebe osobnog prostora i

teritorijalnosti, a u aspektima sastanaka i mjesta koja zauzimamo kada sjedimo za stolom
(tokom nekog razgovora)(Sl.37). U situacijama kada sjedimo za horizontalnom ravnom
površinom, zvanom sto, mi tokom razgovora šaljemo mnoge odbrambene i napadačke
poruke svojim očima, licem, rukama i ramenima. Neverbalno, mi sjedeći za
konferencijskim stolom, pokazujemo znakove i signale gornjim dijelom svojeg tijela.
Sam oblik stola i veličina, te raspored sjedenja utiču na dinamiku grupe i mogu uticati i
na emocionalni ton i ishod diskusije. U isto vrijeme, donji dijelovi tijela su maskirani
ispod površine stola i ne nadmeću se sa znakovima i signalima koje šalju ruke, glava i
oči. Opservacije pokazuju da je konferencijski sto polje neverbalnih bitaka. Tu govornici,
kako bi naglasili bitne stvari, treba da koriste stavove naginjanja naprijed preko stola i
treba da koriste gestove ruke dlanovima okrenutim na dole (u ovim bi okolnostima
naginjanje unazad od stola i upotreba gestova dlanovi na gore mogla značiti
submisivnost, ili nedostatak ubjeđenja).41 Istraživanja pokazuju da dominantni pojedinci
biraju centralna mjesta za sjedenje i vode veći dio razgovora (Hare i Bales, 1973; prema
Givens, 2005). Nadalje, vodstvo i središnja pozicija sjedenja idu ruka uz ruku (Burgoon i
sur., 1989; prema Givens, 2005). Natjecanje između suprotnih strana stola vidi se u tonu
glasa, brzom govoru, u nestrpljenju, netečnosti verbalnih iskaza, tečnim gestovima i po
kontaktu očima. Slušatelji na ove dominantne znakove odgovaraju negativno i to glasnim
govorom, mrštenjem obrva, zurenjem, te pozama sa izraženim mišičnim tenzijama
(Driskell i Salas, 1993; prema Givens, 2005).

41
Vidi: Givens, B., The Nonverbal Dictionary...,izraz conference-table

63
Evo jednog prikaza kako se koristi i kako izgleda prostorni raspored sudionika u ostalim
vrstama razgovora:42

Položaj sudionika Vrsta interakcije Primjer situacije

razgovor 1. savjetovanje
2. intervju prilikom zapošljavanja

saradnja 1. prijateljski razgovori

2. nastavnik koji pomaže učeniku

kompeticija 1. neki intervjui prilikom zapošljavanja

2. razgovor ravnatelja škole i učenika

3. igranje natjecateljskih igara (npr.šah)

1. ljudi koji sjede zajedno u restoranu i

zajednička aktivnost poznaju se

2. studenti u biblioteci koji se ne poznaju
3. ljudi koji sjede u vozu i ne poznaju se

3.5. Neverbalni aspekti govora ili parajezik

42
Izvor: Havelka M.: Zdravstvena psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1998, str.41.

64
Mnoge stvari zaključujemo iz nečijeg glasa. Sudimo o starosnoj dobi, polu, privlačnosti,
socijalnoj klasi i obrazovanju. Također, koristimo vokalne karakteristike da bi odredili
profesije, odlučili da li nekome vjerujemo ili imamo povjerenja, i one nam pomažu da
odlučimo da li nam se neko dopada ili ne. Većina ljudi je nekada u životu bila u situaciji
da vidi nekog privlačnog stranca kome bi se rado približili, a onda bi bili potpuno
odbijeni kada mu čuju glas (Poyatos, 2002; Rot, 2004; Givens, 2005).
Poruka može biti dodata riječima koje koristimo u izgovorenoj rečenici korištenjem
intonacije u našem glasu. Ovo će poslati poruku slušatelju na koji način treba
interpretirati poruku. Na primjer, pitanje „zašto mi nisi ovo rekla prije?“ se može prenijeti
na više različitih načina i značenja samo upotrebom drugačije vrste intonacije. Tako mi
možemo ovu rečenicu reči ljutitim glasom, sa razočarenjem u glasu ili sa srećom
dodatom izgovorenim riječima. Kada razgovaramo preko telefona, mi ne možemo
koristiti tjelesne signale kao što su gestovi, facijalna ekspresija i dodir. Slušatelj ne može
vidjeti naš govor tijela i mi to redovno kompenziramo stavljanjem emocionalnog i
intonacionog naglaska na riječi koje izgovaramo. Tako, tugu obično karakteriše niska
jačina, ozbiljan ton, dublji kvalitet glasa nego obično, spor govor i relativno jednako
naglašavanje riječi. Sreću i uzvišenost, s druge strane, karakteriše veća jačina glasa,
oštriji ton, kvalitet glasa bez daha, brz govor i primjetnije naglašavanje riječi i fraza.
Interpunkciju u govoru također određuju neki od ovih elemenata, kao i klimanje glavom,
gestovi i prekidanje kontakta očima. Obično postoje pauze između rečenica. Do pauza
također može doći prije i poslije određenih riječi i fraza koje govornik želi da naglasi.
Većina ljudi smatra da je izuzetno teško čitati bez grešaka u govoru. Često je povećana
stopa grešaka u govoru indikacija da neko laže ili pokušava na neki drugi način da nas
prevari. Te greške mogu dobiti i formu pogrešno izgovorenih riječi, mogu poprimiti oblik
mucanja i zastajkivanja, a ovo će kod ljudi kojima se to obično ne dešava, biti
protumačeno kao nervoza ili sklonost ka prevari. Također se u govoru pojavljuju različiti
„hm-ovi“, „a-ovi“, uzdisaji i slični zvuci, koji omogućavaju govorniku da napravi pauzu
da bi razmislio, a da potpuno ne ušuti i na taj način nam daje na znanje kako više nema
šta za reći. Često je bolje trenirati sebe i pokušavati izbjegavati pravljenje takvih zvukova
i stanki, jer one mogu od strane slušatelja biti protumačene kao neznanje i nedostatak
riječi. Izgovorene riječi također, mogu biti u potpunoj kontradikciji sa govorom tijela i u

65
takvim se situacijama više vjeruje ovom drugom. Tako, ako sa smijehom nekoj osobi
kažemo „ubit ću te“ ta osoba to neće shvatiti ozbiljno, isto tako ukoliko nešto lijepo
kažemo, a imamo odbojan i hladan izraz lica, osoba kojoj govorimo neće vjerovati našim
riječima, već onome što joj naše tijelo govori (Wainwright, 2001).

Pročišćavanje grla je parajezički signal kojeg je u Neverbalnom Rječniku

identificirao Givens, a koji predstavlja neverbalnu vibraciju grla. Givens
(2005) navodi da ukoliko se ovaj znak desi na nekom poslovnom sastanku,
kod slušatelja, on odražava slušateljevo neslaganje, anksioznost ili sumnju.
Ako se ovo desi nekome tko govori, pročišćavanje grla može odavati
nesigurnost, a akutno i abnormalno pročišćavanje grla je vjerovatno znak
obmane. Nadalje, agresivna verzija pročišćavanja grla može se koristiti kako
bi se izazvao govornik, a svjesno se ovaj znak može koristiti i da bi neko
naglasio svoje prisustvo u sobi.
Postoje mnoga istraživanja na temu parajezika. Tako se u nekim istraživanjima prati broj
i trajanje pauza u toku govora ili stepen u kojem su pauze ispunjene popratnim šumovima
i glasovima. U svojoj knjizi Poyatos (2002)43 navodi istraživanje koje je izvršio
Goldman-Eisler (1961) u kojem su prezentovane slike iz nekih stripova, ali bez teksta.
Potom se od ispitanika tražilo da prepričaju date slike i da opišu smisao istih. Mjereni su
broj i trajanje pauza u rečenicama. Pronađeno je da je broj tih pauza veći ukoliko je bilo
potrebno navesti smisao tih slika.
U drugom istraživanju koje Poyatos navodi, a koje su sproveli Zay i Baron (1968)
utvrđeno je da se negativnije crte i osobine ličnosti pripisuju osobama koje prave više
pogrešaka u govoru.
Po pitanju određivanja pojedinih crta ličnosti na osnovu parajezičkih znakova Rot navodi
istraživanje koje su sproveli Hunt i Lin (1967)44. U ovom ispitivanju ispitanici su navodili
u kom je stepenu 18 ispitivanih osobina razvijeno kod čitalaca tekstova. Ocjene ispitanika
upoređivane su sa samoocjenama osoba koje su čitale tekst. Tačnost ocjena bila je iznad
slučajnog pogađanja. Tačnije su ocjenjivane neke od osobina; osobine snažan-nježan;

43
Fernando Poyatos: Nonverbal communication across disciplines, Vol.2, John Benjamins Publishing
Company, 2002, p.216.
44
Rot, N.: Znakovi i značenja: Verbalna i neverbalna komunikacija, Plato, Beograd, 2004, str.166

66
uporan-uzdržljiv, smio-oprezan; realističan-idealističan. Druge su osobine ocjenjivane
manje uspješno, kao brz-spor i uredan-neuredan.
Kao i kod tumačenja svih drugih aspekata neverbalne komunikacije, tako i kod tumačenja
parajezičkih znakova treba obratiti pažnju na druge faktore, a to su tema o kojoj diskutuju
sagovornici, personalni odnosi među njima, kao i situacija u kojoj se razgovor odvija.

3.6. Artifakti

Još jedan od važnih aspekata neverbalne komunikacije kod ljudi su artifakti ili materijalni
predmeti koje posjeduju. Kao najjednostavniji primjer javlja se upotreba artifakata za
isticanje i popravljanje vlastite ljudske pojavnosti, a među njih svrstavamo odjeću, nakit,
boje, mirise i sve druge oblike kojima ljudi pokušavaju svoju kožu, kosu i tijelo učiniti
što privlačnijim ili karakterističnijim. Također, pojavnost ili način na koji predstavljamo
sebe, je pod ogromnim uticajem ličnih artifakata. Nadalje, ljudi i njihovi artifakti pružaju
različite vizualne performance pod različitim uvjetima prirodne ili umjetne svjetlosti.
Karakteristike lica. Oči, nos, usta i obrazi su dijelovi tijela koji kao artifakt koriste razne
vrste šminke uz pomoć koje se šalju signali drugim ljudima. Ti signali mogu biti različite
prirode, od onih seksualnih do onih prijetećih. I kozmetika ima dugu i složenu istoriju.
Šminka za oči u starom Egiptu je sadržavala supstancu za zaštitu od sunca, ali je i kod
njih šminka bila dekorativnog karaktera. Od tog vremena do danas pojavilo se mnogo
različitih stilova šminkanja. Postoji velika upotreba živih boja, ali se u poslednje vrijeme
teži da se na vještački način postigne što prirodniji izgled (Morris, 1979).

Na čitavom licu, oči su te kojima se poklanja najviše pažnje. One se ističu raznim
lajnerima, olovkama, maskarama, umjetnim trepavicama i sjenama za oči. Ljudi također
koriste i kontaktne leće i naočale kako bi promijenili svoju vanjsku pojavnost. Tako
naočale raznih oblika i vrsta daju ljudima neki željeni izgled koji redovno varira u odnosu
na dob, spol, zanimanje i društvenu klasu. Nadalje, usne i razne vrste ruževa daju
određenu veličinu i izgled usnama, koje jesu jedna važna zona seksualnog interesa; tako
crveni karmin na ženskim usnama privlači muški pogled. Puderi, korektori i razne kreme
utiču na pojavnost kože lica. Bore koje se javljaju oko očiju, danas se smanjuju posebnim
kremama koje koriste i muškarci i žene, a i umjetni brkovi mogu biti zaljepljeni na lice.

67
Kako vidimo, postoji veliki broj različitih proizvoda koji se danas mogu kupiti kako bi se
promijenio izgled ljudskog lica, a svi oni jesu artifakti kojima ljudi mijenjaju svoju
pojavnost. Ponekad, ljudi preduzimaju neke drastičnije mjere promjene svog izgleda pa
idu na skupe plastične operacije, tako mijenjajući svoj spol, svoje grudi, usta i sve za šta
misle da će poboljšati njihovu pojavu i izgled.

U Zapadnim društvima su se minđuše tradicionalno nosile samo od strane žena, a

početkom 80-tih godina dolazi do masovne upotrebe naušnica od strane i muškaraca i
žena, samo što se sada one stavljaju i na probušene noseve i na jezike i na pupak. Među
ostale artifakte koji utiču na našu pojavnost spadaju, tjelesna dlakavost, zubi, nokti, koža,
kosa, tetovaže, odjeća, nakit, izbor boja i mirisi. Ljudi također briju svoje glave, prave
različite frizure, žene briju noge, a sve kako bi drugim ljudima i sebi ostavljali što bolje
utiske u komunikaciji. Broj, veličina, oblik i položaj zuba zajedno sa dentalnom
higijenom i zdravljem stvaraju jake efekte na vizualni performans osobe. Danas postoje
razne zubne paste koje ljudima pomažu kako bi im zubi bili što bjelji, a i stomatologija je
napredovala toliko da je moguće imati savršene zube. Čak se i u plemenu drevnih Maya
koristilo razno drago kamenje kako bi se poboljšao i ukrasio izgled zuba (Romero, 1970;
prema Miller i Schiffe, 1999). Ljudi širom svijeta rade određene tjelesne vježbe kako bi
povećali mišićnu masu određenog dijela tijela, kako bi smršali ili poboljšali tjelesnu
strukturu, a sve sa ciljem uticaja na svoju pojavnost. U ranim industrijskim društvima,
samo su se kovači vizuelno razlikovali od drugih muškaraca po obliku i mišićima gornjeg
dijela tijela, a to je bilo prouzrokovano njihovim svakodnevnim radom na kovanju
željeza. Danas, u moderno vrijeme ljudi kupuju skupe sprave kojima vježbaju određene
mišićne grupe ili posjećuju razne fitnes centre. Također, kako bi uticali na svoju tjelesnu
strukturu ljudi se koriste raznim preparatima za mršavljenje ili za stvaranje mišićne mase,
a ekstremne su plastične operacije ili liposukcijski zahvati.

Što se tiče frizura, istraživanja antropologa pokazuju da u mnogim društvima duga kosa
pokazuje „otvorenost“, „strast“ i „nedostatak inhibicije“, dok obrijane glave i kratka kosa
simboliziraju „disciplinu“, „poricanje“ i „konformizam“ (Alford, 1966; prema Givens,
2005).

68
Perike su u upotrebi bar 5.000 godina. Mnogi drevni Egipćani su brijali glave, a zatim
stavljali na njih brižljivo izrađene i dotjerane perike za razne ceremonije. U nekim
historijskim periodima perike su se nosile neupadljivo, u drugim – razmetljivo. Posljednji
period nošenja očigledno vještačke kose bile su šezdesete godine prošlog vijeka kada su
pomodne perike raznih boja kupovane naveliko (Morris, 1979).

U sedamnaestom vijeku svijet je bilo zahvatilo ludilo „tačaka ljepote“ – malih crnih
flasterčića kojima su se pokrivali ožiljci i bubuljice na licu. U Londonu su ti vještački
mladeži korišteni kao političko sredstvo: vigovci (na desnom krilu) nosili su ih na
desnom obrazu, a lijevi torijevci nosili su ih na lijevom. Te obične crne tačke ubrzo su
prerasle u pomodne oblike kao što su polumjeseci i zvijezde, dok je na dvoru Luja XV
određeno mjesto tih ukrasa na licu imalo i određeno značenje: ugao oka – strast; sredina
obraza – veselost; nos – drskost; čelo – uzvišenost i tako dalje po cijelom licu (Morris,
1979).

Nema te odjeće koju nosimo, a kojom ne dajemo društvene znakove. Svaki kostim priča
neku priču o osobi koja ga nosi. U nekim društvima, odijevanje može biti jednostavno i
pokrivati samo spolne organe, kako je u plemenima Nove Gvineje, a u drugim se može
zahtijevati potpuno pokrivanje, kao što je slučaj pokrivenih žena u islamskom svijetu.
Članovi mnogih društvenih grupa danas mogu birati razne vrste odjeće, različitih boja,
različitih materijala i dizajna. Na osnovu izbora odjeće, posmatrači mogu puno zaključiti
o osobi koja tu odjeću nosi, uključujući komunikativnost, socijalni status, spol, kupovnu
moć, nacionalnost, etničku pripadnost, religiju, privlačnost, seksualnost, slobodne
aktivnosti, dob, te zanimanje i društvenu ulogu (Burgoon i Walther, 1990; Cahill, 1989;
Hill i sur., 1987; Joseph, 1986; Kaiser, 1985; Wobst, 1977; a prema Miller i Schiffe,
199945).
U prošlosti je paradna funkcija odjeće bila često obilježena krajnjom okrutnošću. Na
primjer, u 14 vijeku u Engleskoj, odijevanje nije bilo stvar stila ili ukusa već zakona, a

45
Sva ostala istraživanja iz ovog teksta su iz izvora: Andrea R. Miller, Michael Brian Schiffe: The
Material Life of Human Beings: Artifacts, Behavior, and Communication, Routledge, 1999.

69
tadašnji parlament je dosta vremena posvećivao izradi strogih propisa o načinima
odijevanja koji su bili dopušteni različitim društvenim klasama. Tako bi neka osoba iz
nižeg staleža mogla biti kažnjena ukoliko bi nosila odjeću koja je bila namijenjena
visokom društvu.
Socijalni psiholozi su proveli mnogo eksperimenata kako bi demonstrirali kako su odnosi
i interakcije pod uticajem odijevanja. U jednoj takvoj studiji koju je na ulicama New
Yorka proveo Bickman (1974), ispituje se kako se pješaci povinuju zahtjevima koje
prave muški eksperimentatori koji nose različita odijela. Postojala su tri načina
odijevanja: 1) civilno, noseći sportsku jaknu i teniske, 2) uniforma mljekara, odjeća bijela
sa košarom punom praznih flaša mlijeka i 3) službeno, policijska uniforma sa značkom i
činovima. Tako odjeveni eksperimentatori su potom postavljali naređenja pješacima. U
rezultatima ovog istraživanja je pronađena velika razlika u povinovanju na naredbe. Kao i
što je bilo očekivano, policajca u službenoj odori je poslušalo do 89 procenata pješaka,
mljekara do 64 procenta, a civila samo 36 procenata slučajnih prolaznika (Miller i
Schiffe, 1999). Petpostavlja se da bi se u opservacijama u još prirodnijim uvjetima dobili
još veći postotci koji govore kako odijevanje utiče na interakciju.
Nadalje u biznisu, najbolje boje odijela za muškarce su teget plava, svijetlo plava, crna i
sve nijanse sive. Smeđa je boja ta koja zahtijeva opreznost zato što odijela te boje
izgledaju jeftino i mnogo ljudi ima negativne reakcije na njega (Bixler, 1984). Najbolje
boje za žene u poslovnom okruženju su crna, plava, bež i sve nijanse sive. Što je tamnija
boja, više autoriteta će odijelo davati ženi koja ga nosi. Na nekim radnim mjestima
ženama treba sva moguća podrška koju mogu izvući iz odjeće (Bixler, 1984). Što se tiče
simbolizma boje poslovnih odijela, tamno plava izgleda „teže“ i „ozbiljnije“ nego
svijetlije boje, npr. roza ili žuta. Plavo kreira zadovoljstvo, smirenost, transcedentalno
raspoloženje i simbolizira dignitet i istinu (mišljenje je Richmonda i sur., 1991). Neki
ljudi vjeruju da je svojevremeno Richard Nixon, bivši Američki predsjednik, pobijedio na
predsjedničkim izborima zato jer je vladao upotrebom boje kako bi predstavio svoj
karakter. On je na jednoj televizijskoj debati nosio tamo plavo odijelo, a taj tv studio je
imao pozadinu svijetlo-plave boje. Ta svijetlo-plava pozadina, zajedno sa Nixonovim
tamno-plavim odijelom stvorila je auru iskrenosti i integriteta.

70
Nakit i drugi ornamenti kao što su to ogrlice, prstenje, naušnice i ostalo, utiču na izgled i
pojavnost našeg vrata, prstiju, nogu. Ove vrste artifakata omogućavaju nekada da drugi
ljudi o nama donose sudove o našoj religioznoj pripadnosti, kada npr. nosimo oznake
naše vjere, potom mogu vidjeti naš bračni status (putem prstena na ruci) i slično.
Hemijske performanse ili mirisi igraju također važnu ulogu u komunikaciji kako ljudi
tako i životinja (Albone, 1984; MacDonald, 1980). Na često čak nesvjestan način naši
mirisi i osjeti mirisa utiču na naše veze sa drugim ljudima (Ackerman, 1990; Coren i sur.,
1994; Doty, 1985; Kirk-Smith i Booth, 1980; Rogel, 1978; Stoddart, 1990; Van Toller i
Dodd, 1992). Dokazano je da dojenčad na osnovu tjelesnog mirisa mogu prepoznati
svoju majku i tako se orijentirati prema njoj (Schleidt i Genzel, 1990). Mnogi
eksperimenti su pokazali da često ljudi biraju druge osobe sa kojima će se družiti na
osnovu njihove urednosti i mirisa, čak i kod intervjuisanja za posao miris može imati
presudnu ulogu, a u medicinskoj dijagnostici je ponekad moguće na osnovu tjelesnih
mirisa pretpostaviti postojanje neke bolesti.
Ljudi u mnogim društvima upravljaju svojim tjelesnim mirisima, uklanjajući ih i
poboljšavajući sa hemijski napravljenim artifaktima koji su namijenjeni za tu svrhu, a to
su razni parfemi, šamponi, sapuni, toaletne vode, sprejevi za kosu, ulja za masažu, puder
za stopala, osvježavajuće maramice, razne kreme i slično. Da li je potrebno još reći da su
artificijalni mirisi u širokoj upotrebi na svim stranama zemaljske kugle i to redovno u
situacijama gdje su ljudi u međusobnoj interakciji. Naravno, isto važi i za sve druge
artifakte (sve prema Miller i Schiffe, 1999).

71
72